Socijalizam luđaka

Naslov je preuzet iz tjednika La Giustizia[1] iz Reggio Emilie, i, naravno, „luđaci” smo mi.

La Giustizia prenosi dio našega članka „To su naše stvari” protiv predloženoga uništavanja usjeva te ga odobrava.

Međutim, onda nas nastoji uhvatiti u proturječju jer „anarhisti pozdravljaju svaki čin pobune, čak i nekoherentne i loše poput uništavanja usjeva... Umjesto da se žale na impulzivne i kaotične razloge koji nas neumoljivo okreću protiv radničke klase, anarhisti im se raduju kao da je riječ o simptomima revolucije te vrijeđaju one koji bi ih pokušali spriječiti... Anarhisti ne žele čuti za organizacije, za disciplinu, za „šefove”, žele da samo masa instinktivno reagira; ali neorganizirana, amorfna masa, vođena samo svojim trenutačnim strastima, nikad neće dovesti do stvaranja svijeta slobodnih i jednakih.”

Ljudi iz La Giustizie trebali bi nas bolje poznavati.

Mi se radujemo „impulzivnim i kaotičnim pokretima”, ako su oni simptomi nezadovoljstva, nestrpljivosti, revolucionarne energije, ali nastojimo, koliko je to moguće, tim pokretima dati prosvijetljenu svijest i precizan cilj. Kada nastanu pokreti, osjećamo dužnost da se solidariziramo s pobunjenicima i smatramo izdajom odreći ih se i prepustiti ih osveti vlasti, ali željeli bismo da se revolucionarne energije, umjesto što se rasipaju na male izolirane ustanke, koncentriraju u opći pokret koji bi vjerojatno, ako ne i sigurno uspio. Zapravo „mudri” socijalisti gase svojim ponašanjem u masama povjerenje u svoju revolucionarnu volju i čine da nezadovoljstva izbijaju prerano i raspršeno.

Mi se uzdajemo u gomilu, ali je nastojimo podučiti, prosvijetliti je, pobuditi u njoj želje i naviknuti je da ih sama ostvaruje, jer vjerujemo da, bez obzira na uvijek moguće slabosti i izdaje „vođa”, ne možemo govoriti o stvarnoj i konačnoj emancipaciji, ako je nisu izborili ljudi sami za sebe.

Mi vjerujemo u potrebu za organiziranjem, ali u slobodno organiziranje svjesnih ljudi koji se ujedinjuju kako bi udružili snage, a ne da bi masu podredili volji „vođa” koji onda postaju klasa birokrata čiji je interes izbjeći sve što bi moglo kompromitirati njihov položaj.

Mi želimo disciplinu, ali disciplinu koja znači dosljednost vlastitim idejama i poštivanje slobodno preuzetih obveza, a ne disciplinu vojarne koja znači poslušnost tuđim naredbama čije se razloge često ne poznaje ili koji su suprotni našoj volji i našim ciljevima.

„Mudri” socijalisti su krivi što su među anarhistima i mnogim svjesnim i buntovnim radnicima riječi organizacija, partija i disciplina diskreditirane. Na stranu riječi, među nama ustrajava i raste gorljiva želja da ujedinimo svoje stvarne snage i one pravih revolucionara u efikasnu akciju.

Koliko su često impulzivni pokreti postali „kaotični” jer su im „mudri”, umjesto da im pomognu i usmjere ih na neki cilj, stali na put i prekinuli ih.

Primjerice, u prošlogodišnjem pokretu protiv visoke cijene života koji se munjevito proširio Italijom, gomila je donosila robu, a trgovci su donosili ključeve skladišta u radničke komore. Ovi su mogli iskoristiti nemoć u kojoj su se našle državne vlasti za pokušaj općega komunističkog organiziranja. Umjesto toga, njihovi su ljudi radili na tome da umire narod, postali su vatrogasci, kako bi se danas reklo... i čim je zavladao relativan mir, ključeve su vratili svojim legitimnim vlasnicima. Tko bi bio kriv ako bi u nekoj sljedećoj prilici radnici odnijeli robu kući?

Iskreno, neka nas slobodno nazivaju ludima, ali nama se čini da su stvarni luđaci oni koji se u ovome bremenitom historijskom trenutku, kada smo pred dilemom ili revolucija ili okrutna reakcija, zavaravaju da mogu riješiti problem općinskim izborima i sličnim palijativnim sredstvima. To je kao htjeti gladnoga lava nahraniti pitama.

Mi ne volimo nerede radi nereda, štrajk radi štrajka, niti vjerujemo u revoluciju s unaprijed zadanim datumom. Ali stremimo tome da se svaki pokret širi na sve kategorije, na sva mjesta, isprva miran a zatim... ono što je u stanju postati.

Mi raspirujemo vatru, a „mudri” se igraju vatrogasaca.

***

La Giustizia prenosi sljedeći Bakunjinov ulomak:

„Giljotina, taj prodoran instrument države, nije ubila reakciju, nego ju je oživjela.

Hladnokrvno prolijevati krv, uz obaveznu pratnju pravosudnoga licemjera, nesnosno je i užasno.

Kad se podiže revolucija radi emancipacije čovječanstva, treba poštivati život i slobodu ljudi; ali ne vidim zašto bi se trebale poštivati kese (odnosno „pravo” vlasništva).

Revolucija nije ni osvetnička ni krvnička.”

Buduću da je La Giustizia organ propagande te sigurno dolazi i u ruke ljudi koji nisu dovoljno upoznati s poviješću pokreta, možda bi bilo dobro da je svoje čitateljstvo podsjetila na to da je Bakunjin bio anarhist i da su ideje koje je izrazio u citiranome odlomku, ideje koje dijele svi anarhisti.

S obzirom na to da je objavljen na taj način u jednom antianarhističkom listu, između dva teksta antianarhističkih nagnuća, moglo bi se povjerovati da je funkcija toga odlomka da pobija anarhiste. Međutim, urednici La Giustizie sigurno su previše pošteni da bi imali takvu namjeru.

U svakom slučaju, zapamtit ćemo da su giljotina, državna pravda i nedostatak poštovanja prema životu i slobodi prihvatljivi državnim socijalistima, ali su u potpunoj kontradikciji s idejama i osjećajima anarhista.

[1] Socijalistički tjednik koji je osnovao Camillo Prampolini 1886. u Reggio nell'Emilia.