#pubdate 2016-07-28 21:15:21 +0200
#title Ispovijed
#author Mihail Bakunjin
#date 1851.
#notes Preveo Dragutin D. Malović
#source Mihail Bakunjin, *Ispovijed*, Biblioteka Helios, Osijek, Glas Slavonije, 1976, str.39–118
#lang hr
** Ispovijed
*Na primjerku, prepisanom za Nikolaja I, prevučena lakom nalazi
se napomena olovkom: »Trebalo bi da pročitaš, vrlo je zanimljivo i
poučno«. Napomena je napisana mastilom na margini i ovjerio ju je general-lajtnant Dubeljt.*
Vaše Imperatorsko Veličanstvo
Premilostivi Gospodaru!
Kad su me vodili iz Austrije u Rusiju, znajući strogost ruskih
zakona, znajući Vašu nesavladivu mržnju prema svemu što makar nalikuje
na neposlušnost, ne govoreći o javnoj pobuni protiv volje Vašeg
Imperatorskog Veličanstva – znajući također svu težinu mojih prijestupa,
koje nisam imao nade, a čak ni namjere da utajim ili umanjim
pred sudom – rekao sam sebi da mi preostaje samo jedno: trpjeti do
kraja, i molio sam Boga da mi dade snage da mogu ispiti dostojno i
bez podle slabosti gorku čašu što sam je sâm pripremio. Znao sam, da
lišen plemstva, prije nekoliko godina, presudom Praviteljstvujuščeg
Senata i ukazom Vašeg Imperatorskog Veličanstva, mogu biti na osnovi
zakona podvrgnut tjelesnoj kazni, i očekujući najgore, uzdao sam se
samo u smrt kao na brzu spasiteljicu od svih muka i svih iskušenja.
Ne mogu opisati, Gospodaru, kako sam bio iznenađen, duboko dirnut
plemenitim, čovječnim, popustljivim ophođenjem koje me je dočekalo
već na prvom koraku poslije prelaska ruske granice! Očekivao sam
drugačiji susret. Što sam vidio, čuo, sve što sam iskusio u toku
cijelog puta, od Carstva Poljskog do Petropavlovske utvrde, bilo je u
takvoj suprotnosti s mojim uplašenim iščekivanjem, stajalo je u
proturječnosti sa svim onim što sam ja sâm, po pričanju, i mislio i
govorio i pisao o okrutnosti Ruske Vlade, da sam, prvi puta posumnjavši
u istinu svojih ranijih shvaćanja, upitao sebe s čuđenjem: nisam li
klevetao? Dvomjesečni boravak u Petropavlovskoj utvrdi konačno me je
uvjerio u potpunu neosnovanost mnogih starih preduvjerenja.
Nemojte, uostalom, misliti, Gospodaru, da sam, ohrabren takvim
čovjekoljubivim ponašanjem, stekao neku lažnu ili taštu nadu. Ja
odlično shvaćam da strogost zakona ne isključuje čovjekoljublje isto
kao i obratno, da čovjekoljublje ne isključuje strogo izvršavanje
zakona. Ja znam koliko su veliki moji prijestupi, i izgubivši pravo da
se nadam, ničemu se ne nadam – i da Vam kažem istinu, Gospodaru,
tako sam ostario i duša mi je otežala ovih posljednjih godina, da više
čak ništa i ne želim.
Grof Orlov mi je rekao u ime Vašeg Imperatorskog Veličanstva, da
Vi želite, Gospodaru, da Vam napišem potpunu ispovijed svih svojih
pogrešaka. – Gospodaru! Ja nisam zaslužio takvu milost i crvenim,
sjetivši se svega što sam se drznuo da govorim i pišem o neumoljivoj
strogosti Vašeg Imperatorskog Veličanstva.
Kako da pišem? Što da kažem strašnom Ruskom Caru, prijetećem
Čuvaru i Poborniku zakona? Moja Ispovijed bi se, kao mome Gospodaru,
sastojala u slijedećih nekoliko riječi: Gospodaru! potpuno sam kriv
pred Vašim Imperatorskim Veličanstvom i pred zakonima Domovine.
Vi znate moje prijestupe, i to što Vam je poznato, dovoljno je
da me po zakonima osudite na najtežu kaznu koja postoji u Rusiji.
Javno sam dizao bunt protiv Vas, Gospodaru, i protiv Vaše Vlade.
Osmjelio sam se da Vam se suprotstavim kao neprijatelj, pisao sam,
govorio, bunio umove protiv Vas, gdje sam i koliko mogao. Što je
potrebno još? Naredite da budem i kažnjen, Gospodaru. I Vaš sud
i Vaša kazna bit će zakoniti i pravedni. – Što bih još mogao napisati
svome Gospodaru?
Ali grof Orlov mi je rekao, u ime Vašeg Imperatorskog Veličanstva,
riječ koja me je potresla u dubinu duše i uzbunila cijelo moje srce.
»Pišite – rekao mi je on – pišite Gospodaru, kao što bi razgovarali sa
svojim duhovnim Ocem«.
Da, Gospodaru, ispovijedat ću Vam se kao duhovnom Ocu, od kojega
čovjek očekuje ne ovdje, nego oproštaj na drugom svijetu. I molim
Boga da bi me nadahnuo jednostavnim riječima, iskrenim, srdačnim,
bez lukavosti i laskanja, dostojnim, jednom riječju, da nađu put do
srca Vašeg Imperatorskog Veličanstva.
Molim Vas samo za dvije stvari, Gospodaru! Prvo, ne sumnjajte
u istinitost mojih riječi. Kunem Vam se da nikakva laž, ni tisućiti dio
laži neće isteći iz pera moga. A drugo, molim Vas, Gospodaru, *ne
zahtijevajte od mene da Vam ispovijedam tuđe grijehove, jer u duhu
nitko ne otkriva grijehove drugih, samo svoje.* (Podvukao Nikolaj. Na
margini je njegova napomena olovkom: »Time već uništava svaku
vjerodostojnost. Ako osjeća svu težinu svojih grijehova, onda bi se samo
*čista i potpuna* ispovijed, a ne *uvjetna*, mogla smatrati ispoviješću«.
Prim. red.) Iz potpunog brodoloma što me je zadesio, spasio sam samo
jedno dobro: čast i saznanje da za svoj spas, ili za olakšanje svoje
sudbine, nigdje, ni u Saksoniji ni u Austriji, nisam bio izdajnik. Mrska
pomisao da sam iznevjerio bilo čije povjerenje ili prenio riječ koju je
neko neoprezno izgovorio u mojoj prisutnosti, bila bi mi nepodnošljivija
od samih mučenja. I u Vašim očima, Gospodaru, više volim da
budem zlikovac koji zaslužuje najstrožu kaznu, nego podlac.
I tako, počinjem svoju Ispovijed.
Da bi bila savršena, moram kazati nekoliko riječi o svojoj mladosti.
Učio sam tri godine u Artiljerijskom učilištu, bio sam proizveden za
oficira u devetnaestoj godini života, a krajem četvrte godine svojega
učenja, nalazeći se u prvom oficirskom razredu, zaljubio sam se, izgubio
razum, prestao učiti, položio sam ispite na najsramotniji način ili
bolje reći nisam ih uopće položio, i zato sam bio upućen da služim u
Litvi s naređenjem da me tri godine ne unapređuju, i da me prije
stjecanja čina potporučnika ne puštaju ni na odmor, niti mi dozvole
ostavku. – Na taj se način moja službena karijera iskvarila na samom
početku, mojom vlastitom krivnjom i bez obzira na doista očinsku
brigu Mihajla Mihajloviča Kovanjke, tadašnjeg zapovjednika
Artiljerijskog učilišta.
Odsluživši godinu dana u Litvi, ja sam s velikim naporom dao
ostavku, savršeno protiv želje svog oca. Napustivši vojnu službu, naučio
sam njemački jezik i žudno sam se bacio na izučavanje njemačke filozofije,
od koje sam očekivao savjet i spas. Obdaren živom maštom, i
kao što kažu Francuzi: d’une grande dose d’exaltation, – oprostite,
Gospodaru, ne mogu da nađem ruski izraz, pričinio sam mnogo tuge
svome ocu, zbog čega se sada od sve duše, premda kasno, kajem! Samo
jedno mogu reći kao svoje opravdanje: moje tadašnje gluposti, a također
i kasniji grijehovi i prijestupi, bili su lišeni svih niskih, egoističnih
pobuda. Proistjecali su većinom iz lažnih shvaćanja, ali još više iz silne
i nikad nezadovoljene potrebe znanja, života i djelovanja.
Godine 1840, u svojoj dvadeset i sedmoj godini, s mukom sam dobio
odobrenje od oca za put u inozemstvo, da bih slušao tečaj znanosti
na Berlinskom sveučilištu. U Berlinu sam učio godinu i pol. Prve godine
mog boravka u inozemstvu i početkom druge, bio sam još daleko,
kao i prije u Rusiji, od svih političkih pitanja, koje sam čak prezirao,
gledajući na njih s visine filozofske apstrakcije. Moja ravnodušnost
prema njima išla je tako daleko da nisam čak htio uzimati novine u
ruke. Bavio sam se naukama, osobito njemačkom metafizikom, kojom
sam bio izuzetno obuzet, gotovo do ludila, i danju i noću, ne videći
ništa drugo izuzev Hegelovih kategorija. Uostalom, sama me je Njemačka
izliječila od u njoj raširene filozofske bolesti. Upoznavši se pobliže
s metafizičkim pitanjima, prilično sam se brzo uvjerio u ništavnost i
taštinu svake metafizike: tražio sam u njoj život, a u njoj je smrt i
dosada, tražio sam djela, a u njoj je potpun nerad. Ovome otkriću
dosta je pridonijelo i osobno poznanstvo s njemačkim profesorima,
jer što može biti gore, žalosnije, smješnije od njemačkog profesora, a
i od njemačkog čovjeka uopće! Tko upozna temeljitije njemački život,
taj ne može voljeti ni njemačku znanost. A njemačka je filozofija čist
proizvod njemačkog života, i zauzima među suvremenim naukama
onakvo mjesto kakvo i Nijemci zauzimaju među živim narodima. Ona
mi se naposljetku ogadila, i ja se sam prestao baviti njome. Na taj
način, izliječivši se od Njemačke metafizike, ja se ipak nisam izliječio
od žeđi novoga, od želje i nade da nađem za sebe u zapadnoj Evropi
zahvalan predmet za bavljenje i široko polje djelovanja. Nesretna misao
da se ne vratim u Rusiju već se počinjala buditi u mojoj svijesti.
Ostavio sam filozofiju i bacio se u politiku.
Nalazeći se u tom prijelaznom stanju, preselio sam se iz Berlina u
Dresden. Počeo sam čitati političke časopise. Sa stupanjem na prijestolje
sadašnjeg pruskog kralj, Njemačka je uzela novi pravac: Kralj je
svojim govorima, obećanjima, novinama, uskomešao, stavio u pokret
ne samo Prusku, nego i sve ostale njemačke zemlje, tako da ga je dr
Ruge ne bez razloga nazvao prvim njemačkim revolucionarom, – oprostite,
Gospodaru, što se izražavam tako smjelo, govoreći o krunjenoj
osobi. Tada se u Njemačkoj pojavilo mnogo brošura, časopisa, političkih
pjesama i ja sam sve to žudno čitao. Tada sam prvi put čuo govor
o komunizmu. Izišla je knjiga »Die Socialisten in Frankreich« doktora
Steina, koja je ostavila na mene isto tako neobičan i silovit dojam kao
ranije pročitana knjiga doktora Straussa »Das Leben Jesu«, otkrivši
mi n svijet, u koji sam se bacio s žarom pohlepnog i željnog čovjeka.
Činilo mi se da čujem objavu novog blaženstva, otkrovenje nove
religije podizanja, dostojanstva, sreće, oslobođenja cijelog čovječjeg
roda. Počeo sam čitati djela francuskih demokrata i socijalista, i gutao
sam sve do čega sam u Dresdenu mogao doći. Upoznavši se uskoro s
doktorom Arnoldom Rugeom, koji je izdavao »Die deutsche Jahrbücher«,
časopis što se u to vrijeme nalazio gotovo u jednakom prijelazu s
filozofije na politiku, napisao sam za njega filozofsko-revolucionarni članak
»Die Parteien in Deutschland«, pod pseudonimom Jules Elyzard. Tako
je nesretna i teška bila moja ruka od samog početka, da je odmah po
pojavi članka zabranjen i časopis. To je bilo krajem 1842. godine.
Tada je doputovao iz Švicarske u Dresden politički pjesnik Georg
Herwegh, koga je veličala cijela Njemačka i koga je s počastima primio
i sam pruski kralj, da bi ga ubrzo zatim potjerao iz svojih posjeda.
Ostavljajući postrani političko opredjeljenje Herwegha, o čemu ne
smijem govoriti pred Vašim Imperatorskim Veličanstvom, moram reći
da je on čovjek čist, istinski plemenit, sa širokom dušom, što je rijetkost
kod Nijemaca – čovjek koji traži istinu, a ne svoju dobit i korist.
Upoznao sam se s njim, sprijateljio se i do kraja smo ostali prijatelji.
Gore spomenuti članak u »Deutsche Jahrbücher«, poznanstvo s Rugeom
i njegovim kružokom, posebno moja drugarska veza s Herweghom,
koji je gromoglasno nazivao sebe republikancem, uostalom još uvek
nepolitička veza, iako zasnovana na sličnosti mišljenja, htijenja i ciljeva –
nepolitička zato što nije imala apsolutno nikakvog praktičnog
cilja – sve je to na mene skrenulo pažnju ambasade u Dresdenu. Čuo
sam da se počelo govoriti o potrebi mog povratka u Rusiju. Ali povratak
u Rusiju činio mi se kao smrt! U zapadnoj Evropi preda mnom se
otvarao beskrajni vidik, želio sam život, čudesa, široke prostore slobode.
U Rusiji sam vidio tamu, moralnu hladnoću, obamrlost, nerad – j
riješio sam da se odvojim od domovine. Svi moji kasniji grijehovi i
nesreće proisteki su iz tog lakomislenog koraka. Herwegh je morao
napustiti Njemačku, ja sam pošao skupa s njim u Švicarsku – da je
on išao za Ameriku, ja bih i tamo krenuo s njim – i nastanio sam se
u Zürichu, u siječnju 1843. godine.
Kao što sam se u Berlinu počeo pomalo liječiti od svoje filozofske
bolesti, tako su u Švicarskoj počela moja politička razočaranja. No
kako je politička bolest teža, štetnija, dublje se ukorjenjuje u dušu
nego filozofija, to je i za njeno izlječenje trebalo više vremena, više
gorkih iskustava. Ona me je dovela u ovaj nezavidan položaj u kome
se sad nalazim, ali ja još ni sad ne znam jesam ili od nje potpuno
ozdravio? Ne smijem oduzimati vrijeme Vašem Imperatorskom Veličanstvu
opisom unutrašnje švicarske politike. Po mom mišljenju ona
može biti izražena sa dvije riječi: prljave intrige. Najveći dio švicarskih
časopisa nalazi se u rukama njemačkih doseljenika – govorim ovdje
samo o njemačkoj Švicarskoj – a Nijemci su do te mjere lišeni društvenog
takta, da se svaka polemika u njihovim rukama pretvara obično
u prljave psovke, u kojima se male i gnjusne ličnosti smjenjuju bez
kraja i konca. U Zürichu sam se upoznao s Herweghovim poznanicima
i prijateljima koji su mi se uostalom malo svidjeli, tako da sam za sve
vrijeme svog boravka u tom gradu izbjegavao česte susrete s njima i
samo sam se s Herweghom nalazio u prisnoj vezi. Tada je vladao Ciriškom
republikom Staatsrath Bluntschli, vođa konzervativne partije.
Njegove novine »Der Schweizerische Beobachter« vodio je žestoku
bitku s organom demokratske partije »Der Schweizerische Republikaner«,
što ga je izdavao Julius Frebel, Herweghov poznanik i čak prijatelj.
Također ne smijem govoriti o predmetu njihovog tadašnjeg spora:
u njemu je bilo suviše prljavštine. To nije bio čisto politički spor, kao
što se ponekad događa među suparničkim partijama u drugim državama.
U njemu su također sudjelovali i religiozni šarlatani, proroci, mesije,
zajedno s blagorodnim vitezovima slobodnih profesija, obični lopovi
i čak nepotrebne žene, koje su kasnije sjedile na istoj klupi s gospodinom
Bluntschlijem, kao svjedoci i kao optuženici, na javnom
procesu kojim se završila ova skandalozna svađa. Bluntschli i njegovi
prijatelji, braća Rhomer, od kojih je jedan nazivao sebe mesijom a
drugi prorokom, bili su osuđeni i osramoćeni, zajedno s tim damama.
Demokrati su trijumfirali, premda ni sami iz te prljave rabote nisu
izišli bez sramote. A Bluntschli je, da bi se osvetio, a vjerojatno i
pokoravajući se zahtjevima pruske vlade, protjerao savršeno nevinog
Herwegha iz Ciriškog kantona.
Živio sam po strani od svih zadjevica, rijetko koga viđajući, izuzev
Herwegha. Nisam poznavao ni gospodina Bluntschlija, ni njegove prijatelje.
Čitao sam, učio i razmišljao o sredstvima pomoću kojih bi na
pošten način osigurao sebi egzistenciju, jer od kuće više nisam dobivao
novac. Ali je Bluntschli, vjerojatno saznavši za moje prijateljske odnose
s Herweghom – što se sve ne sazna u malom gradu – a možda i
zato da bi stekao zasluge i pred ruskom vladom, htio uplesti i mene, za
što mu se uskoro pružio slijedeći povoljan slučaj.
Herwegh, nalazeći se već u Argovijskom kantonu, poslao mi je,
s preporukom, komunista-krojača Whitlinga, koji je, idući iz Lozane za
Zürich, usput svratio do njega, da bi se s njim upoznao. Herwegh je,
znajući kako su me tada zanimala socijalna pitanja, preporučio Whitlinga
meni. Radovao sam se tom slučaju, kako bih upoznao iz živog
izvora o komunizmu, koji je tada već počeo skretati pažnju na sebe.
Whitling mi se svidio. On je neobrazovan čovjek, ali sam pronašao u
njemu mnogo prirodne dosjetljivosti, bistar um, mnogo energije, osobito
mnogo divljeg fanatizma, plemenite gordosti i vjere u oslobođenje i
budućnost porobljene većine. On, na žalost, nije dugo sačuvao ove kvalitete,
iskvarivši se kasnije u društvu komunista-literatora. Ali tad mi
je bio po srcu. Bio sam tako prezasićen otužnim besjedama sitničavih
njemačkih profesora i književnika, da mi je bilo ugodno sresti
svježeg čovjeka, jednostavnog i neobrazovanog, ali energičnog i punog vjere.
Zamolio sam ga da me posjećuje. Navraćao je k meni prilično često,
izlažući mi svoju teoriju i pričao mi je mnogo o francuskim komunistima,
o životu radnika uopće, o njihovim naporima, nadama, radostima,
a također i o njemačkim komunističkim društvima koja su se
upravo rađala. Nisam se slagao njegovom teorijom, ali sam izložene
činjenice slušao s velikim zanimanjem: na to su se ograničili moji
odnosi s Whitlingom. Drugih veza s njim nisam imao, niti s drugim
komunistima u to vrijeme, niti je tih veza bilo kasnije, a ja osobno
nikada nisam bio komunist.
Zaustavit ću se ovde, Gospodaru, i nešto dublje ući u taj predmet,
znajući da sam ne jednom bio optužen pred Vladom zbog tijesnih veza
s komunistima, što je u početku učinio gospodin Bluntschli, a zatim
vjerovatno i drugi. Želim jednom za svagda da se očistim od nepravednih
optužbi: imam već tako mnogo svojih grijehova, zašto da uzimam
na sebe još i grijehove za koje doista nisam bio kriv! Upoznao sam
kasnije mnoge francuske, njemačke, belgijske i engleske socijaliste
i komuniste, čitao sam njihova djela, proučavao njihove teorije, ali
sâm nisam nikada pripadao ni jednoj sekti, niti kakvom društvu i potpuno
sam bio po strani od njihovih pothvata, njihove propagande
i akcija. Pratio sam sa stalnom pažnjom kretanje socijalizma, posebno
komunizma, jer sam gledao na njega kao na prirodan, potreban i neizbježan
rezultat ekonomskog i političkog razvoja zapadne Evrope (govorim
samo o zapadnoj Evropi, zato što na Istoku i ni u jednoj slavenskoj
zemlji, osim možda u Češkoj i djelimično u Maravskoj i Šleskoj,
komunizam nema ni mjesta, ni smisla). Vidio sam u njemu mladu,
elementarnu silu koja sebe još dobro ne poznaje, čiji je zadatak ili da
obnovi ili da definitivno razruši zapadne Države. – Društveni poredak,
društveno uređenje truli su na Zapadu i jedva se drže nenormalnim naporom.
Samo se time može objasniti i ona nevjerojatna slabost i onaj
panični strah koji su 1848. godine obuzeli sve države na Zapadu, izuzev
Engleske. Ali izgleda i nju će uskoro zadesiti ista sudbina. *U zapadnoj
Evropi, kuda se god okreneš, svuda se vidi oronulost, slabost, bezvjerje
i razvrat, razvrat koji proističe iz bezvjerja. Počinjući od samog vrha
društvene ljestvice, ni jedan čovjek, ni jedna privilegirana klasa nema
vjere u svoju misiju i pravo – svi lakrdijaju jedni pred drugima i niti
jedan drugome, osim samome sebi ne vjeruju: privilegije, klase i vlast
drže se egoizmom i navikom* – slaba prepreka za sve jaču buru! (Podvukao
Nikolaj. Na margini primjedba: »Porazna istina«, Prim. red.)
Obrazovanost je postala poistovjećena s razvratom uma i srca,
poistovjećena s nemoći! I usred tog općeg truljenja samo grubi,
neprosvijećeni narod, nazivan svjetinom, sačuvao je u sebi svježinu i snagu,
uostalom ne toliko u Njemačkoj koliko u Francuskoj. Osim toga, svi dokazi i
argumenti, koji su u početku služili aristokraciji protiv monarhije, a
zatim srednjem staležu protiv monarhije i aristokracije, danas služe,
i sigurno s većom snagom, narodnim masama protiv monarhije, aristokracije
i građanstva. – Eto u čemu se sastoji, po mom mišljenju,
bit i snaga komunizma, ne govoreći o sve većoj bijedi radničke klase,
prirodne posljedice umnožavanja proletarijata, umnožavanje koje je sa
svoje strane neizbježno povezano s razvojem tvorničke industrije, onakve
kakva postoji na Zapadu. Komunizam u krajnjoj mjeri isto toliko proizlazi
odozgo, koliko i odozdo. Dole, u narodnim masama on raste i živi
kao potreba, ne jasna, ali energična, kao instinkt uzdizanja. U gornjim,
pak, klasama, kao razvrat, kao egoizam, kao instinkt prijeteće zaslužene
nesreće, kao neodređeni i bespomoćni strah, posljedica oronulosti
i nečiste savjesti. I ovaj strah i neprestani krik protiv komunizma gotovo
da su više pridonijeli širenju komunizma, nego sama propaganda
komunista. (Brošura Bluntschlijeva, na primjer, tiskana 1843. godine
u ime Ciriške Vlade, u vezi sa suđenjem Whitlingu, bila je, zajedno sa
spomenutom Steinovom knjigom jedan od glavnih uzroka širenja komunizma
u Njemačkoj). Meni se čini da je taj neodređeni, nevidljiv,
nezapažen, ali svuda postojeći komunizam, koji živi u ovom ili onom
obliku, u svima bez izuzetka, tisuću puta opasniji od onog određenog
i razvijenog u sistem, koji se propovijeda u malobrojnim organiziranim
tajnim ili javnim komunističkim društvima. (Primjedba Nikolaja: »Točno«,
Prim. red.). Nemoć posljednjih jasno se pokazala 1848. u Engleskoj,
Francuskoj, Belgiji i osobito Njemačkoj. I nema ništa lakše nego pronaći
apsurdnost, proturječnost i nemogućnost u svakoj do sada poznatoj
socijalnoj teoriji, tako da ni jedna ne može izdržati ni tri dana
postojanja.
Oprostite, Gospodaru, ovo kratko razmatranje. No moje su greške
tako tijesno povezane s mojim grešnim mislima, da ne mogu ispovijedati
jedne, a da ne spomenem druge. Morao sam pokazati zašto nisam
mogao pripadati ni jednoj sekti, socijalista ili komunista, kao što su
me nepravično optuživali. Shvaćajući uzrok postojanja ovih sekta, ja
nisam volio njihove teorije; ne prihvaćajući ih, nisam mogao biti organ
njihove propagande. I naposljetku, suviše sam cijenio svoju nezavisnost
da bih pristao da budem rob i slijepo oružje bilo kakvog tajnog društva,
ne govoreći o takvom čija shvaćanja nisam dijelio. – U to isto
vrijeme, to jest 1843. godine, komunizam se u Švicarskoj sastojao od
malog broja radnika: u Lozani i Ženevi javno, u obliku
društva za pjevanje, čitanje i poljoprivredu, dok su ga u Zürichu predstavljali
nekoliko krojača i postolara. Među Švicarcima nije bilo komunista: priroda
Švicaraca protivna je svakom komunizmu, a njemački
komunizam bio je tada još u povoju. Ali da bi sebi pridao važnost
u očima evropskih vlada, a djelimično i u uzaludnoj nađi da kompromitira
ciriške radikale, Bluntschli je napravio fantastično strašilo. On
je, po vlastitom priznanju, znao o Whitlingovu dolasku u Zürich, podnosio
je njegovu prisutnost dva ili tri mjeseca, zatim je zapovjedio da
ga uhapse, nadajući se da će među njegovim popisima naći prilično
važnih dokumenata da bi umiješao ciriške radikale, ali ništa nije našao
osim glupe prepiske i intriga (kao dokaz da su sve optužbe, zaključci,
nagađanja gospodina Bluntschlija i čitavo na tom temelju zasnovano
zdanje bili tašti i lažni, navest ću samo jedno: presudom Vrhovnog
suda Whitling je bio osuđen na jednogodišnji ili dvogodišnji zatvor,
i to ne zbog komunizma, nego zbog glupe knjige [1] koju je nešto prije
toga objavio u Zürichu. Odmah poslije izricanja presude Whitling nije
upućen u zatvor, nego je izručen Pruskoj Vladi, koja je, razmotrivši
ponovo optužnicu, mjesec dana kasnije pustila Whitlinga na slobodu).
Protiv mene su navedena dva ili tri Whitlingova pisma, u kojima
on o meni govori nekoliko beznačajnih riječi, izvještavajući jednog
svog prijatelja da se upoznao s jednim Rusom i nazivajući me po imenu,
dok me u drugom pismu zove »der Russe« i dodaje »der Russe ist
ein guter ili ein prächtiger Kerl« i tome slično. Eto na čemu su bile
zasnovane optužbe gospodina Bluntschlija protiv mene. Druge osnove
i nije moglo biti, jer se moje poznanstvo s Whitlingom s moje strane
ograničilo na radoznalost, a s njegove na raspoloženje za pričanje. Osim
Whitlinga nisam znao ni jednog komunistu u Zürichu. Čuvši, premda
ne znam da li je taj glas bio točan ili ne, kako Bluntschli namjerava i
mene uhapsiti, i plašeći se posljedica, udaljio sam se iz Züricha. –
Živio sam nekoliko mjeseci u gradiću Nyon na obali Ženevskog jezera,
u potpunoj povučenosti i boreći se sa siromaštvom, a zatim sam prešao
u Bern, gdje sam u siječnju ili veljači 1844. saznao od gospodina
Struvea, sekretara poslanstva u Švicarskoj, da je, pošto je od Bluntschlija
dobio dostavu protiv mene, pisao o tome u Peterburg, odakle je čekao
dalja naređenja. – U toj dostavi, prema riječima gospodina Struvea,
Bluntschli se nije zadovoljio što me je optužio za komunizam, nego
je i lažno tvrdio kako pišem ili se pripremam da pišem protiv Ruske
Vlade, knjigu o Rusiji i Poljskoj.
Za optužbu da sam komunista postojala je makar sjena istinitosti:
moje poznanstvo u Whitlingom. Ali posljednja optužba bila je lišena
svake osnove i jasno mi je dokazivala Bluntschlijevu podlu namjeru. U
to vrijeme ne samo da nisam imao namjeru da pišem i objavljujem bilo
što o Rusiji, nego sam se trudio i da ne mislim o njoj, jer me je sjećanje
na nju mučilo. Moj um je bio isključivo okrenut k zapadnoj Evropi.
Što se tiče Poljske, mogu reći da u to vrijeme nisam ni pomišljao da
postoji: u Berlinu sam izbjegavao poznanstva s Poljacima, viđao sam
se samo s nekoliko njih na sveučilištu. U Dresdenu i Švicarskoj ni jednog
Poljaka nisam vidio.
Do 1844. godine, Gospodaru, moji grijehovi bili su unutarnji grijehovi,
umni, a ne praktični: pojeo sam ne jedan, nego mnogo plodova
sa zabranjenog drveta spoznanja dobra i zla – veliki grijeh, izvorište
i početak svih mojih kasnijih prijestupa, ali još se nisam bio opredijelio
ni za kakvu akciju, ni za kakav cilj. Po mislima, po pravcu, bio sam već
savršeni i očajni demokrat, a u životu neiskusan i skoro nevin kao
dijete. – Odbivši da pođem u Rusiju na zapovijed Vlade, učinio sam
svoj prvi praktični prijestup.
[1] Riječ je o »Evanđelju bijednog grešnika«. Bakunjin je pogriješio.
Whitling je optužen za bogohuljenje ne zbog same knjige, koja još nije bila
ni tiskana, nego zbog detaljne objave u povodu skorog izlaska knjige iz
štampe. Prim. red.
Kao posljedica toga bilo je napuštanje Švicarske i pošao sam u
Belgiju, u društvu s mojim prijateljem Reichelom. Moram o njemu reći
nekoliko riječi, jer se njegovo ime dosta često spominje u optužnicama.
Adolph Reichel, pruski podanik, kompozitor i pijanist, tuđ svakoj politici,
i ako je čuo o njoj, onda je to bilo samo preko mene. Upoznavši
se s njim u Dresdenu i susrevši se ponovo u Švicarskoj, ja sam se s
njim zbližio, sprijateljio; on je stalno bio moj istinski i jedini prijatelj;
živio sam s njim nerazdvojno, ponekad čak i na njegov račun, sve do
1848. godine. – Kad sam morao napustiti Švicarsku, ne htijući da me
napusti, pošao je sa mnom u Belgiju.
U Bruxellesu sam se upoznao s Lelevelleom. Tada se moja misao
prvi put okrenula Rusiji i Poljskoj. Kako sam već tada bio potpuni
demokrat, počeo sam ih promatrati demokratskim pogledom, premda
još ne sasvim jasno i određeno: nacionalni osjećaj, koji se u meni
probudio poslije dugog sna, kao posljedica trvenja s poljskom nacionalnošću,
stupilo je u borbu s demokratskim shvaćanjima i zaključcima. –
S Levelleom sam se viđao često, raspitivao sam se mnogo o poljskoj
revoluciji, o njihovim namjerama, planovima ako pobijede, o njihovim
nadama za budućnost – i ne jednom sam se prepirao s njim, osobito
o Malorusiji i Bjelorusiji, koje su po njihovim shvaćanjima imale da
pripadnu Poljskoj, a po mojim, posebno Malorusija, trebalo je da je
mrze kao pradavnog tlačitelja. – Uostalom, od svih Poljaka koji su
tada živjeli u Bruxellesu, poznavao sam i viđao samo Lelevellea, a i s
njim moji odnosi, iako smo se često viđali, nisu izlazili iz okvira običnog
poznanstva. Istina, preveo sam u to vrijeme na ruski jezik Manifest
Rusima, zbog koga je on bio protjeran iz Pariza. No to je bilo bez
posljedica: prijevod je ostao neobjavljen u mojim bilješkama.
Proživjevši nekoliko mjeseci u Bruxellesu, pošao sam s Reichelom
u Pariz, od kojega sam, isto kao prije od Berlina a potom od Švicarske,
očekivao spas i svjetlost. – To je bilo u srpnju 1844. godine.
Pariz je u početku djelovao na mene kao vedro hladne vode na
oboljelog od groznice. Nigdje se nisam u tolikoj mjeri osjećao
usamljen, otuđen, dezorijentiran – oprostite na tom izrazu, Gospodaru –
kao u Parizu. Moje društvo se u prvo vrijeme sastojalo isključivo od
Nijemaca demokrata, ili izgnanika ili koji su svojevoljno napustili
Njemačku, da bi ovdje osnovali francusko-njemački časopis, s ciljem
da usuglase duhovne i političke interese obaju naroda. Ali kako njemački
literati ne mogu međusobno živjeti bez svađa, psovki i intriga,
to je i čitavo to poduzeće, najavljeno s velikom bukom, palo u vodu,
završivši se nesretnim i podlim tjednikom »Vorwärts«, koji također
nije dugo postojao, utopivši se u vlastitom blatu. A te Nijemce su
protjerali iz Pariza, na moje ne malo olakšanje.
U to vrijeme, t.j. pri kraju jeseni 1844. godine, prvi put sam čuo o
presudi kojom sam zajedno s Ivanom Golovinom bio osuđen na gubitak
plemstva i na prisilni rad. Čuo sam o tome neslužbeno od nekog
poznanika, možda od samoga Golovina, koji je u vezi s tim slučajem
napisao i članak u »Gazette des tribunaux« o tobožnjim pravima ruske
aristokracije, koja su uvrijeđena i pogažena u našim ličnostima. Njemu
u odgovor i kao demanti ja sam napisao drugi članak u demokratskom
časopisu »Rèforme«, u obliku pisma uredniku. – To pismo, prva riječ
koju sam tiskao o Rusiji, bio je moj drugi konkretni prijestup. Članak
se pojavio u časopisu »Reforme« s mojim potpisom, krajem 1844. godine,
ne sjećam se u kojem mjesecu, i nalazi se bez sumnje u rukama
Vlade među dokumentima optužnice.
Po mom odlasku iz Bruxellesa, sve do tog vremena nisam više
vidio ni jednog Poljaka. Moj članak u »Rèforme« bio je povod za novo
poznanstvo s nekima od njih. Među prvima me pozvao k sebi knez
Adam Čartorijski, i to posredstvom jednog od svojih pristalica. Bio
sam kod njega jednom i poslije toga se nikad više nisam s njim vidio.
Zatim sam primio iz Londona pozdravno pismo s komplimentima od
poljskih demokrata, s pozivom na tužnu svečanost što su je svake
godine priređivali u znak sjećanja na Riljejeva, Pestelja i druge.
Odgovorio sam im sličnim komplimentima, zahvalio sam na bratskoj
simpatiji, ali u London nisam otputovao, jer u svojoj svijesti još nisam
bio odredio odnos koji ja, premda demokrat, ali ipak i Rus, treba da
zauzmem prema poljskoj emigraciji, a i prema zapadnoj javnosti
uopće. Plašio sam se gromkih, praznih i nekorisnih demonstracija i
fraza, koje nikad nisam mnogo volio i cijenio. Time su se taj put
završili moji odnosi s Poljacima, i sve do proljeća 1846. godine nisam se
susreo više ni s jednim od njih, izuzev Aloisa Biernackog (koji je
zauzimao mjesto ministra financija u vrijeme poljske revolucije),
dobrog, dostojnog poštovanja starca, s kojim sam se upoznao kod
Nikolaja Ivanoviča Turgenjeva i koji je, živeći daleko od svih emigrantskih
političkih partija, brinuo isključivo za svoju poljsku školu. Ponekad
sam viđao i Mickiewicha, koga sam ranije cijenio kao velikog
slavenskog pjesnika, a koga sam sad žalio kao poluobmanutog apostola i
proroka nove besmislene religije i novog Mesiju. Mickiewich se trudio
da me preobrati, jer je po njegovom mišljenju dovoljno bilo da se jedan
Poljak, jedan Rus, Čeh, Francuz i Židov slože da žive i djeluju
zajedno u duhu Tovjanskog, da bi preokrenuli i spasili svijet. Poljaka
je imao dosta, isto tako i Čeha, imao je i Židova i Francuza, samo mu
je Rus nedostajao. Htio je da me zavrbuje, ali nije mogao.
