#pubdate 2016-05-25 00:03:21 +0200
#author Max Stirner
#title Jedini i njegovo vlasništvo
#date 1844
#topics individualizam, filozofija
#source Max Stirner, *Jedini i njegovo vlasništvo*, Zagreb, 1976
#notes Prevela Mirjana Wist
Naslov originala: *Der Einzige und sein Eigentum*, Philipp Reclam jun., Stuttgart, 1972.
#lang hr
*** Ja sam Moju stvar na Ništa postavio
Što sve neće biti Moja stvar! Prije svega dobra stvar, pa stvar boga,
stvar čovječanstva, istinitosti, slobodnosti, humanosti, pravednosti;
dalje stvar Mojega naroda, Mojega vladara, Moje otadžbine; na koncu
čak stvar duha i tisuću inih stvari. Samo *Moja* stvar ne treba nikad
biti Moja stvar. »Fuj egoist koji samo na se misli!«
Nego, pogledajmo kako to s *njihovom* stvari čine oni za čiju stvar Mi
imamo raditi, žrtvovati se i oduševljavati.
Vi znate o bogu puno temeljitoga naviještavati i
tisućljećima ste »istraživali dubine božanstva« i u dušu mu
zreli, te Nam dabome možete kazati kako bog sam tjera
»stvar boga« kojoj smo Mi zvani služiti. A Vi to i ne tajite,
to tjeranje Gospodinovo. Pa sad što je njegova stvar? Je li
on, kao što se od *Nas* očekuje, neku tuđu stvar, je li stvar
istinitosti, stvar ljubavi učinio svojom? Vas ovo neshvaćanje
razjaruje i Vi Nas poučavate da je božja stvar svakako stvar
istinitosti i ljubavi, no da se ova stvar ne može nazvati njemu
tuđom, jer da bog sâm jest istinitost i ljubav; Vas
razjaruje uzeće da bi bog Nama bijednim crvima mogao naličiti
time što bi tuđu stvar promicao kao vlastitu. »Bog bi se
imao zauzeti za stvar istinitosti kad sam ne bi bio istina?«
On brine samo za *njegovu* stvar, no jer on jest Sve u
Svemu, stoga i jest sve *njegova stvar!* Mi pak, Mi nismo
Sve u Svemu, i naša je stvar posve malena i prezrena; zato
Mi moramo nekoj »višoj stvari služiti«. – Sad je jasno,
bog brine samo za Svoje, bavi se samo sobom, misli samo
na sebe i ima samo sebe u vidu; jao svemu što *njemu* nije
milo. On ne služi ničem Višemu i zadovoljava samo sebe.
Njegova stvar je jedna – čisto egoistična stvar.
Kako stoji s čovječanstvom čiju stvar imamo
Mi učiniti svojom? Je li njegova stvar možda nekog inog i
služi li čovječanstvo nekoj višoj stvari? Ne, čovječanstvo
gleda samo sebe, čovječanstvo hoće samo čovječanstvo promicati,
čovječanstvo je sebi samom svoja stvar. Da bi se
razvilo, pušta ono narode i individue da se izmuče u njegovoj
službi a kad su ovi učinili što čovječanstvo treba,
tad ih ono iz zahvalnosti baca na smetište povijesti. Nije li
stvar čovječanstva jedna – čisto egoistična stvar?
Ja ne trebam baš na svakome, tko bi Nam mogao
nametnuti njegovu stvar, pokazati, da mu je stalo samo do
njega, ne do Nas, samo do njegove dobrobiti, ne do Naše.
Pogledajte Si samo one preostale. Žude li istinitost, slobodnost,
humanost, pravednost za nečim inim do da se Vi
entuzijazmirate i njima služite?
Svima je stalo naročito do toga, ako im se
najrevnosnije klanja. Promatrajte jednom narod kojeg štite
odani patrioti. Patrioti padaju u krvavoj borbi ili u borbi
s glađu i nevoljom; zar narod mari za to? Narod postaje
gnojem njihovih lešina »cvjetajući narod«! Individue su za
»veliku stvar naroda« umrle, a narod im šalje nekoliko riječi
hvale i – time profitira. Ja to nazivam unosnim egoizmom.
Ta pogledajte onog sultana koji za »njegove« s
toliko puno ljubavi skrbi. Nije li on čista nevlastokorisnost
sama i ne žrtvuje li se on neprestano za one njegove?
Dakako, za »njegove«. Pokušaj jednom i ne pokaži se kao Njegov
nego kao Tvoj: Ti ćeš za to, što si uzmakao njegovom
egoizmu, dospjeti u tamnicu. Sultan je svoju stvar na Ništa
kao na se postavio: on je sebi Sve u Svem, sebi je jedini i
ne trpi nikoga tko se usudio ne biti jedan od »Njegovih«.
Ta zar nećete Vi na ovim sjajnim primjerima
učiti da egoist najbolje prolazi? Ja se s Moje strane time
poučujem i hoću, umjesto da dalje služim onom velikom
egoisti, radije sâm biti egoist.
Bog i čovječanstvo su postavili njihovu stvar na
Ništa kao na Sebe. Tad nek i Ja postavim moju stvar
jednako na *Mene*, Ja koji sam kao i bog ono Ništa od sveg inoga,
Ja koji sam moje Sve, Ja koji sam Jedini.
Ako bog, čovječanstvo, kako Vi uvjeravate, ima
dovoljno sadržine u sebi da Sebi budu Sve u Svem; tad Ja
njušim da će on *Meni* još daleko manje manjkati i da se
Ja neću morati tužiti na moju »praznost«. Ja [ni]sam Ništa
u smislu praznosti nego stvaralačko Ništa, ono Ništa iz
kojeg Ja sâm kao stvoritelj Sve otvaram.
Dalje od mene sa svakom stvari koja nije posve
Moja stvar! Vi mnite da bi Moja stvar morala biti barem
»dobra stvar«. Što dobro, što zlo? Ta Ja sam sâm Moja stvar,
a Ja sam niti dobar niti zao. Oboje za Mene nema nikakvog
smisla.
Ono Božansko je božja stvar, ono Ljudsko stvar
»čovjeka«. Moja stvar nije niti ono Božansko niti ono
Ljudsko, nije ono Istinito, Dobro, Pravno, Slobodno, itd. nego
samo ono *Moje* i ona nije opća nego jest – *jedina*, kao što
Ja jedini jesam.
Meni ništa ne nadilazi Mene!
* Prvi odjeljak
ČOVJEK
> Čovjek je čovjeku najviše bistvo, kaže Feuerbach.
> Čovjek je tek nađen, kaže Bruno Bauer.
> Pa pogledajmo to najviše bistvo i taj novi nalaz pomnije.
** I Jedan ljudski život
Od onog trena kad ugleda svjetlo
svijeta nastoji neki čovjek iz svoje zbrke u kojoj je
također sa svim inima šaroliko bez reda simo-tamo prekockavan,
*sebe*, iznaći i *sebe* zadobiti.
Pa ipak se Sve, što dolazi u dodir s djetetom,
brani od njegovog zahvata i potvrđuje svoje vlastito
opstojanje.
Tako je, jer svako na se polaže i ujednako s inim
dospijeva u stalnu koliziju, neizbježna *borba*
sebepotvrđivanja.
*Pobijediti* ili *podleći* – između obiju alternativa
klati se udes borbe. Pobjednik biva *gospodarom*, onaj
koji podlegne *podanikom*: onaj postupa kao *visost* i ima
»prava visosti«, ovaj pak sa strahopoštovanjem i respektom
ispunjava »dužnosti podanika«.
No *neprijatelji* ostaju oba i uvijek iščekujući u
zasjedi: vrebaju *slabosti* drugog, djeca roditeljske, a
roditelji dječje (npr. njihov strah), i tako ili batina svladava
Čovjeka ili čovjek batinu.
U djetinjstvu poprima oslobođenje taj tok da
Mi nastojimo dospjeti do temelja stvari ili »iza stvari«: otud
Mi osluškujemo svima njihove slabosti, za što, kako je
poznato, djeca imaju siguran instinkt, otud Mi rado razbijamo,
rado čačkamo po skrivenim kutevima, uhodimo ono
zakukuljeno i zaklonjeno i iskušavamo Nas na svemu. Čim
smo dospjeli iza, znamo da smo sigurni; ako smo se npr.
uvjerili da je šiba preslaba za Naš prkos, Mi od nje više ne
strahujemo, »prerasli smo je«.
Iza šibe stoji, moćniji od nje, naš – prkos,
naša prkosna hrabrost. Mi dospijevamo postepeno iza svega što
Nam bijaše strašno i nelagodno, iza strašno zastrašujuće moći
šibe, iza strogog očevog lica, itd. i iza svega nalazimo Mi
Našu – ataraksiju, tj. nepotresenost, neužasnutost, našu
protumoć, nadmoć, nepokorivost. Što Nam je tek strah i
respekt ulijevalo, pred tim se više ne povlačimo plašljivo
nego prikupljamo *hrabrost*. Iza svega Mi nalazimo Našu
*hrabrost*, Našu nadmašnost; iza osorne naredbe pretpostavljenih
i roditelja ipak stoji Naša hrabra proizvolja ili Naša
nadmudrivajuća pamet. A čim više Mi Nas ćutimo, to se
pojavljuje manjim ono što se prije pričinjalo nesavladivim.
A što je Naša lukavost, pamet, hrabrost, prkos? Što inače
do – *duh!*
Dugo vremena Mi ostajemo pošteđeni od borbe
koja Nas kasnije ostavlja bez daha, od borbe s *umom*.
Najljepše djetinjstvo prolazi a da Nama nije potrebno tući se
s umom. Mi se uopće ne brinemo o njemu, ne upuštamo se
s njim, ne pretpostavljamo nikakav um. Uvjerenjem se Nas
ne dovodi ni do čega, a spram dobrih razloga, načela itd.
Mi smo gluhi; milovanjima pak, kaznama i sličnom
odolijevamo naprotiv teško.
Ova gorka životna borba s *umom* nastupa tek
kasnije i počinje jedna nova faza: u djetinjstvu se Mi
naganjamo a da puno ne mozgamo.
*Duh* znači *prvo* sebenalaženje, prvo obezbožavanje
onog Božanskog, tj. onog Strašnog, utvora, »viših moći«.
Našem svježem čuvstvu mladosti, toj sebesvijesti ne
imponira više ništa: svijet je došao na loš glas, jer Mi smo iznad
njega, Mi smo *duh*.
Sada tek Mi vidimo da do sada svijet nismo *duhom*
zreli nego smo u njega samo buljili.
*Na prirodnim silama* vježbamo Mi Naše prve snage.
Roditelji Nam imponiraju kao prirodna sila; kasnije to
znači: otac i majka imaju se napustiti a svu prirodnu silu
smatrati razbijenom. Oni su svladani. Za umnoga, tj. za
»duhovnog čovjeka« nema porodice kao prirodne sile:
pokazuje se jedan otkaz roditeljima, braći i sestrama, itd. *umne
sile*, tad one više uopće nisu što su prije bile.
I ne tek roditelje nego *ljude uopće* pobjeđuje
mladi čovjek: oni mu nisu nikakva prepreka i više ne
bivaju uzeti u obzir: jer sad važi: Boga se mora slušati više
nego čovjeka.
Sve *»zemaljsko«* uzmiče pred ovim visokim stojištem
u prezrenu daljinu: jer to stojište jest – *nebesko*.
Držanje se sad posve preokrenulo, mladić uzima
*duhovno* ponašanje, dok je dječak, koji se još nije ćutio
kao duh, odrastao u jednom bezduhovnom učenju. Onaj se
ne nastoji dokopati *stvárî*, ne nastoji npr. unijeti povijesne
*podatke* u svoju glavu, nego *míslî* koje leže skrivene u stvarima,
dakle npr. duha povijesti; dječak naprotiv doduše razumije
*sveze* no ne ideje, ne duh; otud on niže ono naučivo na
naučivo a da ne postupa a priori i teoretski, tj. da ne traga
za idejama.
Ako se je u djetinjstvu imalo svladati otpor *zakónâ svijeta*,
sad se pri svemu što se namjerava nailazi na
prigovor duha, uma, *vlastite savjesti*. »To je nerazumno,
nekršćanski, nepatriotski« i sl., doziva Nas savjest i –
zastrašuje Nas time. – Ne strašimo se Mi moći osvetoljubivih
eumenida, ne gnjeva Posejdona, ne boga, ukoliko on i ono
skriveno vidi, ne očeve šibe, nego – *savjesti*.
Mi »se sad povodimo za Našim mislima« i slijedimo
isto tako njihove zapovijedi kao što smo prije slijedili
roditeljske, ljudske. Naši se čini ravnaju prema Našim
mislima (idejama, predstavama, *vjerovanju*), kao u djetinjstvu
prema naredbama roditelja.
Međutim, Mi smo već i kao djeca mislili, samo
naše misli nisu bile bezputene, apstraktne, *apsolutne*, tj.
*ništa kao misli*, jedno nebo za se, jedan čisti svijet míslî,
*logičke* misli.
Naprotiv to su bile samo misli koje smo Mi Nama
o nekoj *stvari* pravili: Mi smo mislili stvar tako ili onako.
Mi smo dakle mislili: svijet, koji tu vidimo, napravio je
bog; ali Mi nismo mislili (»istražili«) »dubine samog božanstva«;
Mi smo doduše mislili: »to je ono Istinito na stvari«,
no Mi nismo mislili ono Istinito ili istinitost samu i nismo
povezali u Jedan stav »bog jest istinitost«. »Dubine božanstva
koje jest istinitost« Mi nismo dotaknuli. Kod takvih čisto
logičkih, tj. teologijskih pitanja kao »što jest istinitost«
Pilat se ne zadržava, makar u pojedinom slučaju on zato ne
dvoji da iznađe »što je ono Istinito na stvari«, tj. da li je
*stvar* istinita.
Svaka na neku *stvar* vezana misao još nije *ništa
kao misao*, apsolutna misao.
Izazvati *čistu misao* na svjetlo dana ili biti joj
privržen, jest zadovoljstvo mladosti i svi svijetlosni likovi
svijeta misli kao istinitost, slobodnost, ljudstvo, *čovjek* itd.
obasjavaju i oduševljavaju mladenačku dušu.
No ako je duh spoznat kao ono bitno, ipak je
različito da li je duh siromašan ili bogat i zato se nastoji
postati bogat duhom: duh se hoće proširiti, utemeljiti svoju
carevinu, carevinu koja nije od ovog svijeta, upravo savladanog.
Tako on čezne da postane sve u svemu, tj. mada Ja
jesam duh, Ja nisam *dovršeni* duh i za savršenim duhom moram
tek tragati.
Time Ja pak gubim, Ja koji sam Mene upravo
pronašao kao duh, odmah ponovno Mene, time što se Ja
pred savršenim duhom, kao jednim Meni ne vlastitim, nego
*onostranim* klanjam i ćutim Moju praznost.
Doduše sve ovisi o duhu, no je ili svaki duh zaista
»pravi« duh? Pravi i istinski duh jest ideal duha, »sveti duh«.
On nije Moj ili Tvoj duh nego baš jedan – idealni, onostrani,
on jest »bog«. »Bog jest duh«. I ovaj će onostrani »otac
nebeski dati duha svetoga onima koji ga mole«. [1]
Odrasla čovjeka luči od mladića to da »on svijet
uzima kakav jest, umjesto da ga posvuda smatra nevaljalim
i popravlja, tj. da ga hoće modelirati prema svojem idealu;
u njemu se učvršćuje nazor da se sa svijetom mora postupati
prema svojem *interesu*, ne prema svojim *idealima*.
[1] Luka 11.13
Dokle se sebe zna samo kao *duh* i svu svoju vrijednost
ulaže u to da se bude duh (mladiću bit će lako svoj
život, ono »tjelesno« žrtvovati za jedno ništa, za najgluplju
uvredu časti), dotle se imaju također samo *misli*, ideje za
koje se nada ako se pronađe djelatni krug da se jednom
mogu ozbiljiti; u međuvremenu se imaju dakle samo *ideali*,
neispunjene ideje ili misli.
Tek tada, ako se tjelovito zavoli i o sebi, kako
se tjeluje i živi, ima neko zadovoljstvo, – no tako nešto se
nalazi tek u zreloj dobi, kod odrasla čovjeka, tek tad se ima
jedan osobni ili *egoistički* interes, tj. jedan interes ne samo
Našega duha, nego totalnoga zadovoljenja, zadovoljenja
cijelog momčine, jedan interes *vlastite koristi*. Usporedite
jednom odrasla muškarca s mladićem, neće li Vam se on pojaviti
tvrđim, nevelikodušnijim, koristoljubivijim. Je li on zato
lošiji? Vi kažete Ne, on je postao samo određeniji ili kako
vi to još nazivate, »praktičniji«. Važno je ipak to da on
*sebe* više čini središtem nego mladić koji se »zanosi« inim,
npr. bogom, otadžbinom ili sličnim.
Zato pokazuje odrasli muškarac *drugo* sebenalaženje.
Mladić se našao kao *duh* i ponovno se izgubio u *općem*
duhu, u savršenom, svetom duhu, *čovjeku*, čovječanstvu,
ukratko u svim idealima; muškarac nalazi sebe kao *tjelesnoga*
duha. Dječaci su imali samo *neduhovne*, tj. bezmisaone
i bezidejne, mladići samo *duhovne* interese; odrasli muškarac
ima samo tjelesne, osobne, egoistične interese.
Ako dijete nema neki *predmet* kojim se može
baviti, ono se dosađuje: jer sa *sobom* ono se još ne zna
baviti. Obrnuto, mladić odbacuje predmet ustranu jer su
mu *misli* iznikle iz predmeta; on se bavi svojim mislima,
svojim snovima, duhovno je zaposlen ili »njegov duh je
zaposlen«.
Sve što nije duhovno obuhvaća mladi čovjek
prezirnim imenom »izvanjskosti«. Ako se on i zadržava i na
najmanjim izvanjskostima (npr. u formalnostima studentskoga
druženja i inima), to se zbiva jer i ako on u njima
otkrije *duh*, tj. ako su mu one *simboli*.
Kao što ja Mene iza stvari nalazim, i to kao duh,
tako Ja moram Mene kasnije naći i *iza misli*, naime kao
njihov stvoritelj i vlastitelj. U vrijeme duhova rasle su Mi misli
iznad glave, čija su rođenčad one bile; poput grozničave
mašte lebdjele su one oko Mene i potresle Me, jedina jeziva
moć. Misli su postale za same sebe tjelovite, bijahu sablasti
kao bog, car, papa, otadžbina itd. Razorim li Ja njihovu
tjelovitost, onda ih vraćam nazad u Moje i kažem: samo Ja
jesam tjelovit. I sad Ja uzimam svijet kao ono što on Meni
jest, kao *Moj*, kao Moje vlasništvo: Ja dovodim sve u vezu sa
Mnom.
Potisnem li Ja kao duh svijet u najdubljem
preziranju svijeta, tad Ja kao vlastitelj potiskujem duhove ili
ideje u njihovu »ispraznost«. One više nemaju nikakvu moć
nadamnom, kao što nad duhom nikakva »zemaljska vlast«
nema moć.
Dijete bijaše realistično, obuzeto stvarima ovog
svijeta, sve dok mu malo pomalo nije uspjelo doći iza baš
tih stvari; mladić bijaše idealističan, oduševljen mislima,
sve dok sebe nije izradio do odraslog muškarca, egoističnog
koji postupa sa stvarima i mislima po želji srca i svoj osobni
interes stavlja iznad svega. Konačno starac? Dok Ja takav
postanem, još ima dovoljno vremena o tome govoriti.
** II Ljudi starog i novog vremena
Kako je Svaki od Nas sebi
razvijao ono čemu je težio, što je postigao ili promašio, koje
je svrhe nekoć slijedio i koji planovi i želje mu u tom trenu
na srcu leže, koje preobrazbe su iskusili njegovi nazori, koja
potresanja njegovi principi, ukratko, kakvim je postao danas
a što još jučer ili prije mnogih godina još nije bio: to
on ponovno ističe iz svojih sjećanja s više ili manje lakoće,
i osjeća tek onda naročito živo, koje su se preinadžbe u
njemu samom dogodile, ako on pred očima ima kotrljanje
nekog tuđeg života.
Pogledajmo Mi otud u nastojanje koje je zavelo
naše pretke.
*** 1. Stari
Budući da je stari običaj našim pretkršćanskim
pređima nekoć pridao ime »Stari«, zato im Mi ne želimo
predbaciti da bi se spram Nas iskusnih ljudi zapravo morali
zvati djeca te ćemo ih radije i nadalje kao i prije štovati
kao naše dobre Stare. Kako im se desilo da zastare i tko ih
je mogao svojom tobožnjom novošću potisnuti?
Mi dobro znamo revolucionarnog novotara i
baštinika bez respekta koji je čak sabat očeva obesvetio kako
bi svoju nedjelju posvetio, a vrijeme u njegovu toku prekinuo,
kako bi kod sebe započeo s novim računanjem vremena:
Mi ga poznajemo i znamo to da je on – Krist. No, ostaje li
on vječno mlad i je li on još danas onaj novi, ili će i on biti
antikviran kao što je on antikvirao »Stare«?
Zapravo su sami stari rodili mladića koji ih je
izbacio van. Prislušnimo tad Mi ovaj akt rađanja.
»Starima bijaše svijet jedna istinitost«, kaže
Feuerbach, no on zaboravlja važan pristavak: istinitost iza čije
neistinitosti su nastojali dospjeti i konačno zbilja dospjeli.
Što onim Feuerbachovim riječima ima biti rečeno, lako će se
spoznati ako ih se dovede u vezu s kršćanskim stavom o
»ispraznosti i prolaznosti svijeta«. Kako se kršćanin naime
nikada ne može uvjeriti u ispraznost božje riječi nego vjeruje
u vječnu i nepokolebljivu istinitost iste, koja bi, što
se više istražuje u njenim dubinama, utoliko samo sjajnije
morala doći na vidjelo i trijumfirati: tako su Stari sa svoje
strane živjeli u čuvstvu, da su svijet i svjetovni odnosi (npr.
prirodna rodna veza) istina, pred kojom bi se njihovo nemoćno
Ja moralo povinuti. Upravo ono, na što su Stari polagali
najveću vrijednost, odbacili su kršćani kao ono bezvrijedno
a što su onî kao istinu spoznali to ovi žigošu kao
ispraznu laž: visoko značenje otadžbine nestaje a kršćanin
mora sebe smatrati jednim »tuđincem na zemlji«,[2] svetost
pokopa mrtvih iz koje je proizašlo umjetničko djelo poput
Sofoklove Antigone, označuje se kao jedna jadnost (»Pusti da
mrtvi pokopaju svoje mrtve«), neslomljiva istinitost
porodične veze biva prikazana kao jedna neistinitost koja se ne
može dovoljno zarana ostaviti,[3] i tako u svemu.
Uvidi li se sad, da obama dijelovima kao istinitost
važi ono obrnuto, jednima ono prirodno, inima ono duhovno,
jednima zemaljske stvari i odnosi, inima nebeske
(nebeska otadžbina, »Jerusalem koji je gore« itd.), tad ostaje
još uvijek da se razmotri kako je iz starine moglo proizaći
novo vrijeme i onaj neporeciv preokret. No i sami Stari su
na tome poradili da svoju istinitost učine lažju.
Zahvatimo odmah usred najsjajnijih godina Starih
u Periklovo stoljeće. Tad se širilo sofističko obrazovanje
vremena a Grčka se zabavljala onim što joj je odvajkada bila
golema ozbiljnost.
Predugo bijahu očevi podjarmljeni silom onog
neuzdrmanog opstojećeg a da potomci ne bi trebali učiti na
gorkim iskustvima *sebe ćutjeti*. Smionom bezobraznošću
izriču otud *Sofisti* opominjuću riječ: »Ne daj se zbuniti!« i
šire prosvjetiteljski nauk: »Upotrijebi protiv svega Tvoj
razum, Tvoju dosjetku, Tvoj duh; dobrim i izvježbanim razumom
prolazi se najbolje u svijetu, priprema sebi najbolji
zgoditak, najugodniji *život*.« Oni dakle u *duhu* prepoznaju
istinsko oružje čovjeka protiv svijeta. Zato drže tako mnogo
do dijalektičke okretnosti, govorničke spremnosti umijeća
disputiranja etc. Oni navještaju da se duh ima protiv svega
upotrebljavati, no oni su još daleko od svetosti duha jer on
im važi kao *sredstvo*, kao oružje, kao što djeci za to služe
lukavost i prkos: njihov duh je nepodmitljivi *razum*.
[2] Poslanica Hebrejima 11.13
[3] Evanđelje po Marku 10.29
Danas bi se to zvalo jednostrano obrazovanje razuma
i dodala bi se opomena: ne obrazujte tek Vaš razum
nego posebice i Vaše srce. Isto je učinio *Sokrates*. Da naime
srce ne bijaše slobodno od svojih prirodnih nagona, nego
da osta ispunjeno najslučajnijim sadržajem i kao jedna
nekritizirana *požudnost* posve u vlasti stvari, tj. ništa nego
posuda najrazličitijih *pohota*, tad nije moglo izostati to da je
slobodan razum morao služiti »lošem srcu« i bio spreman
sve opravdati ono za čim pakosno srce žudjaše.
Zato Sokrates kaže da nije dovoljno upotrijebiti
u svim stvarima razum nego sve ovisi o tome za koju *stvar*
se on napreže. Mi bismo sad kazali: mora se služiti »dobroj
stvari«. Dobroj stvari služiti znači pak – biti ćudoredan.
Stoga je Sokrates temeljitelj etike.
Svakako je morao princip sofistike voditi tome
da je najnesamostalniji i najsljeplji rob svojih požuda ipak
mogao biti odličan sofist i oštroumnošću mogao sve izlagati
i podesiti u korist svog sirovog srca. Postoji li nešto za što se
ne bi pronašao »dobar razlog« i što se ne bi dalo izvojevati?
Zato Sokrates kaže: Vi morate »biti čistog srca«
ako se vašu pamet ima štovati. Odavle počinje drugi period
grčkog oslobođenja duha, period *čistosti srca*. Prvi je naime
zaključen sofistima, time što su proklamirali svemoć razuma.
Ali srce je ostalo svjetovno nastrojeno, ostalo je sluga
svijeta, neprestano aficirano svjetovnim željama. Ovo sirovo
srce ima od sada biti izobražavano: vrijeme obrazovanja
srca. No kako se srce ima obrazovati? To što je razum, ta
jedna strana duha, dosegao, sposobnost naime da se sa i
iznad sve sadržine slobodno igra, to predstoji također srcu:
sve *Svjetovno* mora pred njim postati sramotnim, tako da
se na kraju porodica, zajedništvo, otadžbina i sl. napuste
radi srca, tj. *blaženosti*, blaženosti srca.
Svakodnevno iskustvo potvrđuje to da se razum
odavno mogao odreći neke stvari ako srce još mnoge godine
za nju kuca. Tako je sofistički razum toliko zagospodario
vladajućim starim moćima da su još samo morale biti protjerane
iz srca, u kojem su još nesmetano prebivale, da konačno
na čovjeku nikakvog udjela više ne bi imale.
Taj rat pokreće Sokrates i on svoje zaključivanje
mira postiže tek na dan smrti starog svijeta.
Sa Sokratesom počinje iskušavanje srca i sav
sadržaj srca biva prebiran. U svojim posljednjim i krajnjim
naporima izbacili su Stari sav sadržaj iz srca i pustili ga
da za ništa više ne kuca: to je bilo djelo skeptika. Ista
čistost srca postignuta je sad u skeptičko vrijeme koju je u
sofističko razumu uspjelo proizvesti.
Sofističko obrazovanje je odjelovilo to da Nikome
razum ni pred čim više *ne miruje*, a skeptičko da srce ni od
čega više ne biva uzgibano.
Doklegod je čovjek zapleten u svjetski metež i
zahvaćen odnošajima k svijetu – a on je to sve do kraja
Starog vijeka, jer se njegovo srce uvijek još ima boriti za
neovisnost od onog svjetovnoga – sve dotle on još nije duh;
jer duh je beztjelesan i nema nikakav odnošaj k svijetu
i k tjelesnosti: za njega ne egzistira svijet, ne prirodna veza,
nego samo ono Duhovno i duhovne veze. Stoga je čovjek
morao najprije postati tako potpuno bezobziran i bezbrižan,
tako potpuno bez odnošaja kako ga prikazuje skeptičko
obrazovanje, tako posve nehajan spram svijeta da ga se ni
samo njegovo rušenje ne bi ticalo dok bi se ćutio bezsvjetskim
tj. *duh*. A rezultat divovskoga rada Starih je to da
čovjek sebe zna kao bezodnošajno i bezsvjetsko bistvo, kao
duh.
Tek sada nakon što ga je sva svjetovna briga napustila
jest on sebi Sve u Svemu, jest samo za se, tj. jest
duh za duh, ili razgovjetnije: brine se samo o onom Duhovnom.
U kršćanskoj zmijskoj mudrosti i golubljoj nevinosti
su obje strane antičkog duhovnog oslobađanja, razum
i srce tako dovršene da se opet javljaju mlade i nove, ni
prva ni druga ne da se više zabezeknuti onim Svjetovnim,
Prirodnim.
Stari su se uzvinuli prema *duhu* i težili su postati
*duhovnima*. No jedan čovjek koji kao duh hoće biti djelatan
biva privučen posve inim zadacima od onih što je on
sebi prije mogao postaviti, zadacima koji zbilja zapošljavaju
duh a ne puko *oštroumlje* koje se napreže samo da zagospodari
*stvarima*. Jedino oko duhovnog trudi se duh i u svemu
traži »tragove duha«: *vjerničkom* duhu »dolazi sve od boga«
i zanima ga samo utoliko, ukoliko objavljuje to podrijetlo;
*filozofskom* se duhu sve pojavljuje sa žigom uma i zanima
ga samo utoliko ukoliko može u njem otkriti um, tj.
duhovni sadržaj.
Nisu duh dakle, koji svakako ni sa čim neduhovnim,
ni s kojom *stvari*, nego samo s bistvom koje iza i iznad
stvárî egzistira, s mislima posla ima, nisu njega naprezali
Stari, jer oni njega još nisu ni imali; ne, za njega su se hrvali
i za njim su tek čeznuli i izoštravali ga stoga protiv njihova
nadmoćnoga neprijatelja, svijeta osjetila (no što za njih
ne bi osjetilno bilo budući da su Jehova ili bogovi pogana
bili još daleko od pojma »bog je duh«, budući da namjesto
osjetilne otadžbine još nije nastupila nebeska itd.), oni su
izoštravali spram svijeta osjetila oštroumlje. Još danas nisu
židovi, te starmala djeca Staroga doba dalje dospjeli i ne
mogu pri svoj suptilnosti i jačini pameti i razuma, koji uz
malo muke zagospodaruje stvarima i njih prisiljava da mu
služe, pronaći *duh* kojemu *uopće nije do stvari*.
Kršćanin ima duhovne interese jer si dozvoljava
biti *duhovni* čovjek; židov niti ne razumije ove interese u
njihovoj čistosti jer on sebi ne dozvoljava da stvarima ne
pridaje nikakvu *vrijednost*. Do čiste *duhovnosti* on ne dospijeva,
do jedne duhovnosti, kako je ona religiozno npr. u
onom samo tj. bez djela opravdavajućem *vjerovanju* kršćana
izražena. Njihova *bezduhovnost* udaljuje židove od kršćana
zauvijek; jer Bezduhovnome je Duhovni nerazumljiv, kao
što je Duhovnome Bezduhovni prezren. Židovi imaju pak
samo »duh ovoga svijeta«.
Antičko oštroumlje i dubokoumlje udaljeni su
toliko od duha i duhovnosti kršćanskog svijeta kao zemlja
od neba.
Onaj tko sebe ćuti kao slobodnog duha nije potisnut
i zaplašen stvarima ovoga svijeta jer on za njih ne
mari; ima li se još njihovo breme osjećati, mora se biti
dovoljno borniran da im se pridaje *težnost*, u što očigledno
spada to da je nekome još do »dragog života«. Kome je do
toga da sebe zna i osjeća kao slobodan duh taj malo pita za
to, kako on jadno pri tom prolazi i ne razmišlja uopće o tome
kako bi svoje stvari uredio da bi zaista slobodno i uživalački
*živio*. Ne smetaju ga neudobnosti života ovisnog o stvarima,
jer on živi samo duhovno i od duhovne hrane ali inače, a da
jedva zna, samo ždere i guta i ako ga proždrljivost prođe,
doduše tijelom umire, ali kao duh zna da je besmrtan i
zatvara oči pred pobožnošću ili nekom misli. Njegov život
jest bavljenje onim Duhovnim – jest *mišljenje*, ostalo ga
ne zarezuje; pa bavio li se on Duhovnim, kako uvijek može
ili hoće, u pobožnosti, u promatranju ili u filozofijskoj
spoznaji, uvijek je čin neko mišljenje i zato je Cartesius, kome
je konačno postalo sasvim jasno, mogao postaviti načelo:
»Ja mislim, to znači: – Ja jesam.« Moje Mislim, veli se tu,
jest Moje Biti ili Moje Živjeti; samo ako Ja duhovno živim,
živim Ja; samo kao duh jesam Ja zbiljski ili – Ja jesam
skroz naskroz duh i ništa do duh. Nesretni Peter Schlemihl,
koji je izgubio svoju sjenu, jest portrait onog čovjeka koji
je postao duh: jer tijelo duha je bez sjene. – Naprotiv kako
je to inako kod Starih! Kolikogod su se snažno i muževno
htjeli odnositi spram vlasti stvari, ipak su samu vlast morali
priznati, i nisu dospjeli dalje do da od nje štite svoj *život*
kolikogod je to moguće. Tek kasno su spoznali da njihov
»istinski život« nije ovaj, vođen u borbi protiv stvari svijeta,
nego »duhovan«, od tih stvari »odvraćen« i kad su to uvidjeli,
postali su – kršćani, tj. oni »Novi« i novotari spram
Starih. Od stvárî odvraćeni, duhovni život ne vuče pak više
hranu iz prirode nego »živi samo od misli« i nije stoga
više »život« nego – *mišljenje*.
