#pubdate 2016-07-05 22:08:38 +0200
#title Federalizam, socijalizam i antiteologizam
#author Mihail Bakunjin
#source *Država i sloboda*, Zagreb, 1979, str. 189–284
#SORTtopics istorija, država, federalizam, socijalizam, religija
#notes Preveo Miljenko Mayer
#lang hr
#date 1868.
** I – Federalizam
Sretni smo što možemo izjaviti da je Ženevski kongres jednoglasno
prihvatio princip federalizma. Sama Švicarska, koja
uostalom s toliko uspjeha provodi danas taj princip u praksi,
odobrila ga je bez ikakvih ograničenja i prihvatila u cijelosti,
zajedno sa svim njegovim posljedicama. Na žalost, u kongresnim
rezolucijama on je veoma loše formuliran i tek je indirektno
spomenut, i to najprije u vezi sa Savezom [1] koji moramo
osnovati, a zatim u povodu lista koji želimo izdavati
pod imenom »Sjedinjene Države Evrope«. Smatramo, međutim,
da je princip federalizma morao stajati na prvom mjestu u
našoj deklaraciji principa.
[1] Savez za mir i slobodu (op. prav.)
To je veoma težak propust i trebamo ga što hitnije
ispraviti. Stoga, u skladu s jednoglasnim raspoloženjem sudionika
Ženevskog kongresa, moramo izjaviti slijedeće:
1. Za ostvarenje pobjede slobode, pravde i mira u međunarodnim
odnosima u Evropi i za onemogućavanje građanskog rata medu
različitim narodima što čine evropsku obitelj postoji samo jedno
sredstvo: osnivanje *Sjedinjenih Država Evrope*.
2. Sjedinjene Države Evrope neće se nikad moći formirati od država
organiziranih poput ovih današnjih, i to zbog toga što među
potonjima vlada monstruozna nejednakost u moći.
3. Primjer pokojne Njemačke konfederacije nepobitno je pokazao da je
konfederacija sastavljena od monarhija najobičnija smijurija i da
ne može zajamčiti narodima ni mir ni slobodu.
4. Nijedna centralizirana, birokratska i stoga vojnička država,
nazivala se ona i republikom, neće moći ozbiljno i iskreno ući u
jednu međunarodnu konfederaciju. Samim svojim ustrojstvom, koje će
uvijek biti otvorena ili prikrivena negacija slobode unutar
zemlje, takva država bi u očima susjednih zemalja nužno
predstavljala neprestanu objavu rata i prijetnju njihovoj
egzistenciji. Budući da je svaka centralistička država u biti
osnovana jednim izvanjskim nasilnim aktom, aktom osvajanja (u
privatnom životu to zovemo provalnom krađom) – aktom koji se,
zadobivši blagoslov vladajuće crkve, s vremenom posvetio i
preobrazio stoga u povijesno pravo – i budući da ona počiva na tom
božanskom posvećenju pobjedonosnog nasilja kao na nekom
isključivom i vrhovnom pravu, ona stoga predstavlja apsolutnu
negaciju prava svih ostalih država i priznaje ih jedino, u
ugovorima koje s njima zaključuje, u slučaju vlastitog političkog
interesa ili u slučaju vlastite nemoći.
5. Prema tome, svi pripadnici Saveza morali bi svim snagama
nastojati da reorganiziraju svoje zemlje s ciljem da se
staro uređenje, osnovano odozgo prema dolje na nasilju i na
principu vlasti, zamijeni novim jedina osnova kojega će biti
interesi, potrebe i prirodne težnje pučanstva, a jedini princip
slobodno udruživanje pojedinaca u općine, općina u pokrajine [2],
pokrajina u države, i napokon, država u Sjedinjene države,
najprije Evrope, a zatim i cijelog svijeta.
6. U skladu s time treba u potpunosti raskrstiti s idejom
takozvanog povijesnog prava država; sva pitanja koja se
odnose na prirodne, političke, strateške i trgovačke granice
smatrat će se odsad prošlošću i pripadnici Saveza morat će ih
energično odbaciti.
7. Treba priznati svakoj državi, velikoj ili maloj, svakom
narodu, slabom ili jakom, svakoj pokrajini, svakoj općini
apsolutno pravo na potpunu autonomiju, pod uvjetom da njihovo
unutrašnje uređenje ne predstavlja prijetnju i opasnost za
autonomiju i slobodu njihovih susjeda.
8. Činjenica da je neka zemlja sastavni dio jedne države,
čak i ako joj se slobodno priključila, ne znači nipošto da u
njoj mora zauvijek ostati. Ljudska pravda, a ona nam je jedino
mjerilo, ne bi mogla prihvatiti nikakvu vječnu obvezu, niti
ćemo ikada priznati druga prava i druge dužnosti osim onih
koji se osnivaju na slobodi. Pravo na slobodno ujedinjenje,
odnosno na isto tako slobodno otcepljenje, prvo je i najvažnije
političko pravo; bez njega bi svaka konfederacija bila tek
zakamuflirana centralistička država.
9. Iz svega što je dosad rečeno slijedi da se Savez mora
odlučno suprotstaviti svakom paktiranju neke od zemalja
evropske demokracije s monarhističkim državama, čak i onda
ako bi takvo paktiranje imalo za cilj ponovno uspostavljanje
nezavisnosti ili slobode neke potlačene zemlje. Budući da takvo
paktiranje može rezultirati jedino razočaranjima, ono bi
istodobno bilo izdaja uperena protiv revolucije.
10. Nasuprot tome, naš Savez – upravo zato jer je on Savez
za mir i jer je uvjeren da će se mir moći ostvariti samo na
osnovi najiskrenije i najpotpunije solidarnosti naroda u pravdi
i slobodi – mora odlučno objaviti svoju podršku svakom narodnom
ustanku protiv bilo koje vrste ugnjetavanja, dolazilo
ono od stranaca ili od vlastitih sunarodnjaka, i to pod uvjetom
da se taj ustanak vrši u ime naših principa i u skladu s političkim
i ekonomskim interesima narodnih masa, a ne s ambicioznom
namjerom osnivanja jedne moćne države.
11. Savez će povesti ogorčeni rat protiv svega onoga što se
naziva slavom, veličinom i snagom država. Svim tim lažnim
i zločinačkim idolima, kojima su bili žrtvovani milijuni ljudskih
života, suprostavit ćemo slavu ljudske inteligencije koja se
ostvaruje u znanosti i slavu sveopćeg blagostanje osnovanog
na radu, pravdi i slobodi.
12. Savez će priznavati *narodnost* kao prirodnu činjenicu
s nedvojbenim pravom na slobodno postojanje i razvoj, no ne
kao princip: svaki princip naime mora imati univerzalni karakter,
dok je narodnost, naprotiv, tek ekskluzivna i zasebna
činjenica. Taj takozvani *princip narodnosti*, u onom obliku u
kojem ga danas postavljaju vlade Francuske, Rusije i Pruske,
pa čak i mnogi njemački, poljski, talijanski i mađarski rodoljubi,
nije ništa drugo doli sredstvo za otklanjanje pozornosti
što ga reakcija suprotstavlja duhu revolucije. Taj je princip
u svojoj biti do te mjere aristokratski da dovodi do preziranja
dijalekata nepismenog pučanstva, implicitno pri tom niječući
slobodu pokrajina i istinsku autonomiju općina. Ni u jednoj
zemlji ga ne podržavaju narodne mase stvarne interese kojih
on sustavno žrtvuje u korist takozvanog javnog dobra, koje je
zapravo dobro privilegiranih klasa, i stoga on u biti ne izražava
ništa drugo doli tobožnja povijesna prava i ambiciju država.
Prema tome, pravo na narodnost Savez će moći smatrati
jedino prirodnom posljedicom vrhovnog principa slobode, no
ono prestaje biti pravo čim se postavi bilo protiv slobode, bilo
samo izvan slobode.
13. Jedinstvo je cilj prema kojem čovječanstvo neodoljivo
teži. No isto to jedinstvo postaje fatalno i pogubno po
inteligenciju, dostojanstvo i blagostanje pojedinaca i naroda, kad
god se stvara izvan slobode, bilo silom, bilo pod utjecajem
neke teološke, metafizičke, političke ili čak ekonomske ideje.
Svako rodoljublje koje nastoji postići jedinstvo izvan slobode
uvijek je loše i pogubno po istinske interese naroda neke
zemlje i, iako je uvjereno da upravo njima služi, ono je zapravo
nesvjesno prijatelj reakcije, a neprijatelj revolucije, dakle
neprijatelj emancipacije naroda i ljudi. Savez će priznavati samo
jedno jedinstvo: ono koje će se formirati slobodnim udruživanjem
autonomnih dijelova u jednu cjelinu koja neće biti negacija
pojedinačnih prava i interesa i neće biti groblje na kojem
se silom pokapaju svi pojedinačni uspjesi, već će naprotiv
postati potvrda svih tih autonomnih prava, interesa i uspjeha.
Savez će stoga nemilosrdno napadati svaku vjersku, političku,
ekonomsku i društvenu organizaciju koja neće biti potpuno
prožeta tim velikim principom slobode: bez njega nema ni
inteligencije, ni pravde, ni blagostanja, ni humanosti.
[2] Slavni talijanski patriot, Giuseppe Mazzini, republikanski ideal
kojega nije ništa drugo do li francuska republika iz 1793. preudešena
prema Danteovim poetskim tradicijama i prema ambicioznim uspomenama
na Rimsko Carstvo, a zatim izmijenjena i prepravljena u skladu
s jednom novom teologijom, napola racionalnom, a napola mističkom –
taj istaknuti, ambiciozni i stravstveni rodoljub, unatoč svim naporima
da se uzdigne na visinu međunarodne pravde, uvijek je bio isključiv
i uvijek je pretpostavljao veličinu i moć svoje domovine vlastitoj sreći
i slobodi – nikad nije prestao biti ogorčeni protivnik autonomije
pokrajina, jer bi ona naravno poremetila strogu uniformnost njegove
velike talijanske države. On se zanosi iluzijom da će autonomna općina
biti dovoljna da održi ravnotežu sa svemoćnom silom snažno organizirane
republike. No vara se: nijedna općina sama za se ne bi bila u
stanju da se odupre snazi tog strahovitog centralizma; on bi je jednostavno
uništio. Da ne podlegne u toj borbi, općina bi se dakle morala
ujediniti radi vođenja zajedničkog otpora sa svim susjednim općinama,
što zapravo znači da bi s njima morala formirati jednu autonomnu
pokrajinu. Osim toga, čim pokrajine ne budu autonomne, morat će
njima upravljati državni činovnici. Između rigorozno dosljednog federalizma
i birokratskog režima ne postoji sredina. Iz toga slijedi da bi
onakva republika kakvu želi Mazzini bila birokratska i prema tome
vojnička država osnovana s ciljem da ostvari vanjsku političku moć,
a ne međunarodnu pravdu ni unutrašnju slobodu. 1793. pod režimom
Terora, francuskim je općinama bila priznata autonomnost, no svejedno
ih je uništio revolucionarni despotizam Konventa i, još više, Pariške
komune, koji je naravno naslijedio Napoleon.
To su, gospodo, po nama i bez sumnje po vama, osnovne
postavke i nužne posljedice uzvišenog principa federalizma
koji je Ženevski kongres odlučno proklamirao. To su apsolutni
uvjeti mira i slobode.
Apsolutni, no jesu li i jedini? Mislimo da nisu.
U velikoj republikanskoj konfederaciji Sjeverne Amerike
južne države bile su, od trenutka stjecanja nezavisnosti
Sjedinjenih Američkih Država, demokratske par *excellence* [3] i
federalističke do te mjere da su zahtijevale otcjepljenje. No
ipak upravo su one nedavno izazvale osudu svih pristalica
slobode i humanosti u svijetu jer je malo trebalo pa da
nepravedni i besramni rat koji su izazvale protiv država Sjevera
razruši i uništi najljepšu političku organizaciju koja je ikad
u povijesti postojala. Što može biti razlogom tako čudne pojave?
Je li razlog bio politički? Ne, on je bio *socijalne* prirode.
Unutrašnja politička organizacija južnih država bila je čak
u nekim aspektima savršenija i slobodnija nego u sjevernim
državama. No, u toj veličanstvenoj organizaciji postojala je
jedna crna mrlja, ona ista kao i u antičkim republikama:
sloboda građana zasnivala se na prisilnom radu robova. Ta crna
mrlja bila je dovoljna da razruši cjelokupnu političku
egzistenciju južnih država.
Građani i robovi – to je bio antagonizam u antičkom svijetu,
a prisutan je i u robovlasničkim državama novoga vijeka.
Građani i robovi, tj. prisilni radnici, dakle ne robovi *de jure*,
već robovi *de facto* – to je antagonizam modernoga svijeta.
I kao što su antičke države propale zbog ropstva, tako će i
moderne države propasti zbog postojanja proletarijata.
Uzaludan je napor tražiti utjehu u tvrdnji da je taj suvremeni
antagonizam prije fiktivan nego stvaran, tj. da je nemoguće
odrediti liniju razgraničenja između posjedničke i neposjedničke
klase, budući da se te dvije klase međusobno isprepleću u nizu
prijelaznih i neodredivih slojeva. Ta ni u prirodi
ne postoje čvrste linije razgraničenja; u razvojnom slijedu
živih bića, npr., nemoguće je odrediti točku gdje završava
biljno carstvo i počinje životinjsko carstvo ili točku gdje
prestaje životinja i počinje čovjek. Ne postoji veoma čvrsta
razlika između biljke i životinje, ni između životinje i čovjeka.
Isto je tako i u ljudskom društvu jer, unatoč postojanju
međuslojeva koji čine neosjetljivi prijelaz iz jedne političke
i društvene egzistencije u drugu, klasna razlika je ipak vrlo
izrazita. Svatko može razlikovati plemićku od financijske
aristokracije, krupnu od sitne buržoazije, a sitnu buržoaziju od
tvorničkog i gradskog proletarijata; isto tako, veleposjednik
koji živi od rente, i seoski gazda koji sam obrađuje zemlju,
razlikuju se od običnog seoskog proletera.
[3] Poznato je da se u Americi upravo pristalice interesa Juga protiv
Sjevera, odnosno pristalice ropstva i protivnici oslobođenja robova,
nazivaju isključivo demokratima.
Sve te različite političke i društvene egzistencije daju se
danas svesti na dvije osnovne kategorije, međusobno dijametralno
suprotne i po prirodi svojih interesa neprijateljske:
*političke klase*, [4] sastavljene od svih privilegiranih posjednika
zemlje ili kapitala ili čak onih koji su privilegirani samo po
buržoaskom odgoju [5], *radničke klase*, koje ne posjeduju ni
kapital ni zemlju i kojima su uskraćeni i odgoj i naobrazba.
Treba biti sofist ili slijepac da se negira postojanje ponora
koji danas dijeli te dvije klase. Kao i u antičkom svijetu, naša
moderna civilizacija, kojom se koristi relativno veoma ograničena
manjina, počiva na prisilnom radu (prisilu uvjetuje
glad) goleme većine stanovništva neizbježno osuđenog na neznanje
i brutalnost.
Također je uzaludan napor dokazivanje da će se taj ponor
moći premostiti pukim prosvjećivanjem narodnih masa. Dakako da
je veoma korisno osnivati škole za narod; no pitanje
je je li čovjek iz naroda, živeći od dana do dana i prehranjujući
obitelj radom svojih golih ruku, lišen naobrazbe i slobodnog
vremena i prisiljen na to da ga rad uništava i zatupljuje
da bi osigurao sebi i svojima svakodnevni kruh, pitanje je,
dakle, da li on uopće misli, želi i može poslati djecu u školu
i izdržavati ih tijekom cjelokupnog trajanja njihova obrazovanja?
Zar mu neće trebati pomoć njihovih slabašnih ruku,
njihova djetinjeg rada, da bi namirio sve potrebe obitelji?
Za njega je već i to mnogo ako se žrtvuje do te mjere da ih
školuje godinu ili dvije, dajući im tek onoliko vremena koliko
je nužno da nauče čitati, pisati i računati, pri čemu im se i
mozak i srce zatruju kršćanskim katekizmom kojim se svjesno
i obilato pune uši učenika po službenim pučkim školama svih
zemalja. Zar će to malo obrazovanja biti ikad u stanju da
uzdigne radničke mase na razinu buržoaske inteligencije? Zar
će time ponor biti premošćen?
[4] (Čitaj: *privilegirane?*)
[5] U nedostatku nekog drugog imetka buržoaski odgoj, uz pomoć
solidarnosti koja povezuje sve članove buržoaskog svijeta, osigurava
svom posjedniku golemu prednost u novčanoj naknadi koju prima za
svoj rad, budući da se i najneznatniji rad buržuja plaća gotovo uvijek
tri ili četiri puta više nego najkvalitetniji rad radnika.
Očito je da tako važno i značajno pitanje kao što je obrazovanje
i odgoj naroda ovisi o rješenju jednog drugog, daleko
težeg pitanja, a to je pitanje radikalne reforme sadašnjih
ekonomskih uvjeta radničkih klasa. Izmijenite uvjete rada,
dajte radu ono što mu po pravdi pripada, odnosno dajte narodu
sigurnost, blagostanje i slobodno vrijeme i, vjerujte, on
će se obrazovati i stvorit će veću, zdraviju i višu civilizaciju
nego što je vaša.
Također su uzaludna dokazivanja ekonomista da poboljšanje
ekonomske situacije radničkih klasa ovisi o općem napretku
industrije i trgovine u svakoj pojedinoj zemlji i o
njihovu potpunom oslobođenju od tutorstva i upletanja države.
Sloboda industrije i trgovine svakako je velika stvar i predstavlja
jedan od bitnih temelja budućeg međunarodnog saveza
svih naroda svijeta. Budući da smo prijatelji slobode, svih
sloboda, moramo biti prijatelji i potonje. No, moramo istaći da
dok god budu postojale države u sadašnjem obliku i dok god
rad bude rob vlasništva i kapitala, ta će sloboda, obogaćujući
jedan neznatan dio buržoazije na štetu goleme većine stanovništva,
donijeti samo jedno jedino dobro: potpuno će razdrmati
i demoralizirati mali broj privilegiranih, povećat će bijedu,
jad i opravdani gnjev radničkih masa i na taj će način
približiti čas destrukcije država.
Među evropskim državama Engleska, Belgija, Francuska i
Njemačka su svakako zemlje u kojima trgovina i industrija
uživaju relativno najveću slobodu i u kojima je dosegnut
najviši stupanj razvitka. No upravo se u tim istim zemljama
siromaštvo osjeća na najokrutniji način i upravo se u njima jaz
između kapitalista i posjednika, te radničkih klasa proširio do
razmjera nepoznatih u drugim zemljama. U Rusiji, skandinavskim
zemljama, Italiji i Španjolskoj, dakle, u zemljama u kojim su
trgovina i industrija slabo razvijene, rijetko se umire
od gladi, osim u slučajevima neočekivanih katastrofa. U Engleskoj,
međutim, smrt od gladi je svakodnevna pojava i ne
umiru od gladi samo pojedinci, već tisuće, desetine tisuća, stotine
tisuća ljudi. Zar nije očito da ekonomsko stanje koje danas
prevladava u cijelom civiliziranom svijetu – sloboda i
razvoj trgovine i industrije, veličanstvena primjena znanosti
u proizvodnji, strojevi čija je misija u emancipiranju radnika
i olakšavanju ljudskog rada – nije li, dakle, očito da
svi ti izumi i sav taj napredak kojima se civilizirani čovjek
opravdano ponosi, umjesto da poboljšavaju položaj radničkih
klasa, samo ga pogoršavaju i čine ga još nepodnošljivijim.
Jedino je Sjeverna Amerika još velikim dijelom iznimka
od tog pravila. No ta iznimka ne samo da ne obara pravilo
nego ga čak i potvrđuje. Ako su u Sjevernoj Americi radnici
bolje plaćeni nego u Evropi i ako u njoj nitko ne umire od
gladi, nadalje, ako u njoj klasni antagonizam gotovo da još
i ne postoji, ako su u njoj svi radnici građani i ako građani
u njoj čine u pravom smislu riječi jedno jedino tijelo i,
napokon, ako je u njoj kvalitetno osnovno i čak srednje
obrazovanje dostupno širokim slojevima masa, sve te činjenice treba
bez sumnje dobrim dijelom pripisati onom tradicionalnom
duhu slobode koji su prvi kolonisti donijeli sa sobom iz
Engleske: stvoren, iskušan i učvršćen u velikim vjerskim ratovima,
taj je princip individualne nezavisnosti i općinskog i
pokrajinskog *selfgovernmenta* u Americi obogaćen time što
je, prenesen u pustoš, oslobođen, da tako kažemo, opscesija
prošlosti, mogao stvoriti jedan novi svijet – svijet slobode.
A sloboda je tako velika čarobnica, obdarena tako čudesnom
produktivnošću, da je Sjeverna Amerika, inspirirajući se samo
slobodom, za manje od jednog stoljeća dostigla, a danas bi se
moglo reći čak i prestigla, evropsku civilizaciju. No ne
smijemo se zavaravati: taj veličanstveni napredak i to zavidno
blagostanje velikim su dijelom i nadasve posljedica jedne
značajne prednosti, prednosti koju ima i Rusija, a to su
neizmjerne površine plodne zemlje koje su zbog nedostatka
radne snage još i danas neobrađene. No sve dosad, barem, to
veliko teritorijalno bogatstvo za Rusiju gotovo da nije ni
postojalo jer nikad nismo imali slobode. Nasuprot tome, Sjeverna
Amerika je zemlja čija sloboda kakvoj nema premca u svijetu
privlači svake godine stotine tisuća energičnih, radinih i
inteligentnih doseljenika, koje ona, zahvaljujući gore navedenom
bogatstvu, može primiti pod svoje okrilje. To bogatstvo
sprečava pojavu siromaštva i istodobno odgađa trenutak
postavljanja socijalnog pitanja: ako radnik ne nađe posla ili ako
nije zadovoljan plaćom koju mu nudi kapital, uvijek može
odseliti na Divlji Zapad i raskrčiti ondje neko divlje i
nenastanjeno zemljište.
Budući da je ta mogućnost još uvijek otvorena kao krajnje
rješenje za sve radnike Amerike, sasvim je razumljivo da ona
radnicima osigurava plaću na zavidnoj visini i daje im nezavisnost
nepoznatu u Evropi. U tome je dobra strana Amerike, no postoji
i ona loša: budući da se jeftinoća industrijskih
proizvoda velikim dijelom postiže jeftinoćom rada, američki
tvorničari u većini slučajeva nisu u stanju konkurirati
evropskima, pa su stoga države Sjevera bile prisiljene uvesti
protekcionističku tarifu. No ova je pak rezultirala najprije stvaranjem
mnoštva ekonomski neopravdanih industrija, zatim time
da je potisnula i upropastila neindustrijalizirane države Juga
do te mjere da su one pokušale otcjepljenje i napokon time
da su se u gradovima kao što su New York, Philadelphia, Boston
i mnogim drugima nagomilale proleterske radničke mase
koje se malo-pomalo već počinju nalaziti u sličnoj situaciji
kao i radnici u velikim industrijskim državama Evrope. I vidimo
doista da se u državama Sjevera već počinje postavljati
socijalno pitanje u onom istom obliku u kakvom već davno postoji
kod nas.
Stoga moramo utvrditi kao opće pravilo činjenicu da i u
našem modernom svijetu, ako već ne u potpunosti, kao što je
to bio slučaj u antici, civilizacija jednog malog broja ljudi
počiva ipak na prisilnom radu i relativnom barbarstvu velike
većine ostalih. Bilo bi nepravedno reći da je rad stran toj
privilegiranoj klasi. Naprotiv, danas se radi mnogo, broj
pravih dokoličara osjetno se smanjuje, a rad dobiva sve veće
društveno priznanje. Danas i oni najsretniji shvaćaju da je
za očuvanje postignute razine civilizacije, te za korištenje i
zadržavanje vlastitih privilegija, potrebno mnogo raditi. No
osnovna je razlika između rada povlaštenih i rada radničkih
klasa u tome što, budući da se rad prvih nagrađuje neizmjerno
većim iznosom nego rad drugih, povlaštenim klasama ostaje
mogućnost *slobodnog vremena*, tog vrhunskog uvjeta svakog
ljudskog razvitka, kako intelektualnog tako i moralnog, a taj
se uvjet nije nikad pružio radničkim klasama. Nadalje, rad
koji se obavlja u svijetu povlaštenih gotovo je isključivo *rad
živaca* – dakle djelovanje mašte, pamćenja i mišljenja – dok
je rad milijuna proletera *rad mišića*, i to često, kao npr. u svim
tvornicama, takav rad koji ne angažira cjelokupni čovjekov
mišićni sustav istodobno, već razvija samo jedan njegov dio na
štetu ostalih a obično se vrši u uvjetima štetnim po zdravlje
i po skladan razvitak tijela. Kad se uzmu u obzir te okolnosti,
zemljoradnik je daleko sretniji: njegov organizam nije izložen
zagušljivom i često otrovanom zraku tvornica, niti je izopačen
nenormalnim razvojem jedne od svojih funkcija na štetu
ostalih, pa zbog toga ostaje snažniji i potpuniji; no, njegova
je inteligencija gotovo uvijek tromija, nepokretnija i mnogo
manje razvijena od inteligencije tvorničkih i gradskih radnika.
Sve u svemu, Obrtnički i tvornički radnici, te zemljoradnici
čine zajedno jednu te istu kategoriju, kategoriju predstavnika
*rada mišića*, koja je suprotstavljena povlaštenim predstavnicima
*rada živaca*. Što je posljedica te diobe koja nije nipošto
fiktivna, već veoma stvarna i koja predstavlja samu osnovu
postojećeg političkog i društvenog stanja?
Povlaštenim predstavnicima *rada živaca* – koji su to postali,
uzgred budi rečeno, u postojećoj organizaciji društva, ne
zbog toga što su najinteligentniji, već samo zbog toga što su
rođeni unutar povlaštene klase – pripadaju sve blagodati, no
također i sve izopaćenosti postojeće civilizacije, bogatstvo,
raskoš, komfor, blagostanje, ugodan obiteljski život, isključiva
politička sloboda s mogućnošću iskorištavanja rada milijuna
radnika kojima mogu vladati kako im je volja i u vlastitom
interesu, nadalje sva profinjena ostvarenja mašte i misli...
no zajedno s tom mogućnošću da postanu kompletni ljudi,
pripadaju im i svi otrovi privilegijama iskvarenog čovječanstva.
A što preostaje predstavnicima *rada mišića*, tim bezbrojnim
milijunima proletera, pa i sitnih zemljoposjednika? Preostaje
im bezizlazna bijeda, bijeda koja ne poznaje čak ni
veselje obiteljskog života jer obitelj siromahu postaje ubrzo
teret, nadalje, preostaje im neukost, barbarstvo i, rekli bismo,
gotovo neizbježna bestijalnost, uz utjehu da služe kao podnožje
civilizacije, slobode i izopačenosti malog broja povlaštenih.
Nasuprot tome, oni su ipak sačuvali određenu svježinu
duha i srca. Stekavši moral radom, makar i prisilnim, oni
su zadržali osjećaj za pravdu, i to za pravdu posve drukčiju
nego što je ona koju propovijedaju zakonodavci i pravne knjige;
budući da su sami bijedni, oni mogu suosjećati sa svakom
drugom bijedom; također su uspjeli sačuvati zdrav razum koji
nisu stigli iskvariti sofizmi doktrinarne znanosti ili političke
laži; a budući da život još nisu ni upotrijebili, a kamoli
zloupotrijebili, oni u nj duboko vjeruju.
No, reći će netko, taj jaz, taj ponor između malog broja
povlaštenih i neizmjernog broja razvlaštenih uvijek je postojao,
a postoji i danas: što se je dakle promijenilo? Promijenilo se
slijedeće: nekoć je taj ponor bio prekriven gustim oblacima
religije tako da ga narodne mase nisu uopće vidjele,
dok danas, nakon što je velika Revolucija počela raspršivati
oblake, narodne ga mase vide i počinju se pitati za uzrok
njegova postojanja. Promjena je, dakle, golema.
Nakon što je Revolucija pružila masama svoje evanđelje,
koje nije mistično već racionalno, koje nije nebesko već zemaljsko
i koje nije božansko već ljudsko – evanđelje o pravima čovjeka –
nadalje, nakon što je proklamirala da su svi
ljudi jednaki i da svi imaju jednaka prava na slobodu i na
čovječnost, narodne mase su se stale malo-pomalo buditi iz
ropskog sna u koji su davno zapale omamljene opijumom
kršćanstva i počinju se pitati nemaju li i one pravo na
jednakost, slobodu i čovječnost?
Nakon što se postavilo to pitanje, narod je, vođen kako
svojim izvanrednim zdravim razumom, tako i instinktom,
shvatio da je prvi uvjet njegove istinske emancipacije, ili, ako
mi dopustite da tako kažem, njegove *humanizacije*, prije svega
radikalna reforma njegova ekonomskog položaja. Pitanje kruha
predstavlja za njega s punim pravom osnovno pitanje. Ta
već je Aristotel ustvrdio da čovjek, da bi mogao slobodno
misliti i osjećati, da bi postao istinskim čovjekom, mora biti
oslobođen briga oko materijalnog života. Uostalom, buržuji
koji tako glasno viču protiv materijalizma naroda, prodikujući
mu odricanje i idealizam, znadu to jako dobro jer njihove su
prodike tek puke riječi a ne živi primjeri. Drugo po važnosti
pitanje za narod je pitanje slobodnog vremena poslije rada.
Slobodno vrijeme je *conditio sine qua non* čovječnosti. No
narod može doći do kruha i slobodnog vremena samo i jedino
radikalnom transformacijom postojeće organizacije društva.
To objašnjava činjenicu da je Revolucija, vođena jednom
logičkom posljedicom svog vlastitog principa, omogućila rađanje
*socijalizma*.
** II – Socijalizam
Krajnji ishod francuske revolucije, koja je proklamirala pravo
i dužnost svakog ljudskog bića da postane čovjek, bio je babuvizam.
Babeuf, jedan od posljednih energičnih i nepokvarenih
građana koje je Revolucija najprije stvorila a zatim ubila
tako velikom broju, čovjek koji je imao tu sreću da su mu
prijatelji bili ljudi poput Buonarrotija, ujedinio je u jedinstvenu
koncepciju političke tradicije svoje stare domovine s posve
modernim idejama socijalne revolucije. Uvidjevši da Revolucija
propada, i to zbog nedostatka radikalne promjene – koja je
vjerojatno bila i nemoguća u tadašnjoj ekonomskoj organizaciji
društva – i ostavši vjeran duhu te revolucije, koja je
na kraju svaku individualnu inicijativu zamijenila svemoćnom
akcijom države, Babeuf je zamislio takav politički i
društveni sustav prema kojem bi republika, kao izraz kolektivne
volje građana, najprije konfiscirala sva individualna
vlasništva, a zatim njima upravljala u interesu svih,
razdjeljujući svima u jednakoj mjeri odgoj, obrazovanje, sredstva za
egzistenciju i zadovoljstva, te prisiljavajući sve bez iznimke,
već prema snazi i sposobnosti pojedinaca, i na rad mišića i na
rad živaca. Babeufova je zavjera propala, te je zajedno s nekolicinom
svojih prijatelja bio giljotiniran. No njegov ideal
stvaranja jedne socijalističke republike nije umro s njim, već
ga je preuzeo njegov prijatelj Buonarroti, najveći zavjerenik
ovoga stoljeća, i prenio ga kao svetinju novim generacijama.
Tako su, zahvaljujući tajnim društvima koje je Buonarroti
osnovao u Belgiji i Francuskoj, komunističke ideje pustile
klicu u mašti naroda. U razdoblju od 1830. do 1848. vješti tumači
tih ideja bili su Cabet i Louis Blanc koji su definitivno
razradili *revolucionarni socijalizam*. Jedan drugi socijalistički
smjer, koji je proizišao iz istog revolucionarnog izvora i koji
teži istom cilju, no potpuno različitim sredstvima, smjer koji
bismo rado nazvali *doktrinarni socijalizam*, osnovala su dva
eminentna čovjeka: Saint-Simon i Fourier. Sensimonizam je
bio komentiran, razvijen, transformiran i organiziran kao
kvazi-praktičan sustav, kao neka vrsta crkve u djelu oca
Enfantina i njegovih mnogobrojnih prijatelja od kojih su većina
danas bankari i državnici, potpuno odani Carstvu. S druge
strane furijerizam je bio najviše obrađivan u listu »Démocratie
pacifique« koji je sve do 2. prosinca 1851. [6] uređivao Victor
Considérant.
Zasluga tih dvaju socijalističkih sustava, koji su inače u
mnogim aspektima međusobno različiti, prvenstveno je u tome
što su izvršili duboku, znanstvenu i oštru kritiku postojeće
organizacije društva, hrabro razotkrivši njene monstruozne
kontradikcije. Nadalje, njihova je zasluga u tome što su silovito
napali i uzdrmali kršćanstvo, i to u ime rehabilitacije materije
i tjelesne ljubavi koju su kršćanski svećenici toliko klevetali,
a istodobno je i te kako prakticirali. Sensimonisti su
kršćanstvo htjeli nadomjestiti jednom novom religijom, zasnovanom
na mističnom kultu tijela, i u njoj su uspostavili novu
hijerarhiju svećenika, nove eksploatatore naroda, određene po
kriteriju genija, sposobnosti i talenta. Furijeristi su bili daleko
demokratičniji, može se čak reći i iskreno demokratični,
te su organizaciju svojih falanstera zamislili tako da će u
njima vladati i upravljati rukovodioci izabrani općim
glasanjem i da će u njima svaki pojedinac naći svoj posao i svoje
mjesto, već prema prirodi svojih sklonosti.
[6] Dan državnog udara Napoleona III (*op. prev.*)
Pogreške sensimonista suviše su očigledne da bi o njima
bilo vrijedno govoriti. Furijeristi su bili u dvostrukoj zabludi:
prvo, iskreno su vjerovali da će njihovo uvjeravanje i njihova
pacifistička propaganda biti dovoljni da ganu srca bogataša
te da će ovi sami od sebe položiti višak svojeg bogatstva pred
vrata njihovih falanstera; drugo, zamišljali su da se može
teoretski, apriorno, izgraditi društveni raj u koji će se zatim
smjestiti cjelokupni budući ljudski rod. Nisu shvatili da, koliko
god već danas možemo izložiti velike principe budućeg
razvoja čovječanstva, praktičnu realizaciju tih principa
moramo prepustiti iskustvu budućnosti.