Među Francuzima sam imao slijedeće poznanike. Iz konstitucionalne
partije: Chambolle, rédacteur du »Siecle«, Merrucau, gérant du
»Constitutionnel«, Emile Girardin, rédacteur de la »Presse«, Durieux,
rédacteur du »Courier Francais«, Leon Faucher, Frédéric Bastiat i
Wolowsky, économiste i drugi. Iz partije političkih republikanaca: Béranger,
Lamenais, Francois, Etienne i Emanuel Arago, Marrast et
Bastide. rédacteur du »National«; iz partije demokrata: pokojni
Cavignac, brat generala, Flocon i Louis Blanc, rédacteur de la »Reforme«,
Victor Considérant, fourieriste et rédacteur de la »Démocratie Pacifique«,
Pascal Dupart, rédacteur de la »Revne Indépendante«, Felix
Piat, Victor Schölóner, le négrophile, Michelet et Quinet, professeur,
Proudon, utopist – i bez obzira na to bez svake sumnje jedan od
najznačajnijih suvremenih Francuza, konačno, George Sand, i još nekoliko
drugih manje poznatih. – S nekima sam se viđao rjeđe, s drugima
češće, ali ni s kim nisam bio u bliskim odnosima. Posjetio sam također
nekoliko puta, na samom početku mog boravka u Parizu, francuske
uvrijere: društvo komunista i socijalista, ne imajući za to nikakvu
drugu pobudu ni cilj, izuzev radoznalosti. No ubrzo sam ih prestao
posjećivati, prije svega da ne bih skrenuo na sebe pažnju Francuske
Vlade i navukao na sebe nepotrebno gonjenje, a najvažnije zato što od
tih posjeta nisam imao ni najmanje koristi. – Najčešće sam bio –
ne govoreći o Reichelu s kojim sam živio nerazdvojno – kod starog
prijatelja Herwegha, koji se također preselio u Pariz, baveći se u to
vrijeme isključivo prirodnim znanostima. Bio sam prilično često i kod
Nikolaja Ivanoviča Turgenjeva. On je živio u obitelji, daleko od svakog
političkog pokreta i moglo bi se reći od svakog društva, i koliko sam,
naposljetku mogao opaziti, ništa nije tako vatreno želio kao oproštaj i
dozvolu da se vrati u Rusiju, da bi posljednje godine proživio u
domovini, o kojoj se uvijek sjećao s ljubavlju, nerijetko sa suzama. U njega
sam povremeno susretao Talijana grofa Mammianija, koji je kasnije
bio papin ministar u Rimu, i napuljskog generala Pépéa.
Viđao sam ponekad i Ruse koji su dolazili u Pariz. No molim Vas,
Gospodaru, ne tražite od mene imena. Uvjeravam Vas samo – i sjetite
se, Gospodaru, da sam Vam se u početku pisma zakleo da nikakva laž,
ni tisućiti dio laži neće oskrnaviti čistoću moje iskrene ispovijedi – i
sad Vam se kunem da se ni s jednim Rusom, ni tada, ni docnije nisam
nalazio u političkim odnosima, niti sam bilo s kim od njih imao i sjenku
političke veze, bilo osobno, bilo nečijim posredstvom ili prepiskom.
Rusi koji su dolazili u Pariz i ja živjeli smo potpuno različito: oni
bogato, veselo, priređujući jedan drugome pirove, ručkove i večere, bančili
su, odlazili u kazališta i na balove avec grisettes et lorettes – način
života prema kojemu nisam imao ni osobite sklonosti, a još manje
sredstava. Živio sam u bijedi, u mučnoj borbi sa svakodnevnim okolnostima
i sa svojim unutarnjim nikad nezadovoljenim potrebama života
i akcije, tako da nisam dijelio s njima ni njihova veselja, ni svoje
napore i rad. Ne kažem da nikad nisam pokušavao – točnije počevši
od 1846. godine – da zainteresiram neke od njih za svoje misli iza ono
što sam tada nazivao i smatrao dobrim djelom; no ni jedan pokušaj
nije uspio: slušali su me sa smiješkom, zvali me čudakom, tako da
sam poslije nekoliko uzaludnih pokušaja potpuno odustao od njihovog
preobraćanja. Sva krivnja nekih od njih sastojala se u tome što su mi,
videći moje siromaštvo, ponekad i to vrlo rijetko pomagali.
Živio sam većinom kod kuće, bavio sam se pomalo prijevodima s
njemačkog da bih se prehranio, pomalo znanostima: poviješću, statistikom,
političkom ekonomijom, socijalno-ekonomskim sistemima, spekulativnom
politikom, t.j. politikom bez ikakve primjene, a također pomalo
matematikom i prirodnim naukama. Ovdje moram pripomenuti
nešto što mi čini čast: pariški, a također i njemački prodavači knjiga
ne jednom su me nagovarali da pišem o Rusiji, predlažući mi prilično
povoljne uvjete, ali ja sam uvijek odbijao, ne želeći da pravim od
Rusije predmet za trgovinsko-književne pogodbe. Nikad o Rusiji nisam
pisao za novac, niti qu’a mon corps défendant, mogu reći preko volje,
nerado i uvijek pod svojim vlastitim imenom. – Osim gorespomenutog
članka u »Réforme«, i drugog članka u »Constitutionnelu«, kao i tog
nesretnog govora zbog koga sam prognan iz Pariza, nisam o Rusiji tiskao
niti riječi. Ne govorim ovdje o onome što sam pisao poslije veljače 1848.
godine, nalazeći se tada u određenoj političkoj akciji. Uostalom, i tu se
moje publikacije ograničavaju dvjema proklamacijama i s nekoliko
članaka u časopisima.
Teško, vrlo mi je teško bilo u Parizu, Gospodaru, ne toliko od bijede
koju sam trpio prilično ravnodušno, nego zato što sam se, probudivši
se naposljetku iz mladićkih fantazija i fantastičnih iščekivanja,
našao odjednom u tuđoj zemlji, u hladnoj moralnoj atmosferi, bez
rodbine, bez obitelji, bez kruga djelovanja, bez posla i bez ikakve nade
na bolju budućnost. Odvojivši se od domovine i prepriječivši sebi
lakomisleno svaki put povratka, nisam znao postati ni Nijemac, ni Francuz.
Naprotiv, što sam duže živio u inozemstvu, tim sam dublje osjećao
da sam Rus i da nikad neću prestati biti Rus. U ruski se život nisam
mogao vratiti drukčije nego prijestupničkim revolucionarnim putem,
u koji sam tada još slabo vjerovao, a i kasnije sam, ako ćemo istinu,
vjerovao samo uz bolestan, natprirodan napor, uz nasilno prigušivanje
unutrašnjeg glasa što mi je neprekidno šaputao o besmislenosti mojih
nada i mojih pothvata. – Ponekad mi je bivalo tako teško da sam ne
jednom zastajao na mostu kojim sam se obično vraćao kući, pitajući
sebe ne bi li bilo najbolje da se bacim u Seinu i utopim u njoj svoje
tužno i nekorisno postojanje?
Osim toga, u to je vrijeme cijeli svijet bio u teškoj letargiji. Poslije
kraće gužve do koje je došlo u Njemačkoj prilikom stupanja na prijestolje
vladajućeg Kralja, i poslije efermernog kretanja do kojega je
nekoliko mjeseci kasnije došlo u cijeloj Evropi zbog istočnog pitanja u
kratkotrajnoj vladi Tjera, izgledalo je da je svijet zaspao i to zaspao
tako duboko, da nitko, izuzev najekscentričnijih demokrata nije vjerovao
u njegovo skoro buđenje. Tada još nitko nije predviđao da je ta
tišina zapravo bila zatišje pred buru. Francuzi su, kao što je poznato,
odgađali sve svoje nade do smrti pokojnog kralja Louisa-Phillipa. Istina,
još krajem 1844. godine Marrast mi je rekao: »La révolution est
imminente, mais on ne peut jamais prédire quand et comment se fera
une révolution français; la Françe est comme ce chaudron à vapeur,
toujours pret à éclater et dont nul ne sait prevoir l’explosion«. No i
Marrast i njegovi prijatelji, i uopće svi demokrati, išli su tada još s
pokunjenim nosom i nalazili su se u dubokoj depresiji. Konzervativna
je partija trijumfirala, obećavajući sebi život bez kraja i konca. Javnost
se iz dosade bavila skandaloznim izbornim i jezuitskim događajima, a
isto tako i prekomorskim pokretom engleskih free-traders.
Sredinom 1845. godine zapaženi su poslije dugog zatišja – i to
pred pogledom onih koji su pratili njemačke događaje – prvi nejaki
valovi na političkom oceanu. U Njemačkoj su se pojavile nove
religiozne sekte: die Lichtfreunde und die Deutsch-Katholiken. U Francuskoj
su se jedni nad njima ismijavali, drugi su vidjeli, čini mi se ne bez
osnove, znakove vremena, predznak oluje. Te sekte, ništavne same po
sebi, bile su važne po tome što su prevodile na religiozni, tj. narodni
jezik, suvremena shvaćanja i zahtjeve. One nisu mogle imati velik
utjecaj na obrazovane klase, ali su zato djelovale na uobrazilju masa,
uvijek više sklonih religioznom fanatizmu. Osim toga, njemački katolicizam
izmislila je i pustila ga u svijet, s čisto političkim ciljem, demokratska
partija iz Pruske Šlezije (t. j. Silezije, prim. red.). On je bio
stvarniji od svoje starije protestantske sestre, koja je sa svoje strane
bila poštenija. Među njegovim apostolima i propovjednicima bilo je
mnogo prljavih šarlatana, ali isto tako i mnogo darovitih ljudi, i može
se reći da je u obliku opće pričesti, tobože obnovljene Iz vremena
prijašnje crkve, njemački katolicizam javno propovijedao komunizam.
Ali je sve zanimanje, probuđeno pojavom ovih sekta, isparilo kad
se iznenada pronio glas da je kralj Friedrich Vilhelm IX dao svojoj
državi ustav. Njemačka se opet uznemirila i Francuska kao da se prvi
put trgla iz teškog sna. Zatim je ubrzo uslijedio, kao udar groma, prvo
poljski ustanak, zatim švicarski i talijanski događaji, i konačno revolucija
1848. godine. – Zadržat ću se na poljskom ustanku, jer on predstavlja
epohu u mom vlastitom životu.
Do 1846. godine bio sam postrani od svih političkih pothvata. Nisam
poznavao poljske demokrate: Nijemci izgleda tada još ništa odlučno
nisu poduzimali; Francuzi, pak, koje sam poznavao, nisu mi nista
govorili. Nalazeći se odavno u tijesnoj vezi s poljskim demokratima,
oni su vjerojatno znali o pripremanom poljskom ustanku. No Francuzi
znaju čuvati tajnu, a kako su se moji odnosi s njima ograničili na obično
površno poznanstvo, nisam od njih o tome ništa mogao saznati, tako
da su me Poznanjski planovi, pokušaji u Carstvu Poljskom, krakovski
ustanak i događaji u Galiciji, u krajnjoj mjeri isto toliko zaprepastili
kao i ostalu javnost. Dojam koji su oni učinili u Parizu bio je
nevjerovatan: u toku dva ili tri dana sav je narod živio na ulici, nepoznati
su razgovarali s nepoznatima, svi su tražili novosti i svi čekali vijesti
iz Poljske s ustreptalim nestrpljenjem. – To iznenadno buđenje., to
sveopće kretanje strasti i umova ponijelo je i mene na svojim valima,
i ja sâm kao da sam se probudio – i riješio sam da se po svaku cijenu
otrgnem od svoje neaktivnosti i aktivno sudjelujem u pripremanim
događajima.
Zato je bilo potrebno da ponovo skrenem na sebe pažnju Poljaka
koji su me već uspjeli zaboraviti. U tom cilju napisao sam članak o
Poljskoj i bjeloruskim unijatima o kojima se tada pisalo u svim
zapadnoevropskim časopisima. Taj članak, tiskan u »Constitutionnelu« početkom
proljeća 1846. godine, nalazi se, bez sumnje, u rukama Vlade.
Kad sam ga predao Merrucauu, gérant du »Constitutionnel«, on mi je
rekao: »Qu’on mette le feu aux quatre coins du monde pourvu que
nous sortions de cet état honteux et insuportable«! Podsjetio sam ga
na te riječi u veljači 1848. godine, ali on se tad kajao, uplašivši se kao
i svi ostali liberali dinastijske opozicije, strašne i istovremeno neobične
revolucije što su je sami pripremali.
Do 1846. godine moji grijehovi nisu bili s predumišljajem, prije bi
se moglo reći lakomisleni i mladićki; iako sam skupio dosta godina,
još uvijek sam bio neiskusni momak. Od tog vremena počeo sam griješiti
svjesno, namjerno i s manje-više određenim ciljem. – Gospodaru,
neću opravdavati svoje prijestupe koji se ne mogu opravdati, niti Vam
pričati o svojem kasnijem kajanju: – *kajanje u mom položaju isto je
tako nekorisno kao i kajanje grešnika poslije smrti, – ja ću jednostavno
pričati o činjenicama i neću prikriti ni najmanju među njima.*
(Podvukao Nikolaj. Na margini primjedba: »Netočno, svakog grešnika
kajanje, ali iskreno, može spasiti«. Prim. red.)
Uskoro poslije pojave gore spomenutog članka krenuo sam u Versailles,
iako me nitko nije zvao, za svoj groš, da bih se upoznao i po
mogućnosti zbližio i dogovorio o zajedničkoj akciji s članovima Centralizacije
poljskog demokratskog društva, što su se tada tamo nalazili.
Htio sam im predložiti zajedničku akciju s Rusima što su živili u Carstvu
Poljskom, Litvi i Podoliji, pretpostavljajući da oni u ovim provincijama
imaju veze dovoljne za aktivnu i uspješnu propagandu. Cilj mi
je bio ruska revolucija i republikanska federacija svih Slavenskih zemalja –
osnivanje jedinstvene i nedjeljive Slavenske republike, federativne
samo u administrativnom, centralne u političkom smislu.
Moj pokušaj nije uspio. Vidio sam se s poljskim demokratima
nekoliko puta, ali se nisam mogao s njima složiti. Prvo, zbog raznih
gledišta o našim nacionalnim shvaćanjima i osjećajima. Oni su mi se
učinili uzani, ograničeni, isključivi, ništa nisu vidjeli, osim Poljske. ne
shvatajući promjene do kojih je došlo u Poljskoj od vremena kad je
bila potpuno pokorena, a djelomično i stoga što mi nisu vjerovali, a
vjerojatno nisu očekivali ni veliku korist od moje suradnje. Tako smo
se poslije nekoliko nekorisnih susreta u Versaillesu prestali viđati, i
moja akcija, prijestupna po cilju, nije ovaj put mogla imati nikakvih
kriminalnih posljedica.
Od kraja ljeta 1846. godine do studenog 1847. opet sam bio potpuno
neaktivan, bavio sam se kao i prije znanošću, prateći s budnom pažnjom
sve življe kretanje Evrope i goreći od nestrpljenja da u njemu sudjelujem,
ali ne poduzimajući još ništa određeno. S poljskim se demokratima
više nisam viđao, a vidio sam mnogo mladih Poljaka što su pobjegli
iz svoje zemlje 1846. godine. Oni su se kasnije gotovo svi preobratili
u Mickiewichev misticizam. – U studenom sam bio bolestan i
sjedio sam kod kuće s izbrijanom glavom, kad su kod mene došla dvojica
od tih mladih ljudi, predloživši mi da održim govor na svečanosti
koju su svake godine priređivali Poljaci i Francuzi u znak sjećanja na
revoluciju 1813. godine. S radošću sam se uhvatio za tu misao, naručio
sam periku, i pripremivši govor za tri dana održao sam ga na masovnom
sastanku 17/29. studenog 1847. godine. – Gospodaru! Vi možda
znate taj nesretni govor, početak mojih prijestupničkih i nesretnih
avantura. Zbog njega sam, na zahtjev ruskog poslanstva, bio protjeran
iz Pariza i nastanio sam se u Bruxellesu.
Tamo me je dočekao Le Level s novom svečanošću. Održao bih i
drugi govor, koji je bio tiskan, da me nije omela februarska revolucija.
U tom govoru, što je na stanovit način bio razvoj i produžetak prvog
govora, ja sam mnogo govorio o Rusiji, o njenom prošlom razvoju,
mnogo o drevnom neprijateljstvu i borbi između Rusije i Poljske;
govorio sam također i o velikoj budućnosti Slavena, koji su pozvani
da obnove truli zapadni svijet. Napravivši pregled tadašnjeg položaja
Evrope i predviđajući skoru evropsku revoluciju, strašnu buru, posebno
neizbježno rušenje Austrijske imperije, završio sam riječima: »Préparons
nous et quand l’heure aura sonneo que chacun de nous fasse
son devoir«. Uostalom, i u to vrijeme, osim uzajamnih komplimenata i
manje više blagonaklonih fraza, bez obzira na moju jaku želju da se
zbližim s Poljacima, ni s jednim se nisam zbližio. Naše prirode, shvaćanja,
simpatije, bile su u suviše velikoj proturječnosti, da bi među
nama moglo biti ostvareno pravo ujedinjenje. Osim toga, Poljaci su me
u to vrijeme više nego ranije počeli promatrati s nepovjerenjem: na
moje iznenađenje i veliku žalost, pronio se prvi puta glas kako sam ja
tobože tajni agent ruske vlade. Slušao sam kasnije od Poljaka da je
rusko Poslanstvo u Parizu na pitanje ministra Guizota o meni, odgovorilo:
»C’est un homme qui ne manque pas de talent, nous l’employons
mais aujord’hui il est allé trop loin«, i da je Guizot o tome obavijestio
kneza Čartorijskog. Slušao sam također da je ministar Duchatel pisao
o meni belgijskoj vladi, kako ja nisam politički emigrant, nego običan
lopov koji je u Rusiji ukrao veću svotu novca, zatim pobjegao i za
krađu i bijeg osuđen na prisilni rad. – Ma šta se stvarno dogodilo, ali su
ti glasovi, zajedno s drugim gore spomenutim razlozima, učinili svaku
vezu između Poljaka i mene nemogućom.
U Bruxellesu su me uveli u društvo ujedinjenih njemačkih i belgijskih
komunista i radikala, s kojima su u vezi bili i engleski šartisti (t.j.
čartisti. Prim. red.) i francuski demokrati. To društvo nije bilo tajno,
nego s javnim sastancima. Bilo je vjerojatno i tajnih zborova, ali ja na
njima nisam sudjelovao, a i javne sam posjetio samo dva puta. Zatim
sam prestao odlaziti na njih, jer mi se ni njihov način rada ni ton nisu
dopali, a njihovi zahtjevi bili su mi nepodnošljivi, tako da sam čak
navukao na sebe njihovo nezadovoljstvo i moglo bi se reći mržnju
njemačkih komunista, koji su glasnije od drugih počeli galamiti o mojoj
tobožnjoj izdaji. – Živio sam više u aristokratskom krugu. Upoznao
sam se s generalom Skriženeckim, a preko njega s grofom Mérode, bivšim
ministrom, i s Francuzom, grofom Montalambert, zetom ovog
poslednjeg, tj. živio sam u samom središtu jezuitske propagande. Nastojali
su da me preobrate u katoličku vjeru, i pošto su o mom duševnom
spasu zajedno s jezuitima brinule i neke dame, to mi je njihovo
društvo bilo prilično veselo. U to vrijeme pisao sam članke za
»Constitutionnel« o Belgiji i belgijskim jezuitima, ne prestajući istovremeno
da pratim ubrzana kretanja političkih događaja u Italiji i Francuskoj.
Konačno je buknula februarska revolucija. Čim sam saznao da se
u Parizu bore, uzevši za svaki slučaj od poznanika pasoš, krenuo sam
natrag u Francusku. No pasoš mi nije trebao. Prva riječ koja me je
srela na granici bila je: »La Republique est proclamée á Paris«. Osetio
sam jezu po tijelu kad sam čuo tu vijest. U Valencienne sam stigao
pješke, jer je pruga bila uništena. Svuda gomila svijeta, oduševljeni
povici, crvene zastave na svim ulicama i na svim javnim zgradama. Morao
sam ići zaobilaznim putem, kolosijek je bio prekinut na mnogim
mjestima, tako da sam u Pariz stigao 26. veljače, trećeg dana poslije
proglašenja Republike. – Na putu mi je bilo veselo, a što tek da Vam
kažem, Gospodaru, o dojmu što ga je na mene ostavio Pariz! Taj
ogromni grad, centar evropske prosvjete. pretvorio se odjednom u
divlji Kavkaz: u svakoj ulici, gotovo svuda barikade, uzdignute kao
planine do krovova kuća, a na njima, između kamenja i polomljenog
nameštaja, kao Lezginci u pećinama, radnici u svojim živopisnim
odijelima, pocrnjelim od baruta i naoružani od glave do pete. Kroz prozore
su bojažljivo izvirivali trgovci, épiciers, s licima zaglupjelim od užasa.
Na ulicama, na bulevarima ni jedne kočije. Nestali su svi mladi i stari
kicoši, svi omraženi lafovi sa štapovima i lornetima, a na njihovom
mjestu su se pojavili moji blagorodni uvrijeri, u ushićenim, likujućim
gomilama, s crvenim zastavama, s patriotskim pjesmama, oduševljavajući
se svojom pobjedom! I usred te bezgranične širine, tog bezumnog
ushićenja, svi su bili tako dobroćudni, suosjećajni, čovjekoljubivi,
časni, skromni, pristojni, ljubazni, oštroumni, da se samo u Francuskoj,
ili bolje rečeno samo u Parizu, može tako nešto vidjeti! Zatim sam
više od tjedan dana živio s radnicima u casern de Tournons, nedaleko
od Luksemburškog dvorca. Kasarna je bila prije centar opštinske garde,
ali se sad pretvorila, skupa s mnogim drugima, u crvenu – republikansku
utvrdu, u kasarnu za kosidijerovsku gardu. Živio sam u njima u
to vrijeme na poziv svog poznanika – demokrata, koji je komandirao
odjeljenjem od pet stotina radnika. Na taj sam ih način mogao promatrati
i proučavati od ujutro do uvečer. – Gospodaru, uvjeravam Vas,
ni u jednoj klasi, nikad i nigdje, nisam vidio toliko dobrodušnog
samoodricanja, toliko istinski dirljivog poštenja, toliko srdačne delikatnosti
u ophođenju i toliko ljubazne veselosti, udružene s takvim heroizmom,
kao kod tih jednostavnih, neobrazovanih ljudi, koji su uvijek
bili i bit će tisuću puta bolji od svih svojih vođa! Ono što je kod njih
posebno iznenađujuće, to je duboki instinkt discipline. U njihovim
kasarnama nije postojao ni ustanovljeni red, ni zakoni, ni prinuda. Ali
neka bi dao Bog da se svaki izvježbani vojnik zna tako ponašati, pogađajući
želje svojih zapovjednika i tako sveto se pridržavajući reda,
kao ti slobodni ljudi. Oni su zahtijevali naređenja, rukovođenje, pokoravali
su se s preciznošću, sa strašću, gladovali su na teškoj službi danonoćno
i nikada nisu bili potišteni, nego uvijek veseli i ljubazni. Kad
bi ti ljudi, kad bi francuski radnici našli sebi dostojnog vođu, koji bi
znao da ih shvati i voli, on bi s njima mogao učiniti čuda.
Gospodaru! Ne mogu vam jasno opisati mjesec dana koji sam
proveo u Parizu, jer je to bio mjesec duhovnog pijanstva. Nisam samo
ja, nego su svi bili pijani: jedni od bezumnog straha, drugi od bezumnog
ushićenja, od bezumnih nada. Ustajao sam u pet, u četiri sata
ujutro, a odlazio na počinak u dva ujutru. Bio sam po cijeli dan na
nogama, odlučno sam sudjelovao na svim sastancima, zborovima, klubovima,
procesijama, šetnjama, demonstracijama. Jednom riječju, upijao
sam svim svojim čulima, svim porama opojnu revolucionarnu
atmosferu. – Bio je to pir bez početka i kraja. Vidio sam sve i nikoga
nisam vidio, jer su se svi gubili u neprekidno pokretnoj masi. Razgovarao
sam sa svima i nisam se sjećao što sam im govorio, ni što su oni
meni govorili, zato što su na svakom koraku bili novi predmeti, novi
doživljaji, nove vijesti. Na trajanje i raspirivanje opće groznice ne
malo su utjecale i vijesti koje su neprekidno stizale iz ostalog dijela
Evrope. Samo se čulo: »On se bat à Berlin. Le rois a pris la fuite, après
avoir prononcé un discours! – On s’est battu à Vienne, Metternich
s’est enfui, la Republique y est proclamée! – Toute l’Allemagne se
soulève. Les Italiens ont triomphé a Milan; è Venise. Les Autrichiens
ont subi une honteuse defaite! La République y est proclamée. Toute
l’Europe devient République ... Vive la République!«
Izgledalo je da se cijeli svijet preokrenuo. Nevjerojatno je postalo
obično, nemoguće moguće, moguće i obično besmislenim. Jednom riječju,
duhovi su se nalazili u takvom raspoloženju da se nitko ne bi
začudio ako bi netko došao i rekao: »Le bon Dieu vient d’être chassé
du ciel, la république y est proclamée!« I nisu se samo demokrati nalazili
u takvoj opijenosti. Naprotiv, demokrati su se prvi otrijeznili,
zato što su morali prionuti na posao i učvrstiti vlast koju su dobili
nekim neočekivanim čudom. Konzervativna partija i dinastička opozicija,
postavši prekonoć konzervativnija i od samih konzervativaca,
ukratko, ljudi starog poretka vjerovali su u sva čudesa i u sve
nemogućnosti više nego svi demokrati. Oni su već mislili da je dva put dva
prestalo biti četiri, i Thiers je izjavio: »Il ne nous reste plus qu’une
chose, c’est de nous faire oublier«. Samo se time objašnjava i hitanje i
jednodušnost s kojom su svi gradovi, provincije i klase u Francuskoj
priznale Republiku.
No vrijeme je da se vratim na vlastitu historiju. Poslije dva ili tri
tjedna takvog pijanstva, malo sam se otrijeznio i počeo sam sebe da
pitam: što sad da radim? Nije moja misija u Parizu i Francuskoj, moje
je mjesto na ruskoj granici; tamo hita sada poljska emigracija,
pripremajući se za rat protiv Rusije. Tamo moram biti i ja, kako bih
istovremeno utjecao i na Poljake i na Ruse, da ne dopustim pretvaranje
pripremanog rata u rat Evrope protiv Rusije: »Pour refouler ce pauple
barbare dans les deserts de l’Asie«, kako su ponekad govorili, i trudeći
se da to ne postane rat germaniziranih Poljaka protiv Ruskog Naroda,
nego slavenski rat, rat ujedinjenih slobodnih Slavena protiv Ruskog
Imperatora.
Gospodaru! Neću reći ni riječi o donkihotskom bezumlju svoga
pothvata. Zaustavit ću se ovdje samo da bih jasnije odredio svoj
tadašnji položaj, sredstva i veze. Smatram prijeko potrebnim da pružim
podrobna obavještenja o tome, jer znam da je moj odlazak iz Pariza
bio predmet mnogih lažnih optužbi i sumnji.
Prije svega, poznato mi je da su me mnogi nazivali agentom Ledru-Rollina.
Gospodaru! U ovoj ispovijedi nisam od Vas skrio ništa, ni jedan
grijeh, ni jedan prijestup; razgolitio sam pred Vama svoju dušu;
Vi vidite moje zablude, kako sam upadao iz bezumlja u bezumlje, iz
pogreške u grijeh, iz grijeha u zločin... Ali vjerujte mi, Gospodaru,
kad Vam kažem da sam i pored sveg svog bezumlja, pored svojih
zločinačkih pomisli i pothvata, ipak sačuvao previše gordosti, samostalnosti,
osjećanja dostojanstva, i naposljetku ljubavi prema domovini, da bih
pristao biti prezreni agent, slijepo i prljavo oružje neke partije ili nekog
čovjeka! – Tvrdio sam ne jednom u saslušanjima da gotovo nisam poznavao
Ledru-Rollina, vidio sam ga samo jednom u životu i izmijenio
sam s njim desetak beznačajnih riječi. To ponavljam i sad, budući
da je to istina. Daleko bolje sam poznavao Louisa Blanca i Flocona, a s
Albertom sam se upoznao tek poslije svog povratka iz Francuske
(očigledno, greška: treba da stoji – iz Belgije. Prim red.). Tijekom
cijelog mjeseca što sam ga proveo u Parizu, ručao sam triput kod Louisa
Blanca i bio sam jednom kod Flocona; nekoliko puta sam bio gost Kosidijera,
revolucionarnog prefekta policije, kod koga sam se nekoliko
puta sreo s Albertom. S drugim članovima Privremene vlade u to vrijeme
se nisam viđao. – Samo je jedna okolnost mogla dati povod za gorerečenu
optužbu, ali čini se da je ta okolnost ostala nepoznata mojim
tužiteljima.
Odlučivši da krenem na rusku granicu, a nemajući novaca za putovanje,
dugo sam ga tražio od poznanika i prijatelja, i ne našavši ga,
stegao sam srce i riješio sam da se obratim demokratskim članovima
Privremene vlade; u vezi s tim napisao sam i poslao u četiri primjerka
Floconu, Louisu Blancu, Albertu i Ledru-Rollinu kratku poruku slijedećeg
sadržaja: »Protjeran iz Francuske od strane oborene vlade, vrativši
se u nju poslije februarske revolucije, imajući namjeru da sad pođem
na rusku granicu, u hercogstvo Poznanjsko, da bih djelovao skupa s
poljskim patriotima, potreban mi je novac, pa zato molim demokratske
članove provizorne Vlade da mi daju 2000 franaka, *ali ne kao poklonjenu
pomoć, koju niti želim i na koju nemam prava, nego u obliku zajma,*
obećavajući da ću vratiti taj iznos čim budem mogao«. – Dobivši ovu
poruku, Flocon me je pozvao i rekao mi da su on i njegovi prijatelji iz
Privremene vlade spremni da mi pozajme tu beznačajnu sumu, a ako
mi treba i više, ali da prethodno moraju porazgovarati s članovima
Poljske centralizacije, jer se nalaze s njom u tijesnim odnosima, pa su
obavezni da se konzultiraju s njom u vezi sa svim što se tiče Poljske.
Kakve su prirode bili ti pregovori i što su poljski demokrati rekli
Floconu o meni, nepoznato mi je; znam samo da mi je drugog dana on
predlagao daleko veću sumu, da sam uzeo 2000 franaka i da me je na
rastanku zamolio da mu pišem, za njegov časopis »Réforme« iz Njemačke
i Poljske. – Pisao sam mu dva puta: iz Kölna na samom početku,
zatim iz Ketena na kraju 1848. godine, prilikom pošiljke svog »Poziva
Slavenima«. Od njega nisam primao ni pisma, niti poruke i nisam
imao druge ni neposredne, ni posredne odnose. – Novac nisam vratio,
jer sam u Njemačkoj živio u stalnoj bijedi.
Drugo, mene su optuživali, ili bolje reći sumnjali – za tužbu nije
bilo dovoljno konkretnih činjenica – kažem, sumnjali su da sam, krenuvši
iz Pariza, bio u tajnoj vezi s poljskim demokratima, da sam
djelovao skupa s njima, po njihovom nalogu i po ranije utvrđenom
planu. Takva je sumnja bila potpuno prirodna, ali također lišena svake
osnove. – U emigraciji treba razlikovati dvije stvari: bučnu gomilu i
tajna društva koja se sastoje uvijek od nekoliko poduzimljivih ljudi.
Oni vode gomilu nevidljivom rukom i pripremaju pothvate na tajnim
zasjedanjima. – Znao sam u to vrijeme gomilu poljskih emigranata, i
oni su mene znali, znali su me čak bolje negoli ja svakog od njih, zato
što je njih bilo bezbroj, a ja jedini Rus među njima. Slušao sam što su
pričali: njihova hvalisanja, fantazije, nade, – slušao sam, ukratko, ono
što je mogao čuti svatko ako je htio. Nisam prisustvovao zasjedanjima
i nisam bio upućen u tajne pravih zavjerenika. U to vrijeme u Parizu
su postojala samo dva ozbiljna poljska društva: društvo Čartorijskog i
društvo demokrata. S partijom Čartorijskog nikad nisam imao nikakvih
veza, vidio sam ga samo jednom. Godine 1846. htio sam se povezati s
Demokratskom centralizacijom, ali moj pokušaj nije imao uspjeha, a
u Parizu poslije februarske revolucije nisam sreo čak ni jednog od
njenih članova. Tako da sam u to vrijeme znao daleko manje o namjerama
poljskih demokrata, negoli o belgijskim, talijanskim a posebno
njemačkim suvremenim poduhvatima. Među Talijanima sam poznavao
Mamminija i generala Pépéa, koji nisu pripadali nikakvim društvima.
Među Belgijancima sam poznavao nekoliko vođa, slušao sam o njihovim
namjerama, ali se nisam miješao u njihove poslove. Bolje i podrobnije
znao sam njemačke poslove, jer sam bio u prijateljskoj vezi s Herweghom,
koji je u njima aktivno sudjelovao. Vidio sam početak nesretnog
Herweghovog pohoda na Baden, znao sam njegova sredstva, njegove
pomoćnike, naoružanje, obećanja Privremene vlade i broj radnika koji
su se učlanili u njegov puk, a također i njegove odnose s badenskim
demokratima; znao sam mnogo zato što sam bio Herweghov prijatelj,
ali ni na koji način nisam povezivao sebe niti svoje namjere s njegovim
namjerama.
Radi dopune slike mog tadašnjeg stanja, a i da ne bi ostavio u
njoj ni jedne lažne sjene, moram naposljetku reći nekoliko riječi o
Rusima. Jer, nazvavši ih svojim poznanicima, ne mogu ih kompromitirati
više no što su se oni sami kompromitirali u Parizu. – Ivan Golovin,
Nikolaj Sazanov, Aleksandar Hercen i možda još Nikolaj Ivanovič
Turgenjev – to su jedini Rusi za koje bi se s nekim razlogom moglo
pomisliti da sam bio s njima u političkim odnosima. – Ali Golovina
nisam volio niti poštovao, uvijek sam se držao od njega daleko, a čini
mi se da se poslije februarske revolucije niti jednom nismo sreli. –
Nikolaj Sazonov, čovjek pametan, kompetentan, darovit, ali slavoljubiv
i tašt do krajnosti. U početku je bio moj neprijatelj zato što se nisam
mogao uvjeriti u samostalnost ruske aristokracije, čijim se je posljednjim
predstavnikom on tada smatrao. Zatim je počeo da me naziva
svojim prijateljem; ja u njegovo prijateljstvo nisam vjerovao, ali viđali
smo se prilično često, jer sam nalazio zadovoljstvo u njegovom umnom
i ljubaznom razgovoru. Po svom povratku iz Belgije, sreo sam ga nekoliko
puta kod Herwegha; on se na mene ljutio, i kako sam kasnije
saznao prvi je počeo širiti glas o mojoj tobožnjoj zavisnosti od Ledru-Rollina.
Daleko više je moje srce bilo vezano uz Hercena. On je čovjek
dobar, plemenit, nemirnog duha, oštrouman, pomalo blagoglagoljiv i
epikurejac; vidio sam se s njim u Parizu u ljeto 1847. godine. Tada još
nije pomišljao da emigrira i više se od ostalih smijao mojoj političkoj
orijentaciji, dok se sam bavio svemogućim pitanjima i predmetima,
posebno književnošću. – Krajem ljeta 1847. otputovao je u Italiju i
vratio se u Pariz u ljeto 1848. godine, dva ili tri mjeseca poslije mog
odlaska odatle, tako da sam se s njim mimoišao. Nikad se više nismo
vidjeli, niti dopisivali. Jednom mi je samo poslao novac preko Reichela. –
Konačno, o N. I. Turgenjevu mogu reći samo to da se u to vrijeme
više nego ranije držao po strani od cijelog svijeta, i kao bogati posednik
i »rentier« bio je ne malo zaplašen revolucionarnim zbivanjima.
Vidio sam ga površno i moglo bi se reći uzgred.
Jednom riječju, Gospodaru, imam puno pravo da kažem kako sam
živio, radio, djelovao izvan svakog društva, neovisno o bilo čijim tuđim
pobudama i utjecajima: bezumlje, grijehovi, zločini moji pripadali su i
pripadaju isključivo meni. – Ja sam mnogo, mnogo kriv, ali se nikad
nisam ponizio toliko da bih bio tuđi agent, rob tuđe misli.
