Klasna borba ili klasna mržnja
"Narod" i "proletarijat"

Poroti u Milanu rekao sam ponešto o klasnoj borbi i proletarijatu, što je izazvalo kritike i čuđenje. [1] Stoga je uputno vratiti se na te teme.

Ogorčeno sam protestirao protiv optužbe da sam poticao mržnju; rekao sam da sam u svojoj propagandi uvijek nastojao pokazati da društvene nepravde ne ovise o zlobi ovoga ili onoga gospodara, ovoga ili onoga vladara, nego o samim institucijama vlasništva i vlasti, te da stoga rješenje nije u promjeni osoba na položajima moći, nego je potrebno srušiti samo načelo vlasti čovjeka nad čovjekom. Također sam rekao da sam uvijek inzistirao na činjenici da proleteri kao osobe nisu bolji od buržuja, dokazujući to činjenicom da se radnik, čim se nekim slučajem domogne bogatstva i moći, ponaša kao običan buržuj, a često i gore.

Naravno, buržujska je štampa te izjave promijenila, krivotvorila i predstavila u lošem svijetlu. Štampa koja je plaćena da brani interese policije i krupnih riba mora po službenoj dužnosti skrivati pravu prirodu anarhizma od javnosti i potvrditi legendu o anarhistima kao ljudima koji mrze i uništavaju; to mora po službenoj dužnosti, ali moramo se složiti da to nekad čini u dobroj vjeri zbog straha i pukoga neznanja. Otkad je novinarstvo, koje je nekad bilo sveti poziv, spalo na razinu industrije i obične profesije, ne samo da su novinari izgubili smisao za moral, nego i za intelektualno poštenje koje podrazumijeva da se ne govori o onome o čemu se ništa ne zna.

Ostavimo, dakle, plaćena pera u njihovu blatu i razgovarajmo o onima koji su, premda se razilaze s nama u idejama ili često samo po načinu izražavanja ideja, ipak naši prijatelji jer iskreno teže istome cilju kojem težimo i mi.

Njihovo je čuđenje toliko neopravdano da bih povjerovao kako je zapravo usiljeno. Oni ne mogu ne znati da ja te stvari govorim i pišem već više od pedeset godina i da su ih sa mnom i prije mene govorile i ponavljale stotine i tisuće anarhista.

Govorimo radije o razilaženjima.

Postoje „radnicisti”[2] koji vjeruju da žuljevite ruke božanski podaruju sve časti i vrline i koji protestiraju ako se usudite govoriti o narodu i čovječanstvu propuštajući se pritom zakleti u sveto ime proletarijata.

Istina je da je povijest od proletarijata učinila glavno oruđe sljedeće društvene preobrazbe i da se oni koji se bore za izgradnju društva u kojem će sva ljudska bića biti slobodna i namirena sredstvima za ostvarenje te slobode moraju prvenstveno osloniti na proletarijat.

Budući da je gomilanje prirodnih bogatstava i kapitala stvorenog radom prošlih i sadašnjih generacija danas primarni uzrok podređenosti masa i svih društvenih zala, prirodno je da oni koji nemaju ništa, pa su stoga izravnije i očigledno zainteresirani da se sredstva za proizvodnju učine zajedničkima, budu glavni nositelji nužne eksproprijacije. Zato svoju propagandu najviše upućujemo proletarijatu koji je, s druge strane, zbog okolnosti u kojima je često u nemogućnosti da se sam pobuni nakon razmišljanja o višim idealima i nakon što ih je dosegnuo. Međutim, ne treba fetišizirati siromaha samo zato što je siromah niti kod njega poticati uvjerenje da je superioran, pa da zbog okolnosti koje svakako nisu plod njegove zasluge ni njegove vrline stiče pravo da nanosi zlo kakvo su drugi nanijeli njemu. Tiranija žuljevitih ruku (koja je u praksi uvijek tiranija malobrojnih koji, premda su nekad imali žuljeve, sad ih više nemaju) ne bi bila ni manje oštra, ni manje okrutna, ni manje plodna trajnim zlima, nego što je to tiranija ruku u rukavicama. Možda bi bila manje prosvijetljena i nešto brutalnija, to je sve.

Bijeda ne bi bila toliko užasna kada osim materijalnih zala i tjelesne degradacije iz generacije u generaciju ne bi proizvodila i moralnu degradaciju. Siromašni imaju drugačije, ali ništa bolje poroke od onih koje kod povlaštenih klasa proizvode bogatstvo i moć.

Iako buržoazija proizvodi razne giolitte, graziane i cijelu dugu svitu mučitelja čovječanstva, od velikih osvajača do pohlepnih sitnih gospodara i kamatara, ona proizvodi i cafiere,[3] recluse,[4] kropotkine i mnoge koji su u svim epohama žrtvovali svoje klasne povlastice zarad viših ideala. Iako je proletarijat dao i daje mnoge heroje i mučenike za cilj iskupljenja čovječanstva, on daje i bjelogardiste, krvnike, izdajnike vlastite braće bez kojih buržujska tiranija ne bi mogla preživjeti ni dana.