Općenito govoreći – uz jedan jedini izuzetak – propisivanje
normi bilo je strast svih socijalista prije 1848: i Cabet i
Louis Blanc i furijeristi i sensimonisti, svi su oni bili obuzeti
strašću za indoktriniranjem i organiziranjem budućnosti, svi
su oni bili više ili manje *autoritarni*.
No tada se pojavio Proudhon: taj seljački sin, djelom i
instinktom stotinu puta revolucionarniji od svih tih doktrinarnih
i buržoaskih socijalista, naoružao se tako dubokom,
prodornom i nemilosrdnom kritikom kojom će srušiti sve njihove
sustave. Suprotstavivši slobodu vlasti, što se kosilo s
idejama tih državnih socijalista, hrabro se proglasio anarhistom
i nasuprot njihovu deizmu ili panteizmu odvažno se izjasnio
jednostavno ateistom, ili bolje rečeno, kao i Auguste Comte,
*pozitivistom*.
Njegov se socijalizam zasniva na individualnoj i kolektivnoj
slobodi i na spontanoj akciji slobodno formiranih društava i
jedini zakoni kojima podliježe su opći zakoni društvene
ekonomije, kako oni dosad otkriveni, tako i oni koje će znanost
tek otkriti. Isključujući bilo kakvo normiranje od strane vlasti
i bilo kakvo pokroviteljstvo države i podređujući politiku
ekonomskim, intelektualnim i moralnim interesima društva,
njegov će socijalizam kasnije nužno rezultirati federalizmom.
Takvo je bilo stanje društvene znanosti prije 1848. Polemika
koja se vodila po socijalističkim novinama, lecima i brošurama
donijela je radničkoj klasi mnoštvo novih ideja. Tim
je idejama radnička klasa bila duboko prožeta i, kad je buknula
revolucija 1848, socijalizam je pokazao svoju snagu.
Socijalizam je, kao što smo rekli, bio posljednje dijete velike
Revolucije. No prije toga ona je rodila jednog izravnijeg
nasljednika, njegova starijeg brata, ljubimca Robespierrea,
Saint-Justa i njima sličnih, a to je čisti *republikanizam*, bez
primjesa socijalističkih ideja, zapravo obnovljeni antički
republikanizam koji se inspirira na herojskim tradicijama
znamenitih građana Grčke i Rima. Taj je republikanizam daleko
manje humanitaran od socijalizma i on gotovo da ne poznaje
čovjeka, već priznaje samo građanina. I dok socijalizam želi
osnovati *republiku ljudi*, navedeni republikanizam se zadovoljava
*republikom građana*, pa makar ti građani, kao što stoji
u ustavima koji su prirodno i nužno slijedili iza ustava iz 1793.
(koji je, nakon stanovitog oklijevanja, u svom konačnom obliku
svjesno zanemario socijalno pitanje), u svojstvu *aktivnih
građana*, da se poslužimo jednim izrazom Ustavotvorne skupštine,
zasnivali svoj građanski privilegij na eksploataciji rada
*pasivnih građana*. Uostalom, politički republikanac nije nimalo
egoist u svoju korist, ili ga barem takvim ne smatraju,
no on to mora biti u korist svoje domovine koju mora smjestiti
u svom slobodnom srcu iznad samoga sebe, iznad svih ljudi,
svih svjetskih naroda i cjelokupnog čovječanstva. Prema tome,
on će uvijek zanemarivati međunarodnu pravdu; u svim debatama,
bez obzira je li njegova domovina u pravu ili u krivu,
on će uvijek zastupati njene interese, htjet će da ona nad
svima dominira i da svojom snagom i slavom uništi sve ostale.
On će stoga neminovno postati osvajač, iako mu je iskustvo
stoljeća nepobitno pokazalo da vojničke pobjede nužno rezultiraju
cezarizmom. S druge strane, socijalističkom republikancu odvratna
je veličina, snaga i vojnička slava države. Njegove su najveće
vrijednosti sloboda i blagostanje. Federalist u
unutrašnjoj politici, on želi međunarodnu konfederaciju, i to
najprije zbog osjećaja pravde, a zatim zbog toga što je uvjeren
da će se ekonomska i socijalna revolucija, koja mora prevladati
umjetne i nesretne granice država, moći ostvariti solidarnom
akcijom ako već ne svih a ono barem najvećeg broja naroda
koji danas čine civilizirani svijet, i da će se svi oni prije ili
kasnije u njoj ujediniti. Isključivo politički republikanac je
stoik; on ne priznaje za sebe nikakva prava, već samo dužnosti,
ili, kao što je to slučaj u republici Mazzinijeva tipa, on ima
samo jedno pravo: pravo da se potpuno posveti i žrtvuje domovini,
da živi samo za njene interese i da umire za nju s
radošću, upravo onako kako kaže pjesma kojom je Alexandre
Dumas nezasluženo obdario žirodince: *»Umrijeti za domovinu,
najljepša je i najčasnija sudbina.«* Socijalist, naprotiv, polazi
od svojih pozitivnih prava na život i na sva životna zadovoljstva,
kako intelektualna i moralna, tako i fizička. On voli
život i stoga želi u njemu uživati u punoj mjeri. Budući da
su njegova uvjerenja dio njega samoga i budući da su njegove
dužnosti prema društvu neraskidivo vezane uz njegova prava,
da bi ostao vjeran jednima i drugima, on će znati živjeti u
skladu s pravdom, kao Proudhon, a, ako bude nužno, znat će i
umrijeti, kao Babeuf; no nikada neće reći da čovjekov život
treba biti žrtva, ni da je smrt najljepša sudbina. Za političkog
republikanca sloboda predstavlja tek ispraznu riječ: to je sloboda
da se bude dobrovoljni rob, žrtva odana državi. Budući
da je uvijek spreman žrtvovati državi svoju slobodu, on će
joj još lakše žrtvovati slobodu drugih. Stoga politički republikanizam
nužno rezultira despotizmom. Nasuprot tome, sloboda
sjedinjena s blagostanjem koja čovječnošću svakog pojedinca
proizvodi čovječnost svih, takva sloboda predstavlja za socijalističkog
republikanca sve, dok je država u njegovim očima
tek puko sredstvo u službi njegova blagostanja i slobode svih.
Socijalist se razlikuje od buržuja svojim shvaćanjem *pravde*,
jer za sebe ne zahtijeva ništa drugo osim stvarnog ploda
svog vlastitog rada: a od ekskluzivnog republikanca razlikuje
se svojim iskrenim i ljudskim egoizmom, jer živi otvoreno i
bez fraza za sama sebe, znajući da, ako tako živi *u skladu
s pravdom*, služi cjelokupnom društvu i da služeći društvu
koristi sebi. Republikanac je krut i često zbog rodoljublja –
kao svećenik zbog vjere – okrutan. Socijalist je prirodan,
umjereno rodoljuban, no zato uvijek izrazito human. Jednom
riječju, između republikanskog socijalista i političkog
republikanca ispriječio se ponor: politički republikanac, kao
*polureligiozno stvorenje*, pripada prošlosti, dok republikanski
socijalist, koji je *pozitivist ili ateist*, pripada budućnosti.
Taj je antagonizam došao do punog izražaja 1848. Već od
prvih časova revolucije oni se nisu ni u čemu slagali: njihovi
ideali i instinkti vukli su ih u dijametralno suprotnim smjerovima.
Cijelo razdoblje između veljače i lipnja proteklo je u
međusobnom trvenju koje je, raspirujući građanski rat u
taboru revolucionara i paralizirajući njihove snage, nužno išlo
u prilog i onako već snažnoj koaliciji svih slojeva reakcije, koji
su se pritisnuti strahom skupili i ujedinili u jednu jedinu
stranku. U lipnju su i republikanci prešli reakciji s ciljem da
unište socijaliste. Vjerovali su da su postigli pobjedu, no time
su zapravo dokrajčili svoju ljubljenu republiku. General Cavaignac,
glavni nosilac kontrarevolucionarne zastave bio je
preteča Napoleona III. Svi su to već tada shvatili, ako već ne
u Francuskoj, a ono barem u ostalom svijetu, jer ta je žalosna
pobjeda republikanaca protiv pariških radnika bila proslavljena
kao veliki trijumf na svim dvorovima Evrope, a generali
pruskih garda pohitali su da pošalju bratske čestitke generalu
Cavaignacu.
Izbezumljena strahom od crvene sablasti, evropska se buržoazija
prepustila apsolutnoj servilnosti. Nepodložna i liberalna
po prirodi, buržoazija ne ljubi vojnički režim, no prihvatila ga
je pod prijetnjom opasnosti od narodne emancipacije. Žrtvovavši
dakle svoje dostojanstvo i sva svoja velika dostignuća iz
osamnaestog stoljeća i s početka ovog stoljeća, vjerovala je
da je barem kupila mir i sigurnost, što joj je bilo potrebno za
uspješno obavljanje trgovačkih i industrijskih transakcija. »Mi
vam žrtvujemo svoju slobodu« – kao da se tim riječima obratila
vojnim snagama koje su se ponovno izdigle iz ruševina
treće revolucije – »dajte nam za uzvrat da mirno eksploatiramo
rad narodnih masa i štitite nas od njihovih zahtjeva,
koji doduše teoretski mogu izgledati opravdani, no, sa stanovišta
naših interesa, oni su odvratni«. Sve je to bilo buržoaziji
obećano i ispunjeno. Zašto je onda buržoazija, i to cjelokupna
evropska buržoazija, danas općenito uzevši nezadovoljna?
Ona nije računala na to da je vojnički režim veoma skup,
da on samom svojom unutarnjom organizacijom paralizira,
uznemiruje i uništava narode, te da, povrh svega, slijedeći
jednu sebi svojstvenu logiku koja nikad u povijesti nije bila
opovrgnuta, ima kao neminovnu posljedicu rat: dinastički ratovi,
ratovi zbog pitanja časti, osvajački ratovi, ratovi za prirodne
granice, ratovi za ravnotežu – neprestano razaranje i
proždiranje država od strane država, rijeke ljudske krvi,
požari sela, uništeni gradovi, pustošenja čitavih pokrajina –
i sve to da bi se zadovoljilo častohleplje vladara i njihovih
miljenika, zato da bi se oni mogli obogatiti, da bi mogli osvojiti
i pokoriti narode i da bi mogli ući u povijest.
Sada to buržoazija shvaća i zbog toga je nezadovoljna režimom
čijem je stvaranju tako zdušno pridonijela. Taj režim
joj je dojadio. No čime će ga ona moći nadomjestiti?
Ustavna monarhija već je stvar prošlosti. Uostalom ona
nikad i nije naročito cvjetala na evropskom kontinentu; pa čak
i u Engleskoj, toj povijesnoj kolijevci modernog konstitucionalizma
u koju danas prodire sve snažnija demokracija, ona
je uzdrmana, ona posrće i uskoro neće više biti u stanju da
zadrži rastući val narodnog gnjeva i narodnih zahtjeva.
Republika? Ali kakva republika? Da li samo politička ili
demokratska i socijalna? Jesu li narodi još uvijek za stvar
socijalizma? Da, jesu, više nego ikada. U lipnju 1848. nije
propao socijalizam općenito, već samo *državni socijalizam*,
autoritarni i normativni socijalizam, onaj koji je vjerovao
i nadao se da će potpuno zadovoljenje potreba i legitimnih
zahtjeva radničkih klasa biti osigurano od strane države i da
će ona, naoružana svojom svemoćnom snagom htjeti i moći
uspostaviti novi socijalni poredak. Nije dakle socijalizam umro
u lipnju, naprotiv, država se našla u bankrotu pred socijalizmom
i budući da je bila nesposobna da mu plati ono što mu
je dugovala, pokušala ga je ubiti da bi se na najlakši način
riješila tog duga. Ubiti ga nije uspjela, ali je ubila vjeru koju
je socijalizam imao u nju i obezvrijedila istodobno sve teorije
autoritarnog ili doktrinarnog socijalizma od kojih su jedne,
kao Cabetova »Ikarija« i kao Louis Blancova »Organizacija
rada«, savjetovale narodu da se u svemu pouzda u državu, dok
su druge pokazale svoju neodrživost nizom smiješnih iskustava.
Čak je i Proudhonova banka, koja bi u sretnijim okolnostima
mogla prosperirati, propala, uništena mržnjom i sveopćim
neprijateljstvom od strane buržuja.
Socijalizam je izgubio tu prvu svoju bitku zbog jednog sasvim
jednostavnog razloga: bio je doduše bogat instinktima i
negativnim teorijskim idejama koje su mu davale tisuću
opravdanih razloga protiv buržoaskih privilegija, no još je
uvelike oskudijevao u pozitivnim i praktičnim idejama koje
su nužne da bi se na ruševinama buržoaskog sustava mogao
izgraditi jedan novi sustav: sustav narodne pravde. Radnici
koji su se borili u lipnju za emancipaciju naroda bili su
ujedinjeni instinktom a ne idejama – zbrkane ideje koje su
imali tvorile su babilonsku kulu, kaos iz kojeg ništa nije
moglo proizići. To je bio osnovni razlog njihova poraza. No
treba li zbog toga sumnjati u budućnost i u sadašnju snagu
socijalizma? Kršćanstvo cilj kojega je bio osnivanje kraljevstva
pravde na nebu trebalo je nekoliko stoljeća da pobijedi u
Evropi. Budući da socijalizam ima pred sobom još teži
problem – uspostavljanje kraljevstva pravde na Zemlji, treba li
se onda čuditi da nije pobijedio za svega nekoliko godina?
Zar je potrebno, gospodo, dokazivati da socijalizam nije
mrtav? Da se u to uvjerimo, dovoljno je baciti pogled na ono
što se danas događa u cijeloj Evropi. S onu stranu raznih
diplomatskih brbljarija i svih tih ratnih halabuka što ispunjavaju
Evropu nakon 1852, je li se i u jednoj zemlji postavilo
neko ozbiljno pitanje, a da to nije bilo socijalno pitanje?
Socijalno pitanje velika je nepoznanica čije približavanje svi
osjećaju, od koje svatko drhti i o kojoj se nitko ne usudi
govoriti... No ta nepoznanica govori sama za sebe i to sve
glasnije. Kooperativna radnička društva, banke za međusobnu
pomoć i za kreditiranje rada, tredjunioni i međunarodni savez
radnika svih zemalja, sav taj rastući pokret radnika u Engleskoj,
Francuskoj, Belgiji, Njemačkoj, Italiji i Švicarskoj, zar
sve to ne dokazuje da radnici nisu odustali od svoga cilja i da
nisu izgubili vjeru u svoju skorašnju emancipaciju, te da su
istodobno shvatili da za približavanje časa svog oslobođenja ne
smiju računati na države, ni na uvijek više ili manje licemjernu
pomoć povlaštenih klasa, već na same sebe i na svoja
nezavisna i posve spontano nastala društva?
U većini evropskih zemalja taj je pokret barem prividno
udaljen od politike, jer još uvijek ima isključivo ekonomski i
tako reći privatni karakter. No u Engleskoj, on se je već postavio
odlučno na vrući teren politike i, organiziran u jedan
snažan savez, »Savez za reformu«, već je izvojevao veliku
pobjedu protiv politički organiziranih privilegija aristokracije
i krupne buržoazije. S praktičnom strpljivošću i dosljednošću
svojstvenima engleskom duhu »Reform League« je zacrtala
svoj ratni plan. Tom savezu ništa nije teško i ne da se zaplašiti
ni zaustaviti nikakvom preprekom. »Najkasnije za deset godina«,
kažu njegovi članovi, »pa i uz pretpostavku svih mogućih
zapreka, imat ćemo opće pravo glasa, a onda...« A onda će
podići socijalnu revoluciju!
Tiho, napredujući putem privatnih ekonomskih društava,
socijalizam je u Francuskoj i Njemačkoj među radničkim klasama
već postigao toliku snagu da i Napoleon III i grof Bismarck
počinju s njim tražiti savez. A u Italiji i Španjolskoj,
nakon žalosnog fjaska svih političkih partija i zbog strahovite
bijede u koju su i jedna i druga zemlja zapale, svako drugo
pitanje uskoro će izgubiti bilo kakvo značenje pred ekonomskim
i socijalnim pitanjem. A što se tiče Rusije i Poljske,
postoji li u njima uopće koje drugo pitanje osim socijalnog?
Ta upravo je ono srušilo posljednje nade u staru plemićku i
povijesnu Poljsku. Socijalno pitanje prijeti i ono će uništiti
već ionako snažno uzdrmanu egzistenciju tog grozomornog carstva
svih ruskih zemalja. Ta nije li čak i u Americi socijalizam
potpuno izišao na svjetlo dana, i to u prijedlogu jednog
istaknutog čovjeka, bostonskog senatora Charlesa Sumnera, da se
oslobođenim Crncima južnih država podijeli zemlja?
Prema tome, gospodo, vidite da je socijalizam posvuda prisutan
i da je, unatoč svom lipanjskom porazu, podzemnim
radom s pomoću kojeg je polako prodro u dubine političkog
života svih zemalja postigao to da se posvuda osjeća kao
latentna snaga ovoga stoljeća. Još nekoliko godina i on će se
pokazati kao aktivna i nezaustavljiva sila.
Uz veoma malo iznimaka, gotovo svi evropski narodi, od
kojih neki ni ne poznaju riječ socijalizam, danas su u stvari
okrenuti socijalizmu i ne priznaju drugu zastavu osim one koja
im najavljuje prvenstveno njihovu ekonomsku emancipaciju
i ne zanima ih više nikakvo drugo pitanje osim ovoga.
Socijalizam ih dakle jedini može navesti da se bave politikom, i to
dobrom politikom.
Nije li stoga, gospodo, dovoljno ukratko reći da mi jednostavno
ne smijemo izostaviti socijalizam iz našeg programa i
da bi naše odustajanje od socijalizma značilo učiniti nemoćnom
cjelokupnu našu akciju? Našim programom, u kojem smo se
deklarirali federalističkim republikancima, pokazali smo se
dovoljno revolucionarnima da odbijemo od sebe veliki dio
buržoazije: sve one koji spekuliraju na bijedi i nesrećama
naroda i koji pokušavaju ostvariti dobit i u najvećim
katastrofama što danas više nego ikada pogađaju stanovništvo. Nakon
uklanjanja tog aktivnog, gramzivog, spletkarskog i spekulativnog
dijela buržoazije, ostat će uz nas još uvijek većina
mirnih i radinih građana, koji doduše katkada čine zlo, no to
više iz nužde nego vlastitom voljom i sklonošću. Oni i ne žele
ništa drugo nego da se oslobode te fatalne nužde koja ih tjera
u neprestano neprijateljstvo prema radničkom stanovništvu i
koja ih istodobno uništava. Treba naglasiti da danas i pripadnici
sitne buržoazije, tj. sitne trgovine i sitne industrije, počinju
trpjeti gotovo isto toliko kao i radničke klase, a ako stvari
nastave teći istim tempom, ta bi se znatna građanska većina
mogla uskoro po svom ekonomskom položaju izjednačiti s
proletarijatom. Krupna trgovina, krupna industrija i nadasve
krupna i gramziva spekulacija uništavaju je, proždiru i guraju
u ponor. Položaj sitne buržoazije postaje dakle sve revolucionarniji
i njene ideje koje su toliko dugo bile reakcionarne,
danas se bistre zahvaljujući okrutnim lekcijama i nužno će
poprimiti suprotan smjer. Najinteligentniji među njima počinju
shvaćati da za poštenu buržoaziju nema drugog spasa nego u
savezu s narodom i da se socijalno pitanje tiče i njih, i to na
*isti način* kao i naroda.
Ta progresivna promjena u nazorima evropske sitne buržoazije
je utješna i neprijeporna činjenica. No ne smijemo s
tim u vezi imati iluzija: inicijativu za novi razvoj neće imati
ona, već narod; na Zapadu bit će to tvornički i gradski radnici,
a kod nas, u Rusiji, Poljskoj i većini slavenskih zemalja bit će
to seljaci. Sitna buržoazija je postala suviše bojažljiva, suviše
strašljiva, suviše skeptična a da bi sama preuzela bilo kakvu
inicijativu; nju će se moći pridobiti, no ona sama neće pridobiti
nikoga; jer koliko oskudijeva idejama, toliko joj nedostaju
sigurnost i zanos. Zanos koji lomi prepreke i koji stvara
nove svjetove nalazi se isključivo u narodu. Prema tome, inicijativa
za novi pokret pripast će neprijeporno narodu. Ta zar
bismo mogli nakon svega rečenoga izostaviti narod iz našeg
programa! Ta zar bismo mogli ne govoriti o socijalizmu, toj
novoj religiji naroda!
No neki kažu da je socijalizam sklon savezu sa cezarizmom.
Prije svega to je kleveta. Naprotiv, cezarizam, videći da se
na obzorju pomalja prijeteća snaga socijalizma, traži njegovu
naklonost da bi ga iskoristio za svoje interese. No nije li to
za nas još jedan razlog više da se bavimo socijalizmom, s ciljem
da spriječimo takav monstruozni savez realizacija kojega
bi bila nesumnjivo najveća katastrofa što može zaprijetiti
slobodi čovječanstva?
Međutim, mi se moramo baviti socijalizmom čak i izvan
svih tih praktičnih razloga jer socijalizam je *pravda*. Pri tome,
kad govorimo o pravdi, ne podrazumijevamo onu pravdu koju
nam pružaju zakonici i rimsko pravo, jer ta pravda počiva
velikim dijelom na aktima nasilja, a kasnije je sankcionirana
vremenom i blagoslovom vladajuće crkve, kršćanske ili poganske,
i prihvaćena kao apsolutni princip iz kojeg sve ostalo slijedi
kao najstroža logička dedukcija [7]. Mi govorimo o pravdi koja
počiva jedino na ljudskoj savjesti, pravdi koju ćete naći u
svijesti svakog čovjeka, pa čak i u svijesti djece, i koja se
očituje kao jednostavno *izjednačivanje* (ekvacija).
[7] U tom aspektu pravna nauka pokazuje savršenu podudarnosti s
teologijom, jer obje su nauke izgradile svoje sustave istim postupkom:
pravo polazi od jedne stvarne no nepravedne činjenice, a to je prisvajanje
s pomoću sile i otimačine; teologija polazi od jedne fiktivne i
apsurdne činjenice, a to je božanska objava kao apsolutni princip. Polazeći
od te apsurdnosti, odnosno od te nepravednosti, obje nauke se
koriste najstrožom logikom da bi izgradile, jedna teološki sustav, a druga
pravosudni sustav.
Ta univerzalna pravda koja, međutim, zbog upotrebe sile
i zbog religioznih utjecaja nije još nikad prevladala ni u
političkom, ni u pravosudnom, ni u ekonomskom svijetu, mora
biti osnova novoga svijeta. Bez nje nema ni slobode, ni
republike, ni blagostanja, ni mira! Ona stoga mora biti
pretpostavkom svih naših rezolucija da bismo što efikasnije pridonijeli
uspostavljanju mira.
Ta nam pravda nalaže da uzmemo u svoje ruke stvar naroda
koji je dosad bio tako strašno ugnjetavan i da zahtijevamo
za njega, zajedno s političkom slobodom, ekonomsku i
socijalnu emancipaciju.
Mi vam ne predlažemo, gospodo, ovaj ili onaj socijalistički
sustav. Jedino što od vas tražimo jest to da se ponovno
proklamira ono veliko načelo francusko revolucije, načelo prema
kojemu svaki čovjek mora imati materijalna i moralna sredstva
da razvije cjelokupnu svoju čovječnost. To se načelo, po
našem mišljenju ostvaruje rješenjem slijedećeg problema:
*Organizirati društvo tako da svaki pojedinac, muškarac ili
žena, kad se rodi, nađe približno jednaka sredstva za razvitak
svojih različitih sposobnosti i za njihovo iskorištavanje u svom
radu;* organizirati takvo društvo koje će, budući da su društvena
bogatstva zapravo uvijek proizvedena radom, omogućivati
svakom pojedincu da uživa u tim bogatstvima samo
onda ako bude svojim radom izravno pridonosio stvaranju tih
bogatstava i koje će onemogućiti svakom pojedincu, bio on tko
mu drago, eksploataciju tuđega rada.
Svakako, proći će stoljeća prije no što se to načelo u potpunosti
ostvari. No povijest ga je postavila i odsad ga ne možemo
zaobilaziti a da sami sebe ne osudimo na potpunu nemoć.
Moramo odmah dodati da energično odbacujemo svaki pokušaj
takve društvene organizacije koja bi umjesto potpune
slobode pojedinaca zahtijevala uspostavljanje jedne normativne
vlasti bilo kakve vrste, te da ćemo u ime te slobode koju
priznajemo jedinom osnovom i jedinim legitimnim tvorcem
svake, kako ekonomske tako i političke organizacije, protestirati
uvijek protiv svega što nalikuje, izbliza ili izdaleka,
državnom komunizmu i državnom socijalizmu.
Jedino što će, prema nama, država moći i morati učiniti,
bit će najprije postupno suživanje prava nasljedstva, s ciljem
da ga se što prije ukine. Budući da je pravo nasljedstva čisti
proizvod države, i to jedan od bitnih uvjeta samog postojanja
autoritarne i božanske države, ono može i mora biti ukinuto
slobodom unutar države, što drugim riječima znači da se sama
država mora raspasti u jednom društvu slobodno organiziranom
na principima pravde. Smatramo da će to pravo nužno
morati biti ukinuto, i to zato što dok god bude postojalo
*nasljedstvo*, postojat će *nasljedna* ekonomska nejednakost, dakle
ne prirodna nejednakost među pojedincima, već umjetna nejednakost
među klasama. A ova će se nužno uvijek očitovati
kao nasljedna nejednakost mogućnosti razvitka i formiranja
inteligencije te će stoga i dalje ostati izvorište i baza za
sankcioniranje svih političkih i društvenih nejednakosti. Jednakost
polazišta na početku svačijeg života, jednakost koja će ovisiti
o ekonomskoj i političkoj organizaciji društva, a s ciljem da
svatko, apstrahirajući od različitih priroda, bude samo proizvod
svojih vlastitih djela – to je smisao pravde. Smatramo
da bi jedini nasljednik svih pokojnika morao biti javni fond
za odgoj i obrazovanje sve djece obaju spolova. Taj fond bi
obuhvaćao njihovo uzdržavanje od rođenja do punoljetstva.
Kao Slaveni i Rusi dodat ćemo da je kod nas uvriježena
socijalna ideja, zasnovana na općem i tradicionalnom instinktu
našeg stanovništva, prema kojoj zemlju, vlasništvo cijelog
naroda, ne smije posjedovati nitko drugi osim onih koji je
svojim rukama obrađuju.
Uvjereni smo, gospodo, da je taj princip pravedan, te da je
on bitan i neizbježan uvjet svake ozbiljne socijalne reforme
i da će ga, prema tome, i zapadna Evropa prihvatiti i priznati,
unatoč svim teškoćama s kojima bi se njegovo ostvarenje
moglo suočiti u nekim zemljama, kao što je npr. Francuska,
u kojoj već većina seljaka posjeduje zemlju, no u kojoj najveći
dio tih istih seljaka neće uskoro posjedovati ništa zbog zemljišne
parcelizacije koja je neizbježna posljedica političko-ekonomskog
sustava što vlada danas u toj zemlji. Međutim,
s tim u vezi ne donosimo nikakav prijedlog, kao sto se i općenito
uzdržavamo od bilo kakvog prijedloga u vezi s nekim
određenim problemom društvene znanosti i politike, u uvjerenju
da će sva ta pitanja u našem listu postati predmetom
ozbiljne i duboke diskusije. Stoga ćemo se danas ograničiti
na to da vam predložimo slijedeću deklaraciju:
*»Uvjereni da će ozbiljno ostvarenje slobode, pravde i mira
na svijetu biti nemoguće dok god neizmjerno većina pučanstva
bude razvlaštena od svakog dobra, lišena obrazovanja i osuđena
na političku i društvenu ništavnost, te na ropstvo de
facto, ako već ne de jure, i to ponajprije zbog bijede a zatim
zbog prisile da radi bez predaha i slobodnog vremena, proizvodeći
sva bogatstva kojima se svijet danas dići, a od kojih ubire
toliko mali dio da joj on jedva dostaje za osiguranje
svakidašnjeg kruha;*
*uvjereni da tom cjelokupnom pučanstvu koje je dosad bilo
stoljećima tako strašno ugnjetavano, pitanje kruha predstavlja
pitanje intelektualne emancipacije, slobode i čovječnosti;*
*uvjereni da je sloboda bez socijalizma privilegij i nepravda,
a da je socijalizam bez slobode ropstvo i brutalnost;*
*članovi Saveza odlučno objavljuju nužnost jedne radikalne
socijalne i ekonomske reforme koje će cilj biti oslobađanje
narodnog rada od jarma kapitala i njegovih posjednika, reforme
koja će počivati na najstrožoj pravdi, i to ne na onoj pravosudnoj,
ni na teološkoj, ni na metafizičkoj, već jednostavno na
ljudskoj pravdi, na pozitivnoj znanosti i na apsolutnoj slobodi.*
*Savez istodobno donosi odluku da će njegov list široko
otvoriti svoje stupce svim ozbiljnim diskusijama o ekonomskim
i društvenim pitanjima, dok god one budu iskreno nadahnute
željom za što širom narodnom emancipacijom, kako s materijalnog,
tako i s političkog i intelektualnog gledišta.«*
* * *
Pošto smo izložili naše ideje o *federalizmu* i *socijalizmu*,
smatramo, gospodo, da vam moramo izložiti još jedno pitanje
za koje mislimo da je neraskidivo vezano uz prva dva, a to je
*pitanje religije*. Stoga vas molimo za dopuštenje da rezimiramo
sve naše ideje u vezi s tim predmetom jednom jedinom
riječju koja će vam se možda učiniti barbarskom: *antiteologizam*.
** III – Antiteologizam
Gospodo, uvjereni smo da se ni jedna velika politička i
društvena promjena u svijetu nije dogodila a da je nije pratila,
ili da joj često nije i prethodila, analogna promjena u filozofskim
i religioznim idejama što upravljaju kako individualnom
tako i društvenom sviješću.
Religije sa svojim bogovima nikada nisu bile drugo doli
tvorevina vjerničke i praznovjerne mašte čovjeka koji još nije
dosegao razinu čistog razuma i slobodne misli što se oslanja
na znanost. Nebo je bilo samo obmana, u kojoj je čovjek
zanesen vjerom dugo vremena pronalazio svoj vlastiti lik, no
uvećan i preobražen, drugim riječima *diviniziran*.
Povijest religija, odnosno povijest naizmjeničnog uspona
i pada bogova, zapravo je povijest razvoja inteligencije i
kolektivne svijesti čovječanstva. Što su ljudi više otkrivali u sebi
ili izvan sebe neku silu, moć ili bilo kakvo novo svojstvo, oni
su ih pripisivali svojim bogovima, nakon što su ih prethodno
snagom svoje religiozne mašte prekomjerno uvećali i napuhali
upravo onako kao što to obično čine djeca. I tako se nebo,
zahvaljujući toj skromnosti i darežljivosti ljudi, obogatilo
plodovima zemlje, i prirodno, posljedica je bila ova: što je nebo
postajalo bogatije, čovječanstvo je bivalo siromašnije. Nakon
što je božanstvo uspostavljeno, ono je, naravno, proglašeno
gospodarem, početkom i darivateljem svih stvari: stvarni svijet
počeo je postojati samo kao odraz božanstva, a sâm čovjek
koji je to božanstvo u svom neznanju stvorio, sada je pred
njim pokleknuo i prozvao se njegovim stvorom, njegovim robom.
Kršćanstvo je primjer religije u pravom smislu te riječi, jer
ono prikazuje i ispoljava pravu prirodu i bit svake religije,
a to su: sustavno osiromašenje, skrušenost i apsolutna podložnost
čovječanstva bogu. A upravo to je najviši princip ne samo
svake religije već i svake metafizike, bila ona teistička ili
panteistička. Budući da je bog sve, realni svijet i čovjek nisu
ništa. Budući da je bog istina, pravda i vječni život, čovjek
je laž, nepravda i smrt. Budući da je bog gospodar, čovjek je
rob. Nesposoban da sam nađe put do pravde i istine, čovjek
treba da ih primi kao objavu odozgo preko poslanika i izabranika
milosti božje. Međutim, objava ujedno povlači za sobom
postojanje objavitelja, proroka i svećenika, a ovi, jednom
priznati kao zastupnici božanstva na zemlji, kao učitelji i
uvoditelji čovječanstva u vječni život, dobivaju time zadatak
da čovječanstvom ujedno i upravljaju, da njime vladaju i da
mu ovdje, dolje na zemlji, zapovijedaju. Svi ljudi dužni su im
zauzvrat vjeru i apsolutnu poslušnost; kao sluge božje, oni
istodobno treba da budu sluge crkve, a i države, ukoliko je to
za crkvu probitačno. To je upravo ono što je od svih religija
koje postoje ili koje su postojale jedino kršćanstvo savršeno
razumjelo i što je – među svim kršćanskim sektama – jedino
rimokatolicizam proglasilo i ostvarilo s neumoljivom dosljednošću.
Upravo zbog toga je kršćanstvo apsolutna religija, najviša religija,
i zato je apostolska i rimska crkva jedina dosljedna,
legitimna i božanska.
Dopustite, dakle, da kažemo svim polufilozofima, svim samozvanim
religioznim misliocima: *postojanje boga pretpostavlja odustajanje
od ljudskog razuma i pravednosti; ono je negacija ljudske slobode
i nužno dovodi do ropstva ne samo u teoriji nego i u praksi.*
Dakle, osim ako ne želimo ropstvo, mi niti možemo a niti
smo dužni da damo i najmanju koncesiju teologiji. Naime, tko
u toj mističnoj i strogo dosljednoj abecedi počne s A, morat
će neizbježno doći i do Ž, odnosno tko želi da se klanja bogu,
morat će se odreći i svoje slobode i svog ljudskog dostojanstva:
Bog postoji, dakle čovjek je rob.
Čovjek je razuman, pravedan i slobodan, dakle bog ne postoji.
Sumnjamo da itko može opovrći gornja dva suda. Pa onda
izvolite izabrati.
Uostalom, povijest nam pokazuje da su svećenici svih religija
bili saveznici tiranije – nešto u manjoj mjeri bili su to
svećenici onih religija čije su crkve bile proganjane. Međutim,
zar nisu i ovi potonji, boreći se i proklinjući vlast koja ih
ugnjetava, u isto vrijeme pozivali svoje vlastite vjernike na
poslušnost i nisu li time uvijek utirali put jednoj novoj tiraniji?
Intelektualnom ropstvu, ma koje ono prirode bilo, slijedit
će kao prirodna posljedica političko i društveno ropstvo.