Na kraju, postoji protiv mene još jedna gnjusna optužba:
Optuživali su me da sam htio, zajedno s dvojicom Poljaka, čija sam
imena zaboravio, da posegnem na život Vašeg Imperatorskog Veličanstva. –
Neću ulaziti u pojedinosti te klevete. Detaljno sam odgovorio
na nju u svojim izjavama u inozemstvu, i stidim se da govorim mnogo
o tom predmetu. Samo ću jedno reći, Gospodaru: ja sam zlikovac pred
Vama i pred zakonom, i znam veličinu svojih prijestupa, ali također
znam da moja duša nikad nije bila sposobna za zlodjelo, niti za podlost.
Moj politički fanatizam, što je živio više u uobrazilji nego u srcu, imao
je također svoje jasno određene granice, i nikad Brut, Ravaljak, ni
Alibo nisu bili moji heroji. Osim toga, Gospodaru, u mojoj duši protiv
Vas osobno nikad nije bilo čak ni sjenke mržnje. Kad sam bio junker
u Artiljeriskom učilištu, ja sam Vas, kao i svi ostali drugovi, strasno
volio. Događalo se da kad vi dođete u bivak, samo jedna riječ »Gospodar
dolazi« bude dovoljna da u svima izazove neopisivo oduševljenje i
svi smo Vam hitali u susret. U Vašoj prisutnosti nismo znali za strah;
naprotiv, pored Vas i pod Vašim pokroviteljstvom, mi smo tražili pribježište
od naših rukovodilaca: oni nisu smjeli ići za nama u Aleksandriju.
Sjećam se, to je bilo u vrijeme kolere: Vi ste bili tužni, Gospodaru;
mi smo Vas šuteći opkolili, promatrali smo Vas s uzdrhtalim
strahopoštovanjem i svatko je u duši svojoj osjećao Vašu veliku tugu, premda
nije mogao znati njen razlog – i kako je bio sretan onaj kome ste Vi
rekli makar jednu riječ! Zatim, mnogo godina kasnije, u inozemstvu,
kad sam već bio postao očajni demokrat, smatrao sam kao obavezu da
mrzim imperatora Nikolaja; ali moja mržnja bijaše u mašti, u mislima,
ne u srcu. Ja sara mrzio apstraktnu političku osobu – Otjelotvorenje
Samodržavlja u Rusiji, tlačitelja Poljske, a ne Živu osobu Veličanstva,
koja je ostavila snažan dojam na mene pri samom početku života i
koje je trajno ostalo u mojemu srcu. Dojmovi mladosti ne mogu se lako
izbrisati, Gospodaru! – I u punom jeku mog političkog fanatizma moje
bezumlje sačuvalo je izvjesnu mjeru. Moji napadi na Vas nikad nisu
izlazili iz političke sfere: drznuo sam se da Vas nazivam žestokim,
nemilosrdnim despotom, propovijedao sam mržnju i bunt protiv Vaše
vlasti; no nikad se nisam usudio i nisam htio i nisam mogao dotaći se
bogohulnim jezikom osobno Vaše ličnosti, Gospodaru, i kako to da
izrazim, nemam riječi, iako duboko osjećam razliku – nikad ni jednom
riječju nisam govorio, niti pisao kao podli lakej koji se ruga svojemu
Gospodinu, huli ga i kleveće, zato što zna da ga gospodar ili ne čuje ili
je suviše daleko od njega da bi ga dohvatio svojom batinom. Najzad,
Gospodaru, čak i u posljednje vrijeme, unatoč svim mojim političkim
shvaćanjima i gotovo protiv svoje volje, ja sam Vas duboko, duboko
poštivao! – I ne samo ja, mnoštvo Poljaka i Evropljana slagalo se sa
mnom da ste među mnogim okrunjenim glavama samo Vi, Gospodaru,
sačuvali vjeru u svoj Carski Poziv. – S takvim osjećajima, s takvim
mislima, bez obzira na sve političko bezumlje, ja nisam mogao biti
caroubica, i zato mi vjerujte, Gospodaru, da ta optužba nije ništa drugo
negoli gnjusna kleveta.
Sad se vraćam na svoje pripovijedanje. – Uzevši novac od Flocona,
pošao sam da uzmem putnicu kod Kosidijera. Uzeo sam od njega ne
jedan nego dva pasoša, za svaki slučaj, jedan na svoje ime, a drugi na
fiktivno ime, želeći da po mogućnosti prikrijem svoju prisutnost u
Njemačkoj i Poznanjskom hercogstvu. Zatim sam, ručavši kod Herwegha
i uzevši od njega pisma i poruke za demokrate u Badenu, sjeo
u diližansu i krenuo u Strasbourgh. – Da me je netko u diližansi upitao
za cilj mojega putovanja, a ja htio da mu odgovorim, među nama bi se
vodio slijedeći razgovor:
»Zašto putuješ?« – Da podižem ustanak. – »Protiv koga?« – Protiv
imperatora Nikolaja. – »Na koji način?« – Još ni sam ne znam
točno. – »Kamo ideš sad?« – U Poznanjsko hercogstvo. – »Zašto baš
tamo?« – Zato što sam slušao od Poljaka da sad tamo ima više života,
kretanja, i da je odatle lakše djelovati na Carstvo nego iz Galicije. –
»Kakvim materijalnim sredstvima raspolažeš?« – Imam dvije tisuće
franaka. – »A nade da ćeš još dobiti?« – Nikakve određene, ali će se
valjda nešto naći. – »Imaš li poznanike i veze u Poznanjskom hercogstvu?« –
Izuzevši nekoliko mladih ljudi koje sam prilično često
sretao na Berlinskom sveučilištu, nikoga tamo ne poznajem. – »Imaš
li preporuke?« – Ni jednu. – »Kako ti sam i bez sredstava hoćeš da
se boriš s ruskim carem?« – Sa mnom je revolucija, a nadam se da ću
u Poznanju izići iz svoje samoće. – »Sad svi Nijemci viču protiv Rusije,
veličaju Poljake i spremaju se da skupa s njima ratuju protiv
Ruskog Carstva. Ti si Rus, zar ćeš im se pridružiti?« Sačuvaj Bože!
Usude li se Nijemci da kroče na slavensku zemlju, postat ću njihov
zakleti neprijatelj. Ja zato i idem u Poznanj, da bih se svim silama
suprotstavio neprirodnom ujedinjenju Poljaka i Nijemaca protiv Rusije. –
»Ali se Poljaci sami ne mogu boriti s ruskom silom«. – Sami
nisu, ali zajedno s drugim Slavenima, osobito ako uspijem pridobiti
Ruse u carstvu poljskom... – »Na čemu su zasnovane tvoje nade?
Imaš li veze s Rusima?« – Nemam. Uzdam se u propagandu i u moćni
duh revolucije, koji je sad zagospodario cijelim svijetom«.
Ne govoreći o veličini prijestupa, Vama je sigurno vrlo smiješno,
Gospodaru, da sam je sâm, bezimen, nemoćan, krenuo u borbu protiv
Vas, Velikog Cara Velikog Carstva! Sad jasno vidim svoju ludost, i
sam bih se smijao kad bi mi bilo do smijeha, i nehotice se sjećam
jedne basne Ivana Andrejeviča Krilova... – No tada ništa nisam vidio,
ni o čemu nisam htio da mislim, išao sam kao lud u sigurnu pogibiju.
I ako me nešto može opravdati, ne govorim o zločinu, nego o besmislenosti
svojega istupa, to je onda činjenica što sam išao iz opijenog Pariza,
bio sam opijen, a i drugi su oko mene bili opijeni!
Stigavši u Frankfurt u prvim danima travnja, zatekao sam tu bezbroj
Nijemaca koji su se okupili iz cijele Njemačke na Vor-Parlament;
upoznao sam se gotovo sa svim demokratima, predao sam Herweghova
pisma i poruke i počeo da promatram, trudeći se da pronađem smisao
u njemačkom kaosu i makar klicu jedinstva u tom novom babilonskom
metežu. U Frankfurtu sam proveo oko tjedan, bio sam u Meinzu, Manheimu,
Heidelbergu; bio sam svjedok mnogih narodnih oružanih i nenaoružanih
sastanaka, posjećivao sam njemačke klubove, znao sam
osobno glavne vođe badenskog ustanka i o svim akcijama, ali ni u jednoj
nisam aktivno sudjelovao, premda sam simpatizirao s njima i želio
im svaki uspjeh, ostajući u svemu što se ticalo osobno mene i mojih
zamisli u ranijoj potpunoj usamljenosti. – Zatim sam, putujući dalje
za Berlin, proveo nekoliko dana u Kölnu, očekujući tamo svoje stvari
iz Bruxellesa. Što sam bio bliže sjeveru, tim je hladnije bilo mojoj
duši. U Kölnu me je obuzela takva nepodnošljiva tuga, kao predosjećanje
buduće pogibije! No ništa me nije moglo zaustaviti. – Drugi dan
po mom dolasku u Berlin bio sam uhapšen, u početku zato što su mislili
da sam Herwegh, a zatim zato što sam putovao sa dva pasoša. Uostalom,
zadržali su me samo dan, a potom pustili, uzevši od mene riječ
da neću otići u Poznanjsko hercogstvo niti ostati u Berlinu, nego da
ću otići u Breslau. Šef policije Minatoli zadržao je pasoš napisan na
moje pravo ime, ali mi je vratio pasoš na izmišljenog Leonarda Neglinskog.
Također mi je dao i pasoš na ime Wolfa ili Hofmanna, ne sjećam
se, želeći valjda da ne izgubim naviku da putujem s dva pasoša. Tako
sam, ne vidjevši u Berlinu ništa drugo izuzev zgrade policije, pošao
dalje i stigao u Breslau krajem travnja ili početkom svibnja.
U Breslauu sam ostao stalno do Slavenskog kongresa, tj. do kraja
svibnja, dakle gotovo cijeli mjesec. – Prvi moj posao bilo je poznanstvo
s breslavskim demokratima, drugi traganje za Poljacima s kojima
bih se mogao udružiti. Prvi je posao bio lak, a drugi ne samo težak,
nego se ispostavilo da je potpuno nemoguć. U to vrijeme u Breslauu
se okupilo mnoštvo Poljaka iz Galicije, Krakowa, iz Poznanjskog
hercogstva, najzad emigranti iz Pariza i Londona. To je bila neka vrsta
Poljskog kongresa. Taj kongres, bar koliko je meni poznato, nije doveo
do važnijih rezultata. Nisam sudjelovao na njegovim zasjedanjima, ali
sam slušao da je bilo mnogo buke, velika prepirka i nesuglasice između
provincija i partije, zbog čega su se naposljetku svi Poljaci razišli, ne
ostvarivši ništa konkretno. – Moj položaj među njima bio je od samog
početka težak i neobičan: svi su me znali, bili su sa mnom vrlo
ljubazni, izgovorili su mi gomilu komplimenata. No ja sam se među
njima osećao tuđinom. Što su slađe bile njihove riječi, to mi je bilo
hladnije u srcu, i niti ja s njima niti oni sa mnom nisu se mogli složiti.
Osim toga, u to vrijeme, ponovo i jače nego prvi put, pronio se među
njima glas o mom tobožnjem izdajstvu. Više od svih vjerovali su tom
glasu i širili ga emigranti, osobito članovi demokratskog društva. Oni
su se kasnije, mnogo kasnije, ispričavali i prebacivali krivicu na starog
brbljivca, grofa Leduhovskog, kojega je tobože upozorio Lamartine, a
on je požurio da upozori sve poljske demokrate. – Poljaci su očigledno
prema meni ohladnjeli, i ja sam se, izgubivši naposljetku strpljenje,
počeo od njih udaljavati, tako da do Praškog kongresa nisam imao s
njima nikakve odnose, viđao sam se samo s nekima od njih, bez
političkih ciljeva.
Češće sam bio među Nijemcima, posjećivao sam njihove demokratske
klubove i među njima sam u to vrijeme uživao takvu popularnost
da je Arnold Ruge, moj stari prijatelj, jedino zahvaljujući mome
nastojanju, izabran u Breslauu za Frankfurtsku nacionalnu skupštinu.
Nijemci su smiješan ali dobar narod, i s njima sam se uvijek znao složiti,
isključujući samo literate-komuniste. – U to vrijeme Nijemci su se
igrali politike, i slušali su me kao propovjednika. Zavjera i ozbiljnih
akcija među njima nije bilo, ali zato mnogo buke, piva, pjesama i hvalisavog
brbljanja: sve se radilo i govorilo na ulici, javno. Nije bilo ni
zakona ni vlasti: potpuna sloboda, i svaku večer je, gotovo kao radi
zabave, organiziran neki manji metež. Njihovi klubovi nisu bili ništa
drugo nego mjesta za vježbanje krasnorječivosti ili, bolje reći,
praznoslovlja.
Cijeloga svibnja nisam apsolutno ništa radio. Dosađivao sam se,
tugovao i čekao povoljan trenutak. Moju utučenost u ne maloj mjeri
izazvale su i tadašnje političke okolnosti: neuspješan ustanak u Poznanjskom
hercogstvu, premda sraman za prusku vojsku, protjerivanje
Poljaka (emigranata) iz Krakowa a ubrzo zatim i iz Prusije, potpuni
brodolom badenskih demokrata, konačno prvi poraz demokrata u Parizu –
sve su to bili uvjerljivi predznaci već započete revolucionarne
oseke. Nijemci to nisu vidjeli ni shvatili, ali ja sam shvatao i prvi put
sam posumnjao u uspjeh. – Naposljetku se počelo govoriti o slavenskom
kongresu. Riješio sam da odem u Prag, nadajući se da ću tamo
naći Arhimedovu uporišnu točku za svoje akcije.
Do tada, izuzimajući Poljake i ne govoreći o Rusima, nisam poznavao
ni jednog Slavena, a također nikad nisam bio u austrijskim zemljama.
Znao sam o Slavenima po pričama nekih očevidaca i po knjigama.
Slušao sam također u Parizu o klubu koji je osnovao Cyprico Robert,
koji je zamijenio Mickiewicha na katedri slavenske literature, ali nisam
odlazio u taj klub, ne želeći se miješati sa Slavenima koje je predvodio
Francuz. Zato je upoznavanje i zbliženje sa Slavenima bilo za mene
novo iskustvo i ja sam mnogo očekivao od Praškog kongresa, posebno
se nadajući da ću uz pomoć ostalih Slavena pobijediti tjesnogrudnost
poljskog nacionalnog samoljublja.
Premda se moja očekivanja nisu potpuno obistinila, nisu bila ni
potpuno obmanuta. Slaveni su u političkom odnosu djeca, ali sam našao
u njima neodoljivu svježinu i neuporedivo više prirodnog uma i
energije nego kod Nijemaca. Dirljivo je bilo vidjeti njihov susret, njihovo
djetinjasto ali duboko ushićenje. Reklo bi se da su to članovi jedne
iste obitelji, razbacani voljom sudbine po cijelom svijetu, koji su se
prvi put sreli poslije dugog i gorkog rastanka: plakali su, smijali se,
grlili – i u njihovim suzama, u radosti, u njihovim srdačnim pozdravima
nije bilo ni fraza, ni laži, ni visokoparne nadmenosti. Sve je bilo
jednostavno, iskreno, sveto. – U Parizu sam bio obuzet demokratskom
egzaltacijom, heroizmom narodne klase. Ovdje me je očarala iskrenost
i toplota prostog, ali dubokog slavenskog osjećaja. U meni se probudilo
slavensko srce, tako da sam u prvo vrijeme zaboravio gotovo sve demokratske
simpatije koje su me vezivale sa zapadnom Evropom. – Poljaci
su promatrali ostale Slavene s visine svoje političke važnosti,
držali su se pomalo po strani, ovlaš se osmjehujući. Ja sam se pomiješao
s njima i živio sam s njima i dijelio njihove radosti svim srcem,
punom dušom. I zato su me i oni voljeli i ukazivali mi sveopće
povjerenje.
Osjećaj koji prevladava u Slavena jeste mržnja prema Nijemcima.
Energičan, premda ne i pristojan izraz »prokleti Nijemci«, koji se
izgovara gotovo jednako na svim slavenskim jezicima, izazivao je kod
svakog Slavena ogroman dojam. Nekoliko sam puta probao njegovu
snagu i vidio kako on pobjeđuje čak i Poljake. Dovoljno je ponekad
bilo izgrditi Nijemce da bi zaboravio svoju poljsku isključivost i mržnju
prema Rusima, i lukavu, iako ne i nekorisnu politiku koja ih natjeruje
da često koketiraju s Nijemcima – jednom riječju, da bi se izvukli
iz tog tijesnog, bolesnog, umjetno-hladnog omotača, u kojem žive preko
svoje volje, kao posljedica velikih nacionalnih nesreća, da bi se probudilo
u njima živo slavensko srce i kako bi se natjerali da osjećaju
skupa sa svim Slavenima. – U Pragu, gdje nadmenosti Nijemaca nije
bilo kraja, ja sam se osećao bliže i Poljacima. Mržnja prema Nijemcima
bila je neiscrpan predmet svih razgovora. Ona je među poznanicima
služila umjesto pozdrava. Kad su se dva Slavena sastajala, prva riječ
među njima bila je gotovo uvijek protiv Nijemaca, kao radi toga da
bi uvjerili jedan drugoga kako su oba istinski, dobri Slaveni. Mržnja
prema Nijemcima prva je osnova slavenskog jedinstva i uzajamnog
razumijevanja. Ona je tako snažna, tako duboko urezana u srce svakog
Slavena, da sam ja i sad uvjeren, Gospodaru, da će ranije ili kasnije,
na ovaj ili onaj način, ma kakvi bili politički odnosi u Evropi, Slaveni
zbaciti njemački jaram i da će doći vrijeme kad više neće biti ni
pruskih, ni austrijskih, ni turskih Slavena.
Važnost Slavenskog kongresa sastojala se, po mojemu mišljenju,
u tome što je to bio prvi susret, prvo upoznavanje, prvi pokušaj ujedinjenja
i sporazumijevanja Slavena među sobom. Što se tiče samoga
kongresa, on je, kao i svi drugi suvremeni kongresi i politički sastanci,
bio potpuno prazan i besmislen. – O podrijetlu Slavenskog kongresa znam
slijedeće:
U Pragu je odavno postojao učeni literarni krug, čiji je cilj bilo
očuvanje, podizanje i razvoj češke literature, čeških nacionalnih običaja,
a također i slavenske nacionalnosti uopće, koju tlače i ograničavaju
i preziru Nijemci koliko i Mađari. Taj kružok se nalazio u živoj i stalnoj
vezi sa sličnim kružocima među Slovacima, Hrvatima, Slovencima, Srbima,
čak među Lužičanima u Saksoniji i Prusiji, i bio je, moglo bi se
reći, njihov centar. Palacki, Šafarik, grof Tun, Hanka, Kolar, Urban,
Ludvig Štur i nekoliko drugih bili su predvodnici slavenske propagande,
u početku književne, koja se kasnije podigla i do političkog značenja.
Austrijska ih vlada nije voljela ni trpjela zato što su bili protiv Mađara.
Kao dokaz i primjer njihove djelatnosti navest ću samo jednu
okolnost: prije deset, petnaest godina u Pragu nitko, ni jedna duša
nije govorila češki, možda tek prost svijet i radnici. Svi su govorili
i živjeli po njemački, stidjeli su se češkog jezika i češkog podrijetla.
Naprotiv, sad ni jedan čovjek, ni žene, ni djeca neće da govore njemački,
čak su i sami Nijemci u Pragu naučili da razumiju i govore
češki. Naveo sam kao primjer samo Prag, ali to se dogodilo i u drugim
češkim, moravskim, slovačkim velikim i malim gradovima, a sela
nikad nisu ni prestala da govore slavenski. – Vama je, Gospodaru,
poznato koliko su duboke i snažne simpatije Slavena prema moćnom
Ruskom Carstvu, od koga su se oni nadali podršci i pomoći, i do koje
su se mjere austrijska vlada, i Nijemci uopće, plašili i plaše ruskog
panslavizma! – Posljednjih ih se godina naivni književno-znanstveni
kružok proširio, ojačao, obuhvatio je i povukao za sobom svu omladinu,
pustio je korijen u narodne mase – i književni pokret se odjednom
pretvorio u politički. – Slaveni su samo očekivali slučaj da bi se
predstavili svijetu.
Godine 1848. taj se slučaj pojavio. Austrijsko se carstvo zamalo
nije raspalo na svoje različite, neprijateljski suprotne i nesuglasne
elemente, i što se na vrijeme spasilo, to nije bilo svojom oronulom
snagom, nego Vašom pomoći, Gospodaru! Podigli su se Talijani, podigli
su se Mađari i Nijemci, ustali su, konačno, i Slaveni. Austrijska,
ili bolje reći insbruška vlada, jer je tada austrijskih vlada bilo mnogo,
u krajnjoj liniji dvije: jedna stvarna u Insbrucku, druga službena i
konstitucionalna u Beču, ne govoreći o trećoj, mađarskoj, također
službeno priznatoj vladi. I tako je dinastička vlada u Insbrucku, napuštena
od svih i gotovo lišena svih sredstava, počela tražiti spas u nacionalnom
slavenskom pokretu.
Prva pomisao da se u Pragu okupi Slavenski kongres pripada Česima,
točnije Šafariku, Palackom i grofu Tunu. U Insbrucku su tu
ideju prihvatili radosno, jer su se nadali da će Slavenski kongres
poslužiti kao protuotrov kongresu Nijemaca u Frankfurtu. Grof Tun,
Palacki, Brauner stvorili su tada u Pragu nešto slično provizornoj vladi.
Insbruck ih je priznao, i oni su s njim imali izravne odnose, bez bečkih
ministara, koje nisu htjeli priznavati ni slušati, videći u njima
neprijateljske predstavnike njemačke nacionalnosti. Na taj se način stvorila
poluslužbena češka partija, poluslavenska i poluvladina; vladina zato
što je htjela spasiti dinastiju, monarhističko načelo i cjelinu Austrijske
monarhije. Ipak, ne bezuvjetno, tražeći zato: prvo konstituciju, drugo –
preseljenje imperijske prijestolnice iz Beča u Prag, što im je doista
i bilo obećano, razumije se, s tvrdom namjerom da se ne održi obećanje.
I naposljetku, potpun preobražaj Austrijske monarhije iz njemačke
u slavensku, tako da više ne bi Nijemci i Mađari tlačili Slavene, nego
obratno. – Sve je to izrazio Palacki slijedećim riječima u svojoj tada
objavljenoj brošuri: »Wir wollen das *Kunststück* versuchen, die bis
zu ihrem tiefsten Wesen erschütterten Osterreichische Monarchie auf
unserem slavischen Boden und mit unsern slavishen Kraft zu beleben,
zu heilen und zu befestigen«. – Pothvat nemoguć, u kojem su oni
morali biti ili prevareni ili prevaranti.
Ali se Češka partija nije zadovoljavala ovim uopćenim prevladavanjem
slavenskog elementa u Austrijskoj imperiji. Oslanjajući se na
svoj poluslužbeni karakter i na laskava insbruška obećanja, ona je
htjela stvoriti u svoju korist neku vrstu češke hegemonije i uvesti među
Slavene češki jezik, češku nacionalnost. Ne govoreći o Moravskoj, ona
je namjeravala da pripoji Češkoj i Slovačku, austrijsku Šleziju i čak
Galiciju, prijeteći Poljacima, ako se ne pokore, pobunom Rusina. Htjeli
su, jednom riječju, stvoriti moćno češko kraljevstvo.
Takve su bile pretenzije čeških političara. Razumije se, one su
naišle na snažan otpor kod Slovaka, Šlezaka, ali najviše kod Poljaka.
Posljednji su došli u Prag ne da bi se pokorili Česima, a iskreno rečeno
i ne zbog velike ljubavi prema slavenskoj braći i slavenskoj misli, nego
jednostavno u nadi da će tu naći podršku i potporu svojim posebnim
nacionalnim pothvatima. – Na taj je način od prvih dana počela borba,
ne između masa pristiglih Slavena, nego samo između njihovih vođa,
najsnažnije između Poljaka i Čeha, i Poljaka i Rusina – borba koja se
završila bez rezultata, kao i cijeli slavenski kongres. – Južni Slaveni
bili su po strani od svih tih prepirki i bavili su se isključivo pripremama
za mađarski rat, nagovarajući i druge Slavene da odgode rješenje
svojih unutrašnjih pitanja do potpunog obaranja Mađara i, kao što
su neki govorili, dok ne budu potpuno prognani iz Mađarske. Poljaci
ni na to, niti na drugo, nisu pristajali, predlagali su svoje posredovanje
koje ni Južni Slaveni, a koliko sam čuo i sami Mađari, nisu htjeli
prihvatiti. – Ukratko, svi su vukli na svoju stranu i svi su željeli stvoriti
od drugih stepenicu za svoje vlastito uzdizanje; najviše od svih Česi,
razmaženi komplimentima iz Insbrucka, a zatim i Poljaci, razmaženi
ne sudbinom, nego komplimentima evropskih demokrata.
Kongres je imao tri odjela: *Sjeverni*, u kojem su bili Poljaci,
Rusini, Šlezaci; *Zapadni* – sastavljen od Čeha, Moravaca, Slovaka,
i *Južni*, u kome su zasjedali Srbi, Hrvati, Slovenci i Dalmatinci. Po
ranijem opredjeljenju Palackog, glavnog tvorca i rukovodioca slavenskog
kongresa, ovaj kongres je trebalo isključivo da se sastoji od austrijskih
Slavena, dok je trebalo da neaustrijski prisustvuju samo kao gosti;
ovaj je prijedlog na samom početku bio odbačen. U kongres su ušli
ne kao gosti, nego kao aktivni članovi, mnogi Poljaci iz Poznanja,
poljski emigranti, nekoliko turskih Srba, i dva Rusa: ja i još jedan
staroobredni pop, čije sam prezime zaboravio – ono se može naći na
tiskanom izvještaju Šafarika o Slavenskom kongresu – pop ili točnije
kaluđer i staroobrednog manastira, koji postoji u Bukovini sa svojim
posebnim mitropolitom, a koji je u to vrijeme, čini se, bio uništen na
zahtjev ruske vlade. On je krenuo sa svojim mitropolitom u Beč, a
zatim je, čuvši za Slavenski kongres, došao u Prag.
Ja sam stupio u Sjeverni, to jest u poljski odjel. Prilikom stupanja
održao sam kratak govor u kojem sam rekao da se Rusija, odvojivši
se od slavenske braće svojim porobljavanjem Poljske, osobito predajući
ih u ruke Nijemaca, zajedničkih i glavnih neprijatelja cijelog slavenskog
plemena, ne može drukčije vratiti u slavensko jedinstvo i bratstvo,
nego oslobođenjem Poljske, i da zato moje mjesto na Slavenskom kongresu
treba da bude među Poljacima. Poljaci su me dočekali pljeskanjem
i izabrali za poslanika u južnoslavenski odjel, u skladu s mojim
željama. Staroobredni pop je zajedno sa mnom stupio u odjel Poljaka
i na moju preporuku oni su ga čak izabrali u opću skupštinu, što se
sastojala od deputata tri glavne grupe. – Neću da skrivam od Vas,
Gospodaru, kako mi je padalo na um da iskoristim tog popa radi
revolucionarne propagande u Rusiji. Znao sam da u Rusiji ima mnogo
starovjeraca i drugih raskola, i da je ruski narod sklon religioznom
fanatizmu. Taj je pop bio lukav i promućuran čovjek, pravi ruski
varalica i probisvijet, bivao je u Moskvi, znao je mnogo o starovjercima
i raskolima u Ruskoj imperiji, a izgleda da se i njegov manastir nalazio
u stalnoj vezi s ruskim starovjercima. Ali nisam imao vremena da se
bavim njim, djelomično sam sumnjao u prirodnost takve suradnje,
nisam još imao određeni plan za djelovanje, ni veze, a najvažnije –
nisam imao novac. Bez novca je s takvim ljudima uzalud i govoriti.
Osim toga, u to sam vrijeme bio isključivo obuzet slavenskim pitanjem,
viđao sam popa rijetko, a zatim sam ga sasvim izgubio iz vida.
Dani su tekli, kongres se nije micao. Poljaci su se baktali dnevnim
redom, parlamentarnim formama i rusinskim pitanjem. Važnija pitanja
raspravljana su ne na kongresu, nego na specijalnim i ne mnogobrojnim
zasjedanjima. Ja na tim zasjedanjima nisam sudjelovao, samo sam
čuo da su se na njima djelomično nastavile breslavske zadjevice i bilo
je .govora o Koszutu i Mađarima, s kojima su, ako se ne varam, Poljaci
već u to vrijeme započeli pozitivne odnese, na veliko nezadovoljstvo
ostalih Slavena. – Česi su bili zauzeti svojim častoljubivim planovima,
Južni Slaveni – predstojećim ratom. O općem slavenskom pitanju malo
je tko mislio. Ponovo me je obuzela sjeta i počeo sam da se osjećam
potišten i u Pragu kao ranije u Parizu i Njemačkoj. – Nekoliko puta
sam govorio u poljskom, južnoslavenskom, a također i na
zajedničkom zasjedanju. Evo glavnog sadržaja mojih govora:
»Zašto smo se okupili u Pragu? Da li zato kako bismo ovdje raspravljali
o svojim provincijskim problemima? Ili zato da bismo slili sva
zasebna pitanja slavenskih naroda, njihove interese, zahtjeve u jedno
nerazdjeljivo, veliko slavensko pitanje? Počnite se baviti tim pitanjem
i podredite sve posebne zahtjeve slavenskom djelu. Naš skup je prvi
slavenski skup. Mi moramo položiti ovdje početak novog slavenskog
života, proglasiti i utvrditi jedinstvo svih slavenskih plemena, sjedinjenih
od sad u jedno nerazdjeljivo i veliko političko tijelo.
Prije svega upitajmo sebe da li je naš skup samo skup austrijskih
Slavena ili opći slavenski skup? Kakav je smisao izraza: austrijski Slaveni?
Slaveni koji žive u_ Austrijskoj imperiji, ništa više, a ako hoćete:
Slaveni koje su porobili austrijski Nijemci. Ako želite ograničiti vaš
skup samo na predstavnike austrijskih Slavena, kakvo pravo imate da
ga nazivate slavenskim? Vi isključujete sve Slavene Ruske imperije,
Slavene podanike Prusije, Turske. Manjina isključuje ogromnu većinu i
smije da naziva sebe Slavenskim kongresom! Nazovite sebe njemačkim
Slavenima – i Kongres će postati kongres njemačkih robova, a ne
Slavenski kongres.
Znam, mnogi od vas se nadaju podršci austrijske dinastije. Ona
vam sad sve obećava, laska vam, zato što ste joj potrebni. No, hoće li
održati obećanje i hoće li ga moći održati, kada uz vašu pomoć bude
uspostavila svoju palu vlast? Vi kažete da će održati, a ja sam uvjeren
da neće. Prvi je zakon svake vlade zakon samoočuvanja. Njemu su
pokoreni svi prirodni zakoni, i još u povijesti nema primjera da je
neka vlada bez prisile održala obećanja koja je dala u kritičnom
trenutku. Vidjet ćete da će austrijska dinastija ne samo zaboraviti vaše
usluge, nego će vam se i svetiti za svoju sramotnu slabost koja ju je
natjerala ga se ponižava pred vama i da laska vašim pobunjeničkim
zahtjevima. Povijest austrijske dinastije bogatija je od drugih takvim
primjerima, i vi, učeni Česi, vi koji znate tako dobro i tako podrobno
nesretni put što ga je prešla vaša domovina, vi bi trebalo da shvatate
bolje od drugih kako nije ljubav prema Slavenima, niti ljubav prema
slavenskoj neovisnosti, slavenskom jeziku i slavenskim običajima i
naravima razlog što tako postupa, nego da je čvrsta potreba natjeruje
da sad traži vaše prijateljstvo.
Najzad, pretpostavljajući čak nemoguće, pretpostavljajući da će
austrijska dinastija doista htjeti i moći održati datu riječ, kakva će
biti vaša dostignuća? Austrija će se iz polunjemačke države pretvoriti
u poluslavensku. To znači da ćete se vi od porobljenih pretvoriti u
porobljivače, od onih što mrze, u omrznute; to znači da ćete se vi, malobrojni
austrijski Slaveni, odvojiti od slavenske većine, da ćete sami
uništiti svaku nadu u ujedinjenje Slavena, u to veliko Slavensko Jedinstvo,
koje je bar po vašim riječima prvi i glavni predmet vaših
želja. – Slavensko jedinstvo, slavenska sloboda, slavenski preporod nisu
mogući drukčije doli potpunim uništenjem austrijske imperije.
Ne manje griješe i oni koji se za uspostavljanje slavenske neovisnosti
uzdaju u pomoć ruskog cara. Ruski car je zaključio novi prisni
ugovor s Austrijskom dinastijom ne za vas, nego protiv vas, ne da bi
vam pomogao, nego da bi vas nasilno vratio – kao i sve ostale buntovne
austrijske podanike – u staro podanstvo, u staru bezuvjetnu
poslušnost. Imperator Nikolaj ne voli ni narodnu slobodu, ni konstitucije.
Vidjeli ste živ primjer u Poljskoj. Znam da vas ruska vlada već
odavno obrađuje, isto kao i turske Slavene, preko svojih agenata koji
obilaze slavenske zemlje, šireći među vama panslavističke misli,
sablažnjavajući vas nadom na brzu pomoć, na tobožnje skoro oslobođenje svih
Slavena uz pomoć moćnog Ruskog carstva! I ne sumnjam da ona
vidi u dalekoj, u vrlo dalekoj budućnosti trenutak kad će sve slavenske
zemlje ući u sastav Ruske imperije. No, nitko od nas neće doživjeti
željeni trenutak, hoćete li prekriženih ruku čekati taj trenutak? Ne
samo vi, nego će i slavenski narodi propasti do tog vremena. – Sad
vam nema mjesta u njedrima Ruskog carstva: vi hoćete život, a tamo
je mrtva šutnja, tražite samostalnost, pokret, a tamo je mehanička
poslušnost, želite uskrsnuće, uzdizanje, prosvjetu, oslobođenje, a tamo
je smrt, tama i ropski rad. Ušavši u Rusiju imperatora Nikolaja, vi
biste ušli u grob narodnog života i svake slobode. – Istina, bez Rusije
nije potpuno slavensko jedinstvo i nema slavenske sile, ali bilo bi ludo
očekivati spas i pomoć za Slavene od današnje Rusije. Što vam preostaje?
Ujedinite se iz početka izvan Rusije, ne isključujući je, ali
čekajući, nadajući se na skoro oslobođenje; i ona će biti oduševljena
vašim primjerom i vi ćete biti oslobodioci ruskog naroda, koji će zatim
postati vaša snaga i vaš štit.
Počnite svoje ujedinjenje na slijedeći način: objavite da niste
austrijski Slaveni, nego žitelji slavenske zemlje u takozvanoj Austrijskoj
imperiji, i da ste se sastali i okupili u Pragu da bi postavili temelj prve
buduće slobodne i velike federacije svih slavenskih naroda, i da u očekivanju
pripajanja slavenske braće u Ruskoj imperiji, pruskim zemljama,
u Turskoj, vi Česi, Moravci, Poljaci iz Galicije i Krakowa, Rusini,
Šlezaci, Slovaci, Srbi, Slovenci, Hrvati i Dalmatinci, zaključujete među
sobom čvrst i nerazrušiv, obrambeni i ofenzivni savez na slijedećim
osnovama«.
Neću nabrajati sve točke koje sam smislio. Reći ću samo da je taj
projekt, tiskan kasnije, uostalom bez moga znanja i samo u odlomcima
u jednom od čeških časopisa, bio sastavljen u demokratskom duhu.
On je ostavljao mnogo prostora nacionalnim i provincijalnim razlikama
u svemu, donosi uostalom i tu neka osnovna opredjeljenja, opća i
obavezna za sve. Ali je u svemu što se ticalo unutrašnje i vanjske politike
vlast bila prenijeta i okupljena u rukama centralne vlade. Na taj način
i Poljaci i Česi trebalo je da nestanu sa svim sebičnim i samoljubivim
pretenzijama u općem slavenskom savezu. – Savjetovao sam također
Kongresu da zahtijeva od insbruškog, u to vrijeme još štedrog u
obećanjima dvora, službeno priznanje Saveza i sve one ustupke koje je
nešto prije toga priznao Mađarima, pa dakle nije mogao otkazati svojim
dobrim i vjernim Slavenima. Zahtijevali smo posebno slavensko
ministarstvo, posebnu slavensku vojsku sa slavenskim oficirima i posebne
slavenske financije. Također sam ih savjetovao da traže povlačenje
hrvatskih i drugih slavenskih pukova iz Italije; naposljetku, savjetovao
sam ih da pošalju povjerljivog čovjeka u Mađarsku, kod
Košuta i to ne više u ime bana Jelačića, nego u ime svih ujedinjenih
Slavena, kako bi se razriješilo mirnim putem mađarsko-slavensko
pitanje, i da bi se predložilo Mađarima, isto kao i sedmogradskim Vlasima,
da stupe u Slavenski savez ili u istočno-republikanski savez, na ravnopravnim
osnovama s drugim Slavenima.