Ipak ne treba vjerovati da su Stari bili *bez misli*
kao što se ni duhovnog čovjeka ne smije tako predstaviti kao
da bi on mogao biti *bezživotan*. Oni su pače imali o svemu:
o svijetu, čovjeku, bogovima itd. svoje misli i dokazivali su
se revno djelujući da sve to dovedu do svijesti. Samu *misao*
nisu oni poznavali ako i jesu na sve moguće mislili i »kinjili
se sa svojim mislima«. Neka se usporedi naspram njih
kršćanska izreka: »Moje misli nisu Vaše misli i koliko je nebo
više nego zemlja, toliko su Moje misli više nego Vaše misli«
i nek se podsjeti toga što je gore bilo kazano o Našim
dječjima mislima.
Što dakle traži Staro doba? Istinski *životni užitak*,
užitak *življenja!* Na kraju će to izaći na »istinski život«.
Grčki pjesnik Simonides pjeva: »Zdravlje je najplemenitije
dobro za smrtnog čovjeka, iza njega slijedi lijepost,
treće je domoći se bogatstva bez podmuklosti, četvrto
je užitak druževne radosti u društvu mladih prijatelja«. To
su sve *životna dobra*, životne radosti. Za čim inakim je tragao
Diogenes iz Sinope do za istinskim životnim užitkom
kojeg je otkrio u što je moguće neznatnijoj potrebitosti? Za
čim inakim Aristipos koji ga je pronašao u vedroj ćudi pod
svim okolnostima. Oni traže vedru, nepomućenu *životnu*
ćud, *vedrinu*, oni nastoje »doći do dobrih *stvari*«.
Stoici hoće ozbiljiti *mudraca*, čovjeka *životne mudrosti*,
čovjeka koji *zna živjeti*, dakle jedan mudar život;
oni ga nalaze u preziranju svijeta, u životu bez životnog razvoja,
bez proširivanja, bez prijateljskog dosluha sa svijetom,
tj. u *izoliranom životu*, u životu kao životu, ne u suživotu:
samo Stoik *živi*, sve ino je za njega mrtvo. Obrnuto
zahtijevaju Epikurejci jedan uzgibani život.
Stari žude, budući da hoće doći do dobrih stvari,
*da dobro žive* (židovi posebno za jednim dugim, djecom i
dobrima blagoslovljenim životom), žude za eudaimonijom, za
dobrobiti u najrazličitijim formama. Demokrit npr. kao
takovo slavi »duševni mir« u kojemu se »*živi* blago, bez straha
i uzbuđenja«.
On dakle misli da se s njim najbolje provodi, priprema
najbolji udes i najbolje prolazi u svijetu. Budući da
se svijeta ne može otarasiti, a ne može se upravo iz razloga
što sva njegova djelatnost proizlazi iz truda da se od njega
otarasi, dakle u *odbijanju svijeta* (za što ipak nužno ono
što se može odbiti i ono odbijeno mora ostati opstojati u
protivnome ničeg više za odbaciti ne bi bilo): tako on postiže
jedan krajnji stupanj oslobođenja i razlikuje se samo u stupnju
od onih manje oslobođenih. Kada bi on čak i dospio do
zemaljskog umrtvljenja, osjetila, koje dopušta još samo
jednolično šaputanje riječi »brahm«, ipak se ne bi bitno
razlikovao od *osjetilnog* čovjeka.
Čak i stoičko držanje i muževna krepost smjera
samo na to da se ima održati i potvrditi spram svijeta, a
etika stoikâ (njihova jedina znanost, jer o duhu nisu ništa
izreći znali do kako se on ima odnositi spram svijeta a o
prirodi samo toliko da se mudrac spram nje ima potvrđivati)
nije nauka duha nego samo jedna nauka odbijanja svijeta i
sebepotvrđenja spram svijeta. A ovo opstoji u »nepotresenosti
i ravnodušju života«, dakle u najizričitijoj kreposti
Rimljana.
Dalje od ove *životne mudrosti* nisu dospjeli ni
Rimljani (Horacije, Ciceron itd.).
Ugoda (hodone) epikurejaca je ista *životna mudrost*
kao i ona stoikâ, samo lukavija, prevarnija. Oni
naučavaju samo ino odnošenje spram svijeta, opominju samo na
jedno pametno držanje spram svijeta; svijet treba prevariti
jer je on moj neprijatelj.
Potpun prekid sa svijetom provode *Skeptici*. Moj
cijeli odnošaj sa svijetom je »bezvrijedan i bez istinitosti«.
Timon kaže: »Osjećaji i misli, koje mi crpimo iz svijeta, ne
sadrže nikakvu istinitost«. »Što je istinitost!« izvikuje Pilat.
Svijet nije prema Pyrrhonovoj nauci niti dobar niti loš, niti
lijep niti ružan itd., nego su to *predikati* koje mu Ja dajem.
Timon kaže: »O sebi nije ništa niti dobro niti loše, nego si
čovjek to *misli* ovako ili onako« ; da na spram svijeta preostaje
još samo ataraksija (neganutost) i afazija (zamuknuće –
ili inakim riječima: izolirana unutarnjost). Da u svijetu
»nema više nikakve istinitosti za prepoznati«, da stvari
proturječe, da su misli o stvarima bezrazlične (da su dobro i
loše jedno, tako da ono što jedan naziva dobrim neki ini
nalaze lošim); tu da je gotovo sa spoznajom »istinitosti« i da
preostaje samo *bezspoznajni čovjek*, onaj *čovjek* koji u svijetu
ne nalazi ništa za spoznati i da taj čovjek ostavlja od
istinitosti ispražnjeni svijet i nije mu do njega.
Tako je Stari vijek gotov sa *svijetom stvari*, svjetskim
poretkom, svjetskom cjelinom; ali svjetskom poretku
ili pak k stvarima ovog svijeta ne pripada samo priroda
nego svi odnosi – u koje se čovjek vidi prirodom postavljen,
npr. porodica zajednica, ukratko takozvane »prirodne veze«.
Sa *svijetom duha* počinje kršćanstvo. Čovjek, koji još spram
svijeta stoji *naoružan*, jest onaj Stari, – *poganin* (kojemu i
židov kao nekršćanin pripada); čovjek kojeg nista
više ne vodi nego njegova »radost srca«, njegovo saučešće,
sućut, njegov – *duh*, jest onaj Novi, – kršćanin.
Budući da su Stari poradili na *prevladavanju svijeta*
i nastojali čovjeka izbaviti iz teških zamršenih veza međuovisnosti
s inima, dospjeli su oni najzad do rasula države
i prednovanja svega privatnog. Zajednica, porodica itd. su
kao *prirodni* odnosi opterećavajuće smetnje, koje sužavaju
moju *duhovnu slobodnost*.
*** 2. Novi
»Ako je tko u Kristu, on je *novi stvor*, staro je
nestalo; sve je, evo, *novim* postalo.« [4]
Ako je gore rečeno »Starima bijaše svijet jedna
istinitost«, tako moramo ovdje reći »Novima bijaše duh
jedna istinitost«, no ne smijemo kao ni tamo izostaviti
pristavak; jedna istinitost iza čije neistinitosti su oni nastojali
dospjeti i konačno zbilja dospjeli.
Sličan tok kakav je imao Stari vijek pokazuje i
kršćanstvo time što je sve do u vrijeme pripremanja
reformacije *razum* držan zarobljen pod vladavinom kršćanskih
dogmi, no u predreformatorskom stoljeću se *sofistički* podiže
i igra raskolničku igru sa svim vjerskim načelima. Pri
tome je to značilo, pogotovo u Italiji i na rimskom dvoru:
ako samo srce ostane kršćanski nastrojeno, može razum i
dalje uživati u svojoj nasladi.
Toliko se davno prije reformacije naviklo na
cjepidlačku »svađu« da su papa i većina u početku smatrali
Luterov nastup za puku »monašku svađu«. Humanizam
odgovara sofistici i kako je u vrijeme sofista grčki život bio
u najvišem cvatu (Periklovo doba), tako se ono Najsjajnije
zbilo u vrijeme humanizma ili kako bi se možda još moglo
reći, macchiavellizma (umijeće tiskanja knjiga, Novi svijet
itd.). Srce je u to vrijeme bilo daleko od toga da bi se htjelo
riješiti kršćanskoga sadržaja.
No reformacija je konačno poput Sokratesa ozbiljno
postupila sa samim *srcem* i od tada su srca očevidno
postala – nekršćanskija. Time što se s Lutherom počelo
uzimati stvar k srcu, morao je taj korak reformacije voditi
tome, da i srce bude rasterećeno od teškog bremena kršćanskog.
Srce, iz dana u dan nekršćanskije, gubi sadržaj kojim
se bavi, dok mu najzad ne preostaje ništa do prazna *srdačnost*,
cijelo opće čovjekoljublje, ljubav spram čovjeka, svijest
slobodnosti, »sebesvijest«.
Kršćanstvo je dovršeno tek time jer je postalo
ogoljelo, odumrlo i sadržajno prazno. Više nema nikakva
sadržaja kojemu bi se srce protivilo čak kad bi mu se
nesvijesno ili bez »sebesvijesti« prikrao. Srce *kritizira* sve ono
što se hoće ugurati bezobzirnom nemilosrdnošću na smrt
i nije sposobno ni za kakvo prijateljstvo, ni za kakvu ljubav
(osim nesvijesno ili ako je zaskočeno). Što bi se i moglo na
ljudima voljeti, budući da su svi skupa »egoisti«, ni jedan
*čovjek* kao takav, tj. ni jedan nije *samo duh*. Kršćanin ljubi
samo duh, no gdje bi bio onaj koji zbilja ne bi bio ništa do
duh?
[4] Druga poslanica Korinćanima 5.17
Voljeti tjelovitog čovjeka s kožom i kosom, to
više ne bi bila »duhovna« srdačnost, to bi bila izdaja »čiste«
srdačnosti, »teorijskoga interesa«. Jer nek se čista srdačnost
samo ne predstavlja kao ona dobroćudnost koja svakome
prijateljski stiska ruku; naprotiv, čista srdačnost nije spram
nikoga srdačna, ona je samo teorijsko saučešće, udio na čovjeku
kao čovjeku, ne kao osobi. Osoba joj je odvratna jer
ona je »egoistična«, jer ona nije čovjek, nije ta ideja. No
samo se za ideju ima teorijski interes. Za čistu srdačnost
ili čistu teoriju su ljudi samo zato tu da bi bili kritizirani,
izrugivani i najtemeljitije prezreni, oni za nju nisu manje
nego za fanatičnog popa, samo »drek« i inače ono
kao on čisto.
Tjerani do tog krajnjeg vrhunca bezinteresne
srdačnosti, moramo Mi konačno shvatiti da duh, kojega
kršćanin samog ljubi, nije ništa ili da je duh jedna – laž.
U daljnjem toku će se, nadajmo se, razjasniti što
je ovdje nagomilano i još nerazumljivo nabačeno.
Prihvatimo od Starih ostavljeno nasljedstvo i kao
djelatni radnici učinimo s tim toliko koliko se – s tim
učiniti dade! Svijet leži prezren pred Našim nogama, duboko
ispod Nas i Našeg neba u kojem se više ne vinu njegove
moćne ruke i više ne prodire njegov omamljujući dah; iako
se zavodljivo ponaša, on ne može ništa do omamiti naše
osjetilo, duh – a samo duh smo Mi pak istinski – on ne
zabluđuje. Dospjevši jednom *iza* stvari dopro je duh također
*iznad* njih i postao slobodan od njihovih veza, onaj
koji više ne robuje, onostrani slobodni. Tako govori
»duhovna slobodnost«.
Duhu, koji se nakon duge muke otarasio svijeta,
bezsvjetskom duhu ne preostaje nakon gubitka svijeta i onog
svjetovnog ništa do – duh i ono Duhovno.
No budući da se je on od svijeta samo odaljio i
učinio se jednim *od njega slobodnim bistvom*, ne mogavši
svijet zbiljski uništiti, ostaje mu on jedan neotklonivi spoticaj,
jedno ozloglašeno bistvo, a budući da on s druge strane
ništa ne poznaje i ne priznaje do duh i ono Duhovno mora
on trajno čeznuti da svijet produhovi, tj. da ga iz »govna«
izbavi.
Stoga on kao kakav mladić hoda uokolo s
planovima izbavljenja ili popravljanja svijeta.
Stari su služili, vidjeli smo to, onom Prirodnom,
onom Svjetskom, prirodnom svjetskome redu ali su se neprestano
pitali ne bi li se mogli te službe lišiti, a kada su se
na mrtvo naradili na vazda obnavljanim pokušajima pobune,
tad im se uz njihove posljednje uzdisaje rodio *bog*,
»prevladatelj svijeta«. Svo njihovo činjenje nije bilo ništa do
*svjetska mudrost*, nastojanje da se izađe iza i iznad svijeta.
A što je mudrost mnogih slijedećih stoljeća? Iza čega su pokušavali
dospjeti Novi? Iza svijeta više ne, jer to su Stari
izvršili, nego iza boga kojeg su im onî ostavili, iza boga
»koji jest duh«, iza svega onoga što jest duhovo, Duhovno.
Djelatnost duha pak, koji »sam istražuje dubine božanstva«,
jest *bogoslovlje*. Ako Stari nemaju ništa za pokazati do
svjetsku mudrost, Novi nisu i neće dogurati dalje do bogoslovlja.
Kasnije ćemo vidjeti da same najnovije pobune protiv
boga nisu ništa do krajnji napori »bogoslovlja«, tj.
teologijske insurekcije.
**** 2.1. Duh
Carevina duhova je čudovišno velika, Duhovnoga
beskrajno puno: pa pogledajmo što je duh, ta ostavština
Starih navlastito.
Iz njihovih boli rađanja je on proizašao; oni sami
pak nisu uspjeli sebe kao duh izreći; oni su ga uspjeli
roditi, govoriti je morao on sam. »Rođeni bog, sin ljudi« tek
izriče riječ da duh, tj. on, bog nema posla ni s čim zemaljskim
i s nikakvim zemaljskim odnosom nego samo s duhom
i duhovnim odnosima. Jesu li možda Moja, pod svim udarcima
svijeta neiskorijeniva hrabrost, Moja nesavitljivost i Moj
prkos, jer im svijet ne naudi, već u punom smislu duh? Ta
tako bi on još bio sa svijetom u neprijateljstvu a svo njegovo
činjenje bi se ograničilo na to da svijetu samo ne
podlegne! Ne, prije nego se on ne samo sa samim sobom pozabavi,
prije nego on samo sa *svojim* svijetom, duhovnim
nema posla, on nije *slobodan* duh, nego samo »duh ovoga
svijeta«, za njega prikovan. Duh jest slobodni duh, tj. zbilja
duh tek u jednom *njemu vlastitom* svijetu; u »ovom«,
zemaljskom svijetu jest on jedan tuđinac. Samo posredstvom
jednog duhovnog svijeta jest duh zbilja duh, jer »ovaj«
svijet njega ne razumije i ne umije kod sebe zadržati »derište
iz tuđine«.
No odakle mu ima doći ovaj duhovan svijet? Odakle
inako nego iz njega samog! On se mora objaviti i riječi
koje on govori, objave u kojima se on otkriva, to je *njegov*
svijet. Kao što neki fantasta živi i svoj svijet ima samo u
fantastičnim tvorbama koje on sâm stvara kao što neka
luda sebi svoj vlastiti svijet snova tvori, bez kojega ona ne
bi mogla biti luda; tako mora i duh sebi stvoriti svoj svijet
duhova, a prije nego njih stvori nije duh.
Njegova stvorenja dakle čine njega duhom i na
stvorovima se prepoznaje njega, stvoritelja: u njima on živi,
oni su njegov svijet.
Pa što je duh? On je stvoritelj jednog duhovnoga
svijeta! Također na Tebi i na Meni priznaje se duh ako se
vidi da smo Mi Ono duhovno privlastili, tj. misli, mogle one
biti Nama već i predvedene, ipak u Nama oživjeli; jer dok
Mi djeca bijasmo, moglo se je Nama izlagati najpoučnije misli,
a da Mi nismo htjeli ili u stanju bili u Nama ih iznova
tvoriti. Tako jest duh samo tada kad stvara ono duhovno:
on je samo zajedno s Duhovnim, svojim stvorom zbiljski.
Pa budući da ga Mi na njegovim djelima prepoznajemo,
pita se, koja su to djela. Djela ili djeca duha nisu
pak ništa ino do – duhovi.
Kad bih Ja imao židove, židove pravoga kova,
predamnom, morao bih ovdje prestati i ostaviti ih pred tim
misterijem, kao što su oni već gotovo dva tisućljeća nevjernički
i bez prepoznaje ostali pred tim stajati. Kako Ti,
moj dragi čitatelju u najmanju ruku nisi punokrvni židov, –
jer jedan takav neće dovdje zalutati – ići ćemo Mi još
jedan komad puta zajedno, dok Mi i Ti možda ne okreneš
leđa, jer se Ja Tebi u lice smijem.
Ako bi Tebi Netko rekao da si Ti posve duh, tad
bi se Ti za Tvoje tijelo uhvatio i ne bi njemu vjerovao nego
odgovorio: Ja dakako *imam* duh, no ne egzistiram puko kao
duh nego jesam jedan tjeloviti čovjek. Ti bi Tebe još uvijek
lučio od »Tvojega duha«. Ali uzvraća onaj da je Tvoja odredba,
stupaš li Ti i sad još u okovima tijela, da jednom
postaneš jedan »blaženi duh«, i kako god da Ti predstaviš sebi
budući izgled toga duha, ipak je toliko izvjesno, da ćeš Ti
u smrti svući ovo tijelo i ipak Tebe tj. Tvoj duh zadržati za
vječitost; i tako je Tvoj duh ono Vječito i Istinito na Tebi,
tijelo samo ovostrani stan kojeg Ti možeš napustiti i možda
zamijeniti za neki drugi.
I Ti mu vjeruješ! Zasad Ti doduše nisi tek duh,
no ako Ti jednom iz smrtnoga tijela iseliti moraš, tad ćeš
Ti Tebi morati bez tijela da pomogneš i zato je nužno da
budeš oprezan i da na vrijeme brineš za Tvoje navlastito
Ja. »Što bi pomoglo čovjeku kad bi cijeli svijet zadobio a
oštetio svoju dušu.«
Pretpostavimo pak također da su dvojbe u kršćanska
načela vjerovanja tokom vremena otela Tebi već
davno vjerovanje u nesmrtnost Tvojega duha: no jedno
načelo si Ti ipak ostavio neuzdrmanim i Jednoj istini si još
uvijek nezbunjeno privržen, da je duh Tvoj bolji dio i da ono
Duhovno na Tebe ima veće pravo od svega inoga. Usprkos
svem Tvojem ateizmu, u revnosti spram egoizma slažeš se
Ti s onima koji vjeruju u nesmrtnost.
No koga Ti zamišljaš pod egoistom? Jednoga čovjeka
koji umjesto da živi za neku ideju, (tj. za neko Duhovno)
i njoj žrtvuje svoju osobnu korist, služi posljednjoj.
Dobar patriot npr. prinosi svoje žrtve na oltar otadžbine;
da je pak otadžbina jedna ideja, ne da se osporiti, budući
da za duhovno nesposobne životinje i za još bezduhovnu
djecu nema otadžbine i nema patriotizma. Ne pokaže li se
netko kao dobar patriot, tad on u odnošaju na otadžbinu
odaje svoj egoizam. A tako je i u nebrojenim inim
slučajevima: tko se u ljudskome društvu okoristi povlasticom,
taj se egoistično ogriješuje spram ideje jednakosti; tko vlada,
tog se psuje kao jednog egoistu spram ideje slobodnosti itd.
Ti prezireš egoistu zato, jer on stavlja ono
Duhovno iza Osobnoga i brine se za sebe tamo gdje bi ga Ti
rado vidio da postupa za ljubav neke ideje. Vi se razlikujete
u tome da Ti duh, on pak sebe čini središtem ili da Ti tvoje
Ja podvajaš i Tvoje »navlastito Ja«, duh uzdižeš za gospodara
bezvrijednijega ostatka, dok on o tom podvojenju ne
želi ništa znati pa duhovne i materijalne interese slijedi
upravo *za svoj užitak*. Ti misliš doduše da napadaš samo one
koji ne shvaćaju nikakav duhovni interes, ali zapravo Ti
proklinješ sve one koji duhovni interes ne smatraju svojim
»istinskim i najvišim«. Ti vršiš vitešku službu za tog ljepotana
toliko, da tvrdiš, da je on jedina ljepota svijeta. Ti ne živiš
za *Tebe*, nego za Tvoj *duh* i za ono što je Duhovo tj. ideje.
Budući duh jest samo time što on stvara ono
Duhovno, oglédajmo se za njegovim prvim stvorenjem. Čim
je to izvršio, odmah slijedi jedno prirodno rasplođivanje
stvorénjâ, kao što su, prema mitu, samo prvi ljudi trebali
biti stvoreni, ostalo pokoljenje se od sebe rasplođivalo.
Prvo stvorenje mora naprotiv proizaći »iz Ničega«, tj. duh
nema za svoje ozbiljenje ništa nego sebe samoga ili pače
on sebe još niti nema nego mora sebe stvoriti: njegovo prvo
stvorenje je otud on sam, *Duh*. Kolikogod to zvuči mistično,
ipak Mi to doživljavamo kao jedno svakodnevno iskustvo.
Jesi li Ti prije mislilac nego što misliš? Time što Ti stvaraš
prvu misao, stvaraš Ti tebe, mislioca; jer Ti ne misliš, prije
nego Ti neku misao misliš, tj. imaš. Ne čini li te tek Tvoje
pjevanje pjevačem, Tvoje govorenje govorećim čovjekom?
Pa tako Te i proizvođenje onog Duhovnoga tek čini duhom.
Uostalom, kao što *Ti* razlikuješ od mislioca,
pjevača, govornika *Tebe* – tako ništa manje Ti razlikuješ
Tebe od duha i ćutiš vrlo dobro da si Ti još nešto ino nego
duh. Samo, kao što mislećem Ja u entuzijazmu mišljenja
lako promakne slušanje i gledanje, tako je i Tebe obuzeo
duhovni entuzijazam i Ti sad čezneš svom silom da posve
postaneš duhom i u duhu uzađeš. Duh je Tvoj ideal, ono
Nedosegnuto, ono Onostrano: duh znači Tvoj – bog, »bog
jest duh«.
Protiv svega, što nije duh, se Ti žestiš i zato se
žestiš protiv *Tebe samoga* koji se ne možeš otarasiti jednog
ostatka onog Neduhovnoga. Umjesto da kažeš: »*Ja* sam *više*
Ja nego duh«, Ti kažeš skršeno: »Ja sam manje nego duh a
duh, čisti duh ili duh koji nije ništa do duh, njega Ja mogu
samo misliti, ali to nisam i budući Ja to nisam onda to jest
neki Ini, egzistira kao neki Ini kojeg Ja nazivam »bog«.«
U prirodi je stvari da duh koji treba egzistirati
kao čisti duh, mora biti jedan onostrani, jer budući da Ja
to nisam, može on biti samo *van* Mene, budući jedan čovjek
uopće ne uzalazi potpuno u pojmu »duh«, čisti duh, duh kao
takav, može biti samo izvan ljudi, samo s onu stranu
ljudskoga svijeta, ne zemaljski nego nebeski.
Samo iz tog razdvoja u kojemu se Ja i duh
nalaze, samo jer Ja i duh nisu imena za jedno i isto nego
različita imena za potpuno Različito, samo jer Ja nije duh a duh
nije Ja: samo se iz toga razjašnjuje posve tautologijski
nužnost da duh stanuje u Onostranome, tj. jest bog.
Iz tog se također vidi kako je posvema teologijsko
tj. bogoslovno ono oslobođenje koje se Feuerbach[5] trudi
Nama dati. On naime kaže da Mi samo nismo prepoznali
Naše vlastito bistvo i da smo ga zato tražili u Onostranome,
sad pak, budući uviđamo da bog jest samo Naše ljudsko
bistvo, morali bismo Mi to opet priznati kao Naše i
premjestiti nazad iz Onostranoga u Ovostrano. Boga, koji je duh,
naziva Feuerbach »Naše bistvo«. Možemo li Mi sebi dopustiti
da »Naše bistvo« bude dovedeno u jedan suprotstav s *Nama*
i da Mi budemo razcijepljeni u jedno bitno i jedno nebitno
Ja? Ne zapadamo li Mi time opet u tužnu bijedu da se
ugledamo prognani iz Nas samih?
Ta što dobijamo ako jednom za promjenu ono
Božansko van Nas premjestimo u Nas? *Jesmo li Mi* ono što
jest u Nama? Jednako malo kao što to što jest van Nas.
Ja sam jednako malo Moje srce, kao što nisam ljubavnica
mog srca, kao što nisam to moje »drugo Ja«. Upravo jer Mi
nismo duh koji u Nama boravi, upravo smo zato Mi njega
morali premjestiti van Nas: on nije bio Mi, nije se slučio
s Nama u jedno, i zato ga Mi nismo mogli inako egzistirajućeg
misliti nego van Nas, onostrano od Nas, u Onostranome.
Snagom zdvojnosti zahvaća Feuerbach za
sveukupnim sadržajem kršćanstva, ne da bi ga odbacio, ne, da
bi ga za se otrgnuo, da bi njega, dugo žuđenoga, uvijek udaljenoga
posljednjim naporom povukao iz njegovog neba i
za vječito kod sebe zadržao. Nije li to zahvat krajnje zdvojnosti,
jedan zahvat na život i smrt, i nije li to ujednako kršćanska
čežnja i žudnja za Onostranim? Heroj ne želi zaći
u Onostrano nego Onostrano privući k sebi i prisiliti da ono
postane Ovostrano! I ne viče li od tada sav svijet, s više ili
manje svijesti, da se radi o »Ovostranome« i da nebo mora
na zemlju doći i već ovdje biti doživljeno?
[5] L. Feuerbach: Das Wesen des Christentums, 2. vermehrte Aufl., Leipzig 1843.
Postavimo ukratko jedan naspram drugome Feuerbachov
teologijski nazor i Naše proturječje! »Bistvo čovjeka
je čovjekovo *najviše bistvo*; najviše bistvo naziva doduše
religija *bogom* i promatra ga kao jedno *predmetno*
bistvo, uistinito pak jest ono samo čovjekovo vlastito bistvo,
i stoga je prekretište svjetske povijesti da se odsad ima
čovjeku pojavljivati više ne *bog* kao bog nego čovjek kao
bog.« [6]
Mi na to uzvraćamo: »Najviše bistvo je svakako
bistvo čovjeka, no upravo jer je to njegovo bistvo a ne on
sam, svejedno je da li Mi bistvo van njega vidimo i kao
»boga« zrijemo ili u njemu nalazimo, i »bistvom čovjeka« ili
»čovjek« nazivamo. *Ja* nisam niti bog niti *Čovjek*, niti
najviše bistvo niti »Moje bistvo« i zato je uglavnom svejedno da
li mislim bistvo u Meni ili van Mene. Da, Mi mislimo zbilja
uvijek najviše bistvo ujednako u objema onostranostima, u
unutarnjoj i izvanjskoj: jer »duh boga« je prema kršćanskome
nazoru također »Naš duh« i »obitava u Nama.«[7] On
obitava na nebu i obitava u Nama; Mi sirote stvarce smo tek
njegovo »obitavalište« i kad Feuerbach razara još i nebesko
obitavalište istoga i prinuđava ga da sa svim skupa preseli
k Nama, tad ćemo Mi njegovo zemaljsko konačište, postati
većma prepunjeni.
No nakon ovog izleta koji smo sebi, da smo uopće
mislili slijediti nit, morali prištedjeti za kasnije stranice
da bismo izbjegli opetovanje, vraćamo se Mi k prvome
stvorenju duha, duhu samome.
Duh je nešto ino nego Ja. No to Ino, što je to?
**** 2.2. Opsjednuti
Jesi li Ti već vidio nekog duha? »Ne ja nisam,
ali moja baka.« Vidiš li, tako je to i samnom: Ja sâm nisam
nikakvoga Vidio, no mojoj su baki trčali posvud između
nogu pa iz povjerenja u časnost naše bake, vjerujemo Mi
u egzistenciju duhova.
[6] Por. npr. Das Wesen des Christentums, s. 402.
[7] Poslanica Rimljanima 8.9; Prva poslanica Korinćanima 3.16; Evanđelje po Ivanu
20.22 i nebrojena ina mjesta.
No nismo li Mi imali i djedove, nisu li oni svagda
slijegali ramenima, kad god je baka pripovijedala o svojim
sablastima? Da, to bijahu nevjernički muževi koji su
mnogo naštetili Našoj dobroj religiji, ti prosvjetitelji! Mi
ćemo to osjetiti! Što bi drugo bilo u temelju toplog vjerovanja
u sablasti nego vjera »u tubitak duhovnih bistava uopće«
i neće li ova potonja sâma biti prokleto pokolebana ako se
dozvoli da drski ljudi razuma smiju ono uzdrmati? Kakav
udarac je pretrpjela sama vjera u boga odbacivanjem vjerovanja
u duhove i sablasti, osjetili su vrlo dobro romantičari
i nastojali su otkloniti bezbožne posljedice, ne puko
ponovno probuđenim svijetom bajki nego najzad posebice
»uzdizanjem jednog višeg svijeta« pomoću svojih somnabulista,
proročica iz Prevorsta itd. Dobri vjernici i crkveni oci
nisu slutili da se vjerovanjem u sablasti religiji oduzima tlo
i da ona otad lebdi u zraku. Tko više ne vjeruje u sablast,
taj treba samo konzekventno nastaviti u svom nevjerovanju
da bi uvidio da se iza stvari uopće ne skriva nikakvo
apartno bistvo, nikakva sablast ili – što je naivno prema
riječi jednakoznačno – nikakav »*duh*«,
»Duhovi egzistiraju!« Pogledaj oko sebe u svijet
i sam kaži, ne gleda li Te iz svega neki duh. Iz cvijeta,
malog, ljupkog govori Ti duh stvoritelja koji ga je tako čudesno
oblikovao; zvijezde naviještaju duh koji ih je poređao, s
vrhova brdâ pirka nadolje jedan duh uzvišenosti, iz voda
jedan duh čežnje a – iz ljudi govore milijuni duhova. Brijegovi
mogu utonuti, cvjetovi odcvasti, svijet zvijezda srušiti
se, ljudi poumrijeti – zar je važna propast tih vidljivih
tjelesa? Duh, taj »nevidljivi«, ostaje vječit!
Da, utvoruje se u cijelome svijetu! Samo *u*
njemu? Ne, on sam utvoruje, on je skroz naskroz grozan, on
je promjenljivo prividno tijelo jednoga duha, on je utvor.
Što bi neka sablast i bila ino do jedno tijelo koje se pričinja,
ali zbiljski duh? Eto, svijet je »isprazan«, »ništavan«, samo
blještav »privid«; njegova istinitost jest samo duh; on je
prividno tijelo jednog duha.
Pogledaš li u blizinu ili u daljinu, posvud je oko
Tebe jedan *sablasni svijet*: Ti uvijek imaš »pojave« ili
vizije. Sve što se Tebi pojavljuje jest samo privid jednog
uobitavajućeg duha, jest jedna sablasna »pojava«, svijet Tebi
samo »svijet pojave«, iza kojeg duh tjera svoje bistvo. Ti
»gledaš duhove«.
Ne namjeravaš li se možda usporediti sa Starima,
koji su posvuda vidjeli bogove? Bogovi, moj dragi novotaru,
nisu duhovi; bogovi ne unizuju svijet do jednog privida
i ne poduhovljuje ga.
No Tebi je cijeli svijet postao poduhovljen i jedna
zagonetna sablast: zato se ne čudi, da u Tebi isto tako ne
nađeš ništa do jedan utvor. Ne utvoruje li Tvoj duh u Tvome
tijelu i nije li samo onaj istina i zbilja, ovaj samo ono
»Prolazno, Ništavno« ili jedan »privid«? Nismo li Svi Mi sablasti,
grozna bistva koja čekaju na »izbavljenje«, naime »duhovi«?
Otkako se duh pojavio u svijetu, otkada je »riječ mesom
postala«, od tada je svijet poduhovljen, začaran, jedan utvor.