Kršćanstvo u svim svojim raznim oblicima, a s njime i doktrinama
i deistička metafizika koja je iz njega proizišla i koja,
u krajnjoj liniji, i nije drugo doli zakrinkana teologija,
predstavljaju danas, bez sumnje, najveću zapreku u borbi za
oslobođenje društva. Evo dokaza: sve vlade, svi evropski državnici,
koji vjerojatno nisu ni metafizičari, ni teolozi, ni deisti i koji,
u dubini duše, ne vjeruju ni u boga ni u vraga, strastveno i
žestoko brane metafiziku isto tako kao i religiju, i to bilo koju,
samo ako ona poziva – kao što to, uostalom, sve religije čine –
na strpljivost, odricanje i pokornost.
Ta žestina kojom državnici brane religiju pokazuje koliko
je za nas važno da se protiv nje borimo i da je suzbijamo.
Je li, gospodo, potrebno da vas podsjećam do koje mjere
religiozni utjecaji izopačuju i kvare narod? Ti utjecaji ubijaju
u narodu razum, to najvažnije oružje u borbi za oslobođenje
čovjeka, čine od ljudi slaboumnike, što je, opet, glavni oslonac
svakom ropstvu, ispunjujući njihov duh božanskim apsurdima.
Religiozni utjecaji ubijaju u ljudima volju za rad, a upravo
rad predstavlja ponos i spas čovječanstva: radom čovjek
postaje stvaralac, radom oblikuje svoj svijet, njime stvara osnove
i uvjete svoje ljudske egzistencije i njime istodobno osvaja
svoju slobodu i čovječnost. Religija ubija u ljudima tu
stvaralačku moć, izazivajući u njima prezir prema zemaljskom
životu, sve zbog nade u nebesko blaženstvo, predočujući rad
kao neko prokletstvo ili kao zasluženu kaznu, a nerad i
dokolicu kao božansku povlasticu. Religija ubija u ljudima osjećaj
za pravdu, tu pouzdanu čuvaricu bratstva i vrhovni uvjet
mira, dopuštajući da se ravnoteža uvijek pomiče u prilog
najjačih, onih što su povlašteni po providnosti, milosti i
blagoslovu božjem. Napokon, religija u ljudima ubija čovječnost,
nadomješćajući je u njihovim srcima božanskom neumoljivošću.
Svaka je religija utemeljena na krvi, jer one sve, kao što
je poznato, u znatnoj mjeri počivaju na ideji žrtve, što znači
na vječnom prinošenju čovječanstva žrtveniku neugasive božanske
osvete. U toj krvavoj misteriji, žrtva je uvijek čovjek,
a svećenik, također čovjek, ali čovjek povlašten milošću,
božjom, božanski je krvnik. To nam objašnjava zašto svećenici
svih religija, pa i oni najbolji, najčovječniji i najblaži, imaju
gotovo uvijek u dnu svoje duše i u svom srcu, ili bar u svom
razumu i mašti – a poznato je koliki je utjecaj razuma i mašte
na srce – nešto okrutnoga i krvoločnoga. Napokon, zašto
su se, u vrijeme kad se posvuda raspravljalo o ukidanju
smrtne kazne, svi svećenici, i rimokatolički i pravoslavni, kako
ruski tako i grčki, i protestantski – jednoglasno izjasnili za
njeno održanje?
Kršćanska je religija više nego ijedna druga utemeljena
na krvi i povijesno krštena u krvi. Tko bi izbrojao sve one
milijune žrtava što ih je ta religija, religija ljubavi i milosti,
prinijela u ime izvršenja okrutne kazne svoga boga. Sjetimo se
samo svih onih vrsta mučenja što ih je ona pronalazila i
primjenjivala. Je li ona u naše vrijeme postala blaža i humanija?
Ne, nije, samo što je, pokolebana ravnodušnošću i sumnjičavošću
naroda, postala nemoćna, ili bolje rečeno mnogo manje
moćna, no, na žalost, njena moć da čini zlo prisutna je još i
danas. I pogledajte što se događa u zemljama u kojima je
religija, probuđena strašću reakcionara, prividno oživjela: zar
joj nisu uvijek prve riječi kazna i krv, zatim odricanje od
upotrebe ljudskog razuma i konačan zaključak ropstvo? Dok
god kršćanstvo i kršćanski svećenici, i uopće, dok god ijedna
božanska religija bude izvršavala i najmanji utjecaj na narodne
mase, neće na zemlji pobijediti razum, sloboda, čovječnost
i pravda; jer dok god narodne mase ostanu utonule u religiozno
praznovjerje, one će uvijek služiti kao oruđe svim despotizmima
združenim u borbi protiv oslobođenja čovječanstva.
Stoga nam je veoma stalo da oslobodimo mase vjerskog
praznovjerja, i to ne samo zbog ljubavi prema njima nego i
zbog ljubavi prema nama samima kako bismo spasili našu
slobodu i sigurnost. No, taj cilj možemo postići samo uz pomoć
*racionalne znanosti* i *propagande socijalizma*.
Pod *racionalnom znanošću* podrazumijevamo znanost koja
se, oslobođena svih metafizičkih i religijskih utvara, razlikuje
od čisto eksperimentalnih i kritičkih znanosti ponajprije po
tome što se ona u svojim istraživanjima ne ograničuje samo
na ovaj ili onaj određeni predmet već nastoji da obuhvati
čitav univerzum, i to, naravno, onaj poznati, jer s nepoznatim
ona nema što raditi; nadalje, razlikuje se i po tome što se ona
ne služi, poput spomenutih znanosti, isključivo i samo analitičkom
metodom, već si dopušta da pribjegne i sintezi, koristeći
se često analogijom i dedukcijom, ali vodeći uvijek računa o
tome da ovim sintezama pripiše samo vrijednost hipoteze sve
dotle dok ih najstroža eksperimentalna analiza ili kritika
posve ne potvrdi.
Hipoteze racionalnih znanosti razlikuju se od hipoteza
metafizike. Naime, metafizika izvodi svoje hipoteze kao logične
posljedice jednog apsolutnog sustava i zahtijeva da one budu
pod svaku cijenu prihvaćene, dok, naprotiv, hipoteze racionalne
znanosti, a one nisu proizišle iz nekog transcendentalnog
sustava, već iz jedne sinteze koja je zapravo sažetak ili opći
izraz za mnoštvo činjenica dokazanih eksperimentom, ne mogu
nikada imati takav karakter prisile ili obveze, budući da se te
hipoteze uvijek izlažu na takav način da mogu onog časa biti
opozvane čim ih novo iskustvo, novi pokusi opovrgnu.
Racionalna filozofija ili univerzalna znanost ne postupa ni
aristokratski ni autoritarno kao blagopokojna dama – metafizika.
Budući da je uvijek organizirana odozgo prema dolje,
putem dedukcije i sinteze, metafizika je tvrdila da priznaje
samostalnost i slobodu i pojedinačnim znanostima no, zapravo,
ona ih je strahovito ometala, što je išlo tako daleko da im je
nametala zakone, pa čak i činjenice koje je često bilo nemoguće
naći u prirodi, sprečavajući ih pri tom da se upuste u ona
eksperimentiranja čiji bi rezultati mogli uništiti sve njezine
spekulacije. – Metafizika je, kao što se vidi, postupala po istoj
metodi kao i centralističke države.
Racionalna filozofija je, naprotiv, potpuno demokratska
znanost. Ona je slobodno organizirana odozdo prema gore i
kao jedini temelj svog učenja uzima iskustvo. *Ona ne može
prihvatiti ništa što stvarno nije analizirano i potvrđeno iskustvom
ili najstrožom kritikom.* Prema tome bog, vječnost, apsolut,
svi ti predmeti tako dragi metafizici, potpuno su izbačeni
iz njena okrilja. Ona ih ravnodušno otklanja od sebe, promatrajući
ih jednako kao i tolike druge varke i utvare. No kako
varke i utvare igraju bitnu ulogu u razvoju ljudskog duha, jer
čovjek obično ne dolazi do spoznaje jednostavne istine izravno
nego tek pošto je prethodno iscrpio sve moguće predodžbe što
ih je stvorio u svojoj mašti, a kako je razvoj ljudskog duha
realni predmet znanosti, prirodna filozofija dodjeljuje im u
tom razvoju njihovo pravo mjesto, promatrajući samo s gledišta
povijesti. Istodobno nam nastoji pokazati fiziološke i povijesne
uzroke koji objašnjavaju nastanak, razvoj i odumiranje
religioznih i metafizičkih ideja kao i njihovu relativnu i
prolaznu nužnost u evoluciji ljudskog duha. Na taj način prirodna
filozofija vraća tim idejama ono mjesto u povijesti koje im
pripada, odbacujući ih zatim zasvagda.
Predmet racionalne filozofije je stvarni i poznati svijet.
U očima racionalnog filozofa u svijetu postoji samo jedan
bitak i samo jedna znanost. Prema tome, on teži da dovede u
sklad sve pojedinačne znanosti da bi ih obuhvatio u jednom
jedinom sustavu. To usklađivanje i povezivanje svih pozitivnih
znanosti u jedno jedino ljudsko znanje sadržaj je *positivne filozofije*
ili univerzalne znanosti. Tu filozofiju, koja je nasljednica
a istodobno apsolutna negacija religije i metafizike i koju
su već dugo nagovještavali i pripremali najuzvišeniji duhovi,
prvi put je prikazao kao jedan cjelovit sustav veliki francuski
mislilac Auguste Comte. Njegova je učena i smiona ruka dala
pozitivnoj filozofiji njen prvi nacrt.
Koordinacija koju uspostavlja pozitivna filozofija nikako
nije samo jednostavna jukstapozicija, već je to jedna vrsta
organske povezanosti u kojoj se polazi od najapstraktnije
znanosti, one koja kao predmet ima red najjednostavnijih činjenica –
a to je matematika – a zatim se postupno uzdiže do
relativno konkretnijih znanosti, onih što kao predmet imaju
sve složenije činjenice. Tako se od čiste matematike dolazi do
mehanike, astronomije, zatim do fizike, kemije, geologije i
biologije (pod kojom podrazumijevamo usporednu klasifikaciju
i anatomiju i fiziologiju, najprije biljnog a zatim životinjskog
carstva) da bi se završilo sociologijom koja obuhvaća svu
ljudsku povijest kao razvoj kolektivne i individualne ljudske
egzistencije u političkom, ekonomskom, socijalnom, religioznom,
umjetničkom i znanstvenom životu. Među tim znanostima
što uzastopno slijede jedna drugu, počam od matematike pa
do sociologije, nema nikakva prekida. Postoji samo jedan bitak,
jedno znanje i, u suštini, uvijek ista metoda, koja, međutim,
postaje nužno to složenije, što i činjenice koje se pred
njom postavljaju bivaju složenije; svaka slijedeća znanost
oslanja se čvrsto i potpuno na prethodnu, i u onoj mjeri u
kojoj nam postojeće stanje naših stvarnih spoznaja to dopušta,
nastojimo je prikazati kao nužnu razvojnu posljedicu prethodne.
Zanimljivo je uočiti da je redoslijed znanosti što ga je ustanovio
Auguste Comte gotovo isti onaj u Enciklopediji Hegela,
tog najvećeg metafizičara svih vremena, koji je imao sreću
i čast da razvoj spekulativne filozofije dovede do njena vrhunca,
no od tog časa, ona će pritisnuta vlastitom dijalektikom,
nužno krenuti putem samouništenja. Međutim, velika
je razlika između Augustea Comtea i Hegela. Dok je Hegel, budući
da je bio istinski metafizičar, spiritualizirao materiju i
prirodu, izvodeći ih iz logike, što znači iz duha – Auguste
Comte je, sasvim suprotno tome, materijalizirao duh, temeljeći
ga isključivo na materiji. Upravo je u tome njegova
veličina.
Tako, npr., psihologija, ta neobično važna znanost, koja je
tvorila samu osnovu metafizike i koju je spekulativna filozofija
smatrala gotovo apsolutnim i samoniklim svijetom, neovisnim
o bilo kakvom materijalnom utjecaju, nema u sustavu
Augustea Comtea nikakve druge osnove osim fiziologije i samo
je jedan od načina njezina ispoljavanja. Stoga sve ono što zovemo
inteligencijom, maštom, pamćenjem, osjećajem, osjetom
i voljom ne predstavlja u našim očima danas ništa drugo doli
različite sposobnosti, funkcije ili aktivnosti čovječjeg tijela.
Promatrani s tog gledišta, čovječji svijet, njegov razvoj i
njegova povijest – a sve to smo do sada bili smatrali manifestacijom
jedne teološke, metafizičke i pravno-političke ideje –
čije proučavanje danas moramo ponovno započeti, uzimajući
kao polaznu točku čitavu prirodu a kao nit vodilju fiziologiju
čovjeka, javit će nam se u sasvim novom svjetlu, prirodnijem,
širem, čovječnijem i plodnijem po poukama za budućnost.
Stoga se već predosjeća dolazak jedne nove znanosti: *sociologije* –
znanosti koja govori o općim zakonima što upravljaju čitavim
razvojem ljudskog društva. Ta će znanost biti
krajnji cilj i kruna pozitivne filozofije. Povijest i statistika
nam dokazuju da društveno ustrojstvo, kao i svako drugo
prirodno ustrojstvo, podliježe u svojoj evoluciji i preobrazbi
općim zakonima, i čini se da su ti zakoni jednako tako nužni
kao i zakoni u fizičkom svijetu. Pronaći i utvrditi te zakone
iz niza prošlih događaja i iz mase sadašnjih činjenica, to bi
morao biti predmet te znanosti. Ona već sada pobuđuje u nama
golemi duhovni interes, a za budućnost nam obećava veliku
praktičnu korisnost; naime, kao što nam jedino poznavanje
prirodnih zakona omogućuje da ovladamo prirodom i da je
mijenjamo u skladu s našim rastućim potrebama, isto tako
ćemo jedino vodeći računa o prirodnim i trajnim zakonima
koji upravljaju društvenom sredinom moći ostvariti svoju
slobodu i blagostanje u toj društvenoj sredini. I od časa kad
smo shvatili da uopće nema ponora između duha i prirode, ponora
koji je u mašti teologa i metafizičara razdvajao duh od
prirode, dužni smo promatrati ljudsko društvo kao ustrojstvo
svakako mnogo složenije nego ostala ustrojstva, ali isto tako
prirodno, podložno istim tim zakonima a povrh toga i onima
koji su isključivo njemu svojstveni. Kad jednom ovo prihvatimo,
onda postaje jasno da poznavanje i striktno promatranje tih
zakona postaje neizbježno kako bi društvene promjene
što ćemo ih poduzeti bile sposobne za život.
No međutim znamo da je *sociologija* tek nedavno rođena
znanost koja još traži svoja osnovna načela. Pa ako o toj
znanosti, najtežoj od svih ostalih, izričemo sud po primjeru
na druge, morat ćemo priznati da će joj biti potrebno još
mnogo stoljeća, a najmanje jedno, da se potpuno oblikuje i da
postane ozbiljna znanost, možda malo i samodopadna ali potpuna.
Što nam je, dakle, činiti? Treba li da ispaćeno čovječanstvo,
da bi se oslobodilo svih nevolja što ga tište, čeka još
jedno ili više stoljeća, kad mu pozitivna i definitivno
oblikovana sociologija bude mogla objaviti da je sad napokon u
stanju da mu dade upute i poduke kako da izvrši promjenu
svoga položaja na racionalnoj osnovi?
Ne, tisuću puta ne! Ponajprije, da bi se čekalo još nekoliko
stoljeća, trebalo bi imati strpljenja... podliježući jednoj
staroj navici, htjeli smo već reći da bi trebalo imati strpljenja
poput Nijemaca, no prekinula nas je misao da su u ispunjavanju
te vrline drugi narodi danas već pretekli Nijemce. A zatim, pretpostavljajući da bismo čak imali mogućnost i strpljenje
da čekamo, kakvo bi to bilo društvo koje bi nam
predstavljalo samo oživotvorenje ili primjenu jedne znanosti u
praksi pa makar ta znanost bila najsavršenija i najkompletnija
na svijetu? Bilo bi to bijedno društvo. Zamislite svijet koji bi
sadržavao samo ono što je ljudski duh do sada opazio, ustanovio i shvatio – ne bi li to bila samo bijedna kućerina u
usporedbi s postojećim svijetom?
Puni smo poštovanja prema znanosti i smatramo je najdragocjenijom
riznicom i najvećim ponosom čovječanstva.
Njome se čovjek razlikuje od životinje – tog svog današnjeg
mlađeg brata, a u prošlosti pretka. Zahvaljujući znanosti postao
je sposoban za slobodu. Ipak je nužno da spoznamo i granice
znanosti i da se podsjetimo kako ona nije totalitet, već da
je samo jedan njegov dio, a da je totalitet život: univerzalni
život svjetova, ili, da se ne izgubimo u nepoznatom i neodređenom,
to je život našeg Sunčeva sustava ili pak samo naše
zemaljske kugle; napokon – da se još više ograničimo: to je
čovječji svijet, tj. kretanje, razvitak i život ljudskog društva
na Zemlji. Sve je to neizmjerno opsežnije, veće, dublje i bogatije
od znanosti i ona to bogatstvo nikad neće moći iscrpsti.
Život, shvaćen u univerzalnom smislu, nije primjena neke
ljudske ili božanske teorije, već je to, najradije bismo rekli,
stvaranje, kad se ne bismo bojali da će ta riječ izazvati nesporazum;
ako narode, smatrajući ih stvaraocima svoje vlastite
povijesti, usporedimo s umjetnicima, mogli bismo se zapitati
jesu li najveći pjesnici ikada očekivali da im znanost otkrije
zakone pjesničkog stvaralaštva po kojima bi oni onda
stvarali svoja remek-djela? Zar Eshil i Sofoklo nisu svoje
veličanstvene tragedije stvorili daleko prije no što je Aristotel
napisao prvu estetiku upravo na osnovi tih djela? Je li se
Shakespeare ikada dao inspirirati nekom teorijom i nije li
Beethoven svojim simfonijama proširio osnove kontrapunkta?
I što bi uopće predstavljalo neko umjetničko djelo koje bi bilo
stvoreno prema propisima makar i najljepše estetike na
svijetu? Zaista moramo reći, bilo bi to bijedno. A narodi
koji stvaraju svoju povijest vjerojatno nisu ni siromašniji
instinktom, niti su nesposobniji stvaraoci, niti su ovisniji o
gospođi znanstvenicima nego što su to umjetnici.
Ako se ustručavamo da upotrijebimo riječ stvaranje, činimo
to zato što se bojimo da joj se ne pripiše jedno značenje
koje nikako ne možemo dopustiti. Naime, pojam stvaranja kao
da podrazumijeva i pojam stvaraoca, a mi ne priznajemo
postojanje nekog posebnog stvaraoca koji bi stvorio bilo čovječji,
bilo fizički svijet, jer su oba ova svijeta u našim očima samo
jedna jedina cjelina. Pa i kad govorimo o narodima kao stvaraocima
svoje povijesti, svjesni smo da upotrebljavamo metaforički
izraz i neprikladnu usporedbu. Svaki je narod jedno
kolektivno biće koje, nesumnjivo, posjeduje vlastite
fiziološko-psihološke kao i političko-socijalne osobine po kojima se
razlikuje od ostalih naroda i koje mu daju svojevrsnu individualnost;
ali to nikada nije jedan individuum, neko jedinstveno
i nedjeljivo biće u pravom smislu te riječi. Koliko god bila
razvijena narodna kolektivna svijest i koliko god se može
dogoditi da se u trenutku neke velike nacionalne krize takozvana
narodna volja strastveno usredotoči prema jednom jedinom cilju,
nikad ta volja neće postići ni približnu jačinu kao
u stvarnog pojedinačnog čovjeka. Ukratko, nijedan narod, koliko
god se osjećao jedinstvenim, nikada neće izreći riječi:
hoću! On će uvijek reći: hoćemo. Samo pojedinačni individuum
ima običaj govoriti: hoću. I ako čujete da netko u ime cijeloga
naroda kaže: »hoće«, budite uvjereni da se iza toga skriva neki
uzurpator u vidu čovjeka ili stranke.
Pod riječju stvaranje, ovdje, dakle, ne podrazumijevamo ni
teološko ili metafizičko, ni umjetničko, ni znanstveno, ni
industrijsko, ni bilo koje stvaranje iza kojeg se nalazi neki
individualni stvaralac. Pod tom riječju naprosto podrazumijevamo
neizmjerno složeni rezultat djelovanja bezbrojnog mnoštva
vrlo različitih velikih ili malih uzroka, od kojih su nam neki
poznati, no njihov daleko veći dio nam je još uvijek nepoznat,
uzroka što su se u danom času kombinirali, svakako ne bez
razloga, ali bez unaprijed određenog plana i bez namjere,
i time proizveli neko djelo.
Ali, reći će netko, zar onda povijest i sudbina ljudskog
društva ne predstavljaju samo kaos i nisu li oni samo igra slučaja?
Upravo suprotno. Samo ako povijest promatramo oslobođenu
svake božanske i čovječje samovolje, naglašujemo: samo tada,
ona nam se ukazuje u svoj impozantnoj i ujedno racionalnoj
veličini svog nužnog razvoja, kao i organska i fizička priroda,
koje je ona neposredni nastavak. Iako organsku i fizičku prirodu
karakterizira neiscrpno bogatstvo i različitost stvarnih
bića od kojih se ona sastoji, ona ni u kom slučaju nije kaos,
već, naprotiv, veličanstveno organizirani svijet gdje se svaki
dio, rekli bismo, nužno i logično povezuje s ostalim dijelovima.
No, nije li u tim zbivanjima, pitat će se, bilo nekog koordinatora?
Nikako, jer neki koordinator, pa bio on i bog, mogao bi
svojom osobnom samovoljom samo poremetiti prirodni poredak
i logični razvoj stvari. Vidjeli smo, uostalom, da je glavno
svojstvo božanstva svake religije da se uvijek postavlja iznad
svake logike, odnosno da proturječi svakoj logici, te da ima
uvijek samo jednu vlastitu logiku: logiku prirodne nemogućnosti,
dakle logiku apsurda. Jer što je logika ako ne prirodni
tok ili razvoj stvari, ili prirodni proces u kojem mnogo određenih
uzroka dovode do nekog rezultata. Prema tome možemo
izreći slijedeći aksiom, tako jednostavan a ujedno i tako presudan:
*Sve što je prirodno, logično je, a sve što je logično,
ostvaruje se ili će se ostvariti u realnom svijetu: u prirodi u
užem smislu i u njenu kasnijem razvojnom toku – u prirodnoj
povijesti ljudskog društva.*
Pitanje je, dakle, u tome da se utvrdi što je logično u
prirodi i u povijesti. Naime, želimo li doći do savršene i
nepogrešive spoznaje o tome, morali bismo poznavati sve
uzroke, utjecaje, akcije i reakcije koje određuju prirodu svakog
predmeta i svake pojave bez iznimke, pa makar se radilo
i o najudaljenijoj i najneznatnijoj stvari. A koja je to filozofija
i koja znanost što bi mogla sebi zamišljati da će ikada
sve to obuhvatiti i iscrpno analizirati? Onaj koji pretendira
na to, morao bi zaista biti siromašan duhom i nesvjestan
neizmjernog bogatstva stvarnog svijeta.
Treba li zato sumnjati u znanost? Treba li je odbaciti zato
što nam daje samo ono što nam je u stanju dati? Bila bi to
još zlokobnija glupost od one prve. Ako napustite znanost
izgubit ćete svjetlost znanja, te ćete se neminovno vratiti u
stanje naših predaka gorila. Grdne bi vas muke stajalo da u
slijedećih nekoliko tisuća godina morate prijeći sav onaj put
koje je čovječanstvo prešlo kroz maglovito svjetlucanje religije
i metafizike da biste ponovno stigli do, nesavršenog, doduše, ali
barem veoma pouzdanog svjetla onog znanja koje danas posjedujemo.
Najveća i najpresudnija pobjeda što je je znanost danas
postigla je u tome što je, kako smo već primijetili, uključila
psihologiju u biologiju, te što je utvrdila da sva intelektualna
i moralna svojstva po kojima se čovjek razlikuje od svih
ostalih životinjskih vrsta, kao što su misao, taj akt čovječje
inteligencije i manifestacije njegove promišljene volje imaju
jedino porijeklo u svakako savršenijem, no ipak posve
materijalnom organizmu čovjeka, te da pri njihovu nastajanju nije
bilo ni trunke bilo kakvog duhovnog ili bilo kakvog izvanmaterijalnog
utjecaja. Jednom riječju, oni su rezultati kombiniranja
različitih čisto fizioloških funkcija mozga.
To otkriće od goleme je važnosti ne samo za život nego i za
znanost. Zahvaljujući njemu napokon postaje moguća cjelokupna
društvena znanost, dakle antropologija, psihologija logika,
etika, socijalna ekonomija, politika, estetika, povijest pa
čak i teologija i metafizika, jednom riječju cjelokupna sociologija.
Između čovječjeg i prirodnog svijeta nema više nepremostive
razlike. No ona postoji, kao što postoji i razlika između
organskog i anorganskog svijeta. Organski svijet, iako
predstavlja izravni nastavak neprekidnog razvoja anorganskog
svijeta, ipak se od njega bitno razlikuje zbog nastupanja jednog
novog aktivnog elementa, *organske materije*. Taj element
nije proizveden intervencijom nekog izvansvjetskog uzroka
već je određen nekim nama zasad nepoznatim kombinacijama
same anorganske materije i predstavlja najviši rezultat razvoja
anorganskog svijeta. Na sličan se način i ljudski svijet,
iako je neposredni nastavak organskog svijeta, od njega bitno
razlikuje jednim novim elementom, *mišlju*. Taj je element
stvoren posve fiziološkom djelatnošću mozga, a istodobno, sa
svoje strane, usred materijalnog svijeta, u organskim i anorganskim
uvjetima u kojima se nalazi, stvara sve ono što zovemo
intelektualnim i moralnim, te političkim i društvenim
razvitkom čovjeka, dakle, kratko rečeno, povijest čovječanstva.
Za ljude koji misle doista logički i inteligencija kojih je
dosegla postojeću razinu znanosti, to jedinstvo svijeta ili bitka
već je prihvaćena i dokazana činjenica. No koliko god ta činjenica
bila jednostavna i očita, tako da nam danas sve što joj se
protivi izgleda apsurdnim, nemoguće je ne zamijetiti da je ona
u flagrantnom protivrječju s univerzalnom sviješću čovječanstva
koja se je, ako apstrahiramo od različitih formi u kojima
se očitovala u povijesti, uvijek jednodušno izjašnjavala za
postojanje dvaju različitih svjetova: jednog duhovnog i jednog
materijalnog, odnosno jednog božanskog i jednog stvarnog
svijeta. Nakon primitivne vjere fetišista, koji u svijetu što ih
okružuje obožavaju djelovanje neke natprirodne sile, uvijek
utjelovljene u kakvu materijalnom predmetu, svi su narodi
vjerovali, i svi još i danas vjeruju, u postojanje nekog
božanstva.
Prema mišljenju mnogih, ta impozantna jednodušnost
vrijedi više od svih dokaza znanosti: a ukoliko joj protivrječi
logika malobrojnih dosljednih ali izoliranih mislilaca, tim
gore, kažu, za tu logiku jer, po njima, jednodušna suglasnost
i sveopća prihvaćenost neke ideje bili su uvijek smatrani
najpobjedonosnijim dokazom njene istinitosti, i to, misle oni, s
punim pravom, jer, kažu, osjećaj svih ljudi svih vremena ne
može se varati; pa, po njima, korijen tog osjećaja mora da se
nalazi u jednoj nužnosti duboko usađenoj u samu prirodu cjelokupnog
čovječanstva. Prema tome, zaključuju, ako je istina
da, u skladu s tom nužnošću, čovjek ima apsolutnu potrebu da
vjeruje u postojanje boga, tad onaj koji u njega ne vjeruje,
bez obzira na logiku koja ga je navela na taj skepticizam,
mora biti abnormalna iznimka, čudovište.
Eto to je omiljena argumentacija mnogih današnjih teologa
i metafizičara, čak i samog slavnog Mazzinija koji ne može biti
bez svog dragog boga koji mu je potreban da bi mogao osnovati
svoju asketsku republiku i da bi postigao da tu republiku
prihvate narodne mase slobodu i blagostanje kojih on sustavno
žrtvuje veličini jedne idealne države.
Tako bi, dakle, starodrevnost i univerzalnost vjerovanja u
boga bili, protivno svakoj znanosti i logici, nepobitni dokazi
postojanja boga. No, može li se to zbilja smatrati dokazom?
Sve do Kopernika i Galileja svi su, osim možda pitagorovaca,
vjerovali da se Sunce okreće oko Zemlje: je li to vjerovanje
bilo dokazom istinitosti dotične pretpostavke? Od početaka
povijesnog društva sve do današnjih dana uvijek je i posvuda
postojala eksploatacija prisilnog rada radnih masa, robovskih
ili plaćenih, od neke nasilničke manjine. Slijedi li iz toga da
parazitska eksploatacija tuđega rada nije nepravda, pljačka
ili krađa? Ta dva primjera dokazuju da argumentacija naših
modernih deista ništa ne vrijedi.
Zapravo ništa nije ni tako univerzalno, ni tako starodrevno
kao što je apsurd, dok je istina, budući da je uvijek bila
rezultat i proizvod, a nikad početak povijesti, relativno daleko
mlađa. Naime, čovjek je po svom porijeklu rođak, ako već ne
i direktni potomak gorile, i morao je proći kroz duboku tamu
životinjskog instinkta prije no što je stigao do svjetlosti duha,
što veoma prirodno objašnjava sva njegova prošla lutanja i
djelimično nas tješi zbog njegovih sadašnjih zabluda.
Cjelokupna povijest čovjeka nije, dakle, ništa drugo nego njegovo
postupno udaljivanje od čiste animalnosti do stvaranja njegove
čovječnosti. Iz toga slijedi da starodrevnost neke ideje
ne samo da ni izdaleka ništa ne dokazuje njoj u prilog već
nam, naprotiv, to mora biti razlogom da nam se ona učini
sumnjivom. A što se tiče univerzalnosti neke zablude, ona
dokazuje samo jedno: istovetnost ljudske prirode kroz sva
vremena i u svim podnebljima. No ipak, iako su svi narodi u
svim vremenima vjerovali i vjeruju u boga, ne smijemo
dopustiti da nas ta, bez sumnje neprijeporna, činjenica impresionira
u toj mjeri da u našem duhu nadvlada logiku i znanost,
nego moramo iz nje jednostavno zaključiti da je ideja božanstva –
proizišla nesumnjivo iz nas samih – nužna zabluda
u razvitku čovječanstva i moramo se zapitati kako i zašto je
rođena i zašto je za golemu većinu pripadnika ljudske vrste
još i danas nužna?
Dok god ne budemo znali objasniti kako je nastala ideja
o jednom natprirodnom ili božanskom svijetu – a ona je
nužno morala nastati u prirodnom razvoju ljudskog duha i
ljudskog društva kroz povijest – iako ćemo biti znanstveno
uvjereni u apsurdnost te ideje, nikad je nećemo moći uništiti
u svijesti ljudi. Naime, bez tog znanja nećemo je nikad moći
suzbiti u samoj dubini ljudskog bića, dakle, ondje gdje je
ona ukorijenjena, nego ćemo se, osuđeni na besplodnu i beskrajnu
borbu, morati zadovoljiti time da je pobijamo samo na
površini, u njenih tisuću manifestacija, apsurdnost koje će se,
tek što bude zatučena udarcima zdravog razuma, odmah ponovno
roditi u nekoj novoj i nimalo manje besmislenoj formi.
Naime, dok god korijen vjerovanja u boga ostane netaknut,
on će i dalje stvarati nove izdanke. Zbog toga se u nekim
sredinama našeg civiliziranog društva spiritizam danas pokušava
ugnijezditi na ruševinama kršćanstva.
Osim toga, neophodno je da do navedene spoznaje dođemo
sami. Naime, uzaludno ćemo se nazivati ateistima jer, dok god
ne budemo shvatili povijesnu i prirodnu genezu ideje boga u
ljudskom društvu, uvijek ćemo dopustiti da nas više ili manje
nadjača vika te univerzalne svijesti kojoj nismo uhvatili
korijen, tj. prirodni uzrok, pa ćemo, s obzirom na prirodnu
slabost pojedinca u odnosu prema društvenoj sredini koja ga
okružuje, uvijek biti pred rizikom da prije ili kasnije padnemo
u ropstvo religiozne apsurdnosti. Primjeri takvih žalosnih
preobraćenja česti su u današnjem društvu.
Danas smo zato, gospodo, uvjereni više nego ikada u hitnu
potrebu da se potpuno riješi slijedeće pitanje:
*Budući da čovjek i priroda tvore jedinstvo i budući da je
čovjek materijalni proizvod neograničenog niza isključivo materijalnih
uzroka, kako to da se je mogla roditi dvojnost
sadržana u pretpostavci o postojanju dvaju oprečnih svjetova,
od kojih je jedan duhovni, a drugi materijalni, odnosno, jedan
božanski, a drugi prirodni, te kako se ta dvojnost mogla usaditi
i tako duboko ukorijeniti u ljudska svijest?*
Toliko smo uvjereni da o rješenju tog važnog pitanja ovisi
definitivno i potpuno naše oslobođenje od okova bilo koje
religije, da vas molimo za dopuštenje da vam o tom izložimo
svoje ideje.
Možda će mnogima izgledati čudno da u jednom političkom
i socijalističkom spisu raspravljamo o pitanjima metafizike i
teologije. No naše je najdublje uvjerenje da se ta pitanja više
ne daju odvojiti od pitanja socijalizma i politike. Reakcionarni
svijet, vođen nekom nezadrživom logikom, postaje sve religiozniji.
Taj svijet podržava papu u Rimu, proganja prirodne znanosti u Rusiji,
unosi u sve zemlje svoje vojne, civilne, političke
i društvene nepravde, a sve to pod zaštitom dragoga boga kojeg
zauzvrat snažno štiti u crkvama i školama uz pomoć jedne
hipokritski religiozne, servilne, sluganske i nezgrapno
doktrinarne nauke i svih ostalih sredstava kojima država raspolaže.
Kraljevstvo božje na nebu koje se očituje kroz otvoreno ili
zakamuflirano kraljevstvo biča te neizostavnom eksploatacijom
rada porobljenih masa na zemlji – to je danas religiozni,
socijalni, politički i apsolutno logički ideal reakcionarnih snaga
u Evropi. Nasuprot tome i obratno proporcionalno navedenome,
revolucija mora biti ateistička. Jer, povijesno iskustvo i logika
istodobno su dokazali kako je dovoljno da postoji jedan jedini
gospodar na nebu, da bi ih se stvorilo tisuće na zemlji.