Priznajem, Gospodaru, da sam, podnoseći takav projekt Slavenskom
kongresu, imao u vidu apsolutno uništenje Austrijske imperije,
uništenje u oba slučaja: u slučaju prisilnog slaganja, a također i u
slučaju odbijanja, koje bi dovelo dinastiju u pogibeljan sukob sa
Slavenima. Drugi i glavni moj cilj bio je naći u ujedinjenim Slavenima
uporišnu točku za široku revolucionarnu propagandu u Rusiji, radi
započinjanja borbe protiv Vas, Gospodaru! – Nisam se mogao udružiti
s Nijemcima: to bi bio rat Evrope, i što je još gore rat Njemačke
protiv Rusije. S Poljacima se također nisam mogao udružiti: oni su
mi slabo vjerovali, a i mene je, kad sam pobliže upoznao njihov
nacionalni karakter, njihov neizlječivi, premda povijesni i shvatljivi
egoizam, bila sramota i savršeno nemoguće da se miješam s Poljacima,
da djelujem zajedno s njima protiv domovine. U Slavenskom kongresu,
naprotiv, vidio sam domovinu znatno šire, u kojoj bi, čim bi joj se
Rusija pripojila, i Poljaci i Česi morali ustupiti prvo mjesto.
Nekoliko sam puta upotrijebio izraz »revolucionarna propaganda
u Rusiii«. Vrijeme je da konačno objasnim na kakav sam način razumijevao
ovu propagandu, kakve sam imao nade u vezi s tim i kakva
sredstva. – Prije svega, Gospodaru, moram svečano izjaviti da ni
ranije, a niti u to vrijeme, ni kasnije, ne samo da nisam imao nikakvih
veza, nego čak ni sjene od njih, ni s Rusijom ni s Rusima, i ni s
jednim čovjekom koji je živio u granicama Vaše Imperije. Od 1842. godine
nisam dobio iz Rusije više od desetak pisama, a jedva ako sam i toliko
napisao. U tim pismima nije bilo ni spomena o politici. Godine 1848.
nadao sam se da stupim u vezu s Rusima koji su živjeli u graničnim
oblastima Poznanja i Galicije. Radi toga mi je bila potrebna pomoć
Poljaka, ali s Poljacima se, kao što sam već nekoliko put objasnio,
nisam mogao ili nisam umeo složiti. Osobno ni jednom nisam bio ni u
Poznanjskom hercogstvu, ni u Krakowu, ni u Galiciji, a također nisam
poznavao ni jednog stanovnika ovih provincija, za kojega bih pouzdano
i po savjesti mogao reći da je imao odnose s Poljskim carstvom ili
Ukrajinom. Ne mislim da su Poljaci u to vrijeme imali česte odnose
s pograničnim provincijama Ruske imperije. Žalili su se na prometne
teškoće na živi, neophodni zid kojim je Rusija sebe opkolila. Dopirali
su samo udaljeni, najčešće besmisleni glasovi: tako se, na primjer,
pronio glas o pobuni u Moskvi i o novoj zavjeri. Drugi put se pričalo
da su ruski oficiri zakucali čavlima topove na varšavskoj citadeli, i tome
slične besmislice, u koje ja, bez obzira na svu svoju ludost kojom sam
bio obuzet, nikada nisam vjerovao.
Svi moji pothvati ostali su i mislima, ne zato što tada nisam htio,
nego što nisam mogao djelovati, ne imajući ni putova, ni sredstava za
propagandu. – Grof Orlov mi je rekao da je vlada dobila obavještenja
da sam u inozemstvu govorio o svojim odnosima s Rusijom, posebno s
Malorusijom. Na to mogu reći samo jedno: nikada nisam volio lagati,
te zato nisam govorio niti sam mogao govoriti o odnosima koji nisu
postojali. Slušao sam o Ukrajini od poljskih veleposjednika koji su
živjeli u Galiciji, slušao sam da je poslije oslobođenja galicijskih seljaka
početkom 1848. godine, i među maloruskim seljacima u Volinju,
Podolju, isto kao i u Kijevskoj guberniji, došlo do opasnog komešanja,
tako da su mnogi spahije, strepeći za život, brzo otišli u Odesu. – To
je apsolutno sve što sam slušao o Malorusiji. Vrlo je moguće da sam
poslije javno govorio o tim vijestima, zato što sam se hvatao za sve
što bi bar iole moglo podržati ili bolje rečeno probuditi u evropskoj,
a osobito u slavenskoj javnosti, vjeru u mogućnost, u neizbježivost
ruske revolucije.
Moram ovdje nešto pripomenuti. – Označen prethodnim životom,
shvaćanjima, položajem, nezadovoljenom potrebom djelovanja, a također
i voljom prema nesretnoj revolucionarnoj karijeri, nisam mogao
okinuti ni svoju prirodu, ni srce, ni misli od Rusije. Posljedica toga
bila je da nisam mogao imati drugi krug djelovanja osim Rusije. Zato
sam morao vjerovati, ili bolje reći morao sam natjerivati i sebe i druge
da vjeruju u rusku revoluciju. Ono što sam u pismu rekao o Mickiewichu,
može se i na mene samog primijeniti: bio sam istovremeno i
prevaren i prevarant, zaluđivao sam sebe i druge, kao da sam silovao
vlastiti um i zdrav smisao mojih slušalaca. – Po prirodi nisam
šarlatan, Gospodaru. Naprotiv, ništa mi tako nije mrsko kao šarlatanstvo,
i nikad žeđ za jednostavnom, čistom istinom nije ugasla u meni. Ali
neprirodni, nesretan položaj u koji sam, uostalom, sam sebe doveo,
natjerao me je da ponekad budem šarlatan protiv volje. Bez veza, bez
sredstava, sam sa svojim zamislima usred tuđe gomile, imao sam samo
jednu pokretačku snagu: vjeru, i govorio sam sebi da vjera prenosi
planine, ruši prepreke, pobjeđuje nepobjedivo i čini nemoguće, da je
vjera već polovica uspjeha, polovica pobjede: udružena sa snažnom
voljom ona rađa okolnosti, rađa ljude, skuplja, ujedinjuje, sliva mase
u jednu dušu i snagu. Govorio sam sebi da ću, vjerujući u rusku
revoluciju, natjerati i druge da u nju vjeruju: prvo Evropljane, zatim
Slavene, a konačno i Ruse, pa ću tako revoluciju u Rusiji učiniti mogućom,
neizbježnom. Ukratko, htio sam vjerovati, htio sam da drugi
vjeruju. S trudom i s teškom borbom dolazio sam do te lažne,
neprirodne, nasilne vjere. Ne jednom su na mene, u trenucima povučenosti,
nailazile mučne sumnje i u prirodnost i mogućnost moga pothvata. Ne
jednom sam slušao u sebi unutarnji prijekorni glas, i ne jednom sam
ponavljao sebi riječi rečene apostolu Pavlu, još kad se zvao Savao:
»Opasno je pred rudu istrčavati«. – No sve je bilo uzalud: zaglušavao
sam u sebi savjest i odbacivao sumnje kao nedostojne.
Rusiju sam malo poznavao. Osam godina živio sam u inozemstvu,
a dok sam bio u Rusiji, bio sam tako isključivo zanijet njemačkom
filozofijom, da ništa oko sebe nisam vidio. Osim toga, proučavanje
Rusije, bez posebne vladine pomoći, gotovo je nemoguće čak i onima
koji se trude da je upoznaju. A proučavanje običnog naroda, seljaka,
čini mi se, teško je i samoj vladi. – U inozemstvu, kad se moja pažnja
prvi put usredsredila na Rusiju, počeo sam se prisjećati, skupljati
stare, nesvjesne dojmove, i dijelom od njih, dijelom od glasova što su
dopirali do mene, stvorio sam svoju fantastičnu Rusiju, spremnu za
revoluciju – natežući ili obrezujući, na Prokrustovoj postelji svojih
demokratskih želja, svaku činjenicu, svaku okolnost. – Eto na kakav
sam način obmanjivao sebe i druge. Nikad nisam govorio ni o svojim
vezama ni o svom utjecaju u Rusiji: bila bi to laž, a laž mi je bila
odvratna. Ali kad su u mojoj okolini pretpostavljali da ja imam utjecaj,
da imam konkretne veze, šutio sam i nisam proturječio, jer sam u tom
mišljenju nalazio gotovo jedino uporište za svoje pothvate. Na taj su
način vjerojatno nastali mnogi neosnovani glasovi, koji su svakako dospjeli
i do vlade.
Ruska propaganda nije postojala ni u klici, ona je postojala samo
u mojim mislima. Na koji je način postojala u mojim mislima? Potrudit
ću se da odgovorim na to pitanje s najvećom mogućom iskrenošću
i podrobno. – Gospodaru! Teška će mi biti ta priznanja! – Ne zato
što se plašim da probudim pravedan gnjev Vašeg Imperatorskog
Veličanstva i navučem na sebe najstrožu kaznu. Od 1848. godine, posebno
od vremena kad sam zatvoren, uspio sam proći kroz toliko različitih
položaja i dojmova, očekivanja, gorkih iskustava i gorkih predosjećaja,
nada, i strahova, da se duša moja naposljetku prekalila,
zatupjela, i čini mi se da su i nada i strah izgubili na nju svaki utjecaj! –
Ne, Gospodaru, teško mi je sramotno govoriti Vam u oči o zločinima
koje sam smislio osobno protiv Vas i protiv Rusije, iako su ti zločini
bili samo zločini u mislima, u namjerama, a nikad nisu prešli u djelo.
Kada bih stajao pred Vama, Gospodaru, samo kao pred Carem-Sudijom,
mogao bih se spasiti od unutrašnih muka, ne ulazeći u nepotrebne
detalje. Radi pravilne primjene krivičnog zakonika bilo bi
dovoljno kad bih rekao: »Htio sam svim silama i svim raspoloživim
sredstvima unijeti revoluciju u Rusiju. Htio sam da uđem u Rusiju i
podižem pobunu protiv Gospodara, da bih razrušio u njoj postojeći
poredak. Što nisam podizao pobune i počinjao propagandu, to se dogodilo
ne zato što nisam imao volje, nego jedino zbog nedostatka sredstava«. –
Zakon bi bio zadovoljen, jer je takvo priznanje dovoljno
da bih bio osuđen na najstrožu kaznu što postoji u Rusiji. – Ali po
posebnoj Vašoj milosti, Gospodaru, ja stojim sad pred Vama toliko
pred Carem Sudijom, koliko pred Carem Ispovjednikom, i moram mu
otkriti sva tajna skrovišta svojih misli. – Sam ću sebe ispovijedati
pred Vama. Potrudit ću se da unesem svjetlo u kaos svojih misli i
osjećanja, kako bih izložio ih redom. Govorit ću pred Vama kao što
bih govorio pred samim Bogom, koji se ne može obmanuti ni laskanjem
ni lažju. Vas pak molim, Gospodaru, dopustite mi da zaboravim
na trenutak kako stojim pred velikim i strašnim Carem, pred kojim
drhte milijuni, u prisutnosti kojega se nitko ne usuđuje ne samo da
iznese, nego i da pomisli nešto suprotno. Dopustite mi da pomislim
kako sad govorim samo pred svojim duhovnim Ocem.
Htio sam revoluciju u Rusiji. *Prvo pitanje*: zašto sam je želio?
*Drugo pitanje*: kakav sam poredak želio na mjesto postojećeg
poretka? I najzad, *treće pitanje*: kakvim sredstvima i kakvim
sam putovima mislio započeti revoluciju u Rusiji?
Kad se putuje svijetom, svuda se nailazi na mnogo zla, tlačenja,
nepravdi, a u Rusiji, može biti, više nego u drugim državama. Ne zato
što su u Rusiji ljudi gori nego u zapadnoj Evropi. Naprotiv, mislim da
je ruski čovjek bolji, plemenitiji i šire duše nego zapadni. Ali na Zapadu
protiv zla postoje lijekovi: javnost, javno mišljenje, konačno sloboda
koja oplemenjuje i uzdiže svakog čovjeka. Taj lijek ne postoji
u Rusiji. Zapadna Evropa zato ponekad izgleda gora, jer se u njoj sva
zla izbacuju na površinu, malo šta ostaje tajna. U Rusiji sve bolesti
ulaze unutra, razjedaju najunutrašniji sustav društvenog organizma. U
Rusiji je glavni pokretač strah, a strah ubija svaki život, svaki um,
svako plemenito kretanje duše. Mučno je i teško živjeti u Rusiji čovjeku
koji voli istinu, bližnjega svoga, koji podjednako u svim ljudima poštuje
dostojanstvo i neovisnost besmrtne duše, čovjeku koji ne pati
toliko od ograničenja čija je on žrtva, nego od pritisaka i tlačenja
njegovog susjeda! – Ruski je društveni život lanac uzajamnih tlačenja:
Viši ugnjetava Nižeg. Ovaj trpi, žaliti se ne smije, ali zato još više
ugnjetava Nižega, koji također trpi i također se sveti Potčinjenom. Najgore
je prostom narodu, jadnome ruskom mužiku, koji, nalazeći se
na dnu društvene ljestvice, više nikoga ne može ugnjetavati i mora
trpjeti tlačenje svih, prema onoj ruskoj poslovici: »Ne biju nas samo
oni koji su lijeni!«
Svuda kradu i primaju mito i za novac čine nepravde – i u Francuskoj,
i u Engleskoj, i u poštenoj Njemačkoj. Ali, mislim, u Rusiji
više nego u drugim državama. Na Zapadu se javni lopov rijetko može
sakriti, jer svakoga promatraju tisuće očiju i svatko može otkriti krađu
i nepravdu, i tada nikakvo ministarstvo ne može zaštititi lopova. –
U Rusiji ponekad svi znaju o lopovu, o tlačitelju, o onome koji za
novac čini nepravdu. Svi znaju, ali svi šute, zato što se plaše. I
načelstvo šuti, znajući i za svoje grijehove, i svi se brinu samo o jednoj
stvari: da ne saznaju Ministri i Car! – A do Cara je daleko, Gospodaru,
kao što je i do Boga visoko! – U Rusiji je teško i gotovo nemoguće
da činovnik ne bude lopov. Prvo, svi oko njega kradu. Navika
postaje druga priroda, i što je prije dovodilo do nezadovoljstva,
izgledalo mrsko, ubrzo postaje prirodno, neizbježno, potrebno. Drugo, zato
što potčinjeni mora sam cesto, u ovom ili onom obliku, podmititi
načelnika. I naposljetku stoga što, ako netko i pomisli da ostane pošten
čovjek, i drugovi će ga i pretpostavljeni omrznuti. U početku će ga
nazvati nastranim, divljim, nedruštvenim, a ako se ne popravi, onda
će mu prilijepiti etiketu liberala, opasnog slobodnomišljenika, poslije
čega se neće primiriti dok ga potpuno ne unište i zbrišu s lica zemlje. –
Od nižih činovnika odgojenih u takvoj školi, s vremenom postaju
viši činovnici koji odgajaju omladinu. I lopovluk, i nepravda, i tlačenje
žive u Rusiji kao tisućokraki polip, kojega koliko god sjekli i rezali,
on nikada ne može umrijeti.
Sam strah protiv ove nezajažljive bolesti nije dovoljan. On dovodi
do užasa, zaustavlja bolest privremeno, ali vrlo kratko. čovjek se
navikava na sve, čak i na strah. Vezuv je okružen naseljima, a čak su
danas naseljena i mjesta na kojima su nekad zatrpani Herkulanum i
Pompeja. U Švicarskoj se mnogobrojna sela nalaze ispod lavina, i svi
znaju da se ona svaki dan, svaki čas može obrušiti i pretvoriti u prah
sve pod sobom, ali se nitko ne miče s mjesta, tješeći se pomišlju da
valjda još dugo lavina neće krenuti. Tako i ruski činovnici, Gospodaru,
znaju koliko Vaš gnjev postaje užasan i presude stroge kad do Vas
stignu vijesti o nekoj nepravdi, o nekom lopovluku. I svi drhte od same
pomisli na Vaš gnjev, ali ipak produžavaju krađu i tlačenje i čine
nepravde! Djelomično i stoga što je teško odreći se stare, ukorijenjene
navike, djelomično zato što su svi umiješani, upleteni, obavezni prema
onima s kojima su zajedno krali, ali najviše zato što svatko sebe tješi
mišlju da će djelovati tako oprezno i da ima tako moćnu lopovsku
zaštitu, da nikad njegovi prijestupi neće stići do Vašeg sluha.
Sam je strah bez vrijednosti. Protiv takvog zla potrebni su drugi
lijekovi: plemenitost osjećaja, samostalnost misli, gorda neustrašivost
čiste savjesti, uvažavanje ljudskog dostojanstva u sebi i drugima, a,
konačno, i javni prezir prema svima nepoštenim, nečovječnim ljudima,
društveni stid, društvena savjest! Ali te kvalitete, ta snaga cvjeta samo
tamo gdje postoji slobodan prostor za dušu, a ne tamo gdje preovladava
ropstvo i strah. Ovih se vrlina plaše u Rusiji, ne zato što ih ne
vole, nego strahujući da se zajedno s njima ne pojave i slobodoumne
misli...
Ne usuđujem se ulaziti u pojedinosti, Gospodaru! Smiješno bi i
drsko bilo, kad bih počeo da Vam govorim o tome što Vi Sami milijun
puta znate bolje od mene. – Ja malo znam Rusiju, i što sam znao
iskazao sam u svojim malobrojnim člancima i brošurama, a također i u
pismu-obrani, što sam ga napisao u utvrdi Königstein. Često sam se u
njima izražavao drsko i prijestupnički protiv Vas, Gospodaru, u
bolesno-grozničavom duhu i tonu, griješeći protiv ruske poslovice: »Ne iznosi
svađu iz kuće« – ali u skladu sa svojim tadašnjim uvjerenjima, tako
da sve lažno i netočno u njima može biti pripisano nepoznavanju Rusije,
mom nemoćnom umu, a ne srcu.
Najviše me je uzbuđivao i zbunjivao nesretni položaj u kojem se
sad nalazi takozvani obični narod, ruski mužik, dobar i plemenit, kojega
svatko ugnjetava. Prema njemu sam osjećao više simpatija nego prema
drugim klasama, neusporedivo više nego prema nekarakternom i
bludnom staležu ruskih plemića. Na njemu sam zasnivao sve nade na
preporod, svu vjeru na veliku budućnost Rusije. U njemu sam vidio
svježinu, široku dušu, svijetli um koji nije zaražen inozemnim kvarenjem,
i rusku snagu. I mislio sam, što bi bio taj narod kad bi mu se
dala sloboda i svojina, kad bi ga naučili da čita i piše! I pitao sam se,
zašto sadašnja Vlada, Samodržavlje naoružano bezgraničnom vlašću,
neograničeno zakonom i stvarnošću nikakvim tuđim pravom, ni jednom
suparničkom Silom – zašto ono ne upotrebi svoju Svemoć za oslobođenje,
za uzdizanje, za prosvjećivanje ruskog naroda? Još se mnogo
drugih pitanja, povezanih s ovim glavnim, osnovnim, pojavljivalo u
mojoj duši! – Umjesto da odgovaram na njih, kao što mora da odgovara
na slične sumnje svaki podanik Vašeg Imperatorskog Veličanstva:
»Nije moja stvar da razmišljam o tim stvarima, znaju Car i uprava,
moje je da se pokoravam«; umjesto drugog odgovora, koji također nije
lišen osnove i služi kao temelj prvome: Vlada gleda na sva pitanja
odozgo, obuhvaćajući sve istovremeno. Ja pak, gledajući na njih odozdo,
ne mogu vidjeti sve prepreke, sve teškoće, okolnosti i suvremene uvjete
unutrašnje i vanjske politike, zato ne mogu odrediti pogodan trenutak
za svako djelovanje. Umjesto ovih odgovora, ja sam drsko i buntovno
odgovarao u svijesti i u svojim pisanim djelima: »Vlada ne oslobađa
Ruski Narod, prvo, što je i pored sve Svemoći Vlasti, neograničene
Pravom, ona u biti ograničena mnogim okolnostima, povezana nevidljivim
nitima, vezana svojom razvratnom administracijom, vezana, naposljetku,
egoizmom plemstva. A još više zato što ona doista ne želi ni
slobodu ni prosvjetu, ni uzdizanje Ruskog Naroda, videći u njemu samo
bezdušnu mašineriju za svoja osvajanja u Evropi!« Ovaj odgovor,
savršeno suprotan mom vjernopodaničkom dugu, nije proturječio mojim
demokratskim shvaćanjima.
Mogli biste me upitati: Kako sad misliš? – Gospodaru, teško će
mi biti odgovoriti na to pitanje! – Za više od dvije godine provedene
u tamnici, uspio sam o mnogome ponovo razmisliti, i mogu reći da
nikad u životu nisam tako ozbiljno razmišljao kao u to vrijeme: bio
sam sâm, daleko od svih sablazni, bio sam podučen živim i gorkim
iskustvom. Još više sam posumnjao u istinu mnogih starih misli, kad
sad, došavši u Rusiju, naišao u njoj na takav čovjekoljubiv, plemenit,
suosjećajan susret, umjesto očekivanog grubog i okrutnog ponašanja.
Putem sam čuo o mnogim stvarima koje ranije nisam znao i u što
u inozemstvu ne bih nikad povjerovao. Mnogo, vrlo mnogo se u meni
promijenilo. No, mogu li reći, po savjesti, da u meni također nije ostalo
i mnogo od moje stare bolesti? – Jednu sam istinu savršeno shvatio:
da su nauka vladanja i problemi vlade tako veliki, tako teški, da ih
malo tko može shvatiti običnim umom, ako za to nije pripremljen
posebnim odgojem, posebnom atmosferom, bliskim poznavanjem i
stalnim kontaktom s njima. Shvatio sam da u životu država i naroda postoji
mnogo viših uvjeta, zakona, koji ne podliježu običnim mjerilima,
i da mnogo toga što nam se u privatnom životu čini nepravedno, teško
i brutalno postaje u višoj politici neizbježnost. Shvatio sam da povijest
ima svoj vlastiti, tajanstveni put, logičan, iako često proturječi logici
svijeta, put spasa, premda uvijek ne odgovara našim osobnim željama –
i da izuzevši neke vrlo rijetke u povijesti, koje kao da je dopustilo
proviđenje i posvetilo potomstvo, ni jedan običan čovjek – ma kako
bila iskrena, istinita i sveta njegova uvjerenja – nije pozvan i nema
pravo dizati buntovnu misao i nemoćnu ruku protiv neispovjedivih viših
sudbina. Shvatio sam, ukratko, da su moje vlastite zamisli i djela bili
u najvećoj mjeri smiješna, besmislena, drska i kriminalna. Kriminalna
protiv Vas, mojega Gospodara, kriminalna protiv Rusije, moje domovine,
kriminalna protiv svih političkih i prirodnih, božjih i ljudskih
zakona! No da se vratim svojim buntovnim, demokratskim pitanjima.
Također sam se pitao: »Kakva je korist Rusiji od njenih osvajanja?
I ako joj se pokori pola svijeta, hoće li biti tada sretnija, slobodnija,
bogatija? Hoće li čak biti snažnija? Neće li se raspasti moćno Rusko
carstvo, i sad već toliko prostrano, gotovo neobuhvatno, neće li se ono
naposljetku raspasti, kad još dalje pomakne svoje granice? Gdje je
posljednji cilj njenog širenja? Što će ona donijeti porobljenim narodima
umjesto oduzete neovisnosti? – Slobodu, prosvjetu i narodno
blagostanje ne treba ni spomenuti, možda tek svoju nacionalnost,
pritiješnjenu ropstvom! No može li ruska, ili bolje rečeno velikoruska
nacionalnost, i treba li da postane nacionalnost cijelog svijeta? Može li
zapadna Evropa ikada postati ruska jezikom, dušom i srcem? Mogu li
čak sva slavenska plemena postati Rusi? Zaboraviti svoj jezik – kojega
sama Malorusija nije još mogla zaboraviti – svoju književnost, svoju
rodnu prosvjetu, svoj topli dom, ukratko, samo radi toga da bi se
savršeno izgubili i »slili u rusko more«, prema izrazu Puškina? Što će
dobiti oni, što će dobiti sama Rusija nasilnim miješanjem? Oni će
dobiti ono što je dobila Bjelorusija kao posljedicu dugog podaništva
Poljskoj: potpunu iscrpljenost i zaglupljivanje naroda. A Rusija? Rusija
će na svojim plećima morati nositi teret te ogromne, složene nasilne
centralizacije. Rusiju će omrznuti svi ostali Slaveni, kao što je sad
mrze Poljaci. Neće biti osloboditelj, nego tlačitelj rodne slavenske obitelji,
njihov neprijatelj slobode, na račun vlastitog blagostanja i vlastite
slobode – i na kraju će se završiti time što će, omrznuta od svih
sama sebe omrznuti, ne nalazeći u svojim silnim pobjedama ništa izuzev
mučenja i ropstva! Ubit će Slavene, ubit će i sebe! – Zar takav treba
da bude kraj tek početog slavenskog života i slavenske povijesti?
Gospodaru, nisam se trudio da smekšam izraze! Predstavio sam
Vam pitanja koja su tada uzbuđivala moju dušu, u svoj svojoj ogoljenosti,
nadajući se u Vašu milostivu blagonaklonost, i da bi bar iole
objasnio Vašem Imperatorskom Veličanstvu na koji sam način, idući,
ili bolje rečeno teturajući od pitanja k pitanju, od zaključka ka
zaključku, uspio djelomično uvjeriti sebe u potrebu i prirodnost ruske
revolucije.
Dovoljno sam rekao da bih pokazao koliko je bila velika neobuzdanost
mojih misli. Sad ću, uz opasnost da pogriješim protiv logike i veze,
preskočiti mnoga slična pitanja i misli koje su me dovele do definitivnog
revolucionarnog zaključka. Teško je, Gospodaru, nevjerojatno teško
govoriti Vam o tim predmetima. Teško, zato što ne znam na koji način
treba da objašnjavam: ako počnem umekšavati izraze, možete pomisliti
da hoću umanjiti ili skriti drskost svojih misli, i da ispovijed moja
nije iskrena, nije potpuna. Ako počnem ponavljati izraze koje sam koristio
dok sam bio u jeku svog političkog bezumlja, Vi ćete pomisliti,
Gospodaru, da hoću – neka me Bog od toga sačuva! – da se pred
Vama kočoperim svojim slobodoumljem. Osim toga, sjećajući se podrobno
svih starih misli, trebalo bi da među njima razlikujem one koje
sam već potpuno odbacio i one koje su se djelomično ili potpuno
sačuvale, morao bih se uplesti u beskrajna objašnjenja, rasuđivanja, koja
ovdje ne samo da bi bila neprilična, nego savršeno protivna duhu i
jedinom cilju ove ispovijedi koja treba da sadrži samo jednostavnu
i nelicemjernu priču o svim mojim prijestupima. – No to još nije
tako teško, kao što mi je teško, Gospodaru, govoriti Vam o tome što
sam se usuđivao da mislim o pravcu i duhu Vaše vladavine! Teško mi
je zbog svega: teško zbog položaja u kojem sam, jer izlazim pred Vas,
mog Gospodara, kao osuđeni zlikovac. Teško je mojemu samoljublju:
čini mi se kao da čujem kako kažete: mališan brblja o onome o čemu
nema pojma! *A najteže je mome srcu, zato što stojim pred vama kao
bludni, zalutali, razvratni sin pred uvrijeđenim i gnjevnim Ocem!*
(Podvukao Nikolaj. Na margini primjedba: »Uzaludno je plašiti se, ja uvijek
osobno praštam iz dubine srca«. Prim. red.)
Jednom dječju, Gospodaru, uvjerio sam sebe kako Rusija, da bi
spasila svoju čast i svoju budućnost, mora izvršiti revoluciju, oboriti
Vašu Carsku vlast, uništiti monarhistički poredak i osloboditi se na taj
način od unutrašnjeg ropstva, stati na čelo slavenskog pokreta: okrenuti
svoje oružje protiv imperatora Austrije, protiv pruskog kralja, protiv
Njemačke i protiv Mađara, jednom riječju protiv cijelog svijeta
radi konačnog oslobođenja svih slavenskih plemena iz tuđeg jarma.
Polovina pruske Šlezije, velik dio zapadne i istočne Pruske, ukratko
sve zemlje koje govore slavenski i poljski, morali bi se odvojiti od
Njemačke. Moja fantazija išla je i dalje: mislio sam, i nadao se, da će
mađarska nacija, primorana okolnostima, usamljenim položajem usred
slavenskih plemena, a također i svojom više istočnom negoli zapadnom
prirodom – da će svi Moldavci i Vlasi, pa čak i Grci, ući u slavenski
savez i što će se tako stvoriti jedinstvena slobodna istočna država,
Istočno preporođeno carstvo, kao protuteža Zapadnom, iako ne u
neprijateljstvu s njim, i da će njegova prijestolnica biti Konstantinopolj.
Eto koliko su daleko išla moja revolucionarna očekivanja! Uostalom,
nije se radilo o zamisli mojega osobnog častoljublja, kunem Vam
se, Gospodaru, i nadam se da ćete se i Vi sami uskoro u to uvjeriti.
Ali prije toga moram odgovoriti na pitanje: kakav sam oblik vladavine
želio za Rusiju? Bit će mi vrlo teško odgovoriti, moje su misli u vezi
s tim bile nejasne i neodređene. Proživjevši osam godina u inozemstvu,
znao sam da Rusiju ne poznam i govorio sam sebi da – ne ja, nego
ni sama Rusija još ne može odrediti zakone i oblike svog novog postojanja.
Vidio sam da i u zapadnoj Evropi, gdje su prilično jasno određeni
životni uvjeti, gdje ima neusporedivo više samosvijesti nego u
Rusiji, vidio sam da čak ni tamo nitko nije mogao unaprijed pogoditi
ne samo stalne oblike budućnosti, nego čak ni promjene do kojih će
doći sutradan. I govorio sam sebi: sad Rusiju nitko ne zna, ni Evropljani,
ni Rusi, zato što Rusija šuti. Šuti ne zato što nema što da kaže,
nego samo zato to su joj i jezik i svi pokreti sputani. Kad se ona
prene i progovori, saznat ćemo i što misli i što hoće. Ona će nam sama
pokazati kakvi su joj oblici i uređenje potrebni. – Da je u to vrijeme
bio pored mene makar jedan Rus s kojim bih mogao govoriti o Rusiji,
u mom umu vjerojatno bi se oblikovala neću da kažem bolja i razumnija,
ali u krajnjoj liniji određenija shvaćanja. Ali bio sam savršeno
sam sa svojim zamislima, tisuće maglovitih, proturječnih fantazija kovitlalo
se u mom umu. Nisam ih mogao dovesti u red, i uvjeren u
nemogućnost da se iziđe iz tog labirinta vlastitom snagom, odgađao
sam razrješenje svih pitanja do stupanja na rusko tlo.
Želio sam republiku. Ali kakvu republiku? Ne parlamentarnu. Predstavnička
vlada, ustavne forme, parlamentarna aristokracija i takozvana
ravnoteža vlasti, u kojoj su sve postojeće sile tako lukavo raspoređene
da ni jedna ne može djelovati, ukratko, sav taj uzani, lukavo spleten i
nekarakteran politički katekizis zapadnih liberala nikad nije bio ni predmet
mojega obožavanja, ni mojega srdačnog udjela, čak ni mog poštivanja.
U to vrijeme počeo sam ga prezirati još više, videći plodove
parlamentarnih oblika u Francuskoj, Njemačkoj, čak i na Slavenskom
kongresu, osobito u poljskom odjelu, gdje su se Poljaci također igrali
parlamenta, kao što su se Nijemci igrali revolucije. Osim toga, ruski
parlament, a isto tako i poljski, bio bi sastavljen od plemstva – u
ruski bi još mogli ući trgovci – ali bi ogromna masa naroda, onaj
pravi narod, oslonac i snaga Rusije, u kome je sadržan njen život i sva
njena budućnost, narod, mislio sam, ostao bi bez predstavnika i tlačilo
bi ga i ograničavalo to isto plemstvo koje ga tlači sada. Mislim da će
u Rusiji više nego bilo gdje drugdje biti potrebna snažna diktatorska
vlast, koja bi se isključivo bavila uzdizanjem i prosvjećivanjem narodnih
masa. Vlast slobodna po pravcu i duhu, ali bez parlamentarnih
oblika; koja bi tiskala knjige slobodnog sadržaja, ali bez slobode
tiskanja knjiga; okružena istomišljenicima, obasjana njihovim savjetima,
ojačana njihovom dobrovoljnom suradnjom, ali ne ograničena ni s
kim i ni s čim. – Govorio sam sebi da će se sva razlika između takve
diktature i monarhističke vlasti biti u tome, što prva, po duhu svog
uspostavljanja mora nastojati da svoje postojanje što je brže moguće
učini nepotrebnim, imajući u vidu samo slobodu, samostalnost i postupnu
zrelost naroda, dok se, naprotiv, monarhistička vlast mora truditi
da njeno postojanje nikad ne prestane biti prijeko potrebno, radi
čega mora držati svoje podanike u nepromjenljivom djetinjstvu.
Što će biti poslije diktature – nisam znao, a i mislio sam to
sad nitko ne može predvidjeti. – A tko će biti diktator? Moglo bi se
pomisliti da sam sebe pripremao za to visoko mjesto. No takva pretpostavka
bila bi potpuno nepravedna. Moram reći, Gospodaru, da osim
egzaltacije, ponekad fanatične, ali fanatične više zbog okolnosti i neprirodnog
položaja, nego po prirodi, nisam nikad imao one blistave
kvalitete ni one moćne poroke koji stvaraju ili značajne političare ili
velike državne prijestupnike. U meni je i ranije i tada bilo tako malo
častoljublja, da bih se rado potčinio svakome, čim bih uvidio u njemu
sposobnost i sredstva i čvrstu volju da služi onim načelima u koja
sam tada vjerovao kao u apsolutnu istinu. Radosno bih pošao za njim
i revnosno bih se pokoravao, jer sam uvijek volio i poštivao disciplinu,
kada se ona temelji na uvjerenju i vjeri. – Ne kažem da u meni nije
bilo samoljublja, ali ono nije nikad prevladavalo. Naprotiv, morao sam
svladavati sebe i išao sam kao u prkos svojoj prirodi, kad sam se
spremao da javno govorim ili pišem za javnost. Nije bilo u meni ni onih
ogromnih poroka à la Danton ili à la Mirabeau, onog nezajažljivog,
ogromnog razvrata, koji bi radi svoga zadovoljenja bio u stanju da
svijet okrene naopako. A ako je u meni i bilo sebičnosti, ona se sastojala
jedino iz potrebe za kretanjem, potrebe za djelovanjem. U mojoj
prirodi uvijek je bio korjeniti nedostatak: ljubav k fantastičnom, prema
nevjerojatnim, nečuvenim doživljajima, prema pothvatima, koji su otvarali
bezgranične vidike i kojima nitko ne može predvidjeti kraj. Meni
je bilo i zagušljivo i mučno u uobičajenom spokojnom krugu. Ljudi
obično traže spokojstvo i gledaju na njega kao na najveće blago. Mene
je ono dovodilo do očajanja. Duša moja nalazila se u uvijek budnom
uzbuđenju, zahtijevajući akciju, kretanje i život. Trebalo je da sam se
rodio negdje u Americi, među zapadnim kolonistima, tamo gdje civilizacija
tek procvjetava i gdje je cijeli život borba protiv divljih ljudi,
protiv divlje prirode, a ne u uređenom građanskom društvu. Također,
da me sudba u mladosti učinila mornarom, bio bih vjerojatno i sad
pristojan čovjek, ne bih razmišljao o politici, niti bih tražio druge
doživljaje osim na moru. Ali sudba ne htjede ni jedno ni drugo, i moja
potreba za kretanjem i djelovanjem ostala nezadovoljena. Ta potreba,
udružena kasnije s demokratskom egzaltacijom, bila je gotovo moj jedini
pokretač. Što se tiče posljednjeg, ono se može izraziti s nekoliko
riječi: ljubav prema slobodi i neumitna mržnja prema svakom tlačenju,
još više kad je ono padalo na druge, nego na mene samog. Tražiti svoju
sreću u tuđoj sreći, svoje vlastito dostojanstvo u dostojanstvu svih oko
sebe, biti slobodan u slobodi drugih – eto sve moje vjere, stremljenja
cijelog mog života. Smatrao sam kao sveti dug ustajati protiv svakog
tlačenja, ma odakle dolazilo i ma na koga padalo. U meni je uvijek bilo
donkihotstva, ne samo političkog, nego i u privatnom životu. Nisam
mogao ravnodušno gledati nepravde, ne prigovarajući na oštro ograničavanje.