Ti imaš duh, jer Ti imaš misli. Što su Tvoje
misli? – Duhovna bistva. – Dakle nikakve stvari? – Ne,
ali duh stvárî, ono Glavno na svim stvarima, ono njihovo
Najunutarnije, njihova – ideja. – Što Ti misliš, nije li
time puko Tvoja misao? Naprotiv to je ono Najzbiljskije,
navlastita istina u svijetu: to je istinitost sama; samo kad
Ja istinski mislim, mislim Ja istinitost. Ja se mogu doduše
o istinitosti obmanuti i *ne prepoznati* je, no kad Ja istinski
*spoznajem*, tad je predmet Moje spoznaje istinitost. – Ti
tako svagda nastojiš spoznati istinitost? – Istinitost je Meni
sveta. Može doduše doći do toga da Ja neku istinitost nađem
nesavršenom i nadomjestim nekom boljom, no istinitost
ne mogu Ja ukloniti. U istinitost *vjerujem* Ja, zato Ja u
njoj istražujem, nju ništa ne nadilazi, ona je vječita.
Sveta, vječita jest istinitost, ona je ono Sveto, ono
Vječito. Ti koji daješ da Te to Sveto ispunja i vodi, bit ćeš
sam posvećen. Niti ono Sveto nije za Tvoja osjetila, i nikad
Ti kao jedan Osjetilni nećeš mu otkriti trag, nego za Tvoju
vjeru, ili još određenije, za Tvoj *duh*: jer ono sâmo jest
neko Duhovno, jedan duh, jest duh za duh.
Ono Sveto se ne da ni u kom slučaju tako lako
odstraniti kao što neki danas tvrde koji neće više ni
izgovoriti ovu »nedoličnu« riječ. Ako sam Ja ma i u jednom
odnošaju iskaran kao »egoist«, tad preostaje misao na neko
ino kojemu bih Ja imao više služiti nego sebi i koje bi Meni
moralo biti važnije od svega, ukratko neko Nešto, u čemu
bih Ja imao tražiti Moj istinski spas, neko – »Sveto-Spasonosno«.
Moglo to Sveto izgledati ne znam koliko ljudski,
moglo ono onô Ljudsko samo biti, to mu svetost ne oduzima –
nego najviše iz nekog nadzemaljskog čini neko
zemaljsko sveto, iz nekog Božanskoga neko Ljudsko.
Sveto egzistira samo za egoistu koji sebe sama ne
priznaje, za onoga koji nije slobodnom voljom egoista, za
njega kojemu je uvijek do njegovoga a da sebe ipak ne
drži najvišim bistvom koji samo sebi služi i ujednako mni
da stalno služi nekom višem bistvu, koji ne poznaje ništa
Višega od sebe a ipak se zanosi onim Višim, ukratko, za
egoistu koji ne bi htio biti egoista i sam sebe ponižava, tj. bori
se protiv svog egoizma, ujednako pak sebe sama samo stoga
ponižava, »da bi bio izvišen«, dakle da bi zadovoljio svoj
egoizam. Jer bi htio oprost za to što je egoist, traga on
posvuda na nebu i na zemlji za višim bistvima da bi im služio
i žrtvovao se; no koliko god se klimata i kinji, čini on
na kraju ipak sve radi sebe, a ozloglašeni egoizam od njega
ne izmiče. Zbog toga ga Ja nazivam neslobodnovoljnim
egoistom.
Njegovo truđenje i briganje da se sebe otarasi
nije ništa do krivo shvaćen nagon za seberastakanjem. Ako
si vezan za Tvoje prošlo vrijeme, ako danas moraš brbljati
jer si jučer brbljao, [8] Ti se ne možeš svakog trena promijeniti:
tako se ti ćutiš u ropskim okovima i ukočen. Zato Ti iza
svake minute Tvojeg tubitka namiguje jedna svježa minuta
budućnosti i Tebe razvijajući, Ti se otarasuješ »Tebe«, tj.
svakidašnjeg Tebe. Kakvo Ti u svakom trenu jesi, tako Ti
jesi Tvoj stvor i baš u tom »stvoru« ne možeš Ti Tebe, stvoritelja
izgubiti. Ti sam jesi jedno više bistvo nego što Ti jesi
i nadmašuješ Tebe samog. Samo da si Ti taj koji je viši nego
Ti, tj. da Ti nisi puko stvor nego da jednako jesi Tvoj stvoritelj,
upravo to ne spoznaješ kao neslobodnovoljni egoist i
zato je »više bistvo« Tebi jedno – Tuđe. Svako više bistvo
kao istinitost, čovječanstvo itd. jest jedno bistvo *iznad* Nas.
[8] Kako zvone, ti popovi, kako se oni o tom brinu da se dođe, samo brblja, kako
jučer tako danas.
Ne psujte mi popove! Oni poznaju potrebu čovjeka:
jer kako je usrećen brbljat će sutra kao danas
Tuđost je jedna oznaka onog »Svetoga«. U svemu
Svetome leži nešto neprisno tj. tuđe, u čemu se Mi ne ćutimo
posve prisno i kod kuće. Što je Meni sveto, to Meni nije
*vlastito*, i kad Mi npr. vlasništvo inih ne bi bilo sveto, tad
bih ga smatrao *Mojim* i pri dobroj zgodi prisvojio, ili,
obrnuto, važi li mi lice kineskog cara kao sveto, mojem oku
ostaje tuđe i Ja ga zatvaram kad se onaj pojavi.
Zašto neka neoboriva matematička istina, koja
bi prema običnom razumljenju riječi mogla čak biti nazvana
vječitom, nije – sveta? Jer ona nije objavljena ili nije
objava nekog bistva. Ako se pod objavljenima razumiju samo
takozvane religiozne istine, ide se krivim putem i posve ne
uviđa širina pojma »više bistvo«. Višem se bistvu koje je
još bilo štovano i pod imenom »najvišega« ili être suprême,
ateisti izruguju a »dokaze o njegovu tubitku« jedan za drugim
bacaju u prašinu, a da ne primjećuju da oni sami iz
potrebe za višim bistvom samo nište staro kako bi dobili
mjesto za novo. Nije li recimo »čovjek« jedno više bistvo nego
jedan pojedinačan čovjek i nisu li istine, prava i ideje, koje
se iz njegovog pojma odaju, štovane kao objave upravo tog
pojma i – ne moraju li se smatrati svetima? Jer, ako bi se
pokoju istinu, za koju se činilo da je manifestirana tim pojmom,
imalo opet odstraniti, tad bi to samo svjedočilo o
nesporazumu s naše strane, a da se ni najneznatnije ne čini
na uštrb svetoga pojma ili da se onim istinama, koje se
»s pravom« moraju smatrati njegovim objavama, njihova
svetost ne uzme. Čovjek premašuje svakog pojedinačnog čovjeka
i jest, iako »njegovo bistvo«, zapravo ipak ne *njegovo*
bistvo, koje bi pače tako bilo jedínô kao i on, pojedinac,
sâm nego jedno opće i »više«, za ateiste čak »najviše bistvo«.
I kao što božje objave nije bog napisao vlastoručno, nego
bijahu »oruđem Gospodinovim« iznijete u javnost, tako i
novo najviše bistvo ne ispisuje sâmo svoje objave nego daje
da nam ih »istinski ljudi«, obznane. Samo, novo bistvo
odaje jedno zapravo duhovnije shvaćanje nego stari bog, jer
ovaj bijaše još predstavljan u jednoj vrsti tjelesnosti ili lika,
novome naprotiv nezamućena duhovnost biva zadržana a
jedno posebno materijalno tijelo ne biva pripisano. Njemu
ipak ne nedostaje tjelesnost koja je zapravo još zavodljivija,
jer izgleda prirodnije i svjetovnije i ne opstoji u ničem
neznatnijem do u svakom tjelovitome čovjeku ili također
naprosto u »čovječanstvu« ili u »svim ljudima«. Utvarnost
duha u nekom prividnom tijelo je time opet jednom postala
posve kompaktnom i popularnom.
Sveto jest dakle najviše bistvo i sve ono u čemu
se to najviše bistvo objavljuje ili će biti objavljeno; no
posvećeni su oni koji priznaju ovo najviše bistvo zajedno s
Njegovim, tj. s njegovim objavama. Ono Sveto opet posvećuje
svog poštivatelja koji kultom sam postaje jednim svecem,
kao što je opet sveto sve što on čini: jedna sveta promjena,
jedno sveto mišljenje i činjenje, pjesnikovanje i
nastojanje itd.
Što se štuje kao najviše bistvo, o tome se na pojmljiv
način može samo tako dugo značajno sporiti, dok čak
najogorčeniji protivnici jedan za drugim ne dopuste glavno
načelo, da ima jedno najviše bistvo kojemu pripada kult ili
služba. Ako bi netko sućutno ismijao cijelu borbu oko najvišeg
bistva kao što to kršćanin čini prilikom rječkanja nekog
šiita i sunita ili nekog brahmana i budiste, tad bi
hipoteza o jednom najvišem bistvu bila za njega ništavna, a
prijepor na takvoj bazi tašta igra. Da li tad jedini ili
trojedini bog, da li Lutherov bog ili être suprême ili uopće ne bog
nego »čovjek« predstavlja najviše bistvo, to za onoga koji
negira sâmo najviše bistvo ne čini nikakve razlike, jer u
njegovim očima su oni služitelji najvišeg bistva svi zajedno –
smjerni ljudi: najljući ateist ništa manje nego najvjerniji
kršćanin.
Gore dakle u Svetome stoji najviše bistvo i vjera
u to bistvo, Naša »sveta vjera«.
**** Utvor
Sa sablastima dospijevamo u carevinu duha, u
carevinu *bistava*.
Što u svemiru utvoruje i svoje misteriozno, »nepojmljivo«
bistvo tjera, to je upravo tajnoviti utvor, kojeg
Mi nazivamo najvišim bistvom. A tom *utvoru* doći do temelja,
*pojmiti* ga, u njemu, otkriti *zbiljnost* (dokazati
»tubitak boga«), – taj su si zadatak ljudi postavljali tisućljećima;
da u grdnoj nemogućnosti, u beskrajnom danajskom
radu preobraze utvor u ne-utvor, nezbilju u zbilju, *duh* u
jednu cijelu *tjelovitu* osobu, – time se iskinjili. Iza
tubistvujućeg svijeta tražili su oni »stvar o sebi«, bistvo, iza stvari
tražili su ne-stvar.
Zrije li se nekoj stvari u *temelj*, ide li se za
njenim *bistvom*, tada se često otkriva nešto posve ino od
onoga što se ona *pričinia* da jest: kao med slatki govor i
jedno srce lašca, pompozne riječi i siromašne misli, itd.
Time što se ističe bistvo, snizuje se dosad neprepoznata pojava
do pukog *privida*, do obmane. Bistvo tako privlačnog,
veličanstvenoga svijeta jest za onog koji vidi temelj –
ispraznost jest – svjetsko bistvo (svjetsko tjeranje). No tko je
religiozan taj se ne bavi prijevarnim prividom, niti s
ispraznim pojavama nego nazire bistvo i u bistvu ima – istinitost.
Bistva koja se iz nekih pojava odaju su zla bistva,
i obrnuto iz inih ona dobra. Bistvo ljudske ćudi npr.
jest ljubav, bistvo ljudskog htijenja jest ono Dobro,
njegovog mišljenja ono Istinito itd.
Što je isprva važilo kao egzistencija, kao svijet i
sl., to se sad pojavljuje kao puki privid, a ono *istinski egzistirajuće*
jest pače bistvo, čija se carevina ispunja bogovima,
duhovima, demonima, tj. dobrim ili zlim bistvima.
Samo ovaj izokrenuti svijet, svijet bistava, egzistira sad
istinski. Ljudsko srce može biti bez ljubavi, no njegovo bistvo
egzistira, bog »koji je ljubav«; ljudsko mišljenje može bludjeti,
no njegovo bistvo, istinitost egzistira: »bog je istinitost«, itd.
Bistva samo i ništa do bistva spoznavati i priznavati,
to je religija: njena carevina jest carevina bistava,
utvora i sablasti.
Poriv da se učini shvatljivim utvor ili nonsens
realizira, je izveo jednu *tjelovitu* sablast, sablast ili druh sa
zbiljskim tijelom, pretilu sablast. Kako su se samo
najsjajniji najgenijalniji kršćanski ljudi namučili da bi pojmili
ovu sablasnu pojavu. No vazda je ostajao proturjek dviju
priroda, božje i ljudske, tj. sablasne i osjetilne: ostao je
najčudnovatiji utvor, jedna ne-stvar. Dušemučiteljnija ne bijaše
još nikada neka sablast, i nikakav šaman koji se bocka
do bjesomučnog gnjeva i do nerveuništavajućih grčeva da
bi sablast otjerao, ne može takvo kinjenje duše podnijeti
kakvo su kršćani pretrpjeli od one najnepojmljivije sablasti.
Samo je Kristom ujednako došla na vidjelo istinitost
stvari da navlastiti duh ili navlastita sablast – jest
čovjek. *Tjeloviti* ili pretili duh je upravo čovjek: on sam je
užasno bistvo i ujednako pojava i egzistencija ili tubitak
bistva. Nadalje ne užasavaju čovjeka zapravo sablasti *van*
njega nego on sâm sebe, on se prestravi pred sobom samim.
U dubini njegovih grudi boravi *duh grijeha*, već najtiša
*misao* (a ova je sama jedan duh) može biti jedan *vrag*,
itd. – Sablast se obukla u tijelo, bog je postao čovjek, no
čovjek je sad sâm užasni utvor iza kojeg on nastoji dospjeti,
kojeg on nastoji prognati, dokučiti mu temelj, privesti
zbiljnosti i natjerati da progovori: čovjek je – *duh*. Tijelo
može i usahnuti, samo da je duh spašen: svemu je do duha,
i spas duha ili »spas duše« postaje jedini cilj. Čovjek je sam
sebi postao jedna sablast, jedan grozni utvor kojemu je čak
namijenjeno određeno sjedište u tijelu (spor o sjedištu duše,
da li u glavi itd.).
Ti nisi Meni i Ja nisam Tebi ono više bistvo.
Ipak se može u svakom od Nas skrivati to više bistvo i izazvati
uzajamno štovanje istoga. Da bi se umah uzelo ono
Najopćije: čovjek živi u Tebi i u Meni. Kad ne bih u Tebi
vidio čovjeka, što bih imao u tebi štovati? Ti dabome nisi
čovjek i njegov istinski i adekvatan lik nego samo jedna
smrtna ljuska istoga koju on može napustiti a da sam ne
prestane biti; no zasad ovo opće i više bistvo ipak kući u
Tebi i Ti Mi predočuješ, jer je jedan neprolazni duh u Tebi
poprimio jedno prolazno tijelo, čime je Tvoj lik zbilja samo
jedan »poprimljeni«, jedan duh koji se pojavljuje, u Tebi
pojavljuje, a da nije vezan za Tvoje tijelo i taj određeni način
pojavljenja, dakle jedan utvor. Zato Ja ne smatram Tebe
višim bistvom nego respektiram samo ono više bistvo koje
se Tobom »širi«. Ja u Tebi »respektiram čovjeka«. Tako nešto
nisu Stari uvažavali kod svojih robova i više bistvo »čovjek«
nalazilo je još malo odziva. Naprotiv, oni su u drugima
vidjeli sablast ine vrste. Narod je jedno više bistvo
nego neki pojedinac i jednako čovjeku ili čovjekovu duhu,
jedan u pojedincima utvorni duh: duh naroda. Stoga su oni
taj duh štovali i samo ukoliko je on služio tome ili i jednom
njemu srodnome duhu, npr. porodičnom duhu itd., mogao
se pojedinac značajno pojaviti, samo radi višeg bistva,
naroda dopuštalo se »pripadniku naroda« netko važenje. Kao
što si Ti Nama po »Čovjeku«, koji se u Tebi utvoruje, posvećen,
tako se vazda po bilo kojem višem bistvu, kao narod,
porodica i sl., bilo posvećen. Samo se je radi nekog višeg
bistva odvajkada bilo štovan, samo kao neka sablast bivalo
se smatran za jednu posvećenu, tj, zaštićenu i priznatu osobu.
Ako Te Ja čuvam i njegujem jer si Mi drag, jer Moje
srce nalazi u Tebi hranu, moja potreba zadovoljenje, to
se ne zbiva radi nekog višeg bistva, čije si Ti posvećeno
tijelo, ne zato jer Ja u Tebi vidim neku sablast, tj. neki
pojavni duh nego iz egoističnog zadovoljstva: Ti sam s *Tvojim*
bistvom vrijediš Meni, jer to Tvoje bistvo nije neko više,
nije više i općenitije od Tebe i jest jedino kao Ti sâm, jer
si to Ti.
No ne puko čovjek nego sve utvoruje. Više bistvo,
duh, koji se posvud širi, jest ujednako vezan na »Ništa«
i – »pojavljuje« se samo u njemu. Sablast u svakom kutu!
Ovdje bi bilo mjesto da se pusti utvorujuće duhove
da prođu kad oni ne bi morali dalje dolje ponovno
pred nas doći da bi pred egoizmom minuli. Otud samo neki
od njih mogu biti uvaženi kao primjeri da bismo umah
prešli na naše odnošenje spram njih.
Svet npr. jest prije svega »sveti duh«, sveta je
istinitost, sveto je pravo, zakon, dobra stvar, majestet, brak,
opće dobro, poredak, otadžbina, itd, itd.
**** Daska
Čovječe, utvori su u Tvojoj glavi. Ti imaš jednu
dasku suviška. Ti si uobražavaš velike stvari, islikavaš si
cijeli svijet bogova, koji da za Te opstoji, jednu carevinu
duhova za koju da si Ti pozvan, ideal koji Ti namiguje. Ti imaš
fiksnu ideju!
Ne misli da se šalim ili govorim slikovito ako na
ljude sklone onom Više i, jer golema većina tu pripada, gotovo
na cijeli ljudski svijet gledam kao na veritable lude,
lude u ludnici. Pa što se naziva »fiksnom idejom«? Jedna
ideja koja je sebi podložila čovjeka. Prepoznate li na takvoj
fiksnoj ideji da je ona ludost, tad njenog roba zatvorite u
zavod za duševno poremećene. A nije li vjerska istina u koju
se ima ne dvojiti, majestet npr. naroda koju se ne smije
uzdrmati (tko to čini zločinac je – spram majesteta), krepost
protiv koje cenzor ne smije propustiti niti jednu rječcu
da bi ćudorednost bila održana čistom, itd., nisu li to »fiksne
ideje«? Nije li sve glupa brbljarija, npr. većina naših novina,
brbljanje luđaka koji pate od fiksne ideje ćudorednosti,
zakonitosti, kršćanskosti itd. i samo se zato čini da okolo slobodno
hode jer ludnica u kojoj šetaju zauzima tako velik
prostor? Dodirne li se nekom takvom luđaku njegova fiksna
ideja, odmah će se morati čuvati leđa od podmuklosti luđaka.
Jer i u tome jednače ti veliki luđaci s malim takozvanim
luđacima što oni podmuklo napadaju onoga tko njihovu
fiksnu ideju dodirne. Prvo mu oni ukradu oružje, ukradu
mu slobodnu riječ i tad se obore svojim noktima na njega.
Svaki dan otkriva sad kukavičluk i osvetoljubivost tih
mahnitnih, a glupi narod kliče njihovim ludim mjerama. Mora
se čitati dnevnike iz ovog perioda i mora se čuti filistra
kako govori da bi se zadobilo strahovito osvjedočenje da se je
s luđacima u istu kuću zatvoren. »Ti ne smiješ Tvog brata
koriti kao luđaka, inače itd.« No Ja se ne bojim kletve i
kažem: moja braća su pravi luđaci. Da li je neka jadna luda
iz ludnice opsjednuta tlapnjom da je on bog otac, japanski
car, sveti duh itd. ili da li si jedan prijazni građanin uobražava
da je njegova odredba da bude jedan dobar kršćanin,
jedan vjerni protestant, jedan lojalni građanin, krepostan
čovjek itd. – to oboje jest jedno i isto: »fiksna ideja«. Tko
nikad nije pokušao i nije se odvažio ne biti dobar kršćanin,
vjerni protestant, krepostan čovjek itd., taj je *uhvaćen* i zahvaćen
vjerništvom, kreposnošću itd. Jednako kao što su
sholastičari filozofirali samo *unutar* crkvenog vjerovanja,
papa Benedikt XIV pisao debele knjige *unutar* papinskoga
praznovjerja a da tu vjeru nije nikada stavio u dvojbu,
spisatelji ispunjavaju čitave folijante o državi a da samu fiksnu
ideju države ne stavljaju u pitanje, naše novine nabrekle
politikom jer su obuzete tlapnjom da je čovjek za to stvoren
da postane jedan zoon politikon, tako i podanici vegetiraju
u podaništvu, kreposni ljudi u kreposti, liberali u »ljudstvu«
itd., a da nikad nisu na te svoje fiksne ideje stavili oštri
nož kritike. Neporemetivo kao luđačka tlapnja nekog luđaka,
stoje one misli na čvrstim nogama i tko o njima dvoji –
taj napada ono *Sveto!* Da, »fiksna ideja«, to je ono
istinski Sveto!
Zar Mi susrećemo samo Opsjednute vragom ili
susrećemo isto tako često nasuprotne *Opsjednute* koji su
opsjednuti dobrim, krepošću, moralnošću, zakonom ili bilo
kojim »pricipom«? Opsjedi vragom nisu jedini. Bog djeluje
na Nas i vrag djeluje: onog jest to »djelovanje milosti«,
ovoga »djelovanje vraga«. Opsjednutima su njihova mnijenja
*prisjela*.
Ako Vam se ne sviđa riječ »opsjednutost«, nazovite
to obuzetost, da, nazovite to, jer duh Vas posjeduje i
od njega dolaze sva nukanja – oduševljenja i entuzijazam. Ja
tome dodajem da se savršeni entuzijazam – jer se kod lijenog
i polovičnog ne može ostati – zove fanatizam.
*Fanatizam* je upravo kod obrazovanih udomaćen;
jer obrazovan je čovjek ukoliko se interesira za ono Duhovno
a interes za Duhovno jest baš, ako je živ, *fanatizam* i mora
to biti, to je jedan fanatički interes za ono Sveto (fanum).
Promatraju se naši liberali, zagledava se u saksonske otadžbinske
listove, čuje se što Schlosser kaže: »Holbachovo
društvo tvorilo je jedan običan komplot protiv naslijeđene
nauke i opstojećeg sistema a njegovi članovi bijahu isto
tako fanatično za svoje nevjerovanje kao što su fratri i
popovi, jezuiti i pijetisti, metodisti i misionarska i biblijska
udruženja običavali biti za mehaničku službu božju i
doslovno vjerovanje.« [9]
[9] Friedrich Christoph Schlosser: Geschichte des achtzehnten Jahrhunderts und
des neunzehnten bis zum Sturz des französischen Kaiserreichs, Mit besonderer
Rücksicht auf geistige Bildung. Bd. 2. Heidelberg 1837., s. 519
Pazi se na to kako se ponaša neki »ćudorednik«
koji danas često mni da je s bogom gotov a kršćanstvo odbacuje
kao jednu preživjelost. Ako se njega upita da li je
ikada dvojio o tome da je puteno sdruženje brata i sestre
rodoskrv, da je monogamija istinitost braka, da je pijetet
sveta dužnost itd., spopast će ga ćudoredno zgražanje pri
predstavi da se njegovu sestru i kao ženu smije dodirnuti
itd. A odakle to zgražanje? Jer on *vjeruje* u one ćudoredne
zapovijedi. Ova ćudoredna *vjera* korijeni duboko u njegovim
grudima. Kolikogod se on žesti na *smjerne* kršćane, ipak on
sâm ostaje kršćanin, naime *ćudoredni* kršćanin. Kršćanstvo
ga drži zarobljenog u formi ćudorednosti i to zarobljenog u
*vjerovanje*. Monogamija ima biti nešto sveto i tko počem
u dvostrukom braku živi taj biva kao *zločinac* kažnjen; tko
vrši rodoskrv pati kao *zločinac*. S ovim su sporazumni oni
koji vazda krješte da se na religiju u državi ima ne gledati,
i da židov ima biti građanin države jednako kao i kršćanin.
Nisu li onaj rodoskrv i monogamija *načela vjere?* Dirne li
se u njih, iskusit će se kako je taj ćudorednik zapravo i junak
vjere, usprkos jednog savitljivca, usprkos jednog Philippa
II. Ovi su se borili za crkvenu vjeru, oni za vjeru u državi
ili za ćudoredne zakone države: po članu o vjeri osuđuju
obojica onoga koji postupa inako od onoga što *njihova vjera*
hoće dopustiti. Žig »zločina« bit će mu otisnut pa neka žezne
u popravilištima ćudoređa, u tamnicama. Ćudoredna vjera
je isto tako fanatična kao i ona religiozna! To se zove »sloboda
vjere« kad brat i sestra radi jednog odnosa kojeg bi
oni imali pred svojom »savješću« rasčistiti, bivaju bačeni u
zatvor. »Ali oni su bili jedan poguban primjer!« Doduše da,
i ini bi mogli zapasti u to da se država nema što miješati u
njihov odnos, i time bi »čistost ćudoređa« bila upropaštena.
Tako religiozni junaci vjere gorljivo rade za »svetog boga«,
oni ćudoredni za »sveto Dobro«.
Gorljivi pristaše nečeg svetog često su vrlo malo
jedan drugome slični. Kako se strogi pravoslavci ili starovjerci
diferiraju od boraca za »istinu, svjetlo i pravo«, od filaleta,
prijatelja svjetla, prosvijećenih itd. A ipak, kako gotovo
ništa bitnog ne sadrži nova diferencija. Uzdrmaju li se pojedine
drevne istine (npr. čudo, neograničena vladareva vlast
itd.), tad zajedno drmaju i oni prosvijećeni a samo starovjerci
kukaju. Uzdrma li se istina sama, tad se umah jedne i
druge kao *vjernike* ima za protivnike. Tako s ćudorednostima:
strogovjerci su nesmiljeni, bistrije glave su tolerantnije.
No tko napadne ćudorednost samu, taj ima s obojicom
posla. »Istinitost, ćudorednost, pravo, svjetlo itd.« imaju
biti i ostati »sveti«. Što se ima u kršćanstvu prekoravati,
to bi prema nazoru ovih prosvijećenih imalo biti upravo
»nekršćansko«; no kršćanstvo mora ostati »ono Čvrsto«, njega
uzdrmati jest opako, jest jedna »opačina«. Svakako, raskolnik
čiste vjere se više ne izlaže ranijem bijesu progona,
no tim više to sad važi za raskolnika čistog ćudoređa.
Smjernost je unazad sto godina iskusila toliko
udaraca i njeno nadljudsko bivstvo moralo je tako često slušati
jedno »neljudsko« karanje da se ne bi moglo oćutjeti
iskušenje da se još jednom protiv nje izloži. A ipak gotovo
uvijek su se samo ćudoredni protivnici na menzuri pojavljivali
da bi potukli najviše bistvo u korist nekog – inog najvišeg
bistva. Tako Proudhon ne srameći se kaže: »Čovjek je
određen živjeti bez religije, no ćudoredni zakon (la loi morale)
jest vječit i apsolutan. Tko bi se danas usudio napasti
moral?« [10]
[10] Pierre-Joseph Proudhon: De la Création de l’Ordre dans l’Humanité ou Principes
d’Organisation politique. Paris, Besançon 1843. str. 38
Ćudoredci su pobrali najbolju mast iz religije, uživali
ju sami a sad se imaju otarasiti svoje drage nevolje, iz
toga nastale bolesti žlijezda. Stoga, ako Mi ukažemo na to da
religija još nije ni izdaleka u svojoj unutrašnjosti povrijeđena
doklegod joj se predbacuje samo njeno nadljudsko bistvo,
i da ona u zadnjoj instanci apelira samo na »duh« (jer
bog jest duh), tad smo dovoljno naznačili njenu konačnu
slogu s ćudorednošću, te njezin tvrdoglavi prijepor
s istom možemo ostaviti iza sebe. Kod obiju se radi o
nekom najvišem bistvu a da li je isto neko nadljudsko ili neko
ljudsko, to može Mene, budući je ono u svakom slučaju
jedno bistvo iznad Mene i ujednako ono što je iznad Mojega,
tek malko smesti. Najzad će odnošenje spram ljudskog bistva
ili »Čovjeka«, čim je skinulo zmijsku kožu stare religije,
ipak opet nositi religioznu zmijsku kožu.
Tako Nas poučava Feuerbach da se, »ako se spekulativna
filozofija samo *preokrene*, tj. uvijek predikat učini
subjektom i tako subjekt objektom i principom, ima neuvijena,
čista, gola, istina.« [11] Time dakako Mi gubimo ograničeno
religiozno stojište, gubimo *boga* koji je s tog stojišta subjekt;
samo, Mi za to razmjenjujemo drugu stranu religioznog stojišta,
*ćudoredno* stojište. Mi npr. više ne kažemo: »Bog je ljubav«,
nego »ljubav je božanska«. Stavimo li još na mjesto
predikata »božanski« jednakoznačni »sveti«, tad se već prema
stvari, vraća sve staro. Ljubav bi prema tome trebala biti ono
*Dobro* na čovjeku, njegova božanskost, ono što mu čini čast,
njegova istinska *ljudskost* (ona »njega tek čini čovjekom«, tek
čini iz njega jednog čovjeka). Točnije rečeno bilo bi: ljubav
je ono *Ljudsko* na čovjeku a ono Neljudsko je egoist bez
ljubavi. Ali upravo sve ono što kršćanstvo i s njim spekulativna
filozofija, tj. teologija oferira kao ono *Dobro*, ono
Apsolutno, u vlastitosti upravo nije ono Dobro (ili što kazuje isto
ono jest, *samo ono Dobro*), pa bi time bilo promjenom predikata
u subjekt kršćansko bistvo (a predikat upravo i sadrži
bistvo) samo još utisnije fiksirano. Bog i ono Božansko isprepleli
bi se utoliko nerazmrsivije samnom. Boga iz njegovog
neba prognati i oteti mu *»transcendenciju«*, to još ne može
utemeljiti pravo na potpunu pobjedu ako se njega pri tom
samo tjera u čovjekove grudi i obdaruje neutamanjivom *imanencijom*.
Sad to znači: ono Božansko jest ono istinski
Ljudsko!
One iste ljude, koji se opiru kršćanstvu kao temelju
države, tj. tzv. kršćanskoj državi, ne umara da ponove
da je ćudorednost »temeljni stub društvenoga življenja i države«.
Kao da gospodstvo ćudorednosti ne bi bilo jedno potpuno
gospodstvo onog Svetoga, jedna »hijerarhija«.
[11] L. Feuerbach: Vorläufige Thesen zur Reformation der Philosophie. An: Anekdota
uz noviju njemačku filozofiju i publicistiku. Izd. Arnold Rugea. II tom, Zürich i
Winterthur 1843. str. 64
Naš prijevod u: Feuerbach, Izbor iz djela, Zagreb 1956. (Op. prev.)
Tako se može ovdje mimogred podsjetiti na prosvjetiteljski
pravac koji je – nakon što su teolozi dugo opstajali
na tome da je samo vjera sposobna shvatiti religijske istine,
da se bog objavljuje samo vjernicima itd. dakle da je religiozno
sàmo srce, čuvstvo, vjernička fantazija, – izbio s tvrdnjom
da je i »prirodni razum«, ljudski um sposoban spoznati boga.
Što to inako znači, do da je i um zahtijevao da bude isti
fantasta kao i fantazija. U tom smislu napisao je Reimarus
svoje »Vornehmsten Wahrheiten der natürlichen Religion«
(»Najprednimnije istine naravne religije«). Moralo je do toga
doći da se cijeli čovjek sa svim svojim sposobnostima
pokazao kao *religiozan;* srce i ćud, razum i um, ćuvstvovanje,
znanje i htijenje, ukratko sve na čovjeku pojavilo religiozno.
Hegel je pokazao da je i sama filozofija religiozna. A što se
sve dandanas ne naziva religijom? »Religija ljubavi«, »religija
slobodnosti«, »politička religija«, ukratko svaki entuzijazam.
I tako je to zapravo.
Mi još i danas upotrebljavamo vlašku riječ »religija«
koja izražava pojam *»vezanost«*. Svakako, Mi ostajemo
vezani ukoliko religija zaokupi našu unutrašnjost; no je li i
duh vezan? Naprotiv, on je slobodan, jedini gospodar, on nije
Naš duh nego apsolutan. Zato bi bio točan afirmativni prijevod
riječi religija – *»slobodnost duha«!* Kod koga je duh slobodan,
taj je upravo na isti način religiozan kao što se onaj
naziva osjetilnim čovjekom kod kojega su osjetila slobodna.
Onog veže duh, ovoga pak užici. Vezanost ili religio je dakle
religija u odnošaju na Mene: Ja sam vezan; slobodnost u
odnošaju na duh: duh je slobodan ili ima slobodnost duha.
Kako *Nam* zlo čini kad Nas užici prožimaju slobodno i neobuzdano,
to je mnogi već iskusio; no da Nas slobodan duh,
blažena duhovnost, entuzijazam za duhovne interese ili kako
se već uvijek u najrazličitijim obratima ovaj dragulj može
nazvati, dovodi Nas još ljuće u škripac nego sama najdivljija
neotesanost, to se ne želi primijetiti i ne može se primijetiti
a da se svjesno ne bude egoist.