Nadalje, nije li socijalizam već po svom cilju, a to je ostvarenje
blagostanja i svih ljudskih težnji na zemlji, i to bez
ikakve nebeske kompenzacije, ispunjenje i prema tome negacija
svake religije koja, čim njena obećanja budu zadovoljena
na zemlji, neće imati više nikakva razloga opstanka.
Pri izlaganju naših ideja o porijeklu religije nastojat ćemo
biti što kraći i što manje apstraktni.
Bez namjere da produljujemo filozofske spekulacije o prirodi
bitka, vjerujemo da možemo postaviti kao aksiom slijedeću tvrdnju:
*Sve što jest, dakle dijelovi bitka koji tvore
neograničenu cjelinu univerzuma, sve stvari koje postoje na
svijetu – bez obzira na njihovu prirodu, kako s kvalitativnog,
tako i kvantitativnog gledišta – velike, srednje ili beskrajno
male, bliske ili neizmjerno daleke, vrše, bez svoje želje i bez
moći da uopće na to i misle, jedne na druge i svaka od njih
na sve ostale, bilo neposredno bilo posredno, neprekidnu
akciju i reakciju koje, kombinirajući se u jedan jedinstveni
pokret, tvore ono što zovemo univerzalnom uzajamnošću,
univerzalnim životom i univerzalnim kauzalitetom.* Zovite tu
uzajamnost bogom ili apsolutom ako vam je drago, ime nam nije
važno, pod uvjetom da ne dadete tom bogu drugi smisao osim
onoga koji smo upravo odredili: univerzalna, prirodna i nužna
kombinacija neograničenog broja pojedinačnih akcija i reakcija,
no koja nije ni na koji način predodređena ni predviđena.
Tu vječno pokretnu i aktivnu uzajamnost, taj univerzalni život
možemo, doduše, racionalno pretpostaviti, no nikad ga ne možemo,
čak niti našom maštom, istinski obuhvatiti a još manje
spoznati. Spoznati, naime, možemo samo ono što nam pokazuju
naša osjetila, a ova nikad neće moći obuhvatiti više od jednog
beskonačno malog dijela univerzuma. Naravno da mi tu uzajamnost
ne prihvaćamo kao apsolutan i prvotan uzrok već,
sasvim suprotno, kao *rezultantu* [8] koju neprestano producira i
reproducira istodobna akcija svih pojedinačnih uzroka –
upravo ta akcija sačinjava univerzalni kauzalitet. Pošto smo
ga tako odredili, možemo sada reći, bez bojazni da dođe do
ikakvog nesporazuma, da univerzalni život stvara svjetove.
Upravo je on determinirao geološku, klimatološku i geografsku
konfiguraciju naše Zemlje i, pošto je prekrio njenu površinu
svim krasotama organskog života, nastavlja i dalje stvarati;
*stvara* čovjekov svijet: društvo sa cjelokupnim njegovim prošlim,
sadašnjim i budućim razvitkom.
[8] Tako je i svako ljudsko biće samo rezultanta svih uzroka koji su
djelovali do njegova rođenja, kombiniranih sa svim uvjetima njegova
kasnijeg razvoja.
Iz svega je jasno da u tako shvaćenom stvaralaštvu ne
može biti govora ni o unaprijed određenim idejama, ni o
unaprijed propisanim ili stvorenim zakonima. U stvarnom svijetu
najprije dolaze činjenice stvorene interakcijom bezbrojnih
utjecaja i uvjeta, a zatim, zajedno s čovjekom koji misli, dolazi
svijest o tim činjenicama i više ili manje detaljno, odnosno
više ili manje savršeno, poznavanje *načina* kojim su te
činjenice stvorene; i, kad god u nekom nizu činjenica opazimo da
se isti način ili isti proces često, ili gotovo uvijek, ponavljaju,
tad govorimo o *zakonu* prirode.
Pod riječju *priroda* ne podrazumijevamo neku mističnu,
panteističnu ili supstancijalnu ideju, već jednostavno sumu
bića, činjenica i stvarnih procesa koji ih proizvode. Bez sumnje,
u tako definiranoj prirodi, zahvaljujući interakciji istih uvjeta
i utjecaja, a možda i zahvaljujući tendencijama koje je jednom
poprimio val vječnog stvaralaštva, tendencijama koje su, zbog
čestog ponavljanja, postale konstantne, očigledno je da se u
nekim određenim nizovima činjenica isti procesi uvijek reproduciraju
i da je samo zbog te stalnosti, odnosno konstantnosti
procesa u prirodi ljudski duh mogao ustanoviti i spoznati ono
što zovemo mehaničkim, fizičkim, kemijskim i fiziološkim zakonima.
Isto tako, jedino se s pomoću te stalnosti objašnjava
kvazikonstantno ponavljanje istih rodova, vrsta i varijeteta,
kako biljnih tako i životinjskih, u kojima se dosad razvijao
organski život na Zemlji. Ta konstantnost i to ponavljanje
nisu apsolutni. Oni uvijek ostavljaju široko polje onome što
neprikladno zovemo anomalijama i iznimkama. To su veoma
neopravdani nazivi jer činjenice na koje se oni odnose dokazuju
samo to da opća pravila koja smo prihvatili kao prirodne
zakone, i koja nisu drugo do apstrakcije što ih je naš duh
izveo iz realnog razvitka stvari, nisu u stanju obuhvatiti,
iscrpsti i objasniti sve bezgranično bogatstvo tog razvitka.
Uostalom, kao što je to izvrsno pokazao Darwin, te tobožnje
anomalije, koje se čestim međusobnim kombinacijama još
više fiksiraju i time stvaraju tako reći nove uobičajene
procese, nove načine vlastite reprodukcije i postojanja u prirodi,
upravo te anomalije, dakle, jesu put kojim organski život rađa
nove varijetete i vrste. Upravo je tim putem, putem takozvanih
anomalija, organski život, počevši od jedne jednostavne jedva
organizirane stanice koja je zatim prošla kroz sve transformacije
najprije biljne, a zatim životinjske organizacije, napokon,
od nje učinio čovjeka.
Hoće li čovjek uvijek biti posljednji i najpotpuniji organski
proizvod na Zemlji? Tko bi se mogao zakleti i zajamčiti da za
nekoliko desetaka ili stotina stoljeća neće iz najvišeg varijeteta
ljudske vrste nastati jedna vrsta bića superiornih čovjeku,
koja će prema čovjeku biti u onom istom odnosu kakav on
danas ima prema gorili? U svakom slučaju naša taština može
biti mirna. Procesi u prirodi veoma su spori i još ništa u
sadašnjem stanju čovječanstva ne pokazuje vjerojatnost da bi iz
njega mogla nastati neka viša vrsta. Uostalom, zar priroda ne
nastavlja i dalje svoj posao vječnog stvaralaštva neposredno
u povijesnom razvitku ljudskog društva? Nije priroda kriva
što smo mi u svom duhu odvojili svijet ljudskoga društva od
onoga što zovemo isključivo prirodnim svijetom.
Razlog tog odvajanja leži u samom ustrojstvu našega duha
koji bitno odvaja čovjeka od životinja svih drugih vrsta. No,
moramo ipak priznati da čovjek nije jedina inteligentna
životinja na Zemlji. Daleko od toga. Komparativna psihologija nam
pokazuje da nema životinje koja bi bila lišena inteligencije
i da, što se neka vrsta svojom organizacijom i nadasve
razvitkom svog mozga više približava ljudskoj vrsti, to njena
inteligencija postaje razvijenija i viša. No, samo u čovjeka je
inteligencija dosegla tu razinu da se može nazvati sposobnošću
mišljenja, tj. da može kombinirati predodžbe vanjskih i unutrašnjih
predmeta koje nam daju naša osjetila, te da može
razvrstavati te predodžbe po grupama, zatim ih uspoređivati
i iznova kombinirati u nove cjeline i u nove grupe koje više
nisu stvarna bića, predmeti naših osjetila, već pojmovi. Proces
formiranja pojmova u nama vrši se s pomoću najosnovije
primjene jedne naše sposobnosti koju nazivamo rasuđivanjem.
Ista ta sposobnost rasuđivanja stvara kasnije od pojmova zadržanih
u našoj memoriji kombinacije koje zovemo idejama,
da bi zatim iz njih deducirala konzekvencije ili logički nužne
aplikacije. Na žalost, dosta često susrećemo ljude koji još nisu
u stanju potpuno koristiti te sposobnosti, tj. sposobnost mišljenja
i sposobnost rasuđivanja, no nismo nikad vidjeh, pa čak
ni čuli za nekog pripadnika niže vrste da ju je ikad ispoljio;
osim ako nam se ne želi citirati primjer Bileamove magarice [9]
ili nekih drugih životinja što ih našoj vjeri i našem strahopoštovanju
preporučuje neka religija. Možemo stoga reći, bez bojazni
da ćemo biti opovrgnuti, da od svih životinja na Zemlji
jedino čovjek misli.
Jedino je čovjek obdaren tom moći apstrakcije koja je u
njegovoj vrsti vježbom tijekom mnogih stoljeća jako osnažena
i razvijena. Ta ga je moć uzdigla postupno iznad svih predmeta
koji ga okružuju, iznad svega onoga što se naziva vanjskim
svijetom i čak iznad njega samog kao pojedinca i omogućila
mu da stvori i shvati ideju o totalitetu bića, univerzuma,
beskraja ili apsoluta, ideju koja je posve apstraktna i moglo
bi se reći bez ikakva sadržaja, no ipak svemoćna jer je ona
uzrokom svih kasnijih čovjekovih dostignuća i jer ga jedino
ona odvlači od tobožnjeg blaženstva i glupe nevinosti životinjskog
raja da bi ga bacila u trijumfe, ali i u beskrajne patnje
jednog bezgraničnog razvoja...
Zahvaljujući sposobnosti apstrahiranja čovjek može, uzdižući
se nad neposredni dojam što ga svi vanjski predmeti
neminovno vrše na svakog pojedinca, uspoređivati te predmete
međusobno i promatrati njihove odnose. U tome je početak
*analize i eksperimentalne znanosti*. Zahvaljujući toj istoj
sposobnosti on se razdvaja i, separirajući se tako od samog sebe u
samom sebi, on se uzdiže iznad svojih vlastitih pokreta, iznad
svojih instinkata i različitih sklonosti kao iznad prolaznih i
pojedinačnih procesa, pa mu to daje mogućnost da ih međusobno
uspoređuje isto onako kao što uspoređuje vanjske predmete
i pokrete, a uz to i mogućnost da se opredijeli za jedne
protiv drugih, već prema društvenom idealu koji se u njemu
formirao – to je buđenje *svijesti* i onoga što nazivamo *voljom*.
[9] Vidi: Biblija, Stvarnost – Zagreb, 1968. str. 127 (*Op.prev.*)
Posjeduje li čovjek doista slobodnu volju? Da i ne, to ovisi
o tome što se pod tim pojmom podrazumijeva. Ako se pod
slobodnom voljom podrazumijeva sloboda, izbora, tj., ako se
pretpostavlja da čovjek ima sposobnost da spontano, sam od
sebe i nezavisno o bilo kakvom utjecaju odluči što će izabrati –
a upravo to tvrde i pretpostavljaju sve religije i sve
metafizike, pa, pod izlikom te tobožnje slobodne volje žele čovjeka
istrgnuti iz tijeka univerzalnog kauzaliteta koji određuje
postojanje svih stvari i koji svaku stvar čini ovisnom od svih
ostalih – tad ne možemo a da tako shvaćenu slobodnu volju
ne odbacimo kao besmislicu, jer ništa ne može postojati izvan
navedenog kauzaliteta.
Neprestana akcija i reakcija cjeline na svaku pojedinu česticu
i svake čestice na cjelinu predstavlja, kao što smo rekli,
opći i vrhovni zakon i totalitet svjetova koji je uvijek istodobno
i proizvođač i proizvod: ta vječno aktivna, svemoćna,
univerzalna uzajamnost, taj međusobni kauzalitet, što ćemo
od sada zvati *prirodom*, stvorio je, kao što smo rekli, pokraj
bezbrojne količine drugih svjetova, i našu Zemlju sa cijelom
ljestvicom tvorevina i bića na njoj, od minerala do čovjeka.
Taj kauzalitet ih neprestano reproducira, razvija, hrani i
čuva, a zatim, kad stigne njihov kraj, a često i ranije, on ih
uništava, ili bolje reći transformira u nova bića. Kauzalitet je,
dakle, ta svemoćna snaga u odnosu na koju nije moguća ni nezavisnost
ni autonomija, on je vrhovno biće koje obuhvaća i
svojom neodoljivom akcijom prožima cjelokupno postojanje
bića, i među živim bićima nema ni jedno koje ne bi u sebi
nosilo, naravno u više ili manje razvijenom obliku, osjećaj ili
osjet tog vrhovnog utjecaja i te apsolutne ovisnosti. A upravo
taj osjećaj i taj osjet sačinjava samu osnovu svake religije.
Religija, kao što se vidi, ima kao i sve ljudske stvari svoj
prvotni izvor u animalnom životu. Doduše, nemoguće je reći
da ikoja životinja osim čovjeka ima neku religiju jer i najprimitivnija
religija pretpostavlja ipak izvjestan stupanj misaonosti
koji nijedna životinja osim čovjeka još nije dosegla.
No, isto je tako nemoguće zanijekati da se u egzistenciji svake
životinje, bez ijedne iznimke, nalaze svi, da tako kažemo,
materijalni i konstitutivni elementi religije, osim, naravno, njenog
idealnog aspekta, onoga, uostalom, koji će je prije ili
kasnije uništiti, a to je misao. Doista, što je prava bit svake religije?
To je upravo taj osjećaj apsolutne ovisnosti kratkotrajnog
pojedinca u odnosu na vječnu i svemoguću prirodu.
Teško nam je da taj osjećaj promatramo i da analiziramo
sve njegove manifestacije kod životinja nižih vrsta. No, ipak
možemo reći da instinkt za očuvanjem života, koji je prisutan
i u relativno najsiromašnijih organizama, naravno, na nerazvijenijem
stupnju nego u viših organizama, nije ništa drugo
do jedna vrsta nesvjesne mudrosti koja se stvara u svakom
organizmu pod utjecajem tog osjećaja, a koji, kao što smo
rekli, nije drugo do religiozni osjećaj. Kod životinja obdarenih
savršenijim organizmom i koje se više približuju čovjeku, taj
se osjećaj očituje na jedan za nas daleko primjetljiviji način
i to u instinktivnom i paničnom strahu koji ih, npr., katkada
obuzima prilikom približavanja neke velike prirodne katastrofe,
kao što su potres, šumski požar ili velika oluja. I općenito,
može se reći, da je strah jedan od najjačih osjećaja u
životu životinja. Sve životinje koje žive na slobodi su plašljive,
što dokazuje da žive u instinktivnom, neprestanom strahu, da
uvijek imaju osjećaj opasnosti, tj. osjećaj da ih uvijek i posvuda
okružuje, progoni, i prožima neki svemoćni utjecaj. Taj
strah, strah od boga, rekli bi teolozi, početak je mudrosti, tj.
religije. No, u životinja on ne postaje religija jer životinjama
nedostaje moć razmišljanja koja fiksira osjećaj, određuje njegov
predmet i pretvara ga u svijest, u misao. Ima, dakle, razloga
da se tvrdi da je čovjek religiozan po prirodi. On to jest,
uostalom, kao i sve ostale životinje, no on jedini na Zemlji posjeduje
svijest o svojoj religiji.
Religija je, kao što se kaže, prvo buđenje razuma: da, ali
u obliku nerazuma. Religija, kao što smo upravo ustanovili,
počinje strahom. I doista, budeći se pri prvim osvitima tog
unutarnjeg sunca koje zovemo svijest o samom sebi i, izlazeći
polako korak po korak iz tog hipnotičkog polusna, iz te
prve instinktivne egzistencije u kojoj je živio dok se još nalazio
u stanju čiste nevinosti, tj. u stanju životinje – uostalom,
budući da je rođen kao svaka životinja u strahu od vanjskog
svijeta koji ga, doduše, stvara i hrani, no koji ga istodobno
napada, uništava i prijeti da će ga svakog časa progutati –
čovjek je nužno morao imati za prvi predmet svojeg tek rođenog
razmišljanja upravo sam taj strah. Može se pretpostaviti
da je u primitivna čovjeka, u času buđenja njegove inteligencije,
taj instinktivni strah morao biti jači nego u životinja
ostalih vrsta; ponajprije zato što se čovjek rađa daleko slabije
naoružan nego ostale vrste a zatim i zato sto njegovo djetinjstvo
traje daleko dulje. Osim toga, lako uviđamo da je razmišljanje,
koje je tek bilo rođeno i koje još nije doseglo dovoljan
stupanj zrelosti i snage da bi spoznalo i upotrijebilo vanjske
predmete, najvjerojatnije otkinulo čovjeka od jedinstva, od
sloge i od instinktivnog sklada u kojima se kao rođak gorile
nalazio zajedno s ostalom prirodom prije nego što se u njemu
probudila misao. Na taj način ga je razmišljanje izoliralo od
prirode i ona mu je postala strana pa mu je, vjerojatno, kroz
prizmu njegove mašte, pobuđene i proširene upravo zbog učinka
tog razmišljanja u rađanju, izgledala poput neke mračne
i tajnovite sile, beskrajno neprijateljskije i opasnije nego što
je ona u stvarnosti.
Krajnje je teško, gotovo nemoguće, da točno saznamo koji
su bili prvi religiozni osjećaji i maštanja divljega čovjeka. U
svojim pojedinostima oni su svakako bili isto tako različiti kao
i same prirode primitivnih plemena koja su ih proživljavala,
kao i klimatski i geografski uvjeti i sve ostale vanjske okolnosti
i odrednice u kojima su se ti osjećaji i maštanja razvijali.
No budući da su to na kraju krajeva bili ljudski osjećaji i
maštanja, oni su se, svakako, unatoč velikoj raznolikosti u pojedinostima,
rezimirali u nekoliko jednostavnih identičnih aspekata
općeg karaktera koje ćemo pokušati utvrditi. Bez obzira
na porijeklo različitih ljudskih grupa i bez obzira na razdvojenost
ljudskih rasa na Zemaljskoj kugli, odnosno, bez obzira
na to je li predak svih ljudi bio jedan jedini Adam-gorila, odnosno,
neki gorilin rođak, ili su ljudi proizišli iz više takvih
predaka koje je priroda stvorila na raznim mjestima i u raznim
razdobljima neovisno jedne od drugih, sposobnost koja u
pravom smislu riječi sačinjava čovječnost svih ljudi i koja tu
čovječnost stvara, a to je mišljenje, moć apstrakcije, razum,
misao, jednom riječju sposobnost stvaranja ideja, ostaje, isto
kao i zakoni koji određuju ispoljavanje te sposobnosti, u svim
vremenima i na svim mjestima istovetna, posvuda i uvijek ista,
tako da nikakav ljudski razvoj ne bi bio moguć u neskladu
s tim zakonima. To nam daje pravo da mislimo kako su se sve
osnovne faze uočene u prvobitnom religijskom razvoju jednog
jedinog naroda morale nužno reproducirati u prvotnom religijskom
razvoju svih ostalih naroda na Zemlji.
Sudeći po jednodušnim izvještajima putnika koji su od
prošlog stoljeća naovamo posjetili otoke Oceanije kao i onih
koji su u naše doba prodrli u unutrašnjost Afrike, prva religija,
religija svih divljih plemena, onih koja su se najmanje udaljila
od prirodnog stanja je *fetišizam*. No fetišizam nije ništa drugo
doli *religija straha*. On je prvi ljudski izraz tog osjećaja
apsolutne ovisnosti, pomiješane instinktivnim strahom, osjećaja
koji nalazimo u osnovi života svake životinje i koji, kao što
smo već rekli, sačinjava religiozni odnos pripadnika i najnižih
vrsta prema svemoćnoj snazi prirode. Ta kome nije poznat
utjecaj koji vrše i utisak koji stvaraju na sva živa bića, ne
izuzimajući ni biljke, veliki pravilni fenomeni u prirodi, kao što
su izlazak i zalazak Sunca, mjesečina, periodičko ponavljanje
godišnjih doba, izmjena hladnoga i toploga, svojevrsno i konstantno
djelovanje oceana, planina ili pustinja, te prirodne katastrofe
kao što su oluje, pomrčine, potresi, kao i raznoliki i
uzajamno destruktivni odnosi životinjskih vrsta, jednih prema
drugima i prema biljnim vrstama. Sve to određuje svakoj životinji
naročiti skup uvjeta postojanja, određuje njezin karakter
i njezinu prirodu, te određuje, gotovo smo u iskušenju
da kažemo, i jedan osobiti kult, jer kod svih životinja naći ćete
neku vrst obožavanja prirode pomiješanog sa strahom i s radošću,
s nadom i s nemirom, obožavanja koje kao osjećaj veoma podsjeća
na ljudsku religiju. Tom osjećaju ne nedostaju ni
zazivanje božanstva ni molitva. Zamislite samo psa kako
usrdno traži draganje ili pogled svog gospodara; nije li to
slika i prilika čovjeka na koljenima pred svojim bogom? Zar
pas ne prenosi svojom maštom i čak jednim začetkom mišljenja,
koji je iskustvo u njemu razvilo, svemoćnu prirodnu snagu
koja ga prožima, na svog gospodara, kao što je čovjek prenosi
na boga? Postoji li, dakle, bitna razlika između religioznog
osjećaja čovjeka i psa?
Taj religiozni osjećaj čak nije mišljenje, to je stupanj mišljenja,
ili pak jednostavna sposobnost da se taj osjećaj fiksira
i da ga se koncipira kao jednu apstraktnu misao i zatim da ga
se uopći dajući mu ime. Naime, ljudski govor ima tu osobitost
da, u nemogućnosti da imenuje realne stvari koje neposredno
djeluju na naša osjetila, izražava samo njihov pojam ili
apstraktnu općenitost; a budući da su govor i misao dvije
različite no nerazdvojive forme jednog te istog akta ljudskog
mišljenja, slijedi da mišljenje najprije fiksira predmet animalnog
straha i obožavanja ili prvog prirodnog kulta čovjekova, i
time taj predmet univerzalizira i pretvara u apstraktne biće,
a zatim ga pokušava imenovati. Predmet koji neki pojedinac
stvarno obožava uvijek je konkretan: *ovaj* kamen, *ovaj* komad
drveta, dakle, upravo ovaj a ne neki drugi; no čim je imenovan
govorom, on postaje apstraktan predmet ili pojam, dakle, općenito,
*neki* komad drveta ili *neki* kamen. Na taj način, zajedno
s prvim buđenjem mišljenja koje se očituje govorom, započinje
ekskluzivno ljudski svijet, svijet apstrakcija. Kao što smo
rekli, zahvaljujući toj sposobnosti apstrahiranja, čovjek, rođen
u prirodi i proizveden njome, stvara sebi usred te prirode
i u njenim uvjetima jednu drugu egzistenciju, primjerenu
svom idealu, koja je progresivna kao i on sam.
Sve što živi, dodat ćemo da budemo jasniji, nastoji se
ostvariti u punoći svoga bića. Čovjek, koji je i živo i misaono
biće, mora najprije sam sebe poznavati da bi se mogao ostvariti.
To je razlog golemom zakašnjenju koje uočavamo u njegovu
razvoju i zbog kojega mu je trebalo više stotina stoljeća
da dostigne sadašnje stanje društva u najciviliziranijim
zemljama – stanje koje je još tako daleko od ideala kojemu
danas težimo... Reklo bi se da je u potrazi za svojim identitetom,
preko svih svojih fizioloških i povijesnih lutanja, čovjek
morao iscrpsti sve moguće gluposti i zablude da bi mogao
ostvariti ovo malo razuma i pravde što danas postoje na svijetu.
Krajnji ishod i vrhovni cilj svakog ljudskog razvitka je
*sloboda*. J.-J. Rousseau i njegovi učenici bili su u krivu što
su slobodu tražili u počecima povijesti, u doba kad je čovjek,
još lišen bilo kakve svijesti o samom sebi i stoga nesposoban
da stvori bilo kakav ugovor, u potpunosti podnosio jaram te
fatalnosti prirodnoga života kojoj su podložne sve životinje i od
koje se čovjek mogao osloboditi, u stanovitom smislu, jedino
neprekidnom upotrebom svog razuma. A taj razum je, razvijajući
se tijekom cijele povijesti, doduše veoma sporo, malo-pomalo
spoznavao zakone koji vladaju vanjskim svijetom, kao
i one koji su svojstveni našoj vlastitoj prirodi, te ih je, da
tako kažemo, prisvajao, preobražavajući ih u ideje – gotovo
spontane tvorevine našeg vlastitog mozga – i postigao time
*da je čovjek, nastavljajući biti podložan tim zakonima, bio
od tada podložan samo svojim vlastitim mislima.* To je za
čovjeka u odnosu prema prirodi jedino njegovo dostojanstvo
i sva moguća sloboda. On nikad neće ni imati druge slobode,
jer prirodni zakoni su nepromjenljivi i neminovni; oni su sama
osnova svakog postojanja i oni sačinjavaju naše biće, i to do
te mjere da se nitko protiv njih ne može pobuniti, a da ne
upadne odmah u apsurd i da sam sebe ne uništi. No spoznavajući
te zakone i prisvajajući ih duhom, čovjek se uzdiže iznad
neposredne opsjednutosti vanjskim svijetom i nakon što sam
postaje stvaralac koji sluša samo svoje vlastite ideje, on više
ili manje transformira taj vanjski svijet prema svojim rastućim
potrebama i udahnjuje mu na neki način lik svoje čovječnosti.
Stoga ono što zovemo *čovječjim svijetom* nema drugog
neposrednog stvaraoca osim čovjeka koji ga proizvodi osvajajući,
korak po korak u vanjskom svijetu i u svojoj vlastitoj bestijalnosti,
svoju slobodu i svoje ljudsko dostojanstvo. On ih
osvaja, vođen jednom o njemu neovisnom snagom, snagom
neodoljivom i svojstvenom na isti način i svim drugim živim
bićima. Ta je snaga sveopća struja života, ona ista koju smo
nazvali univerzalnom kauzalnošću, prirodom, snaga koja se
očituje u svim živim bićima, biljkama i životinjama, u
tendenciji da za sebe ostvare vitalne uvjete svoje vrste, tj. da
zadovolje svoje potrebe. Ta tendencija, bitna i vrhunska
manifestacija života, tvori samu osnovu onog što zovemo *voljom*:
volja je neminovna i neodoljiva u svih životinja, uključujući
i najciviliziranijeg čovjeka; ona je, mogli bismo gotovo reći,
instinktivna i mehanička u nižih organizama, a inteligentnija
u viših vrsta. Ona dolazi do pune svijesti o samoj sebi samo
u čovjeka koji, zahvaljujući svojoj inteligenciji – koja ga
uzdiže nad svaki pojedini instinktivni pokret i koja mu omogućuje
da uspoređuje, prosuđuje i određuje svoje vlastite potrebe –
jedini od svih životinja na ovom planetu posjeduje osmišljeno
određenje samoga sebe, odnosno *slobodnu volju*.
Naravno da ta sloboda ljudske volje u prisutnosti sveopće
struje života, odnosno apsolutnog kauzaliteta – čije je svako
pojedinačno htijenje, da tako kažemo, tek jedan potočić –
nema ovdje drugi smisao osim onoga koji joj daje mišljenje,
a to je da je ona suprotnost mehaničkom ili čak instinktivnom
izvršavanju radnji. Čovjek shvaća i razumijeva prirodne nužnosti
koje se, nakon što su promišljene uz pomoć jednog reaktivnog,
zasad još malo poznatog fiziološkog procesa, u njegovu
mozgu ponovno rađaju kao logični slijed njegovih vlastitih
misli. I upravo to razumijevanje svoje apsolutne i ničim ne
ometane ovisnosti daje čovjeku osjećaj vlastita određenja,
osjećaj spontane promišljene volje i slobode. Osim nekog djelimičnog
ili potpunog samoubojice, nijednom čovjeku neće
nikad pasti na pamet da se liši svojih prirodnih želja, no on
će ih moći regulirati i modificirati nastojeći da ih uvijek što
više prilagodi onome što će u različitim razdobljima svog
intelektualnog i moralnog razvoja smatrati pravednim i lijepim.
Zapravo, glavne točke najprofinjenije ljudske egzistencije
i najprimitivnije životinjske egzistencije jesu i ostat će uvijek
istovetne: roditi se, razvijati se i rasti, raditi da bi se moglo
jesti i piti i da bi se našao zaklon i obrana, održati svoju
individualnu egzistenciju u društvenoj ravnoteži vlastite vrste,
voljeti, reproducirati se i na kraju umrijeti. Tim točkama se
dodaje jedna nova koja vrijedi samo za čovjeka: misliti i spoznavati.
Sposobnost mišljenja i potreba spoznavanja nalaze se,
svakako, u nerazvijenijem ali već prilično zamjetljivom stupnju
i kod onih životinjskih vrsta koje su po svojoj gradi najbliže
čovjeku jer, izgleda, da u prirodi nema apsolutnih kvalitativnih
razlika i da se sve kvalitativne razlike u krajnjoj
liniji daju svesti na kvantitativne razlike. Međutim, ta sposobnost
i ta potreba jedino u čovjeka dostižu tako imperativnu
i predominantnu snagu da napokon transformiraju cijeli njegov
život. Kao što je to izvrsno primijetio jedan od najvećih
mislilaca naših dana Ludwig Feuerbach, čovjek čini sve što
čine i životinje, samo što on to čini sve više i više *humano*.
To je jedina razlika, no ona je golema. [10] Ona uključuje
cjelokupnu civilizaciju sa svim velebnim dostignućima industrije,
znanosti i umjetnosti, s cjelokupnim religijskim, estetskim,
filozofskim, političkim, ekonomskim i društvenim razvojem
čovječanstva – jednom riječju, ta razlika sadrži cjelokupni
svijet povijesti. Čovjek stvara svoju povijest snagom jedne
aktivnosti koja se nalazi u svim živim bićima, koja je samom
osnovom organskog života i koja nastoji prilagoditi sebi i
transformirati vanjski svijet u skladu sa potrebama svakog
bića – ta je aktivnost prema tome instinktivna i neminovna
i ona prethodi mišljenju, no osvijetljena čovjekovim razumom
i određena njegovom promišljenom voljom, pretvara se u
njemu i za njega u *uman i slobodan rad*.
[10] To nikako ne žele uvidjeti mnogi pristalice naturalizma ili
modernog materijalizma koji – na osnovi toga što je danas neosporno
utvrđeno čovjekovo srodstvo sa svim ostalim životinjskim vrstama i
njegovo neposredno i izravno zemaljsko porijeklo i, osim toga, jer je
današnji čovjek odbacio apsurdna i isprazna razmetanja spiritualizma
koji ga je, pod izlikom da mu daruje apsolutnu slobodu, osuđivao na
vječno ropstvo – umišljaju sebi da zato mogu odbaciti svako poštovanje
čovjeka. Te se ljude može usporediti s lakejima koji, nakon što
saznaju za plebejsko porijeklo nekog čovjeka što im je dotad ulijevao
štovanje svojim prirodnim dostojanstvom, misle da ga odsad mogu potcjenjivati
naprosto stoga što za njih postoji samo dostojanstvo koje se
povezuje s nečijim aristokratskim porijeklom. Neki od njih su toliko
sretni što je ustanovljena srodnost čovjeka s gorilom, da bi ga rado
htjeli zauvijek sačuvati u stanju životinje. Oni ne žele shvatiti da se
cjelokupna povijesna misija čovjeka, sve njegovo dostojanstvo i sva
njegova sloboda, sastoje upravo u tome da se on od tog stanja udalji.
Jedino mišlju čovjek dolazi do svijesti o svojoj slobodi
unutar prirodne sredine koje je on proizvod; no samo je *radom*
ostvaruje. Uočili smo da se aktivnost koja sačinjava rad,
tj. *taj polagani proces transformacije površine naše Zemaljske
kugle fizičkom snagom svakog živog bića u skladu s njegovim
potrebama,* nalazi više ili manje razvijena na svim stupnjevima
organskog života. No ona počinje biti *ljudski rad u pravom smislu
riječi* tek kad, vođena čovjekovim umom i njegovom
promišljenom voljom, služi za zadovoljenje ne više samo
fiksnih i nužno ograničenih potreba isključivo animalnog života,
već i potreba *bića koje misli, koje osvaja svoju čovječnost
potvrđujući i ostvarujući svoju slobodu u svijetu.*
Izvršenje tog golemog, bezgraničnog zadatka nije samo
proces intelektualnog i moralnog razvitka, već je to istodobno
i proces materijalne emancipacije. Čovjek istinski postaje
čovjekom, on doista stječe mogućnost svog razvitka i svog
unutarnjeg usavršavanja jedino pod uvjetom da je slomio, u
stanovitoj mjeri barem, ropske lance kojima je priroda okovala svu
svoju djecu. Ti lanci su glad, oskudica, odricanja razne vrsti,
bol, utjecaj klime i godišnjih doba i općenito tisuću uvjeta
animalnog života koji drže ljudsko biće u gotovo apsolutnoj
ovisnosti o sredini koja ga okružuje. Uz navedeno moramo
još spomenuti i neprestane opasnosti koje mu sa svih strana
prijete i pritišću ga u obliku prirodnih pojava; zatim neprekidni
strah što leži u osnovi svake životinjske egzistencije i
koji vlada prirodnim i divljim stvorenjima do te mjere da ona
u sebi ne nalaze ništa čime bi mu se mogla oduprijeti i svladati
ga... Jednom riječju, prisutni su tu svi elementi apsolutnog
ropstva. Prvi korak što ga čovjek čini da bi se tog
ropstva oslobodio sastoji se, kao što smo rekli, u aktu
apstrahiranja s pomoću kojega um uzdiže čovjeka u njemu samom
iznad stvari koje ga okružuju i tako mu omogućuje da proučava
odnose i zakone koji vladaju između tih stvari. Drugi
korak je jedan nužno materijalan akt koji određuje volja, a
kojim upravlja više ili manje produbljeno poznavanje vanjskog
svijeta: to je upotreba čovjekove mišićne snage u cilju
transformacije svijeta u skladu s čovjekovim rastućim potrebama.
Ta borba čovjeka, umnog radnika, protiv majke prirode nije
nikako pobuna protiv nje ni protiv bilo kojeg njena zakona.
Čovjek se služi poznavanjem tih zakona da bi se učvrstio i
zaštitio od brutalnih katastrofa i od neočekivanih nesreća, kao
i od periodičnih i redovitih pojava fizičkog svijeta, i jedino
mu upravo to poznavanje i pomno proučavanje zakona prirode
omogućuje da zavlada prirodom, da je podvrgne svojim ciljevima
i da transformira površinu Zemlje u sredinu što povoljniju
za razvoj čovječanstva.