Miješao sam se često, bez ikakvog poziva i prava i ne dajući
sebi vremena da razmislim, u tuđe poslove, i na taj sam način u svom
vrlo uzbudljivom, ali praznom i nekorisnom životu učinio mnoge gluposti,
navukao na sebe mnoge neugodnosti i stekao mnoge neprijatelje,
premda ja gotovo nikog nisam mrzio. Eto, Gospodaru, istinitog ključa
za sve moje besmislene postupke, grijehe i prijestupe. – Govorim o
tome s takvom uvjerenošću i tako nedvosmisleno, zato što sam u
posljednje dvije godine imao dovoljno slobodnog vremena da izučavam
sebe, da razmislim o cijelom svom prethodnom životu. A sad promatram
sebe hladnokrvno, kao što može posmatrati samo čovjek na samrti ili
koji je već potpuno mrtav.
S takvim tokom misli i osjećaja nisam mogao misliti o svom
vlastitom diktatorstvu, nisam mogao gajiti u svojoj duši častoljubive
pomisli. Naprotiv, bio sam tako uvjeren da ću poginuti u neravnoj borbi,
da sam čak nekoliko puta pisao prijatelju Reichelu da smo se oprostili
zauvijek, i da ću, ako ne poginem u Njemačkoj, poginuti u Poljskoj,
ako ne poginem u Poljskoj, onda u Rusiji. Ne jednom sam to isto
govorio Nijemcima i Poljacima, kad su u mojoj prisutnosti raspravljali
o budućim oblicima vlasti: »Mi smo pozvani da rušimo, a ne da gradimo,
gradit će drugi, koji su i bolji i umniji i odmorniji od nas«. To
sam se nadao i za Rusiju: mislio sam da će iz revolucionarnog pokreta
izići novi ljudi, snažniji, da će oni zagospodariti pokretom i odvesti ga
do cilja.
Mogli biste me upitati: kako si pri takvoj neodređenosti misli, ne
znajući ni sam što će ispasti iz tvog pothvata, kako si se mogao odlučiti
na tako strašnu stvar kao što je ruska revolucija? Zar nisi slušao o
Pugačovljevoj buni? Ili nisi znao kakvo barbarstvo, kakvu životinjsku
okrutnost mogu pokazati ruski pobunjeni mužici? Zar se ne sjećaš
Puškinovih riječi: »Izbavi nas, Bože, od ruske pobune, besmislene i
nemilosrdne!...«
Gospodaru! Na to pitanje, na taj prijekor bit će mi teže odgovoriti
nego na sve prethodne. Zato što, iako moj prijestup nije izlazio iz
okvira misli, ja sam u mislima već i tada osjećao sebe kao zlikovca,
i drhtao sam od mogućih posljedica svog kriminalnog pothvata – i nisam
ga se odricao! Istina, trudio sam se da obmanem sebe pustom
nadom kako će biti moguće zaustaviti, ukrotiti pijanu jarost razjarene
gomile. Ali malo sam se nadao, opravdavajući sebe sofizmom da je
ponekad i veliko zlo potrebno, a naposljetku sam se tješio pomišlju
da i ako bude mnogo žrtava, ja ću pasti skupa s njima ... I Bog zna
da li bih imao dovoljno karaktera, snage i zlobe da, ne mogu reći
izvršim, nego samo da započnem svoje prijestupničko djelo. Bog zna?
Htio bih vjerovati da ne bih, a možda i bih. Što sve nije u stanju da
učini fanatizam! Ne govori se uzalud da je u zločinu samo prvi korak
težak. – Mnogo i dugo sam razmišljao o tome predmetu i do ovog
trenutka ne znam što da kažem i samo zahvaljujem Bogu što mi nije
dopustio da postanem izrod i krvnik svojih sunarodnika.
Što se tiče sredstava i putova koje sam namjeravao upotrijebiti za
propagandu u Rusiji, također ne mogu dati određen odgovor. Nisam
imao niti sam mogao imati određenih nada, jer sam bio izvan svakog
kontakta s Rusijom. No, bio sam spreman uhvatiti se za svako sredstvo
koje bi mi se ukazalo: zavjera u vojsci, pobuna ruskih vojnika, pridobivanje
ruskih zarobljenika, ako bi se takvi pronašli, da bih od njih
stvorio zametak ruske revolucionarne vojske, konačno i ustanak seljaka...
Ukratko, Gospodaru, mojim prijestupima protiv Vaše svete vlasti,
u mislima i namjerama, nije bilo ni granice ni mjere! Još jednom zahvaljujem
proviđenju što me je zaustavilo na vrijeme. Ono mi nije
dopustilo ni da završim, čak ni da počnem niti jedan od svojih smrtonosnih
pothvata protiv Vas, svoga Gospodara, i protiv svoje domovine. –
No i pored toga, znam da ne čini samo djelo nego i namjera zločinca,
i ostavivši postrani svoje njemačke grijehove, za koje sam u početku
bio osuđen na smrt, zatim na doživotnu robiju, ja potpuno i iz dubine
duše osjećam da sam više od svega prijestupnik protiv Vas, Gospodaru,
prijestupnik protiv Rusije i da moja zlodjela zaslužuju najžešću kaznu!
(Primjedba Nikolaja: »Pokorno glavu mač ne siječe. Neka mu Bog
oprosti!« Prim. red.)
Najteži je dio moje ispovijedi završen. Sad mi preostaje da Vam
ispovjedim svoje njemačke grijehe, istina konkretnije, ne ograničene
više samo na misli, ali koji i pored toga neusporedivo moju savjest lakše
pritiskaju nego misaoni grijehovi protiv Vas, Gospodaru, i protiv Rusije,
koje sam detaljno i bez pretvaranja opisao. – Vraćam se opet na
svoju priču.
Tražio sam u to vrijeme uporišnu točku za svoju akciju. Ne našavši
je u Poljacima, zbog svih gore spomenutih razloga, počeo sam je
tražiti u Slavenima. Uvjerivši se također kasnije da i na Slavenskom
kongresu ništa neću naći, počeo sam okupljati ljude izvan kongresa i
organizirao sam tajno društvo, prvo u kojem sam sudjelovao, društvo
pod nazivom »Slavenski prijatelji«. U njega je ušlo nekoliko Slovaka,
Moravaca, Hrvata i Srba. Dopustite mi, Gospodaru, da ne spominjem
njihova imena. Dovoljno je što u tom društvu osim mene nije sudjelovao
ni jedan podanik Vašeg Imperatorskog Veličanstva i što je samo
društvo postojalo samo nekoliko dana, jer ga je skupa s kongresom
rastjerao praški ustanak, pobjeda vojske i prisilni odlazak svih Slavena
iz Praga. Ono se nije uspjelo ni organizirati, niti položiti prve
temelje za svoje djelovanje. Raštrkalo se na sve strane, ne dogovorivši
se o kontaktima, ni o prepisci, tako da poslije toga nisam imao niti
sam mogao imati veze ni s jednim od njegovih bivših članova, i ono je
u mojim kasnijim postupcima ostalo bez ikakvog utjecaja. Spomenuo
sam ga samo zato da ne bih ništa propustio u svom podrobnom
izvještaju.
Slavenski je kongres u posljednje vrijeme unekoliko promijenio
svoj pravac: djelomično popuštajući nastojanjima Poljaka, djelomično
i mojim sudjelovanjem, a također i uz suradnju Slavena – mojih istomišljenika.
Kongres se počeo kretati više u općeslavenskom duhu,
liberalnom, neću reći demokratskom, i prestao je služiti posebnim
ciljevima austrijske vlade: – to je bila njegova smrtna presuda. Uostalom,
Praški ustanak nije podigao Kongres, nego studenti i partija takozvanih
Čeških demokrata. Posljednji su tada bili još vrlo malobrojni
i izgleda nisu imali određen politički pravac, pridržavali su se pobune,
budući da je pobuna tada bila u velikoj modi. U to sam ih vrijeme
slabo poznavao, jer oni gotovo i da nisu posjećivali zasjedanja Kongresa,
nego su se najčešće nalazili izvan Praga, u okolnim selima, gdje
su poticali seljake da sudjeluju u pripremanom ustanku. Ništa nisam
znao o njihovim planovima, čak ni o kretanju koje se osjetilo, tako da
sam bio iznenađen događajima kao i svi ostali članovi Slavenskog kongresa.
Tek uvečer, uoči određenog dana, i to nerazgovjetno i maglovito,
čuo sam prvi put o pripremanom ustanku studenata i radničke klase,
i zajedno s drugima nagovarao studente da odustanu od nemogućeg
pokušaja i ne daju austrijskoj vojsci povod da izbori laku pobjedu.
Očigledno je bilo da general knez Vindišgrec ništa tako revnosno nije
želio kao taj slučaj, radi podizanja palog duha vojnika i oslabljene
vojne discipline, kako bi poslije tolikih poraza širom Evrope pružio
prvi primjer pobjede nad buntovnim masama. Mnogim mjerama on kao
da je želio razljutiti Pražane, javno ih pozivajući na pobunu, a glupi
su mu studenti svojim nemogućim zahtjevima, koje ni jedan general
ne bi mogao ispuniti a da se ne osramoti pred cijelom vojskom, pružili
traženi povod za početak vojne akcije.
Bio sam u Pragu do same kapitulacije, vršeći službu dobrovoljca:
išao sam s oružjem od jedne barikade do druge, nekoliko puta sam
pucao, ali u svemu tome bio sam nekako gost, ne očekujući od čitavog
pothvata neke veće rezultate. Međutim, na kraju sam savjetovao
studentima i mnogim sudionicima da svrgnu gradsko vijeće, koje je vodilo
tajne pregovore s knezom Vindišgrecom, i da se na njegovo mjesto
postavi vojni komitet s diktatorskom vlašću. Htjeli su da poslušaju moj
savjet, ali bijaše kasno. Prag je kapitulirao, a ja sam se slijedećeg dana
rano uputio u Breslau, gdje sam ovaj put ostao – ako se ne varam –
do početka srpnja.
Opisujući dojmove s prvog susreta sa Slavenima u Pragu, rekao sam
da se tada u meni probudilo slavensko srce i novi slavenski osjećaji,
natjeravši me da zaboravim gotovo sve zanimanje što me je vezivalo
s demokratskim zapadnoevropskim pokretom. Još je snažnije djelovao
na mene besmisleni krik Nijemaca protiv Slavena, koji se digao poslije
raspuštanja Slavenskog kongresa u svim krajevima Njemačke, a najviše
u frankfurtskoj narodnoj skupštini. To više nije bio demokratski
krik, nego krik njemačkog nacionalnog egoizma: Nijemci su htjeli
slobodu za sebe, ne za druge. Okupivši se u Frankfurtu, oni su već
zapravo počeli misliti da su postali jedinstvena i silna nacija i kako
sada treba da rješavaju sudbinu svijeta! »Das deutsche Vaterland«, koja
je do tada postojala samo u njihovim pjesmama i razgovorima uz duhan
i pivo, trebalo je da postane domovina polovice Evrope. *Frankfurtska
skupština, sama nastala iz pobune, zasnovana na pobuni i koja je
postojala samo kroz pobunu* (Podvukao Nikolaj. Na margini napomena:
»Izvrsno!« Prim. red.), počela je nazivati Talijane i Poljake buntovnicima,
gledati na njih kao na buntovne i kriminalne protivnike njemačke
veličine i njemačke svemoći! Ona je nazivala njemački rat za
Schlesvig-Holschstein »Stammvervandt und meer umschlunden« –
svetim ratom, a rat Talijana za slobodu Italije i akcije Poljaka u
Poznanjskom hercogstvu – zločinom! – No još se snažnije okrenula
njemačka jarost protiv austrijskih Slavena koji su se okupili u Pragu.
Nijemci su još od davnine navikli da ih gledaju kao svoje kmetove,
i nisu im čak dopuštali ni da dišu slavenski! U ovoj mržnji protiv
Slavena, u ovim napadnim poklicima odlučno su sudjelovale sve njemačke
partije. Ne više samo konzervativci i liberali, kao protiv Italije i Poljske,
nego su demokrati vikali protiv Slavena glasnije od drugih: u novinama,
brošurama, u zakonodavnim i narodnim skupštinama, u klubovima,
pivnicama, na ulici... to je bila takva galama, takva zaglušujuća
bura, da kad bi njemačka buka mogla nekog ubiti ili ozlijediti, Slaveni
bi već odavna bili pobijeni. – Prije dolaska u Prag breslavski demokrati
su me vrlo poštivali, ali se sav moj utjecaj izgubio i pretvorio
ni u što, kad sam po povratku počeo da u demokratskim klubovima
branim slavensko pravo. Svi su odjednom povikali na mene i čak mi
nisu dali da završim govor, i to je bio moj posljednji pokušaj lijeporječivosti
u Breslavskom klubu, a i uopće u svim njemačkim klubovima
i javnim skupštinama. – *Nijemci su mi odjednom postali odvratni do
te mjere da ni s jednim nisam mogao razgovarati ravnodušno.*
(Podvukao Nikolaj. Na margini napomena: »I vrijeme je bilo!« Prim. red.)
Nisam mogao slušati njemački jezik i njemački glas, i sjećam se, kad
mi je jednom prišao njemački mališan – prosjak da zatraži milostinju,
s mukom sam se uzdržao da ga ne izmlatim.
Nisam se samo ja, nego svi Slaveni, ne izuzimajući ni Poljake, tako
osjećali. Poljaci, koje je prevarila francuska revolucionarna vlada, koje
su prevarili Nijemci, koje su uvrijedili njemački Židovi – Poljaci su
glasno počeli govoriti da im ostaje samo jedno: zatražiti pokroviteljstvo
ruskog imperatora i moliti ga za milost da Rusiji pripoji sve poljske,
austrijske i pruske provincije. To je bio opći glas u Poznanjskom
hercogstvu, u Galiciji i Krakowu. Samo je emigracija bila protiv, ali je
emigracija tada bila bez utjecaja. Možda bi se moglo pomisliti da su
se Poljaci pretvarali, htjeli su samo zaplašiti Nijemce. No oni su o tome
govorili ne Nijemcima, nego samo među sobom, i to s takvom strašću
i u takvim izrazima da ni tada nisam mogao sumnjati u njihovu iskrenost,
a i sad sam još uvjeren da ste Vi, Gospodaru, htjeli tada podići
slavensku zastavu, oni bi bez uvjeta, bez pregovora, na slijepo predali
sebe Vašoj volji, i ne samo oni, nego i svi što govore slavenski u
austrijskim i pruskim pokrajinama s radošću bi se s fanatizmom bacili pod
široka krila Ruskog Orla, i ustremili bi se s jarošću ne samo protiv
omrznutih Nijemaca, nego i protiv cijele zapadne Evrope. (Nikolajeva
napomena: »Ne sumnjam, to jest ja bih stao na čelo revolucije kao
slavenski Mazaniello; hvala!« Prim. red.).
Tad se u meni rodila neobična misao. Palo mi je odjednom na
pamet da Vam pišem, Gospodaru, i bio sam započeo pismo. Ono je
također bilo neka vrst ispovijedi, više samoljubive i iskićene frazama
nego ispovijed koju sad pišem – ali ipak dosta iskrena i srdačna
(Nikolajeva primjedba: »Žao mi je što je nije poslao«. Prim. red.).
Kajao sam se za svoje grijehove, molio sam za oproštaj, a zatim sam,
napisavši pomalo nategnut i visokoparan pregled tadašnjeg položaja
slavenskih naroda, molio Vas, Gospodaru, u ime svih ugnjetenih Slavena
da im priteknete u pomoć, da ih uzmete pod svoje moćno okrilje, da
budete njihov Spasilac, njihov Otac i da proglasite sebe carem svih
Slavena, da razvijete najzad slavensku zastavu u istočnoj Evropi, na
strah Nijemaca i svih ostalih tlačitelja i neprijatelja slavenskog plemena! –
Pismo je bilo vrlo složno i dugačko, fantastično, nepromišljeno,
ali napisano sa žarom i od duše. U njemu je bilo mnogo smiješnih
stvari, apsurda, ali također i mnogo istine, jednom riječju, bilo je
vjerna slika mog duševnog nereda i onih bezbrojnih proturječnosti koje
su tada uzbuđivale moj um. – Pokidao sam to pismo i spalio ga, ne
završivši ga. Urazumio sam se i pomislio da će Vam se učiniti neobično
smiješno i drsko da ja, podanik Vašeg Imperatorskog Veličanstva, čak
ne ni običan podanik, nego državni prijestupnik, imam smjelosti da
Vam pišem i to ne molbu za oproštaj, nego drznući se da Vam daje
savjete, da Vas nagovaram na promjenu Vaše politike!... Rekao sam
sebi da će moje pismo, ostavši bez ikakve koristi, dovesti do moga
kompromitiranja u očima demokrata, koji bi na neki način mogli saznati
o mome neuspješnom, neobičnom, nimalo demokratskom pokušaju. Ali
više nego svi drugi uzroci, natjerale su me dvije okolnosti da se
odreknem toga pisma. Obje su se te okolnosti dogodile istovremeno.
Prvo, saznao sam, mogu reći iz službenog izvora, točnije od predsjednika
policije u Breslauu, da je ruska vlada zahtijevala moje izručenje
od pruske vlade, jer sam ja s gore spomenutim Poljacima, s dvojicom
braće, čija imena nikad ranije nisam čuo, a kojih se sada ne
sjećam – namjeravao da izvršim atentat na Vaše Imperatorsko Veličanstvo.
Već sam odgovarao na tu klevetu, i molim Vas, Gospodaru,
dopustite mi da je više ne spominjem! Drugo, glas o mojoj špijunskoj
djelatnosti više se nije ograničavao samo na brbljanje Poljaka, nego
je našao mjesta i u njemačkim novinama: dr Marx, jedan od vođa
njemačkih komunista, u Bruxellesu, omrznuvši me više od drugih zato
što nisam htio silom biti posjetilac njihovih udruženja i skupština, bio
je u to vrijeme urednik »Rheinische Zeitung«, koje su izlazile u Kölnu.
On je prvi tiskao korespondenciju iz Pariza, u kojoj me je prekoravao
kako sam tobože svojim dostavama upropastio mnoge Poljake. A kako
su »Rheinische Zeitung« bile omiljeno štivo njemačkih demokrata, i svi
su drugi, svuda, počeli glasno govoriti o mom tobožnjem izdajstvu. –
S obje mi je strane postalo tijesno: u očima vlade bio sam zlikovac
koji priprema ubojstvo cara, a u očima javnosti – podli špijun! Bio
sam tada uvjeren da su oba ta klevetnička glasa potekla iz istog izvora.
Oni su nepovratno odredili moju sudbinu: zakleo sam se u svojoj duši
da neću odustati od svojih pothvata i neću skrenuti s puta kojim sam
pošao, ići ću naprijed ne osvrćući se, ići ću dok ne poginem, pa ću
tako svojom srću dokazati Poljacima i Nijemcima da nisam izdajnik.
Poslije nekoliko objašnjenja, djelomično pismenih i osobnih, djelomično
tiskanih u njemačkim novinama, ne nalazeći više nikakve koristi
ni cilja mom boravku u Breslauu, ja sam početkom srpnja krenuo u
Berlin i ostao sam u njemu do kraja rujna. – U Berlinu sam se često
viđao s francuskim poslanikom Emanuelom Aragoom, susretao sam kod
njega turskog poslanika, koji me je ne jednom molio da ga posjetim.
No ja kod njega nisam bio, ne želeći da se o meni priča kako na neki
način služim turskoj politici protiv Rusjje, i to u vrijeme kad sam,
suprotno tome, želio oslobođenje Slavena ispod turskog jarma i potpuno
uništenje Turske. Viđao sam također mnoge Nijemce i Poljake, članove
pruske zakonodavne ili ustavne skupštine, većinom demokrate, međutim
držao sam se od svih na velikom rastojanju, čak i od onih s kojima
sam ranije bio prilično blizak u Breslauu: sve mi se činilo da me posmatraju
kao špijuna, i bio sam gotov da zbog toga mrzim svakoga i da
se od svih uklanjam. Nikada mi, Gospodaru, nije bilo teško kao u to
vrijeme, ni prije ni poslije, čak ni kad sam, lišen slobode, morao proći
kroz sva iskušenja na dva krivična procesa. Tada sam shvatio koliko
mora da je težak položaj pravog špijuna, ili kako špijun mora biti
podao da bi ravnodušno podnosio svoju egzistenciju. Bilo mi je vrlo
teško, Gospodaru!
Osim toga, evropski su vidici za mene, demokrata, postali mračniji.
Iza revolucije je svuda uslijedila reakcija ili pripreme za reakciju.
Lipanjski pariški događaji imali su teške posljedice za sve demokrate,
ne samo u Parizu, u Francuskoj, nego i u cijeloj Evropi. U Njemačkoj
još nije bilo javnih reakcionarnih mjera, izgledalo je da svi uživaju
u potpunoj slobodi. Ali oni koji su bolje vidjeli, opazili su da se vlada
bez mnogo buke priprema, savjetuje, prikuplja snagu i čeka samo povoljan
trenutak da bi zadala odlučujući udarac. Trpjela je budalaste
brbljarije njemačkih parlamenata jedino zato što je od njih očekivala
još koristi, a manje je strepjela od štetnih posljedica. Reakcija se nije
prevarila: njemački demokrati i liberali ubili su sami sebe i učinili da
pobjeda reakcije bude vrlo laka. – Slavensko se pitanje u to vrijeme
također iskompliciralo: rat bana Jelačića u Mađarskoj izgledao je kao
slavenski rat, bio je poduzet tobože da bi se zaštitili Slovaci i Južni
Slaveni od nepodnošljivih pretenzija Mađara. U biti taj je rat bio početak
austrijske reakcije. Obuzela me je silna sumnja, nisam znao s
kim da simpatiziram. Jelačiću uopće nisam vjerovao, ali i Košut je u
to vrijeme još bio loš demokrat. Koketirao je s frankfurtskom reakcionarnom
skupštinom, i čak je bio spreman da se pomiri s Insbruckom
i služi mu i protiv Beča i protiv Poljaka i protiv Italije, samo ako
insbruški dvor pristane da zadovolji njegove posebne mađarske zahtjeve.
Uz sve to bio sam vezan za Berlin besparicom. Da sam imao novac,
možda bih krenuo u Mađarsku da budem tamo očevidac, i tada bi
trebalo dodati još dosta listova ovoj već i tako opsežnoj ispovijedi! No
novca nisam imao, pa nisam mogao da se maknem s mjesta. Također
nisam imao ni kontakte sa Slavenima. Isključujući jedno beznačajno
pismo od Ludwiga Schura, na koje sam htio, ali nisam mogao odgovoriti,
jer nisam znao njegovu adresu – nisam dobio iz Austrije ni red,
niti sam sam bilo kome pisao. – Jednom riječju, sve do prosinca nisam
radio apsolutno ništa, tako da ne znam što bih uopće rekao o tom
vremenu, osim da sam čekao povoljan vjetar, čvrsto riješen da se
uhvatim za prvu mogućnost i počnem djelovati. U kakvom sam duhu
htio raditi, već Vam je poznato, Gospodaru! To je za mene bio najteži
period. Bez novca, bez prijatelja, označen kao špijun, sam u velikom
gradu, nisam znao što da radim, ponekad čak nisam znao kako ću i od
čega živjeti sutradan. Nije me samo besparica prikovala za Berlin. Za
Prusku i sjevernu Njemačku prikovali su me i klevetnički glasovi koji
su se širili na moj račun. Premda su se političke okolnosti već upadljivo
izmijenile i bile takve da sam skoro sasvim prestao da očekujem i
nadam se, nisam mogao i nisam htio vratiti se u Pariz, jedino utočište
koje mi je ostalo, dok prije toga na djelu ne dokažem iskrenost svojih
demokratskih uvjerenja. Morao sam izdržati do kraja, da bih spasio
svoju uprljanu čast. Postao sam zao, nedruštven, fanatik, bio sam
spreman na svaku vratolomnu, samo ne podlu avanturu, i sav kao da
sam se pretvorio u jednu jedinu revolucionarnu misao i u strast
rušenja.
Krajem rujna vjerojatno na zahtjev ruskog poslanstva, ne dajući
uostalom za to ni najmanji povod, morao sam napustiti Berlin. Vratio
sam su Breslau, ali sam već početkom listopada bio prinuđen da
napustim Breslau i uopće sve pruske zemlje, s prijetnjom da ću biti
izručen ruskoj vladi ako se vratim. (U Breslauu, isto kao i u Berlinu,
demokrati su se pripremali za oružani otpor protiv prvih reakcionarnih
mjera pruske vlade. Nikad može biti pruska Šlezija nije bila tako
spremna za sveopći narodni ustanak kao baš u to vrijeme. Vidjeo sam
ove pripreme, radovao im se, ali nisam u njima sudjelovao, očekujući
presudnije okolnosti. – Bakunjinova primjedba). Razumije se, poslije
takve prijetnje nisam se ni pokušavao vratiti, htio sam se zaustaviti
u Dresdenu, ali sam i otud bio protjeran, zbog nesporazuma, kao što
je kasnije izjavio ministar, i to na osnovi davnog zahtjeva ruskog
poslanstva. Na taj način, tjeran iz kraja u kraj, smjestio sam se najzad
u Anhalt-Köttenskom carstvu, koje je – začudo – iako se nalazilo
usred pruskih posjeda, imalo u to vrijeme najslobodoumniji ustav ne
samo u Njemačkoj, nego mislim i u cijelom svijetu, tako da je kao
posljedica toga postalo, iako ne zadugo, stjecište političkih izbjeglica.
Našao sam u Köttenu nekoliko starih poznanika, s kojima sam studirao
na Berlinskom sveučilištu. Tamo su takođe postojale i zakonodavna i
narodna skupština i klub i Stündchen i Katzenmusik, ali se u biti nitko
nije bavio politikom, tako da do polovine studenoga nisam imao drugih
poslova, izuzimajući lov na zečeve i drugu divljač. To je za mene bilo
vrijeme odmora.
Moj odmor nije dugo trajao. Sudbina mi je pripremala grobni
odmor u tvrđavskoj tamnici. – Još u listopadu, kada je ban Jelačić,
prošavši Budimpeštu pošao pravo na Beč, a general knez Vindišgrec
napustio s vojskom Prag, htio sam poći u Prag, želeći da potaknem
češke demokrate na ponovni ustanak. Međutim, predomislio sam se i
ostao u Köttenu. Predomislio sam se zato što još nisam imao kontakata
s Pragom i nisam znao do kakvih je promjena tamo došlo poslije
lipanjskih dana i kakvo je raspoloženje umova. Demokrate sam slabo
poznavao i nisam se nadao na uspjeh, naprotiv, očekivao sam snažne
kontraakcije od češke konstitucionalne partije Palackog. U Pragu su
me, mislio sam, odavno zaboravili; djelomično zato da bih podsjetio
Pražane na sebe, i da bih slavenskom pokretu dao drugi pravac, više u
skladu sa svojim vlastitim, kako slavenskim, tako i demokratskim
očekivanjima, djelomično zato da bih dokazao Poljacima i Nijemcima da
nisam ruski špijun i da bih prokrčio put k novom zbliženju s njima –
počeo sam pisati proglas Slavenima – »Aufruff an die Slaven« – koji
je zatim bio tiskan u Leipzigu. On se također nalazi među materijalom
optužnice. – Pisao sam ga dugo, više od mjesec dana. Ostavljao sam
ga, zatim ga opet nastavljao, nekoliko puta sam ga mijenjao i dugo se
nisam odlučivao da ga tiskam. Nisam u njemu mogao izraziti čisto i
jasno svoju slavensku misao, zato što sam se opet htio zbližiti s
njemačkim demokratima, smatrajući to zbliženje prijeko potrebnim, tako
da sam morao lavirati između Slavena i Nijemaca – vrsta plivanja za
koju nisam ni veliku sposobnost ni naviku, a još manje volju.
Htio sam uvjeriti Slavene u nužnost zbliženja s njemačkim, a isto
tako i s mađarskim demokratima. No okolnosti više nisu bile kao u
svibnju: revolucija je oslabila, reakcija je svuda jačala, i samo je
ujedinjenim snagama svih evropskih demokracija bilo nade da se pobijedi
reakcionarni savez vladara.
Odmah poslije Bečkih događaja bila je u studenom, također nasilnim
putem, raspuštena pruska ustavotvorna skupština. Kao posljedica
toga u Köttenu se skupilo nekoliko bivših poslanika, a između ostalih
Heksamer i Dester, članovi centralnog komiteta svih demokratskih
klubova u Njemačkoj. Uostalom, ovaj komitet nije bio tajni, jer je
nedavno prije toga bio izabran na javnom zasjedanju demokratskog
kongresa u Berlinu. Ali on je uskoro počeo osnivati tajna društva po
cijeloj Njemačkoj, i može se reći da su njemačka tajna društva počela
tek od tog vremena. Bez svake sumnje, postojala su i ranije neka tajna
društva, na primjer komunistička, ali ona su ostala bez ikakvog većeg
utjecaja. Do studenoga sve se u Njemačkoj radilo javno: i zavjere, i
pobune, i pripreme za ustanke, i svatko je mogao za njih znati, ako je
samo htio. Razmaženi revolucijom, koja kao da im je pala s neba, bez
ikakvog napora s njihove strane, skoro bez krvoprolića, Nijemci dugo
nisu mogli povjerovati u sve veću silu vlade i u svoju vlastitu nemoć.
Oni su brijali, pili, bili su strašni na riječima, djeca na djelu, i mislili
su da njihovoj slobodi neće biti kraja, kako je dovoljno da se malo
namršte pa da sve vlade nateraju da drhte. Događaji u Beču i Berlinu
naučili su ih, međutim, u suprotno. Tek tada su shvatili da je za
održavanje stečene slobode potrebno poduzeti daleko ozbiljnije mjere, i
cijela Njemačka počela je tajno da se priprema za novu revoluciju.
Destera i Heksamera vidio sam prvi put u Berlinu, ali tada sam ih
slabo poznavao, jer sam se držao postrani od njih kao i od ostalih ljudi,
Nijemaca i Poljaka. U Köttenu sam se pobliže upoznao s njima.
Oni mi u početku nisu vjerovali, misleći da sam doista špijun. Međutim,
poslije su mi povjerovali. Ja sam s njima mnogo razgovarao i
diskutirao o slavenskom pitanju. Dugo ih nisam mogao uvjeriti u potrebu
da se Nijemci odreknu svojih pretenzija prema slavenskim
zemljama, ali sam ih naposljetku uspio uvjeriti i u to. Tako su počeli
naši politički odnosi – prvi pozitivni odnosi s određenim ciljem, koje
sam imao s Nijemcima, i uopće s nekom aktivnom političkom partijom.
Obećali su mi da će upotrijebiti sav svoj utjecaj na njemačke
demokrate, da bi iz njih iskorijenili mržnju i predrasude prema Slavenima.
Ja sam im obećao u tom duhu djelovati među Slavenima. Na
tome su se za prvi put ograničile naše uzajamne obaveze. Budući da
me se više nisu plašili, znao sam za njihove zamisli, pripreme, za stvaranje
tajnih društava, slušao sam i o upravo započetim kontaktima s
inozemnim demokratima, ali nisam se aktivno miješao u poslove, čak
ih nisam htio zapitkivati, strahujući da ću probuditi u njima novu
sumnju. Žurio sam da završim »Poziv Slavenima«, koji sam ubrzo potom
štampao u Leipzigu.
Krajem prosinca, djelomično radi toga da bih bio bliže Bohemiji i
živio u gradu koji za odnose sa svim punktovima pruža više sredstava
nego Kötthen, djelomično zato što sam čuo da pruska vlada namjerava
pohvatati sve političke emigrante u Köttenu, ja sam skupa s Heksamerom
i Desterom prešao u Leipzig. Tamo sam se slučajno upoznao s nekoliko
mlađih Slavena, čija su imena i kvalitete podrobno opisani u
austrijskim optužnicama. Među njima su se nalazila dva brata: Gustav
i Adolf Straka, Česi, koji su tada studirali bogosloviju na Lajpciškom
sveučilištu. Obojica su dobri i plemeniti mladi ljudi, koji prije poznanstva
sa mnom nisu mislili o politici, premda oba bijahu revnosni Slaveni,
i njihova pogibija, za koju sam ja jedino kriv, velik je grijeh na
mojoj duši. Prije mog dolaska u Leipzig oni su imali potpuno suprotno
mišljenje od mene, bili su veliki poštovaoci Jelačića. Na njihovu nesreću
ja sam se sreo s njima, očarao sam ih, promijenio njihov način
mišljenja, odvojio ih od mirnih poslova i nagovorio da budu oruđe
mojih pothvata u Bohemiji. I sada, kad bih mogao olakšati njihovu
zlu kob pogoršanjem svoje, ja bih s radošću primio na sebe i njihovu
kaznu. No sve je to kasno! Uostalom, osim njih na mojoj duši ni prije,
ni u to vrijeme, ni kasnije nije bio nitko koga sam osvojio i pridobio.
Samo za njih moram odgovarati Bogu.
Upravo preko njih sam saznao da je moj »Poziv Slavenima« naišao
na snažan odjek u Pragu, da je čak jedan ulomak bio preveden i objavljen
u demokratskom češkom listu, čiji je urednik bio dr Sabina. To je
u meni pobudilo misao da sazovem nekoliko Čeha i Poljaka u Leipzig
na savjetovanje i sporazum s Nijemcima, s ciljem da se stvore prve
osnove za zajedničko revolucionarno djelovanje. Zato sam poslao u
Prag Gustava Straku, s porukom Arnoldu, također uredniku jednog od
čeških listova, i Sabinu, koje sam uostalom znao tek po imenima, još
ih nisam osobno poznavao. Pisao sam također u Poznanjsko hercogstvo
onim mojim poljskim prijateljima, od kojih sam se više nego od ostalih
mogao nadati razumijevanju i suradnji. Ali od Poljaka apsolutno nitko
nije došao, čak mi nitko nije odgovorio. Iz Praga je došao samo Arnold,
ne dopustivši Straki da pozove i Sabina, malo zato što mu nisu vjerovali,
a djelomično, vjerujem, i zbog sitničave zavisti. – Sve ove okolnosti,
koje uostalom nisam ja otkrio, nego Arnold i braća Straka, podrobno
su izložene u austrijskoj optužnici. Neću ulaziti, Gospodaru, u
sitne pojedinosti, neophodne u inkvizitorskoj istrazi za utvrđivanje
istine, ali nepotrebne i neumjesne u dobrovoljnoj i iskrenoj Ispovijedi.
U produžetku ove priče pomenut ću samo one okolnosti koje su potrebne
radi veze, ili one bitne činjenice koje su ostale nepoznate objema
istražnim komisijama.
Pristupajući opisivanju posljednjeg čina moje žalosne revolucionarne
karijere, moram u početku reći što sam htio, a zatim ću opisivati
sama djela. Moja politička groznica, potaknuta i nadražena ranijim
neuspjesima, nepodnošljivošću moga neobičnog položaja, a konačno
i pobjedom reakcije u Evropi, dostigla je u to vrijeme svoj najviši
paroksizam: bio sam sav pretvoren u revolucionarnu želju, u žeđ
revolucije i bio sam, mislim, najcrveniji među svim crvenim republikancima
i demokratima. – Moj je plan bio slijedeći:
Njemački demokrati pripremali su sveopći ustanak u Njemačkoj
za proljeće 1849. godine. Želio sam da se Slaveni ujedine s njima, isto
kao i s Mađarima, koji su tada bili već u javnom i odlučnom buntu
protiv austrijskog imperatora. Želio sam da se ujedine i s jednima i
drugima, ne da bi se stopili s Nijemcima ili pokorili Mađarima, nego
da se, zajedno s trijumfom revolucije u Evropi, učvrsti i neovisnost
slavenskih plemena. Vrijeme je izgledalo pogodno za takav sporazum.