Reimarus i svi koji su pokazali da i Naš um, Naše
srce itd. vode k bogu, time su oni upravo pokazali da smo
Mi skroz naskroz opsjednuti. Naravno naljutili su oni teologe
kojima su privilegiju religiozne pobune oduzeli, ali religiji,
slobodnosti duha su time samo još više teren osvojili. Jer ako
duh nije duže ograničen na čuvstvo ili na vjeru nego i kao
razum, um i mišljenje uopće pripada sebi, duhu, dakle i u
obliku razuma itd. smije sudjelovati u duhovnim i nebeskim
istinama, tada je cijeli duh zaposlen samo s onim Duhovnim,
tj. sa sobom, dakle slobodan. Sad smo Mi tako skroz naskroz
religiozni da Nas »porota« na smrt osuđuje a svaki policijski
stražar kao dobar kršćanin dovodi Nas »službenom zakletvom«
u zatvor.
Ćudorednost je tek tamo mogla stupiti u protustav
spram smjernosti gdje se je uskiptjelâ mržnja protiv svega
što je izgledalo slično kakvoj »naredbi« (ordonanci, zapovijedi,
itd.) uopće revoltirano razmahala, a personalni »apsolutni
gospodar« bio ismijavan i progonjen: ona se prema tome
uspjela osamostaliti tek liberalizmom čija je prva forma kao
»građanstvo« sebi pribavila svjetsko-povijesni značaj i oslabila
navlastito religiozne Vlasti (vidi »Liberalizam«).
Jer princip ćudorednosti, koja nije puko nuzgredno
pokraj smjernosti nego stoji na vlastitim nogama, ne leži
više u božjim zapovijedima nego u umnom zakonu od kojeg
ône, ukoliko još imaju ostati važeće, za svoje važenje moraju
tek očekivati opravdanje. U umnom zakonu određuje se čovjek
iz sebe samog, jer »čovjek« jest uman, a iz »bistva čovjeka«
se oni zakoni odaju nužno. Smjernost i ćudorednost
luče se time jedna od druge da onâ boga, ova čovjeka čini
zakonodavcem.
S jednog izvjesnog stojišta ćudorednosti rezonira
se ovako: ili čovjeka tjera njegova osjetilnost i on jest nju
slijedeći *nećudoredan*, ili ga tjera ono Dobro koje se, preuzeto
u volju, zove ćudoredno nastrojenje (nastrojenje i obuzetost
onim Dobrim): tad on sebe dokazuje kao *ćudorednog*. Kako
se s tog gledišta dade npr. čin Sandov protiv Kotzebuea nazvati
nećudorednim? Što se na taj način razumije nevlastokorisnim,
bijaše taj čin to očito u istoj mjeri kao i među
inim i krađe svetog Crispina u korist siromâhâ. »On nije
smio ubijati jer napisano je: Ne ubij!« Dakle, služiti onom
Dobrom, narodnoj dobrobiti, kako je to Sand barem kanio
ili dobrobiti siromâhâ, kao Crispin, to jest ćudoredno; ali
umorstvo i krađa su nećudoredni: svrha ćudoredna, sredstvo
nećudoredno. Zašto? »Jer je umorstvo, mučko ubojstvo nešto
apsolutno zlo.« Ako su gerilci namamili neprijatelje zemlje u
klance i skriveni u grmlju ih pobili, nije li to mučko ubojstvo?
Vi možete prema principu ćudorednosti, koji naređuje da se
služi onom Dobrom, ipak pitati da li bi umorstvo ikad moglo
biti jedno ozbiljenje onog Dobrog i morali biste priznati ono
umorstvo koje je realiziralo ono Dobro. Čin Sandov Vi uopće
ne možete osuditi; on bijaše ćudoredan, jer u službi onog
Dobrog, jer nevlastokoristan: to bijaše akt kažnjavanja kojeg
je izvršio pojedinac, jedno uz opasnost po vlastiti život izvršeno –
*smaknuće*. Što je na koncu njegov poduhvat ionako
bio nego to da je propise htio grubim nasiljem podčiniti. Zar
isti postupak ne poznajete kao »zakonit« i sankcioniran? I
što se iz Vašeg principa ćudorednosti tome dade prigovoriti? –
»Ali to bijaše protuzakonito smaknuće.« Dakle, ono
nećudoredno u tome bijaše nezakonitost, neposluh spram zakona?
Tako vi priznajete da ono Dobro nije ništa ino do – zakon,
*ćudorednost* ništa ino do *lojalnost*. Vaša se ćudorednost mora
sniziti čak do te izvanjskosti »lojalnosti«, do svetačkog
licemjerstva ispunjenja zakona samo što je ovo posljednje
ujednako tiranskije i većma razjarujuće od prijašnjega svetačkog
licemjerstva. Jer za ovo je bio potreban samo *čin*, Vi
pak trebate i nastrojenje: zakon, propis se ima *u sebi* nositi
i tko je najzakonitije nastrojen, taj je najćudoredniji. I
zadnja vedrost katoličkog života mora propasti u ovoj
protestantskoj zakonitosti. Tek ovdje se konačno dovršava
gospodstvo zakona. Ne »živim Ja nego zakon živi u Meni«. Tako
sam Ja zbilja dotle dogurao da budem samo »posuda njegove
(zakonove) gospodstvenosti«. »Svaki Prus nosi svog Gensd’armena
u grudima« – kaže jedan visoki pruski oficir.
Zašto ne uspijevaju izvjesne *opozicije*? Samo iz
tog razloga, jer ne žele napustiti put ćudorednosti ili
zakonitosti. Odatle bezmjerno licemjerstvo odanosti, ljubavi itd.
čija odvratnost može svakodnevno izazvati najtemeljitije
gađenje spram ovog pokvarenog i licemjernog odnosa jedne
»zakonite opozicije«. U *ćudorednom* odnosu ljubavi i
vjernosti ne može se naći jedno podvojeno, jedno suprotstavljeno
htijenje; lijepi odnos je poremećen ako jedan hoće
ovo a drugi ono obrnuto. No sad se prema dosadašnjoj praksi
i staroj predrasudi opozicije prije svega ima sačuvati
ćudoredni odnos. Što tu preostaje opoziciji? Možda htjeti
jednu slobodnost, ako ljubavnik nalazi za shodno da ju
odbije? Nipošto! Ona ne smije *htjeti* slobodnost, ona je može
samo *željeti* i zato »peticionirati«, tepati jedno »molim, molim«!
Što bi iz toga bilo kad bi opozicija zbilja *htjela*, htjela
punom energijom volje? Ne, ona mora od volje odustati da
bi živjela *ljubav*, od slobodnosti – za ljubav ćudorednosti.
Ona ne smije nikada »zahtijevati kao neko pravo« ono što
joj je dozvoljeno samo kao »uzmoljenje naklonosti«. Ljubav,
predanost itd. iziskuje neuklonjivom određenošću da jest
samo Jedna volja kojoj se ini predaju, kojoj služe, koju
slijede, koju ljube. Da li ova volja važi kao umna ili neumna:
u oba se slučaja postupa ćudoredno ako se ona slijedi a
nećudoredno ako joj se izmakne. Volja, kojoj cenzura zapovijeda,
mnogima se čini neumnom; no tko pak svoju knjigu
u zemlji cenzure pred ovom sakrije taj postupa nećudoredno
a tko je pokaže taj postupa ćudoredno. Ostavi li netko svoj
ćudoredni sud i osnuje li npr. tajnu tiskaru, mora ga se
nazvati nećudorednim i k tome nepametnim ako se dâ
zateći; no hoće li jedan takav zahtijevati da u očima onih
»ćudorednih« ima neku vrijednost? Možda! – Naime ako si
on uobrazi da služi nekoj »višoj ćudorednosti«.
Tkivo današnjeg licemjerja visi na međama dvaju
područja, između kojih Naše vrijeme lebdi simo i tamo i
priljepljuje svoje fine niti obmane i sebeobmane. Ne više
dovoljno snažno da bi bez dvojbe i neoslabljeno služilo
*ćudorednosti*, još nedovoljno bezobzirno da bi posve za egoizam
živjelo, drhti ono u paukovoj mreži licemjerja čas pred
jednim, čas pred drugim i sapeto prokletstvom *polovičnosti*
lovi samo glupe, jadne komarce. Ako se jednom usudilo dati
»slobodan« prijedlog, odmah ga se ponovno razvodnjava
ljubavnim uvjeravanjima, i – *hini rezignacija;* ako se s druge
strane imalo obraza odbiti slobodan prijedlog ćudorednim
ukazivanjima na povjerenje itd., odmah opada i ćudoredna
hrabrost i uvjerava se kako se slobodne riječi prima s
posebnim dopadanjem itd.: – *hini se priznanje*. Ukratko, htjelo
bi se imati jedno, a drugoga se ne lišiti, htjelo bi se imati
jednu *slobodnu volju*, ali da se bez ćudoredne ni za živu
glavu ne bude. – Samo se sastanite Vi liberali s nekim servilcem.
Vi ćete zasladiti svaku riječ slobodnosti pogledom
najlojalnijeg povjerenja a on će odijenuti svoju servilnost u
najumiljavajućije fraze slobodnosti. Tad se raziđite i on misli
kao i Vi: Poznajem Te lisico! On njuši tako dobro u Vama
vraga, kao Vi u njemu starog mračnog gospoda boga.
Jedan Neron je samo u očima onih »Dobrih« »zao«
čovjek; u Mojima nije ništa ino do jedan Opsjednuti kao i
oni Dobri. Dobri vide u njemu velikog zlotvora i delegiraju
ga u pakao. Zašto ga ništa nije spriječilo u njegovim samovoljnostima?
Zašto se sebi toliko puno dopustilo? Bijahu li
možda pitomi Rimljani, koji su pustili da im jedan takav
tiranin sveže svu volju, za jednu dlaku bolji? U starom Rimu
bi ga se istog trena pogubilo da se nije nikada postalo njegovim
robom. Ali sadašnji »Dobri« među Rimljanima suprotstavili
bi mu samo svoje ćudoredne zahtjeve, ne svoju *volju*;
cendrali bi da se car ne klanja ćudorednosti kao ni oni: oni
sami ostali bi »ćudoredni podanici«, dok se jedan konačno
ne bi ohrabrio da napusti »ćudoredno, poslušno podaništvo«.
A tada bi isti »dobri Rimljani«, koji su kao »poslušni podanici«
podnosili sramotu bezvoljnosti, likovali zbog zločinskog,
nećudorednog pobunjenika. No gdje kod onih »Dobrih« bijaše
hrabrost za *revoluciju* koju bi oni sad hvalili nakon što
ju je netko ini prikupio. Dobri nisu mogli imati ovu hrabrost,
jer je revolucija kao i insurekcija uvijek nešto »nećudoredno«
za što se može odlučiti samo ako se prestane biti »dobar«
i postane ili »zao« ili – ni jedno od obojeg. Neron nije bio
gori od svog vremena u kojem se moglo biti samo jedno od
obojeg, dobar ili zao. Njegovo vrijeme moralo je o njemu
suditi da je on zao i to u najvišem stupnju, ne kao kakav
mlitavac nego kao pravi zlotvor. Svi ćudoredci mogu donijeti
o njemu samo takav sud. Nitkovi, kao što on bijaše, žive
još danas dalje (vidi npr. memoare viteza von Langa) među
ćudorednima. Dakako, među njima se ugodno ne živi jer
se nije ni trena siguran za svoj život; samo, zar se među
ćudorednima živi ugodnije? Za svoj život isto se je tako
malo siguran, samo s tim da se biva obješen »pravnim putem«,
za svoju čast pak se je najmanje siguran a nacionalna
kokarda, dok se okreneš, odleti. Gruba pesnica ćudorednosti
ophodi se čak nemilosrdno s plemenitim bistvom egoizma.
»Ali ipak se ne može nitkova i čestitog čovjeka
postaviti na jednaku razinu!« No ni jedan čovjek ne čini to
češće nego Vi ćudoredni suci, i još više od toga: čestitog
čovjeka koji otvoreno govori protiv obstojećeg državnoga
ustrojstva, protiv posvećenih institucija, itd., toga Vi
zatvarate kao zločinca a prepredenom nitkovu prepuštate portfelj
i još važnije stvari. Dakle, in praxi Vi Meni nemate što
predbaciti. »Ali u teoriji!« Tu ih Ja zaista oboje stavljam na
jednaku razinu kao dva suprotstavljena pola: naime oboje na
razinu ćudorednog zakona. Oboje imaju smisla samo u »ćudorednom«
svijetu, upravo tako kao što su u predkršćansko
vrijeme jedan zakoniti židov i jedan nezakoniti imali
smisao i značenje samo u odnosu na židovski zakon, pred
Kristom, naprotiv, ne bijaše farizej ništa više nego »grešnik
i carinik«. Tako i pred vlastitosti važi ćudoredni farizej toliko
koliko nećudoredni grešnik.
Neron bijaše zbog svoje opsjednutosti vrlo neugodan.
Njemu pak ne bi neki vlastiti čovjek suprotstavio na
glup način ono »Sveto«, da bi kukao kad tiranin Svetoga
ništa ne haje nego za svoju volju. Kako često se svetost
neotuđivih ljudskih prava predbacuje neprijateljima istih a
bilo koja slobodnost pokazuje i demonstrira kao »sveto
ljudsko pravo«. Oni, koji to čine, zaslužuju da budu ismijani,
kao što bi im se zbilja i dogodilo da nisu ipak zapravo, pa
makar nesvjesno, udarili putem koji vodi cilju. Oni slute
da samo ako se većina pridobije za onu slobodnost, da će
ona također isto htjeti a onda i uzeti ono što ona *hoće* imati.
Svetost slobodnosti i sve moguće dokaze te svetosti neće
oni nikada pribaviti: lamentiranje i peticioniranje pokazuje
upravo samo prosjak.
Ćudorednik je nužno u tome borniran što on ne
poznaje nikakvog inog neprijatelja do »nećudorednika«. »Tko
nije ćudoredan, taj je nećudoredan«, time za odbaciti i
prezrijeti itd. Zato ćudorednik ne može nikada razumijeti
egoistu. Nije li vanbračni prileg jedna nećudorednost?
Ćudorednik se može okretati kako hoće, ipak će on morati ostati
pri tom izrijeku; Emilia Galloti dala je svoj život za tu
ćudorednu istinu. I doista, to je jedna nećudorednost. Jedna
kreposna djevojka može postati stara djevica, jedan krepostan
muškarac može provoditi vrijeme u tučnjavi sa svojim
prirodnim nagonima dok ih možda ne otupi, on se može radi
kreposti uškopiti, kao sveti Origenes radi neba: on štuje
sveti brak, svetu čednost time kao nepovredive, to je –
ćudoredno.
Nečednost ne može nikada postati ćudoredan čin.
Može ćudorednik onome tko ju je počinio obazrivo suditi i
oprostiti, ona ostaje jedan prestup, jedan grijeh spram neke
ćudoredne zapovijedi, na to se hvata neizbrisiva mrlja. Kao
što je nekoć čednost pripadala redovničkom zavjetu, tako
pripada ona i ćudorednom vladanju. Čednost jest jedno –
dobro. Naprotiv za egoistu čednost nije nikakvo dobro bez
kojeg ne bi mogao proći: njemu nije do toga. Što iz toga
slijedi za sud ćudorednika? To, da on baca egoistu u onu
jedinu klasu ljudi koju on osim ćudorednih ljudi poznaje, u
onu – nećudoredníkâ. On ne može inako, on mora naći da
je egoist nećudoredan u svemu onome u čemu ovaj ne pazi
na ćudorednost. Kada ga ne bi smatrao takvim, on bi već
bio otpadnik od ćudorednosti a da sebi ne prizna da on više
nije istinski ćudoredan čovjek. Ipak se ne treba dati zavesti
takvim pojavnostima koje dandanas svakako nisu više rijetke,
i treba omisliti da onaj tko nešto oprosti ćudorednosti,
jednako malo može biti ubrojen u istinske ćudorednike kao i
Lessing, koji u poznatoj paraboli kršćansku religiju jednako
kao i muhamedansku i židovsku uspoređuje s »patvorenim
prstenom«, u smjerne kršćane. Često su ljudi već dalje
nego što si usude priznati. – Za Sokratesa bi to, jer je on
stajao na obrazovnom stupnju ćudorednosti, bila nećudorednost
da je slijedio zavodnički Kritonov nagovor i utekao iz
tamnice; ostati bijaše jedino ćudoredno. Samo, to bijaše samo
zato jer Sokrates bijaše jedan ćudoredni čovjek.
»Nećudoredni opaki« revolucionari naprotiv zakleli su se Luju XVI
na vjernost i dekretirali njegovo smjenjivanje, čak njegovu
smrt, čin pak bijaše nećudoredan i nad njim će se ćudorednici
užasavati i na vijeke vjekova.
Manje ili više pogađa sve ovo ipak samo »građansku
ćudorednost« na koju oni Slobodniji gledaju odozgo s
prezirom. Ona je naime kao uopće građanskost, njeno
domaće tlo, od religioznog neba još premalo udaljena i Slobodna
a da ne bi nekritički i bez daljnjega presadila njegove zakone
u svoju oblast umjesto da tvori vlastite i samostojne nauke.
Posve se inako ćudorednost iznima kad dospije do svijesti
svog dostojanstva i svoj princip, čovjekovo bistvo ili
»Čovjeka« uzdigne u ono jedino Mjerodavno. Oni koji su se probili
do tako odlučne svijesti, potpuno raskidaju s religijom čiji
bog ne nalazi više mjesta pored njihovog »Čovjeka«, i kao
što (v. dolje) državni brod probušuju, tako oni mrve i onu
samo u državi uspijevajuću »ćudorednost« i ne bi smjeli,
slijedovno, niti njeno ime dalje rabiti. Jer što ti »Kritički«
nazivaju ćudorednošću to se valjano razlučuje od tzv.
»građanskog i političkog morala« i mora se građaninu države
učiniti kao »besmislena i neobuzdana slobodnost«. U osnovi
pak ima ta svijest samo prednost »čistosti principa«, koji,
oslobođen od svoje okuženosti onim religioznim, jest sad
u svojoj projašnjenoj određenosti kao – »čovječnost« došao
do svevlasti. Stoga se ne smije čuditi da je zadržano ime
ćudorednost pored inih kao slobodnost, humanost, sebesvijest
itd., i samo možda proviđeno pristavkom jedne »slobodne«
ćudorednosti jednako kao što, iako građanska država nedaću
iskusi, ipak država ima opet iskrsnuti kao »slobodna država«,
ili, ako ne baš tako, barem kao »slobodno društvo«.
Jer se je ova do čovječnosti dovršena ćudorednost
raspravila s religijom, iz koje je povijesno proizašla, ništa ju
ne ometa da na svoju ruku postane religijom. Jer među
religijom i ćudorednošću postoji neka razlika doklegod naši
odnošaji k ljudskom svijetu bivaju regulirani i posvećeni
našim odnosom k nekom nadljudskom bistvu ili doklegod
je naše činjenje jedno činjenje »za ime boga«. Stigne li se
naprotiv dotle da »je čovjeku čovjek najviše bistvo«, tad
iščezava ona razlika a ćudorednost se dovršava time što
izmiče iz svog podređenog položaja, do – religije. Tad se
naime ono, do sad najvišem podređeno, više bistvo, čovjek
uspeo do apsolutne visine i Mi se spram njega odnosimo kao
spram najvišeg bistva, tj. religiozno. Ćudorednost i smjernost
su baš tako sinonimni kao u početku kršćanstva i samo jer
je najviše bistvo postalo neko drugo, neko sveto ponašanje
se više ne zove »sveto« nego »ljudsko«. Čim je ćudorednost
pobijedila, nastupila je potpuna – *promjena gospodara*.
Nakon uništenja vjerovanja naklapa Feuerbach da
je uplovio u tobože sigurnu uvalu *ljubavi*. »Najviši i prvi
zakon mora biti ljubav čovjeka prema čovjeku. Homo homini
deus est – ovo je najviše praktično načelo – to je prekretnica
povijesti«.[12] Navlastito je pak preinačen samo bog, deus,
ljubav je ostala; tamo ljubav spram nadljudskoga boga, ovdje
ljubav spram ljudskog boga, spram homo kao deusa. Dakle,
čovjek je Meni – svet. I sve ono »istinski ljudsko« je Meni –
sveto! »Brak je sobom samim svet. I tako je to sa svim
ćudorednim odnosima. *Sveto* jest i nek Ti bude prijateljstvo,
sveto, je vlasništvo, sveti je brak, sveta je dobrobit svakog
čovjeka, ali *sveti o i za se same.*« [13] Nema li se tu opet popa?
Tko je njegov *bog*? Ono *Čovjek*? Što ono Božansko? Ono
Ljudsko! Tako se dakako predikat samo u subjekt preobrazio
i mjesto stava »bog je ljubav« glasi sad »ljubav je božanska«,
mjesto »bog je postao čovjek« – »čovjek je postao bog« itd.
To je samo nova – *religija*. Svi ćudoredni odnosi su samo
tamo moralni, oni bivaju samo tamo ćudorednim smislom
njegovani gdje oni samim sobom (bez religioznog posvećenja
blagoslovom svećenika) važe kao *religiozni*.« [14] Feuerbachov
stav: teologija jest antropologija, znači samo »religija mora
biti etika, etika je samo religija«.
[12] Das Wesen des Christentums, 2. vermehrte Aufl. Leipzig 1843., s. 403
[13] ibid. str. 403
[14] ibid. str. 403
Uopće Feuerbach odjelovljuje samo jedan premještaj
subjekta i predikata, jedno prednovanje potonjega. No
kako on sam kaže: »Ljubav nije zato sveta (i nikad ljudima
nije zato važila kao sveta) što je ona jedan božji predikat
nego ona je božji predikat jer je ona sobom i za se samu
božanska.«[15], to je on mogao naći da se mora započeti borba
protiv samih predikata, protiv ljubavi i svih svetosti. Kako
se on mogao nadati da odvrati ljude od boga ako im je
ostavio ono Božansko? I ako njima, kako kaže Feuerbach,
bog sam nije nikada bio glavna stvar nego samo njegovi
predikati, mogao im je nadalje ostaviti lažni sjaj, budući je
lutka ipak ostala navlastito jezgro. On spoznaje i to da se
kod njega »radi samo o uništenju jedne iluzije«, mni pak da
ona »temeljito kvari ljude, budeći čak ljubav o sebi najunutarnije,
najistinskije nastrojenje, kroz religioznost biva neviđenom,
iluzornom, time što religiozna ljubav ljubi čovjeka
samo za ime boga, dakle samo prividno čovjeka, doista
ljubi samo bog.«[16] Je li to inako s ćudorednom ljubavi? Ljubi
li ona čovjeka, *ovog* čovjeka radi *ovog* čovjeka ili radi
ćudorednosti, radi *Čovjeka*, dakle – jer je homo homini deus –
radi boga?
[15] ibid. str. 406
Daska ima još mnoštvo formalnih strana i bilo bi
korisno neke od njih ovdje naznačiti.
Tako je *sebenijekanje* zajedničko Svetima i Nesvetima,
Čistima i Nečistima. Nečisti *niječe* sva »bolja
čuvstva«, sav sram, čak svu prirodnu strašljivost, i slijedi samo
požudu koja njime gospodari. Čisti niječe svoj prirodni
odnošaj spram svijeta (»niječe svijet«) i slijedi samo »prohtjev«
koji njim gospodari. Tjeran žeđu za novcem niječe lakomac
sve opomene savjesti, sav osjećaj časti, svu blagost i svu
sućut: on sve obzire ispušta iz vida: žudnja ga stalno razdire.
Jednaku stvar počinja svetac. On sebe čini »rugom srca«,
nemilostiv je i »strogopravičan«; jer prohtjev ga stalno
razdire. Kao što onaj Nesveti pred *Mamonom sebe sama*
niječe, tako niječe Sveti *sebe* pred bogom i božanskim
zakonima. Mi sad živimo u vremenu u kojem se *besramnost*
Svetih svakodnevno sve više ćuti i otkriva, čime je ona
ujednako prisiljena sebe samu svakim danom sve više
razotkriti i razgoliti. Ne prelazi li besramnost i glupost razloga,
s kojima se djeluje protiv »napretka vremena«, odavno svaku
mjeru i svaka očekivanja? No to mora tako doći. Oni Sebeniječući
moraju kao Sveti ići istim putem kao i Nesveti te
kao što ovi sve više i više tonu u punu mjeru sebe – niječuće
prostote i *niskosti*, tako se oni moraju uspeti do krajnje
obešćašćujuće *uzvišenosti*. Mamon zemlje i *bog* neba, oba
zahtijevaju točno isti stupanj – sebenijekanja. Onaj Niski
kao i onaj Uzvišeni pružaju se za nekim »dobrom«, onaj za
materijalnim, ovaj za idealnim, tzv. »najvišem dobrom« i
oba se na kraju opet nadopunjavaju, time što onaj
»materijalno nastrojeni« žrtvuje sve jednoj idealnoj shemi, svojoj
*ispraznosti* a onaj »duhovno nastrojeni« jednom
materijalnom užitku, življenju u dobrobiti.
[16] ibid. str. 408 [Tekst iz citata koji je u zagradi je Stirnerov. Umjesto »neviđenom
(unscheinbaren)« kod Feuerbacha glasi »samo prividnom (nur scheinbaren)«]
Oni koji ljudima na srce polažu »nevlastokorisnost« –
vjeruju da time mnogo kažu. Što oni razumiju pod
tim? Zapravo nešto slično kao pod »sebenijekanjem«. No tko
je to sebstvo koje ima biti nijekano i ne imati nikakve koristi?
Čini se da bi to imao biti *Ti* sam. A u čiju korist se
Tebi preporučuje to nevlastokorisno sebenijekanje? Opet u
korist *Tvoju* i onih smjernih, samo da ti pomoću
nevlastokoristi pribaviš sebi »Tvoje istinske koristi«.
Ti treba *Tebi* da koristiš, pa ipak ne treba da
tražiš Tvoju korist.
Nevlastokorisnim smatra se *dobročinitelj* ljudi,
jedan Francke koji je osnovao sirotište, jedan O’Connell koji
neumorno radi za svoj irski narod; ali i *fanatik* koji poput
svetog Bonifatiusa ulaže svoj život za obraćenje pogana ili
kao što Robespierre sve žrtvuje kreposti, kao što Körner
umire za boga, kralja i otadžbinu. Otud pokušavaju među
inima protivnici O’Connellovi podmetnuli mu vlastokorisnost
i pohlepu za dobitkom, za što im se činilo da im O’Connellova
renta daje osnova; jer kad bi se uspjelo osumnjičiti njegovu
»nevlastokorisnost«, tad bi ga lako odvojili od njegovih
pristaša.
Što su oni mogli međutim dalje dokazati do da
je O’Connell radio za neku *svrhu* inu od one tobožnje? No da
li je on ciljao na novčani dobitak ili na narodno oslobođenje,
u oba slučaja ostaje izvjesno da on stremi nekoj *svrsi* i to
svojoj *svrsi*: vlastita korist ovdje kao i tamo, samo što bi
njegova nacionalna vlastita korist dobro došla *i inima*, time
bila *općekorisna*.
No je li možda nevlastokorisnost nezbiljska i nigdje
postojeća? Naprotiv, ništa nije običnije! Može ju se čak
nazvati modnim artiklom civiliziranog svijeta kojeg se smatra
tako neophodnim da se, ako on u dobrom materijalu preveć
košta, barem okiti njegovim blještećim sjajem i ishini ga
se. Gdje počinje nevlastokorisnost? Upravo tu gdje neka
svrha prestaje biti *Našom* svrhom i Našim *vlasništvom* kojim
možemo Mi kao vlasnici po svom nahođenju raspolagati;
gdje ona postaje jedna fiksna svrha ili jedna – fiksna ideja,
gdje ona počinje oduševljavati Nas, entuzijazirati, fanatizirati,
ukratko gdje izbija do Naše nepopustljivosti i postaje
Naš – gospodar. Nije se nekoristoljubiv sve dok se svrhu
zadržava u svojoj vlasti; to se postaje tek onim »tu stojim i
ne mogu inako«, bitnom izrekom svih opsjednutih,
to se postaje kod jedne *svete* svrhe odgovarajućom svetom
revnošću. –
Ja nisam nekoristoljubiv sve dok svrha ostaje
Moja *vlastita* i Ja, umjesto da se predam kao slijepo sredstvo
njenog provođenja, nju pače vazda stavljam u pitanje. Moja
revnost ne treba zato biti manja od najfanatičnije, no Ja
ostajem istovremeno spram nje hladan kao led, nevjernički
i njen nepomirljiv neprijatelj; Ja ostajem njen *sudac* jer
Ja sam njen vlasnik.
Nevlastokorisnost zelenaški buja dokle opsjednutost
seže, jednako na opsjedima vragom kao i na onima
nekog dobrog duha: tamo je ona porok, ludost itd.; ovdje
poniznost, predanost itd.
Kamo bi se moglo pogledati a da se ne susretne
žrtve sebenijekanja? Tu Mi naspram sjedi jedna djevojka
koja već možda deset godina prinosi svojoj duši krvave žrtve.
Iznad bujnog stasa naginje se na smrt umorna glava a blijedi
obrazi odaju polagano iskrvavljenje njene mladosti. Siroto
dijete, kako su često strasti napadale Tvoje srce a bogate
snage mladosti zahtijevale svoje pravo! Kad se Tvoja glava
zakopala u meke jastuke, kako je podrhtavala Tvojim udovima
probuđena priroda a krv napinjala Tvoje žile i vatrene
fantazije u Tvoje oči ulijevale sjaj slasti. A onda se pojavi
sablast duše i njene blaženosti. Ti se uplaši, Tvoje ruke se
sklopiše, Tvoje izmučeno oko upravi pogled prema gore,
Ti se – moliš. Oluje prirode zanijeme, morska tišina
prostre se oceanom Tvojih požuda. Polako se spustiše mlohavi
očni kapci preko ispod njih ugaslog života, iz napregnutih
udova iskrade se neprimjetno napon, u srcu presahnuše bučni
valovi, same sklopljene ruke počivaše oslabljene na grudima
bez otpora, jedan tihi, posljednji ah još stenjaše i –
*duša bijaše mirna*. Ti si usnula da bi se sutrašnjeg dana
probudila za novu borbu i za novu – molitvu. Sad sviklost
odreknuća rashlađuje vrućicu Tvog prohtjeva a ruže Tvoje
mladosti izbljeđuju u – slabokrvnosti Tvoje blaženosti.
Duša je spašena, tijelo može propasti! O Lais, o Ninon, kako
ste dobro učinile što ste prezirale ovu blijedu krepost. Jedna
slobodna Grisette spram tisuću osjedjelih djevica!
Fiksna ideja se dade razabrati i kao načelo,
princip, stojište i sl. Archimedes je zahtijevao jedno stojište
*izvan* zemlje da bi ju pokrenuo. To stojište tražili su ljudi
neprekidno i svaki ga je prihvaćao tako kako je mogao. To
tuđe stojište jest *svijet duha*, ideja, misli, pojmova, bistava
itd.; to je *nebo*. Nebo je »stojište« s kojega zemlja biva
pokrenuta, zemaljski metež pregledan i – prezren. Sebi nebo
osigurati, nebesno stojište čvrsto i za vječito zauzeti kako
se za to bolno i neumorno borilo čovječanstvo.
Kršćanstvo je na to ciljalo da Nas izbavi od
prirodne odredbe (odredbe prirodom), od požuda kao nagonećih,
i time htjelo da se čovjek ne dade odrediti svojim požudama.
U tom nije to da *on* ne treba *imati* nikakve požude nego da
požude ne trebaju njega imati, da one ne trebaju biti fiksne,
nepobjedive, neugasive. Što je pak kršćanstvo (religija)
makiniralo protiv požuda, ne bismo li Mi to mogli primijeniti
na njegov vlastiti propis da Nas ima određivati *duh* (misao,
predstave, ideje, vjera, itd.), ne bismo li mogli zahtijevati da
ni duh ili predstava, ideja Nas ne bi smjeli određivati, ne bi
smjeli biti fiksni i nedodirljivi ili »sveti«. Tad bi se radilo o
*rastvaranju duha*, rastvaranju svih misli, svih predstava. Kao
što se je tamo moralo reći: Mi doduše trebamo imati požude,
no požuda ne smije imati Nas, tako bi sad glasilo: Mi
trebamo doduše imati *duh* ali duh ne smije imati Nas. Ako se
čini da ovom zadnjem manjka pravi smisao, nek se npr.
pomisli na to da kod ponekoga neka misao postaje »maksimom«
čime On sam pada u njeno zarobljeništvo, tako da ne
On maksimu nego ova pače njega ima. A s maksimom ima
on opet jedno »čvrsto stojište«. Nauke katekizma postaju
nehotice Naša *načela* i više ne podnose nikakav zabačaj.