Ta sposobnost apstrahiranja, izvor svih naših spoznaja i
svih naših ideja, jest, dakle, kao što se vidi, jedini uzrok svih
ljudskih emancipacija. No prvo buđenje te sposobnosti, koje
zapravo nije ništa drugo do razum, ne stvara neposredno slobodu.
U trenutku kad ta sposobnost započinje djelovati u
čovjeku, izvlačeći se polagano iz povoja svoje animalne
instinktivnosti, ona se isprva ne očituje u obliku razumskog
mišljenja što posjeduje svijest i spoznaju o svojoj vlastitoj
aktivnosti, već u obliku *imaginativnog mišljenja* ili nerazuma,
i kao takva ona, doduše, oslobađa postupno čovjeka od ropstva
prirode kojem je bio podvrgnut u svojoj kolijevci, ali ga odmah
zatim baca u lance jednog novog ropstva, još tisuću puta
težeg i strašnijeg, u lance ropstva religije.
Upravo imaginativno mišljenje čovjekovo transformira
prirodni kult, čije smo elemente i tragove našli u svih životinja,
u ljudski kult, i to u njegovu elementarnu formu, u fetišizam.
Vidjeli smo da životinje instinktivno obožavaju velike prirodne
fenomene koji stvarno imaju neposredan i moćan utjecaj
na njihovu egzistenciju, no nikad nismo čuli za životinje koje
bi obožavale neki bezazleni komad drveta ili tkanine, kost ili
kamen, dok taj kult nalazimo kako u primitivnoj religiji divljaka,
tako i u katolicizmu. Kako objasniti tu anomaliju, barem
prividno tako čudnu, koja nam s gledišta zdravog razuma i
osjećaja za realnost stvari predočava čovjeka nižim od
najjednostavnijih životinja?
Ta je apsurdnost proizvod imaginativnog mišljenja divljeg
čovjeka. On ne samo da osjeća svemoćnu snagu prirode poput
ostalih životinja već je on čini predmetom svojeg trajnog
mišljenja, a zatim taj predmet fiksira i uopćava, daje mu određeno
ime i čini ga središtem oko kojeg se usredotočuju sva
njegova djetinja maštanja. Budući da je još uvijek nesposoban
da svojom nejakom mišlju obuhvati univerzum, čak ni Zemaljsku
kuglu, pa čak ni toliko ograničenu sredinu u kojoj je
rođen i u kojoj živi, on posvuda traži gdje bi mogla prebivati
ta svemoćna snaga čiji ga osjećaj, sad već promišljen i fiksiran,
opsjeda. I tako on jednom igrom, jednom opservacijom
svoje neznalačke mašte, opservacijom koju bi nam danas bilo
teško objasniti, pripisuje tu svemoćnu snagu onom komadu
drveta ili tkanine, onom kamenu... To je čisti fetišizam,
najreligijskija, tj. najapsurdnija od svih religija.
Nakon fetišizma, a često i zajedno s njim, dolazi *kult vračeva*.
Taj kult, ako već nije mnogo racionalniji, a ono je barem
prirodniji od fetišizma i manje nas iznenađuje od njega jer
smo na njega navikli budući da smo i danas okruženi vračevima:
spiritisti, mediji, vidovnjaci i njihovi hipnotizeri, a
dapače i svećenici rimokatoličke i grčko-pravoslavne religije,
koji pretendiraju da imaju moć da s pomoću nekoliko
misterioznih formula prisile dragog boga da se spusti na Zemlju ili
čak da se pretvori u kruh i vino – svi ti *nasilnici* nad božanstvom
koji ga podvrgavaju svojim čarolijama, nisu li i oni
također vračevi? Nema sumnje da je njihovo božanstvo, proizišlo
iz razvoja koji je trajao više tisuća godina, mnogo složenije
od božanstva primitivnih vračeva čiji je predmet, doduše,
već fiksirana, no još uvijek neodređena imaginacija
svemoćne snage, bez ikakva drugog intelektualnog ili moralnog
atributa. Na tom primitivnom stupnju religije još je nepoznata
distinkcija između dobra i zla, između onog što je pravedno i
onog što je nepravedno; ne zna se što ta snaga voli a što mrzi,
što želi a što ne želi; ona nije ni dobra ni zla, ona je samo
svemoćna snaga. No ipak, njezin božanski karakter već se
počinje ocrtavati: ona je sebična i tašta, godi joj laskanje,
klanjanje, poniznost i žrtvovanje ljudi. Traži njihovo obožavanje
i njihovu podložnost, te progoni i okrutno kažnjava one
koji se tome ne žele podvrći: nepokorne, ponosne i bezbožne.
To je, kao što se zna, glavna osnova božanske prirode svih
bogova, drevnih i sadašnjih, koje je stvorio ljudski nerazum.
Zar je ikad na svijetu postojalo biće tako strahovito ljubomorno,
tašto, sebično i krvoločno kao što je to židovski Jehova
ili kršćanski Bog?
U kultu prvobitnog vračanja božanstvo, odnosno ta
neodređena svemoćna sila, isprva je neodvojivo od osobe vrača:
on sam je bog, kao što je to i fetiš. No s vremenom realan
čovjek ne može više igrati ulogu natprirodnog čovjeka,
čovjeka-boga. Nadasve je to nemoguće divljaku koji, budući da još
nema nikakva sredstva da se zaštiti od indiskretne znatiželje
svojih vjernika, mora od jutra do večeri biti izložen njihovim
ispitivanjima. Zdrav razum i praktičan duh ljudi divljeg plemena
koji se i dalje razvijaju usporedo s njihovom religijskom
maštom napokon im pokazuju nemogućnost da čovjek,
podložan svim ljudskim slabostima i manama, bude bog. Vrač,
međutim, ostaje za njih natprirodno biće, no on je to samo
u trenucima kad je opsjednut. Opsjednut kime? Svemoćnom
snagom, bogom. Dakle, božanstvo se obično nalazi izvan vraća.
Gdje ga onda treba tražiti? Fetiš, tj. bog-stvar, je prevladan,
a prevladan je i vrač, tj. čovjek-bog. Sve te transformacije
trajale su u prvobitna vremena stoljećima. Tada se divlji
čovjek, koji je sad već napredovao, razvio i obogatio iskustvom
i tradicijom više stoljeća, traži božanstvo veoma daleko od
sebe, ali još uvijek u stvarno postojećim tvorevinama: u Suncu,
Mjesecu, zvijezdama. Religijska misao već počinje obuhvaćati
svemir.
Čovjek je, kao što smo rekli, mogao do toga doći tek nakon
dugog niza stoljeća. Njegova sposobnost apstrahiranja, tj. njegov
razum, već se je razvila, učvrstila i provjerila praktičnim
poznavanjem stvari koje su ga okruživale i na osnovi promatranja
njihovih odnosa i njihova međusobnog kauzaliteta, a
periodično ponavljanje nekih prirodnih pojava dalo mu je
prva znanja o određenim prirodnim zakonima; počinje ga
zanimati cjelokupnost tih pojava i njihovi uzroci, pa ih on i
traži. Istodobno počinje upoznavati sama sebe i, također
zahvaljujući svojoj moći apstrahiranja koja mu omogućuje da se
u samom sebi s pomoću misli uzdigne iznad sama sebe i da
postavi sebe sama predmetom svoga mišljenja, on počinje
odvajati svoje materijalno i živo biće od svog misaonog bića,
svoju vanjskost od svoje unutrašnjosti, svoje tijelo od svoje
duše. No od trenutka kad ustanovi i utvrdi tu distinkciju, on
je prirodno i nužno prenosi u svoga boga, počinje tražiti
nevidljivu dušu vidljivog univerzuma. Na taj je način
najvjerojatnije nastao religijski panteizam Indijanaca.
Na ovom mjestu moramo se zaustaviti jer upravo tu počinje
prava religija u punom smislu te riječi, a zajedno s njom
teologija i metafizika. Sve dosad je religijska mašta čovjekova,
opsjednuta fiksnom predodžbom o svemoćnoj snazi, djelovala
prirodno tražeći uzrok i izvor te svemoćne snage putem
eksperimentalnog istraživanja, najprije u najbližim predmetima,
fetišima, zatim u vračevima, još kasnije u istaknutim
prirodnim pojavama i napokon u zvijezdama, no uvijek ih je
pripisivala nekom stvarnom vidljivom predmetu, bez obzira koliko
on bio udaljen. A sada on pretpostavlja postojanje jednog
duhovnog, izvansvjetskog, nevidljivog boga. Sve dosad su ti
bogovi bili ograničena i pojedinačna bića među mnogim drugim
nebožanskim bićima, koja doduše nisu bila obdarena svemoćnom
snagom, no, uza sve to, ništa manje stvarno postojeća.
Sada se uspostavlja prvi put jedno univerzalno božanstvo:
biće nad bićima, supstancija i stvoritelj svih ograničenih i
pojedinačnih bića, univerzalna duša cijelog svemira, veliko Sve.
Eto dakle, time počinje pravi bog, a s njime i prava religija.
Moramo sada proučiti proces kojim je čovjek došao do tog
rezultata da bismo spoznali pravu prirodu božanstva u njenu
samom povijesnom začetku.
Cijelo to pitanje dade se svesti na slijedeće: kako se u
čovjeku rađa predodžba o svemiru i ideja o njegovu jedinstvu?
Najprije moramo reći da predodžbu o svemiru ne može imati
životinja jer svemir nije predmet koji je neposredno dostupan
osjetilima kao što su svi oni stvarni predmeti, veliki ili mali,
koji je izbliza ili izdaleka okružuju. Svemir je apstraktan
pojam koji, prema tome, može postojati samo za onoga koji ima
sposobnost apstrahiranja, dakle samo za čovjeka. Ispitajmo,
dakle, način na koji se predodžba o svemiru oblikuje u čovjeku.
Čovjek vidi sebe okružena vanjskim predmetima: i sam
on je, kao živo tijelo, za svoju misao jedan od njih. Svi ti
predmeti, što ih postupno i polagano upoznaje, nalaze se u
međusobnim pravilnim odnosima koje također s vremenom
pomalo upoznaje. Međutim, unatoč tim odnosima koji ih međusobno
zbližuju a da ih pri tom ipak ne objedinjuju niti stapaju
u jedan jedini predmet, ti predmeti ostaju međusobno odvojeni.
Vanjski svijet ne predstavlja, dakle, za čovjeka ništa
drugo doli jednu bezbrojnu raznolikost odvojenih i različitih
predmeta, akcija i odnosa, bez i najmanjeg privida jedinstva –
to je jedna neograničena jukstapozicija, to nije, dakle, jedna
cjelina. Odakle onda cjelina? Ona leži u čovjekovoj misli.
Čovjekov um je obdaren sposobnošću apstrahiranja koja mu
omogućuje da njome najprije polagano pregleda i, odvojeno
jedan za drugim, ispita izvjestan broj predmeta, kako bi ih
zatim, u tren oka, obuhvatio jednom jedinom predodžbom,
odnosno, da bi ih ujedinio u jednu te istu pojmovnu cjelinu.
Dakle, upravo je misao čovjekova ta koja stvara jedinstvo i
koja zatim to jedinstvo prenosi u raznolikost vanjskog svijeta.
Iz toga slijedi da to jedinstvo, doduše, jest jedno biće, ali
ne konkretno i stvarno, već apstraktno, stvoreno jedino čovjekovom
sposobnošću apstrahiranja. Ta se sposobnost zove sposobnost
*apstrahiranja* zbog toga što naša misao, da bi objedinila
toliko različitih predmeta u samo jednu predodžbu, mora
apstrahirati od svega što čini njihovu različitost, odnosno
njihovu odvojenu i stvarnu egzistenciju, i zadržati samo ono što
im je svima zajedničko. Iz toga proizlazi: što više predmeta
obuhvaća neka pojmovna cjelina koju u misli stvaramo, to se
ona više uzdiže, no pri tom se sve više razrjeđuje ono što ona
zadržava kao zajedničko, ono što čini njeno pozitivno određenje,
dakle, njezin sadržaj. Tako ona sve više postaje apstraktna
i lišena stvarnosti. Život sa svim svojim obiljem i prolaznim
krasotama je dolje, u raznolikosti – a smrt sa svojom vječnom
i uzvišenom monotonijom je gore, u jedinstvu. Uzdignemo li
se sve više i više s pomoću moći apstrahiranja nad ovaj
zemaljski svijet i obuhvatimo li u jednoj jedinoj misli solarni
svijet te zamislimo li tako dobiveno uzvišeno jedinstvo, pitamo
se što će nam preostati čime bi ga ispunili, odnosno, što će
biti sadržaj tog našeg misaonog jedinstva? Divljak bi bio u
velikoj nedoumici kad bi morao odgovoriti na to pitanje! No,
odgovorit ćemo umjesto njega: ostat će materija s onim što
zovemo snagom apstrahiranja, pokretna materija sa svojim
različitim pojavama, kao što su svjetlo, toplina, elektricitet i
magnetizam koji su, kao što je to danas dokazano, različite
manifestacije jedne te iste stvari. Međutim, ako se snagom te
sposobnosti apstrahiranja, koja ne poznaje granica, uzdignemo
još više, iznad našeg Sunčeva sustava i ako u svojoj misli
objedinimo ne samo milijune sunaca što ih vidimo kako sjaju na
nebeskom svodu, već i bezbroj drugih sunčevih sustava koje
ne vidimo i koje nikad nećemo vidjeti, no čije postojanje pretpostavljamo
jer naša misao, upravo zato što ne poznaje granica
u svom procesu apstrahiranja, odbija da vjeruje da svemir,
tj. totalitet svih postojećih svjetova, može biti ograničen, tj.
da ima kraj; ako dakle apstrahiramo tako s pomoću naše misli
od pojedinačne egzistencije svakog od tih postojećih svjetova
sve dalje i dalje i pokušamo li nakon toga predočiti sebi
jedinstvo tog beskrajnog svemira, možemo nakon svega toga
postaviti pitanje: što će nam na kraju preostati da taj svemir
odredimo i da ga ispunimo? Preostat će jedna jedina riječ,
jedna jedina apstrakcija: *neodređeno biće*, što će reći
nepokretnost, praznina, apsolutno ništavilo – bog.
*Bog – to je dakle, apsolutni abstractum,* čisti produkt
ljudske misli koji ona (nakon što ga je s pomoću moći
apstrahiranja, potisnuvši sva poznata bića i sve poznate svjetove
oslobodila svakog stvarnog sadržaja, svela na apsolutan svijet)
postavlja pred samu sebe kao *jedino i vrhovno biće*, a da pri
tom, u toj uzvišenoj goloti ne prepoznaje da je to biće njezin
vlastiti proizvod.
Možda će netko reći da se čini kao da sada želimo zanijekati
ono što smo tvrdili na prethodnim stranicama, a to je da
postoji *stvarno jedinstvo svemira*, koje smo definirali kao
univerzalnu uzajamnost ili univerzalni kauzalitet i kao jedinu
svemoćnu snagu što upravlja svim stvarima i koju više ili manje
osjećaju sva živa bića. No mi to jedinstvo uopće ne niječemo,
mi samo tvrdimo da između tog stvarnog univerzalnog
jedinstva i idealnog jedinstva, koje pronalazi i stvara procesom
apstrakcije kako religiozna tako i filozofska metafizika,
nema ništa zajedničkog. Prvo jedinstvo smo definirali kao
neograničenu sumu bića ili još bolje kao sumu neprestanih
transformacija svih stvarnih bića ili pak sumu njihovih
neprekidnih akcija i reakcija koje, kombinirajući se u jedno jedino
kretanje, sačinjava, kao što smo rekli, ono što se zove
uzajamnost ili univerzalni kauzalitet. Pri tom smo dodali da tu
uzajamnost ne shvaćamo kao apsolutan i prvotan uzrok, već
naprotiv, kao *rezultantu* koju stalno producira i reproducira
istodobno djelovanje svih pojedinačnih uzroka – djelovanje
koje sačinjava upravo taj *univerzalni kauzalitet* – rezultantu,
koja je vječni stvaralac i vječno stvarana. Pošto smo ga tako
odredili, mislili smo da možemo reći, ne bojeći se više nikakva
nesporazuma, da taj univerzalni kauzalitet stvara svjetove.
Međutim, iako smo se pobrinuli da dodamo kako univerzalni
kauzalitet prilikom tog stvaranja ne može imati sa svoje strane
nikakvu prethodnu misao ili volju, nikakav plan, nikakav
mogući predumišljaj ni namjeru – budući da on sam izvan
svojeg neprestanog ostvarivanja nema nikakvu prethodnu ni
odvojenu egzistenciju te nije ništa drugo doli jedna apsolutna
rezultanta – sad priznajemo da taj izraz nije niti sretan, ni
egzaktan, te da unatoč svim dodanim objašnjenjima može
dalje stvarati nesporazume i to zato što smo toliko naviknuti
da uz riječ *stvaranje* vežemo pojam stvoritelja svjesnog samog
sebe i odvojenog od svog djela. Trebali smo reći da se, ne-svijesno
i ne-voljno, svaki svijet i svako biće rađa, razvija, živi
i umire transformirajući se u neko novo biće u okvirima univerzalne
uzajamnosti i pod njenim svemoćnim i apsolutnim
utjecajem. Da još više preciziramo našu misao, dodajemo da
*stvarno jedinstvo svemira* nije ništa drugo nego *apsolutna
uzajamnost i apsolutna beskonačnost njegovih stvarnih transformacija,
jer neprestana transformacija svakog pojedinačnog
bića čini istinsku, jedinu stvarnost svakoga, budući da cijeli
svemir nije drugo do jedna povijest bez granica, bez početka
i bez kraja.*
Detalji svemira su beskonačni. Čovjeku nikad neće biti
dano da upozna više od jednog njegova beskonačno malog
dijela. Naše nebo ispunjeno golemim brojem sunaca sačinjava
tek jednu neznatnu točku u neizmjernosti svemira, pa, iako
ga možemo obuhvatiti pogledom, nećemo o njemu gotovo nikada
ništa znati. Moramo se zadovoljiti time da nešto malo
znamo o našem Sunčevu sustavu za koji moramo pretpostaviti
da je u savršenom skladu s ostalim dijelom svemira; jer da
taj sklad ne postoji, on bi se morao ili uspostaviti ili bi naš
Sunčev svijet propao. Taj naš Sunčev svijet poznajemo veoma
dobro s gledišta više mehanike, a već ga počinjemo pomalo
upoznavati i s fizikalnog, kemijskog, pa čak i geološkog gledišta.
No naša znanost teško će postići nešto mnogo više iznad
toga. Ako želimo neko konkretnije znanje, morat ćemo se zadovoljiti
istraživanjem naše Zemaljske kugle. Znamo da je ona
rođena u vremenu i pretpostavljamo da je osuđena da nakon
određenog broja stoljeća propadne, kao što se rađa i propada,
odnosno kao što se transformira sve što postoji.
Kako se je naša Zemaljska kugla, koja je isprva bila užarena
i plinovita materija, beskrajno lakša od zraka, kondenzirala,
ohladila i oblikovala? Kroz koji je golemi niz geoloških
evolucija ona morala proći prije nego što će na svojoj površini
proizvesti svo to beskrajno bogatstvo organskog života, od
prve i najjednostavnije stanice do čovjeka? Kako se je
transformirala i kako se i dalje razvija u povijesnom i društvenom
svijetu čovjeka? Koji je cilj prema kojem idemo, vođeni tim
vrhovnim i fatalnim zakonom neprestane transformacije?
To su jedina pitanja koja su nam pristupačna, jedina koja
čovjek može i mora stvarno postaviti, podrobno izučavati i
riješiti. Iako ta pitanja tvore, kao što smo već rekli, tek
neznatan djelić u bezgraničnom i neodredivom skupu pitanja o
svemiru, ona našem duhu pružaju ipak jedan u stvari beskrajan
svijet, i to ne u božanskom, tj. u apstraktnom smislu te riječi,
odnosno ne u smislu vrhovnog bića stvorenog religijskom
apstrakcijom, već, naprotiv, beskrajan po bogatstvu svojih detalja
koji nikakvo proučavanje, ni ikakva znanost neće nikad moći
dokraja iscrpsti.
A da bi se spoznao *ovaj* svijet, *naš* beskrajni svijet, sama
apstrakcija nije dovoljna. Ona bi nas ponovno dovela do boga,
do vrhovnog bića, do ništavila. Stoga treba, primjenjujući i
dalje tu sposobnost apstrahiranja, bez koje se nikad ne bismo
bili mogli uzdići od jednog nižeg reda stvari do jednog višeg
reda stvari, niti bismo bili mogli, prema tome, razumjeti
prirodnu hijerarhiju bića, treba, kažemo, da se naš duh s poštovanjem
i ljubavlju upusti u minuciozno proučavanje detalja i
beskonačno sitnih tvorevina, bez kojih ne bismo nikad shvatili
živu stvarnost bićâ. Dakle, jedino ujedinjujući te dvije
sposobnosti, te dvije prividno tako suprotne tendencije,
apstrakciju i pomnu, brižljivu i strpljivu analizu svih detalja,
moći ćemo se uzdići do stvarnog shvaćanje *našeg ne izvanjski
već unutarnje beskonačnog svijeta*, te stvoriti donekle
zadovoljavajuću ideju o *našem vlastitom svijetu*, tj. o našoj
Zemaljskoj kugli ili, ako hoćete, i o našem Sunčevu sustavu.
Očigledno je, dakle, da sve ako nam naš osjećaj i naša mašta mogu
dati jednu sliku, jednu nužno više ili manje pogrešnu predodžbu
o ovom svijetu, ako nam oni mogu, s pomoću neke
vrsti intuitivnog predviđanja, čak omogućiti da predosjetimo
jednu sjenku, jednu daleku viziju istine, ipak će nam samo
znanost moći dati čistu i punu istinu.
Dakle, kakva je to nezadrživa znatiželja koja potiče čovjeka
da spoznaje svijet koji ga okružuje, da s neumornom strašću
istražuje tajne te prirode čiji je i sâm, na ovoj Zemlji, zadnji
i najpotpuniji rezultat? Je li ta znatiželja tek puki luksuz,
ugodna razonoda, ili pak jedna od osnovnih potreba svojstvenih
njegovu biću? Nimalo se ne ustručavamo reći da je od svih
potreba koje čine njegovu prirodu ta znatiželja najljudskija i
da čovjek doista postaje čovjekom, da se doista razlikuje od
svih drugih životinjskih vrsta jedino po toj neugasivoj potrebi
za znanjem. Kao što smo rekli, čovjek mora, da bi se ostvario
u punoći svoga bića, spoznati sebe, a on neće nikad istinski
spoznati sebe dok god ne bude istinski spoznao prirodu koja
ga okružuje i koje je on proizvod. Dakle, ako ne želi odbaciti
svoju čovječnost, čovjek mora *znati*, on mora svojom mišlju
prožeti čitav vidljivi svijet, te, iako se ne smije nadati da će
mu ikada stići dokraja, mora sve dublje i dublje proučavati
sklad i zakone tog svijeta, jer naša čovječnost se stječe jedino
uz tu cijenu. Čovjek mora spoznati sve regije tog vidljivog
svijeta, one niže od njega, one koje su mu prethodile i one
koje su suvremene s njim, sve mehaničke, fizičke, kemijske,
geološke i organske evolucije na svim stupnjevima razvoja
biljnog i animalnog života, tj. sve uzroke i uvjete svojeg vlastitog
rođenja i postojanja, da bi mogao razumjeti svoju vlastitu prirodu
i svoju misiju na ovoj Zemlji – koja je njegova
jedina domovina, jedina pozornica na kojoj se odvija njegov
život – da bi mogao u ovom svijetu slijepe fatalnosti
uspostaviti kraljevstvo slobode.
U tome je, dakle, zadatak čovjeka. Taj je zadatak neiscrpan,
beskonačan i sasvim dostatan da zadovolji duhove i srca i onih
najambicioznijih. Kao kratkotrajno i nezamjetljivo biće usred
oceana bez obala univerzalne transformacije, s jednom nepoznatom
vječnošću za sobom i jednom nepoznatom vječnošću
pred sobom, misaoni čovjek, aktivni čovjek, čovjek svjestan
svoje ljudske misije ostaje ponosan i miran u osjećaju svoje
slobode koju osvaja sam osvjetljujući, pomažući i po potrebi
pobunjujući svijet oko sebe. U tome je njegova utjeha, njegova
naplata i njegov jedini raj. Svjestan toga i zapitan da vam
kaže svoju intimnu misao i svoju zadnju riječ o stvarnom
jedinstvu svemira, on će vam reći da je ono *vječna i univerzalna
transformacija*, kretanje bez početka, bez granica i bez kraja.
To je dakle, apsolutna suprotnost bilo kakvoj providnosti –
to je negacija boga.
U svim religijama koje međusobno dijele svijet i koje
posjeduju donekle razvijenu teologiju – osim budizma čija
čudna i uostalom od strane nekoliko stotina milijuna njegovih
pripadnika savršeno neshvaćena nauka uspostavlja jednu religiju
bez boga – u svim metafizičkim sustavima bog nam se
javlja prvenstveno kao jedno vrhovno biće, koje je vječno
preegzistiralo i predeterminiralo, koje sadrži u sebi stvaralačku
misao i volju, a ujedno je i ono samo ta misao i volja, koje
stvaraju svako postojanje i koje su prethodne svakom postojanju.
Bog je izvor i vječni uzrok svakog stvaranja, biće nepromjenljivo
i uvijek jednako samome sebi u sveopćem kretanju
svih stvorenih svjetova. Taj se bog, kao što smo vidjeli,
ne nalazi u stvarnom svemiru, barem ne u onom dijelu svemira
koji čovjek može doseći. Dakle, budući da ga nije mogao
naći izvan sama sebe, čovjek ga je morao naći u samome sebi.
Kako ga je tražio? Apstrahirajući od svih živih i realnih stvari,
od svih vidljivih i poznatih svjetova. No, vidjeli smo da na
kraju tog besplodnog putovanja čovjekova sposobnost, odnosno
akcija apstrahiranja nalazi samo jedan jedini predmet: samu
sebe, no oslobođenu ikakva sadržaja i lišenu ikakva kretanja
jer više nema ničega od čega da apstrahira, nalazi dakle, samu
sebe kao apstrakciju, kao apsolutno nepokretno i apsolutno
prazno biće. Rekli bismo da je to apsolutno ništavilo. No
religijska mašta kaže: to je vrhovno biće – bog.
Uostalom, kao što smo već istakli, religijska mašta je do
tog naziva došla povodeći se razlikom, ili čak oprekom, koju
mišljenje na tom stupnju razvoja počinje uspostavljati između
vanjskog čovjeka, a to je njegovo tijelo, i njegova unutarnjeg
svijeta, a to su njegova misao i volja, odnosno čovječja duša.
Religiozni čovjek, ne znajući, naravno, da čovječja duša nije
drugo do proizvod i neprestano obnavljan i reproduciran krajnji
izraz čovječjeg organizma, tj. čovječjeg tijela, nego videći,
nasuprot, da u svakodnevnom životu izgleda kao da se tijelo
uvijek poslušno pokorava naredbama misli i volje, pretpostavlja
stoga da je duša, ako ne stvoritelj, a ono barem uvijek, gospodar
tijela kojem, dakle, ne preostaje drugi zadatak već da
joj služi i da je očituje. Na isti način religiozni čovjek, od trenutka
kad je njegova sposobnost apstrahiranja, na način koji
smo upravo opisali, došla do pojma o univerzalnom i vrhovnom
biću, koje nije drugo, kao što smo dokazali, nego ta moć
apstrahiranja koja se postavlja samoj sebi kao predmet, od tog
pojma čini dušu cijelog svemira – boga.
Tako je pravi bog – univerzalno, vječno i nepokretno biće
stvoreno zajedničkim djelovanjem čovjekove religijske mašte
i čovjekove sposobnosti apstrahiranja – prvi put u povijesti
bio inauguriran. No, čim je na taj način stvorio i inaugurirao
boga, čovjek ga je, zaboravljajući, ili bolje rečeno, ne znajući
za svoju vlastitu umnu akciju koja je jedina boga stvorila,
odnosno, ne prepoznavajući se više u svojoj vlastitoj tvorevini,
u tom *univerzalnom abstractumu*, on ga je počeo obožavati.
Uloge su se tim časom zamijenile: stvoreni je postao tobožni
stvoritelj, a istinski stvoritelj čovjek, smjestio se među tolika
druga bijedna stvorenja kao jedno jadno, tek nešto malo povlašteno
biće.
Nakon što je bog inauguriran, sukcesivni i postupni razvoj
raznih teologija objašnjava se prirodno, i to kao odraz razvoja
čovječanstva u povijesti. Naime, čim se je ideja o jednom izvanrednom
i vrhovnom biću uvukla u čovjekovu maštu i
učvrstila u njegovu religijskom uvjerenju i to do te mjere da
mu stvarnost toga bića odsad izgleda izvjesnijom od stvarnosti
realnih stvari koje vidi i koje dodiruje prstima, prirodno je
i nužno da ta ideja postaje glavnom osnovom cjelokupne čovjekove
egzistencije, da ona čovjeka modificira, prožima i da
ima nad njim isključivu i apsolutnu vlast. Vrhovno biće
pojavljuje se odmah kao apsolutni gospodar, kao misao, volja
i izvor, kao stvoritelj i upravljač svih stvari. I tako, budući
da se istina o svakoj stvari nalazi samo u bogu i da svako
pojedinačno biće, kako god snažno izgledalo, računajući tu i
samog čovjeka, odsad može postojati samo uz božansku milost –
što je, uostalom, savršeno logično jer inače bog ne bi bio
vrhovno, svemoćno i apsolutno biće, tj. ne bi uopće postojao –
slijedi da se ništa više ne može s njim nadmetati i sve mora
biti ništavno u njegovoj prisutnosti.
Od tog časa, prirodnim razvojem stvari, čovjek pripisuje
bogu sve sposobnosti, sve moći, sve vrline koje postupno pronalazi
bilo u sebi bilo izvan sebe. Vidjeli smo da bog, inauguriran
kao vrhovno biće, a koje u stvari nije ništa drugo do
apsolutni abstractum, nema savršeno nikakve determinacije
ni ikakvog sadržaja – on je prazan i ništa kao ništavilo. Kao
takav, bog se ispunjava i obogaćuje svim realitetima postojećeg
svijeta, pa, iako nije drugo do njihova apstrakcija, on se u
religijskoj mašti pojavljuje kao njihov upravljač i gospodar,
iz čega proizlazi da je bog apsolutni otimač. Zatim, budući da
antropomorfizam leži u samoj biti svake religije, proizlazi i to
da prebivalište besmrtnih bogova, nebo, nije ništa drugo do
jedno iskrivljeno ogledalo koje čovjeku vjerniku odražava
njegovu vlastitu izvrnutu i uvećanu sliku.
Naime, djelovanje religije nije samo u tome da ona oduzima
zemlji prirodna bogatstva i sile, a čovjeku njegove sposobnosti
i vrline što ih on pronalazi u sebi tijekom svog povijesnog
razvitka, da bi ih prenijela u nebo kao božanske
atribute ili božanska bića. Vršeći to prenošenje, ona povrh
toga radikalno mijenja prirodu tih sila i tih kvaliteta, ona ih
iskrivljuje i kvari, dajući im dijametralno suprotan smjer od
onog prvobitnog.
Na taj način ljudski razum, jedini organ koji posjedujemo
za spoznavanje istine, postavši božanski razum, postaje za nas
nerazumljiv i nameće se vjernicima kao objava apsurda. Na
taj način se poštovanje prema nebu očituje kao prezir prema
zemlji, a obožavanje božanstva kao ocrnjivanje čovječanstva;
čovječja ljubav, ta neizmjerna prirodna solidarnost koja mora,
unatoč svim razlikama u bojama i rasama ujediniti prije ili
kasnije sve ljude u jedno zajedničko bratstvo, omogućiti sreću
i slobodu svakoga u ovisnosti o slobodi i sreći svih ostalih – ta
ljubav, transformirana u božansku ljubav i u religijsko milosrđe,
postaje time bič čovječanstva. Dokaz je tome sva ona krv
prolivena u ime religije od početka povijesti, te milijuni
ljudskih žrtava prineseni veličanstvenoj slavi bogova. Napokon i
sama pravda, ta buduća majka jednakosti, nakon što je religijskom
maštom prenesena u nebeske predjele i transformirana u
božansku pravdu, pala je odmah natrag na zemlju u teološkom
obliku milosti te od tada podržava uvijek i svugdje one najjače
i sije među ljude samo okrutnost, privilegije, monopole
i sve monstruozne nejednakosti što ih je posvetilo povijesno
pravo.
Ne želimo nijekati povijesnu nužnost religije, ni tvrditi
da je ona bila apsolutno zlo u povijesti. Ako i jest bila zlo, bila
je neizbježno i nužno zlo, što je, na žalost, još danas za
neizmjernu većinu neukog stanovništva, kao što su u razvoju
svake ljudske sposobnosti, slabosti i zablude također nužna
zla. Religija je, kao što smo rekli, prvo buđenje čovječjeg
razuma u obliku božanskog nerazuma; ona je prvi osvit ljudske
istine kroz božanski veo laži; prva manifestacija ljudskog
morala, pravde i prava kroz povijesne nepravde božanske milosti;
ona je, napokon, učenje slobode pod ponizavajućim i mučnim
jarmom božanstva, jarmom koji će trebati slomiti da bi se napokon
zaista osvojio razumski razum, istinska istina, potpuna
pravda i stvarna sloboda.
Izlazeći iz bestijalnosti, čovjek-životinja zahvaljujući
religiji čini prvi korak prema humanosti; no dok god bude
religiozan, on nikad neće postići svoj cilj jer ga svaka religija
osuđuje na apsurd i, iskrivljujući smjer njegovih koraka, prisiljava
ga da traži božansko umjesto ljudskog. Ljudi koji su tek
oslobođeni prirodnog ropstva, na koje i dalje ostaju osuđene
sve ostale vrste životinja, preko religije padaju istog časa
ponovno u ropstvo, ovaj put u ropstvo drugih ljudi i kasta
privilegiranih božjim izborom.
Kao što je poznato, jedan od osnovnih atributa besmrtnih
bogova jest taj da su oni zakonodavci ljudskoga društva,
osnivači države. Čovjek, kažu gotovo sve religije, ne bi bio u stanju
da razluči dobro od lošega i pravedno od nepravednoga.
Trebalo je, dakle, da samo božanstvo, na ovaj ili onaj način,
siđe na zemlju da ga to nauči i da uspostavi u ljudskom društvu
politički i pravni poredak, iz čega prirodno slijedi ovaj
pobjedonosni zaključak: svi zakoni i svaka ustanovljena vlast,
budući da ih je nebo posvetilo, moraju se uvijek i slijepo
slušati.