Mađari i Nijemci, poučeni iskustvom i osjećajući potrebu za saveznicima,
bili su spremni odreći se ranijih pretenzija. Nadao sam se da će
Poljaci pristati da budu posrednici između Košuta i mađarskih Slavena,
a htio sam da preuzmem na sebe posredničku ulogu između Slavena
i Nijemaca. Želio sam da centar i glava ovog novog slavenskog
pokreta bude Bohemija, a ne Poljska. Želio sam to zbog mnogih razloga:
prvo, što je sva Poljska bila iscrpljena i demolirana prethodnim
porazima, tako da nisam vjerovao u mogućnost njenog oslobođenja bez
tuđe pomoći, dok je u to vrijeme Bohemija, gotovo nenačeta reakcijom,
imala potpunu slobodu, bila snažna, svježa i imala u sebi sva
potrebna sredstva za uspješan revolucionarni pokret. Osim toga, nisam
želio da Poljaci stanu na čelu planirane revolucije, bojeći se će joj
dati uzan, isključivo poljski karakter, ili čak, na žalost, ako im se to
učini potrebno, predat će ostale Slavene svojim starim saveznicima
zapadnoevropskim demokratima, a još lakše Mađarima. Konačno, znao
sam da je Prag neka vrsta prijestolnice, kao Moskva, za sve austrijske
nepoljske Slavene, i nadao sam se, vjerujem ne bez osnove, da ako se
Prag digne na ustanak, sva ostala slavenska plemena poći će za njegovim
primjerom i oduševit će se njegovim pokretom – usprkos Jelačiću
i drugima, uostalom ne tako mnogobrojnim pristalicama austrijske
dinastije. – I tako, od Nijemaca sam očekivao sporazum, simpatije, a
ako bude potrebno i oružanu pomoć protiv pruske vlade, koja, potaknuta
ruskim primjerom i plašeći se zaraze, sigurno ne bi htjela biti
ravnodušan promatrač revolucionarnog požara u Bohemiji. Od Poljaka
sam očekivao posredovanje s Mađarima, sudjelovanje oficira, a više
od svega novac, koji nisam imao i bez kojega je svaki poduhvat nemoguć.
Ali moje glavne nade i iščekivanja bila su usredsređena u
Bohemiju.
Uzdao sam se u bohemske, češke, a isto tako i njemačke seljake
više nego u Prag, nego u stanovnike gradova uopće. Ogromna pogreška
njemačkih, a u početku također i francuskih demokrata bila je, po mom
mišljenju, u tome što je· njihova propaganda bila ograničena na gradove,
dok su sela ostala zapostavljena. Gradovi su, moglo bi se reći, postali
aristokrati, posljedica toga bila je što su sela ne samo ostala ravnodušni
promatrači revolucije, nego su na mnogim mjestima počela da
pokazuju neprijateljska raspoloženja protiv nje. A ništa, čini se, nije
bilo lakše nego probuditi revolucionarni duh u zemljoradničkoj klasi,
osobito u Njemačkoj, gdje je još postojalo tako mnogo ostataka starih
feudalnih uredbi koje su opterećivale zemlju. Ne treba isključiti ni
Prusku, koja je i pored opće slobode vlasništva i ljudi, sačuvala u
nekim provincijama, na primjer u Šleziji, tragove starog državnog poretka,
i u kojoj je pored, uostalom dovoljno brojne klase slobodnih
posjednika, postojala još mnogobrojnija klasa siromašnih seljaka, takozvanih
häuslera, a čak i beskućnika. No nigdje zemljoradnička klasa
nije bila tako sklona revolucionarnom pokretu kao u Bohemiji. U Bohemiji
je do 1848. godine feudalizam postojao gotovo neokrnjen, sa
svim teškoćama i ograničenjima: gospodski sudovi, feudalni porezi i
prirezi, desetina i druge duhovne obaveze pritiskivale su imućnije
seljake. Klasa siromašnih bila je još mnogobrojnija i njen položaj teži
nego u Njemačkoj. Osim toga, u Bohemiji ima mnogo tvornica, što
znači i mnogo tvorničkih radnika. A tvornički radnici kao da su sudbinski
pozvani da budu regruti demokratske propagande.
U 1848. su godini nestala sva tlačenja, predmet vječnih žalbi i nezadovoljstva
seljaka, svi stari porezi, mnogobrojne obaveze i kuluci.
Prestali su zajedno s onemoćalim životom političkog organizma austrijske
monarhije. Ali su samo prestali, nisu bili uništeni. Za tiranijom je
uslijedila anarhija. Uplašena vlada, potpuno dezorijentirana, hvatala
se za sve što bi je moglo spasiti od potpune propasti, pa se tako sjetila
i svoje demokratske smicalice iz 1846. godine u Galiciji: objavila je
odjednom, bez ikakvih pripremnih mjera, neograničenu i bezuvjetnu
slobodu svojine i seljaka. Njeni su agenti nagrnuli u Bohemiju, propovijedajući
blagost vlade. Ali u Bohemiji nisu odnosi kao u Galiciji.
U Bohemiji se tlačiteljska i omrznuta klasa bogatih posjednika –
plemstvo i aristokracija – ne sastoji od poljskih zavjerenika, nego od
Nijemaca, dušom i tijelom odanih austrijskoj dinastiji, odanih još više
starom austrijskom, za njih tako pogodnom poretku. Narod je prestao
odlaziti na kulučenje, nije htio plaćati druge dažbine izuzev državnih,
a i te je plaćao preko srca, bez i trunke oduševljenja. Veleposjednička
klasa, plemstvo, aristokracija, jednom riječju sve što je predstavljalo
staru austrijsku partiju u Bohemiji, osiromašilo je, izgubilo snagu. I
pored svega toga vlada nije dobila ništa, jer je narod, uvijek pažljivo
slušao učenje českih rodoljuba, pa nije smatrao velikim poklonom
slobodu koja mu nije poklonjena u pravi trenutak, niti je osjećao
osobitu ljubav ni zahvalnost. Naprotiv, nije vjerovao vladi, jer je čuo da
se nalazi pod utjecajem aristokracije, i plašio se stalno da ga ponovo
ne vrate u stari poredak. Naposljetku, posebna regrutiranja vojnika,
ponovljena nekoliko puta u godini, izazvala su kod bohemskog naroda
sveopći protest i nezadovoljstvo. Pri takvom raspoloženju bilo je lako
podići ga na ustanak.
Želio sam u Bohemiji odlučnu, radikalnu revoluciju, takvu koja bi
čak i ako bi kasnije bila pobijeđena, ipak uspjela sve tako preokrenuti
i postaviti tumbe, da austrijska vlada poslije pobjede ne bi zatekla ni
jednu stvar na svom starom mjestu. Koristeći se povoljnom okolnošću
što se cijelo plemstvo u Bohemiji, a isto tako i cijela klasa bogatih
veleposjednika sastoji isključivo od Nijemaca, htio sam protjerati sve
plemstvo, sve neprijateljski raspoloženo svećenstvo, i konfiscirati bez
razlike sva gospodska imanja, da ih djelomice podijelim siromašnim
seljacima, radi njihovog pridobivanja za revoluciju, a djelomice da ih
pretvorim u izvor za izvanredne revolucionarne prihode. Htio sam
razrušiti sve zamkove, potpuno u cijeloj Bohemiji spaliti sve administrativne,
sudske, vladine i gospodske akte i dokumenta, proglasiti
isplaćenima sve hipoteke, a također i sve druge dugove koji ne prelaze
stanovit iznos, na primjer 1000 ili 2000 guldena. Ukratko, revolucija
koju sam zamišljao bila je užasna, besprimjerna, premda više okrenuta
protiv stvari nego protiv ljudi. Ona bi doista sve tako preokrenula,
tako bi se zasjekla u krv i život naroda, da čak i pobijedivši je, austrijska
je vlada ne bi nikad mogla iskorijeniti, ne bi znala odakle da
počne, što da radi, ne bi mogla ni skupiti, čak ni pronaći ostatke
staroga za vječita vremena razrušenog poretka, i nikad se ne bi mogla
pomiriti s češkim narodom. Takva revolucija, ne više ograničena samo
na jednu naciju, povukla bi svojim primjerom, svojom crveno-plamenom
propagandom, ne samo Moravsku i austrijsku Šleziju, nego također
i prusku Šleziju, a i sve ostale pogranične njemačke zemlje, tako
da bi se i njemačka revolucija, koja je do tada bila revolucija gradova,
građana, tvorničkih radnika, književnika i advokata, pretvorila u
općenarodnu.
No moje zamisli nisu bile time iscrpljene. Htio sam cijelu Bohemiju
pretvoriti u revolucionarni logor, stvoriti u njoj snagu koja će moći
ne samo da čuva revoluciju u Bohemiji, nego će i izvan Bohemije
djelovati ofenzivno, podižući na svom putu sva slavenska plemena, pozivajući
sve narode na pobunu, rušeći sve što nosi pečat austrijskog
postojanja – i idući na pomoć Mađarima, Poljacima, ratujući jednom
riječju i protiv Vas, Gospodaru!
Moravska, iz davnina povezana s Češkom svojim povijesnim uspomenama,
običajima, jezikom, i nikad ne prestajući s gledanjem na
Prag kao na svoju prijestolnicu, a koja se tada nalazila s njom još i u
posebnoj vezi preko svojih klubova, Moravska će, mislio sam, neizostavno
poći za češkim pokretom. S njom će krenuti i Slovaci i austrijska
Šlezija. Na taj će način revolucija zahvatiti prostrani teritorij, bogat
sredstvima, čije će središte biti Prag. U Pragu treba da zasjeda revolucionarna
vlada s neograničenom diktatorskom vlašću. Prognano je
plemstvo, sve neprijateljski raspoloženo svećenstvo, uništena je u prah
i pepeo austrijska administracija; prognani su svi činovnici i samo su
u Pragu sačuvani neki od glavnijih, od obrazovnijih radi davanja savjeta
i kao kartoteka statističkih podataka. Uništeni su također svi klubovi,
časopisi, sve pojave brbljive anarhije, svi se pokoravaju jednoj
diktatorskoj vlasti. Omladina i svi sposobni ljudi podijeljeni su na
kategorije, po karakteru, sposobnostima i sklonostima, i razaslani po
cijelom kraju, da bi mu dali provizornu revolucionarnu i vojničku
organizaciju. Trebalo je da narodne mase budu podijeljene na dva dijela:
jedni – naoružani, ali naoružani bilo kako, ostajali bi kod kuće,
radi čuvanja novog poretka i bili bi upotrijebljeni u partizanskom
ratu, ako bi do njega došlo. Mladi ljudi, svi siromašni, sposobni da
nose oružje, tvornički radnici i obrtnici bez posla, a također i velik
dio obrazovane građanske omladine, činili bi regularnu vojsku, ne
Freischaren, nego vojsku koja bi se formirala uz pomoć starih poljskih
oficira, a također i posredstvom umirovljenih austrijskih vojnika i podoficira,
unaprijeđenih po sposobnostima i marljivosti na razne oficirske
činove. – Rashodi bi bili ogromni, ali sam se nadao da će djelomice
biti pokriveni konfisciranim imanjima, posebnim porezima i asignacijama,
sličnim onima koje je uveo Košut. U vezi s tim imao sam
poseban manje-više fantastičan financijski projekt, o kojemu nije
mjesto da ovdje govorim.
Takav je bio plan koji sam zamislio za revoluciju u Češkoj. Izložio
sam ga u općim crtama, ne ulazeći u podrobnosti, jer on nije ni započet,
nikome nije bio poznat ili je bio poznat samo u malim odlomcima.
Postojao je samo u mojoj okrivljenoj glavi, a i u njoj se nije stvorio
odjednom, nego postupno, mijenjajući se i dopunjujući u skladu s
okolnostima. A sada, ne zaustavljajući se na političkoj i moralnoj, niti
na politički kriminalnoj kritici toga plana, moram Vam objasniti,
Gospodaru, kakvim sam sredstvima raspolagao za ostvarenja takvih
ogromnih zamisli.
Prije svega, stigao sam u Leipzig bez prebijene pare, nemajući
dovoljno čak ni za svoju bijednu prehranu, i da mi moj prijatelj Reichel
ubrzo nije poslao manju svotu, doista ne znam kako bih i od čega
živio, jer sam za svoje pothvate čiste savjesti mogao moliti i tražiti
novac od drugih, ali ne i za sebe osobno. Novac mi je bio prijeko potreban:
»Sans argent point de Suisses!«, kaže stara francuska poslovica,
a ja sam morao stvoriti stvarno sve: odnose s Češkom, odnose s
Mađarima, morao sam u Pragu stvoriti partiju u skladu sa svojim
željama, na koju bih se zatim mogao osloniti za dalje djelovanje. Kažem
»stvoriti«, jer kad sam došao u Leipzig još nije postojala ni sjenka
bilo kakve akcije, sve je postojalo samo u mojim mislima. Od Destera
i Heksamera nisam mogao tražiti novac. Njihova sredstva bila su veoma
ograničena, bez obzira na to što su njih dvojica predstavljali
Centralni demokratski komitet za cijelu Njemačku. Oni su skupljali
neku vrstu uloga od njemačkih demokrata, ali to je bilo nedovoljno
čak i za pokriće njihovih vlastitih političkih rashoda. Uzdao sam se u
Poljake, ali Poljaci na moj poziv nisu došli. Moji novi odnosi s njima,
upravo s poljskim demokratima, počeli su u Dresdenu, i mogu po
savjesti da kažem da sve do ožujka 1849. godine nikad u životu nisam
imao političkih veza s Poljacima, a i te se veze, koje sam počeo s njima
u ožujku, nisu uspjele razviti. I tako, novca nisam imao, a jesam li
mogao išta bez novca poduzeti! Htio sam otići u Pariz, djelomice radi
novca, djelomično: da bih stupio u vezu s francuskom i poljskom demokracijom,
a najzad i za to da bih se tamo upoznao s grofom Telekijem,
bivšim poslanikom, ili točnije Košutovim agentom pri francuskoj
vladi, i da preko njega stupim u vezu s Košutom. No, razmislivši,
odustao sam od te zamisli, odustao sam zbog slijedećih razloga: bilo
mi je poznato, preko moga prijatelja Reichela, da su poslije klevetničkih
tekstova u »Rheinische Zeitung« i francuski demokrati posumnjali
u mene. Kad je bio objavljen moj »Poziv Slavenima«, poslao sam primjerak
Floconu i priložio sam dugačko pismo. U tom sam mu pismu
izložio, u skladu sa svojim tadašnjim shvaćanjima, položaj Njemačke i
položaj slavenskog pitanja. Izvjestio sam ga o mom sporazumu i potpunom
slaganju s Centralnim udruženjem njemačkih demokrata, o
pripremanoj dugoj revoluciji u Njemačkoj i o mojim namjeramu u
vezi sa Slavenima, posebno s Česima.
Nagovarao sam ga da pošalje u Leipzig, kamo sam namjeravao
krenuti, povjerljivog francuskog demokrata, radi uspostavljanja veze
predviđenog njemačko-slavenskog pokreta s francuskim pokretom.
Na kraju sam ga prekoravao što je mogao povjerovati klevetničkim
glasinama, i završio sam pismo svečanom izjavom da, kao jedini Rus u
lageru evropskih demokrata, moram čuvati svoju čast pažljivije i strože
nego bilo tko drugi, i da ako mi ne odgovori i ne dokaže konkretnim
djelovanjem kako bezuvjetno vjeruje u moju čast, smatrat ću se obaveznim
da prekinem s njim sve veze. Flocon mi nije odgovorio i nikoga
nije poslao, a vjerojatno zato da bi mi pokazao svoju simpatiju, preštampao
je cijeli »Poziv« u svojemu listu. To su učinili Poljaci u svom
časopisu »Democrat Polski«. No ja ni jedan ni drugi list u Leipzigu
nisam čitao, smatrao sam Floconovu šutnju uvredljivim znakom
nepovjerenja. Zato se nisam mogao odlučiti, čak i radi cilja koji sam
smatrao svetim, da pokušam s njim, isto kao i s njegovom partijom,
novo zbližavanje, a da ne govorim o poljskim demokratima koji su
nesumnjivo bili, ako ne prvi tvorci a ono glavni glasnogovornici moje
nezaslužene ljage. Pored takvih odnosa s Francuzima i Poljacima, nisam
vjerovao ni u veliku korist od poznanstva s grofom Telekijem, znajući
da je on u prisnom prijateljstvu s poljskom emigracijom. Razmislivši
na taj način uvjerio sam se da bi putovanje u Pariz bilo obično traćenje
vremena: a vrijeme mi je bilo dragocjeno, jer je do proljeća ostajalo
još nekoliko mjeseci. Tako sam i ovaj put morao odustati od svake
nade na veze i veća sredstva. Morao sam se za sve rashode zadovoljiti
dobrovoljnom pomoći siromašnih lajpciških, a kasnije i drezdenskih
demokrata. Ne vjerujem da sam cijelo vrijeme, od siječnja do travnja
1849. godine, dobio više od četiri do pet stotina talira. Eto s kakvim
sam novčanim sredstvima htio podići cijelu Češku! – Sad ću prijeći
na svoje veze i djelovanje.
U saslušanjima u inozemstvu nekoliko puta sam izjavio da ni na
koji način nisam sudjelovao u pripremama njemačkih demokrata za
revoluciju u Njemačkoj uopće i u Saksoniji posebno. I sad moram po
savjesti i u skladu s čistom istinom ponoviti to isto. Želio sam revoluciju
u Njemačkoj, želio sam je svim srcem, želio sam je kao demokrat,
želio sam je zato što je trebalo da, u mojim pretpostavkama, ona bude
predznak i neka vrsta uporišne točke za revoluciju u Češkoj, ali osobno
ni na koji način nisam pridonio njenom uspjehu, možda tek time što
sam bodrio i poticao na nju riječima sve njemačke demokrate koje
sam poznavao. No nisam posjećivao njihove klubove, ni njihova a savjetovanja,
nisam se raspitivao ni o čemu, pravio sam se ravnodušnim,
čak nisam htio ni slušati o njihovim pripremama, iako sam mnoge
stvari čuo gotovo preko volje. Sâm sam bio zauzet isključivo propagandom
u Češkoj. – Od Nijemaca sam očekivao i zahtijevao dvije
stvari:
Prvo, da potpuno promijene odnos i osjećanja prema Slavenima:
da javno i glasno izjave svoju simpatiju prema slavenskim demokratima
i da u pozitivnim izrazima priznaju slavensku neovisnost. Takva
mi se demonstracija činila neizbježnom. Neizbježnom da bih Nijemce
privezao jasnom i nedvosmislenom izjavom, da bi snažno djelovala na
mišljenje svih ostalih evropskih demokrata i natjerala ih da gledaju
na slavenski pokret drugim ocima, s vise simpatije; Neizbježna bijaše
naposljetku i zato da bih pobijedio okorjelu mržnju Slavena protiv
Nijemaca i uveo ih na taj način, kao saveznike i prijatelje, u društvo
evropskih demokracija. Moram reći da su Dester i Heksamer u potpunosti
održali riječ koju su mi dali, jer su za kratko vrijeme i jedino
njihovim nastojanjem gotovo sve njemačke demokratske novine, klubovi,
kongresi, počeli savršeno drukčijim jezikom i u odlučnim izrazima
govoriti o odnosima Nijemaca prema Slavenima, priznajući potpuno
i bezuvjetno pravo ovih posljednjih na neovisno postojanje, pozivajući
ih na ujedinjenje za općeevropsku revolucionarnu stvar, obećavajući
im savez i pomoć protiv frankfurtskih pretenzija, kao i protiv
drugih njemačkih reakcionarnih partija. Ta snažna, jednodušna i potpuno
neočekivana demonstracija i na ostale je željeno djelovala: nisu
samo poljski demokrati u Parizu, nego i francuski demokrati, francuski
demokratski časopis, pa čak i talijanski demokrati u Rimu počeli
govoriti također o Slavenima kao o mogućim i poželjnim saveznicima.
Slaveni su, točnije češki demokrati, iznenađeni i obradovani ovom
neočekivanom promjenom, sa svoje strane također počeli izražavati u
češkim novinama svoje simpatije prema evropskim, pa čak i prema
njemačkim i mađarskim demokratima. – Na taj je način prvi korak
ka zbliženju bio učinjen.
Ali to nije bilo sve. Trebalo je pobijediti mržnju čeških Nijemaca
prema Česima, ne samo umekšati njihova neprijateljska osjećanja, nego
ih nagovoriti da se ujedine s Česima radi zajedničke revolucionarne
stvari. Zadaća nije bila laka, jer je mržnja uvijek jača i dublja među
plemena koja žive blizu jedna drugih, i koja se nalaze u neprestanom
dodiru. Osim toga, mržnja između Nijemaca i Čeha u Češkoj bila
je svježa, zasnovana na živim uspomenama, razjarena i zatrovana neprestanim
naporima austrijske vlade. Ona se prvi put probudila na
početku revolucije 1848. godine, kao posljedica dviju suprotnih međusobno
uništavajućih struja: Česi, koji čine dvije trećine stanovništva
Češke, htjeli su, i mislim s punim pravom, da Češka bude isključivo
slavenska država, u potpunoj neovisnosti od Njemačke, i zato nisu
htjeli slati deputate u Frankfurtsku skupštinu; Nijemci su, naprotiv,
pozivajući se na to što je Česka uvijek pripadala Njemačkom savezu i
od davnih vremena bila integralni dio drevne Njemačke imperije,
zahtjevali njeno definitivno ujedinjenje, stapanje s *Njemačkom
koja se ponovo rađala*. Česi nisu htjeli ni čuti za bečko
ministarstvo, a Nijemci osim bečkih ministara nisu htjeli priznavati
nikakvu drugu vlast. Na taj način je došlo do žestoke rasprave, koju
je s jedne strane raspaljivao Insbruck, a s druge bečka vlada. Tako se
dogodilo da kad je u lipnju 1848. godine Prag digao ustanak, Nijemci
su se podigli sa sve tri strane njemačke Češke i jurnuli kao slobodne
gomile. (Freischaren) u pomoć austrijskoj vojsci. Međutim, general
knez Vindišgrec dočekao ih je prilično hladno, i zahvalivši im se, vratio
ih je kući. Od tada netrpeljivost među Česima i Nijemcima nije nikad
prestajalo i bilo ga je teško pobijediti. – Heksamer i Dester bili su
mi i u tome od velike koristi, a također i saksonski demokrati: oni su
nekoliko puta slali u svoje ime predstavnike u njemački dio Češke, na
koju su stalno i neumorno djelovali i posredovanjem demokrata, koji
su živjeli duž saksonske granice. Tako je već u svibnju mnoštvo Nijemaca
u Češkoj bilo preobraćeno u novu vjeru, i premda s njima ja
nisam imao neposrednih odnosa, ipak znam da su mnogi bili spremni
da se ujedine s Česima radi zajedničke revolucije. – S ovim su se
ograničili moji odnosi s njemačkim demokratima, i u njihove stvari se,
ponavljam još jednom, nisam miješao. – Sad da prijeđem na Čehe.
Na moj poziv Arnold je sam došao u Leipzig. Uostalom, bio sam
radostan zbog toga, jer sam već bio naučio da budem zadovoljan malim.
On je u Leipzigu proveo samo dvadeset i četiri sata, i unatoč mom
nastojanju da ga duže zadržim. Za tako kratko vrijeme nisam ga mogao
podrobno ispitati o Češkoj i Pragu, niti mu potpuno prenijeti svoje
misli. Pored toga, najmanje tri četvrtine tog vremena bilo je upotrebljeno
na nekorisne pregovore s Desterom i Heksamerom. Bilo im je
palo na pamet da u Leipzigu sazovu javno slavensko-njemački kongres.
Čak ni u to vrijeme Nijemci se još nisu mogli odučiti od svoje nesretne
strasti prema kongresima, ali ja sam se odlučno usprotivio tom
besmislenom projektu. Za ozbiljne pregovore u četiri oka s Arnoldom
ostalo mi je četiri, najviše pet sati. Trudio sam se da ih iskoristim
koliko mogu, kako bih nagovorio Arnolda da postane moj suučesnik, da
djeluje zajedno sa mnom, u mom pravcu i duhu.
Oslanjajući se na sve gorespomenute uzroke, razloge i argumente,
trudio sam se da ga uvjerim u potrebu da se ubrza revolucija u Češkoj.
Da bi se postigao ovaj cilj, a znajući da on ima snažan utjecaj na češku
omladinu, na siromašno češko građanstvo, a posebno na češke seljake,
koje je poznavao dobro, jer je dugo vremena bio upravitelj imanja
grofa Rogana, i kojima se uglavnom obraćao u svome demokratskom,
prostonarodnom časopisu, molio sam ga da upotrijebi svoj utjecaj za
revolucionarnu propagandu. Molio sam ga da organizira, prvo u Pragu,
a zatim u cijeloj Češkoj, tajno društvo, za koje sam imao već potpuno
pripremljen plan. – Taj plan je u općim crtama bio slijedeći:
Trebalo je da se društvo sastoji od tri zasebna, jedan drugome nepoznata
ogranka, pod različitim imenima: jedno društvo za građane,
drugo za omladinu, treće za sela. Svako je udruženje bilo potčinjeno
strogoj hijerarhiji i bezuvjetnoj disciplini, ali se svako u detaljima i
formama usklađivalo prema karakteru i snazi klase kojoj je bilo namijenjeno.
U ovim društvima trebalo je da bude mali broj ljudi, po mogućnosti
talentiranih, obrazovanih, energičnih i utjecajnih, koji bi,
pokoravajući se centralnoj upravi, gotovo nevidljivo djelovali na mase. –
Sva tri društva bila bi međusobno povezana posredstvom Centralnog
komiteta, koji bi se sastojao od tri, najviše pet članova: mene i Arnolda,
dok bi ostale trebalo izabrati. – Nadao sam se da uz pomoć tajnog
društva ubrzam revolucionarne pripreme u Češkoj; nadao sam se da
će biti ostvarene na svim punktovima po jedinstvenom planu. Očekivao
sam da će moje tajno društvo, koje nije trebalo da se raspusti poslije
revolucije, nego naprotiv – da ojača, proširi se, popunjavajući se novim,
energičnim i aktivnim članovima, obuhvaćajući postupno sve slavenske
zemlje – očekivao sam, kažem, da će ono dati također i ljude
za različite položaje i dužnosti u revolucionarnoj hijerarhiji. Nadao
sam se, naposljetku, da ću uz njegovu pomoć stvoriti i ojačati svoj
utjecaj u Češkoj. U isto vrijeme sam, bez Arnoldovog znanja, dao nalog
mladom Nijemcu iz Beča (studentu Ottendorfu, koji je kasnije pobjegao
u Ameriku), da po istom principu organizira češke Nijemce, u
čijem centralnom komitetu u početku ne bih sudjelovao javno, ali bih
bio njegov tajni vođa. Ako bi se moj plan ispunio, sve glavne niti pokreta
okupile bi se u mojim rukama, i ja bih mogao biti siguran da
pripremana revolucija u Češkoj neće skrenuti s puta koji sam joj
naznačio. Što se tiče revolucionarne vlade, od koliko će se ljudi i u kakvom
obliku sastojati, još nisam imao određenih misli. Htio sam da se prethodno
pobliže upoznam sa samim ljudima, isto kao i s okolnostima.
Nisam znao hoću li u njoj javno sudjelovati, ali nisam sumnjao da ću
utjecati na nju neposredno i snažno. Nisu me taština i častoljublje,
nego uvjerenje, temeljeno na višegodišnjem iskustvu, uvjerenje da nitko
među demokratima koje sam poznavao nije u stanju tako obuhvatiti
sve uvjete revolucije i donese odlučujuće, energične mjere koje sam
smatrao prijeko potrebnim radi njenog trijumfa, natjeralo da se
naposljetku odreknem lažne skromnosti.
Na kraju, htio sam Arnoldovim posredovanjem kao i njegovih pristalica
u Pragu da zagospodarim Slavenskom ligom, Češkim ili točnije
Slavenskim rodoljubnim društvom, koje je bilo priznato kao centar svih
slavenskih društava i klubova u cijeloj Austrijskoj imperiji. Uopće
nisam pridavao veće značenje klubovima, nisam ih volio i čak sam ih
prezirao, videći u njima samo skupove za glupavo hvastanje, za praznu
i čak štetnu brbljariju. Ali Slavenska je liga bila izuzetak od pravila:
ona je bila zasnovana na praktičnim i živim osnovama, a utemeljili su
je pametni i praktični ljudi. Ona je bila snažan politički produžetak
organizacija i djelovanja one moćne literarne propagande, koja je prije
revolucije 1848. godine probudila i može se reći stvorila novi slavenski
život. Ona je i u to vrijeme bila živ politički centar svih političkih
akcija austrijskih Slavena i pustila je ogranke ne samo u Češkoj, nego
doista u svim slavenskim zemljama Austrijske imperije, izuzimajući
samo Galiciju, i uživala je takvo sveopće poštivanje, da su svi slavenski
vođe smatrali čašću da budu njeni članovi, pa je čak i sam ban Jelačić,
približavajući se Beču, smatrao potrebnim da joj uputi pismo, u kojem
kao da je opravdavao svoje postupke, i uvjeravao da ide protiv Beča
ne zato što je Beč podigao novu revoluciju i korača demokratskim
putem, nego zato što je središte njemačke nacionalne partije. U Slavenskoj
ligi sudjelovali su odreda slavenski rodoljubi iz svih partija. U
početku je u njoj prevladavala partija Palackog, Slovaka Štura i Jelačića,
ali se kasnije, čemu je ponešto pridonijela i moja brošura »Poziv
Slavenima«, vidljivo porastao broj demokrata, tako da su se prilično
često čuli i uzvici: »Eljen Košut!« Pri kraju je i cijela Češka liga
energično odstupila od ranijeg pravca i glasno dojavila svoje simpatije prema
Mađarima, nije htjela više da šalje novac Slovacima, ni Južnim Slavenima
koji su ratovali protiv Košuta. – Zagospodariti Slavenskom ligom
bilo je u to vrijeme dosta lako, i ona je mogla postati u rukama čeških
demokrata dovoljno snažno i aktivno sredstvo za postizanje mojih
ciljeva.
Arnold je bio prilično iznenađen i nekako smeten smjelošću mojih
ciljeva. Uostalom, obećavao mi je mnogo, ali nejasno, ponizno, neodređeno,
žaleći se malo na oskudicu novca, malo na loše zdravlje, tako da –
kad je otišao iz Leipziga – u meni je ostao dojam da sastankom
i pregovorima s njim nisam ništa postigao. Rastajući se, obećao mi je
da će mi pisati iz Praga i pozvati me kad sve bude bar koliko-toliko
pripremljeno za početak daljih, odlučujućih akcija. Morao sam se zadovoljiti
njegovim neodređenim obećanjima, jer u to vrijeme doista nisam
imao nikakvih drugih sredstava, niti putova za propagandu. Sjećajući
se sada kakvim sam oskudnim sredstvima zamišljao da ostvarim revoluciju
u Češkoj, sve mi to izgleda smiješno. Ni sam ne shvaćam kako
sam se mogao nadati u uspjeh. Ali tada me ništa nije moglo zaustaviti.
Razmišljao sam ovako: revolucija je nužna, znači moguća. Kao da nisam
pripadao samom sebi, u meni je bio bijes rušenja. Volja, ili bolje reći
upornost, rasla je s teškoćama, i bezbrojne prepreke ne samo da me
nisu plašile, nego su naprotiv raspaljivale moju revolucionarnu žeđ,
poticale me na grozničavu neumornu aktivnost. – Bio sam osuđen na
pogibiju i predosjećajući je, radosno sam joj išao u susret. Život mi
se tada već bio ogadio.
Arnold mi ni je pisao. Opet ništa nisam znao o Češkoj. Iskoristivši
putovanje nekog mladog čovjeka u Beč (Heimberger – sin austrijskog
činovnika, kasnije pobjegao u Ameriku), kojega sam također djelomično
uputio u svoje tajne, molio sam ga da pri povratku svrati kod Arnolda
i da mi piše iz Praga. On je tamo definitivno ostao, uostalom po svojoj
volji, i postao je moj stalni izvjestitelj. Na taj sam način saznao da
je Arnold, po svemu sudeći, malo i loše radio, međutim, raspoloženje
umova u Pragu iz dana je u dan postajalo življe, odlučnije, više u skladu
s mojim željama. Tada sam odlučio da osobno odem u Prag i nagovorio
sam i braću Straka da se vrate u Češku. – To je bilo sredinom ili
krajem ožujka, a možda čak i početkom travnja, po novom kalendaru –
zaboravio sam sve datume. Uostalom, oni su precizno navedeni u
dokumentima optužnice.
U to vrijeme prvi put se počelo govoriti o miješanju Rusije u
mađarski rat i o ulasku ruske vojske u Mađarsku, u pomoć austrijskoj
vojsci. Ta me je vijest pobudila da napišem drugi »Poziv Slavenima«
(kasnije je bio preštampan u »Dresdener Zeitung« i nalazi se među
optužnim materijalom), u kome sam kao i u prvom, ali još energičnije
i popularnijim jezikom, pozivao Slavene u revoluciju i rat protiv austrijske,
a također i protiv ruske, iako slavenske vojske, »so lange diese
den verhängnissvollen Nahmen des Kaisers Nikolai in ihrem Munde
führen!« – Braća Straka odmah su prevela ovaj poziv na češki jezik
i bio je tiskan u Leipzigu na oba narječja, u velikom broju primjeraka.
Češko izdanje povjerio sam braći Straka, a njemačko saksonskim demokratima,
kako bi ga što brže rasturili po Češkoj.
Pošao sam u Prag preko Dresdena. U Dresdenu sam ostao nekoliko
dana. Upoznao sam se nekima od glavnih vođa Saksonske demokratske
partije, uostalom bez ikakvog pozitivnog cilja, nemajući za njih iz
Leipziga ni preporuke, ni poruke. Upoznao sam se s njima slučajno,
preko doktora Wittiga, koga sam poznavao još iz vremena mog prvog
boravka u Dresdenu 1842. Između ostalih upoznao sam se i s demokratskim
poslanikom Röckelom, s kojim sam se kasnije bliže sprijateljio
i koji je kasnije igrao vrlo aktivnu ulogu u revolucionarnom pokušaju
u Dresdenu, a također i u Pragu. U Dresdenu su također počeli moji
novi, pozitivni odnosi s Poljacima. To se dogodilo ovako:
Sreo sam potpuno slučajno u Dresdenu emigranta iz Galicije i vrlo
aktivnog člana demokratskog udruženja Križanovskog, s kojim sam se
prvi put upoznao u Bruxellesu 1947. godine, ali tada još nisam s njim
imao nikakve političke odnose. On je u Dresdenu svratio putujući iz
Galicije u Pariz, iz koje je, kako izgleda, morao bježati zbog progona
austrijske policije. Sreli smo se kao stari znanci, i poslije prvih
pozdrava počeo sam ga koriti zbog klevete koju su poljski demokrati širili
o meni. On mi je na to odgovorio da ni on, ni njegov prijatelj Heltman,
s kojim je živio u Galiciji, nikad nisu vjerovali praznim glasovima,
uvijek i svuda su ih pobijali i obojica su željeli da dođem u Galiciju,
gdje bih im mogao biti od koristi, i čak su mi namjeravali pisati, ali
nisu znali moju adresu. – U čemu i kako sam mogao biti koristan u
Galiciji – nije mi rekao. Na taj način, poslije prilično dugačkog razgovora
o općim stvarima, našavši u njegovim mislima mnogo sličnosti
s mojima i zapazivši u njemu želju da mi se približi, otkrio sam mu
svoje namjere u vezi s revolucijom u Češkoj, ne ulazeći, uostalom, ni
u kakve pojedinosti, rekao sam mu da imam veze u Češkoj i da sad
putujem u Prag radi ubrzanja revolucionarnih priprema. Rekao sam mu
da sam odavno želio ujedinjenje s Poljacima, kako bih djelovao zajedno
s njima, ali da su do sada svi moji pokušaji ne samo ostali bez
ikakvog uspjeha, nego su navukli na mene i gnjusnu klevetu. On je sa
žarom prihvatio moje slavenske misli i zamolio me je za dopuštenje
da o tome razgovara, da tako kažem službeno u moje ime, s Centralizacijom.
To mi je bilo drago i složili smo se oko slijedećih točaka:
1. Centralizacija će poslati dva povjerenika, koji će sa mnom u
Dresdenu pripremati češke revolucije, i koji će, kad revolucija
počne, sa mnom ući u centralni Općeslavenski komitet, u kome će po
mogućnosti sudjelovati i predstavnici ostalih slavenskih plemena.