Misao istih ili – duh ima jedinu vlast i nikakav nagovor »mesa«
se više ne sluša. No ipak Ja mogu samo pomoću »mesa«
slomiti tiraniju duha; jer samo ako neki čovjek razabire i
svoje meso, razabire on sebe posve i samo ako on *sebe*
posve razabire, jest on razborit ili uman. Kršćanin ne razabire
bijedu svoje ropske prirode nego živi u »poniznosti«, zato
on ne gunđa protiv uvrede koja pogađa njegovu *osobu*:
vjeruje da je zadovoljen »slobodnošću duha«. Povede li pak
jednom meso riječ i je li ton istoga, kao što inako i ne
može biti, »strastven«, »nepristojan«, »nedobrohotan«,
»zlonamjeran« itd., tad on vjeruje da razabire glasove vraga,
glasove *protiv duha* (jer pristoj, bezstrastvenost, dobrohot
i sl. jest upravo – duh), i s pravom se žesti protiv toga. On
bi morao ne biti kršćanin ako bi ih htio trpjeti. On sluša
samo ćudorednost i udara bezćudorednost po gubici, on
sluša zakonitost i spetljava bezzakonitu riječ: *duh* ćudorednosti
i zakonitosti drži ga zarobljenog; jedan ukočeni, nesavitljivi
*gospodin*. To oni nazivaju »gospodstvom duha« –, to je
ujednako *stojište* duha. A koga sad hoće obična liberalna
gospoda osloboditi? Za čijom slobodnošću viču i sahnu? Za
onom *duha*! Duha ćudorednosti, zakonitosti, smjernosti,
bogobojaznosti itd. To hoće antiliberalna gospoda također i sav
prijepor između njih vrti se oko te prednosti, da li će ovi
potonji sami imati riječ ili će oni prvi moći zadržati »suužitak
iste prednosti«. *Duh* ostaje i za jedne i za druge apsolutni
gospodar i oni se kavžu samo oko toga tko ima preuzeti
hijerarhijski tron koji pristoji »namjesniku Gospoda«.
Najbolje je u toj stvari to da se hajka može mirno promatrati
s izvjesnošću da će se divlje zvijeri povijesti isto tako
rastrgati kao i divlje zvijeri prirode; njihove raspadajuće lješine
gnoje tlo za – Naše plodove.
Na poneku dasku kao onu poziva, istinitosti,
ljubavi itd. vratit ćemo se kasnije.
Ako ono Vlastito biva suprotstavljeno onom *Datom*,
tada neće promašiti predbacaj da Mi ne možemo imati
nešto izolirano nego sve primamo iz svjetske sveze utiskom
onoga što se oko Nas nalazi i tako ga imamo kao »neko Dato«;
jer velik je rastoj između čuvstava i misli koje su inim u
Meni *pobuđene* i onih koje Mi bivaju *date*. Bog, nesmrtnost,
slobodnost, čovječnost itd. već od djetinjstva bivaju Nam
utisnuti kao misli i čuvstva koja jače ili mlitavije Našu unutrašnjost
gibaju i ili Nama nesvjesno gospodare ili mogu u
bogatijim prirodama kao sistemi i umjetnička djela doći do
izraza, vazda pak ne pobuđena, nego data čuvstva jer Mi u
njih vjerovati i na njima ustrajati moramo. Da neko Apsolutno
jest i da to Apsolutno mora biti od Nas percipirano,
čuvstvovano i mišljeno, stajaše kao vjera čvrsto kod onih
koji su primijenili svu snagu duha da bi ga spoznali i prikazali.
Čuvstvo za Apsolutno opstoji tu kao neko dato i dospijeva
samo do najrazličitijih objava sebe samog. Tako bijaše
religiozno čuvstvo u Klopstocka neko dato koje se je u mesijadi
samo umjetnički navijestilo. Da je naprotiv religija
koju je on zatekao, bila samo jedna pobuda za čuvstvo i
misao i da se je on spram nje znao posve *vlasno* postaviti,
tad bi se mjesto religioznog oduševljenja odalo jedno rastvaranje
i proždiranje objekta. Zato je on u zreloj dobi nastavljao
samo svoja djetinja, u djetinjstvu primljena čuvstva i
profućkao snage svoje muževnosti ukrašavanjem svojih
djetinjarija.
Razlika je dakle ta, da li su Mi čuvstva data ili
samo pobuđena. Ova potonja su vlastita, egoistična jer Mi
nisu kao *čuvstva* usađena, diktirana i nametnuta; no na prva
se ja pak oslanjam, njegujem ih u Meni kao dio nasljeđa, kultiviram ih
i njima sam *opsjednut*. Tko ne bi ikada svjesnije
ili nesvjesnije primijetio da sav Naš odgoj ide na to da
*čuvstva* u Nama tvori tj. Nama ih dade, umjesto da tvorenje
istih Nama prepusti pa kako god ono mogla ispasti. Čujemo
li božje ime, tad trebamo osjećati bogobojazan; čujemo li
ime vladareve majesteti, tad ga trebamo primiti sa strahopoštovanjem,
smjernošću, podanošću; čujemo li ime morala,
trebamo mniti da smo čuli nešto nepovredivo; čujemo li o
ovom ili onim zlima treba da se zgražamo itd. Na ta *čuvstva*
ima se smjerati i tko npr. čine onih »zlih« sa sviđanjem prima,
taj bi morao biti »uzgajan i odgojan« odgojnom šibom.
S *dobivenim čuvstvima* tako prepunjeni pojavljujemo se Mi
na granici punoljetnosti i »bivamo proglašeni punoljetnima«.
Naša oprema opstoji iz »uzvišujućih čuvstava, uzvišenih misli,
oduševljavajućih načela, vječnih principa« itd. Mladići
su tada punoljetni ako cvrkuću kao stari, u školi ih se
podbada da uče vazda jedno te isto, a kad to usvoje proglašava
ih se punoljetnima.
Mi *ne smijemo* kod svake stvari i svakog imena
koje dođe pred Nas, ćutjeti ono što bismo pritom htjeli i
mogli ćutjeti, ne smijemo npr. uz ime božje misliti nešto
smiješno, ćutjeti nešto nesmjerno nego Nam je propisano
i dato što i kako pritom imamo ćutjeti i misliti.
Smisao *dušobrižništva* je taj da moja duša ili moj
duh budu takvog ugođaja kako to ini nalaze ispravnim, ne
kako bih Ja sâm htio. Koliko jednog ne stoji truda da si
najmanje pri ovom ili onom imenu konačno osigura neko
*vlastito* čuvstvo i da se smije u lice ponekom tko prilikom
svojih govora od Nas očekuje blaženo lice i nehinjen izraz.
Ono dato je Nama *tuđe*, nije Nam vlastito i zato je ono
»sveto« pa je teško odložiti »blaženu svetost pred tim«.
Dandanas se čuje da se opet hvali »ozbiljnost«,
»ozbiljnost pri vrlo važnim predmetima i raspravljanjima«,
»njemačka ozbiljnost« itd. Ova vrsta ozbiljnosti razgovjetno
govori koliko je već stara i ozbiljna postala ludost i opsjednutost.
Jer nema ničeg ozbiljnijega od lude kad dospije u
središte svoje ludosti. Tad ona u velikom žaru više nema
smisla za šalu. (Pogledajte ludnice.)
**** 2.3. Hijerarhija
Povijesnu refleksiju o Našem mongolstvu, koju
hoću na ovom mjestu epizodno umetnuti, ne dajem s pretenzijom
na temeljitost ili čak na pouzdanost nego samo zato
jer mi se čini da bi ona mogla pridonijeti pojašnjenju
ostaloga.
Svjetska povijest čije oblikovanje navlastito posve
pripada kavkaskom plemenu, čini se da je dosad prošla
kroz dva kavkavska razdoblja svijeta, u prvomu od kojih
smo imali izraditi i odraditi urođenu *crnačkost*, na što je u
drugome slijedila *mongolskost* (kinestvo) kojemu se također
mora konačno u strahotama učiniti kraj. Crnačkost predstavlja
*drevninu*, vrijeme ovisnosti od *stvari* (od žderanja pijetla,
od ptičjeg leta, od kihanja, od groma i munje, od šumljenja
svetog drveća, itd.); mongolskost vrijeme ovisnosti od misli,
*kršćansko*. Budućnosti su pridržane riječi: Ja sam vlastitelj
svijeta stvari, i Ja sam vlastitelj svijeta duha.
U crnačko razdoblje svijeta spadaju crte Sesostrisa
i uopće značaj Egipta i Sjeverne Afrike. Mongolskom
razdoblju svijeta pripadaju crte Huna i Mongola pa sve do
Rusa.
*Mojoj* je vrijednosti nemoguće tako visoko nabiti
cijenu sve dok je tvrdi dijamant onog *Ne-Ja* tako silno na
cijeni, kao što je bio slučaj kako s bogom tako i sa svijetom.
Ne-Ja je još previše jedro i nesavladivo da bih ga ja razderao
i apsorbirao; dapače, ljudi na tom *Negibljivom*, tj. na toj
*supstanciji* samo gmižu s izvanrednom *poslovnošću* poput
nametnika na nekoj tjelesini čijim se sokovima hrane a da
ga tako ne pojedu. To je poslovnost gamadi, radinost Mongola.
Kod Kineza ostaje sve po starom i ništa »bitnog« ili
»supstancijalnog« ne podliježe preinaki; tim živahnije oni
rade *na* onom Ostajućem koje nosi ime onog »Starog«,
»predaka«, itd.
Prema tome, u našem mongolskom razdoblju svijeta
svaka preinaka bijaše samo reformatorska ili ispravljajuća,
ne destruktivna ili rastrgavajuća i uništavajuća.
Supstancija, objekt *ostaje*. Sva naša radinost bijaše samo
djelatnost mrava i skok buhe, žonglerska umijeća na nepokretnom
užetu Objektivnog, služba glasnika pod gospodstvom
onog Nepreinačivog ili »Vječitog«. Kinezi su doista
*najpozitivniji* narod, jer su posve zakopani u uredbe; no ni
kršćansko razdoblje svijeta nije izašlo iz *Pozitivnoga*, tj. iz
»ograničene slobodnosti«, slobodnosti »unutar izvjesnih granica«.
Na najnaprednijoj stepenici obrazovanosti zaslužuje ta
djelatnost ime *znanstvene*, rađenja na jednoj nepokretnoj
pretpostavci, jednoj neoborivoj *hipotezi*.
U svojoj prvoj i najnerazumljivijoj formi daje se
ćudorednost kao *običaj*. Djelovati prema ćudoredu i običaju
zemlje – znači tu biti ćudoredan. Zato se jedno čisto ćudoredno
postupanje, jedna zgoljna nepatvorena ćudorednost
najpriprostije njeguje u Kini: ostaje se kod starog običaja i
ćudoreda i svaka se novotarija mrzi kao zločin smrti dostojan.
Jer novotarija je smrtni neprijatelj *običaja*, onog *Starog*,
*postojanosti*. Zapravo ne podliježe nikakvoj dvojbi da se
čovjek običajem osigurava od nametljivosti stvari, svijeta i
osniva vlastiti svijet jedini u kojem je njemu prisno i domaće
tj. on si izgrađuje jedno *nebo*. Nema li »nebo« nikakav ini
smisao do taj, da je on navlastita domaja čovjeka gdje ga
ništa tuđe više ne određuje i ne gospodari njime, nikakav
utjecaj onog Zemaljskoga njega samog više ne otuđuje, ukratko
gdje je zemaljska šljaka odbačena i dokrajčena borba
protiv svijeta, gdje mu dakle više ništa nije *uskraćeno*. Nebo
je kraj *odreknuća*, ono je *slobodan užitak*. Tamo čovjek sebi
više ništa ne uskraćuje jer mu više ništa nije tuđe i neprijateljsko.
No običaj je sad jedna »druga priroda« koja čovjeka
odriješuje i oslobađa od njegove prve i iskonske prirodnosti,
time što ga osigurava od svake slučajnosti iste. Izobraženi
običaj Kineza pobrinuo se za sve zgode i sve »predvidio«;
što god moglo doći, Kinez vazda zna kako se ima odnositi i
ne treba se ravnati tek prema okolnostima: iz neba njegovog
mira neće ga baciti nikakav nepredviđeni zgod. Ćudoredno
svikao i uživljen, Kinez ne biva iznenađen i zaskočen: on se
spram svega odnosi ravnodušno tj. s jednakom ćudi jer njegova
ćud, zaštićena oprezom njegovih od starine prenošenih
ćudoreda, ne gubi ravnotežu. Na ljestvici obrazovanosti ili
kulture penje se dakle čovječanstvo običajem na prvu prečku
i budući da si ono predstavlja da se usponom kulture
ujednako uspinje prema nebu, carevini kulture ili drugoj prirodi,
penje se ono zbilja na prvu prečku – nebeskih ljestvi.
Ako je mongolstvo ustanovilo tubitak duhovnih
bistava, stvorilo jedan svijet duhova, jedno nebo, to su se
Kavkasci tisućljećima hrvali s tim duhovnim bistvima da bi
im u temelj dospjeli. Što su dakle inako činili nego gradili
na mongolskom temelju? Oni nisu na pijesku nego u zraku
gradili, hrvali se s onim Mongolskim, jurišali na mongolsko
nebo, Tien. Kad će konačno to nebo uništiti? To nebo? Kad
će konačno postati *zbiljski* Kavkasci i same sebe naći? Kada
će se »nesmrtnost duše, koja u posljednje vrijeme vjeruje
da se je još više osigurala ako se prezentira kao »besmrtnost
duše«, konačno preokrenuti u *»smrtnost duha«?*
U industrioznom hrvanju mongolske rase *izgradili*
su ljudi jedno *nebo*, dok su onî kavkavskog plemena,
dokle god su u svojoj mongolskoj obojenosti imali posla s
nebom, preuzeli suprotan zadatak, zadatak da jurišaju na
ono nebo ćudoreda, preuzeli djelatnost *jurišanja na nebo*.
Svaku ljudsku uredbu podkopati da bi se na
ispražnjenom gradilištu stvorila neka nova i – bolja, svaki
ćudored iskvariti da bi se uvijek novi i – bolji ćudoredi
namjesto istih postavili itd., na to se ograničuje njihov čin.
No je li on tako već čisto i zbiljski ono što teži biti i postiže
li on svoju posljednju nakanu? Ne, on je u tom stvaranju
jednog *»Boljeg«*, opterećen mongolstvom. On juriša na nebo
samo da bi opet učinio jedno nebo, on ruši staru vlast samo
da bi legitimirao novu Vlast, on samo – *popravlja*. Ipak je
cilj, iako on može pri svakom novom načetku počesto iščeznuti
iz vida, zbiljsko dovršeno obaranje neba, ćudoreda itd.,
ukratko obaranje samo spram svijeta osiguranog čovjeka,
*izoliranja* ili *unutarnjosti* čovjeka. Pomoću neba kulture
nastoji se čovjek izolirati od svijeta. Slomiti njegovu neprijateljsku
moć. To izoliranje neba mora također biti slomljeno a
istinski kraj juriša na nebo je – obaranje neba, uništenje
neba. *Popravljanje* i *reformiranje* je mongolstvo Kavkazca,
jer on time iznova opet postavlja ono što prije već bijaše,
naime jednu *uredbu*, jedno Opće, jedno nebo. On njeguje
najnepomirljivije neprijateljstvo spram neba, pa ipak dnevno
gradi novo nebo: slažući nebo na nebo, potiskuje on samo
jednoga drugim, nebo židova razara ono Grka, nebo kršćana
ono židova, nebo protestanata ono katolika itd. Ako oni
*na-nebo-jurišajući* ljudi kavkaske krvi skinu svoju mongolsku
kožu, pokopat će oni osjećajnog čovjeka pod ruševinama
grdnog osjećajnog svijeta, izoliranog čovjeka pod njegovim
izoliranim svijetom, onog što uzdiže do neba pod njegovim
nebom. A nebo je *carevina duhova*, carevina *slobodnosti duha*.
Nebesko carstvo, carevina duhova i sablasti našla
je u spekulativnoj filozofiji svoj pravi poredak. Ovdje bijaše
ono izraženo kao carevina míslî, pojmova i ideja: nebo je
nastanjeno mislima i idejama a ta »carevina duhova« je tad
istinska zbiljnost.
Htjeti *duhu* slobodnost steći, to je mongolstvo,
slobodnost duha je mongolska slobodnost, slobodnost ćudi,
moralna ćudoredna slobodnost itd.
Riječ »ćudorednost« uzima se za jednakoznačnu
sa samodjelatnošću, sebeodređenjem. Samo to nije u tom
i Kavkazac se dapače samo samodjelatno dokazao *usprkos*
svojoj mongolskoj ćudorednosti. Mongolsko nebo ili ćudored
ostade utvrđena gradina i samo tako što je Kavkaz neprekidno
jurišao na tu gradinu, dokazao se ćudoredno; da nije
više uopće imao posla s ćudoredom, da nije u njemu imao
nesavladivog, trajnog neprijatelja, prestao bi odnošaj prema
ćudoredu a tako i ćudorednost. Da je dakle njegova samodjelatnost
još ćudoredna, to je upravo ono Mongolsko u njoj,
to je znak da on u njoj nije došao do samog sebe, »ćudoredna
samodjelatnost« posve odgovara »religioznoj i pravovjernoj
filozofiji«, »konstitucionalnoj monarhiji«, »kršćanskoj državi«,
»slobodnosti u izvjesnim granicama«, »ograničenoj
slobodi tiska«, ili u jednoj slici, junaku prikovanom za
bolesnički ležaj.
Tek je tad čovjek zbiljski prevladao šamanstvo i
njegov utvor ako posjeduje snagu da odloži ne tek vjeru
u sablasti nego i vjeru u duh, ne tek vjeru u duhove nego i
vjeru u duh.
Tko vjeruje u kakav utvor taj ne predmnijeva
»ustršenje jednog višeg svijeta« kao onaj koji u duh vjeruje,
i obojica iza osjetilnog svijeta traže jedan nadosjetilni; oni,
ukratko, prave jedan *ini* svijet i vjeruju u nj, a taj ini *svijet*,
*tvorba njihova duha* jest jedan duhovni svijet: njihova osjetila
ne shvaćaju i ne znaju ništa o nekom inom, neosjetilnom
svijetu, samo njihov duh živi u tom. Napredak od te mongolske
vjere u tubitak duhovnih bistava do tog da je čovjekovo
*navlastito bistvo* njegov *duh*, i da na ovoga samo, na njegov
»spas duše« mora biti usmjerena sva brižnost, taj napredak
nije težak. Tim se osigurava djelovanje na duh, tzv. »moralni
utjecaj«.
Otud upada u oči da mongolstvo reprezentira
savršenu bespravnost osjetilnosti, neosjetilnost i neprirodu i
da grijeh i svijest o grijehu bijahu naša tisućljetna
mongolska patnja.
No tko će i duh u njegovo *Ništa* rastvoriti? On,
koji je posredstvom duha predstavio prirodu kao *ono Ništavno*,
Konačno, Prolazno, samo on može sniziti i duh do jednake
ništavnosti: *Ja* to mogu, to može svaki od Vas koji kao
neograničeno Ja upravlja i stvara, to može, jednom riječju, –
*egoist*.
Pred svetim se gubi sav osjećaj moći i sva hrabrost
spram istoga odnosi se *nemoćno* i *ponizno*. A ipak ni
jedna stvar nije sobom sveta nego Mojim *proglašenjem svetim*,
Mojim izrijekom, Mojim sudom, Mojim pokleknućem,
ukratko, Mojom – savješću.
Sveto je sve što egoisti ima biti nepribližljivo,
nedodirljivo, izvan njegove *vlasti*, tj. iznad *njega*: jednom
rječju, sveta je, ukratko, svaka – *stvar savjesti*, jer, »to je
Meni stvar savjesti«, upravo znači da »to Ja držim svetim«.
Za malu djecu kao i za životinje ne egzistira ništa
sveto jer se, da bi se dalo prostora toj predstavi, mora već
tako daleko biti pri razumu da se može razlikovati »dobro i
zlo, pravedno i nepravedno« itd.; samo na tom stupnju
refleksije ili razumljivosti, – na vlastitom stojištu religije –
može na mjesto prirodnog *straha* stupiti neprirodno (tj.
tek mišljenjem proizvedeno) *strahopoštovanje*, »sveti zazor«.
K tome pripada to da se nešto izvan sebe drži moćnijim,
većim, pravednijim, boljim, itd., tj. da se priznaje moć nekog
tuđinca, dakle ne tek ćuti nego izričito priznaje, tj. dopušta,
izmiče, dade zarobiti, vezati (predanost, poniznost, podložnost,
podanost itd.). Ovdje utvoruje čitava gomila sablasti
»kršćanskih kreposti«.
Sve, spram čega gajite neki respekt ili strahopoštovanje,
zaslužuje ime svetoga; i Vi sami kažete da hinite
jedan *»sveti zazor«* da biste to dotakli. I samom nesvetom
dajete ovu boju (vješala, zločin itd.) Vi se grozite od dodira
istoga. U tom je nešto strahovito, nešto neprijatno tj.
neprisno i *nevlastito*.
»Kad ne bi čovjeku nešto važilo kao sveto, bila
bi širom otvorena vrata samovolji, nesputanoj subjektivnosti!«
Strah čini početak i pred najsirovijim čovjekom može
se sebe napraviti strašnim; dakle već jedna brana pred njegovom
drskosti. Samo u strahu još uvijek ostaje pokušaj da
se slobodi od Zastrašujućeg lukavstvom, prevarom, izmotavanjem
itd. Kod strahopoštovanja je to, naprotiv, posve inako.
Tu se ne tek strahuje nego i štuje: ono Zastrašujuće je
postalo jednom unutarnjom moći kojoj Ja više ne mogu izmaći;
Ja ga štujem, njime sam obuzet, privržen i pripadan: štovanjem
koje mu odajem, Ja sam punostojno u njegovoj vlasti i
osloboditi se više niti ne pokušavam. Sad se Ja toga držim
svom snagom vjere, Ja *vjerujem*. Ja i ono Zastrašujuće smo
Jedno: »ne živim Ja nego ono Respektirano živi u Meni!« Jer
duh, ono Nekonačno nema kraja, zato je on stacioniran: on
strahuje od *umiranja*, on ne može više ostaviti svog Isusića,
veličinu konačnosti više ne prepoznaju njegove zaslijepljene oči:
ono do poštovanja povišeno Zastrašujuće, ne smije više biti
dotaknuto: strahopoštovanje biva ovjekovječeno, ono Respektirano
biva obožanstvenjeno. Čovjek sad više nije stvaralački
nego *učilački* (znalački, istraživalački itd.), tj. zaposlen nekim
čvrstim *predmetom*, zadubljen u njega bez povrata sebi samome.
Odnos prema tom predmetu jest odnos znanja, dokučivanja
i obrazlaganja, itd. a ne *rastvaranja* (uklanjanja, itd.).
»Čovjek ima biti religiozan«, to je utvrđeno; zato se bave
samo pitanjem kako to doseći što je pravi smisao religioznosti
itd. Posve je inako ako se sam aksiom učini upitnim
i u njega posumnja i, ako treba, odbaci. Ćudorednost je također
jedna takva sveta predstava: ćudoredan bi se moralo
biti i samo se mora potražiti ono prâvo Kako, pravi način
kako to biti. Na ćudorednost samu se ne usuđuju upraviti
pitanje da li ona sama nije obsjena: ona ostaje uzvišena
iznad svake dvojbe, nepromjenljiva. I tako se nastavlja sa
Svetim stepenica za stepenicom od »Svetog« do »Presvetoga«.
Kadkad se ljude dijeli u dvije klase u *obrazovne*
i *neobrazovne*. Prvi su se, ukoliko bijahu dostojni svog imena,
bavili mislima, duhom i jer su u postkršćansko doba,
čiji je princip upravo misao, bili vladajući, zahtijevali su
pokoran respekt za od njih priznate misli. Država, car, crkva,
bog, ćudorednost, red, itd. su takve misli ili duhovi koji jesu
samo za duh. Jedno puko živo bistvo, jedna životinja brine
za njih jednako malo kao i dijete. Samo, neobrazovani zbilja
nisu ništa do djeca i tko ide samo za svojim životnim potrebama,
nehajan je spram onih duhova; no budući da je i
slab spram istih, podliježe on njihovoj moći i njime ovladaju –
misli. To je smisao hijerarhije.
*Hijerarhija je vladavina misli, vladavina duha!*
Hijerarhijski smo Mi sve do današnjeg dana,
potčinjeni onima koji se podupiru mislima. Misli su ono
Sveto.
Oba pak vazda udaraju jedan na drugog, obrazovani
na neobrazovanog kao i obrnuto, i to ne tek u nasrtaju
dva čovjeka nego u jednom te istom čovjeku. Jer ni jedan
obrazovani nije tako obrazovan da ne bi i u stvarima nalazio
radost, dakle bio neobrazovan, a nijedan neobrazovani nije
posvema bez misli. Kod Hegela dolazi konačno na vidjelo
kako upravo najobrazovaniji čezne za *stvarima* i gadi se
svake »šuplje teorije«. Tu ima misli posve odgovarati zbiljnost,
svijet stvari, i ni jedan pojam ne biti bez realnosti. To je
Hegelovu sistemu pribavilo ime najobjektivnijeg kao da su
u njem misao i stvar slavile svoju sjednidbu. No upravo to
bijaše krajnja nasilnost mišljenja, njegova najviša despotija
i samovlada, trijumf duha i s njim trijumf *filosofiie*. Nešto
više filosofija ne može napraviti, jer njeno Najviše je svevlast
*duha*, svemoć duha.[17]
[17] Rousseau, filantropi i ini mrzili su obrazovanje i inteligenciju, no previdjeli su
da se to skriva u **svim** kršćanskim ljudima pa su napadali samo učenô i profinjenô
obrazovanje.
Duhovni ljudi *utuvili* su si *u glavu* nešto što ima
biti realizirano. Oni imaju *pojmove* o ljubavi, dobroti, i sl. koje
bi htjeli vidjeti *ozbiljene*; zato hoće oni urediti na zemlji
carevinu ljubavi u kojoj više nitko ne postupa iz
vlastite koristi nego svatko »iz ljubavi«. Ljubav treba *vladati*.
To što su si utuvili u glavu, kako da se inako nazove nego –
*fiksna ideja*. »U njihovoj glavi *utvoruje*«. Najtjeskobniji utvor
je *čovjek*. Pomislite na uzrečicu: »Put u propast popločen
je dobrim namjerama«. Namjera, da se u sebi sasvim
ozbilji ljudskost, da se sasvim postane čovjek, je tako propadljivog
soja; tu pripadaju namjere da se postane dobar,
plemenit, ljubežljiv, itd.
U šestom svesku svojih Denkwürdigkeiten na str.
7 kaže Br. Bauer: »Ona građanska klasa, koja bi za noviju
povijest imala zadržati tako strahovitu težnost, nije sposobna
ni za kakav požrtvovni postupak, ni za kakvo oduševljenje
za neku ideju, ni za kakvu pobunu: ona se ne predaje ničem
osim interesu svoje prosječnosti, tj. ona uvijek ostaje ograničena
na sebe samu i konačno pobjeđuje samo svojom
masovnošću kojom zna umoriti napore strasti, oduševljenja,
konsekvencije; svojom površnošću u koju upija jedan dio
ideja«. [18] A na str. 6: »Ona ima revolucionarne ideje za koje
se nije žrtvovala ona već nesebični ili strastveni muževi, za
samo svoje dobro pretvara ona duh u novac. – Doduše
nakon što je onim idejama oduzela oštricu, konsekvenciju
razarajući i spram svakog egoizma fanatičnu ozbiljnost.« Ti
ljudi nisu dakle požrtvovni, nisu oduševljeni, nisu idealni,
nisu konsekventni, nisu entuzijasti; oni su u običnom smislu
egoisti, koristoljupci, promišljeni, trezveni, proračunati, itd.
Tko je onda »požrtvovan«? Punostojno ipak onaj
koji na *Jedno*, Jednu svrhu, Jedno htijenje, Jednu strast, itd.
stavlja sve ino. Nije li požrtvovan ljubavnik koji napušta
oca i majku, koji prolazi kroz sve opasnosti i oskudice kako
bi stigao do svog cilja? Ili častohlepac koji sve svoje požude,
želje i zadovoljenja žrtvuje jednoj jedinoj strasti, ili
škrtac koji si sve uskraćuje da bi sabrao blago, ili onaj što
je pomaman za zabavom, itd? Njim vlada jedna strast kojoj
sve preostale žrtvuje.
A zar ovi požrtvovni nisu vlastokoristivi, nisu
egoisti? Budući da imaju samo Jednu vladajuću strast i
brinu oni samo za Jedno zadovoljenje, ali za to tim revnije:
oni u njemu uzalaze. Egoistično je svo njihovo djelovanje i
bavljenje, ali to je jednostran, nerazjašnjen, bornirani
egoizam: to je obsjednutost.
»Ta to su sitne strasti i čovjek si, naprotiv, ne
smije dozvoliti da im služi. Za veliku ideju, za neku veliku
stvar mora se čovjek žrtvovati!« »Velika ideja«, »velika
stvar« je možda slava božja za koju su nebrojeni u smrt
odlazili; kršćanstvo koje je pronašlo svoje spremne mučenike,
spasonosna crkva koja se pohlepno dokopala raskolničkih
žrtava; slobodnost i jednakost kojima u službi stajahu
krvave giljotine.
[18] Bruno Bauer: Die Septembertage 1792 und die ersten Kämpfe der Parteien der
Republik. 1, Abteilung. Charlottenburg 1844. S. 7. (Denkwürdigkeiten zur Geschichte
der neueren Zeit seit der Französischen Revolution. Nach den Quellen und
Original-Memoiren bearbeitet und hrsg. von Bruno Bauer und Edgar Bauer).
Tko za neku veliku ideju, za neku dobru stvar,
neku nauku, sistem, neki uzvišeni poziv živi – taj si ne
smije dopustiti nikakvu svjetovnu pohotu, nikakav sebičan
interes. Tu imamo pojam *popovstva* ili, kako se to još u
svojoj pedagogijskoj djelotvornosti može nazvati, učiteljstvo;
jer ideali Nam učiteljuju. Duhovnik je zapravo navlastito
pozvan da živi ideju i da za ideju, za istinski dobru
stvar, djeluje. Zato narod ćuti kako mu slabo pristaje da
pokaže svjetovnu bahatost, da žudi za raskošnim životom,
da sudjeluje u zadovoljstvima kao što su ples i igra; ukratko,
da ima neki ini osim »svetoga interesa«. Otud se i piše uboga
plaća učiteljima, koji se moraju ćutiti nagrađenim samom
svetošću svog poziva a »otkazati« inim užicima.
I na ranglisti svetih ideja, od kojih jednu ili više
ima čovjek smatrati svojim pozivom, ništa ne nedostaje.
Porodica, otadžbina, znanost, i sl. mogu u Meni naći služitelja
vjernog svom pozivu.
Tu nailazimo na prastaru tlapnju svijeta koji još
nije naučio da bude bez popovstva. Živjeti i stvarati *za neku
ideju*, to je poziv čovjeka a prema vjernosti njegova
ispunjenja mjeri se njegova *ljudska* vjernost.
To je vladavina ideje ili popovstvo. Npr. Robespierre,
St. Just, itd. bijahu skroz naskroz popovi, oduševljeni
idejom, entuzijasti, konsekventno oruđe te ideje, bijahu
idealni ljudi. Tako St. Just kliče u jednom govoru: »Ima nečeg
strahovitog u svetoj ljubavi prema otadžbini; ona je tako
isključiva da bez samilosti, bez straha, bez ljudskog obzira
sve žrtvuje javnom interesu. Ona Manliusa baca u ponor;
ona žrtvuje svoje privatne sklonosti; ona odvodi Regulusa
u Kartagu, baca jednog Rimljanima u ponor, i postavlja
Marata kao žrtvu svoje predanosti u Panteon«. [19]
Nasuprot ovim zastupnicima idealnih i svetih
interesa stoji svijet bezbrojnih »osobnih« profanih interesa.
Nikakva ideja, nikakav sistem, nikakva sveta stvar nije
tako velika da ne bi od ovih ličnih interesa nikad trebala
biti nadmašena i modificirana. Ako trenutačno u vremenima
bjesnila i fanatizma oni i šute, ipak se uskoro ponovno podižu
pomoću »zdravog smisla naroda«. One ideje pobjeđuju tek
onda potpuno kad više nisu neprijateljske spram osobnih
interesa, tj. kad zadovolje egoizam.
[19] St. Just: Govor protiv Dantona. Održan 31. ožujka 1794. u Nacionalnom konventu.
Čovjek koji upravo pod mojim prozorom uzvikuje
prodaju haringi, ima osobni interes za dobrom prodajom,
pa ako mu to isto želi njegova žena ili bilo tko, ipak to
ostaje osobni interes. Naprotiv, otme li mu neki lopov njegovu
korpu, odmah nastaje interes mnogih, čitavog grada, čitave
zemlje, jednom riječju svih onih koji se gnušaju krađe:
interes u kojem je osoba trgovca haringi nevažna i na
njeno mjesto stupa kategorija »okradenoga« u prvi plan.
No i ovdje bi još moglo sve ići na neki osobni interes tako
što svaki sudionik omišlja da on mora pristupiti kažnjavanju
lopova, jer bi inače nekažnjena krađa mogla postati opća
i opasna također za njegovu imovinu. Ovakvu računicu
teško je predpostaviti kod mnogih i mnogo više se čuje
povik: lopov je »zločinac«. Ovdje je pred Nama sud koji
postupak lopova izražava pojmom »zločin«. Sad se stvar
postavlja ovako: ako zločin i nije ni najneznatnije oštetio
niti Mene niti bilo što u čemu Ja imam dio, ipak ću se Ja
*žestiti* protiv njega. Zašto? Jer sam oduševljen *ćudorednošću*,
jer sam ispunjen *idejom* ćudorednosti; što je njoj neprijateljsko,
to Ja progonim. Jer mu je krađa bez svakog pitanja
odvratna, stoga vjeruje npr. Proudhon da je već stavom
»vlasništvo je krađa« to ožigosao. U popovskom smislu ona
je uvijek *zločin* ili barem prijestup.