To je veoma ugodno za vladaoce, no veoma neugodno za
vladane; a budući da pripadamo ovim potonjima, imamo i previše
razloga da pobliže preispitamo vrijednost te stare tvrdnje
koja nas je sve učinila robovima, s ciljem da se oslobodimo
njezina jarma.
To je pitanje za nas sada krajnje pojednostavljeno: budući
da boga nema, odnosno, budući da on nije nista drugo do proizvod
naše sposobnosti apstrahiranja ujedinjene u prvom braku
s religijskim osjećajem koji smo naslijedili iz doba naše
animalnosti, budući, dakle, da je bog tek jedan univerzalni
abstractum, nesposoban za kretanje i vlastito djelovanje,
odnosno apsolutno ništavilo zamišljeno kao vrhovno biće koje
pokreće samo religijska mašta, dakle, ništavilo apsolutno
prazno i bez ikakva sadržaja koje se obogaćuje svim zemaljskim
realitetima, a čovjeku daje jedino ono što mu je prethodno
bio oteo i to u jednom neprirodnom, iskvarenom, božanskom
obliku, očito je, prema tome, da bog ne može biti ni dobar, ni
zao, ni pravedan, ni nepravedan. On ne može ništa htjeti, ni
ništa uspostaviti jer u stvarnosti on nije ništa, a postaje sve
jedino religioznom lakovjernošću. Prema tome, ako je ova potonja
našla u njemu ideje pravde i dobra, to znači da mu ih je
prethodno ona sama nesvjesno dala; misleći da prima, ona je
davala. No, da bi ih mogao dati bogu, čovjek ih je morao
imati! Gdje ih je pronašao? Nužno u samome sebi. No sve što
on ima, naslijedio je prvenstveno iz svoje animalnosti jer je
njegov duh isprva tek objašnjenje i izraz njegove animalne
prirode. Dakle, ideje pravednoga i dobroga nužno imaju, kao
i sve ljudsko, svoj korijen u samoj čovjekovoj animalnosti.
I doista, elementi onoga što nazivamo *moralom* nalaze se
već u životinjskom svijetu. Kod svih vrsta životinja, bez i
jedne iznimke, samo s velikom razlikom u razvojnom stupnju,
uočavamo dva oprečna instinkta: instinkt za očuvanjem jedinke
i instinkt za očuvanjem vrste ili, ljudskim rječnikom
rečeno, *egoistički instinkt* i *socijalni instinkt*. S gledišta
znanosti, kao i s gledišta same prirode, ta su dva instinkta jednako
prirodna i prema tome jednako legitimna i, što je još važnije,
jednako potrebna u prirodnoj ekonomiji bića. Pri tome je individualni
instinkt jedan od temeljnih uvjeta za očuvanje vrste
jer da se pojedinci energično ne brane protiv svih vanjskih
nevolja i pritisaka što neprestano prijete njihovoj egzistenciji,
sama vrsta, koja živi jedino u njima i po njima, ne bi se mogla
održati. No, kad bi se sudilo o ta dva poriva uzimajući kao
apsolutan kriterij samo isključivi interes vrste, reklo bi se da
je socijalni instinkt dobar, a individualni instinkt, jer mu je
suprotstavljen, loš. Kod mrava i kod pčela po tom kriteriju
prevladava vrlina jer izgleda da u njih socijalni instinkt
apsolutno poništava individualni instinkt. Sasvim je suprotno kod
divljih zvijeri, pa se općenito može reći da u životinjskom
svijetu više prevladava egoizam. Instinkt za očuvanjem vrste,
naprotiv, budi se u njih tek u kratkim vremenskim intervalima
i traje samo onoliko koliko je potrebno za rađanje i odgoj
jednog legla.
Drugačije je to kod čovjeka. Izgleda – a to je jedan od
dokaza njegove velike superiornosti nad svim ostalim vrstama
životinja – da su u njega oba ta oprečna instinkta, i egoizam
i socijabilnost, daleko snažnija i daleko manje razdvojiva nego
kod nižih vrsta životinja: on je u svom egoizmu krvoločniji i
od najkrvoločnijih zvijeri, a ujedno i socijabilniji od pčela i
mrava.
Ispoljavanje snažnijeg egoizma ili individualnosti neke životinje
nesumnjiv je dokaz savršenijeg organizma i više inteligencije
njene vrste. Svaka vrsta životinja je određena jednim
specijalnim zakonom, tj. jednim procesom oblikovanja
i očuvanja koji joj je svojstven i koji je razlikuje od svih
ostalih vrsta životinja. Izvan stvarnih jedinki što pripadaju vrsti
kojom upravlja, taj zakon nema vlastite egzistencije. Njegova
je stvarnost samo u tim jedinkama, no on njima upravlja
apsolutno i one su njegovi robovi. Kod sasvim primitivnih
životinjskih vrsta, čije se jedinke jedva mogu smatrati individualitetima,
taj se zakon ispoljava više kao proces vegetalnog nego
animalnog života i on im je sasvim tuđ, pa nastupa gotovo kao
neki vanjski zakon kojem se jedinke tako reći mehanički
pokoravaju. No, što se vrste više razvijaju, penjući se jednim
progresivnim nizom prema čovjeku, to se više generički i specijalni
zakon koji njima upravlja individualizira i to se potpunije
taj zakon ostvaruje i ispoljava u svakoj jedinki koja time
stječe sve određeniji karakter i sve izraženiju fizionomiju.
Premda se i dalje slijepo pokorava tom zakonu kao i sve ostale
jedinke, takva jedinka se, od časa u kojem se zakon počinje
u njoj ispoljavati kao njezin vlastiti individualni poriv, kao
neka nužnost, i to više unutarnja nego vanjska – premda je
ta unutarnja nužnost proizvedena, *a da ona to i ne sluti*,
jednim mnoštvom vanjskih uzroka – osjeća slobodnijom i autonomnijom
i sposobnijom za spontano kretanje nego što su to
jedinke neke niže vrste. Ona počinje imati osjećaj svoje *slobode*.
Možemo, dakle, reći da sama priroda svojim progresivnim
transformacijama teži emancipaciji, te da je već u njenu
krilu veća individualna sloboda nesumnjiv znak superiornosti.
S animalnog gledišta relativno *najindividualnije i najslobodnije*
biće je nedvojbeno čovjek.
Rekli smo da čovjek nije samo najindividualnije biće na
Zemlji već je on i *najdruštvenije* biće. J.J. Rousseau je bio
u velikoj zabludi misleći da je prvobitno društvo bilo
uspostavljeno slobodnim ugovorom što su ga sklopili divljači. No
J.J. Rousseau nije jedini koji to tvrdi. Većina modernih pravnika
i publicista bilo Kantove škole, ili iz bilo koje druge
individualističke i liberalne škole, ne priznaje ni društvo zasnovano
na božanskom pravu teologa, ni društvo kao više ili manje
mistično ostvarenje objektivnog morala kako ga definira
hegelijanska škola, ni prvobitno animalno društvo kako ga
zamišljaju naturalisti, već u nedostatku drugog temelja, htjeli
ne htjeli, kao polaznu točku uzimaju *prešutni ugovor*. Prešutni
ugovor! To znači ugovor bez riječi i prema tome bez misli i bez
volje – potpuna besmislica! Apsurdna fikcija, i, što je još
gore, opasna fikcija! Opaka podvala! To bi naime značilo da
sam pristao dok još nisam bio u stanju ni da želim, ni da
mislim, ni da govorim, jer se inače ne bih dao bez prigovora
navući na tanak led, da osudim sebe i cjelokupno svoje potomstvo
na vječno ropstvo.
Posljedice *društvenog ugovora* su doista zlokobne jer one
dovode do apsolutne dominacije države. A ipak taj princip,
promatran u svom polazištu, izgleda krajnje liberalan.
Pretpostavlja se da su ljudi prije nego što su sklopili taj
ugovor uživali apsolutnu slobodu jer po toj teoriji jedino je prirodni
čovjek, odnosno divlji čovjek potpuno slobodan. Već smo rekli
što mislimo o toj prirodnoj slobodi koja je zapravo apsolutna
ovisnost čovjeka-gorile u neprestanoj opsesiji vanjskoga svijeta.
No, ako pretpostavimo da je on na početku doista slobodan, zašto
bi se onda udruživao u društvo? Da bi osigurao,
odgovaraju zastupnici te teorije, svoju sigurnost od svih mogućih
najezdi toga istog vanjskog svijeta, uključujući i druge
ljude, udružene ili ne, no koji ne bi pripadali tom novom društvu
koje se osniva.
Zamislimo, dakle, prvobitne ljude, apsolutno slobodne, svaki
u sebi i po sebi, koji tu bezgraničnu slobodu mogu uživati
samo u koliko se ne susreću, samo ukoliko su utonuli svaki u
apsolutnu individualnu izolaciju. Sloboda jednoga nema potrebe
za slobodom drugoga, naprotiv, budući da je svaka od tih
individualnih sloboda dovoljna samoj sebi i postoji sama po
sebi, sloboda svakoga pojedinca pojavljuje se nužno kao negacija
slobode svih ostalih, a sve te slobode, kad se zajedno
susretnu, moraju se međusobno ograničavati i smanjivati,
protivrječiti si i poništavati se...
Da se ne bi potpuno poništile, te slobode odnosno njihovi
nosioci, međusobom sklapaju jedan eksplicitni ili prešutni *ugovor*,
kojim one napuštaju jedan dio sebe samih, da bi osigurale
ostatak. Taj ugovor postaje temelj društva ili bolje reći države;
treba, naime, primijetiti da u toj teoriji nema mjesta za društvo,
u njoj postoji samo država, ili bolje rečeno, država je u
sebi potpuno apsorbirala društvo.
*Društvo* je prirodan način egzistencije ljudske zajednice
neovisno o ikakvu ugovoru. Njime upravljaju običaji ili
tradicionalne navike, a nikada zakoni. Ono napreduje polagano
vođeno impulsima individualnih inicijativa a ne mišlju i voljom
zakonodavca. Ima mnogo zakona koji društvom upravljaju
bez njegova znanja, no to su prirodni zakoni inherentni
društvenom tijelu onako kao što su fizikalni zakoni inherentni
materijalnim tijelima. Najveći dio tih zakona još nam je uvijek
nepoznat, premda oni upravljaju ljudskim društvom sve od
njegova rođenja, neovisno o misli i volji ljudi koji su društvo
formirali; iz toga proizlazi da te zakone ne treba brkati s
političkim i pravnim zakonima koji su proklamirani od neke
zakonodavne vlasti i koji su u teoriji koju upravo proučavamo
smatrani logičkim dedukcijama prvog ugovora što su ga
svjesno sklopili ljudi.
Međutim, država nije nikakav neposredni proizvod prirode;
za razliku od društva, ona ne prethodi buđenju misli u
ljudi. Kasnije ćemo pokušati pokazati kako državu stvara
*religijska svijest unutar prirodnog društva*. Prema liberalnim
publicistima, prva država je bila stvorena slobodnom i
promišljenom voljom ljudi; prema apsolutistima, ona je božansko
ostvarenje. I u jednom i u drugom slučaju ona vlada nad
društvom i nastoji ga potpuno apsorbirati.
U drugom slučaju ta je apsorpcija razumljiva sama po sebi:
jedna božanska institucija mora nužno proždirati svaku
prirodnu organizaciju. No mnogo je zanimljiviji prvi slučaj,
odnosno činjenica da individualistička škola sa svojim slobodnim
ugovorom dolazi do istog rezultata. I doista, ta škola počinje
nijekanjem samog postojanja nekog prirodnog društva koje bi
prethodilo ugovoru, jer bi jedno takvo društvo pretpostavljalo
prirodne odnose među ljudima i prema tome *recipročno ograničavanje
njihovih sloboda*, a ono bi nužno protivrječilo postojanju
apsolutne slobode koju je, prema toj teoriji, navodno
uživao svaki pojedinac prije sklapanja ugovora. Dapače, to
ograničenje bilo bi upravo sam taj ugovor, što znači da je on
kao prirodna činjenica postojao već i prije slobodnog ugovora.
Dakle, prema toj teoriji, ljudsko društvo počinje tek sa
sklapanjem ugovora. No, što je onda to društvo? To je čista i logička
realizacija ugovora sa svim njegovim zakonodavnim i praktičnim
odredbama i posljedicama – to je država.
Razmotrimo je pobliže. Što ona predstavlja? Sumu negacija
individualnih sloboda svih svojih članova; ili pak sumu žrtava
koje svi njeni članovi podnose time što odustaju od jednog
dijela svoje slobode u korist zajedničkog dobra. Vidjeli smo
da je, prema individualističkoj teoriji, sloboda svakoga pojedinca
granica ili pak prirodna negacija slobode svih ostalih:
a to apsolutno ograničenje, ta negacija slobode svih ili prava
svih – to je država. Dakle, ondje gdje počinje država, individualna
sloboda prestaje, i obrnuto.
Netko će reći da država, predstavnik javnog spasa ili zajedničkog
interesa svih, oduzima jedan dio slobode svakom pojedincu
samo zato da bi im osigurala sav ostatak. No, taj ostatak
je možda sigurnost, ili tome slično, ali nikako nije sloboda.
Sloboda je nedjeljiva: ne može se od nje oduzeti jedan dio
a da je se potpuno ne ubije. Taj mali dio koji mi oduzimate
sama je bit moje slobode, isto što i cijela sloboda. Zbog nekog
prirodnoga, nužnog i neodoljivog razloga, cijela moja sloboda
usredotočuje se upravo u onom dijelu, koliko god on malen
bio, koji mi od nje oduzimate. To je kao u priči o ženi modrobradog
koja je imala na raspolaganju cijelu palaču s punom i
potpunom slobodom da ulazi svakamo, da vidi i da takne sve,
osim jedne ružne sobice koju joj je vladarska volja njenog
strašnog muža pod prijetnjom smrti zabranila otvarati. I eto,
ne osvrćući se na velebne divote palače, njena se duša u
potpunosti usredotočila na tu ružnu sobicu: otvorila ju je, a imala
je i pravo što ju je otvorila, jer je to bio nužan akt njene slobode,
dok je zabrana ulaska bilo flagrantno kršenje te iste
slobode. Isti slučaj nalazimo u priči o grijehu Adama i Eve:
zabrana da se okusi plod s drveta spoznaje, bez ikakva drugog
obrazloženja osim da je to volja gospodnja, bila je akt
strahovitog despotizma dragoga boga; i da su naši praroditelji
poslušali, čitava ljudska rasa ostala bi i dan danas u najcrnjem
ropstvu. Njihova neposlušnost nas je, međutim, oslobodila i
spasila. To je bio, barem u mitu, prvi akt ljudske slobode.
No, zar bi država, reći će netko, demokratska država, zasnovana
na slobodnom i općem pravu glasa svih građana,
mogla biti negacija njihove slobode? A zašto ne? To će ovisiti
potpuno o zadatku i moći koje će građani prepustiti državi.
I republikanska država, zasnovana na općem pravu glasa, može
biti veoma despotska, despotskija čak i od monarhističke države
ako, pod izlikom da predstavlja volju svih, bude svom težinom
svoje kolektivne vlasti suzbijala volju i slobodno ponašanje
svakog od svojih članova.
No država, mogao bi netko dodati, ograničava slobodu svojih
članova samo ako ta sloboda vodi k nepravdi i k zlu. Ona
ih sprečava da se međusobno ubijaju, da se potkradaju i da
se uzajamno vrijeđaju, jednom riječju, da čine zlo, ostavljajući
im nasuprot tome punu slobodu za vršenje dobra. No to je
opet priča o modrobradom ili o zabranjenom voću: što je zlo,
a što je dobro?
S gledišta teorije koju razmatramo, distinkcija između
dobra i zla nije postojala prije sklapanja ugovora, već je svaki
pojedinac bio uronjen u izolaciju svoje slobode ili svog
apsolutnog prava i nije imao nikakvih drugih odnosa prema
ostalima osim onih koje su mu nalagali njegova relativna slabost
ili snaga – tj. njegov vlastiti oprez i interes [11]. Dakle, prema
toj istoj teoriji, egoizam je bio vrhovni zakon i jedino pravo:
dobro je bilo određeno uspjehom, zlo porazom, a pravda je bila
samo posvećenje izvršenog čina bez obzira koliko on bio strašan,
okrutan ili sramotan – upravo onako kao u političkom
moralu koji danas prevladava u Evropi.
[11] Takvi odnosi, uostalom, nikad nisu mogli postojati među
prvobitnim ljudima, jer je društveni život prethodio budenju individualnih
svijesti i promišljene volje u ljudi i jer izvan društva nijedno ljudsko
biće nikad nije moglo imati niti apsolutnu niti čak relativnu slobodu.
S nepravom pripisani prvobitnim ljudima, ti odnosi zapravo su oni koji
danas stvarno postoje među modernim državama. Svaka od njih, naime,
smatra da isključivo ona, i nijedna druga, ima apsolutnu slobodu,
apsolutnu vlast i apsolutno pravo i, prema tome, s ostalim državama stupa
samo u one odnose koje joj nalaže njezin vlastiti interes – što nužno
dovodi do toga da su sve u stanju permanentnog rata.
Distinkcija između dobra i zla, prema toj teoriji, počinje
tek sa sklapanjem društvenog ugovora. Tada je sve ono za što
je ustanovljeno da koristi zajedničkom interesu proklamirano
dobrim, a sve što se tom interesu protivilo zlim. Ugovorne
stranke, postavši građani i obvezavši se jednom više-manje
svečanom pogodbom, preuzele su time na sebe jednu dužnost:
dužnost da podrede svoje vlastite privatne interese općoj
dobrobiti, neodvojivom interesu svih, a svoja pojedinačna prava
javnom pravu. Jedini predstavnik tog prava, država, time je
stekla ovlaštenje da guši sve pobune individualnog egoizma,
no uz dužnost da štiti svakog svog člana u korištenju njegovih
prava dok god ona nisu u suprotnosti sa zajedničkim pravom.
Razmotrit ćemo sada u što se mora razviti tako konstituirana
država, kako u odnosu prema ostalim sebi jednakim
državama, tako i u odnosu prema stanovništvu kojim upravlja.
To nam se razmatranje čini još zanimljivijim i korisnijim zato
što je tako definirana država zapravo identična modernoj državi
i to onoj koja se odvojila od religijske ideje, tj. *laičkoj
ili ateističkoj državi*, koju proklamiraju moderni publicisti.
Pogledajmo, dakle, u čemu se sastoji njezin moral? Kao što
smo rekli, radi se o modernoj državi i to u trenutku u kojem
se oslobodila jarma crkve i u kojem je, prema tome, uzdrmala
jaram univerzalnog ili kozmopolitskog morala kršćanske religije.
Dodat ćemo i to, da ona još nije prožeta humanitarnim
moralom ni humanitarnom idejom, što, uostalom, ona i ne
može biti a da ne propadne. Naime, ona je zbog svoje odvojene
egzistencije i svoje izolirane zbijenosti preuska da obuhvati i
sadrži interese, a prema tome i moral cjelokupnog čovječanstva.
Moderne države došle su upravo do te točke. Kršćanstvo
im više ne služi u druge svrhe osim kao izlika i fraza ili
sredstvo za varanje lakovjernih, jer one teže ciljevima koji nemaju
ništa zajedničkog s religioznim osjećajima. Veliki državnici
naših dana, razni Palmerstoni, Muravjovi, Cavouri, Bismarcki,
Napoleoni i drugi veoma bi se smijali kad bi se njihovi vjerski
izljevi uzimali ozbiljno. A smijali bi se još i više kad bi im
se pripisivali humanitarni osjećaji, obziri i namjere, koje, uostalom,
u javnim istupima nikad ne propuštaju nazivati glupostima.
Što onda preostaje kao sadržaj njihova morala? Jedino
interes države. S tog gledišta, koje je, uostalom, uz veoma
malo iznimaka bilo gledište državnika, tih *jakih ličnosti* svih
vremena i svih zemalja, sve što služi očuvanju, veličini i moći
države, bez obzira kakvo je to svetogrđe s religijskog gledišta
i bez obzira kako to možda grozno izgleda sa stajališta ljudskog
morala, sve je to, dakle, *dobro*, i vice versa, sve što se protivi
veličini i moći države, bila to najsvetija, najhumanija i
najpravednija stvar, to je *zlo*. Takvi su u biti stoljetni moral i
stoljetna praksa svih država.
Takav je i moral države zasnovane na teoriji o društvenom
ugovoru. Prema toj teoriji, dobro i pravedno započinju tek s
ugovorom i zapravo nisu ništa drugo do sam sadržaj i cilj
ugovora, tj., *zajednički interes* i *javno pravo* svih pojedinaca
koji su ga među sobom sklopili, *uz izuzeće svih onih koji su
ostali izvan ugovora* – prema tome, dobro i pravedno nisu
ništa drugo nego *najveća satisfakcija dana kolektivnom egoizmu
jednog posebnog i ograničenog društva* koje, budući da
je zasnovano na djelimičnom žrtvovanju individualnog egoizma
svakog svog člana, odbacuje iz svog okrilja, kao strance
i prirodne neprijatelje, golemu većinu pripadnika ljudske
vrste, pripadali oni ili ne analognim društvima.
Postojanje jedne ograničene države nužno pretpostavlja
postojanje i po potrebi izaziva stvaranje više takvih država,
jer prirodno je da se ljudi koji se nalaze izvan nje i egzistenciji
i slobodi kojih ona prijeti, udružuju sa svoje strane protiv nje.
I tako se odmah čovječanstvo razdjeljuje u niz međusobno
tuđih, neprijateljskih i prijetećih država. Među njima nema
zajedničkog prava, odnosno društvenog ugovora, jer ako bi
takav ugovor postojao, one bi prestale biti države apsolutno
nezavisne jedna o drugoj i postale bi federalni članovi jedne
jedine velike države. No, osim u slučaju da ta država ne
obuhvaća čitavo čovječanstvo, ona bi imala protiv sebe isti takav
stav nužnog neprijateljstva drugih velikih federativno uređenih
država – dakle, i dalje bi vladao rat kao vrhovni zakon
kao nužnost inherentna samom postojanju čovječanstva.
Bila ona federativno uređena ili ne, svaka država, ako ne
želi propasti, mora, dakle, nastojati da postane što moćnija.
Ona mora proždirati da ne bi bila proždrta, osvajati da ne bi
bila osvojena, porobljavati da ne bi bila porobljena, jer dvije
sile slične po jakosti a istodobno tuđe jedna drugoj ne mogu
koegzistirati a da se međusobno ne uništavaju.
*Država je, dakle, najflagrantnija, najciničnija i najpotpunija
negacija humaniteta*. Ona razbija univerzalnu uzajamnost
svih ljudi na zemlji i udružuje se s jednim dijelom ljudi samo
zato da bi mogla uništiti, osvojiti i porobiti sve ostale. Njezina
zaštita pokriva samo njene vlastite građane i ona ljudsko
pravo, čovječnost i civilizaciju priznaje samo unutar svojih
vlastitih granica. Budući da ne priznaje nikakvo pravo izvan
same sebe, ona, logično, prisvaja sebi pravo najgrublje
nečovječnosti protiv svih drugih skupina ljudi koje može pljačkati,
ubijati ili porobljavati po miloj volji. Ako se ona prema njima
pokazuje plemenitom i humanom, to nikad ne proizlazi iz
obveze, jer ona ima obveze u prvom redu prema sebi samoj,
a zatim prema onim svojim članovima koji su je slobodno
osnovali i koji je i dalje slobodno konstituiraju, odnosno koji
su, kao što se to uvijek na kraju događa, postali njeni podanici.
Budući da međunarodno pravo ne postoji i *budući da ono
nikad ne bi moglo ozbiljno i realno postojati a da iz temelja
ne sruši sam princip apsolutne suverenosti država*, država ne
može imati obveza prema stranim skupinama ljudi. Dakle, ako
ona humano postupa s nekim osvojenim narodom, ako ga tek
napola pljačka i uništava i ako ga ne svodi na najniži stupanj
ropstva, razlog je tome politika i možda oprez ili pak čista
velikodušnost, ali nikada obveza, jer ona ima apsolutno pravo
da tim narodom raspolaže po miloj volji.
Ta flagrantna negacija humaniteta, koja predstavlja samu
bit države, s gledišta države je vrhunska obveza i najveća
vrlina: ona se zove *rodoljublje* i tvori čitav *transcendentni
moral* države. Kažemo transcendentni moral jer on redovito
nadilazi razinu ljudskog, kolektivnog ili individualnog morala
i time najčešće dolazi s njima u kontradikciju. Tako se, npr.,
vrijeđanje, ugnjetavanje, otimanje, pljačkanje, ubijanje i
porobljavanje bližnjega, po uobičajenom ljudskom moralu smatra
zločinom. Naprotiv, s gledišta rodoljublja, ako se takva djela
u javnom životu čine u slavu države da bi se sačuvala ili čak
povećala njena moć, postaju ona dužnošću i vrlinom. A ta
vrlina i dužnost obvezni su za svakog rodoljubnog građanina;
smatra se da ih je svatko dužan izvršavati, i to ne samo protiv
tuđinaca već čak i protiv vlastitih sugrađana, koji su također
članovi ili podanici države, i to svaki put kad to zahtijeva
dobrobit države.
To nam objašnjava zbog čega je od početka povijesti, tj.
od rođenja država, svijet politike uvijek bio, a jest i dalje,
poprište krupne lopovštine i okrutnog razbojništva, i to visokocjenjenog
razbojništva i lopovštine jer ih je nalagalo rodoljublje,
transcendentni moral i vrhunski interes države. To
nam objašnjava zašto cjelokupna povijest starih i modernih
država nije ništa drugo do niz strahovitih zločina; zbog čega
su bivši i sadašnji kraljevi i ministri svih vremena i svih
zemalja, državnici, diplomati, birokrati i ratnici, sudeći s
gledišta jednostavnog morala i ljudske pravde, stotinu puta,
tisuću puta zaslužili vješala ili robiju; jer nema tih podlosti,
okrutnosti, svetograđa, vjerolomstava, kleveta, sramotnih nagodbi,
ciničnih krađa, bezočnih pljački ni prljavih izdaja koje
svakodnevno nisu izvršavali i koje svakodnevno ne izvršavaju
predstavnici država, s jednom jedinom isprikom u obliku jedne
rastezljive izjave, tako ugodne i užasne u isti mah: *državni
interes!*
Izjava uistinu strašna! Izjava koja je u službenim krugovima i
vladajućim klasama društva pokvarila i obeščastila
više ljudi nego samo kršćanstvo. Čim se ona izgovori, sve
zašuti i sve prestaje: poštenje, čast, pravda, pravo, čak i samo
sažaljenje prestaje, a s njim i logika i zdrav razum: crno
postaje bijelo a bijelo crno, grozota postaje humanost, a najkukavnije
vjerolomstvo i najkrvaviji zločin postaju zaslužna
djela!
Veliki talijanski politički teoretičar i filozof Machiavelli
prvi je izgovorio te riječi ili im je barem prvi dao njihov pravi
smisao i golemu popularnost, koju još i danas uživaju među
našim državnim upravljačima.
Realistični i pozitivni mislilac, kakav je već bio, on je
prvi shvatio da velike i moćne države mogu biti osnivane
i održavane jedino zločinom – mnogobrojnim krupnim zločinima
i radikalnim prezirom prema svemu što se naziva poštenje!
On je to napisao, objasnio i dokazao sa strahovitom
otvorenošću. A budući da je ideja humaniteta bila savršeno
nepoznata u njegovo doba, nadalje, budući da je ideja bratstva,
ne ljudskog već religioznog, koju je propovijedala katolička
crkva, bila i tada, kao i uvijek, tek grozna ironija, jer su je
sama djela crkve svakodnevno opovrgavala, te budući da u
njegovo doba nitko još nije ni slutio da postoji nešto kao
narodno pravo – jer su narodi uvijek bili smatrani tromom
i nesposobnom masom spremnom na vječnu poslušnost, nekom
vrsti državnog mesa koje se može po volji sjeći i tlačiti – te
budući da tada nije bilo apsolutno ničega ni u Italiji, ni
drugdje, što bi bilo iznad države, Machiavelli je iz toga veoma
logično zaključio da je država vrhovni cilj svake ljudske
egzistencije, da joj treba služiti pod svaku cijenu, te da, budući
da je interes države važniji od svih drugih stvari, dobar rodoljub
ne smije ustuknuti ni pred kakvim zločinom da bi joj
služio. On savjetuje zločin, on ga nalaže i čini od njega *conditio
sine qua non* političke inteligencije i istinskog rodoljublja.
Zvala se država monarhijom ili republikom, za njeno će očuvanje
i pobjedu zločin uvijek biti neophodan. Taj će zločin
svakako mijenjati smjer i predmet, no njegova će priroda
ostati ista. Bit će to uvijek nasilno i trajno kršenje pravde,
samilosti i poštenja – za dobrobit države.
Da Machiavelli ima pravo, u to ne smijemo sumnjati nakon
tri i pol stoljeća iskustva što su protekla od njegovih vremena.
Da, cijela povijest nam pokazuje da su male države poštene
jedino zbog svoje slabosti, a da se moćne države održavaju
jedino zločinom. No, ipak će naš zaključak biti apsolutno
različit od njegova i to zbog jednog veoma jednostavnog razloga:
mi smo djeca revolucije i od nje smo naslijedili religiju humaniteta
koju moramo osnovati na ruševinama religije diviniteta.
Vjerujemo u prava čovjeka, u nužno dostojanstvo i emancipaciju
ljudske vrste; vjerujemo u ljudsku slobodu i u ljudsko
bratstvo osnovano na ljudskoj pravdi. Jednom riječju, vjerujemo
u pobjedu humaniteta na zemlji; no ta pobjeda, koju
želimo svim srcem i dolazak koje svim našim naporima želimo
ubrzati, budući da je po samoj svojoj prirodi negacija zločina,
koji pak nije ništa drugo nego negacija humaniteta, moći će
se ostvariti tek kad zločin bude prestao biti ono što je on
danas više-manje svugdje: *sama osnova političke egzistencija
nacija koje je potpuno obuzela i kojima vlada ideja države.*
A budući da je već dokazano da nijedna država ne bi mogla
postojati a da ne čini zločine, ili da barem o njima ne snuje
i ne razmišlja ukoliko je nemoćna da ih izvršava, dolazimo
danas do zaključka *o apsolutnoj nužnosti destrukcije država*
ili, ako hoćete, o nužnosti njihove radikalne i potpune
transformacije u tom smislu da ne budu više centralizirane sile,
organizirane odozgo nadolje nasiljem ili autoritarnom primjenom
bilo kakvog principa, već treba da se reorganiziraju odozdo
nagore i to uz apsolutnu slobodu svih svojih dijelova da se
ujedine ili da se ne ujedine i uz slobodu svakog tog dijela da,
kad god želi, iziđe iz saveza, pa i u slučaju da je prethodno
u nj slobodno stupio. Dakle, ta se reorganizacija treba izvršiti
prema stvarnim potrebama i prirodnim težnjama dijelova na
osnovi slobodnog federativnog udruživanja pojedinaca, društava,
općina, oblasti, pokrajina i naroda u čovječanstvo.
Takvim zaključcima nužno nas vodi proučavanje vanjskih
odnosa države, čak i one takozvane slobodne, s drugim državama.
Vidjet ćemo kasnije da i država koja počiva na božanskom
pravu ili na religijskom posvećenju dolazi upravo do
istih odnosa. Razmotrimo najprije kakve odnose prema svojim
vlastitim podanicima ima država zasnovana na slobodnom
ugovoru.
Vidjeli smo da time što odbacuje od sebe golemu većinu
pripadnika ljudske vrste, isključujući ih iz dogovora i obveza
morala, pravde i prava, ona niječe humanitet uzvišenom riječju
Rodoljublje, te nameće svim svojim podanicima nepravdu i
okrutnost kao vrhovnu dužnost. Ona u njima ograničuje, krnji
i ubija humanost s ciljem da prestanu biti ljudi i da postanu
samo građani, odnosno – što bi bilo ispravnije reći s gledišta
povijesnog slijeda činjenica – s ciljem da se nikad ne uzdignu
iznad građanina na razinu čovjeka. Vidjeli smo, uostalom, da
svaka država, ako ne želi propasti i ako ne želi da je proždru
susjedne države, mora težiti što većoj moći, te da, čim postane
moćna, mora osvajati. A osvajanje, bez obzira u kojem obliku
i pod kojim imenom se ono provodi, ostavlja za sobom osvojene,
podjarmljene i porobljene narode. Ropstvo je, dakle,
nužna posljedica samog postojanja države.
Ropstvo može mijenjati oblik i ime, no njegova bit ostaje
ista. Ta se bit dade izraziti slijedećim riječima: *biti rob znači
morati raditi za drugoga, a biti gospodar znači živjeti od tuđega
rada.* U antičkom svijetu, kao i danas u Aziji i Africi, a također
i u jednom dijelu Amerike, robove otvoreno nazivaju robovima.
U srednjem vijeku zvali su ih kmetovima, a danas ih
zovu *najamnim radnicima*. Položaj najamnih radnika je daleko
povoljniji i blaži od položaja robova, no oni su glađu i političkim
i društvenim institucijama jednako tako prisiljavani da
teškim radom održavaju tuđu apsolutnu ili relativnu dokolicu.
Prema tome, oni jesu robovi. Općenito, nijedna država, ni antička,
ni moderna, nije nikad mogla i nikad neće moći postojati
bez prisilnog rada masa, bilo najamnih radnika, bilo robova,
jer prisilni rad čini osnovni i apsolutno nužni temelj slobodnog
vremena, slobode i civilizacije političke klase, tj. *građana*.
S tog gledišta čak ni Sjedinjene Američke Države ne predstavljaju
iznimku.
To su unutrašnji uvjeti države koji nužno proizlaze iz
njezina vanjskog položaja, tj. iz njezina prirodnoga, trajnog
i neizbježnog neprijateljstva prema svim ostalim državama.
Razmotrimo sada uvjete koji se izravno tiču onih građana što
su se slobodnim ugovorom konstituirali u državu.