2. Centralizacija će uzeti na sebe slanje poljskih oficira za
revoluciju u Češkoj, poslat će novac, i naposljetku, nagovorit će
grofa Telekija da pošalje, s dovoljnim sredstvima, mađarskog
agenta, kako bi s nama djelovali mađarski pukovi koji su se tada
nalazili u Češkoj, a također i radi stalnog kontakta s Telekijem i
Košutom.
3. Htjeli smo da u Dresdenu osnujemo njemačko-slavenski komitet
povezivanje revolucionarnih priprema u češkoj s pripremama u
Saksoniji. No ovaj je projekt ostao neizvršen, jer posebne
saksonske pripreme, o čemu ću detaljno ispričati kasnije, nisu
postojale. Može se reći da ni ostali punktovi nisu stvoreni,
izuzimajući samo dolazak praznih ruku Heltmana i Križanovskog u
ime Centralizacije.
Sve što sam tog puta dobio od susreta s Križanovskim bila je engleska
putnica, s kojom sam i pošao u Prag, oprostivši se s Križanovskim
koji je istovremeno pošao za Pariz.
U Pragu sam bio vrlo neugodno iznenađen, jer nisam zatekao da
je išta, apsolutno išta pripremljeno. Tajno udruženje čak nije bilo ni
osnovano, i nitko izgleda nije ni mislio o predstojećoj revoluciji. Počeo
sam prekoravati Arnolda, ali on je sve opravdavao svojim slabim zdravljem.
Kasnije je, čini se, bio mnogo aktivniji. Kažem »čini se«, jer sam
do kraja mislio da ne radi ništa i tek sam od austrijske istražne komisije
saznao da je zatim radio revnosno i snažno, ako je to istina, ali
u isto vrijeme tako oprezno da ni njegovi najprisniji prijatelji nisu
ništa znali o njegovoj djelatnosti. – Osim Arnolda, jednu sam se večer
savjetovao s mnogim češkim demokratima, koji su k meni došli na
poziv, ali na moje nezadovoljstvo u tako velikom broju da je to preraslo
sva moja očekivanja. Savjetovanje je bilo bučno, ne razumno i
ostavilo je u meni dojam da su praški demokrati veliki brbljavci i da
su više skloni lakoj i samoljubivoj retorici, negoli opasnim poduhvatima.
Čini mi se da sam ih uplašio oštrinom nekih svojih izraza. Nitko
od njih, učinilo mi se, nije shvaćao jedinstvenost uvjeta u kojima je
moguća češka revolucija. Kao i Nijemci, od kojih su Česi mnogo naučili,
bez obzira na mržnju prema njima, svi su manje ili više bili zaraženi
strašću prema klubovima i vjerovanjem u djelotvornost praznog
naklapanja. Uvjerio sam se u to da, ostavivši im široko polje za samoljublje
i ustupivši im sve vanjske oznake vlasti, neću imati teškoća s
osvajanjem istinske vlasti kad revolucija počne. Vidio sam se zatim
s nekolicinom u četiri oka, i primijetio sam da se usporedo s mojim
zamislima odvijalo još nekoliko pothvata, manje odlučnih, s udaljenijim
namjerama, ali koji su ipak težili istom revolucionarnom cilju, i počeo
sam razmišljati o načinu kako da ih iskoristim. Radi toga je trebalo da
ostanem u Pragu, ali to je bilo potpuno nemoguće. Unatoč svemu mom
nastojanju da svoju prisutnost sačuvam u tajnosti, praški su demokrati
bili tako brbljivi, da je sutradan ne samo cijela demokratska partija,
nego su i svi češki liberali znali da se nalazim u Pragu. Budući da me
je austrijska vlada već u to vrijeme progonila za moj prvi »Poziv Slavenima«,
bio bih bez sumnje uhapšen ako se ne bih udaljio na vrijeme.
Budući da nisam imao drugih sredstava, morao sam sve svoje nade
položiti u braću Straka, čije sam umove da tako kažem, uspio obraditi
i nakljukati svojim duhom za duže od dva mjeseca svakodnevnog, svakosatnog
viđanja. Dao sam im potpune i podrobne instrukcije u vezi
sa svim pripremama za revoluciju u Pragu i u Češkoj u cjelini. Opunomoćio
sam ih da djeluju za mene i u moje ime, i premda ne znam
detaljno i dobro što su sve kasnije radili, ipak moram sebe proglasiti
odgovornim za sve njihove i najmanje postupke, odgovornim i krivim
tisuću puta više nego što su oni.
Kratkotrajni boravak u Pragu bio je dovoljan da se uvjerim kako
se nisam prevario kad sam se nadao da ću u Češkoj naći sve potrebne
elemente za uspješnu revoluciju. U Češkoj je tada zapravo vladalo potpuno
bezvlašće. Martovske revolucionarne nove tekovine (Die Märzerrungenschafte,
omiljeni izraz tog vremena), već ugušene u ostalim
dijelovima Austrijske imperije, u Češkoj su još bile u punom cvatu.
Austrijskoj su vladi još bili potrebni Slaveni, i zato nije htjela, plašila
se dokačiti ih reakcionarnim mjerama. Posljedica toga bila je da je
u Pragu, uostalom kao i u cijeloj Češkoj, još carevala neograničena
sloboda klubova, narodnih zborova, tiskanja knjiga. Ta je sloboda išla
tako daleko, da su bečki studenti i drugi bečki bjegunci, kakve su
istovremeno u Beču strijeljali, u Pragu javno šetali ulicama, pod svojim
imenom, bez i najmanjeg straha. Sav narod, u gradovima i u selima,
bio je naoružan i svuda nezadovoljan: nezadovoljan i nepovjerljiv, zato
što se naslućivalo približavanje reakcije, pa se plašio da ponovo izgubi
stečena prava. U selima se plašio prijeteće aristokracije i uspostavljanja
ranijeg poretka. Bio je to u najvećoj mjeri nezadovoljan zbog ponovo
najavljenog novačenja – i svuda je zapravo bio spreman na pobunu. –
Osim toga, u to vrijeme se u Češkoj nalazilo vrlo malo vojske,
i ona se uglavnom sastojala iz mađarskih pukova, koji su osjećali
neodoljivu sklonost k buntovništvu. Kad su studenti susretali mađarske
vojnike na ulici i pozdravljali ih uzvikom »Eljen Košut!«, vojnici su
odgovarali istim uzvikom, ne obraćajući pažnju na prisutne oficire koji
su to slušali. Kad su mađarske vojnike slali da uhapse studente za
uvrede ili zbog tučnjave s policijom, vojnici su se udruživali sa studentima
i zajedno s njima tukli policijske činovnike. Ukratko, raspoloženje
mađarskih pukova bilo je takvo, da, čim je počelo revolucionarno kretanje
u Dresdenu, polueskadron koji se nalazio na granici, čuvši za to,
pobunio se i odjurio u Saksoniju bez ikakvog poziva. – Više od dvije
godine prošlo je od tog trenutka, i austrijska je vlada u međuvremenu
bez sumnje upotrijebila sva raspoloživa sredstva da bi iskorijenila
revolucionarni košutovski duh iz mađarskih pukova. No taj je duh
pustio tako duboke korijene u srce svakog Mađara, još više onih prostijih
nego obrazovanih, da sam uvjeren kako će čak i ako sad počne
rat, uzvik »Eljen Košut!« biti dovoljan da se pobune i prijeđu na neprijateljevu
stranu. – U to vrijeme u to nije bilo ni trunke sumnje. Ja
sam bio čvrsto uvjeren da će se oni prvog dana, prvog trenutka sjediniti
s češkom revolucijom. Važna tekovina, jer bi na taj način bio položen
jak temelj revolucionarnoj vojsci u Češkoj. Naposljetku, radi dopune
slike treba dodati da su se austrijske financije u to vrijeme nalazile u
najjadnijem stanju: u Češkoj više nije važio državni, nego posebni
novac. Svaki bankar, svaki je trgovac imao svoje asignacije. Postojale
su čak drvene i kožne monete, što se susreće samo kod naroda koji se
nalaze na najnižem stupnju civilizacije.
Revolucionarnih elemenata bilo je mnogo. Trebalo im je samo da
zagospodare, ali ja za to uopće nisam imao sredstava. Ipak, još nisam
očajavao. Naredio sam braći Straka da što prije osnuju tajna udruženja
u Pragu, ne pridržavajući se strogo staroga plana, za čije izvršenje
više nije bilo dovoljno vremena, nego da koncentriraju glavnu pažnju
na Prag, kako bi se što je moguće brže pripremio za revolucionarni
pokret. Posebno sam ih molio da se povežu s radnicima i postupno od
najpouzdanijih ljudi organiziraju silu koja će se sastojati od 5OO, 400
ili 300 ljudi, tj. da po mogućnosti stvore neku vrstu revolucionarnog
bataljona u koji bih imao potpuno povjerenje i uz čiju bih pomoć
mogao ovladati svim ostalim praškim, manje ili sasvim neorganiziranim
elementima. Zagospodarivši Pragom, nadao sam se da ću zagospodariti
i cijelom Češkom, jer sam namjeravao glavne rukovodioce češke demokracije
prisiliti da se ujedine sa mnom, privoljeti ih na to uvjeravanjem
ili zadovoljavanjem njihovog samoljublja, ostavivši im sve počasti i
pogodnosti vlasti, a ako ni jedno ni drugo ne bi djelovalo, onda silom. –
Molio sam ih, konačno, da se upoznaju sa svima, ali ipak da se ne
odaju, ne brbljaju, budu skromni, da ne vrijeđaju ničije samoljublje,
i pažljivo da motre na sve pokrete, na sve usporedne pothvate, strepeći
da nas netko ne preduhitri – i da mi o svemu vrlo opširno pišu u
Dresden, odakle sam im obećao poslati novac, a kad dođe vrijeme –
doći i ja s poljskim oficirima.
Ubrzo po mom povratku u Dresden stigli su Križanovski i Heltman,
sada u ime Demokratske centralizacije. Nisu mi donijeli ništa: ni novac,
niti su doveli poljske oficire, ni mađarskog agenta, nego samo
srdačne pozdrave i mnoštvo komplimenata od poljskih, a također i
od pariških demokrata. Što se tiče novca, saznao sam da se Centralizacija
također nalazi u neopisivoj bijedi, isto kao i francuski demokrati,
istrošeni prošlogodišnjim lipanjskim danima, da će poljskih
oficira biti mnogo, iz Francuske kao i iz Poznanjskog hercogstva čim
se nađe novac potreban za putovanje; i naposljetku, da grof Teleki ima
bogata sredstva, raspolaže mađarskim novcem za češki pokret ali da
se ne može odlučiti i stupiti s nama u vezu dok za to ne dobije odobrenje
od Košuta, kojemu je pisao o tome i čekao odgovor. Na taj način
nisam mogao održati ni jedno od svojih obećanja koje sam dao braći
Straka, a preko njih Arnoldu i drugim češkim demokratima koji su
stupili u kontakt s njima poslije mog odlaska iz Praga. Morao sam
zadržati braću Straka u Pragu, i zbog toga sam kao prosjak morao
moliti milostinju od svih poznatih, ali ni od koga nisam dobio ni
kopejke, izuzevši gorespomenutog poslanika Röckela, neopreznog, brbljivog,
ekcentričnog, ali revnosnog demokrata, koji je, da bi mi osigurao
stanovita sredstva, prodao čak svoj namještaj.
Upoznao sam se poslije s pokojnim baronom Baierom, bivšim
austrijskim oficirom, koji je kasnije sudjelovao u mađarskom ustanku.
On je neko vrijeme zapovijedao mađarskim odredom, ne sjećam se u
kojoj utvrdi, bio je teško ranjen i napustivši zbog toga Mađarsku, postao
je, ne znam na koji način, povjerenik grofa Telekija u Dresdenu,
gdje izgleda da se isključivo bavio vrbovanjem oficira za mađarsku
vojsku. On mi je pokazao pismo grofa Telekija u kojem ga je ovaj
pitao o Češkoj. Iskoristio sam taj slučaj i nagovorio ga da po mom
diktatu napiše pismo grofu Telekiju, u kojem ga je on u moje ime
izvještavao o pripremanoj češkoj revoluciji, predstavljajući mu sve povoljne
rezultate koje iz nje treba da proisteknu za Mađare, i tražeći
na kraju da pošalje povjerljivog čovjeka s novcem. Teleki je odgovorio
da će osobno doći. Čini se da je zaista i bio u Dresdenu, ali kasno, jer
sam ja u to vrijeme već bio u zatvoru. – Na tome su se završili moji
odnosi s Mađarima.
Međutim, produžena je moja prepiska s braćom Straka. Tražili su
novac i ja sam im slao koliko sam mogao, to jest vrlo malo, ali sam
ih tješio budućim nadama, nagovarajući ih da budu štedljivi kao što
sam i ja bio u to vrijeme, i ne osvrćući se, bez zaustavljanja, unatoč
svim teškoćama i preprekama, pripremaju revoluciju i da me pozovu
kad se približi trenutak ustanka. Oni su bili vrlo aktivni, kao što sam
kasnije saznao od istražne komisije. No iz njihovih pisama nisam mogao
mnogo saznati, jer su bila nejasna i nedorečena. – Ispričao sam
sad sve u vezi s mojim češkim pothvatima i djelima, od kojih je upućivanje
Röckela u Prag bilo posljednje.
Ali da prije kažem kakvi su bili moji odnosi s dvojicom Poljaka
koji su došli u Dresden, s Heitmanom i Križanovskim. Mogu s punim
pravom reći da nisam imao s njima apsolutno nikakvih odnosa. Među
nama čak ni tada nije postojalo uzajamno povjerenje: oni mi nikad
ni riječ nisu kazali o svojim poljskim stvarima, kojima su se, kako mi
se činilo, bavili mnogo više nego češkim, što uostalom nije bilo teško
jer se češkim stvarima uopće nisu bavili. Uzvraćajući istom mjerom,
ja sam također mnoge stvari čuvao od njih kao tajnu, pokazivao sam
im samo površinu svojih zamisli i nisam im dopuštao da stupe u izravnu
vezu s Češkom. Ja sam se osobno dopisivao s Pragom, i sve što su znali,
znali su jedino preko mene. Kad sam primao nepovoljne vijesti, prešutkivao
sam ih, a kad su vijesti bile povoljne, trudio sam se da ih
uveličam u njihovim očima. Kratko rečeno, držao sam ih dosta postrani
od svih stvarnih okolnosti i priprema, i smatrao sam da sam u pravu
što postupam tako prema njima, jer sam jasno vidio da je Centralizacija,
ne poslavši mi po njima nikakvu pomoć, ni novac, ni oficire, ni
obećanog mađarskog povjerenika, uputila samo njih dvojicu, i to ne
da bi se doista udružili sa mnom, nego da bi po mogućnosti zagospodarili
češkim pokretom i upotrijebili ga za postizanje svojih, meni nepoznatih
ciljeva, u skladu sa svojim isključivo poljskim planovima.
Viđao sam se s Heitmanom i Križanovskim često, skoro svaki dan, ali
više kao prijatelj, nego kao jednomišljenik. Rijetko smo razgovarali o
češkim pripremama, oni su me rijetko pitali o njima, ili zato što su
primijetili moju neiskrenost, a može biti i zato što su, prestavši da
očekuju od njih velike rezultate, više pažnje posvetili drugim, meni
nepoznatim poslovima. Samo smo se o jednom pozitivno dogovorili,
a to kako je prijeko potrebno da se u Pragu ustanovi općeslavenski
revolucionarni komitet, kad revolucija počne. Sve ostalo je bilo prepušteno
našem budućem nadahnuću i okolnostima. Oni su vjerojatno
imali svoje zamisli, a ja sam ih pak, računajući na prevagu svog utjecaja
u Pragu, čvrsto namjeravao odstraniti, samo ako se pokažu neprijateljski
raspoloženi. Heltman i Križanovski također su i u Dresdenu imali
veze, potpuno neovisne o mojima. – Ali radi završetka svoje ispovijedi
moram se još jednom vratiti na Nijemce.
Nijemci su doista čudan narod, i sudeći po tome što sam vidio
živeći među njima, nisam mislio da im je sudbina pripremila dugo
političko postojanje. Kad sam rekao da su u posljednje vrijeme njemački
demokrati počeli da se centraliziraju, htio sam time reći da su
konačno shvatili nužnost centralnog djelovanja i centralne vlasti, mnogo
su i često o tome govorili i poduzimali mjere kao da se centraliziraju,
ali među njima nije bilo prave centralizacije, bez obzira na postojanje
centralnog demokratskog komiteta. Izabravši ovaj komitet, oni su mislili
da su učinili sve, i nisu smatrali potrebnim da mu se pokoravaju.
Ono što čini francuske demokrate opasne i silne, to je izvanredan duh
discipline: Francuzi raznih karaktera, stanja i položaja, različitih
opredjeljenja, čak iz različitih partija, znaju se ujediniti radi postizanja
zajedničkog cilja, i kad su se jednom ujedinili, tada ih više nikakvo
samoljublje, ni častoljublje, zaista ništa ne može razjediniti do trenutka
kada dogovoreni cilj bude postignut. *Kod Nijemaca, naprotiv,
prevladava anarhija. Plod protestantizma i cijele političke povijesti
Njemačke, bezvlašće je osnovna crta njemačkog uma* (Podvukao Nikolaj.
Na margini primjedba: »Zapanjujuća istina!« Prim. red.), njemačkog
karaktera i njemačkog života: anarhija među provincijama, anarhija
među gradovima i selima, anarhija među provincijama, anarhija
među članovima istog kružoka. Bezvlašće, naposljetku, *u svakom Nijemcu
uzetom posebno, između njegovih misli, srca i volje. »Jeder darf
und soll seine Meinung haben!« To je prva zapovijest njemačkog katekizisa,
pravilo kojim se rukovodi svaki Nijemac bez izuzetka.* (Podvukao
Nikolaj. Na margini napomena: »Neosporna istina!« Prim. red.). Zato
među njima nije bilo nikakvog političkog jedinstva, niti će biti moguće.
Tako, u vrijeme kad je moralo biti najtešnjeg jedinstva svih demokrata
i svih liberala, da bi se borilo s nekim uspjehom protiv pobjedničke
reakcije, *ne samo demokrati s liberalima, i ne samo demokrati
cijele Njemačke, nego čak ni demokrati jedne njemačke države nisu
mogli, znali a ni htjeli da se ujedine. Jeder wollte seine Meinung haben.
Svi su bili razjedinjeni sitničavim, mnogo više samoljubivim, nego
častoljubivim suparništvom.* (Podvukao Nikolaj. Na margini primjedba: »Istina!«
Prim. red.). Tako se ni Breslau, ni Köln nisu htjeli pokoriti Berlinu,
a istovremeno su bili u neprijateljstvu među sobom. Königsberg je bio
sam za sebe, pruska Saksonija također. Ne govorim o Brandenburgu i
Pomeraniji, koje su stalno bile na strani monarhije. Još manje govorim
o Poznanjskom hercogstvu, u kojem je u to vrijeme vladala najdublja
mržnja prema svemu što je makar nosilo njemačko ime. Vestfalija se
priklanjala uz Köln. Hannover je s ostalim primorskim državama činio
zasebnu grupu, koja je u kontakt s ostalim dijelom Njemačke dolazila
samo preko šlezvig-hoštajnskog rata, u kojem su, uostalm, liberali
sudjelovali daleko više nego demokrati. Demokrati kraljevine Saksonske
imali su svoj centralni komitet, koji je također bio i komitet tirinških
demokrata. Bavarija, isključujući Pfal i sjeverni dio Frankonije, nije
bila gotovo uopće zahvaćena demokratskom propagandom. Ostali dio
južne Njemačke: Baden Vürtemberg, isto kao i oba Hessena i druga
mala hercogstva prividno su priznavala centralni komitet, jer su
sudjelovali u njegovom izboru na demokratskom kongresu u Berlinu, ali ga
u biti nisu smatrali ni za što: nikad nisu slušali njegova naređenja,
nisu mu slali novac, grupirali su se većinom oko demokrata Frankfurtske
ustavotvorne skupštine, koja je od samog početka bila u suparništvu
i neprijateljstvu protiv sjevernih demokrata. Tako prave centralizacije
nije bilo, a centralni komitet Njemačkih demokrata nalazio se
u najjadnijem položaju.
Bio je bijedan, nemoćan, sastojao se od članova nesposobnih za taj
rad. Trojica su bila izabrana: Dester, Heksamer i grof Reichenbach.
Ali ovaj posljednji ga je napustio na samom početku. Radili su samo
Heksamer i Dester. Heksamer je čovjek mlad, čestit, bezazlen, nije glup,
ali je ograničen, ne shvaća brzo, demokratski doktrinar i utopist. Dester –
neću skrivati od Vas, Gospodaru, da govorim o njima tako podrobno
samo zato što su se obojica spasili bijegom – Dester je, naprotiv,
čovjek živahan, talentiran, brz radnik, brzo ali površno shvaća, pomalo
varalica i vagabund, uostalom nekoristoljubiv, politički intrigant,
pripada školi kelnskih, to jest, manje više komunističkih demokrata, oštrouman,
snalažljiv, lukav, zna nadgovoriti ministra u parlamentarnoj
debati, ukratko sposoban za partizanski politički rat, i mogao bi bioti
njemački Duvergier de Hauranne kod njemačkog demokratskog Tjera,
kad bi se takav našao u Njemačkoj. Ali on nema ni dovoljno širok um,
ni dovoljno karaktera da bi bio vođa partije.
Stalno sam se čuvao miješanja u njihove stvari. Međutim, živeći
neprestano s njim gotovo dva mjeseca u istoj kući, znao sam mnoge
stvari i mogu s uvjerenjem reći i po savjesti da se centralni komitet
trudio mnogo, ali nije praktično učinio ništa za uspjeh predstojeće
revolucije, bez obzira na to što je u nju polagao svoje posljednje nade,
budući da mi je sam Dester govorio što će to biti odlučujući i posljednji
pokušaj, i ako ne uspije morat će se odložiti sve revolucionarne
zamisli da dugo, dugo vremena. I što su oni radili? Umjesto da ostave
na stranu sve druge poslove i da se posvete isključivo pripremama
revolucije, oni su najveći dio vremena upotrebljavali na manje važne
predmete, beznačajne, na pitanja koja su ih čak dovela do bezbrojnih
proturječnosti s mnogim ograncima demokratske partije. Smijali su
se Saksoncima koji su čvrsto vjerovali u nepokolebljivost svoga ponovo
stvorenog demokratskog ustava. Govorili su im da je druga revolucija
bila neophodna i za očuvanje onih nenarušenih političkih prava, ostatke
revolucionarnih tekovina 1848. godine, koje reakcija još nije tada smjela
dotaći, govorili su da će bez druge revolucije sve biti neistinito, nestabilno,
a sami su postupali kao da ni najmanje ne sumnjaju u stabilnost
političkog tla na kome su stajali. Dester se daleko više brinuo oko
svog izbora u drugu Prusku zakonodavnu skupštinu, nego o revolucionarnim
pripremama. Heksamer se bavio praznom, nekorisnom, nadmeno-svečanom
javnom prepiskom s francuskim, talijanskim i poljskim
demokratima. Obojica su se trudili oko osnivanja u Berlinu novog
demokratskog lista čiji su urednici htjeli da budu. Svuda su prikupljali
pretplatu i oko toga su se posvađali sa svim demokratima, iako je bilo
jasno da ako ne dođe do druge revolucije, to će i postojanje tog lista
u Berlinu biti nemoguće, i da će, ako revolucija uspije, sva ranija nastojanja,
svađe i pretplata biti sasvim nekorisna. Kad je Arnold došao
u Leipzig, umjesto da se pozabave jedinim ciljem njegovog dolaska,
to jest ujedinjenjem češkog pokreta s njemačkim, ili makar da se informiraju
o Češkoj, o kojoj skoro ništa nisu znali, oni s njim gotovo ništa
drugo nisu pričali izuzev o tome nesretnom listu, a također i o gorespomenutom
slavensko-njemačkom kongresu. Drugih pregovora, uvjeta,
zajednički donijetih mjera nije bilo. »Mi pripremamo revoluciju za proljeće,
potrudite se da je i vi pripremite za to vrijeme«, to je sve što
je Arnold čuo od njih. Po tome se može vidjeti kakve su bile njihove
pripreme za dizanje revolucije u samoj Njemačkoj.
Ne kažem da apsolutno ništa pozitivno nisu učinili i da uopće nisu
mislili na pripreme revolucije. Hoću samo reći da su njihove akcije
bile beznačajne, nedovoljne i ni najmanje nisu pridonosile uspjehu
revolucije. Znam, na primjer, da su organizirali tajna udruženja u raznim
mjestima Njemačke, ali su ta udruženja ostala bez ikakvog utjecaja
u svibanjskom općenjemačkom ustanku. Ne sumnjam također ni u to
da su imali veze s nekim od glavnih rukovodilaca demokratske partije
u raznim dijelovima Njemačke, premda o tome nisu imali neke pozitivne
podatke. Međutim, znam pouzdano da su s mnogima bili u svađi:
s Breslauom, s centralnim komitetom saksonskih demokrata. I najzad,
i u Frankfurtu su imali daleko više neprijatelja, nego prijatelja, tako
da su se uoči Badenske revolucije južno-njemački demokrati ne samo
usprotivili njihovom miješanju, nego su ih čak molili da ne dolaze.
Saznao sam za to neobičnim slučajem, o čemu ću kasnije ispričati.
Mogli bi me upitati: ako je centralni komitet doista do tog stupnja
bio nemoćan i neaktivan, kako je mogao organizirati u cijeloj Njemačkoj
spomenutu jednodušnu i snažnu demonstraciju u korist Slavena,
i odakle mu odjednom energija i agilnost i utjecaj za tu neumornu
propagandu među češkim Nijemcima? Na to ću odgovoriti slijedeće:
ništa nije bilo lakše nego učiniti takvu demonstraciju. Za to su imali
i dovoljno utjecaja i sva potrebna sredstva. Bili su u prepisci sa svim
demokratskim listovima, a imali su i adrese glavnih vođa komiteta i
klubova, na koje su često djelovali mimo komiteta, posredovanjem poznanika –
utjecajnih ljudi. Ništa nije lakše nego nagovoriti nekog Nijemca
na bilo što, sve dok on smatra sebe samostalnim i ne sumnja
da ga netko hoće potčiniti bilo kakvoj disciplini. – Ja sam pisao članke
koje su Dester i Heksamer slali novinama u svoje ime. Njih sam natjerao
da u mojoj prisutnosti, gotovo po diktatu, pišu pisma svim
klubovima. Nisam ih ostavljao na miru dok nisu učinili sve što mi se
činilo potrebnim. Na taj su se način u mnogim listovima odjednom
pojavili članci koji su simpatizirali sa Slavenima, a klubovi, već pripremljeni
pismima i objašnjenjima centralnog komiteta, poveli su se
za njihovim primjerom, i počeli su upućivati gromke poruke Slavenima.
Kad je jednom započelo, ovo je kretanje zatim nastavljeno bez ikakvog
vanjskog poticaja. Propaganda u Češkoj također ne bi bila obavljena
da nisam neprestano poticao članove centralnog komiteta, a još više
moje poznanike lajpciške demokrate, koji su sa svoje strane djelovali
preko svojih poznanika koji su živjeli na češkoj granici. I sve je to
bilo učinjeno bez posebnih mjera, zavjera, uvjeta, jednostavno uz pomoć
dobrog poznanstva.
Još jednom ponavljam, općih razgovora o predstojećoj revoluciji
bilo je u cijeloj Njemačkoj mnogo, ali zajedničke zavjere, organizacije,
plana centralnog rukovođenja i akcije apsolutno nije bilo, bez obzira
na to što je izabran centralni komitet za centralno rukovođenje
i centralno djelovanje. Sveopći njemački ustanak u svibnju 1849. godine
bio je daleko više plod jednodušnog djelovanja njemačkih vlada, nego
dogovora njemačkih demokrata. Još pola godine unaprijed svi su znali
da će u proljeće biti revolucija, jer su konačno shvatili da vlade, započevši
jednom s uspjehom reakcionarno kretanje, neće stati na pol
puta i neće se smiriti sve dotle dok ponovo potpuno ne uspostave stari
poredak koji je srušila revolucija 1848. godine. Svi su za proljeće očekivali
još energičnije reakcionarne mjere i svi su se pripremali da na
njih odgovore revolucionarnim otporom, i očekivali su neizbježni, lako
predvidljiv sukob Frankfurtske skupštine s njemačkim vlastodršcima,
kao znak za opći ustanak. Druge jednodušnosti osim te među njemačkim
demokratima nije bilo. Djelovanje centralnog komiteta ograničilo
se na to što je sve poticao na revolucionarne pripreme, ali on nije
mogao ni znao sebe učiniti centrom samih priprema. Svi su se dijelovi
Njemačke pripremali sami za sebe, posebno, svaka u skladu sa svojim
karakterom, okolnostima, položajem, nezavisno od centralnog komitetat,
bez ikakve veze jedni s drugima. Još jednom kažem, zajedništvo priprema
sastojalo se samo u tome što su svi znali da se svi pripremaju,
znali su to ne samo demokrati nego i suparnička partija, jer su se svi
pripremali i čak su tajna udruženja organizirana gromoglasno.
Svi su se pripremali, ali su malo pripremili. Uostalom, ne mogu
procjenjivati djelovanje južnih demokrata, jer izuzimajući jedan slučaj,
o kojem ću pisati kasnije, poslije proljeća 1848. godine nisam imao
kontakte s njima. Izgleda da je u Badenu postojalo nešto kao stvarna
organizacija. No mogu suditi o saksonskim pripremama zato što sam ih
vidio izbliza, iako ni na koji način nisam sudjelovao u njima. Znam da
nisu imali ni plana, ni organizaciju, čak ni određene vođe za pobunu.
Sve je bilo prepušteno slučaju. To se javno pokazalo u drezdenskom
revolucionarnom pokušaju, koji su rukovodioci demokratske partije
tako malo predosjetili, da su se htjeli razići uoči samih događaja. I
nitko ni u Dresdenu, ni u ostalim gradovima Saksonije nije znao da
upravo sad počinje revolucija koju su svi odavno proricali. A kad je
ona počela, nitko nije znao ni što da radi, ni kamo da se ide, svaki je
slušao svoj vlastiti instinkt, jer ništa nije bilo unaprijed pripremljeno.
Teško je povjerovati, ali je doista bilo tako. Ja se sad trudim da prikupim
sve uspomene, da bih rekao makar nešto pozitivno o pripremama
saksonskih demokrata, ali ne nalazim baš ništa, izuzimajući to da su
u nekim dijelovima Saksonije postojala mikroskopska, kao igračke majušna
tajna udruženja, koja su se sastojala od pet, šest, najviše desetak
ljudi, većinom radnika, ili da su u nekim gradovima, točnije u Dresdenu
i Hemnizu, a docnije i u Leipzigu, napravljene limene ručne granate,
djetinje neškodljive igračke, u koje su saksonski demokrati ipak polagali
velike nade. Nije bilo potrebno pripremati oružje i municiju, jer
je cijela Saksonija, baš kao i cijela Njemačka, bila naoružana u vrijeme
prethodne revolucije. Ono što se moralo pripremati bili su planovi
za ustanak, planovi za cijelu Saksoniju kao i za svaki grad posebno.
Trebalo je izabrati ljude za vodstvo, utvrditi revolucionarnu hijerarhiju,
dogovoriti se o prvim koracima, o prvim mjerama eventualne revolucije.
Trebalo je prenijeti propagandu iz gradova u sela, nagovoriti seljake
da sudjeluju u pokretu, kako bi revolucija bila općenarodna,
snažna, a ne zasebnogradska, lako pobjediva. – Ničega sličnog nije
bilo čak ni u začetku, sve su se pripreme ograničile na sitnice. Jednom
riječju, saksonski demokrati učinili su dovoljno toga da bi kasnije bili
osuđeni kao državni prijestupnici, ali nisu učinili ništa za samu revoluciju. –
Moglo bi se to reći i za mene, samo s tom razlikom što sam
ja bio sam, a njih mnogo, oni su imali sva sredstva, ja nikakva. Saksonska
je istražna komisija dugo tražila tragove zavjere, plana, pripremanja
za pobunu i tajne veze saksonskih demokrata s drugim njemačkim
demokratima – i ne našavši ništa, utješila je naposljetku sebe pomišlju
da je zavjera zapravo postojala, i to strašna, sa širokim vezama, s dubokim
planom, s bezbrojnim sredstvima, ali da je odbjegli Röckel, najništavniji
od trojice nesposobnih članova saksonskog demokratskog komiteta,
odnio u London sve njene tajne i niti. Kažem: utješila je sebe
tom pomišlju, jer su se vjerojatno njemačke vlade stidjele što su tako
dugo mogle drhtati pred njemačkim demokratima. Uostalom, kako je
sve u svijetu relativno, tako su i njemački demokrati mogli biti strašni
njemačkim vladama.
No vrijeme je da ostavim ova opća razmatranja u vezi s kukavnom
revolucionarnom djelatnošću njemačkih demokrata, i da se vratim sebi
samom, da dovršim konačno svoju ne manje kukavnu povijest. Ostaje
mi još vrlo malo da dodam.
Objasnio sam na što su bili ograničeni moji odnosi s Desterom
i Heksamerom, isto kao i s lajpciškim demokratima; objasnio sam
zašto sam s uvjerenošću očekivao i želio njemačku revoluciju. Dodao
sam, u skladu s istinom, da se osobno ni najmanje nisam miješao u
njemačke stvari. To isto moram reći i o svom boravku u Dresdenu,
sve do izbora privremene vlade. Živio sam u Dresdenu ne radi Saksonije
i Njemačke, nego jedino radi Češke, izabrao sam ga kao svoje
prebivalište, jer je najbliže Pragu. Isto kao i prije u Leipzigu, ni ovdje
nisam posjećivao klubove ni demokratska savjetovanja. Naprotiv, skrivao
sam se, ne znajući točno hoće li ili neće drezdenska policija trpjeti
moju prisutnost bez pasoša. Viđao sam se s malo ljudi. Poznavao sam
mnoge demokrate, ali sam se rijetko susretao s njima. Demokrata
i poslanika Tschirnera, koji je po mom uvjerenju bio glavni, ako ne
i jedini, premda ubogi organizator saksonske revolucije, vidio sam dva,
najviše tri puta, i to ne kod mene, niti u njegovom stanu, nego na
zbornom mjestu demokrata. Poznavao sam ga vrlo površno, čak smo
malo razgovarali. Jedina dvojica Nijemaca s kojima sam u Dresdenu
imao stvarne poslovne odnose bili su dr Wittig, urednik drezdenskih
demokratskih novina, i gorespomenuti demokratski poslanik August
Röckel. Prvi mi je bio od koristi u mnogim stvarima. Redakcija njegovog
lista služila mi je kao ured za moje praške veze, dok je list, u
svemu što se ticalo slavenskog pitanja, stajao pod mojim isključivim
utjecajem. – Još sam tješnje bio povezan s demokratom Röckelom.
On mi je mnogo pomogao u propagandi u njemačkoj Češkoj, uz pomoć
svojih veza sa pograničnim saksonskim demokratima. Tražio je novac
za mene, kad mi je bio potreban, i kao što sam već rekao, prodao je
čak svoj namještaj, da bi mi omogućio da izdržavam braću Straka,
moju jedinu nadu u revoluciju u Pragu. Nisam tajio od njega svoje
pothvate, kao što ni on od mene nista nije skrivao, ali se u njemačke
poslove i veze nisam miješao, a kad je bilo potrebno koristio sam se
ovima posljednjima za svoje ciljeve. – Među njemačkim demokratima
koje sam dobro poznavao, ne imajući s njima nikakvih praktičnih odnosa,
nalazio se izvjesni dr Erbe, altenburški demokrat, poslanik i
izgnanik, koga je kasnije, ne sjećam se koji grad, izabrao u Frankfurtski
parlament. Spominjem ga jedino zato što je poznanstvo s njim bilo
povod za moj jedini i slučajni dodir s badenskim demokratima, o
kojima sam maločas govorio. Izgleda da je Erbe, došavši u Frankfurt,
aktivno sudjelovao u južnonjemačkom pokretu, i rekli su mi da je
kasnije otišao u Ameriku. Nekoliko dana prije drezdenskog ustanka,
došao je k meni Erbeov prijatelj, također frankfurtski poslanik, došavši
u Dresden vjerojatno i zbog drugih, meni nepoznatih poslova. Molio
me je, u ime Erbea, a također i u ime svih badenskih demokrata, koji
su me preko njega pozdravljali, da mu dam preporuku za poljsku
Centralizaciju u Parizu: bili su im potrebni poljski oficiri. Doveo sam ga
u vezu sa Heltmanom i Križanovskim, i bio sam tako posredan uzrok
pojave generala Schreidea i drugih Poljaka u Badenskom hercogstvu. –
Tada sam uvidio kolika je bila nesloga između sjevernih i južnih
demokrata, i kako je ništavan utjecaj Centralnog demokratskog komiteta
na ove posljednje: Dester, koji je tog istog dana stigao u Dresden,
sreo se u mene s Erbeovim prijateljem iz Frankfurta. Razgovarali su
mnogo o predstojećem badenskom i uopće južnonjemačkom pokretu,
i Dester je rekao kako želi da se svi članovi nasilno raspuštenih njemačkih
parlamenata okupe u Frankfurtu, da bi zajedno s frankfurtskim
demokratima formirali novi demokratski njemački parlament. Erbeov
prijatelj je na to odgovorio da frankfurtski i uopće južnonjemački demokrati
mole gospodu sjeverne demokrate da se ne miješaju u njihove
poslove i da im ne dolaze, nego da sjede kod kuće i brinu o ubrzanju
revolucije na sjeveru. Iz toga je proistekla prepirka, zatim svađa, o
kojoj nije mjesto da ovdje govorim.