Kako se mržnja može uzdići do načela pravde i svijetloga osjećaja iskupljenja kada je očito da je zlo posvuda i ovisi o uzrocima koji nadilaze individualnu volju i odgovornost?

Neka bude klasne borbe koliko je god moguće, ako se pod klasnom borbom misli na borbu izrabljivanih protiv izrabljivača do ukidanja izrabljivanja. Ta je borba sredstvo moralnoga i materijalnoga uzdizanja te primarna revolucionarna snaga na koju danas možemo računati.

Ali neka ne bude mržnje, jer iz mržnje se ne rađaju ljubav i pravda. Iz mržnje se rađa osveta, želja da zgazimo neprijatelja i potreba da učvrstimo svoju nadmoć. Ako pobijedi mržnja, na njoj se mogu osnivati nove vlasti, ali ona ne može biti temelj za anarhiju.

Nažalost, mržnja se ćuti kod mnogih nesretnika čija tijela i osjećaje društvo razdire i zloupotrebljava: ali čim je pakao u kojemu žive obasjan svjetlom ideala, mržnja nestaje te nastupa goruća želja za borbom za dobrobit svih.

Među nama nema pravih mrzitelja, ali ima mnogo zagovornika mržnje. Oni su poput pjesnika koji, iako je dobar i miroljubiv obiteljski čovjek, pjeva o mržnji i masakru jer mu oni čine stihove ljepšima... i ružnijima. Oni govore o mržnji, ali njihova je mržnja satkana od ljubavi.

Zato ih volim, što god neki na to rekli.

[1] Ovo je zadnji od četiri teksta koje je Malatesta objavio u vezi s procesom koji se vodio protiv njega, Armanda Borghija i Corrada Quaglina. Predrevolucionarno stanje Biennia Rossa (biennio rosso – crveno dvogodište, 1919. – 20.), obilježeno zauzimanjem tvornica i zemlje, štrajkovima i ustancima, u nadolazećim godinama rezultiralo je velikom represijom nad radništvom i anarhistima koje će uskoro kulminirati jačanjem fašizma. U tom su periodu, 17. listopada 1921., bez ikakve konkretne optužbe uhapšeni Malatesta i Carlo Frigerio. U istom periodu uhapšeni su i Corrado Quaglino, Nella Giacomelli, Virgilia D'Andrea i Armando Borghi, a 15. listopada napadnuta je redakcija Umanità Nove. Nakon što su mjesecima držani u zatvoru bez optužnice i nakon što su zbog toga štrajkali glađu, Malatesta i drugovi su svoje procese željeli iskoristiti kao priliku za propagandu. Međutim, sud ih je tijekom suđenja odlučio osloboditi što je njihove pripremljene govore učinilo suvišnima. Stoga je Malatesta objavio četiri teksta u kojima se osvrće na trenutačnu situaciju i dotiče se tema koje je namjeravao adresirati u svojemu govoru. Ostala tri teksta su: I: L’amor di patria [Ljubav prema domovini]; II: La violenza e la rivoluzione [Nasilje i revolucija], br. 113 (23. kolovoza 1921.); br. 114 (24. kolovoza), br. 115 (25. kolovoza); III: La “guerra civile” [„Građanski rat”], br. 127 (8. rujna). Važno je napomenuti da je zatvaranje Malateste i drugih anarhista bio povod za napad na zgradu Kursaal Diana (događaj poznat kao La strage del Teatro Diana – pokolj u teatru Diana) čiji je cilj bio atentat na upravnika policije Giovannija Gastija. Taj će napad rezultirati daljnjim progonom anarhista te napadom fašističkih odreda na redakciju Umanità Nove te seljenjem redakcije u Rim

[2] Od “operaisti”. Nije ostavljen originalni izraz jer je danas ta riječ uglavnom poznata kao naziv jedne tendencije talijanskoga marksizma iz 1960-ih godina.

[3] Carlo Cafiero (1846. – 1892.), anarhist, esejist i revolucionar iz Italije, rođen u bogatoj zemljoposjedničkoj obitelji. Isprva podržavao Karla Marksa, 1872. pod utjecajem Mihaila Bakunjina postaje anarhist. Član Prve internacionale; 1877. reformirao nekadašnje krilo Internacionale u Napulju zajedno s mladim Malatestom. Iste je godine s Malatestom i drugim anarhistima podignuo pobune u selima Letino i Gallo u regiji Benevento.

[4] Élisée Reclus (1830. – 1905.), anarhist, geograf i pisac iz Francuske. Autor La Nouvelle Géographie universelle, la terre et les hommes, geografske studije od 19 tomova. Član Prve internacionale, začetnik pokreta za dokidanje institucije braka. Na hrvatski je prevedena njegova knjiga Evolucija, revolucija i anarhistički ideal u izdanju DAF-a.