Država nema samo zadatak da jamči sigurnost svojim
članovima od svih napada što dolaze izvana, već ih i unutar
svojih granica mora braniti jedne od drugih i *svakog od sama
sebe*. Naime, svaka država – a to je jedno od njezinih karakterističnih
i bitnih svojstava – kao i svaka teologija, pretpostavlja
da je čovjek u biti loš i zao. U državi koju sada ispitujemo,
*dobro*, kao što smo vidjeli, počinje tek sa sklapanjem
društvenog ugovora i prema tome je proizvod tog ugovora,
sam njegov sadržaj. Ono nije proizvod slobode. Naprotiv, dok
god su ljudi izolirani u svojoj apsolutnoj individualnosti i dok
god uživaju svoju punu prirodnu slobodu kojoj ne priznaju
pravnih granica, već samo stvarnih, oni slijede samo jedan
jedini zakon, zakon svog prirodnog egoizma: oni se međusobno
vrijeđaju, zlostavljaju i potkradaju, jedan drugog kolju i proždiru,
i to svatko prema stupnju svoje inteligencije, lukavosti
i svojih fizičkih snaga, upravo onako kako se danas ponašaju,
kao što smo već uočili, države. Dakle, ljudska sloboda ne proizvodi
*dobro*, već *zlo*, odnosno čovjek je zao po prirodi. A kako
je postao zao? Stvar je teologije da to objasni. Činjenica je da
ga država, prilikom svog nastajanja već zatječe kao zlog, te
preuzima na sebe zadatak da ga učini dobrim, odnosno, da
prirodnog čovjeka transformira u građanina. Netko bi na to
mogao primijetiti slijedeće: budući da je država proizvod
ugovora što su ga ljudi sklopili slobodno, te budući da je dobro
proizvod države, slijedi da je dobro proizvod slobode! Taj
zaključak nikako ne stoji. Naime, prema teoriji koju razmatramo,
država nije proizvod slobode, već, naprotiv, dobrovoljnog
žrtvovanja i negacije slobode. Prirodni ljudi, *pravno* apsolutno
slobodni, no *stvarno* tijekom cijelog života izloženi
svim mogućim opasnostima koje prijete njihovoj sigurnosti,
upravo zato da tu sigurnost sačuvaju i zaštite, žrtvuju i odriču
se jednog, većeg ili manjeg dijela svoje slobode, no time što
su žrtvovali dio slobode svojoj sigurnosti, dakle, time što su
postali građani, oni postaju *robovi države*. Imamo, dakle, sve
razloga da ustvrdimo kako se *s gledišta države dobro rađa ne
iz slobode, već, naprotiv, iz negacije slobode*.
Zar nije zanimljiva ta sličnost između teologije, dakle
crkvene nauke, i politike, dakle teorije države, taj susret dvaju
prividno tako suprotnih sustava mislî i činjenica u jednom te
istom uvjerenju: *u uvjerenju o nužnosti žrtvovanja ljudske
slobode s ciljem da se ljude moralizira i da ih se transformira,
prema jednoj od njih – u svece, a prema drugoj – u vrle
građane.* Nas ta podudarnost nimalo ne iznenađuje jer smo
uvjereni, a pokušat ćemo to kasnije i dokazati da su politika
i teologija dvije sestre koje imaju isto porijeklo i koje pod
različitim imenima teže istom cilju, te da je svaka država
zemaljska crkva, kao što svaka crkva, sa svojim nebom, boravištem
blaženih i besmrtnih bogova, nije ništa drugo do
nebeska država.
Država, dakle, kao i crkva, polazi od bitne pretpostavke
da su ljudi u svojoj srži zli, te da bi se prepušteni svojoj
prirodnoj slobodi međusobno uništavali i da bi u tom slučaju
nastala najgora anarhija u kojoj bi jaki ubijali ili eksploatirali
slabe (sušta suprotnost onome što se danas zbiva u našim
državama-modelima, zar ne?). Država postavlja princip da je
za uspostavu javnog reda nužan neki vrhovni autoritet, te da
je ljudima potreban vođa koji će ih voditi i uzda kojom će se
obuzdavati njihove zle strasti. Taj autoritet mora dolaziti od
nekoga umnog i kreposnog čovjeka,[12] zakonodavca svog naroda,
kao što su Mojsije, Likurg i Solon, dok će vođa i uzda biti
utjelovljeni u mudrosti i represivnoj moći države.
[12] To je Mazzinijev ideal. Usp. *Doveri dell’uomo* (Napoli, 1860), str.
83 i *A Pio IX Papa*, str. 27: »Crediamo santa l’Autorità quando consacrata
del genio e della virtù, soli sacerdoti dell’avvenire, e manifestata
della vasta potenza di sacrificio, predica il bene e liberamente accettata,
guida visibilmente ad esso...«
U ime logike lako bismo mogli izvrgnuti ruglu postojanje
zakonodavca u državnom sustavu koji upravo razmatramo jer
osnova tog sustava nije skup zakona što ga je nametnuo neki
autoritet, već međusobni sporazum koji su slobodno sklopili
slobodni osnivači države. A budući da ti osnivači, u skladu s
razmatranom teorijom, nisu bili drugo doli divljači koji su
sve dotad živjeli u potpunoj prirodnoj slobodi i, prema tome
nisu poznavali razliku između dobra i zla, mogli bismo se
upitati na koji način im je odjednom uspjelo da ih razlikuju
i odvajaju? No, netko bi nam mogao odgovoriti: budući da su
oni sklopili svoj međusobni ugovor prvobitno samo radi svoje
zajedničke sigurnosti, ono što su nazvali *dobro*, i što su
utanačili u svom ugovoru, sadržavalo je tada tek samo nekoliko
malobrojnih točaka, kao npr.: da se međusobno ne ubijaju, da
se međusobno ne potkradaju, te da se uzajamno potpomažu
protiv svih vanjskih napada; a da je kasnije neki zakonodavac,
čovjek uman i krepostan, već rođen u okrilju jednog tako
formiranog društva i, prema tome, na neki način odgojen u
njegovu duhu, proširio i produbio uvjete i osnove prvobitnog
sporazuma i stvorio time prvi zbornik morala i zakona.
No u tom slučaju se odmah javlja jedno drugo pitanje: uz
pretpostavku da je neki čovjek rođen unutar toga još veoma
primitivnog društva i obdaren izvanrednim umom, zahvaljujući
veoma sirovoj naobrazbi što ju je primio u tom društvu
i uz pomoć svoga uma sastavio jedan moralni kodeks, pitanje
je kako mu je uspjelo da privoli svoj narod da taj kodeks
prihvati? Zar jedino snagom logike? To je nemoguće. Logika,
doduše, uvijek na kraju pobijedi, pobijedi čak i najtvrdokornije
duhove, no zato joj je potrebno mnogo više vremena nego
što traje čovjekov život, a da uvjeri ljude onako primitivna
duha, trebalo bi joj nekoliko stoljeća. Nasiljem i prisilom? No,
u tom slučaju to više ne bi bilo društvo zasnovano na slobodnom
ugovoru, već na osvajanju i podjarmljivanju, što bi nas
dovelo izravno do stvarnih, povijesnih društava u kojima se,
istina, sve objašnjava daleko prirodnije nego u teorijama naših
liberalnih publicista. Međutim, u tom slučaju istraživanje
i proučavanje tih društava ne samo da ne služi, kao što bi ta
gospoda željela, glorifikaciji države već nas naprotiv navodi,
kao što ćemo kasnije vidjeti, da zaželimo sasvim suprotno –
njenu što skoriju radikalnu i potpunu destrukciju.
Preostaje i treća mogućnost kojom se neki veliki zakonodavac
nekog divljeg naroda mogao poslužiti da nametne svoj
zakonik masi svojih sugrađana: božanski autoritet. I doista,
vidimo da su najveći poznati zakonodavci, od Mojsija do Muhameda,
pribjegli tom sredstvu. Ono je veoma djelotvorno u
narodima kod kojih vjerovanja i religijski osjećaj imaju još
uvijek velik utjecaj i stoga je, naravno, veoma moćno u nekom
divljem narodu. Samo što takvo društvo, za čije bi osnivanje
to sredstvo poslužilo, ne bi više imalo kao temelj slobodni
ugovor. Naime, budući da bi bilo konstituirano izravnim
upletanjem božje volje, ono bi nužno bilo jedna teokratska,
monarhistička ili aristokratska, a nikako demokratska država. No,
kako se s dragim bogovima ne može cjenkati, te kako je njihov
despotizam ravan njihovoj moći pa je čovjek prisiljen slijepo
prihvaćati sve što oni nameću i uz to podnositi njihovu volju,
slijedi da u zakonodavstvu koje određuju bogovi nema mjesta
za slobodu. Napustimo, dakle, razmatranje konstituiranja
uostalom u povijesti veoma čestog, države izravnom ili
neizravnom intervencijom božje svemoći, uz obećanje da ćemo o tome
kasnije još govoriti, i vratimo se na proučavanje slobodne
države zasnovane na slobodnom ugovoru. Već smo se uvjerili
da ne možemo nikako objasniti u sebi protivrječnu činjenicu
zakonodavstva koje bi emaniralo iz genija jednog jedinog
čovjeka i koje bi bilo jednodušno odobreno i slobodno prihvaćeno
od cijelog jednog divljeg naroda, a da pri tom zakonodavac
nije morao pribjeći ni brutalnoj sili ni nekoj božanskoj
podvali. No, pretpostavimo da vjerujemo u to čudo. Ali neka
nam netko onda objasni jedno drugo, isto tako nevjerojatno
čudo: kako taj novi zbornik morala i zakona, nakon što je
proklamiran i jednodušno prihvaćen, ulazi u praksu, u život? Tko
se brine za njegovu provedbu?
Može li se vjerovati da su se nakon tog jednodušnog
prihvaćanja, svi, ili barem većina divljaka što su sačinjavali neko
primitivno društvo, a koji su se, prije nego što su novi zakoni
bili proglašeni, nalazili u najdubljoj anarhiji, odjednom i do te
mjere promijenili zbog same činjenice tog proglašenja i tog
slobodnog prihvaćanja, da su, sami od sebe i bez drugog poticaja
osim svojih vlastitih uvjerenja, stali savjesno primjenjivati
i redovito izvršavati propise i zakone u kojima im je bio
nametnut jedan do tada njima nepoznat moral?
Kad bi se dopustila mogućnost takvog čuda, bilo bi to
ujedno i priznanje beskorisnosti države, priznanje sposobnosti
prirodnog čovjeka da shvaća, želi i čini dobro, bez ikakva
drugog poticaja osim svoje vlastite slobode, a to bi bilo isto
toliko protivno teoriji takozvane slobodne države, koliko i
teoriji religijske ili božanske države. Naime, one se obje
osnivaju na pretpostavci o nesposobnosti ljudi da se sami uzdignu
do dobra i da dobro čine zbog prirodnog poticaja, jer ih, naprotiv,
prema tim istim teorijama, taj poticaj vodi neodoljivo
i uvijek prema zlu. Zato, da bi se osiguralo primjenjivanje
principa i izvršavanje zakona u bilo kojem ljudskom društvu,
obje nas teorije uče kako je potrebno da se na čelu države
nalazi uvijek budna vlast, koja će biti regulativna, a po potrebi
i represivna. No, sad se javlja slijedeće pitanje: tko će tu vlast
morati i moći vršiti?
Za državu zasnovanu na božanskom pravu i nastalu intervencijom
nekog boga, odgovor je sasvim jednostavan: bit će
to prvenstveno svećenici, a zatim svjetovni dostojanstvenici
koje su svećenici blagoslovili. Odgovor je daleko teži za teoriju
države osnovane na slobodnom ugovoru. U čistoj demokraciji
u kojoj vlada jednakost – budući da je deklarirano da nitko
nije sposoban bdjeti nad samim sobom i obuzdati, ukoliko je
to potrebno za zajedničko dobro, svoju vlastitu slobodu koja
po prirodi naginje zlu – tko bi mogao biti čuvar i izvršilac
zakona, branilac pravde i javnog reda od zlih strasti pojedinaca?
Jednom riječju, tko će obavljati funkcije države?
Bit će to najbolji građani, odgovorit će nam netko,
najinteligentniji i najpošteniji, oni koji će bolje od ostalih shvatiti
zajedničke interese društva te potrebu i dužnost svakog pojedinca
da tim zajedničkim interesima podrede sve svoje individualne
interese. I doista je potrebno da ti ljudi budu i inteligentni
i pošteni, jer kad bi bili samo inteligentni a bez
poštenja mogli bi lako skrenuti javni interes u svoju vlastitu
korist, a kad bi bili samo pošteni bez inteligencije, neizbježno
bi upropastili javni interes unatoč svoj svojoj dobroj volji.
Dakle, da neka republika ne bi propala, potrebno je da u svim
razdobljima svoje povijesti posjeduje znatan broj takvih ljudi,
te da tijekom cjelokupna njezina trajanja postoji, tako reći,
neprekidan slijed poštenih i istodobno inteligentnih građana.
No, to je uvjet koji se ne ostvaruje ni lako ni često. U
povijesti svake pojedine zemlje epohe u kojima je djelovao
znatan broj eminentnih ljudi obilježene su kao naročito blistave
epohe. Međutim, u vladajućim krugovima obično dominiraju
beznačajnost i sivilo, a kroz povijest, kao što smo
vidjeli, često trijumifiraju crveno i crno, tj. sve moguće mane
i krvavo nasilje. Iz toga bismo mogli zaključiti: kad bi bila
istina – a takav zaključak jasno proizlazi iz teorije takozvane
racionalne ili liberalne države – da očuvanje i trajanje svakog
političkog društva ovisi o trajnom slijedu ljudi koji se
ističu i inteligencijom i poštenjem, tada od svih danas postojećih
društava nema ni jednog jedinog koje ne bi već odavno
moralo propasti. Ako toj teškoći, da ne kažemo nemogućnosti,
da se trajno očuva neko političko društvo, dodamo teškoće koje
proizlaze iz sasvim osobite demoralizacije svojstvene vlasti,
zatim iz golema iskušenja kojima bivaju neizbježno izloženi
svi što imaju u svojim rukama vlast, te iz djelovanja ambicija,
suparništva, ljubomora i divovskih pohlepa koje danonoćno
opsjedaju upravo ljude na najvišim položajima i protiv kojih
ne jamče ni inteligencija, a često čak ni poštenje – jer je
poštenje izoliranog čovjeka krhko – morali bismo povjerovati
da imamo puno pravo smatrati čudom postojanje tolikih političkih
društava! No krenimo dalje.
Pretpostavimo da se u nekom idealnom društvu u svakom
razdoblju nađe dovoljno i inteligentnih i poštenih ljudi,
dostojnih da obavljaju osnovne funkcije države. Tko će ih tražiti,
tko će ih naći, tko će ih zapaziti i tko će u njihove ruke staviti
krmilo države? Hoće li ga se oni domaći sami, svjesni svoje
inteligencije i poštenja, onako kao što su učinila dva grčka
mudraca, Kleobul i Perijandar, kojima su unatoč njihove navodno
vrlo velike mudrosti Grci ipak pridali mrsko ime tirani?
No na koji će način preuzeti vlast? Hoće li to biti uvjeravanjem
ili silom? Ako uvjeravanjem, tad moramo reći da nekog
možemo uvjeriti samo u ono u što smo i sami čvrsto uvjereni,
te da su najbolji ljudi upravo oni koji su najmanje uvjereni
u svoju vlastitu vrijednost. No i kad su toga svjesni, obično im
je mrsko da u to druge uvjeravaju. Naprotiv, zli i slabo
nadareni ljudi, koji su uvijek zadovoljni sobom, ne štede riječi
kojima bi sebe glorificirali. No, pretpostavimo čak da je želja
služiti domovini ušutkala u istinski vrijednim ljudima tu pretjeranu
skromnost, te da se oni sami ponude svojim sugrađanima
da ih biraju, hoće li uvijek biti prihvaćeni i hoće li ih
narod pretpostaviti ambicioznim, govorljivim i vještim
intrigantima? A ako se pak žele nametnuti silom, tad je svakako
potrebno da imaju na raspolaganju dovoljnu snagu da slome
otpor opozicije. Doći će, dakle, na vlast putem građanskog
rata, nakon kojega će i dalje postojati ne pomirena, već pobijeđena
i uvijek neprijateljski raspoložena opozicija. Da bi je
držali pod svojom vlašću, morat će i dalje upotrebljavati silu.
To, dakle, više neće biti slobodno društvo, već despotska država
zasnovana na nasilju, u kojoj ćete možda naći mnogo toga
što će vam izgledati vrijedno divljenja, no nikada slobodu.
Da bismo ostali pri fikciji slobodne države proizišle iz
društvenog ugovora, trebamo, dakle, pretpostaviti da će većina
građana uvijek imati dovoljno razboritosti, mudrosti i osjećaja
pravde da bi izabrala najdostojnije i najsposobnije ljude
na čelo vlade. No da bi jedan narod pokazivao, ne samo jedanput
i samo slučajno već uvijek, na svim izborima koji će se
održati tijekom cjelokupnog njegova postojanja, nije li nužno
da tu mudrost, taj osjećaj pravde i tu razboritost, i on sâm,
kao cjelina, dosegne prethodno tako visok stupanj moralnosti
i kulture da mu više i ne treba nikakva vlada ni država.
Takav jedan narod osjećao bi potrebu samo da živi, prepuštajući
se potpuno svim instinktima: pravda i javni red proizlazili
bi sami od sebe i prirodno iz njegova života, te bi država
prestala biti zaštitnik, skrbnik, odgajatelj i regulator društva,
izgubila bi represivnu moć i spala bi na sporednu ulogu koju
joj pridaje Proudhon, tj. bila bi tek puka pisarnica, neka vrst
centralne poslovnice u službi društva.
Bez sumnje, takva politička organizacija ili, bolje rečeno,
takva redukcija političke akcije u korist slobode i društvenog
života, bila bi velika dobrobit za društvo, no ona nikako ne bi
zadovoljila pristalice države. Njima je apsolutno potrebna
država-zaštitnik, država-upravitelj društvenog života, djelitelj
pravde i regulator javnog reda. Odnosno, priznali to oni ili ne,
zvali se oni republikancima, demokratima ili čak socijalistima,
oni uvijek trebaju više ili manje neuk, minoran ili nesposoban
narod, odnosno, da nazovemo stvari njihovim pravim imenom,
njima je potrebna *rulja* da bi njome vladali. To im je potrebno,
bez sumnje, zato da bi mogli, iskorištavajući neupućenost i
prostodušnost te rulje, sami zadržati vodeća mjesta, kako bi
uvijek imali prilike da se bave javnim poslovima, te da bi,
uvjereni u svoju vrlu predanost i umišljeni u svoju ekskluzivnu
inteligenciju mogli biti privilegirani čuvari ljudskog
stada koje bi, tjerajući ga, navodno, za njegovo dobro i vodeći
ga u tobožnje blagostanje, usput pomalo strigli.
Svaka dosljedna i iskreno izložena teorija države svojoj
biti zasnovana je na principu *autoriteta*, tj. na izrazito
teološkoj, metafizičkoj i političkoj ideji da su mase *uvijek*
nesposobne da sobom vladaju, te da stoga uvijek moraju trpjeti
dobročiniteljski jaram jedne mudrosti i jedne pravde koje su
im, na ovaj ili onaj način, nametnute odozgo. No, u ime čega
i od koga nametnute? Autoritet koji mase priznaju i poštuju
može imati samo tri porijekla: silu, religiju ili djelovanje
nekog nadmoćnog uma. Govorit ćemo kasnije o državama koje
počivaju na udruženom autoritetu religije i sile, jer dok god
razmatramo teoriju države zasnovane na slobodnom ugovoru,
moramo apstrahirati i od jedne i od druge. Zasad nam, dakle,
preostaje samo autoritet nadmoćnog uma koji uvijek, kao što
se zna, zastupaju manjine.
Što zapravo vidimo u svim državama, prošlim i sadašnjim,
čak i u onima koje posjeduju najdemokratskije institucije kao
što su Sjedinjene Američke Države i Švicarska? Self-government
masa, unatoč cijelom aparatu narodne svemoći, u njima
je ipak najvećim dijelom vremena u stanju fikcije, odnosno
i u njima upravljaju manjine. U Sjedinjenim Državama, sve
do posljednjeg rata za oslobođenje, a djelimice i danas – mislimo
na stranku sadašnjeg predsjednika Johnsona – vladali
su i vladaju takozvani demokrati, koji su ipak pristalice ropstva
i okrutne oligarhije plantažera; demagozi bez milosti i
savjesti, spremni da svakoga žrtvuju svojoj pohlepi, svojem
zločinačkom častohleplju i koji su svojim gnjusnim djelovanjem
i utjecajem, što su ga provodili gotovo bez prepreka
neprekidno malone pedeset godina, uvelike pridonijeli da se
izopače politički običaji u Sjevernoj Americi. Danas jedna
manjina, uistini inteligentna i plemenita, no ipak i opet samo
*manjina* – republikanska stranka – uspješno suzbija njihovu
pogubnu politiku. Nadajmo se da će njezina pobjeda biti potpuna,
nadajmo se tome za dobrobit cjelokupnog čovječanstva;
no, koliko god duboka bila iskrenost te slobodarske stranke,
koliko god bila uzvišena i plemenita načela koja ona zastupa,
nemojmo se nadati da će ona, kad bude došla na vlast, napustiti
taj ekskluzivni položaj vladajuće manjine i da će se stopiti
s narodnom masom u cilju da narodni self-government
postane napokon stvarnost. Da bi se to postiglo, bit će potrebna
jedna daleko dublja revolucija nego što su sve one koje su
dosad potresale stari i novi svijet.
U Švicarskoj, usprkos svim demokratskim revolucijama
koje su u njoj izvršene, još uvijek vlada povlaštena klasa,
buržoazija, tj. manjina privilegirana s gledišta bogatstva,
slobodnog vremena i naobrazbe. Vlast naroda – taj izraz, uostalom,
mrzimo jer je u našim očima svaka vlast mrska – odnosno
samoupravljanje masa u njoj, također je fikcija. Narod
ima vlast de jure, no ne i de facto, jer budući da je potpuno
zaokupljen svojim svakodnevnim radom koji mu ne ostavlja
nimalo slobodnog vremena, te budući da je, ako već ne posve
neuk, a ono svakako što se tiče naobrazbe veoma inferioran
građanskoj klasi, prisiljen je da ovoj prepusti svoju tobožnju
vlast. Jedina prednost koju narod iz toga izvlači, kako u
Švicarskoj tako i u Sjedinjenim Američkim Državama, jest ta
što političke klase u tim državama mogu doći na vlast jedino
tako da mu se udvaraju laskajući njegovim prolaznim, a
katkada i vrlo lošim strastima, no najčešće ga pri tom varajući.
Nemojte misliti da time želimo kritizirati demokratsku
vladavinu u prilog monarhiji. Čvrsto smo uvjereni da i
najnesavršenija republika vrijedi tisuću puta više od
najprosvjećenije monarhije, jer u republici postoje barem neki trenuci
u kojima narod, premda trajno eksploatiran, ipak nije ugnjetavan,
dok u monarhijama ugnjetavanje traje neprekidno.
Osim toga, demokratski režim malo-pomalo uvodi mase u
javni život, što monarhija nikad ne čini. No, ako i dajemo
prednost republici, ipak smo prisiljeni priznati i izjaviti da,
bez obzira na oblik vladavine, dok god ljudsko društvo bude,
zbog *nasljedne* nejednakosti zanimanja, imetka, naobrazbe i
prava, bilo podijeljeno u dvije različite klase, dotle će
postojati ekskluzivna vladavina i neizbježna eksploatacija većine
od strane manjine.
Država nije ništa drugo nego upravo ta dominacija i ta
eksploatacija u uređenom i sistematiziranom obliku. Da je
tome tako, pokušat ćemo pokazati time što ćemo razmotriti
posljedice vladanja jedne manjine pa makar ona bila u početku
izvanredno inteligentna i predana, u jednoj idealnoj
državi zasnovanoj na slobodnom ugovoru.
Nakon što su uvjeti ugovora definitivno određeni, treba
ih samo provesti u praksu. Pretpostavimo, dakle, da neki narod,
dovoljno razborit da prizna vlastitu nedostatnu sposobnost,
ima toliko oštroumnosti da povjeri upravljanje javnih
poslova samo najboljim građanima. Dakle, ti pojedinci su u
početku privilegirani ne de jure, već samo de facto. Njih je
narod izabrao jer su najinteligentniji, najsposobniji, najmudriji,
najhrabriji i najpredaniji. Unutar mase građana, uz pretpostavku
da su svi jednaki, oni još nisu posebna klasa, već
grupa ljudi privilegirani samo svojom prirodom i zbog toga
probrani narodnim izborom. Njihov je broj nužno vrlo ograničen
jer je, kao što nam iskustvo pokazuje, u sva vremena
i u svim zemljama, vrlo neznatna takva grupa ljudi koji se
ističu tako izvanrednim svojstvima da se kao sami od sebe
nameću jednodušnom poštovanju svog naroda. Prema tome,
da izbjegne rizik lošega izbora, narod će uvijek morati birati
svoje upravljače među takvim ljudima.
No, sad je to društvo već podijeljeno u dvije kategorije, da
još ne kažemo u dvije klase, od kojih se jedna sastoji od
goleme većine građana što su dobrovoljno pristali da se potčine
vladavini svojih izabranika, a druga, sastavljena od malobrojnih
privilegiranih priroda, koje je kao takve narod priznao,
prihvatio i ovlastio da njime vladaju. Budući da ovise o narodnom
izboru, oni se od mase građana u početku razlikuju samo
po onim kvalitetama zbog kojih ih je narod izabrao i prirodno
je da su oni najkorisniji i najpredaniji od svih građana. Oni
još ne traže za sebe nikakav privilegij, nikakvo posebno pravo,
osim prava da obavljaju, dok god to narod želi, funkcije koje
su im povjerena. Uostalom, oni se po svojem načinu života, po
uvjetima i sredstvima egzistencije nimalo ne razlikuju od
ostalih, tako da i dalje među svima vlada savršena jednakost.
No, može li se ta jednakost dugo zadržati? Mi tvrdimo da
ne može, a ništa nije lakše nego da to i dokažemo.
Nema ništa opasnijeg za čovjekov osobni moral od navike
zapovijedanja. Najbolji, najinteligentniji, najnesebičniji,
najplemenitiji i najpošteniji čovjek neizbježno i uvijek će se
pokvariti pri tom poslu. Dva su osjećaja inherentna vlasti koja
neizostavno stvaraju to opadanje morala: *preziranje narodnih
masa i preuveličavanje svoje vlastite vrijednosti.*
Mase su priznale svoju nesposobnost samoupravljanja, te
su me izabrale za svog vođu. Time su jasno i glasno proklamirale
svoju *inferiornost* i moju *superiornost*. U tom mnoštvu
ljudi, u kojem priznajem samo nekoliko ravnih sebi, ja sam
jedini sposoban upravljati javnim poslovima. Narod me treba,
on ne može bez mojih usluga, dok sam ja dovoljan sam sebi;
on me, dakle, mora slušati za svoje vlastito dobro, a ja ga
činim sretnim time što se udostojavam da njime vladam. To je
sasvim dovoljno da izgubim glavu i srce te da postanem lud
od oholosti, zar ne? Na taj način vlast i navika zapovijedanja
postaju za sve ljude, čak i za one najinteligentnije i
najpoštenije, izvorom intelektualnog a ujedno i moralnog zastranjenja.
Ljudski moral, kolektivni i individualni, bitno počiva na
*poštivanju čovjeka*. Malo kasnije ćemo se potruditi da pokažemo
apsolutnu istinitost tog principa, razvoj kojega objašnjenje
i najšira primjena predstavljaju sam cilj ovoga spisa. Što
podrazumijevamo pod poštivanjem čovjeka? To je priznavanje
čovječnosti, ljudskog prava i ljudskog dostojanstva u svakom
pojedinom čovjeku, bez obzira na njegovu rasu, boju, stupanj
razvitka njegove inteligencije i samu njegovu moralnost. Ali
ako je taj čovjek glup, zao i vrijedan prezira, mogu li ga
poštivati? Nema sumnje, ako je tome tako, nemoguće mi je da
poštujem njegovu podlost, njegovu glupost i njegovu brutalnost;
one su mi odvratne i gadne; protiv njih ću, po potrebi,
poduzeti najenergičnije mjere, čak ću ga u krajnjem slučaju
i ubiti ako mi ne preostane drugo sredstvo kako bi od njega
obranio svoj život, svoje pravo ili nešto što mi je neobično
važno i drago. No, i usred najenergičnije i najogorčenije borbe,
čak i u borbi na život i smrt, moram poštivati njegov ljudski
karakter. Moje vlastito ljudsko dostojanstvo održava se samo
pod tu cijenu. Međutim, ako on sam nikome ne priznaje to
dostojanstvo, treba li ga, mora li ga se tada priznavati njemu?
Ako je on neka vrst divlje zvijeri ili, kao što se to često događa,
još gori od zvijeri, ne bi li tada priznavanje njegova ljudskog
karaktera, značilo upadanje u fikciju? Ne, jer kakva god bila
njegova trenutačna intelektualna i moralna degradacija, ako
nije organski ni idiot, ni luđak – u tim slučajevima ga treba
tretirati kao bolesnika a ne kao kriminalca – te ako u
potpunosti posjeduje osjetila i inteligenciju koju mu je dodijelila
priroda, tada njegov ljudski karakter i usred najmonstruoznijih
zastranjenja traje i dalje u njemu na veoma stvaran način,
kao *mogućnost, koja postoji dok god živi, da se uzdigne do
svijesti o svojoj čovječnosti uz uvjet da se bar donekle izvrši
neka radikalna promjena u socijalnim uvjetima koji su ga
stvorili takvim kakav je.*
Uzmite najinteligentnijeg i najsposobnijeg majmuna, stavite
ga u najbolje, najljudskije uvjete – nikad od njega nećete
stvoriti čovjeka. Uzmite najokorjelijeg zločinca ili
najzaostalijeg čovjeka. Pod uvjetom da ni jedan ni drugi nemaju neku
organsku ozljedu koja bi uzrokovala idiotizam ili neizlječivu
ludost, priznat ćete najprije da to što je jedan od njih postao
zločinac, te što se drugi još nije razvio do svijesti o svojoj
čovječnosti i o svojim ljudskim dužnostima, *nije krivica njih
samih ni njihove prirode, već socijalne sredine u kojoj su rođeni
i u kojoj su rasli.*
* * *
Tako smo zašli u najvažnije područje socijalnog pitanja i
znanosti o čovjeku uopće. Istakli smo već u više navrata da
*apsolutno negiramo slobodnu volju* u onom smislu koji joj
pridaju teologija, metafizika i pravna nauka tj. u smislu
spontanog opredjeljenja čovjekove individualne volje, same od
sebe, neovisno o ikakvom prirodnom i društvenom utjecaju.
*Mi negiramo postojanje duše, odnosno jednog moralnog
bića odvojenog i odvojivog od tijela. Naprotiv, tvrdimo da
isto tako kao što čovjekovo tijelo, sa svim svojim sposobnostima
i instinktivnim predispozicijama, nije ništa drugo nego
rezultanta svih općih i pojedinačnih uvjeta koji su odredili
njegovu individualnu organizaciju, tako je i ono što se
neprikladno zove čovjekovom dušom, a to su njegove intelektualne
i moralne sposobnosti, izravan proizvod ili, bolje rečeno,
prirodan i neposredan izraz kako te organizacije, tako još više
stupnja organskog razvitka do kojeg je, uzajamnim djelovanjem
svih tih uzroka neovisnih o njegovoj volji, došao njegov
mozak.*
Svaki čovjek, pa i onaj najjednostavniji, proizvod je
stoljećâ; povijest uzroka koji su sudjelovali u njegovu
formiranju nema početka. Kad bismo imali moć koju nitko ne
posjeduje i nikad neće posjedovati, moć da spoznajom obuhvatimo
beskrajnu raznolikost transformacija materije ili bitka koje
su neumitno slijedile jedna drugu od rođenja naše Zemaljske
kugle pa do rođenja tog pojedinca, mogli bismo, a da ga nikad
nismo ni poznavali, s gotovo matematičkom preciznošću reći
kakva je njegova organska priroda te odrediti do najmanjih
detalja snagu i karakter njegovih intelektualnih i moralnih
sposobnosti, jednom riječju njegovu *dušu*, onakvu kakva je u
času njegova rođenja. Budući da nismo u stanju analizirati
i znanstveno obuhvatiti sav taj niz postupnih transformacija,
reći ćemo, bez bojazni da ćemo pogriješiti, *da je svaki čovjek
u trenutku rođenja u potpunosti proizvod povijesnog, to jest
fiziološkog i društvenog razvitka svoje rase, svog naroda, svoje
kaste (ako u njegovoj zemlji postoje kaste), svoje obitelji,
svojih predaka, te individualne prirode svoga oca i svoje majke
koji su mu izravno prenijeli, putem fiziološkog nasljeđa –
kao njegovo prirodno polazište i kao determinaciju njegove
individualne prirode – sve neizbježne posljedice svoje vlastite
prethodne egzistencije, egzistencije kako materijalne tako i
moralne, kako individualne tako i društvene, a ona obuhvaća
njihove misli, osjećaje i djela, nadalje sve različite promjene
u njihovu životu i velike i male događaje u kojima su sudjelovali,
a isto tako i neizmjerno mnoštvo raznolikih slučajnosti
kojima su bili izloženi* [13], *zajedno sa svim onim što su oni na
isti način naslijedili od svojih vlastitih roditelja.*
[13] Takve slučajnosti kojima zametak može biti izložen za vrijeme
svog razvoja u utrobi majke savršeno nam objašnjavaju razlike koje
najčešće postoje između djece istih roditelja i omogućuju nam da
shvatimo zašto se može dogoditi da dijete inteligentnih roditelja bude idiot.
No, ovo posljednje je uvijek samo nesretna iznimka uvjetovana djelovanjem
nekog trenutnog i neočekivanog uzroka. Zahvaljujući nepostojanju
dragoga boga, priroda nije nikad hirovita i nikad ne čini ništa bez
dovoljna razloga, ona nikad ne mijenja svoj tijek ni smjer dok god nije na
to prisiljena nekom višom silom. Stoga bi pravilo o reprodukciji ljudske
vrste, u uzastopnom slijedu parova što tvore jedan generacijski niz,
moralo glasiti ovako:
*Kad bi svaki par dodavao fiziološkom nasljeđu svojih roditelja neki
novi tjelesni, umni i moralni doprinos, tad bi – budući da je intelektualno
usavršavanje nužno uvjetovano materijalnim usavršavanjem mozga –
svaki novi naraštaj morao sa svih gledišta biti superioran svojim
roditeljima.*
Ne trebamo podsjećati, a to uostalom nitko i ne osporava,
da su razlike među rasama, narodima, a čak i među klasama
i obiteljima određene geografskim, etnografskim, fiziološkim
i ekonomskim uzrocima (ovi posljednji obuhvaćaju dva velika
pitanja: pitanje zanimanja, odnosno rasporeda kolektivnog
rada društva i načina diobe bogatstva, te pitanje ishrane, kako
s kvantitativnog tako i s kvalitativnog gledišta), a također i
povijesnim, religijskim, filozofskim, pravosudnim, političkim
i društvenim uzrocima; svi ti uzroci, kombinirajući se na
različit način za svaku rasu, svaku naciju, a najčešće i za svaku
pokrajinu, svaku općinu, svaku klasu i svaku obitelj, daju
svakoj od njih posebnu fizionomiju, tj. jedan naročit fiziološki
tip, jednu sumu osobitih predispozicija i sposobnosti, i to
neovisno o volji ljudi koji ih sačinjavaju i koji su u potpunosti
njihovi proizvodi.