Ovdje završava osobni interes. Ova određena osoba,
koja je ukrala košaru, je mojoj osobi potpuno nehajna;
Ja se interesiram samo za lopova, taj pojam kojeg je ona
osoba jedan egzemplar. Lopov i čovjek su u mom duhu nepomirljivi
suprotci; jer istinski se nije čovjek ako se je
lopov; u sebi se obeščašćuje *čovjeka* ili »čovječnost« ako se
krade. Otpavši iz osobnog udjela, dospijeva se do *filantropizma*,
čovjekoljublja koja se obično krivo shvaća kao ljubav
spram čovjeka, spram svakog pojedinca, dok ona nije ništa
nego ljubav *čovjeka*, nezbiljskog pojma, utvora. Ne TOÙS
ANTHRÓPOUS, ljude, nego TÒN ANTHROPON, čovjeka
zaključava filantrop u svoje srce. Svakako, on se stara o
svakom pojedincu, ali samo zato jer hoće posvuda vidjeti
svoj ljubljeni ideal ozbiljen.
Dakle ovdje nije riječ o brizi za Mene, Tebe, Nas:
to bi bio osobni interes i spada u poglavlje o »svjetovnoj
ljubavi«. Filantropizam je jedna nebeska, duhovna, jedna –
popovska ljubav. *Čovjek* mora biti proizveden u Nama pa
makar Mi siroti vrazi pritom i propali. To je isto popovsko
načelo kao ono znamenito fiat justitia, pereat mundus:
čovjek i pravednost su ideje, sablasti kojima se za ljubav sve
žrtvuje: zato su popovski duhovi »požrtvovni«.
Tko se zanosi *čovjekom*, taj ne mari, doklegod
seže ovaj zanos, za osobe i pliva u idealnom, svetom interesu.
Ta *čovjek* nije osoba nego jedan ideal, jedan utvor.
*Čovjeku* sad može pripadati priračunati se najrazličitije.
Nađe li se kao njegov glavni zahtjev smjernost,
tad nastaje religiozno popovstvo; vidi li ga se u ćudorednosti,
tad podiže ćudoredno popovstvo svoju glavu. Popovski
duhovi naših dana stoga žele iz svega napraviti jednu »religiju«;
»religiju slobodnosti, religiju jednakosti. itd«, a sve
im ideje postaju »svetom stvari«, npr. sâmo državno
građanstvo, politika, javnost, sloboda tiska, porotni sud, itd.
Što sad znači u tom smislu »nevlastokorisnost«?
Imati samo neki idealni interes pred kojim ne važi nikakav
ugled osobe!
Tom se opire tvrda glava svjetovnog čovjeka, no
tisućljećima je vazda barem toliko podlijegao da je morao
je saviti nepokornu šiju i »štovati višu silu«: popovstvo ga
je pritisnulo. Ako je svjetovni egoist stresao Jednu višu silu,
npr. zakon Starog zavjeta, rimskog papu itd., odmah bijaše
nad njim jedna sedmostruka viša, npr. vjera na mjestu zakona,
preobraženje svih laika u duhovnike na mjestu ograničenog
klera, itd. Prolazio je kao Obsjednuti u kojemu je
sedam vragova bilo kad je vjerovao da se jednog oslobodio.
Na gore navedenom mjestu građanskoj se klasi
odriče svaka idealnost itd. Ona je svakako mahinirala protiv
idealne konsekvence kojom je Robespierre htio provesti princip.
Instinkt njezinog interesa mu je rekao da ta konsekvencija
premalo harmonira s onim do čega je njoj i da bi značilo
djelovati protiv samog sebe ako bi principijelnom oduševljenju
htjela ići na ruku. Mora li se ona možda ponašati
tako nesebično da se odrekne svih svojih svrha, da bi do
trijumfa dovela jednu oporu teoriju? Dakako, popovima se
valjano obriče ako ljudi posluhnu njihov poziv »odbaci sve
i slijedi me« ili »predaj sve što imaš i podaj to siromasima,
tako ćeš imati blago na nebu i dođi i slijedi me«. Neki odlučni
idealisti slušaju taj poziv; no većina naprotiv djeluje
poput Ananiasa i Sapphire, ponašajući se napola popovski
i religiozno, napola svjetovno, služeći bogu i Mamonu.
Ne zamjeram građanskoj klasi što se s Robespierreom
nije dala lišiti svojih ciljeva, tj. što se je kod svog
egoizma raspitala koliko smije dati prostora revolucionarnoj
ideji. Ali bi se onima moglo zamjeriti (ako je zamjerka
uopće primjerena) koji su dopustili da se interesom građanske
klase liše vlastitog. Ipak, neće li oni također kad-tad
razumjeti gdje je njihov probitak? August Becker kaže: »Da
bi se zadobilo proizvođače (proletere) nije nipošto dovoljna
negacija uobičajenog pojma prava. Nažalost se ljudi malo
staraju za teorijsku pobjedu ideje. Mora im se demonstrirati
ad oculos kako ta pobjeda može praktično koristiti
životu«. [20] A na str. 32: »Ljude morate sčepati za njihove
zbiljske interese, ako hoćete na njih djelovati.« Odmah potom
pokazuje on kako se među našim seljacima širi pristojna
bezćudorednost, jer oni radije slijede svoj zbiljski interes
nego zapovijedi ćudorednosti.
[20] August Becker: Die Volksphilosophie unserer Tage. Neumünster bei Zürich.
1843. S. 22.
Jer su revolucionarni popovi i učitelji služili *čovjeku*,
zato su ljudima rezali vratove. Revolucionarni laici
ili profani nisu od odsijecanja vratova većma zazirali, no
bijahu manje zabrinuti za ljudska prava, tj. za prava *čovjeka*
nego za svoja vlastita.
Međutim, kako dolazi do tog da egoizam onih
koji utvrđuju osobni interes i svo vrijeme za njega pitaju,
ipak ponovno podliježe popovskom i učiteljskom, tj. idealnom
interesu? Njihova osoba čini se njima samima premalom,
neznačajnom, pa ona to i jest a da bi mogli zahtijevati
Sve i da bi se mogli potpuno probiti. Siguran znak toga je
u tom što oni sami sebe dijele u dvije osobe: u jednu vječitu
i jednu vremenitu i svaki put brinu samo ili za jednu
ili za drugu, nedjeljom za vječitu, radnim danom za vremenitu,
u molitvi za onu, u radu za ovu. Oni imaju popa u sebi
pa ga se zato ne mogu otarasiti a svake nedjelje slušaju
karanje svoje unutarnjosti.
Kako su se ljudi nahrvali i naračunali da bi *dokučili*
to dualističko bistvo. Ideja je slijedila ideju, princip
princip, sistem sistem i ni jedno nije znalo trajno prigušiti
proturječje »svjetovnog« čovjeka, tzv. egoiste. Ne dokazuje
li to da su sve one ideje bile previše nemoćne da u se prime
svo Moje htijenje i zadovolje ga? One Mi bijahu i ostahu
neprijateljske, iako neprijateljstvo bijaše duže vremena
uvijeno. Hoće li i s *vlastitošću* biti isto tako? Nije li i ona samo
pokušaj posredovanja? Na koji god sam se princip obratio,
kao recimo na onaj uma, morao sam se uvijek ponovno od
njega odvratiti. Ili mogu li Ja uvijek biti uman, u svemu
Moj život urediti prema umu? *Stremiti* prema umnosti Ja
mogu, Ja ju mogu *ljubiti* kao baš boga i svaku inu ideju. Ja
mogu biti filosof, ljubitelj mudrosti kao što ljubim boga.
No što Ja ljubim, čemu Ja stremim, to je samo u Mojoj
ideji, Mojoj predstavi, Mojoj misli: to je u Mojem srcu,
Mojoj glavi, to je u Meni kao srce, no to nije Ja, Ja nisam to.
Djelotvornosti popovskih duhova osobito pripada
ono što se često naziva *»moralni utjecaj«*.
Moralni utjecaj počinje tamo gdje počinje i *ponižavanje*,
on nije ništa ino nego to ponižavanje sâmo, lomljenje
i savijanje smionosti do *poniznosti*. Ako nekome doviknem
da se pri miniranju kakve stijene skloni iz njene blizine,
Ja tim traženjem ne vršim moralni utjecaj; ako kažem
djetetu da će izgladnjeti ako ne jede što je na stol postavljeno,
to nije moralni utjecaj. No ako mu kažem: Ti ćeš moliti,
štovati roditelje, respektirati raspelo, govoriti istinu, itd.,
jer to pripada čovjeku i jest poziv čovjeka ili čak božja
volja, tu jest moralni utjecaj: jedan čovjek se ima pokloniti
pred *pozivom čovjeka*, mora biti poslušan, mora postati
ponizan, mora se odreći svoje volje za jednu tuđu koja je
postavljena kao pravilo i zakon; on se ima *poniziti* pred nečim
*Višim*: sebeponiženje. »Tko se sam ponižava, bit će uzvišen.«
Dakako, djeca se moraju na vrijeme *priučiti* na smjernost,
božje blaženstvo i poštenje; dobro odgojeni čovjek jest onaj
kojem su »dobra načela« *utuvljena* i *utisnuta*, batinom
utjerana i upropovijedana.
Ako se na to slegne ramenima, oni Dobri odmah
zdvojno lome ruke i prizivlju: »Ali za nebesa, ako se djeci
ne trebaju dati dobre pouke, oni će dospjeti ravno u ždrijelo
grijeha i postat će bezkorisni nevaljalci!« Polako, Vi
profeti nevolje. Ničemu korisni u vašem smislu postat će oni
svakako, no Vaš smisao je upravo jedan ničem koristan
smisao. Bezobrazni derani neće se dati vašim brbljarijama
nagovoriti i ucmoljiti i neće imati sućuti za vaše gluposti
koje od pamtivijeka rojite i trabunjate: oni će ukinuti
nasljedno pravo, tj. oni neće htjeti *naslijediti* Vaše gluposti kao
što ste ih Vi naslijedili od očeva; oni će iskorijeniti *nasljedni
(istočni) grijeh*. Ako im zapovijedite: klanjaj se pred
Najvišim, oni će odgovoriti: ako Nas on hoće sagnuti, nek sam
dođe i to učini; Mi se u najmanju ruku nećemo pokloniti dobrovoljno.
A ako im zaprijetite njegovim gnjevom i njegovim
kaznama oni će te uzeti kao prijetnju kakvim vauvau. Ne
uspije li Vam više da im utjerate strah pred sablasti, tad
je vladavini sablasti kraj a bajke dojilje ne nalaze nikakvo –
*vjerovanje*.
A nisu li opet liberali ti koji uporno zahtijevaju
dobar odgoj i poboljšanje odgajalaštva? Jer kako bi i mogao
nastati njihov liberalizam, njihova »sloboda u granicama
zakona« bez strogog uzgoja? Ako i ne odgajaju baš za bogobojazan,
utoliko strože zahtijevaju *čovjekobojazan*, tj.
strah pred *čovjekom* i bûde tim uzgojem »oduševljenje za
istinski ljudski poziv«.
Proteklo je dugo vremena u kojem se zadovoljavalo
tlapnjom da se ima *istinu* a da se nije ozbiljno mislilo
o tom, ne mora li se možda sam biti istinit da bi se posjedovalo
istinu. To vrijeme bijaše *Srednji vijek*. Običnom, tj.
stvarnom sviješću, onom sviješću koja ima prijemljivost
samo za stvari ili ono Osjetilno ili što dospijeva samo do osjetila
pomišljalo se shvatiti ono Nestvarno, Neosjetilno. Kao
što se napinje oči da bi se vidjelo ono udaljeno ili mukotrpno
vježba ruka dok prsti ne postignu dovoljno umijeća
da bi vješto posegnuli za tipkama: tako se na najrazličitije
načine trapilo sama sebe kako bi se bilo sposoban potpuno
u sebe primiti ono Nadosjetilno. Što se istrapilo bijaše samo
osjetilni čovjek, obična svijest, takozvano konačno ili predmetno
mišljenje. No budući je te mišljenje, taj razum, kojeg
Luther pod imenom uma »pljuje«, nesposoban za shvaćanje
onog Božanskog, njegovo je trapljenje pridonijelo
poimanju istinitosti toliko kao kad bi se noge iz godine u
godinu vježbalo u plesu i nadalo konačno na tom putu naučiti
svirati flautu. – Tek je Luther, s kojim se završava tzv.
Srednji vijek, pojmio da bi sam čovjek morao postati inim
ako hoće shvatiti istinitost, naime isto tako istinski kao istinitost
sama. Samo onaj tko istinitost već ima u vjeri, samo
tko u nju *vjeruje*, može u njoj sudjelovati, tj. samo je
vjernik nalazi pristupačnom i dokučuje njene dubine. Samo onaj
čovjekov organ koji može uopće puhati iz pluća, može naučiti
svirati na flauti i samo onaj čovjek može sudjelovati
u istinitosti koji ima za nju pravi organ. Tko je u stanju
misliti samo ono Osjetilno, Predmetno, Stvarno, taj si i u
istini predstavlja samo ono Stvarno. No istinitost je duh,
ono skroz naskroz Neosjetilno i zato samo za »višu svijest«, ne
za »zemaljski nastrojene«.
Prema tome, s Lutherom uzalazi spoznaja da istinitost,
jer je ona *misao*, jest samo za *mislećeg* čovjeka. A
to znači da bi čovjek morao nadalje zadobiti naprosto ino
stojište, naime nebesko, vjerničko, znanstveno ili stojište
*mišljenja* naspram svojeg predmeta – *misli*, stojište duha
spram duha. Dakle: samo se Jednako spoznaje Jednakim!
»Jednak si duhu kojeg poimaš.«
Jer je protestantizam slomio srednjovjekovnu hijerarhiju,
moglo se ukorijeniti mnijenje da je on slomio
hijerarhiju uopće i potpuno se previdjelo da je on bio baš
»reformacija«, dakle osvježenje zastarjele hijerarhije. Ona
srednjovjekovna bijaše samo slabašna hijerarhija, jer je
morala sve moguće barbarstvo profanoga nesvladano pored
sebe prepuštati i tek je reformacija očeličila moć hijerarhije.
Ako Bruno Bauer smatra: »Kao što je reformacija bila uglavnom
apstraktno otrgnuće religioznog principa od umjetnosti,
države i znanosti, dakle njegovo oslobođenje od onih moći
s kojima se povezao u Starom vijeku crkve i u hijerarhiji
Srednjeg vijeka, tako su i teološki i crkveni pravci koji
proizlaze iz reformacije samo konsekventna provedba te apstrakcije
religioznog principa od inih moći čovječanstva«[21]: tako
Ja vidim upravo u oprečnome ono pravo i moje, vladavina
duhova ili sloboda duha, – što dođe na jedno – nije bila
nikada prije tako obuhvatna i svemoćna, jer sadašnja, umjesto
da strgne religiozni princip od umjetnosti, države i znanosti,
dapače ove uzdiže iz svjetovnosti u »carstvo duha« i čini
ih religioznima.
[21] Bruno Bauer (Rec.): Theodor Kliefoth: Einleitung in die Dogmengeschichte.
Parchim und Ludwigslust 1839, In: Anekdota zur neuesten deutschen Philosophie
und Publizistik. Hrsg. vom Arnold Ruge, Bd. 2. Zürich u. Winterthur 1843. S.
152–53.
Prikladno se poređivalo Luthera i Cartesiusa:
»Tko vjeruje, jest jedan bog« i »Mislim, dakle jesam« (cogito,
ergo sum). Nebo čovjeka jest *mišljenje*, – duh. Sve mu
se može istrgnuti, no ne mišljenje, ne vjera. *Određena* vjera,
kao vjera u Zeusa, Astarte, Jehovu, Alaha, itd. može biti
razorena, sama vjera naprotiv, jest nerazoriva. U mišljenju
je slobodnost. Što Ja trebam i za čim gladujem, to Mi ne
jamči više nikakva *milost*, ni djevica Marija, ni zagovor
svetaca, ni razrješavajuća i obavezujuća crkva nego si Ja
to pribavljam sam. Ukratko, Moj bitak (ono sum) jest život
na nebu mišljenja, duha, jedan cogitare. No Ja sâm nisam
ništa ino nego duh, nego misleći (prema Cartesiusu), nego
vjerujući (prema Lutheru). Moje tijelo, to nisam Ja; Moje
meso može *patiti* od pohota ili muke. Ja nisam Moje meso
nego *Ja* sam *duh*, samo duh.
Ova se misao provlači kroz povijest reformacije
do danas.
Tek je novija filozofija nakon Cartesiusa ozbiljno
mislila dovesti kršćanstvo do potpune djelotvornosti,
time što je »znanstvenu svijest« uzdigla kao jedino istinsku
i jedino važeću. Zato ona započinje absolutnom *dvojbom*,
onim dubitare, »smrvljenjem« obične svijesti, odvraćanjem
od svega što nije legitimirano »duhom«, »mišljenjem«. Ništa
joj ne znači *priroda*, ništa ljudsko mnijenje, njihove »ljudske
uredbe« i ne miruje sve dok u Sve ne unese um i dok ne
može reći: »ono Zbiljsko je ono Umno i sàmo ono Umno je
ono Zbiljsko«. Tako je ona konačno dovela duh, um do pobjede
a Sve jest duh jer Sve jest umno, jer cijela priroda kao
čak i najizokrenutija mnijenja ljudi sadrže um: jer »sve mora
služiti Najboljem«, tj. voditi pobjedi uma.
Cartesiovo dubitare sadrži odlučujuću izreku da
samo cogitare, mišljenje, duh – *jest*. Potpuni raskid s
»običnom« svijesti koja zbiljnost pripisuje *neumnim* stvarima!
Samo ono Umno jest, samo duh jest. To je princip filosofije,
pravi kršćanski. Već je Cartesius oštro razlučivao
tijelo od duha a »duh je onaj koji sebi izgrađuje tijelo«, kaže
Goethe.
No sama ova filozofija, kršćanska ipak se neće
otarasiti Umnog i žesti se stoga protiv onog »čisto subjektivnog«,
protiv »dosjetki, slučajnosti, samovolje«, itd. Ona
hoće da u svemu bude vidljivo ono *Božansko* i da sva
svijest postane znanje Božanskog a čovjek posvuda zrije boga;
no bog nije nikad bez *vraga*.
Filozofom se upravo zato ne može nazivati onaj
tko doduše ima otvorene oči za stvari svijeta, jasan i nezaslijepljen
pogled, tko ima ispravan sud o svijetu, ali u svijetu
vidi upravo samo svijet, u predmetima samo predmete,
ukratko, sve vidi prozaično, kako jest; nego filozof je samo
onaj tko u svijetu pokazuje ili dokazuje nebo, u Zemaljskom
Nadzemaljsko, u Svjetovnom – *Božansko*. Onaj može biti
koliko god razuman, ipak se ostaje pri tom: Ono što ne vidi
razum razumnih, to u naivnosti njeguje dječja ćud. Ta dječja
ćud stvara tek filozofa, to oko za Božansko. Onaj ima
samo »običnu« svijest, tko pak zna ono Božansko i zna ga
izkazati, taj ima jednu »znanstvenu« svijest. Iz tog se razloga
prognalo Bacona iz carevine filozofa. Nadalje se svakako pričinja
da ono što se naziva engleskom filozofijom nije donijelo
ništa nego otkriće tzv. »otvorenih glava« kao što bijahu
Bacon i Hume. Englezi nisu znali naivnost dječje ćudi
uzdići do filozofijskog značaja, nisu znali iz dječjih ćudi –
načiniti filozofe. Ovo znači toliko: njihova filozofija nije mogla
postati *teološka* ili *teologija* a ipak se može samo kao
teologija zbiljski *izživjeti*, dovršiti se. Teologija je poprište
njene smrtne borbe. Bacon se nije starao za teološka pitanja
i kardinalne točke.
U životu ima spoznavanje svoj predmet. Njemačko
mišljenje, više nego ono ostalih, nastoji dospjeti do početka
i izvorišta života i tek u samom spoznavanju vidi život.
Cartesiusov cogito, ergo sum ima ovaj smisao: Živi se
samo ako se misli. Misaoni život znači: »duhovni život«!
Samo duh živi, njegov život je istinski život. Isto tako su u
prirodi samo »vječiti zakoni«, duh ili um prirode njen istinski
život. Samo misao živi, kako u čovjeku tako i u prirodi;
sve ino je mrtvo! Do ove apstrakcije, do života općenitosti
ili onog *Beživotnog* mora dospjeti povijest duha.
Samo bog, koji je duh, živi. Ne živi ništa nego sablast.
Kako se može za noviju filozofiju ili za novije
vrijeme tvrditi da su dospjeli do slobode, budući Nas nisu
oslobodili iz vlasti predmetnosti? Ili, zar sam Ja slobodan
od despota ako doduše ne strahujem od osobnog moćnika,
no od svake povrede pijeteta kojeg si Ja uobražavam da mu
dugujem? Stvari ne stoje inako ni s novijim vremenom.
Ono je samo preobrazilo *egzistirajuće* objekte, zbiljskog
vlastodršca, itd. u *predstavljene* tj. u *pojmove* pred kojima
se stari aspekt ne samo nije izgubio nego se intenzivirao.
Ako se bogu i vragu narugalo u njihovoj pređašnjoj tustoj
zbiljnosti, posvetila se njihovim pojmovima utoliko veća
pažnja. »Zla su se oslobodili, zlo je ostalo.« Malo se mislilo
na revolt spram opstojeće države, na obaranje opstojećih
zakona ako se jednom odlučilo ne dati si duže imponirati
onim Postojećim i Očevidnim; samo, tko bi se usudio zgriješiti
spram *pojma* države, ne podčiniti se *pojmu* zakona?
Tako se ostalo »građanin države« i »zakonski«, lojalni čovjek;
dakako umišljalo se da se je utoliko zakonskiji ukoliko
se je racionalnije odstranjivalo bivši manjkavi zakon da
bi se bilo odan »duhu zakona«. U svemu tom pretrpjeli su
samo objekti jedno preobličenje, ali su ostajali u svojoj
nadmoći i suverenstvu; ukratko, još se nalazilo u posluhu
i opsjednutosti, živjelo u *refleksij* i imalo kakav predmet
kojeg se reflektiralo, kojeg se respektiralo i pred kojim se
ćutilo strahopoštovanje i strah. Ništa se nije ino učinilo do
da se *stvari* preobrazilo u *predstave* o stvarima, u misli i
pojmove a ovisnost postala utoliko iskrenija i nerazrješivija.
Tako se npr. ne drži teškim emancipirati se od zapovijedi
roditelja ili izmaći pred opomenama strica ili tetke, pred
molbom, brata ili sestre; samo, otkazani posluh ulazi lako
u savjest, i što se manje popušta i pojedinačnim zahtjevima,
jer ih se racionalistički iz vlastitoga uma spoznaje kao neumne,
utoliko se savjesnije učvršćuje pijetet, porodična ljubav
i utoliko teže oprašta neko ogrješenje spram *predstave* koju
se ima o porodičnoj ljubavi i dužnosti pijeteta. Izbavljen iz
ovisnosti spram egzistirajuće porodice, zapada se u još
obvezatniju ovisnost o pojmu porodice: biva se ovladan
porodičnim duhom. Porodica opstojeća iz Hansa i Grete, itd.,
čija je vladavina postala bezmoćna, samo je učinjena unutarnjom
time što nam ona uopće kao »porodica« preostaje
kao ona na koju se upravo primjenjuje stara izreka: boga
se mora više slušati nego čovjeka, čije je značenje ovdje ovo:
Ja se doduše ne mogu pokoravati Vašim besmislenim zahtjevima,
no kao moja »porodica« Vi ostajete predmet moje
ljubavi i brige; jer »porodica« je jedan sveti pojam kojeg
pojedinac nikada ne smije uvrijediti. – I ova do misli,
predstave pounutarnjena i osjetilnosti lišena porodica važi
sad kao ono »Sveto« čija je despotija deset puta gora jer
buči u mojoj savjesti. Ova despotija se slama samo ako Mi
predstavljena porodica postane jedno *Ništa*. Kršćanske
izreke »Ženo, što Ja imam s Tobom«, [22] »Došao sam pobuditi
čovjeka protiv njegovog oca i kćerku protiv njene majke« [23]
i ine, praćene su upućivanjem na nebesku ili vlastitu porodicu
a ne znače više do zahtjev države da se u koliziji između
nje i porodice imaju slušati *njene* zapovijedi.
[22] Evanđelje po Ivanu, 2.4. (Hrv. prevod Biblije: »Što hoćeš ti od mene, ženo?«)
[23] Evanđelje po Matiji, 10.35. (»Došao sam rastaviti sina od njegova oca, kćerku
od njezine majke...«).
Slično kao s porodicom je i s ćudorednošću. Ćudoreda
se ponetko i odrekne, predstave »ćudorednosti« vrlo
teško. Ćudorednost je »ideja« ćudoreda, njegova duhovna
moć, njegova moć nad savjestima; suprotno, ćudored je
preveć materijelan da bi ovladao duhom i ne sputava jednog
»duhovnog« čovjeka, jednog tzv. neovisnog, jednog
»slobodnog duha«.
Protestant može to namjestiti kako hoće, ipak
mu ostaje svetim »sveto pismo«, »riječ božja«. Kome to više
nije »sveto«, taj je prestao biti – protestant. No time mu
ostaje svetim i ono što je u »svetom pismu« »propisano«, od
boga udešeno poglavarstvo, itd. Ove mu stvari ostaju
nerazrješive, nepribližljive, »uzvišene nad svaku dvojbu« i kako
je *dvojba*, koja je u praksi *uzdrmanje*, ono čovjekovo Najvlastitije,
to te stvari ostaju nad njim samim »uzvišene«.
Tko od toga ne može *uteći* taj će – *vjerovati*; jer u to
vjerovati znači biti za to *vezan*. Time što je u protestantizmu
*vjera* postala nešto unutarnjije, postalo je i *ropstvo* unutarnjije:
one se svetosti preuzelo u sebe, ispreplelo ih se sa
svim svojim čežnjama, učinilo ih se *»stvarju savjesti«*, pripravilo
se iz njih »svetu dužnost«. Zato je protestantu sveto
ono od čega njegova savjest ne može uteći a *savjesnost*
najjasnije naznačuje njegov karakter.
Protestantizam je zapravo učinio čovjeka »državom
tajne policije«. Špijun i vrebalačka »savjest« nadziru
svaku pobudu duha a svo djelovanje i mišljenje mu je »stvar
savjesti«, tj. stvar policije. U ovoj raztrganosti čovjeka na
»prirodni nagon« i »savjest« (nutarnja rulja i nutarnja policija)
obstoji protestant. Um biblije (namjesto katoličkog
»uma crkve«) važi kao svet a to čuvstvo i svijest da je biblijska
riječ sveta znači – savjest. Time je svetost »potisnuta
u savjest«. Ne oslobodi li se sebe od savjesti, svijesti Svetoga,
može se raditi doduše nesavjesno ali nikada bez savjesti.
Katolik se smatra zadovoljen ako izvrši *naredbu*;
protestant postupa prema »najboljem znanju i savjesti«.
Katolik je sam *laik*, protestant je sam *duhovnik*. Upravo to
je napredak od Srednjeg vijeka i istovremeno prokletstvo
reformatorskog razdoblja što je ono duhovničko postalo
potpuno.
Što jezuitski moral bijaše ino do nastavak
trgovine oprostima, samo što je sad, onaj svojih grijehova
rasterećeni stekao neki *uvid* u oprost grijeha i osvjedočio
se kako mu je zbilja grijeh oduzet, jer u ovom ili onom određenom
slučaju (kazuisti) to što je počinio uopće nije grijeh.
Trgovina oprosta dopustila je sve grijehe i prestupe a svaku
pobudu savjesti dovela do šutnje. Cijela osjetilnost je
smjela vladati, samo ako je od crkve odkupljena. To prednovanje
osjetilnosti nastavili su jezuiti, dok su ćudoredno strogi,
mračni, fanatični, pokajnički, skrušeni, moleći protestanti
svakako kao istinski dovršitelji kršćanstva dali važenje samo
duhovnom i duhovničkom čovjeku. Katolicizam, posebno
jezuiti su na taj način išli na ruku egoizmu, našli unutar
samog protestantizma nedobrovoljne i nesvijesne pristaše
i spasili Nas od razora i rasapa *osjetilnosti*. Ipak,
protestantski duh sve više širi svoje gospodstvo i budući ono Jezuitsko
predstavlja pored njega, »Božanskog« samo ono od sveg
božanskog nerastavljivo »Vražje«, to se ono ne može nigdje
samo potvrditi nego mora promatrati kako npr. u Francuskoj
konačno pobjeđuje filistarstvo protestantizma i kako je
duh iznad svega.
Uobičajeva se protestantizmu dati kompliment
da je ono Svjetovno opet doveo do časti, npr. brak, državu,
itd. No baš njemu je Svjetovno kao Svjetovno, ono Profano
još mnogo nehajnije nego katolicizmu koji daje da profani
svijet obstoji, čak kuša njegove užitke, dok se umni, konsekventni
protestant sprema posve uništiti ono Svjetovno
i to jednostavno tako da ga *posveti*. Tako je brak lišen
prirodnosti time što je postao svet, ne u smislu katoličkog
sakramenta gdje on samo od crkve prima posvećenje, dakle
u osnovi jest nesvet, nego u tom smislu da je on odsad nešto
sobom sveto, jedan sveti odnos. Isto tako država, itd.
Prije je papa davao njoj i njenim vladarima posvećenje i svoj
blagoslov; sada je država od početka sveta, ona je majestet a
da ne potrebuje svećenikova blagoslova. Uopće poredak prirode ili
prirodno pravo bijahu svetkovani kao »božanski poredak«.
Zato se npr. u Augsburškoj konfesiji, čl. 11 kaže:
»Tako ostajemo suglasno kod izrijeka koji su kazali juriskonzulti
mudro i pravo: prirodno je pravo da su muž i žena
zajedno. Ako je *prirodno pravo, tad je to poredak božji*,
dakle usađeno u prirodi i dakle također *božansko* pravo.«
A zar je možda više od prosvjetiteljskog protestantizma kad
Feuerbach ćudoredne odnose doduše ne proglašava poretkom
božjim, ali ih zato zarad u njima obitavajućeg *duha*
proglašava svetim? »No, brak – naravno kao slobodni savez
ljubavi – jest *kroz samog sebe*, kroz *prirodu* sveze koja
tu biva zaključena, *svet*. Samo je *onaj* brak *religiozan* koji
je *istinski*, koji odgovara *bistvu* braka, koji odgovara ljubavi.
A tako je sa svim ćoclorednim odnosima. Oni su samo tamo
*moralni*, samo su tamo s ćudorednim smislom njegovani
gdje važe *po sebi samima kao religiozni*. Istinsko prijateljstvo
je samo tamo gdje su granice prijateljstva čuvane religioznom
savjesnošću, onom istom savjesnošću kojom vjernik
čuva dignitet svog boga. *Sveto* jest i nek Ti bude sveto
prijateljstvo, sveto vlasništvo, svet brak, sveta dobrobit
svakog čovjeka, ali sveto *o i za se.*« [24]
[24] Das Wesen des Christentums. 2. vermehrthe Auflage. Leipzig 1843.
S. 403.
Ovo je jedan vrlo bitan moment. U katolicizmu
može se doduše ono Svjetovno *blagosloviti* ili *posvetiti*, no
bez tog svećeničkog blagoslova nije sveto; naprotiv, u
protestantizmu su svjetovni odnosi *sobom samima sveti*, sveti
po svojoj pukoj egzistenciji. S blagoslovom, kojim se dodeljuje
svetost, usko je povezana i jezuitska maksima: »Svrha
posvećuje sredstva«. Ni jedno sredstvo nije za sveto ili
nesveto nego njegov odnošaj prema crkvi, njegova korist za
crkvu posvećuje sredstvo. Umorstvo kralja bilo je oglašeno
za takovo; no ako je izvršeno u korist crkve, može biti sigurno
svog, iako možda ne otvoreno izrečenog, posvećenja.
Protestantu majestet važi kao sveta, katoliku bi ona mogla
kao takova važiti samo ona od velikog svećenika blagoslovljena
i samo mu stoga važi kao takova jer joj je papa tu svetost,
iako bez posebnoga akta, jednom za svagda dodijelio.
Kad bi on povukao svoj blagoslov, ostao bi kralj
katoliku samo »svjetovnjak ili laik«, »neblagoslovljeni«.
Dok protestant nastoji u samom Osjetilnome odkriti
svetost, da bi onda visio na svetosti, dotle katolik pače
tezi izagnati osjetilnost iz sebe u posebnu oblast u kojoj ona
kao i ostala priroda zadržava svoju vrijednost za se.
Katolička je crkva iz svog blagoslovljenog staleža izlučila svjetovni
brak i uskratila one Njezine svjetovnoj porodici; protestantska
je proglasila brak i porodičnu vezu svetima i zato ne
neprikladnima za svoje duhovnike.