S približavanjem svibnja revolucionarni predznaci postajali su iz
dana u dan sve jasniji i značajniji u cijeloj Njemačkoj. Frankfurtski
parlament, koji se pri kraju svojega postojanja okrenuo na stranu
demokrata, nalazio se u novom sukobu s vladama. Njemački ustav bio je
najzad sastavljen, neke vlade su ga priznale, kao na primjer virtemberška,
ali su ga priznale protiv volje, uplašene javnom prijetnjom
pobune. Pruski je kralj odbio ponuđenu krunu; saksonska vlada se kolebala.
Mnogi su se nadali da će se pokoriti neophodnosti i da će sve
proći bez buke. Drugi su predviđali sukob. Ja sam bio među ovim posljednjima,
i kako sam bio uvjeren u blizinu opće njemačke revolucije,
bodrio sam pismima braću Straka da ubrzaju pripreme i poduzmu posljednje,
odlučujuće mjere. No nisam im mogao poslati ni novac niti
kakvu drugu pomoć osim savjeta i bodrenja. Slao sam im po nekoliko
talira, oduzimajući od svojih posljednjih sredstava, tako da nisam
zadržavao za sebe više od pet šest silbergroschen na dan. Nije bilo novca,
nije bilo poljskih oficira, nije bilo ni mogućnosti da se pomaknem
s mjesta. Očekivao sam svaki dan grofa Telekija, čekao sam, također,
da me uskoro pozovu u Prag – nisam znao što da radim, kud da se
okrenem, nalazio sam se, ukratko, u najtežoj situaciji.
Najzad je Saksonski demokratski parlament bio raspušten. To je
bio prvi korak k reakciji u Saksoniji, tako da su i oni koji su ranije
sumnjali sad počeli razmišljati o mogućnosti saksonske revolucije, koja
se ipak svima još činila tako dalekom da je Röckel, plašeći se progona,
riješio da se za neko vrijeme skloni iz Dresdena. Nagovorio sam da
ode u Prag. Dao sam mu pismo za Arnolda i Sabinu, a također i za
braću Straka, i dao sam mu nalog da po mogućnosti ubrza pripreme
za praški ustanak. S kim i kako je on tamo radio i uopće što se radilo
u Pragu poslije njegovog odlaska iz Dresdena, bilo mi je do kraja nepoznato,
i tek sam od Austrijske komisije saznao kasnije za neke okolnosti.
Tog istog dana odlaska došao je
k meni, jer ga je na to nagovorio moj prijatelj i suradnik Ottendorfer,
dr Zimmer, bivši član raspuštenog Austrijskog parlamenta, revnosni
demokrat, jedan od najutjecajnijih vođa njemačke partije u Češkoj, koji
je prije toga bio i jedan od najozloglašenijih neprijatelja češke nacionalnosti.
Poslije dugog i vatrenog spora uspjelo mi je da ga pridobijem.
Oprostio se sa mnom obećavši da će odmah putovati u Prag i sudjelovati
tamo u radu na ujedinjenju Nijemaca i Čeha za revoluciju. Sve
ove okolnosti, koje također nisam ja otkrio, nego doktor Zimmer, detaljno
su izložene u austrijskim tužbenim dokumentima. – Slanje Röckela
i doktora Zimmera bilo je moje posljednje djelo u odnosu na Češku.
Rekao sam sve, Gospodaru, i ma koliko razmišljao ne nalazim ni
jednu važniju činjenicu koju sam ovdje ispustio. Sad mi preostaje samo
da Vam objasnim na koji sam način ostajući do tog trenutka postrani
od svih njemačkih poslova i očekujući da svaki dan budem pozvan u
Prag, mogao tako aktivno sudjelovati u drezdenskoj pobuni.
Drugi dan po odlasku Röckela, to jest po raspuštanju parlamenta,
u Dresdenu su počeli neredi. Oni su trajali nekoliko dana, ne dobivajući
odlučniji karakter, ali bili su već takve vrste da se nisu mogli završiti
drukčije negoli revolucijom ili potpunom reakcijom. Nisam se plašio
revolucije, ali sam se plašio reakcije koja bi se neizostavno završila
hapšenjem svih političkih bjegunaca i revolucionarnih dobrovoljaca bez
pasoša, među kojima ja nisam zauzimao posljednje mjesto. Dugo nisam
znao što da radim, dugo se ni na šta nisam odlučivao: ostati mi se
činilo opasno, a bježati sramotno, potpuno nemoguće. Bio sam glavni
i jedini začetnik praške, njemačke i češke zavjere, poslao sam braću
Straka u Prag i izložio ih tamo mnogobrojnim očiglednim opasnostima,
zbog čega nisam imao prava da sam izbjegavam opasnosti. Ostajalo mi
je još jedno sredstvo: otići u okolicu i čekati nedaleko od Dresdena
da pokret uzme odlučniji, revolucionarniji karakter. No za to je bio
potreban novac, a u to vrijeme nisam imao više, čini mi se, od dva
talira u džepu. Dresden je bio centar moje korespondencije, očekivao
sam grofa Telekija, mogao sam svakog časa biti pozvan u Prag – zato
sam riješio da ostanem i nagovorio sam na to Križanovskog i Heltmana,
koji su se već bili potpuno spremili da odu. – Kad sam jednom
odlučio da ostanem, ni po položaju ni po karakteru nisam mogao biti
ravnodušan i neaktivan promatrač drezdenskih događaja. Međutim, uzdržavao
sam se od bilo kakvog sudjelovanja u njima sve do izbora privremene
vlade.
Neću ulaziti u pojedinosti drezdenske pobune. Ona Vam je, Gospodaru,
poznata, i to bez sumnje poznata u cijeloj širini, bolje nego meni.
Osim toga, sve okolnosti koje se tiču mene detaljno su iznijete u aktima
saksonske istražne komisije. – Po mom mišljenju, pokret su u početku
izazvali mirni grabarieri koji su prvo u njemu vidjeli jednu od onih
*bezazlenih* i *zakonitih* paradnih demonstracija, koje su već u to vrijeme
toliko ušle u njemačke običaje da više nikoga nisu plašile ni čudile.
Kad su pak vidjeli da pokret postaje revolucija, povukli su se i ustupili
mjesto demokratima, govoreći da kad su se zaklinjali »Mit Gut und
Blutdie neu errungene Freiheit zu stehen!« – oni su podrazumijevali
miran, bez krvi i bezopasan protest, a ne revoluciju. – Revolucija je
u početku bila ustavna, zatim je postala demokratska. U provizornu
vladu izabrana su dva predstavnika monarhističko-konstitucionalne partije:
Haübner i Todt (ovaj posljednji je nekoliko dana prije toga bio
vladin komesar koji je u ime kralja raspustio parlament) i jedan demokrat:
Tschirner. Poznavao sam Todta još iz vremena mog prvog boravka
u Dresdenu, zatim sam ga uzgred vidio u Frankfurtu, u proljeće 1848.
godine. U Dresdenu ga nisam sreo prije njegovog izbora u privremenu
vladu. Poslanika Hübnera uopće nisam znao, a kakvi su prije toga bili
moji odnosi, moje poznanstvo s Tschirnerom već sam ranije rekao.
Kad je bila izabrana privremena vlada, počeo sam se nadati u uspjeh
revolucije. I doista, okolnosti su tog dana bile najpovoljnije: naroda
mnogo, a vojske malo. Veći dio i bez toga malobrojne saksonske vojske
ratovao je tada za njemačku slobodu i jedinstvo u Schleswig-Holsteinu
»Stammvervandt und Meerumschlungen«. U Dresdenu su ostala, mislim,
najviše dva ili tri bataljona. Pruska vojska još nije uspjela da stigne
u pomoć, i ništa nije bilo lakše nego zagospodariti cijelim Dresdenom.
Zagospodarivši njime i oslanjajući se na Saksoniju, koja je sva ustala
i to ustala prilično jednodušno, ali bez ikakvoga reda i plana, oslanjajući
se također na pokrete u ostalim dijelovima Njemačke, bilo je
moguće i sukobiti se s pruskom vojskom, koja isto kao i Saksonci, nije
u Dresdenu pokazala veliku hrabrost. Bilo im je potrebno cijelih pet
dana da urade ono što bi energičnija vojska mogla uraditi za jedan
dan, a možda i brže. Jer jako je u Dresdenu bilo mnogo naoružanih
demokrata, svi su bili paralizirani nerazumnim postupcima revolucionarnog
rukovodstva.
Na dan izbora privremene vlade moja se djelatnost ograničila na
savjete. To je bilo, čini mi se, četvrtoga svibnja po novom kalendaru.
Saksonska je vojska pregovarala. Savjetovao sam Tschirnera da ne nasjeda
obmani, jer je bilo jasno da vlada samo želi dobiti u vremenu,
očekujući prusku pomoć. Savjetovao sam Tschirnera da prekine prazne
pregovore, da ne gubi vrijeme, da iskoristi slabost vojske kako bi zagospodario
cijelim Dresdenom. Predlagao sam mu također da prikupi Poljake
koje sam poznavao, a kojih je tada bilo puno u Dresdenu, i da
s njima do arsenala povede narod koji je zahtijevao oružje. – Cijeli
dan bio je izgubljen u pregovorima; sutradan se Tschirner sjetio mog
savjeta i mog prijedloga, ali su okolnosti već bile promijenjene. Birgeri
su se sa oružjem razišli po kućama, narod se ohladio. Pristiglih Freischarena
nije još bilo mnogo, i izgleda da su se već bili pojavili prvi pruski
bataljoni. Međutim, popustivši njegovoj molbi, a još više njegovim
obećanjima, pronašao sam Heltmana i Križanovskog i ne bez napora
ih nagovorio da sa mnom sudjeluju u drezdenskoj revoluciji, predstavljajući
im kakve povoljne posljedice mogu iz njenog uspješnog toka
proisteći za revoluciju u Češkoj, koju smo iščekivali. Oni su pristali
i doveli su u gradsku vijećnicu, gdje je zasjedala privremena vlada,
još jednog, uostalom meni nepoznatog Poljaka – oficira. Zaključili smo
tada s Tschirnerom neku vrst ugovora: izjavio nam je, prvo da će, ako
revolucija uspješno krene, ne samo priznati Frankfurtski parlament i
frankfurtski ustav, nego će proglasiti demokratsku republiku; drugo,
obećao je da će biti naš pomoćnik i vjeran saveznik u svim našim
slavenskim poduzećima. Obećao nam je novac, oružje, jednom riječju sve
što je bilo potrebno za revoluciju u Češkoj. Samo nas je molio da
ništa o tome ne govorimo Todtu i Haübneru, koje je nazivao izdajnicima
i reakcionarima.
Na taj način smo Heltman, Križanovski i gorespomenuti poljski
oficir uselili u prostorije privremene vlade, koja nam je poslužila kao
paravan. Naš je položaj bio vrlo čudan: bili smo neka vrsta štaba pri
privremenoj vladi, koja je bez pogovora izvršavala sve naše zahtjeve.
Ali neovisno o nama i neovisno čak i o samoj provizornoj vladi djelovao
je i komandirao revolucionarnim naoružanim narodom ober-lajtnant
Heinse, koji je zauzeo mjesto rukovodioca nacionalne garde. On nas je
promatrao s neskrivenom netrpeljivošću, gotovo s mržnjom, i ne samo
da nije izvršio ni jedan od naših zahtjeva, koje je dobivao u obliku
naređenja preko privremene vlade, nego je postupao suprotno njima, tako
da je sav naš trud bio uzaludan. U dvadeset i četiri sata nismo zahtijevali
ništa drugo nego pet stotina, ili čak tristotine ljudi koje smo
sami htjeli povesti na arsenal, i nismo mogli čak prikupiti ni pedeset
ljudi, ne zato što ih nije bilo, nego što Heinse nije puštao nikoga
k nama, nego je ljude razbacivao po cijelom Dresdenu, čim bi došle
svježe snage. Bio sam tada uvjeren a i sad sam, da je Heinse postupao
kao izdajnik i ne shvaćam kako je mogao biti osuđen kao državni prijestupnik.
On je daleko više omogućio pobjedu vojske, nego sama vojska,
koja je, kao što sam već rekao, djelovala vrlo, vrlo kolebljivo.
Drugog su dana, čini mi se 6. svibnja, moji Poljaci a i Tschirner
s njima, nestali. To se dogodilo ovako:
Haübner – ne mogu se sjetiti tog čovjeka bez izuzetne tuge! Ranije
ga nisam znao, ali sam ga uspio upoznati u toku tih malobrojnih
dana. U sličnim okolnostima ljudi brzo upoznaju jedni druge. Rijetko
sam znao čovjeka čistijeg, plemenitijeg, časnijeg od njega. On ni po
prirodi, ni opredeljenju, ni shvaćanjima nije bio određen za revolucionarnu
djelatnost. Bio je mirne, krotke naravi. Nedavno se bio oženio
i bio je strasno zaljubljen u svoju ženu, tako da je osjećao u sebi
daleko više sklonosti da joj piše sentimentalne stihove, nego da radi
u privremenoj vladi, u koju je, kao i Todt, dospio kao kokoška u lonac.
To se dogodilo krivnjom njegovih ustavnih prijatelja, koji su koristeći
se njegovim samoodricanjem i želeći da paraliziraju demokratske Tschirnerove
zamisli, izabrali njega kao svog predstavnika. On je u ovoj
revoluciji vidio zakoniti, sveti rat za njemačko jedinstvo, čiji je bio
vatreni i pomalo maštovit obožavalac. Mislio je da se nema prava odreći
ovog opasnog položaja i pristao je da uđe u privremenu vladu.
Kad je već jednom pristao, htio je časno i do kraja odigrati svoju
ulogu i podnio je doista najveće žrtve za ono što je smatrao pravednim
i istinitim. – Ni riječ neću reći o Todtu. On je od samog početka
bio demoraliziran proturječnostima svog jučerašnjeg i današnjeg položaja,
i nekoliko se puta spašavao bijegom. No moram reći par riječi
o Tschirneru. Tschirnera su svi priznavali kao vođu demokratske partije
u Saksoniji. Bio je začetnik, organizator i vođa revolucije, i pobjegao
je pri prvoj prijetećoj opasnosti, uplašen, što je najgore, netočnim,
praznim pričama. Jednom riječju, pokazao se pred svima, prijateljima
i neprijateljima, kao kukavica i podlac. Zatim se ponovo pojavio, ali
mene je čak bilo sramota da razgovaram s njim, i ja sam se od tog
trenutka uglavnom obraćao Haübneru, kojega sam zavolio i počeo ga
poštovati od sveg srca. Poljaci su također nestali. Oni su vjerojatno
mislili da se moraju sačuvati radi svoje poljske domovine. Od tog trenutka
nisam se sreo više niti s jednim Poljakom. To je bio moj posljednji
oproštaj s poljskom nacionalnošću. – No prekinuo sam svoju
priču. Dakle, Haübner i ja pođosmo na barikade, djelomice zato da
bismo ohrabrili borce, djelomice da bismo koliko-toliko saznali o trenutnoj
situaciji, o kojoj nitko u privremenoj vladi nije znao ništa. Kad
smo se vratili, rekli su nam da su Tschirner i Poljaci, uplašeni lažnom
uzbunom, smatrali potrebnim da se udalje i savjetovali su nam da
učinimo to isto. Haübner je riješio da ostane, ja također. Zatim se
vratio i Tschirner, a i Todt. No posljednji je samo kratko vrijeme bio
s nama, poslije čega je ponovo nestao.
Ostao sam ne zato što sam se nadao u uspjeh. Gospoda Tschirner
i Heinse sve su tako pokvarili, da je samo čudo moglo spasiti demokrate.
Nije se moglo uspostaviti red. Sve je bilo do te mjere izmiješano
da nitko nije znao ni što da radi, ni kome da se obrati. Očekivao sam
poraz, i ostao sam djelomice i zato što se nisam mogao odlučiti da
napustim jadnog Haübnera, koji je tu sjedio kao janje dovedeno na klanje,
ali još više zato što sam kao Rus, više od svih drugih izložen podlim
sumnjama i klevetama, mislio da sam obavezan, kao i Haübner, izdržati
do kraja.
Ne mogu Vam, Gospodaru, položiti račun o tri ili četiri dana koje sam
proveo u Dresdenu poslije bijega Poljaka. Trudio sam se mnogo,
davao savjete, izdavao naređenja, gotovo sam sâm bio cijela privremena
vlada, radio sam, kratko rečeno, sve što sam mogao da bih spasio
upropaštenu i očigledno umiruću revoluciju. Nisam spavao, ni jeo, ni
pio, čak nisam ni pušio, bio sam potpuno iscrpljen ali se ni za trenutak
nisam mogao udaljiti iz prostorija privremene vlade, strahujući da će
Tschirner opet pobjeći i ostaviti mojega Haübnera samog. Skupljao sam
nekoliko puta zapovjednike barikada, trudio sam se da uspostavim red,
da prikupim snagu za ofenzivno djelovanje, ali Heinse je uništavao sve
moje mjere u začetku, tako da su svi moji napori i grozničava aktivnost
bili uzaludni. Neki od komunističkih zapovjednika barikada namjeravali
su zapaliti Dresden i podmetnuli su vatru u nekoliko kuća. Nikada
nisam naredio da se to radi. Uostalom, pristao bih i na to, samo da
sam mislio da se požarima može spasiti saksonska revolucija. Nikad
nisam mogao shvatiti da bi kuće i predmete trebalo žaliti više nego
ljude. – Saksonski kao i pruski vojnici iživljavali su se pucajući na
žene koje su se pojavljivale na prozorima, i nitko zbog toga nije bio
zaprepašten, a kad su demokrati počeli da spaljuju kuće radi vlastite
obrane, svi su počeli da viču o barbarstvu. A treba reći da su dobri,
moralni, obrazovani njemački vojnici pokazali u Dresdenu neusporedivo
više barbarstva nego demokrati. Osobno sam bio svjedok nezadovoljstva
demokrata, običnih, jednostavnih ljudi, kad je jedan od ustanika htio
da se ruga nekim ranjenim pruskim vojnicima. Ali mnoge su gore prolazili
demokrati koji bi pali u ruke vojnika! Gospoda oficiri rijetko su
se pojavljivali, čuvali su sebe s veličanstvenom nježnošću, a vojnicima
su zapovijedali da ne smije biti zarobljenika. Tako se dogodilo da su
u kućama prebili, preklali i postrijeljali mnoge ljude koji nisu ni
pomišljali da se miješaju u revoluciju. Tako je bio zaklan zajedno sa
svojim sobarom mladi Fürst, valjda čak i rođak nekog od manjih njemačkih
velmoža, koji je došao u Dresden da bi liječio oči. Saznao sam
za ove okolnosti ne od demokrata, nego iz pouzdanog izvora: točnije
rečeno od podoficira koji su vrlo aktivno sudjelovali u drezdenskim
događajima, a koji su kasnije postavljeni za moje čuvare. – Nalazio
sam se s nekima od njih u velikom prijateljstvu i saznao sam u utvrdi
Königstein mnoge stvari od njih, što nimalo ne dokazuje ni čovjekoljublje,
ni hrabrost ni pamet gospode saksonskih i pruskih oficira. –
No da se vratim na svoju priču.
Nisam naređivao paljenje kuća, ali također nisam dopuštao da se
pod izgovorom gašenja požara preda grad vojsci. Kad je postalo očigledno
da se Dresden više ne može držati, predložio sam privremenoj
vladi da digne sebe zajedno s gradskim vijećem u zrak. Imao sam za
to dovoljno baruta. Ali oni nisu htjeli. – Tschirner je opet pobjegao i
od toga trenutka više ga nisam vidio. Haübner i ja smo, poslavši na
sve strane naređenja za opće povlačenje, čekali još neko vrijeme da
naša naređenja budu izvršena, zatim smo se s cijelom narodnom vojskom,
uzevši sa sobom sav barut, svu gotovu municiju i ranjenike,
počeli povlačiti. Ni danas mi nije jasno kako smo u tome uspjeli, kako
su nam pustili da pobjegnemo, i to u savršenom, regularnom povlačenju,
kad nas bijaše na čistini vrlo lako uništiti u prah i pepeo. Mogao
bih pomisliti da je čovjekoljublje zaustavilo vojne rukovodioce, da poslije
onoga što sam vidio i slušao, prije mojega zarobljavanja i poslije,
mogu uopće vjerovati u njihovo čovjekoljublje. Ovaj događaj objašnjavam
opet na isti način: u svijetu je sve relativno i njemačka vojska je,
kao i njemačke vlade, stvorena samo za borbu s njemačkim demokratima.
Iako je naše povlačenje bilo potpuno pravilno, bili smo demoralizirani.
Stigavši u Freiburg i želeći produžiti rat na češkoj granici –
ja sam se još uvijek nadao u češki ustanak – trudili smo se da obodrimo
ustanike, da uspostavimo red. No to je bilo nemoguće: svi su bili
deprimirani, izmučeni, bez imalo vjere u uspjeh, a i mi smo se držali
jedva, posljednjom snagom, posljednjim bolnim naprezanjem. – U
Hemnizu smo umjesto očekivane pomoći naišli na izdajstvo. Reakcionarni
su nas građani uhvatili noću i poveli u Altenburg, da bi nas
predali pruskoj vojsci. Saksonska se istražna komisija kasnije čudila
kako sam dopustio da me uhvate, zašto se nisam pokušao osloboditi.
Doista, mogao sam umaći iz birgerskih ruku, ali sam bio klonuo, iscrpljen,
ne toliko tjelesno koliko moralno, i bilo mi je potpuno svejedno
što će se dogoditi. Usput sam samo uništio svoj dnevnik, nadajući se
da će me kao i Roberta Bluma u Beču strijeljati poslije nekoliko sati.
Plašio sam se samo jednoga: da me predaju u ruke ruske vlade. Nade
se moje nisu ostvarile, sudbina mi je odredila drugi put. Na taj se
način završio moj prazni, nekorisni i prijestupnički život. I ostaje mi
samo da zahvalim Bogu što me je na vrijeme zaustavio na širokom
putu prema svim zločinima.
Ispovijed je moja završena, Gospodaru! Ona je olakšala moju dušu.
Trudio sam se da unesem u nju sve grijehove i nisam zaboravio ništa
bitno. Ako i jesam, to nije namjerno. Sve što je u dostavama, tužbenim
aktima suprotno od onoga što sam ovdje rekao, potpuna je laž, pogreška
ili kleveta.
Sad se obraćam opet svojemu Gospodaru, i padajući pred stope
Vašeg Imperatorskog Veličanstva, molim Vas:
Gospodaru! Ja sam veliki zlikovac i ne zaslužujem pomilovanje!
Ja to znam, i da mi je bila dosuđena smrtna kazna, primio bih je kao
kaznu dostojnu, primio bih je gotovo s radošću: ona bi me izbavila od
nesnosnog i nepodnošljivog postojanja. Ali grof Orlov mi je rekao u
ime Vašeg Imperatorskog Veličanstva, da smrtna kazna ne postoji u
Rusiii. Molim Vas, Gospodaru, ako je po zakonima moguće i ako molba
zlikovca može ganuti Vaše srce, Gospodaru, ne dopustite da vječno
trunem u zatočeništvu tvrđave! Ne kažnjavajte me za njemačke grijehove
njemačkom kaznom. Neka najteži prisilni rad bude moja sudbina,
ja ću ga primiti sa zahvalnošću, kao milost. Što bude teži rad, lakše ću
se u njemu zaboraviti! – U samoći zatočeništva čovjek se svega sjeća
i sjeća, bez koristi. I misao i sjećanje postaju neizrecivo mučenje, i
živjeti dugo, živjeti protiv volje i nikako ne umrijeti, znači svaki dan
umirati u neradu i tuzi. – Nigdje mi nije bilo tako dobro, ni u utvrdi
Königstein, ni u Austriji, kao ovdje u Petropavlovskom utvrđenju, i daj
Bože svakome slobodnom čovjeku da nađe upravitelja tako dobrog i
tako čovjekoljubivog, kakvog sam ja ovdje našao na svoju najveću
sreću! No i pored toga, kad bih mogao birati, čini mi se da bih od
vječitog zatočeništva u utvrdi radije izabrao ne samo smrt, nego čak
i tjelesnu kaznu.
Druga je molba, Gospodaru! Dopustite mi da se još jedan i posljednji
put vidim i oprostim s obitelji, ako ne sa svima, u krajnjem
slučaju sa starim ocem, s majkom i jedinom voljenom sestrom, za
koju čak ne znam ni da li je živa.
Ukažite mi ove dvije najveće milosti. Najmilostiviji Gospodaru i ja
ću blagosloviti Proviđenje koje me je oslobodilo iz ruku Nijemaca da
bi me predalo u očinske ruke Vašeg Imperatorskog Veličanstva.
Izgubivši pravo da nazovem sebe vjernim podanikom Vašeg Imperatorskog
Veličanstva, potpisujem se iskrenim srcem
Kajući se Grešnik
*Mihail Bakunjin*
(Ispod je Nikolajeva zabilješka: »Slažem se da se vidi s ocem i
sestrom u prisutnosti G. Nabokova«).
Vlastitom rukom njegovog veličanstva napisano je olovkom: »Drugi
izlaz ne vidim za njega doli deportiranja u Sibir«.
19. veljače
Kn. Dolgorukov
** Pismo Caru
Vaše Imperatorsko Veličanstvo Premilostivi Gospodare!
Mnogim milostima koje mi je ukazao nezaboravni i velikodušni
Roditelj i Vaše Veličanstvo, vi ste sad dodali novu milost, koju
ne zaslužujem, ali koju primam s dubokom zahvalnošću: odobrenjem
da Vam pišem. Ali što može zlikovac pisati svome Gospodaru, izuzev
da ga moli za milosrđe? – I tako, Gospodaru, dopušteno mi je da
se obratim Vašem Milosrđu, dopušteno mi je da se nadam. Pred
pravosuđem svaka moja nada bila bi bezumlje, ali pred Milosrđem
Vašim, Gospodaru, da li je nada bezumlje? Izmučeno, slabo srce
spremno je vjerovati da je već ova milost pola oproštaja. I moram
pozvati u pomoć svu čvrstinu duha, da se ne bih zanio sablažnjivom,
ali prijevremenom i može biti uzaludnom nadom.
Uostalom, ma što me očekivalo u budućnosti, sad molim za dopuštenje
da izlijem pred Vašim Veličanstvom svoje srce – da bih
mogao govoriti pred Vama, Gospodaru, isto tako otvoreno, kao što
sam govorio pred Pokojnim Roditeljem Vašim, kad je Njegovo
Veličanstvo htjelo da sasluša cijelu moju ispovijed o mom životu
i mojim postupcima. Voljom Pokojnog Gospodara, koju mi je
prenio grof Orlov, da se ispovijedim pred Njim, kao što se duhovni
sin ispovijeda pred svojim duhovnim ocom, ja sam ispunio, ne pogriješivši
dušom, i premda moja ispovijed, koliko se sjećam, napisana
u dimu nedavne prošlosti, nije mogla po svome duhu steći odobrenje
Gospodara, nikad, nikad nisam imao razloga da se kajem za svoju
iskrenost, nego naprotiv, samo njoj, poslije velikodušnosti Gospodara,
mogu pripisati milostivo olakšanje svog zatočeništva. – I sada, Gospodaru,
ni na čemu drugom ne mogu i ne želim temeljiti svoju nadu
u mogućnost praštanja, izuzev na potpunoj, iskrenoj otvorenosti s moje
strane.
Doveden iz Austrije u Rusiju 1851. godine, i zaboravivši blagost
zakona u domovini, ja sam očekivao smrt – shvaćajući da je potpuno
zaslužujem. Iščekivanje me nije mnogo ogorčavalo. Štoviše, želio sam
da se što prije rastanem sa životom koji mi u budućnosti ništa ugodno
nije obećavao. Misao da ću životom platiti svoje greške mirila me s
prošlošću, i očekujući smrt – gotovo sam smatrao sebe opravdanim.
Ali velikodušnosti Pokojnog Gospodara odgovaralo je da produži
moj život i olakša moju sudbinu u zatočeništvu. To je bila velika
milost, pa ipak se ta Carska milost pretvorila za mene u tešku kaznu. –
Oprostivši se sa životom, trebalo je da se ponovo u njega vratim –
da bih iskusio koliko su puta moralne patnje teže od fizičkih. Da je
moje zatočeništvo otežano strogošću, praćeno velikim lišavanjem, možda
bih ga lakše podnio. Ali zatočeništvo, smekšano do krajnjih mogućih
granica, ostavljajući mislima punu slobodu, pretvorilo se u moje mučenje. – Obiteljske veze, koje sam smatrao zauvijek prekinute, obnovljene
su milostivom dozvolom da se vidim s porodicom, obnovljena je
i moja privezanost uz život: – ozlojeđeno srce postupno se smekšavalo
pod toplim disanjem rodbinske ljubavi. Hladna ravnodušnost, koju sam
u početku smatrao spokojstvom, polako je ustupala mjesto suosjećaju
za sudbinu izgubljene iz vida obitelji, i u duši se pojavila, zajedno sa
sažaljenjem za izgubljenom srećom i mirnim obiteljskim životom, duboka,
neizrecivo bolna tuga zbog nepovratnog i vlastitom krivnjom bezumno
uništene mogućnosti da postanem nekad, zajedno s petoricom
braće, oslonac svog rodnog doma, koristan i predan sluga svoje Zemlje. –
To zavještanje umirućeg oca, kojega nisam prestao voljeti i
poštovati svim svojim srcem, čak i onda kad sam postupao potpuno suprotno
njegovim savjetima, njegov posljednji blagoslov, koji mi je prenijela
majka, uz kajanje od sveg srca, naišlo je u meni na odavno ganuto
i otvoreno srce.
Gospodaru! Usamljeno je zatočeništvo najužasnija kazna. Bez nade
ono bi bilo gore od smrti: to je smrt i pored života – svjesno, lagano
i svakodnevno rušenje svih tjelesnih, moralnih i umnih čovjekovih snaga.
Osjećaš kako svaki dan sve više odrvenjuješ, slabiš, zaglupljuješ, i stotinu
puta na dan dozivaš smrt kao izbavljenje. Ali to okrutno zatočeništvo
ima u sebi bar jednu nesumnjivu i veliku korist: ono stavlja čovjeka
licem u lice s istinom i samim sobom. – U buci svijeta, u dimu događaja,
ali u prisilnom neradu zatočeništva, u grobnoj tišini neprekidne
samoće, nemoguće je dugo obmanjivati sebe. Ako u čovjeku postoji
bar iskra istine, on će neizostavno uvidjeti cijeli svoj prošli život u
pravom značenju i svjetlosti. A ako je taj život bio prazan, nekoristan,
štetan, kao što je bio moj prošli život, onda on sam postaje svoj krvnik.
I ma koliko da je težak nepoštedni razgovor sa sobom, o samom sebi,
ma koliko da su mučne misli koje se tako jave, taj razgovor jednom
započet, ne može se više prekinuti. Ja to znam iz osmogodišnjeg iskustva.
Gospodaru! Kakvim imenom da nazovem svoj prošli život? Straćen
u himeričnim, u besplodnim stremljenjima, on završio prijestupom.
Međutim, nisam bio ni sebičan, ni zao, vatreno sam volio dobro i
istinu, i za njih sam bio gotov da žrtvujem sebe. Ali lažna načela, lažan
položaj i grešno samoljublje uvukli su me u zlikovačku zabludu. Stupivši
jednom na lažni put, ja sam smatrao svojim dugom i svojom
čašću da produžim njime do krajnjih mogućnosti. On me je doveo i
bacio u provaliju iz koje me samo svemoćna i spasilačka ruka Vašeg
Veličanstva može izvući.
Zaslužujem li ja takvu milost? Na to mogu reći samo jedno: tijekom
osmogodišnjeg zatočeništva, a osobito u posljednje vrijeme, ja sam
podnio muke za kakve ranije nisam vjerovao niti da su moguće. Nije me
zabrinjavao gubitak svakodnevnih zadovoljstava, nego saznanje da sam
osudio sebe na ništavilo, da ništa nisam uspio uraditi u svom životu,
samo zlodjela, nisam čak ni uspio biti od koristi obitelji – ne govoreći
o velikoj domovini, protiv koje sam se usudio podignuti svoju buntovnu
nemoćnu ruku, tako da su se i sama Carska milost, ljubav i nježna staranja
moje rodbine, ničim nezaslužena, pretvarala u novo mučenje.
Zavidio sam braći koja su djelom mogli dokazati svoju ljubav prema
majci, koji su mogli služiti Vama Gospodaru, i Rusiji. – Ali kada se
na poziv Cara cijela Rusija podigla protiv ujedinjenih neprijatelja,
kad su s drugima u vojsku pošla i moja braća, ostavivši staru majku i
djecu – kad su ponijeli svoje glave za obranu domovine, tada sam prokleo
svoje pogreške, zablude i prijestupe, koji su me osudili na sramnu,
iako i prisilnu, neaktivnost u vrijeme kad sam mogao i morao da služim
Caru i Domovini. Tada je moj položaj postao nepodnošljiv, tuga me
je cijelog obuzela, i ja sam se molio samo za jedno: slobodu ili smrt.
Gospodaru! Što još da kažem? Kada bih mogao ponovo započeti
život, pošao bih drugim putem, ali avaj!, prošlost se ne može preokrenuti!
Kad bih mogao zagladiti svoju prošlost radom, molio bih da mi se
za to pruži mogućnost: duh moj se ne bi plašio spasilačkih teškoća službe
koja očišćuje čovjeka, radovalo bi me da znojem i krvlju operem svoje
prijestupe. Ali moje tjelesne snage ni iz daleka ne odgovaraju snazi i
svježini mojih osjećanja i želja. Bolest je učinila da nisam ni za što
sposoban. – Nisam tako star, budući da imam četrdeset i četiri godine,
ali su posljednje godine zatočeništva istrošile sve moje životne rezerve,
uništile u meni ostatak mladosti i zdravlja: moram smatrati sebe starcem,
i osjećam kako mi ne preostaje dugo da živim. Ne žalim za životom
koji bi trebalo da protječe bez aktivnosti i koristi. Samo je još jedna
želja živa u meni: posljednji put udahnuti na slobodi, pogledati na
vedro nebo, na svježe lugove, vidjeti dom svoga oca, pokloniti se njegovu
grobu, i posvetiti ostatak dana majci koja tuguje za mnom, pripremiti
se dostojno za smrt.
Pred Vama, Gospodaru nije me sramota priznati svoje slabosti.
Otvoreno priznajem kako me pomisao da umrem usamljen u zatočeništvu
plaši, i to plaši mnogo više negoli smrt. I ja iz dubine duše i srca
molim Vaše Veličanstvo da me spasi, ako je moguće, od ove posljednje
najteže kazne.
Ma kakva bila presuda koja me očekuje, ja joj se ponizno, unaprijed
pokoravam, kao potpuno pravednoj, i usuđujem se nadati da će mi
ovaj posljednji put biti dozvoljeno da izlijem pred Vama, Gospodaru,
osjećaje duboke zahvalnosti Vašem Nezaboravnom Roditelju i
Vašem Veličanstvu za sve meni ukazane milosti.
14. veljače 1857. godine.
Moleći se prijestupnik
*Mihail Bakunjin*