Stoga je svaki čovjek u trenutku rođenja *materijalna,
organska rezultanta* cijeloga tog beskrajnog mnoštva različitih
uzroka koji su se međusobno kombinirali pri njegovu stvaranju.
Njegova duša, tj. njegova organska predispozicija za razvitak
osjećaja, ideja i volje, nije ništa drugo nego proizvod.
Ona je u potpunosti determinirana individualnom fiziološkom
kvalitetom svog cerebralnog i živčanog sustava koji, kao i sav
ostali dio njegova tijela, apsolutno ovisi o više ili manje
uspjeloj kombinaciji gore navedenih uzroka. Ta takozvana duša u
prvom redu predstavlja ono što zovemo *individualnom i prvobitnom
prirodom pojedinca.*
Koliko ima ljudi, toliko ima i različitih priroda. Te se
individualne razlike tim više očitavaju što su razvijenije. Bolje,
rečeno, one ne samo da se više očituju *već se i povećavaju
usporedo s razvijanjem ljudi, i to zato što su i vanjske stvari i
okolnosti, tj. na tisuće većinom nevidljivih uzroka koji utječu
na razvitak ljudi, sami krajnje različiti.* Prema tome, što neko
ljudsko biće dalje zalazi u život, to se jače ocrtava njegova
individualna priroda i to se ono više razlikuje, kako po svojim
vrlinama, tako i po svojim manama, od svih ostalih ljudi.
Do kojeg su stupnja čovjekova individualna duša, tj. individualne
osobitosti cerebralnog i živčanog aparata, razvijene
u novorođena djeteta? Odgovor na to pitanje očekujemo od
fiziologa. Znamo samo to da sve te osobitosti moraju nužno
biti nasljedne, u onom smislu u kojem smo to pokušali objasniti,
tj. određene beskonačnim mnoštvom najrazličitijih i najdisparatnijih
uzroka: materijalnih i moralnih, mehaničkih i
fizičkih, organskih i duhovnih, povijesnih, geografskih,
ekonomskih i društvenih, malih i velikih, stalnih i slučajnih,
neposrednih i onih prostorno i vremenski vrlo udaljenih, *uzroka
čija se suma usredotočuje u jedno jedino živo biće i individualizira
prvi i posljednji put u toku univerzalnih transformacija
samo i upravo u tom djetetu koje, u posve individualnom
značenju te riječi, nikad nije imalo i nikad neće imati sebi
potpuno jednako biće.*
Preostaje nam pitanje do kojeg stupnja i u kojem smislu je
ta individualna priroda uistinu determinirana u trenutku kad
dijete izlazi iz majčine utrobe? Je li ta determinacija samo
materijalna ili je ujedno duhovna i moralna, te ispostavlja li
se ona samo kao tendencija i prirodna sposobnost ili kao
instinktivna predispozicija? Rađa li se dijete inteligentno ili
glupavo, dobro ili zlo, obdareno voljom ili bez nje, talentirano
za ovo ili ono? Može li nasljeđivati karakter, navike, mane ili
intelektualne i moralne kvalitete svojih roditelja i predaka?
Sve su to pitanja na koja je krajnje teško odgovoriti i
smatramo da eksperimentalna fiziologija i eksperimentalna
psihologija nisu još došle do potrebne zrelosti i znanstvene
visine da bi mogle na njih dovoljno kompetentno odgovoriti.
Naš znameniti zemljak, I. M. Sečenov, kaže u svom značajnom
radu o aktivnosti mozga da u golemoj većini slučajeva 999
promila čovjekova psihičkog karaktera [...] [14]
bez sumnje više ili manje uočljivi u čovjeka sve do njegove smrti.
»Ja ne tvrdim«, kaže on, »da se odgojem može
transformirati glupana u inteligentna čovjeka. To je isto tako
nemoguće kao i dati sluh nekoj osobi rođenoj bez akustičkog
živca. Tvrdim samo to da kad bismo neko prirodno i inteligentno
crnačko, laponsko ili samojedsko dijete doveli u Evropu
i dali mu evropski odgoj, ta bi se djeca razvila u ljude koji
bi se u psihičkom pogledu veoma malo razlikovali od civiliziranog
Evropljanina.«
[14] Na ovom mjestu nedostaje jedan ili više redaka (u autorovu
rukopisu između strana 64 i 65).
Do rezultata da 999 promila psihičkog karaktera pripada
odgoju, a jedan jedini promil da se dobiva rođenjem, Sečenov
je došao proučavajući veliku grupu normalnih ljudi koji su
obdareni običnim i prosječnim sposobnostima. On očito nije
uzeo u obzir iznimke, tj. genijalne ljude i izvanredne talente,
idiote i glupane. Dakako, normalni ljudi su s gledišta društvene
organizacije najzanimljiviji, rekli bismo čak jedino
zanimljivi, jer društvo je stvoreno za njih i od njih, a ne za
iznimke, kao što su genijalni ljudi, ma koliko god golema
mogla izgledati njihova moć.
U vezi s pitanjem što dijete donosi sa sobom u času rođenja
nadasve nas zanima da li, poput nekih drugih individualnih
sposobnosti, mogu i *moralne kvalitete*, tj. dobrota ili zloća,
hrabrost ili kukavičluk, snaga ili slabost karaktera, velikodušnost
ili škrtost, sebičnost ili ljubav prema bližnjemu i druge
pozitivne ili negativne kvalitete te vrsti, biti formirane već
za vrijeme boravka djeteta u majčinoj utrobi i to bilo na
osnovi nasljeđa od roditelja i predaka, bilo putem fiziološkog
djelovanja nekog slučajnog, poznatog ili nepoznatog uzroka.
Ukratko, da li dijete pri rođenju može sa sobom donijeti *bilo
kakve moralne predispozicije*?
Mislimo da ne može. Da bismo bolje izrazili to pitanje,
priznajmo najprije da mora vrijediti slijedeći niz zaključaka:
*urođene* moralne kvalitete mogle bi postojati samo pod uvjetom
da su one u novorođenčeta izravno vezane uz neku fiziološku, dakle,
sasvim materijalnu determinaciju ili osobitost
njegova organizma. Naime, dijete prilikom izlaska iz majčine
utrobe nema još ni dušu, ni duh, ni osjećaje, čak ni instinkte;
ono se rađa bez toga; ono je, dakle, samo fizičko biće i, prema
tome, njegove sposobnosti i kvalitete, ako ih ima, mogu biti
samo anatomske i fiziološke. Stoga, da bi se neko dijete moglo
roditi kao dobro, velikodušno, nesebično i hrabro, ili pak zlo,
škrto, sebično i kukavičko, trebalo bi da svaka od ovih vrlina
i mana odgovara nizu materijalnih i, tako reći, lokalnih osobitosti
njegova organizma, i to prvenstveno njegova mozga,
što bi nas dovelo do Gallove teorije. Gall je vjerovao da je za
svaku vrlinu i za svaku manu pronašao na lubanji odgovarajuće
izbočine ili udobine, no to su, kao što se zna, jednodušno
odbacili svi moderni fiziolozi.
Što bi iz te teorije slijedilo kad bi bila ispravna? Kad bi
nedostaci i mane, a isto vrijedi i za vrline, bili urođeni, nastalo
bi pitanje, mogu li oni biti savladani odgojem ili ne? U prvom
slučaju krivnja za sve zločine što su ih ljudi počinili ne bi pala
na njih već na društvo, jer im nije znalo dati primjeran odgoj,
a počinioci bi se morali smatrati samo žrtvama društvene
nesmotrenosti. U drugom slučaju, tj. kad bi *urođene* predispozicije
bile ocijenjene kao neminovne i nepopravljiva odgojem,
društvu ne bi preostalo drugo nego da se oslobodi svih pojedinaca
koji pate od neke prirodne ili urođene mane. No, da
društvo pri tom ne bi palo u strašnu manu hipokrizije, moralo
bi priznati da to čini jedino u interesu svojeg očuvanja, a ne
u interesu pravde.
Postoji još jedan aspekt koji može pridonijeti da se to
pitanje razjasni: u intelektualnom i moralnom svijetu, kao i u
fizičkom svijetu, postoji samo pozitivno; negativno ne postoji,
ono ne sačinjava neko zasebno biće i nije ništa drugo nego
više ili manje znatno smanjenje pozitivnog. Tako, npr., hladno
je tek jedno svojstvo topline, ono nije ništa drugo nego
relativna odsutnost, odnosno veliko smanjenje topline! Isto je
i s tamom koja nije ništa drugo doli ekstremno smanjena
svjetlost. Apsolutna tama i apsolutna hladnoća ne postoje. U
intelektualnoj sferi glupost je tek slabost uma, a u moralu
zlonamjernost, pohlepa i kukavičluk nisu ništa drugo doli
dobronamjernost, darežljivost i hrabrost svedeni, ne na nulu,
već na jednu vrlo malu količinu. Koliko god bila mala, to je
ipak pozitivna količina koja se, prema tome, s pomoću odgoja
može razviti, pojačati i povećati u pozitivnom smjeru, što ne
bi bilo moguće da mane ili negativne kvalitete predstavljaju
neko zasebno svojstvo; naime, u tom slučaju bi ih trebalo
likvidirati, a ne razvijati, jer bi tada njihov razvoj mogao teći
samo u negativnom smjeru.
Napokon, bez želje da prejudiciramo odgovor na ta teška
fiziološka pitanja u kojima smo, priznajemo, potpune neznalice,
dodat ćemo još jedan, i to posljedni argument: čini se da je
utvrđeno i dokazano – a u tome se slažu svi moderni fiziolozi –
da u čovjekovu organizmu nema odvojenih mjesta i
organa za instinktivne, afektivne, moralne i intelektualne
sposobnosti, već da se one sve obrađuju u *istom dijelu mozga*
i s pomoću *istog živčanog alata* [15] iz čega, čini se, jasno
proizlazi da se tu ne radi o različitim moralnim ili nemoralnim
predispozicijama, nužno determiniranim samim organizmom
nekog djeteta osobitih kvaliteta ili nasljednih i urođenih mana,
te da se *moralna urođenost* nikako i ni u čemu ne razlikuje od
*intelektualne urođenosti*, budući da se i jedna i druga svode
na više ili manje visok stupanj savršenstva što ga dosiže
razvoj mozga nekog pojedinca.
[15] Vidi o tome u značajnom članku É. Littréa »O metodi u psihologiji«
u časopisu »La Philosophie Positive«. »Fiziološki je utvrđeno«, kaže
taj znameniti pozitivist, da *mozak ništa ne stvara; on prima.* Njegova
funkcija je u tome da od onoga što mu je preneseno osjetilima proizvodi
osjećaje i ideje; no *on nema nikakva udjela u onome što čini*
substractum *tih ideja i osjećaja*. Zapravo, u nj sve dolazi izvana jer su
organske dispozicije – bez kojih se ne bi mogao održati ni individualni
ni kolektivni život i bez kojih ne bi bilo ni osjećaja – *toliko izvanjske*
(čovjeku), da ih priroda ostvaruje neovisno o ikakvom cerebralnom ili
psihičkom udjelu, npr. u biljaka, a nadasve u najnižih životinja. Iz toga
proizlazi da treba ponešto modificirati značenje riječi *subjektivno*.
Subjektivno ne može značiti nešto što bi bilo preegzistentno razvoju
ljudskog bića kao *jastva*, tj. neka ideja, neki osjećaj, neki ideal; ono može
značiti samo *sposobnost elaboracije koju posjeduju živčane stanice.*
Osim u tom smislu, subjektivno je uvijek pomiješano s objektivnim«
(broj 111, str. 302). – i nadalje (str. 343–344): »Rasuđivanje nije ni u
kojem slučaju sposobnost koja s visine nadgleda pristigle impresije;
njegov je jedini zadatak (a to je čisto fiziološka aktivnost) da ih
uspoređuje s ciljem da iz njih izvuče neki zaključak; no ono nema nad
njima nikakve nadležnosti. Dokaz za to je *halucinacija: ona stvara
impresije koje nisu izazvane ničim objektivnim;* morbidnom igrom
živčanih stanica zaduženih za transmisiju, takve varljive impresije stižu
do intelektualnog centra (‚siva supstancija vijuga onog dijela mozga koji
obuhvaća cijeli gornji i prednji dio lubanjske šupljine, ili mozga u
užem smislu riječi’) kao da su prave; a zatim taj fiktivni materijal
preuzima i obrađuje rasuđivanje i tako se javljaju imaginarne koncepcije.
Uostalom, osim primjera halucinacije, sasvim vjerodostojan dokaz našoj
tvrdnji pruža povijesni razvoj ljudskih koncepcija. *Isprva su opservacije –
osim onih najjednostavnijih – pogrešne, te je i rasuđivanje, koje je
zasnovano na njima, pogrešno;* vidimo, npr., da se Sunce diže na istoku,
a zalazi na zapadu. Rasuđivanje osnovano na tome gradi jednu pogrešnu
koncepciju koju će moći ispraviti tek uz pomoć drugih, boljih opservacija.
*Kad bi rasuđivanje bilo primarno, a ne sekundarna, ljudska bi
povijest bila posve drugačija* (predak čovjekov u tom slučaju nikako ne
bi bio rođak gorile): *velika svjetlost znanja bila bi na početku* i iz nje
bi dedukcijom proizlazile sekundarne svjetlosti znanja; takva je zapravo
teološka hipoteza...« Littré je slobodno mogao dodati: i metafizička
i pravosudna hipoteza *također*.
»Kad se spoznaju anatomske i fiziološke dispozicije inteligencije«,
kaže É. Littré (str. 355), »može se proniknuti duboko
u njenu povijest. Dok god ona još nije prerađena i obogaćena
civilizacijom, dok još posjeduje samo *jednostavne ideje* [16]
proizvedene i unutrašnjim i vanjskim impresijama,[17] *ona je na
najnižem stupnju*; da bi se uzdigla na najviši stupanj, ona ima
na raspolaganju samo sposobnost *zadržavanja u pamćenju* i
sposobnost *asociranja,*[18] no to je dovoljno. Malo-pomalo
stvaraju se *složene kombinacije* koje povećavaju snagu i proširuju
polje moždane djelatnosti.[19] Iz razdoblja u razdoblje poduzimaju
se sve veće i veće intelektualne aktivnosti. *Mentalni alat*
raste i usavršava se, a bez alata ne može se stvoriti ništa
značajnoga, ni u području inteligencije ni u području
industrije.
Što se više usavršava, inteligencija se to više oslanja na
jedno važno svojstvo života, na *mehanizam nasljeđa*, koje je
najprije učvršćuje a kasnije joj olakšava posao. *Nakon što
stekne nove mentalne sposobnosti, one se prenose na potomke –
to je iskustvena činjenica – *u obliku urođenih sposobnosti*;
to su sekundarne i tercijarne urođene sposobnosti i one u
mentalnom području stvaraju sve savršenije vrste ljudskih
rasa. To se vidi kad dođe do susreta dviju populacija koje nisu
slijedile isti razvojni tok; niža populacija nestaje ili tek nakon
dugog vremena dostigne razinu više.«
Nadalje, nakon citiranja Luysovih riječi da su »ona sfera
mozga koja upravlja afektivnim strastima i ona koja upravlja
intelektualnim manifestacijama ujedinjene vezama čvrste i
potpune uzajamnosti«, Littré dodaje:[20]
*»Ta savršena paralelnost između intelekta i osjećaja,* tj.
postojanje jednog te istog fonda iz kojeg živci crpu [21] i jednog
te istog centra u kojem se obrađuje ono što crpu [22], odnosno
identitet tih dvaju centara, ukazuje na to da *fiziologija
osjećaja ne može biti različita od fiziologija intelekta.*
[16] Mogli smo reći i primordijalne pojmove i čak pouke predodžbe
predmeta.
[17] Senzorne impresije koje čovjek posredstvom svojih živaca prima
kako od ununtrašnjih tako i od vanjskih predmeta.
[18] Zadržavanje jednostavnih ideja pamćenjem i njihovo asociranje
samom djelatnošću mozga.
[19] Asociranjem jednostavnih ideja.
[20] Str. 357.
[21] Fond iz kojeg živci crpu kako senzorne tako i instinktivne impresije,
tj. *zajednički senzorij*, je prema Littréu i Luysu tzv. *optički
sloj* u koji se slijevaju sve senzitivne impresije, kako vanjske tako i
unutrašnje – tj., bilo da ih stvaraju vanjski predmeti, bilo da proizlaze
iz unutrašnjih organa – i koji »ih s pomoću jednog sustava vlakana i
komunikacija prenosi do vijuga kortikalne supstancije (sive supstancije)
pravoga mozga – sjedišta i afektivnih i intelektualnih sposobnosti« (str.
340–341).
[22] Siva supstancija pravoga mozga koja se sastoji od živčanih stanica:
»Utvrđeno je da živčane stanice od kojih se sastoji supstancija
mozga – budući da su anatomski krajnji završetak živaca, a preko njih
i svih unutrašnjih impresija – imaju *funkcionalno* zadatak da iz tih
impresija proizvode ideje; a nakon što su ideje proizvedene, zadatak im
je da ih rasuđivanjem razlučuju po razlikama i sličnostima, da ih zadržavaju
pamćenjem, te da ih ujedinjuju asociranjem. *Ništa više, ni
ništa manje.* Polazište cjelokupnog čovjekova intelektualnog razvitka je
u tim anatomskim i fiziološkim uvjetima.« (str. 352).
Prema tome, *ne treba u mozgu tražiti organe za osjećaje
i strasti, već u njemu treba promatrati i odrediti samo
aktivnosti tih osjećaja i strasti.*
Kao što je izvor ideja u senzornim impresijama, tako je
izvor osjećaja u *instinktivnim* impresijama. Zadatak je živčanih
stanica da instinktivne impresije transformiraju u osjećaje.
Problem porijekla osjećaja u potpunosti je paralelan problemu
porijekla ideja.
Taj vid cerebralne aktivnosti vrši se na dva niza instinktivnih
impresije, tj. na onima koje pripadaju *instinktima
održavanja života jedinke* i onima koje pripadaju *instinktima
održavanja vrste*. Pri tom se prva kategorija transformira u
*ljubav prema sebi*, a druga u *ljubav prema drugom*, i to u
prvobitnom obliku ljubavi prema pripadnicima istog spola,
prema pripadnicima suprotnog spola, majke prema djetetu
i djeteta prema majci.
S tim u vezi, nije na odmet zaviriti malo u komparativnu
fiziologiju. U riba, koje su što se tiče razvoja mozga na
najnižem stupnju ljestvice kralješnjaka, koje ne znaju ni za obitelj
ni za mladunčad, instinkt je još isključivo seksualan. No osjećaj
koji on rađa počinje se već očitovati u mnogih sisavaca
i ptica; uspostavlja se prava bračna zajednica, no ona je
većinom samo privremena. Isto tako, nazire se i začetak
obitelji što se očituje u brizi roditelja za potomstvo i potomstva
za roditelje. Napokon, u mnogih, a među njima je i
čovjek, formiraju se među obiteljima veze iste prirode kao i
među samim članovima obitelji; a tu i tamo u nekim sredinama
životinjskog carstva rada se i društvenost.
Uzevši u obzir navedene temeljne postavke, nije teško
shvatiti da se iz *primarnih osjećaja*, usporedno s time što
egzistencija postaje sve složenija, kako za pojedinca tako i za
društvo, *nastaju sekundarni osjećaji i kombinacije osjećaja
koje postaju isto tako nerazdvojive kao što su to, u intelektu,
asocirane ideje*« (str. 357).
Čini se, dakle, dokazanim da u mozgu nema *posebnih
organa* ni za razne intelektualne sposobnosti, ni za razne
moralne, dobre ili loše kvalitete, osjećaje i strasti. Prema tome,
vrline i mane ne mogu biti ni naslijeđene, ni urođene, budući
da nasljednost i urođenost, kao što smo rekli, u novorođenčeta
mogu biti samo fiziološke, materijalne naravi. U čemu se
onda sastoji progresivno, generacijsko prenosivo usavršavanje
mozga, kako s intelektualnog tako i s moralnog gledišta? Jedino
u skladnom razvitku cijeloga cerebralnog i živčanog sustava,
što znači prvo u točnosti, finoći i pokretnosti živčanih
impresije, a zatim u sposobnosti mozga da te impresije transformira
u osjećaje i ideje, te da kombinira, združuje i u
pamćenju zadržava sve šire i šire asocijacije osjećaja i ideja.
Vjerojatno je, ako su u jednoj rasi, narodu, klasi i obitelji,
uslijed njihovih osobitih priroda što su uvijek određene njihovom
poviješću, geografskim i ekonomskim položajem,
vrstom zanimanja, količinom i kakvoćom prehrane, kao i njihovom
političkom i društvenom organizacijom, jednom riječju
cijelim njihovim životom, karakterom i stupnjem njihova
intelektualnog i moralnog razvoja, dakle, ako su, uslijed svih tih
raznovrsnih odrednica, jedan ili nekoliko sustava organskih
funkcija koji u svojoj cjelini čine život jednog ljudskog tijela,
u roditelja snažnije razvijeni, i to na štetu svih ostalih sustava,
vjerojatno je, gotovo sigurno, da će njihovo dijete naslijediti,
u ovom ili onom stupnju, taj nemili nesklad. Taj nesklad
dijete može ponekad ispraviti kasnijim radom na svom usavršavanju,
a katkad ga ispravljaju socijalne revolucije bez
kojih je često nemoguća uspostava savršenijeg sklada u
fiziološkom razvoju pojedinca.
No u svakom slučaju možemo reći, da apsolutni sklad u
razvoju ljudskog tijela, a prema tome i u razvoju čovjekovih
mišićnih, instinktivnih, intelektualnih i moralnih sposobnosti,
predstavlja ideal čije ostvarenje nikad neće biti moguće; najprije
zato jer povijest fiziološki opterećuje više ili manje (da
bar što prije dođe vrijeme kad će se moći reći sve manje i
manje!) sve narode i sve pojedince, a zatim zato što se svaka
obitelj i svaki narod uvijek nalaze u raznim okolnostima i
uvjetima od kojih će u najmanju ruku uvijek bar neke biti
protivne njihovu potpunom i normalnom razvoju.
Stoga, ono što se prenosi putem nasljeđa iz generacije u
generaciju, tj. ono što može biti *fiziološki urođeno* u ljudi pri
njihovu dolasku na svijet, nisu ni vrline, ni mane, niti neka
ideja, niti neka asocijacija osjećaja i ideja, već jedino mišićni
i živčani alat, tj. *više ili manje usavršeni i usklađeni organi*
s pomoću kojih se čovjek kreće, diše i osjeća, prima i zadržava
vanjske impresije, zamišlja, rasuđuje, kombinira, asocira i
združuje osjećaje i ideje, koje pak nisu ništa drugo nego same
te vanjske i unutrašnje impresije grupirane i transformirane
najprije u konkretne predodžbe, a zatim u apstraktne pojmove,
i to čisto fiziološkom i, dodajmo, posve ne-voljnom aktivnošću
mozga.
Asocijacije osjećaja i ideja, razvitak i sukcesivne
transformacije kojih čine cjelokupnu intelektualnu i moralnu stranu
povijesti čovječanstva, ne determiniraju u čovjekovu mozgu
formiranje novih organa koji bi odgovarali svakoj od njih
uzetoj zasebno i ne mogu biti prenošene s čovjeka na čovjeka
putem fiziološkog nasljeđa. Ono što se fiziološki nasljeđuje je
sve jača, veća i savršenija sposobnost da se te asocijacije
shvate i da se iz njih stvaraju nove. No same asocijacije i
kompleksne ideje koje ih predstavljaju, kao što su ideja boga,
domovine, morala itd, budući da ne mogu biti urođene, prenose
se s čovjeka na čovjeka jedino putem društvene *tradicije i
odgoja*. Tradicija i odgoj potpuno obuzmu dijete od prvog
dana njegova rođenja, te budući da su već urasli u život koji
ga okružuje, u sve materijalne i moralne detalje društvenog
svijeta u kojem je ono rođeno, oni na tisuću raznih načina
prodiru u njegovu najprije djetinju, a zatim adolescentnu i
mladalačku svijest koja se rađa, raste i oblikuje pod njihovim
svemoćnim utjecajem.
Ako odgoj shvatimo u najširem smislu riječi, podrazumijevajući
pod njim ne samo obrazovanje i poduke iz morala već
također, i prije svega, primjere koje djetetu daju sve osobe
što ga okružuju, utjecaj svega onog što čuje i što vidi, te ne
samo kultiviranje njegova duha već i razvoj njegova tijela
prehranom, higijenom i vježbanjem udova i fizičke snage, reći
ćemo, s punom sigurnošću da nam nitko ne može ozbiljno
protivrječiti, da je svako dijete, svaki adolescent, svaki mladi
čovjek i napokon svaki zreo čovjek čisti proizvod svijeta koji
ga je othranio i odgojio u svom okrilju – nužan, ne-voljan
i, prema tome, neodgovoran proizvod.
Ljudsko biće ulazi u život bez duše, bez svijesti, bez sjenke
ikakve ideje ili ikakvog osjećaja, no s jednim ljudskim organizmom
čija je individualna priroda determinirana beskonačnim
brojem okolnosti i uvjeta što prethode samom rođenju
njegove volje, a ta individualna priroda njegova organizma
sa svoje strane determinira njegovu veću ili manju sposobnost
stjecanja i usvajanja osjećaja, ideja i asocijacija osjećaja i
ideja koje se elaboriraju kroz stoljeća i prenose na svakog
pojedinca putem odgoja što ga on prima kao *društveno nasljeđe*.
Bio taj odgoj dobar ili loš, on mu je u svakom slučaju
nametnut i stoga on za nj ne snosi nikakvu odgovornost. Odgoj
ga formira u onoj mjeri u kojoj to njegova više ili manje
uspjela individualna priroda dopušta, tako reći, na svoju sliku
i priliku, tako da on misli, osjeća i želi isto ono što i svi oko
njega žele, osjećaju i misle.
No, netko će možda upitati, ako je tomu tako, kako to da
sličan ili gotovo identičan odgoj često dovodi, s gledišta razvoja
karaktera, duha i srca, do najrazličitijih rezultata? Na to
možemo ponajprije odgovoriti protupitanjem: ta zar se prirode
ne rađaju različite? Prirodna i urođena razlika, koliko god
bila mala, ipak je pozitivna i stvarna: npr. razlika u temperamentima,
u životnoj energiji, u prevladavanju nekog osjeta ili
neke skupine organskih funkcija nad drugima, u živahnosti
i u prirodnim sposobnostima. Pokušali smo dokazati da ni
mane ni moralne kvalitete, činjenice individualne i društvene
svijesti, ne mogu biti fizički nasljeđivane, te da nikakva
fiziološka determinacija ne može čovjeka predestinirati za zlo,
odnosno učiniti ga nepovratno nesposobnim za dobro; no nismo
ni pomislili negirati da postoje veoma različite prirode od
kojih su neke nadarenije i sposobnije od drugih za puni ljudski
razvitak. No, pri tom smatramo da se danas uistinu pretjeruje
u isticanja prirodnih razlika koje dijele ljude jedne od drugih
i da najveći dio razlika što postoje među ljudima ne treba
pripisivati različitoj prirodi, već različitom odgoju. Da bi se
to pitanje razriješilo, trebalo bi u svakom slučaju da dvije
znanosti koje su nadležne za njegovo rješavanje, a to su fiziološka
psihologija ili znanost o mozgu i pedagogija, odnosno
znanost o odgoju ili socijalnom razvitku mozga, iziđu iz djetinjstva
u kojem se još obje danas nalaze. No ako se prizna
fiziološka razlika među ljudima, bila ona veća ili manja, iz
toga očito proizlazi da neki odgojni sustav, koji je sam po sebi
kao apstraktna konstrukcija odličan, može za nekoga biti
dobar, a za nekoga loš.
Da bi bio savršen, odgoj bi morao biti daleko individualiziraniji
nego što je danas, individualiziraniji u smislu slobode,
i to jedino s ciljem poštivanja slobode, čak i u djece.
Njegov cilj ne bi smio biti dresura karaktera, duha i srca, već
poticanje ovih na neovisnu i slobodnu djelatnost, a jedina
svrha bi mu morala biti stvaranje slobode, jedini kult ili bolje
reći jedini moral, jedini predmet poštovanja, sloboda svakoga
i svih, jednostavna pravda, ne pravosudna već ljudska, jednostavni
razum, ne teološki ni metafizički već znanstveni. Tome
dodajmo i rad, kako mišića tako i živaca, koji treba postati
prva i za sve obvezna osnova dostojanstva, slobode i prava.
Takav odgoj, koji bi obuhvaćao sve ljude, i žene i muškarce,
u ekonomskim i socijalnim uvjetima zasnovanim na striktnoj
pravdi, uklonio bi velik broj takozvanih prirodnih razlika.
No, netko nam može odgovoriti: koliko god je odgoj do
sada bio nesavršen, očito je da samo odgoj ne bi mogao
objasniti neprijepornu činjenicu da u obiteljima lišenim ikakvog
moralnog osjećaja često susrećemo ljude što nas zadivljuju
plemenitošću svojih instinkata i osjećaja, a da, u moralno i
intelektualno najbolje razvijenim obiteljima još češće susrećemo
pojedince niskog duha i niskog srca. Ta činjenica kao da
apsolutno proturječi mišljenju po ikojemu najveći dio čovjekovih
intelektualnih i moralnih kvaliteta proizlazi iz odgoja koji
je primio. No, to je samo prividna kontradikcija. Zapravo, iako
smo utvrdili da je u golemoj većini slučajeva čovjek gotovo
u potpunosti proizvod socijalnih uvjeta unutar kojih se
formira, i iako smo fiziološkom nasljeđu, odnosno prirođenim
svojstvima koje donosi sa sobom pri rođenju, prepustili
relativno neznatan udio, ipak nismo negirali to fiziološko nasljeđe.
Čak smo i priznali da u nekim iznimnim slučajevima, npr. u
genijalnih i visoko talentiranih ljudi, te u idiota i nastranih
osoba taj udio prirodne determinacije u razvoju pojedinca –
determinacije isto tako nužne kao što je to i utjecaj odgoja
i društva – može biti i veoma velik. Posljedna riječ o svim
tim pitanjima pripada cerebralnoj fiziologiji, no ona još nije
došla do stupnja koji bi joj omogućio da ih riješi danas, makar
i približno. Jedino što možemo već danas s izvjesnošću ustvrditi
je to da se sva ta pitanja svode na alternativu između dviju
nužnosti: prirodne, organske, fiziološki nasljedne nužnosti, te
nužnosti društvenog nasljeđa i društvene tradicije, odgoja i
javne, ekonomske i društvene organizacije pojedine zemlje. Tu
nema mjesta slobodnoj volji.
No osim prirodne determinacije čovjeka, pozitivne ili negativne,
koja ga, više ili manje, može dovesti u protivrječje
s duhom koji vlada u cijeloj njegovoj obitelji, za svaki pojedini
slučaj mogu postojati i drugi, skriveni razlozi koji nam
gotovo uvijek ostaju nepoznati, no koje ipak moramo i te kako
uzimati u obzir. Neki splet osobitih okolnosti, neki nepredviđen
događaj, neka nezgoda, katkad sama po sebi sasvim beznačajna,
slučajan susret s nekom osobom, neka knjiga što u
povoljnom trenutku dospije u ruke neke osobe – sve to u
djeteta, adolescenta ili mladog čovjeka, dok još njegova mašta
vri i dok je ona još uvijek otvorena impresijama iz života,
može proizvesti radikalnu revoluciju i u smjeru dobra i u
smjeru zla. Dodajte tome prkosnost svojstvenu svim mladim
prirodama, nadasve onima obdarenima stanovitom prirodnom
energijom, energijom koja ih buni protiv previše zapovjedničkih
i previše despotski nepopustljivih utjecaja, pa će nam biti
jasno da čak i sama pretjeranost u zlu može proizvesti dobro.
Suprotno, može li pretjeranost u dobru ili u onom što se
obično naziva dobrim proizvesti zlo? Naravno da može, i to
kad god se dobro nameće kao despotski i apsolutni zakon, bilo
religijski, bilo doktrinarno-filozofski, bilo politički, pravosudni,
socijalni ili kao patrijarhalni zakon u obitelji, ukratko, onda
kad se nešto, koliko god to izgledalo dobro ili koliko god to
doista bilo dobro, nameće čovjeku, tj. kad on to osjeća kao
negaciju slobode, odnosno kad to nije proizvod slobode. No tada
pobuna protiv tako nametnutog dobra nije samo prirodna, već
je i opravdana: ona ne samo ni izbliza nije zlo već, naprotiv,
ona je dobro; jer nema dobra izvan slobode, a sloboda je izvor i
apsolutan uvjet svakog dobra koje je uistinu dostojno tog
imena. *Dobro nije ništa drugo nego sloboda.*
Razviti i dokazati tu misao koja nam se čini tako
jednostavnom jedini je cilj ove rasprave. Vratimo se sada našem
pitanju.
Primjere iste takve kontradikcije ili prividne anomalije
pruža nam, u jednoj široj sferi, povijest mnogih naroda. Kako,
npr. objasniti to da se u židovskom narodu, nekoć najuskogrudnijem
i najisključivijem narodu na svijetu- toliko isključivom
i uskogrudnom da je utemeljio svoju cjelokupnu
nacionalnu egzistenciju na, tako reći, apsolutnom privilegiju
božanskog izbora time što se proglasio narodom koga je sam
bog favorizirao i izabrao među svim drugim narodima (Židovi
su sebi umislili da im je njihov bog Jehova – Bog otac
kršćana – u svojoj silnoj brizi za njih, brizi koja ide sve do
divlje okrutnosti prema svim ostalim narodima, zapovjedio da
ognjem i mačem iskorijene sve narode koji su prije njih
nastanjivali Obećanu zemlju, s ciljem da ona pripadne njegovu
mesijanskom narodu, tj. njima) – ponavljamo, dakle, kako
objasniti to da se jedna ličnost kao Isus Krist, osnivač kozmopolitske
ili svjetske religije i time rušilac same egzistencije
židovskog naroda kao političkog i društvenog tijela, rodio u
njegovu krilu? Kako je ta isključivo nacionalna sredina uspjela
roditi takvog reformatora, takvog religijskog revolucionara,
apostola. [23]
[23] Nastavak je tog spisa izgubljen ili nepronađen, iako je bio razrađen.