Jezuit smije kao dobar katolik sve posvetiti. On
si npr. treba samo reći: Ja sam kao svećenik crkvi nužan,
no služim joj revnije ako valjano stišam svoje požude; prema
tome hoću zavesti ovu djevojku, otrovati svog prijatelja, itd;
Moja svrha je sveta jer je svećenikova te dakle posvećuje
sredstvo. Ta to se na kraju kraja ipak zbiva u korist
crkve. Zašto bi katolički svećenik trebao zazirati od
toga da caru Heinrichu VII pruži otrovanu hostiju za –
dobro crkve?
Pravi crkveni protestanti radili su revno protiv
svakog »nedužnog zadovoljstva«, jer je nedužno moglo biti
samo ono Sveto, Duhovno. U čemu nisu mogli pokazati
sveti duh, to su protestanti morali odbaciti: ples, kazalište,
raskoš (npr. u crkvi), i sl.
Nasuprot tog puritanskog kalvinizma je luteranstvo
opet više na religioznom, tj. duhovnom putu, je radikalnije.
Onaj naime smjesta isključuje mnoštvo stvari kao
osjetilne i svjetovne, te *purificira* crkvu; luteranstvo naprotiv
nastoji gdje je moguće u sve stvari unijeti *duh*, spoznati
sveti duh u svemu kao bistvo i tako sve svjetovno *posvetiti*.
(»Poljupcu iz poštovanja nitko se ne sklanja«. Duh poštenja
ga posvećuje.) Otud uspijeva i luteranu Hegelu (on se na
jednom mjestu izjašnjava da je »htio ostati luteran«) potpuna
provedba pojma kroz sve. U svemu je um, tj. sveti duh,
ili: »ozbiljsko je umno«. Zbiljsko je naime zaista sve, jer
u svemu, npr. svakoj laži se može odkriti istina: nema absolutne
laži, absolutnog zla, i sl.
Velika »djela duha« su stvorili gotovo samo protestanti,
jer samo oni bijahu učenici i dovršitelji *duha*.
Kako malo može čovjek savladati! On mora pustiti
Sunce da kruži po svojoj putanji, more da tjera svoje
valove, brda da strše k nebu. Tako on stoji nemoćno pred
*Nesavladivim*. Može li on odoljeti dojmu da je nemoćan
spram ovog gorostasnog svijeta? Svijet je jedan čvrsti *zakon*
kojem se on mora podvrgnuti, svijet određuje njegovu *sudbinu*.
Kamo smjeraše predkršćansko čovječanstvo? Otarasiti
se juriša udesa, ne dati se njime alterirati. Stoičari su to
dosegli u apatiji, kad su nasrtaje prirode proglasili nehajnima
i time se nisu dali aficirati. Horatius izriče glasovito
Nil admirari čime jednako objavljuje nehajnost onog *Inoga*,
svijeta: on ne smije na Nas utjecati, pobuditi Naše buđenje.
A ono impavidum ferient ruinae izražava istu *neuzdrmanost*
kao i psalam 46, 3: »Stoga se ne bojmo kad se ljulja zemlja.«
U svem tom je otvoren prostor za kršćansko načelo da je
svijet isprazan, za kršćansko *preziranje svijeta*.
*Neuzdrmljivi* duh »mudraca«, kojim je stari svijet
pripremio svoj završetak, doživljava sad *unutarnje uzdrmanje*
od kojeg ga ne može zaštiti nikakva ataraksija,
nikakva stoička hrabrost. Duh, osiguran od svih utjecaja
svijeta, neosjetljiv na njegove udarce i *uzvišen* nad njegove
nasrtaje, ničem se ne diveći, nikakvim rušenjem svijeta iz
svoje ravnoteže neizbačen – opet je nezadrživo prekipio,
jer su se u njegovoj vlastitoj unutrašnjosti razvili plinovi
(duhovi) a nakon što je *mehanički* udar izvana postao
nedjelotvoran, *kemijski su naponi*, koji u unutrašnjosti pobuđuju,
počeli svoju čudesnu igru.
Stara povijest završava zapravo time što sam Ja
izborio moje vlasništvo svijeta. »Sve stvari Mi je predao
otac Moj«. (Evanđelje po Mateju, 11.27). On je prestao spram
Mene biti nadmoćan, nepristupan, svet, božanski, itd., on
je *»obezbožen«* i Ja postupam s njim kako se Meni sviđa,
tako da bih, kad bi mi do tog bilo stalo, mogao na njemu
očitovati svu čudesnu snagu, tj. moć duha, premještati brda,
zapovijediti dudovom drveću da sâmo sebe izčupa i presadi
u more (Evanđelje po Luki, 17.6), sve moguće, tj. *mislivo*:
»Sve je moguće onom koji vjeruje«.[25] Ja sam *gospodar* svijeta,
Moja je *»gospodstvenost«*. Svijet je postao *proizaičan*
jer je iz njega izčezlo ono Božansko: on je Moje vlasništvo
kojim vladam potpuno slobodno, kako je Meni (naime duhu)
drago.
[25] Evanđelje po Marku, 9.23.
Kada sam se podigao da budem *vlastitelj svijeta*,
izborio je egoizam svoju prvu potpunu pobjedu, prevladao
je svijet, postao je *bezsvjetan* i stavio je pod ključ tekovinu
jednog drugog doba svijeta.
Prvo vlasništvo, prva »gospodstvenost« je izborena!
No gospodar svijeta nije još gospodar svojih misli,
svojih čuvstava, svoga htijenja: on nije gospodar i vlastitelj
duha, jer je duh još svet, »sveti duh« a bezsvjetni
kršćanin ne može postati »bezbožni«. Dok je antička borba
bila borba protiv *svijeta*, srednjevjekovna (kršćanska) je
borba protiv *sebe*, duha; onâ protiv vanjskog svijeta, ova
protiv nutarnjeg. Srednjovjekovna je »okrenuta u sebe«,
misleća i misaona.
Sva mudrost starih je *svjetska mudrost*, sva mudrost novih je *bogoslovlje*.
Pogani (među njima i židovi) bijahu gotovi sa
*svijetom*; no sad se radilo o tome da budu gotovi sa sobom,
*duhom*, tj. da budu bezduhovni ili bezbožni.
Gotovo dva tisućljeća radimo na tome da sveti
duh Nama podčinimo i pokoji komadić svetosti smo malo
pomalo otkidali i gazili nogama; no divovski protivnik se
podiže uvijek iznova s izmijenjenim likom i imenom. Duh
još nije obezbožen, obesvećen, lišen blagoslova. Doduše on
već podulje ne leprša poput goluba nad našim glavama, on
doduše ne usrećuje više samo svoje svece, nego dopušta da
ga i laici hvataju, itd., no kao duh čovječanstva, kao ljudski
duh, tj. duh *čovjeka*, ostaje on Meni, Tebi još uvijek jedan
*tuđi* duh, još daleko od toga da postane Naše neograničeno
*vlasništvo* kojim upravljamo potpuno slobodno kako se
nama sviđa. Međutim, izvjesno je da se jedna stvar zbila
i uočljivo usmjerila tok postkršćanske povijesti: to bijaše
težnja da se sveti duh učini *ljudskijim* te da ga se približi
čovjeku ili čovjeka njemu. Time se postiglo da se on najzad
mogao shvatiti kao »duh čovječanstva« i da se pod različitim
nazivima kao »ideja čovječanstva, ljudstvo, humanost, opće
čovjekoljublje«, itd. pojavio prikladniji za oslovljavanje,
prisniji, pristupačniji.
Ne treba li se misliti da bi sad svatko mogao
imati sveti duh, prihvatiti ideju čovječanstva, ljudstvo u
sebi dovesti do lika i egzistencije?
Ne, duhu nije skinuta njegova svetost i oteta
njegova nepribliživost, on Nam nije dohvatljiv, nije Naše
vlasništvo; jer duh čovječanstva nije *Moj* duh. On može biti
Moj *ideal* i kao misao nazivam ga Mojim: *misao* čovječanstva
je Moje vlasništvo a to Ja dokazujem dovoljno time da
ga postavljam posve po svojoj volji i danas oblikujem ovako,
sutra inako: Mi ga sebi predstavljamo na najrazličitije
načine. No on je ujednako fideikomis kojeg Ja ne mogu niti
odsvojiti niti ga se otarasiti.
Svakojakim preobrazbama bivaše iz svetoga duha
s vremenom *»absolutna ideja«* koja se opet u različitim slamanjima
razbila u različite ideje čovjekoljublja, umnosti,
građanske kreposti, itd.
Mogu li Ja pak ideju mojim vlasništvom nazivati
ako je ona ideja čovječanstva i mogu li Ja duh prevladanim
držati ako Ja imam njemu služiti, njemu »Mene žrtvovati«?
Završavajuća starina je tek onda stekla svoje vlasništvo
svijeta kad je svoju nadmoć i »božanstvenost« slomila, svoju
nemoć i »ispraznost« spoznala.
Slično je to i s *duhom*. Ako sam Ja njega do
jednog *utvora* a njegovu vlast nadamnom do jedne *daske*
snizio, tad se on ima oskvrnutim, obesvećenim, obezboženim
smatrati i tad *upotrebljavam* Ja njega kao što se *prirodu*
prema nahođenju *upotrebljava*.
»Priroda stvari«, »pojam odnosa« ima Mene voditi
u obradi iste ili u zaključenju istoga. Kao da pojam neke
stvari za se egzistira i kao da nije pače pojam onaj kojeg
se o nekoj stvari pravi! Kao da jedan odnos, u koji Mi ulazimo,
nije po jedinosti onog ulazećeg sam jedini! Kao da o
tome zavisi kako ga ini rubriciraju! Kako se pak »bistvo čovjeka«
od zbiljskoga čovjeka rastavilo a ovoga se po onom
prosuđivalo, tako se rastavlja i njegovo postupanje od njega
i procjenjuje ga se prema »ljudskoj vrijednosti«. *Pojmovi*
trebaju posvuda odlučivati, pojmovi upravljati životom, pojmovi
*gospodariti*. To je religiozni svijet kojem je Hegel dao
jedan sistematski izraz time što je metodu doveo do besmisla
a pojmovne uredbe dovršio do zaokružene, čvrsto utemeljene
dogmatike. Prema pojmovima biva Sve odverglano a zbiljski
čovjek, tj. Ja biva prisiljeno prema zakonima pojma živjeti.
Može li biti hudijeg gospodstva zakona i nije li kršćanstvo
odmah na početku priznalo da je ono htjelo gospodstvo zakona
židovstva još strožije primijeniti? (»Ni jedno slovo
zakona ne smije nestati!«)
Liberalizam je stavio samo ine pojmove na dnevni
red, naime mjesto božanskih ljudske, mjesto crkvenih
državne, mjesto vjerskih »znanstvene« ili općenitije: mjesto
»sirovih stavova« i sastava zbiljske pojmove i vječite zakone.
Sad ne gospodari u svijetu ništa do *duh*. Jedno
nebrojeno mnoštvo pojmova zuje u glavama a što čine oni
koji streme dalje? Oni negiraju te pojmove da bi doveli nove
na njihovo mjesto! Oni kažu: Vi si pravite jedan krivi pojam
o pravu, o državi, o čovjeku, o slobodnosti, o istinitosti, o
braku, itd.: pojam prava, itd. jest pače onaj kojeg Mi sad
postavljamo. Tako stupa naprijed pojmovna zbrka.
Svjetska povijest se spram Nas okrutno obhodila
a duh je jednu svemoćnu vlast izborio. Ti moraš Moje bijedne
cipele štovati koje bi mogle Tvoje bose noge štititi, moju
sol kojom bi Tvoj krumpir postao jestiv; moju raskošnu
kočiju čiji posjed bi odjednom uklonio svu Tvoju nuždu:
Ti za tim ne smiješ posegnuti. Svemu tome i nebrojenom
inome ima čovjek *samostojnost* priznati, to mu ima važiti
za nedohvatljivo i nepristupno, ima mu biti uskraćeno. On
to mora poštovati, respektirati; jao njemu ako požudno
svoje prste ispruži: Mi to nazivamo »imati duge prste«.
Kolicno Nam je prosjački malo ostalo, da, baš
gotovo ništa! Sve je uskraćeno, Mi se ne smijemo na ništa
odvažiti ako Nam nije dano: Mi živimo još samo od *milosti*
davatelja. Ni iglu ne smiješ podići osim ako si pribavio
dozvolu da to *smiješ*. A pribavio od koga? Od *respekta*! Samo
ako je on Tebi kao vlasništvo prepusti, samo ako je Ti kao
vlasništvo *respektirati* možeš, samo je onda smiješ uzeti. Pa
opet Ti ne smiješ imati ni jednu misao, izgovoriti ni jedan
slog, počiniti ni jedno djelo koje bi svoje jamstvo samo u
Tebi imalo, mjesto da ga primiš od ćudorednosti ili uma
ili ljudskosti. Sretne li nepristranosti požudnog čovjeka, kako
li Te se nemilosrdno na oltaru pristranosti nastojalo zaklati!
Oltar pak presvođuje jedna crkva a njeni se zidovi
šire sve dalje. Što oni opasuju jest – *sveto*. Ti ne možeš
više do tog doprijeti, ne možeš to više dotaći. Vičući od razdiruće
gladi Ti tumaraš oko tih zidova da bi pronašao malo
profanog a krugovi Tvog trka stalno bivaju širi. Uskoro ona
crkva opkoljava cijelu Zemlju i Ti si istjeran do krajnjeg
ruba; još jedan korak i *svijet Svetoga* je pobijedio: Ti toneš
u ponor. Zato dođi k sebi dok je još vrijeme, ne bludi dalje
po popasenom Profanom, odvaži se na skok i baci se kroz
vrata u svetište sâmo. Ako ono *Sveto proždereš*, učinio si ga
*Vlastitim*. Probavi hostiju i Ti si se nje otarasio.
*** 3. Slobodni
Kako su gore Stari i Novi prikazani u dva odjeljka,
moglo bi se činiti da će se ovdje u trećem odjeljku Slobodni
izdavati za samostalne i odjeljene. No to nije tako.
Slobodni su samo Noviji i Najnoviji među »Novima« i u posebnom
odjeljku samo zato su prikazani jer pripadaju sadašnjosti,
a ono Sadašnje prije svega pobuđuje našu pažnju.
Ja »Slobodne« dajem samo kao prevod za liberale, no obzirom
na pojam slobode i uopće ponečeg inog, čije se prednimno
uvlačenje ne može izbjeći, moram uputiti na ono što
će doći kasnije.
**** 3.1. Politički liberalizam
Nakon što se ispraznio kalež tzv. absolutnog kraljevstva
gotovo do taloga u osamnaestom se je stoljeću prejasno
shvatilo da njegov napitak ne miriše ljudski a da se
ne bi žudjelo za nekim inim vrčem. »Ljudi«, što ipak bijahu
Naši očevi, konačno su zahtjevali da ih se takvima smatra.
Tko u Nama vidi nešto ino nego ljude, u njemu
nećemo ni Mi htjeti vidjeti jednog čovjeka nego jednog
nečovjeka i susretat ćemo ga kao nečovjeka; tko Nas naprotiv
prizna kao ljude i štiti od opasnosti da se s Nama postupa
nečovječno, toga hoćemo štovati kao Našeg istinskog zaštitnika
i pokrovitelja.
Ako držimo zajedno i ako jedan u drugom štitimo
čovjeka, tad Mi u našem *držanju zajedno* nalazimo nužnu
zaštitu, a u Nama, *onima koji drže zajedno* jednu zajednicu
onih koji znaju svoje ljudsko dostojanstvo i kao »ljudi«
drže zajedno. Naše *držanje zajedno* jest *država*, mi koji
držimo zajedno jesmo nacija.
U našem Zajedno kao nacija ili država Mi smo
samo ljudi. Kako se Mi inače ponašamo kao pojedinci i kojim
sebičnim nagonima hoćemo podleći, to pripada samo
Našem *privatnom životu*; Naš *javni* ili državni život je jedan
*čisto ljudski*. Što je u Nama neljudski ili »egoistično«, to je
sniženo do »privatne stvari« i Mi točno lučimo državu od
»građanskog društva« u kojem »egoizam« tjera svoje bistvo.
Istinski čovjek je nacija, pojedinac pak vazda
jedan egoist. Zato odbacite Vašu pojedinačnost i upojedinjenost
u kojima kuće egoistična nejednakost i nemir i potpuno
se zavjetujte istinskom čovjeku, naciji ili državi. Tad
ćete važiti kao ljudi i imati sve što je čovjekovo; država, istinski
čovjek će Vam dati pravo kao Njihovima i dat će
Vam »ljudska prava«: čovjek Vam daje njegova prava!
Tako glasi govor građanstva!
Građanstvo nije ništa ino do misao da država
jest sve u svemu, istinski čovjek i da ljudska vrijednost
pojedinca obstoji u tom da bude građanin države. Da bude
dobar građanin, u tom on traži svoju najvišu čast, iznad
toga ne poznaje on nikakvo Više osim, u najbolju ruku, ono
antikvarno – jedan dobar kršćanin.
Građanstvo se razvijalo u borbi protiv privilegiranih
staleža koji su s njim postupili cavalièrement [drzovito] kao
s »trećim staležom« i strpali ga zajedno s »canaille« [ološ, rulja].
Dakle, dosad se »vidjelo u državi nejednaku osobu«. Sin plemića
je odabiran za položaje za kojima su se zaludno ogledavali
najodlučniji građani, itd. Protiv toga se je pobunio građanski
osjećaj. Nikakvo odlikovanje više, nikakvo predpostavljanje
osoba, nikakva staleška razlika! Svi su jednaki! Dalje
se ne smije slijediti nikakav *posebni interes* nego *opći interes
svih*. Država treba biti zajednica slobodnih i jednakih
ljudi i svaki se treba posvetiti »dobrobiti cjeline«, u *državi*
uzalaziti, državu činiti svojom svrhom i idealom. Država!
Država!, tako je glasio opći poziv i zatim se tražilo »pravo
državno ustrojstvo«, najbolja konstitucija, dakle država u
svom najboljem ustroju. Misao države uvukla se u sva srca
i probudila oduševljenje; njoj služiti, tom svijetovnom bogu,
to bijaše nova služba božja i kult. Prasnula je istinska *politička* epoha. Služiti državi ili naciji, to bijaše najviši ideal,
državni interes – najviši interes, državna služba (zato se
ni u kom slučaju nije moralo biti službenik) – najviša čast.
Tako posebni interesi i osobnosti bijahu poplašeni
a požrtvovanje za državu postade šibolet. *Sebe* se mora
napustiti i živjeti samo za državu. Mora se »nezainteresirano«
postupati, mora se ne htjeti koristiti *sebi* nego državi. Ona
je tako postala istinskom osobom, pred kojom pojedinačna
osobnost izčezava: ne živim Ja nego Ona živi u Meni. Zato
se spram prijašnje sebičnosti bijaše uzdržan, bijaše se sama
nevlastokorisnost i neosobnost. Pred tim bogom – državom
izčeznu svaki egoizam i pred njom bijahu svi jednaki: oni
bijahu bez svake ine razlike – ljudi, ništa nego ljudi.
Na zapaljivom materijalu *vlasništva* planula je
revolucija. Vlada je trebala novac. Sad je ona morala uzistiniti
načelo da je *absolutna*, dakle gospodarica sveg vlasništva, jedina
vlasnica; ona je sad morala *uzeti* novac koji se je nalazio samo
u posjedu a ne u vlasništvu podanika. Umjesto toga
saziva ona generalne staleže da joj *odobre* taj novac. Strah
pred zadnjem konsekvencom razorila je iluziju o *absolutnoj*
vladi; tko si nešto mora dati »odobriti«, taj ne može biti
smatran absolutnim. Podanici su upoznali da su oni *zbiljski
vlasnici* i da je to *njihov* novac koji se zahtijeva. Dotadašnji
podanici su dospjeli do svijesti da su oni *vlasnici*. S malo
riječi opisuje to Bailly: »Ako bez mog suglasja ne možete
raspolagati mojim vlasništvom, još manje možete mojom osobom,
svim onim što se tiče mog duhovnog i društvenog položaja!
Sve to je moje vlasništvo kao taj komad zemlje koji
orem: i ja imam pravo, interes da sam pravim zakone;«[26]
Baillyove riječi zvuče doduše tako kao da je *svatko* neki vlasnik.
Međutim, umjesto vlade, umjesto vladara bijaše sad vlasnica
i gospodarica – *nacija*. Odsad nadalje je ideal – »sloboda
naroda – jedan slobodan narod«, itd.
Već 18. srpnja 1789. je izjašnjenje biskupa od Autuna
i Barrèresa razorilo privid da je svatko, *pojedinac* od
obznačaja u zakonodavstvu: ona je pokazala potpunu *nemoćnost*
komitenata, *majoritet reprezentanata* postala je *gospodarica*.[27]
Kad je 9. srpnja podnijet plan o podjeli ustavnih
poslova, Mirabeau primjećuje: »Vlada ima samo vlast,
ne pravo; izvori sveg *prava* nalaze se *samo* u *narodu*.« [28] A
taj isti Mirabeau uzvikuje 16. srpnja: »Nije li narod izvor sve
*vlasti*?«[29] Dakle izvor sveg prava i izvor sve vlasti! Uzgred
rečeno, tu sadržaj »prava« dolazi na vidjelo: to je vlast. [Njemačkoj riječi *Gewalt* koju ovdje prevodimo u *vlast*, teško je naći adekvatnu,
jer jednako može značiti *moć, silu, nasilje*. (Op. prev.)]
»Tko ima vlast, ima i pravo.«
Građanstvo je nasljednik privilegiranih staleža.
Zapravo samo su prava baruna, koja su im kao »uzurpacije«
oduzeta, prešla na građanstvo. Jer građanstvo se sad zove
»nacija«. Sve *povlastice* su vraćene »u ruke naroda«. Tako
su one prestale biti »povlastice« i postale »prava«. Od sada
nacija traži desetinu, kuluk, ona je baštinila gospodski sud,
pravo lova, – kmetove. Noć 4. kolovoza bijaše noć smrti
privilegija ili »povlastica« (gradovi, općine, magistrati bijahu
također privilegirani i opremljeni povlasticama i gospodskim
pravima) te se završava novim jutrom »prava«,
»državnih právâ«, »právâ« nacija.[30]
[26] Edgar Bauer: Bailly und die ersten Tage der Französischen
Revolution: Charlottenburg, 1843. S. 89
[27] ibid., str. 102/103
[28] ibid., str. 113
[29] ibid., str. 133
[30] ibid., str. 141/142
Monarh u osobi »kraljevskog gospodara« bijaše
ubogi monarh spram ovog novog monarha, »suverene nacije«.
Ova *monarhija* bijaše tisućustruko žešća, stroža i konsekventnija.
Spram novog monarha nije bilo više prava,
privilegija; kako spram toga lijepo izgleda »absolutni kralj«
ancien régimea! Revolucija je odjelovila preobrazbu *ograničene
monarhije* u *absolutnu monarhiju*. Od sada je svako
pravo, koje nije dodijelio ovaj monarh, jedna »preuzetnost«,
svaka povlastica pak, koju on dodijeli, »prâvo«. Vrijeme je
žudjelo za *absolutnim kraljevstvom*, absolutnom monarhijom,
zato je palo ono takozvano absolutno kraljevstvo koje
je tako malo znalo biti absolutno da je ostalo sputano tisućom
malih gospodara.
Za čim se tisućljećima žudjelo i čemu se stremilo,
naime da se nađe onaj absolutni gospodar kraj kojeg
ne bi obstojali ini gospodari i gospodarčići umanjujući mu
moć, to je stvorila buržoazija. Ona je objavila gospodara
koji sam dodjeljuje »pravni naslov« i »bez čijeg odobrenja
*ništa nije opravdano*. »Tako sad znamo da kumir nije ništa
na svijetu i da nema inog boga osim jednoga.«[31]
[31] Prva poslanica Korinćanima, 8.4.
Više se ne može protiv *prava*, kao protiv *nekog*
prava, nastupiti s tvrdnjom da je ono jedno »nepravo«. Još
se može reći da je ono besmisao, jedna iluzija. Ako bi ga se
nazvalo nepravom, moralo bi se staviti neko *ino pravo* spram
njega i njime ga mjeriti. Odbaci li se, naprotiv, posve pravo
kao takvo, pravo o sebi i za se, tad se odbacuje i pojam
neprava i razrješava cijeli pojam prava (gdje pripada i pojam
naprava).
Što to znači da svi Mi uživamo »jednakost političkih
prava«? Samo to da država nema obzira spram Moje
osobe, da sam joj Ja kao svatko ini samo jedan čovjek i da
Ja nemam neko ino njoj imponirajuće značenje. Ja joj ne
imponiram kao plemić, sin kakva plemića ili pak kao nasljednik
nekog činovnika čija Mi služba nasljedno pripada
(kao u Srednjem vijeku grofovstva, itd. i kasnije pod absolutnim
kraljevstvom gdje postoje nasljedne službe). Država
ima podijeliti nebrojeno mnoštvo prava, npr. pravo da se
vodi bataljon, kompanija itd., pravo da se predaje na nekom
sveučilištu itd.; ona ih ima podijeliti jer su ona njezina, tj.
državna ili »politička« prava. Pritom joj je svejedno kome
ih dodjeljuje, samo ako primatelj ispunjava dužnosti koje
proizlaze iz ustupljenih prava. Mi smo joj svi pràvi i – *jednaki*,
jedan ne više ili manje vrijedan nego drugi. Tko primi
vojnu naredbu, to mi je svejedno, govori suverena država,
pod predpostavkom da primatelj stvar valjano razumije.
»Jednakost političkih prava« ima prema tome taj smisao da
svatko smije steći pravo kojeg podjeljuje država, samo ako
ispunjava s tim povezane uvjete, uvjete koji se smiju tražiti
samo u prirodi svakidašnjeg prava a ne u sklonosti spram
osobe (persona grata): priroda prava da se bude oficir donosi
sa sobom npr. da se imaju zdravi udovi i primjerena mjera
znanja, no ono nema plemićko porijeklo za uvjet; ako naprotiv
čak najzaslužniji građanin ne bi mogao doseći ono zvanje,
nastala bi nejednakost političkih prava. Među današnjim
državama neka je manje a neka više provela ono načelo
jednakosti.
Staleška monarhija (tako hoću nazvati absolutno
kraljevstvo, vrijeme kraljeva *prije revolucije*) zadržala je
pojedinca u ovisnosti od zgoljnih malih monarhija. To bijahu
udruženja (društva) kao cehovi, plemićki stalež, svećenički
stalež, građanski stalež, gradovi, općine, itd. Posvud se
pojedinac *najprvo* morao pokazati kao član tog malog društva
i biti bezuvjetno poslušan njegovom duhu, onome esprit
de corps kao svom monarhu. Više nego pojedini plemić npr.
samom sebi, mora mu važiti njegova porodica, čast njegovog
plemena. Samo posredstvom njegove *korporacije*, njegovog
staleža odnosio se pojedinac spram veće korporacije, države;
kao što u katolicizmu tek svećenik posreduje boga pojedincu.
To je sad dokrajčio treći stalež, time što je dokazao hrabrost
da negira *sebe kao stalež*. On je odlučio više ne biti i
ne zvati se jednim *staležom* pored inih staleža nego se preobraziti
i poopćiti u *»naciju«*. Time je stvorio jednu mnogo
savršeniju i absolutniju monarhiju a je cijeli dotad vladajući
*princip stâléžâ*, princip malih monarhija unutar velikih, propao.
Otud se ne može reći da je revolucija važila za oba prva
privilegirana staleža nego je ona važila za male staleške
monarhije uopće. No ako su slomljeni staleži i njihova tiranija
(i kralj bijaše samo staleški kralj, ne građanski kralj),
preostale su iz staleške nejednakosti oslobođene individue.
Imaju li one sad zbilja biti bez staleža, »razpojasane«, nevezane
nikakvim staležom (status), bez opće veze? Ne, treći
stalež se je samo zato proglasio nacijom da ne bi ostao samo
stalež *pored* inih staleža nego da bi postao *jedini stalež*. Taj
jedini stalež je nacija, »država« (der »Staat«, status). Pa
što nastade iz pojedinca? Politički protestant, jer on je stupio
u neposredni koneks sa svojim bogom, državom. On
više ne bijaše kao plemić u monarhiji noblèsa, kao zanatlija
u cehovskoj monarhiji nego On poput Svih prepoznade i
ispovijedaše samo – *jednog gospodara*, državu kao čiji službenici
svi oni skupa primiše jednaki počasni naslov »građanin«.
Buržoazija je *plemstvo zasluge*; »zasluzi njezine
krune« – njena lozinka. Ona se borila protiv »lijenog«
plemstva, jer prema njoj, tom marljivom, marom i zaslugom
stečenom plemstvu, nije »rođeni« slobodan, no ni Ja nisam
slobodan nego onaj tko je »zaslužan«, pošteni *službenik*
(svoga kralja; države; naroda u konstitucionalnim državama).
*Služenjem* se stiče sloboda, tj. stiču se »zasluge« pa
služilo se i – Mamonu. Mora se postati zaslužan za državu,
tj. za princip države, za njen ćudoredni duh. Tko *služi* ovom
duhu države, taj je dobar građanin, pa živio u kojoj hoće
pravnoj privrednoj grani. U njenim očima bave se »novotari«
jednim »umijećem koje ne donosi kruha«. Samo je »kramar«
»praktičan« a trgovački duh je isto tako onaj koji lovi činovničko
namještenje kao i onaj koji u trgovini nastoji
ošišati svoju ovčicu ili bilo kako nastoji postati koristan
sebi i inima.
Važe li pak oni Zaslužni kao Slobodni (jer što nedostaje
časnome građaninu, vjernom činovniku od one slobodnosti
za kojom mu srce čezne?), tad su »sluge« – Slobodni.
Poslušni službenik je slobodan čovjek! Kakve li tvrdoće
besmislenosti! No ipak, to je smisao buržoazije i njen
pjesnik Goethe kao i njen filozof Hegel znali su veličati ovisnost
subjekta o objektu, poslušnost spram objektivnog svijeta,
itd. Tko samo stvari služi, »njoj se sav predaje«, taj
ima istinsku slobodnost. A za mislioce stvar bijaše – *um*,
on koji, jednako kao država i crkva, daje opće zakone i pomoću
*mísli o čovječanstvu* baca pojedinačnog čovjeka u okove.
On određuje što je »istinsko« prema čemu se onda ima
ravnati. Nema »umnijih« ljudi od poštenih službenika koji
se prije svega kao službenici države nazivaju dobrim građanima.
Da li si prebogat ili puki siromah, to prepušta
država građanstva Tvojoj volji; no imaj samo »dobro nastrojenje«.
Ona traži od Tebe i smatra svojom najhitnijom
zadaćom da uspostavi isto kod svih. Zato Te ona hoće čuvati
od »zlih prišaptavanja«, tako što one »zlonastrojene« drži
na uzdi a njihove uzbuđujuće govore cenzurira ili kažnjava
i ušutkuje stavljanjem iza tamničkih zidina a s druge strane
će ljude »dobrog nastrojenja« postaviti za cenzore i na svaki
način će učiniti da »dobronastrojeni i dobromnijući« na
Tebe *moralno utječu*. Ako Te je oglušila spram zlih prišaptavanja,
to revnije Ti ona opet otvara uši za dobra *prišaptavanja*.
S vremenom buržoazije započinje vrijeme *liberalizma*.
Posvuda se želi uzpostaviti ono »umno«, »suvremeno«,
itd. Slijedeća definicija liberalizma, koja mu je imala
služiti na čast, označava ga potpuno: »Liberalizam nije ništa
inako nego umna spoznaja primijenjena na naše obstojeće
odnose«.[32] Njegov cilj je jedan »umni poredak«, »ćudoredno
ponašanje«, »ograničena sloboda« a ne anarhija, nezakonitost,
vlastitost. No vlada li um, *osoba* podliježe. Umjetnost
je već odavno ne samo dopustila ružno nego ga je našla nužnim
za svoje obstojanje i usvojila ga: ona treba zlikovce, itd.
I u religioznoj oblasti idu najekstremniji liberali tako daleko
da hoće u najreligioznijem čovjeku vidjeti jednog građanina
države, tj. religioznog zlikovca; više neće da čuju za raskolničke
sudove. No nitko se ne smije pobuniti protiv »umnog
zakona«, jer mu inače prijeti najteža kazna. Ne želi se
slobodno kretanje i važenje osobe ili Mene nego uma, tj.
vladavinu uma, vladavinu. Liberali su *revnitelji*, doduše ne
za vjeru, boga, itd. ali dakako za *um*, njihovog gospodara.
Oni ne podnose neotesanost i stoga niti seberazvoj i sebeodređenje:
oni *postavljaju skrbnike* usprkos najabsolutnijim
vladarima.
[32] Carl Witt (anonimno): Preussen seit der Einsetzung Arndt bis zur
Absetzung Bauers. U: Einundzwanzig Bogen aus der Schweiz. Hrsg. von
Georg Herwegh. Zürich u Winterthur 1843. Š 12/13.
»Politička slobodnost«, što se pod tim ima misliti?
Možda slobodnost pojedinca *od* države i njenih zakona?
Ne, naprotiv, *vezanost* pojedinca u državi i za državne zakone.
Zašto onda »slobodnost«? Jer se više nije posredničkim
osobama odvojen od države nego se s njom stoji u direktnom
i neposrednom odnošaju, jer se je – državljanin, ne
podanik nekog inog, čak niti kralja kao osobe nego samo u
njegovoj vlasnosti kao »državnog poglavara«. Politička slobodnost,
ta temeljna nauka liberalizma nije ništa do druga
faza – protestantizma i teče posve paralelno s »religioznom
slobodom«.[33] Ili bi se počem pod posljednjom imala razumjeti
sloboda *od* religije? Ništa manje nego to. Time bi se
trebala izraziti samo slobodnost od posredničkih osoba, slobodnost
od posredujućih svećenika, ukinuće »laika«, dakle
direktan i neposredan odnos spram religije ili spram boga.
Samo pod predpostavkom da se ima religija, može se uživati
religiozna sloboda, religiozna slobodnost ne znači nereligioznost
nego vjerska misaonost, neposredan obraćaj s
bogom. Tko je »religiozno slobodan«, tom je religija stvar
srca, tom je ona njegova *vlastita stvar*, tom je ona »sveta
ozbiljnost«. Tako je i »politički slobodnom« s državom sveto
ozbiljno, ona je njegova stvar srca, njegova glavna stvar,
njegova vlastita stvar.
[33] Louis Blanc kaže (Historie des dix ans 1830–40., I, p. 138, Paris
1841) o vremenu restauracije: »Le protestantisme devint le fond
des idées et des moeurs.«
Politička slobodnost kazuje da je polis, da je
država slobodna; religiozna slobodnost da je religija slobodna;
kao što slobodnost savjesti znači da je savjest slobodna;
dakle ne da sam Ja slobodan od države, religije, savjesti
ili da sam ih se *otarasio*. Ona ne znači *Moju* slobodnost
nego slobodnost jedne nadamnom vladajuće i prisilne moći;
ona znači da su Moji *silnici* kao što je država, religija, savjest –
slobodni. Država, religija, savjest, ti tirani čine od Mene
roba a *njihova* sloboda jest ropstvo. Sâmo se po sebi razumije
da oni pritom nužno slijede načelo »svrha posvećuje sredstvo«.
Ako je dobrobit države svrha, onda je rat posvećeno
sredstvo; ako je pravednost svrha države, onda je ubojstvo
posvećeno sredstvo i naziva se svojim svetim imenom: »smaknuće«,
itd; sveta država *posvećuje* sve što njoj koristi.
»Individualna slobodnost«, koju ljubomorno čuva
građanski liberalizam, ne znači nipošto potpuno slobodno
sebeodređenje kojim postupci bivaju posve *Moji*, nego samo
nezavisnost *osoba*. Individualno slobodan je onaj tko nije
odgovoran ni jednom *čovjeku*. Shvaćeno u tom smislu – a
inako je se ne smije shvatiti – nije samo vladar individuelno
slobodan, tj. *neodgovoran spram ljudi* (»pred bogom« se
priznaje odgovornim) nego svi koji su »odgovorni samo zakonu«.
Ovu vrstu slobodnosti izborio je revolucionarni pokret
stoljeća, naime nezavisnost proizvolje, od tel est notre
plaisir. Otud moraju samom konstitucionalnom vladaru lišenom
sve osobnosti, biti otete sve individualne odluke da
ne bi kao osoba, kao *individuelni čovjek* povrijedio »individuelnu
slobodnost« inih. *Osobna vladareva volja* je u konstitucionalnoga
vladara izčezla; otud se absolutni s pravim osjećajem
tome opiru. Pa opet, upravo ovi hoće biti u najboljem
smislu »kršćanski vladari«. Za to bi pak oni morali postati
jedna *čisto duhovna* moć, budući je kršćanin odan samo
*duhu* (»Bog jest duh«). Konsekventno, samo konstitucionalni
vladar predstavlja čisto duhovnu moć, on koji je bez svakog
osobnog značenja produhovljen do tog stupnja da može važiti
za savršenog groznog »duha«, za jednu *ideju*. Konstitucionelni
kralj je istinski *kršćanski* kralj, prava konsekvenca kršćanskoga
principa. U konstitucionalnoj monarhiji našla je
svoj kraj individualna vladavina, tj. zbiljski *htijući* vladar;
zato tu vlada *individuelna sloboda*, nezavisnost od svakog
individualnog zapovjednika, od svakog tko bi Meni mogao
zapovjediti s nekim tel est notre plaisir. Ona je dovršeni
*kršćanski* život države, jedan produhovljeni život.
Građanstvo se ponaša skroz naskroz *liberalno*.
Svaki *osobni* zahvat u sferu drugoga uzbunjuje građanski osjećaj:
vidi li građanin da je ovisan o raspoloženju, proizvolji,
htijenju nekog čovjeka kao pojedinca (tj. kao onog koji nije
autoriziran nekom »višom silom«), umah on pomeće svoj liberalizam
i krešti na »samovolji«. Dosta, građanin potvrđuje
svoju slobodnost od toga što se naziva naredba (ordonnance):
»Meni nema tko što – naređivati!« Naredba ima taj smisao
da je to što *Ja* trebam činiti volja nekog inog čovjeka, dok
*zakon* ne izriče osobnu vlast inoga. Slobodnost građanstva je
slobodnost ili neovisnost od volje neke ine osobe, tzv. osobna
ili individuelna slobodnost; jer, biti osobno slobodan znači
biti samo tako slobodan da ina osoba ne može raspolagati
Mojom ili da to što Ja smijem ili ne smijem ne ovisi o osobnom
određenju nekog inog. Slobodnost tiska, medu inim,
jest jedna takva slobodnost liberalizma koji suzbija samo
prisilu cenzure kao prisilu osobne samovolje, ali inače se
pokazuje krajnje sklon i voljan tiranizirati je »zakonom o
tisku«, tj. građanski liberali hoće slobodnost pisanja *za se;*
jer, budući da su oni *zakoniti*, neće sa svojim spisima pasti
pod udar zakona. Samo liberalne, tj. zakonite stvari smiju
se tiskati; inače prijete »zakoni o tisku« »kaznama«. Smatra
li se osobnu slobodnost osiguranom, tad se uopće ne primjećuje,
čim se stigne k nečem daljnjem, kako zavlada najočitija
slobodnost. Doduše, naredbe smo se otarasili i »nitko
Nama nema što naređivati«, no utoliko smo postali podložniji –
*zakonu*. Sad se u svim formama biva pravno rob.
U državi građanina ima samo »slobodnih ljudi«
koji su *prisiljeni* na tisuću stvari (npr. na počitanje, na
ispovijedanje vjere, i sl), No što to mari? Njih prisiljava samo –
država, zakon, ne nekakvi čovjek!
Što hoće građanstvo time što se žesti protiv svake
osobne, tj. ne u »stvari«, »umu«, itd. utemeljene naredbe?
Ono se upravo bori u interesu »stvari« protiv vladavine »osoba«!
Stvar duha pak jest ono Umno, Dobro, Zakonito, itd.;
to je »dobra stvar«. Građanstvo hoće jednog *neosobnog*
vladara.
Ako je nadalje princip taj da samo stvar ima vladati
čovjekom, naime stvar ćudorednosti, stvar zakonitosti,
itd., tad se ne smije nipošto autorizirati osobno prikraćenje
jednog od strane drugog (kao što je ranije npr. građanin bio
prikraćen za plemićke službe, plemić za građanski zanat,
itd.), tj. mora vladati *slobodna konkurencija*. Samo pomoću
stvari može jedan prikratiti drugoga (bogat npr. ubogoga
pomoću novca, jedne stvari), kao osoba ne. Dalje važi samo
Jedna vladavina, vladavina *države*; osobno nije više nitko
gospodar drugog. Već kod rođenja pripadaju djeca državi
a roditeljima samo u ime države koja npr. ne trpi umorstvo
djece, zahtijeva njihovo kršćenje, itd.
No državi važe i sva njena djeca sasvim jednako
(»građanska ili politička jednakost«), i ona mogu sama pogledati
kako da obračunaju međusobno: ona mogu *konkurirati*.
Slobodna konkurencija ne znači ništa ino nego
da svatko može nastupiti protiv drugog, isticati se, boriti
se. Naravno, tome se odupirala feudalna stranka jer njena
egzistencija ovisi o nekonkuriranju. Borbe u Francuskoj u
vrijeme restauracije nisu imale ini sadržaj nego taj da se
je buržoazija borila za slobodnu konkurenciju a da su feudalci
nastojali povratiti cehovnost.
No slobodna konkurencija je pobijedila i morala
je pobijediti nasuprot cehovnosti. (Dalje vidi dolje.)
Ako se je revolucija raztočila u reakciju, time
je došlo na vidjelo što je *zapravo* revolucija bila. Jer, svaka
težnja dospijeva tad u reakciju ako se *osvijesti* i juriša samo
tako dugo naprijed u izvornu akciju dokle je *opoj*, jedna
»nerazboritost«. »Razboritost« će vazda biti parola reakcije,
jer razboritost postavlja granice i ono prâvo što se hoće, tj.
princip oslobađa od početne »razuzdanosti« i »neograničenosti«.
Divlji momci, hvastavi studenti, koji izpuštaju iz vida
sve obzire, *zapravo* su filistri, jer kod njih kao i kod ovih
predstavljaju obziri sadržaj njihova djelovanja, samo što
se oni kao razmetljivci protive obzirima i spram njih se
negativno odnose a kasnije kao filistri im se prodaju i spram
njih se pozitivno odnose. U oba slučaja vrti se oko »obzira«
svo njihovo činjenje i mišljenje, no filistar je spram momčića
*reakcionaran*, on je divlji drugar doveden do razboritosti,
kao što je ovaj nerazboriti filistar. Svakodnevno iskustvo
potvrđuje istinu ovog mijenjanja i pokazuje kako hvališe
posijede do filistara.
Tako i tzv. reakcija u Njemačkoj dokazuje kako
je bila samo *razboriti* nastavak ratničkog klicanja slobodi.
Revolucija nije bila usmjerena protiv *obstojećeg*
nego protiv *ovog Obstojećeg*, protiv jednog *određenog* stanja.
Ona je uklonila *ovog vladara*, no ne *vladara*; naprotiv, Francuzima
se najneumoljivije vladalo. Ona je uništila stare poročnike,
ali je kreposnima htjela zajamčiti sigurno obstojanje,
tj. ona je na mjesto poroka samo postavila krepost.
(Porok i krepost se sa svoje strane razlikuju samo kao divlji
momak od nekog filistra, itd.).
Do današnjeg dana ostao je revolucionarni princip
kod toga da se bori samo protiv *ovog* i *onog* obstojećeg,
tj. da bude *reformatorski*. Kolikogod *poboljšan*, kolikogod se
snažno može održati »razboriti napredak«: uvijek se samo
postavlja *novi gospodar* na mjesto starog a prevrat je –
izgradnja. Ostaje se kod razlike između mladog i starog filistra.
Malograđanski je revolucija počela dizanjem trećeg staleža,
srednjeg staleža, malograđanski ona i presahnjuje. Nije *pojedinačni
čovjek* – a samo ovaj i jest *čovjek* – postao slobodan
nego građanin, citoyen, *politički* čovjek koji upravo
stoga nije *čovjek* nego je jedan primjerak ljudskog roda i
specijalno jedan primjerak građanskog roda, jest jedan *slobodan
građanin*.
U revoluciji nije djelovao *pojedinac* svjetsko-povijesno
nego *narod*: *nacija*, ona suverena je htjela sve
odjeloviti. Jedno uobraženo Ja, jedna ideja kao što je nacija,
nastupa djelatno, tj. pojedinci čine sve da budu oruđa te
ideje i djeluju kao »građani«.
Svoju moć i ujednako svoje granice ima građanstvo
u *državnome ustavu*, u charta-i, u jednom pravnom ili
»pravednom vladaru« koji se i sam ravna i vlada prema
»umnim zakonima«, ukratko u *zakonitosti*. Razdobljem buržoazije
ovladao je britanski duh zakonitosti. Skupština zemaljskih
staleža neprestano si npr. doziva u pamet da njene
ovlasti idu samo toliko i toliko daleko i da je ona uopće
sazvana samo iz milosti te da iz nemilosti može opet biti
odbačena. Ona se sama neprestano podsjeća na svoj – *poziv*.
Doduše ne može se poreći da Me je moj otac napravio;
no kad sam već jednom rođen, uopće Me se ne tiču njegove
rodilačke namjere i za štogod Me on smatrao *pozvanim*, Ja
činim što Ja sam hoću. Zato je spoznala i sazvánâ staleška
skupština, francuska na početku Revolucije, sasvim točno
da je nezavisna od sazivatelja. Ona je *egzistirala* i bila bi glupa
kad ne bi isticala pravo na egzistenciju nego si umišljala
da je kao o ocu ovisna. Pozvani nema više pitati: što je htio
pozivatelj kad me je stvarao? – nego: što hoću Ja nakon
što sam jednom slijedio poziv? Ne pozivatelj, ne komitenti,
ne charta po kojoj je sazvan njihov sastanak, ništa neće za
njega biti sveta, nepovrediva moć. On je *ovlašten* za sve što
stoji u njegovoj moći; on neće znati ni za kakvu ograničenu
»ovlast«, neće htjeti biti *lojalan*. To bi bio kad bi se od domova
uopće moglo takva što očekivati, jedan savršeno *egoistični*
dom, odrješen od svake pupkovine i bezobziran. Ali domovi
su uvijek devotni i zato ne začuđuje što se toliko polovičnog
ili neodlučnog, tj. licemjernog »egoizma« u njima širi.
Članovi staleža moraju ostati u *granicama* koje
im je predznačila charta, kraljeva volja, i sl. Neće li oni
to ili ne mogu, moraju »istupiti«. Koji bi revnik dužnosti
mogao inako postupiti, mogao si postaviti svoje ubjeđenje i
svoju volju kao ono *Prvo*, tko bi mogao biti tako nećudoredan
i htjeti *sebe* isticati, ako bi pritom propala korporacija
i sve ino? Brižno se zadržava unutar granica svoje *ovlasti*; u
granicama svoje *moći* mora se ionako ostati, jer nitko ne
može više nego što može. »Moć ili respektivna nemoć Moja
bila bi moja jedina granica a ovlasti samo obvezatne – uredbe?
Moram li se Ja izjasniti za ovaj sveprevratnički nazor?
Ne, Ja sam – zakonski građanin!«
Građanstvo se izjašnjuje za jedan moral koji
je u najužoj vezi s njegovim bistvom. Prvi zahtjev tog morala
cilja na to da se tjera neki solidan posao, pošteni obrt, da
se moralno ponaša. Nećudoredni su tom moralu industrijski
vitez, ljubavnica, lopov, razbojnik i ubojica, kockar, neimućan
muž bez namještenja, lakomislenik. Raspoloženje
spram ovih »nemoralnih« označuje čestiti građanin kao svoje
»najdublje negodovanje«. Svima njima nedostaje nastanjenost,
*solidnost* posla, jedan solidan, pošten život, stalan
prihod, itd., ukratko, jer njihova egzistencija ne počiva na
*sigurnoj bazi*, oni pripadaju opasnim »pojedincima ili upojedinjenima«,
opasnom *proletarijatu*: oni su »pojedinačni vikači«
koji ne pružaju nikakve garancije i nemaju »ništa za
izgubiti«, dakle ništa za riskirati. Zaključivanje jedne obiteljske
veze npr. *veže* čovjeka, vezani pruža jamstvo, uhvatljiv
je; naprotiv bludnica ne. Kockar stavlja sve na kocku,
ruinira sebe i ine – nikakva garancija. Moglo bi se sve koji
se građaninu čine sumnjivima, neprijateljskima i opasnima
obuhvatiti imenom »vagabundi«; njemu se ne sviđa način
vagabundskog življenja. Jer ima i duhovnih vagabunda kojima
se naslijeđeno prebivalište njihovih očeva učinilo preusko
i stisnuto da bi se dalje zadovoljili ograničenim prostorom:
umjesto da se zadrže u granicama umjerenog načina mišljenja
i da ga prihvate kao nepovredivu istinu što tisućama
donosi utjehu i smirenje, preskaču oni sve granice starodrevnog
i ekstravagiraju svojom drskom kritikom i svojim
neukroćenim sumnjičenjem, ti ekstravagantni vagabundi. Oni
čine klasu nestalnih, nemirnih, promjenljivih, tj. proletera i
nazivaju se, ako glasno očituju svoje nenastanjeno bistvo,
»nemirne glave«.
Tako široki smisao (ima tzv. proletarijat ili pauperizam.
Kako bi se pogriješilo kad bi se uzdalo u građanstvo
da će mu ono kako najbolje može odstraniti siromaštvo
(pauperizam). Suprotno, dobri građanin se pomaže neusporedivo
utješnim uvjerenjem da su »dobra sreće jednoć nejednako
podijeljena i da će tako ostati – prema božjoj mudroj
odluci«. Siromaštvo, koje ga u svim ulicama opkoljuje,
ne smeta istinskog građanina do toliko da se on s njim u
najboljem slučaju nagodi bačenom milostinjom ili da kakvom
»poštenom i upotrebljivom« momku pribavi rad i hranu.
No tim više ćuti on da mu je njegov mirni užitak pomućen
siromaštvom koje žudi za *novim* i koje je *nezadovoljno*,
onim siromasima koji se više ne ponašaju tiho i strpljivo
nego počinju *ekstravagirati* i biti nemirni. Zatvorite vagabunda,
strpajte bundžiju u najmračniju tamnicu! On u državi
hoće »pobuditi nezadovoljstvo i huškati protiv obstojećih
propisa« – kamenujte, kamenujte ga!
No upravo od ovih nezadovoljnih polazi odprilike
slijedeći raisonnement: »Dobrim građanima« može biti
svejednako tko njih i njihove principe štiti, da li jedan absolutni
ili konstitucionalni kralj, republika, itd., samo ako su
oni zaštićeni. A koji je to njihov princip čijeg zaštitnika oni
vazda »ljube«? To nije princip rada; onaj rađanja također
ne. Ali onaj *prosječnosti*, lijepe sredine: malko rađanja i
malko rada, tj. jedan *posjed koji nosi kamate*. Posjed je
ovdje ono čvrsto, Dato, Naslijeđeno (rođenje); ukamaćivanje
je pritom truđenje (rad), dakle *radeći kapital*. Samo nikakvo
prekomjerje, nikakvo ultra, nikakav radikalizam! Svakako
pravo po rođenju, no samo prirođeni posjed; svakako rad,
no malo ili nikako vlastiti nego rad kapitala i podaničkih
radnika.
Ako je neko vrijeme ogrezlo u zabludi, vazda jedni
izvlače iz nje koristi, dok su drugi time oštećeni. U Srednjem
vijeku je među kršćanima općenito vladala zabluda
da bi crkva morala imati svu vlast ili vrhovnu gospodstvenost
na zemlji; u ovu »istinu« vjerovaše hijerarsi ne manje
nego laici, i jedni i drugi bijahu občinjeni jednakom zabludom.
Samo, hijerarsi su imali od nje *korist* vlasti a laici
*štetu* podaništva. No kao što se kaže »šteta opamećuje«, tako
su se laici konačno opametili i nisu dalje vjerovali u
srednjovjekovnu »istinu« – Jednak odnos postoji između
građanstva i radništva. Građanin i radnik vjeruju u »istinu«
*novca*; ovi koji ga nemaju ne vjeruju manje u njega nego
oni koji ga posjeduju, dakle laici kao i svećenici.
»Novac vlada svijetom« je temeljni ton građanske
epohe. Jedan bezposjednički plemić i jedan bezposjednički
radnik su kao »gladuši«, bez značaja za političko važenje:
rođenje i rad ne daju, nego *novac* daje važenje. Posjednici
vladaju a država odgaja iz neposjednika svoje »službenike«
kojima ona u toj mjeri daje novac (plaću) u kojoj oni imaju
gospodariti (vladati) u njeno ime.
Ja primam sve od države. Imam ili što bez *odobrenja
države?* Što imam bez njega, to Mi ona *oduzima*, čim
odkrije manjkajući »pravni naslov«. Nemam li dakle sve
njenom milošću, njenim odobrenjem?
Samo na to, na *pravni naslov* oslanja se građanstvo.
Građanin je ono što on jest *državnom zaštitom*, milošću
države. On bi morao strahovati da će sve izgubiti, ako bi
se slomila moć države.
No kako je s onim koji nema što izgubiti, kako
je s proleterom? Budući da on nema što izgubiti, za njegovo
inu »Ništa« nije potrebna državna zaštita. Naprotiv, on
može dobiti, ako ona državna zaštita bude štićenicima uskraćena.
Zato će neposjednik državu smatrati zaštitnom
silom posjednika koja ovog privilegira a njega naprotiv –
isisava. Država je – *građanska država*, ona je status građanstva.
Ona ne štiti čovjeka prema njegovom radu nego
prema njegovoj pokornosti (»lojalnosti«), naime prema tome
da li on njemu povjerena prava uživa i upravlja primjereno
volji, tj. zakonima države.
Pod režimom građanstva padaju radnici stalno
u ruke posjednika tj. onih koji imaju na raspolaganju nekakvo
državno dobro (a sve što je za posjedovati je državno
dobro, pripada državi i samo je leno pojedinaca), osobito
novac i dobro, dakle kapitalistima. Radnik ne može svoj rad
*vrednovati* prema mjeri vrijednosti koju rad ima za uživatelja.
»Rad je loše plaćen!« Najveću dobit od njega ima kapitalist. –
Dobro i više nego dobro plaćen je samo rad onih
koji uzvisuju sjaj i *gospodstvo* države, rad viših državnih
*službenika*. Država plaća dobro kako bi njeni »dobri građani«,
posjednici mogli bez opasnosti loše plaćati; ona si osigurava
svoje službenike iz kojih obrazuje za »dobre građane«
jednu dobro plaćenu zaštitnu silu, »policiju« (u policiju
spadaju vojnici, činovnici svih vrsta, npr. oni pravosuđa,
odgoja, itd., ukratko cijela »državna mašinerija«) a »dobri
građani« rado je namiruju visokim doznakama da bi tim niže
dali svojim radnicima.
Ali klasa radnika ostaje, jer u tom što oni bitno
jesu, nezaštićena (jer ne kao radnici uživaju oni državnu
zaštitu nego kao njeni podanici suuživaju oni policiju, imaju
takozvanu pravnu zaštitu), jedna toj državi, toj državi
posjednika, tom »građanskom kraljstvu« neprijateljska moć.
Njen princip, rad, nije priznat prema njegovoj *vrijednosti:*
biva iskorištavan, *ratni plijen* posjednika, neprijatelja.
Radnici imaju u rukama najgolemiju moć i ako
bi jednom oni postali nje svijesni i upotrijebili je, ništa im
se ne bi moglo oprijeti: oni bi trebali samo obustaviti rad
i ono Odrađeno smatrati Njihovim i uživati ga. To je smisao
radničkih nemira koji se tu i tamo pojavljuju.
Država počiva na – *ropstvu rada*. Postane li *rad
slobodan*, država je izgubljena.
**** 3.2. Socijalni liberalizam
Mi smo slobodno rođeni ljudi a kamo god pogledamo,
vidimo Nas učinjene slugama egoista! Trebamo li
i Mi zato postati egoisti? Sačuvaj bože, radije ćemo onemogućiti
egoiste! Mi sve njih hoćemo učiniti »lumpima«, hoćemo
Svi ne imati ništa, da bi »Svi« imali. –
Tako i Socijalni. –
Tko je ta osoba koju Vi nazivate »Svi«? – To
je »društvo«! –
No je li ono tjelovito? – *Mi* smo njegovo tijelo! –
Vi? Vi sami niste nikakvo tijelo; – Ti doduše jesi tijelovit,
također Ti i Ti, ali zajedno Vi ste samo tijela, nikakvo
tijelo. Dakle jednovito bi društvo doduše imalo tijela na
svoju službu, ali nikakvo jednovito i vlastito tijelo. Ono upravo
neće, kao »nacija« političara biti ništa do »duh«, tijelo
na njemu samo privid.
Slobodnost čovjeka je u političkom liberalizmu
slobodnost *osoba* od osobnog gospodstva, od *gospodara:*
osiguranje svake pojedinačne osobe spram inih osoba, osobna
slobodnost.
Nitko nema što naređivati, samo zakon naređuje.
No ako osobe i jesu postale *jednake*, njihovo *posjedstvo*
ipak nije. A ipak treba siromašni bogatog, bogati
siromašnog; onaj novac bogatog, ovaj rad siromašnog. Dakle
nijedan ne treba drugog kao *osobu* ali ga treba kao *davatelja,*
dakle kao nekog koji ima što dati, kao imatelja ili
posjednika. Dakle, ono što on ima, to ga čini čovjekom. A
po *imanju* i po »imetku« su ljudi nejednaki.
Slijedovno zaključuje socijalni liberalizam da *nitko*
ne smije *imati* kao što iz političkog liberalizma slijedi
da *nitko* ne bi trebao naređivati, tj. kao što ovdje samo *država*
naredbu zadržava, tako sad samo *društvo* imetak.
Time naime što država osobu i vlasništvo jednog
spram drugog štiti, *rastavlja* ona jednog od drugog: svatko
*jest* svoj dio za se i *ima* svoj dio za se. Kome je dovoljno što
on jest i ima, taj nalazi kod tog stanja stvari svoj račun; tko
pak više biti i imati hoće, taj se ogledava za tim Više i nalazi
ga u vlasti inih *osoba*. Tu on nailazi na jedan proturjek: kao
osoba nitko ne zaostaje za drugim, no ipak jedna osoba ima,
što neka druga nema a imati hoće. Dakle, zaključuje on iz
tog, jedna je osoba ipak više nego neka druga, jer onâ ima
što joj treba, ova to nema, ona je jedan bogataš a ova jedan
siromah.
Zar ćemo, pita se on sad dalje, ponovno oživjeti
ono što s pravom pokopasmo, zar ćemo dopustiti tu zaobilazno
ponovno uzpostavljenu nejednakost osoba? Ne, Mi naprotiv
moramo ono, što bijaše samo do pola izvršeno, posve
do kraja dovesti. Našoj slobodnosti od osobe inoga nedostaje
još slobodnost od onog nad čim osoba inog zapovijedati može,
od onog što ona u svojoj osobnoj moći ima, ukratko od »osobnog
vlasništva«. Uklonimo dakle *osobno vlasništvo*. Nek nitko
više nema nešto, svatko nek je jedan – lump. Vlasništvo
nek je *neosobno*, nek pripada – *društvu*.
Pred najvišim *gospodarom*, jedinim *zapovjednikom*
postadosmo svi Mi jednaki, jednake osobe, tj. nule.
Pred najvišim *vlasnikom* bivamo Mi svi jednaki –
*lumpi*. *Zasad* još je jedan po ocjeni drugog jedan »lump«,
»prosjaković«; zatim pak prestaje ova ocjena, Mi smo svi
listom *lumpi* i kao ukupna masa Komunističkog društva mogli
bismo se nazivati »klatež lumpa«.
Ako će proleter svoje namjeravamo »društvo«, u
kojem razlika između bogatog i siromašnog treba biti odstranjena,
zbilja osnovati, tad on *jest* lump, jer on tad zna
nešto s tim da bude lump i mogao bi »lumpa« isto tako
uzdići do časnog naslova kao što je revolucija uzdigla riječ
»građanin«. Lump je njegov ideal, svi Mi imamo postati
lumpi.
Ovo je, u interesu »čovječnosti«, druga pljačka
onog »Osobnog«. Pojedincu se ne ostavlja niti naredba niti
vlasništvo; ono mu uzima država, ovo društvo.
Jer u društvu bivaju uočljiva najtegobnija zlostanja,
oni potisnuti, dakle članovi iz najdonjih regija socijeteta
osobito misle da su našli krivnju u društvu i postavljaju
si za zadaću da odkriju *pravo društvo*. To je samo
stara pojava da se krivnja traži prije u svemu inom nego
*u sebi;* dakle u državi, u sebičnosti bogatih, itd. koji upravo
našoj krivnji svoj tubitak zahvaljuju.
Refleksije i zaključci komunizma izgledaju vrlo
jednovito. Kako stvari zasad stoje, dakle u sadašnjim državnim
odnosima, jedni su spram drugih i to većina spram
manjine, u nepovoljnom položaju. Pri tom *stanju* stvari
nalaze se oni u *blagostanju*, ovi u *stanju nužde*. Otud mora sadašnje
*stanje* stvari, tj. država (Staat, status = stanje) biti
uklonjeno. A što na njeno mjesto? Umjesto pojedinačnih
blagostanja – jedno *opće blagostanje*, jedno *blagostanje
svih*.
Revolucijom je buržoazija postala svemoćna a
svaka nejednakost ukinuta time što svatko bijaše uzdignut
ili unižen do dostojanstva jednog *građanina*, prost čovjek –
uzdignut, plemić – unižen; *treći* stalež postade jedini
stalež, naime stalež – *građana države*. Sad komunizam replicira:
naše dostojanstvo i naše bistvo ne obstoje u tom da
smo Mi svi – *jednaka djeca* države, naše majke, svi rođeni
s jednakim pravom na njenu ljubav i njenu zaštitu, nego u
tome da smo Mi svi tu *jedan za drugog*. To je naša jednakost
ili u tom smo Mi *jednaki* da Ja isto tako kao Ti i svi Vi, da je
svaki djelatan ili da »radi« za drugoga, dakle u tome što
je svatko od Nas jedan *radnik*. Ne radi se Nama o tome što
smo Mi *za državu*, naime građani, dakle ne o našem *građanstvu*,
nego o tome što smo Mi *jedan za drugog*, naime o tome
da svatko od Nas egzistira pomoću drugog koji time, što
brine za moje potrebe, ujednako vidi svoje od Mene zadovoljenim.
On npr. radi moja odijela (krojač), Ja za njegovu potrebu
zabave, on za moju hranu (poljodjeljac), ja za njegovo
poučenje (učenjak, itd.). Dakle *radnikovanje* je naše dostojanstvo
i naša – jednakost.
Koju dobit Nam donosi građanstvo? Terete! A kako
se visoko procjenjuje naš rad? Tako nisko koliko je moguće!
Rad je pak ipak naša jedina vrijednost; da smo Mi *radnici*,
to je ono Najbolje na Nama, to je Naš obznačaj u svijetu i
zato to mora također Našim važenjem postati i do *važenja*
doći. Što Nam Vi možete suprotstaviti? Također samo –
*rad*. Samo za rad ili učinke Mi smo Vam dužni rekompenzaciju,
ne za Vašu puku egzistenciju; niti za to što Vi
*za Vas* jeste nego samo za to što Vi jeste *za Nas*. Otkud Vi
imate prava na Nas? Možda od Vašeg visokog rođenja, itd.?
Ne, samo otud što Vi Nama korisnog ili poželjnog učinite.
Neka to bude onda i ovako: Mi ćemo Vama samo toliko
vrijediti, koliko Vam učinimo; Vi pak imate isto toliko držati
do Nas. *Učinci* određuju vrijednost, tj, oni učinci koji Nama
nešto vrijede, dakle *radovi jedan za drugog, općekorisni radovi*.
Svatko nek je u očima drugog jedan *radnik*. Tko nešto
korisno čini, taj ne zaostaje ni za kim ili – svi radnici (radnici
naravno u smislu »općekorisnih«, tj. komunističkih radnika)
su jednaki. Budući pak da je radnik vrijedan svoje
najamnine neka i najamnina bude jednaka.
Dokle je vjerovanje dostatno bilo za čas i dostojanstvo
čovjeka, nije se dalo protiv nikakvog koliko god napornog
rada nešto prigovoriti, samo ako on čovjeka nije ometao
u vjerovanju. Sad naprotiv, kad se svatko ima u čovjeka
obrazovati, izgon čovjeka na strojni rad poklapa se s ropstvom.
Mora li se neki tvornički radnik dvanaest i više sati
smrtnoumoran naraditi, tad je on lišen bivanja čovjekom.
Svaki rad treba imati za svrhu da čovjek bude zadovoljen.
Stoga mora on i u njemu postati majstor, tj. moći rad vršiti
kao jednu totalnost. Tko u jednoj tvornici pribadača postavlja
samo glavice, vuče samo žicu, itd., taj radi mehanički,
kao kakav stroj, on ostaje tupoglavac, ne postaje majstor:
njegov ga rad ne može *zadovoljiti* nego samo *zamoriti*.
Njegov rad, uzet za se, nije ništa, nema nikakvu svrhu *u sebi*,
nije nešto za se zgotovljeno: on samo radi drugome na ruku
i biva od tog drugog *korišten* (eksploatiran). Za tog radnika
u službi nekog inog nema nikakvog *užitka jednog obrazovanog
daha*, nego u najboljem slučaju sirove zabave: njemu je
*obrazovanje* nepristupno. Da bi se bilo jedan dobar kršćanin,
treba samo *vjerovati* a to se može i u najtegobnijim odnosima
zbiti. Otud oni kršćanski nastrojeni brinu samo o
smjernosti potlačenih radnika, o njihovu strpljenju, odanju
itd. Svu svoju bijedu mogle su potlačene klase samo dotle
podnositi dokle one *kršćani* bijahu: jer kršćanstvo ne ugušuje
njihovo gunđanje i njihovu pobunu. Sad više nije dovoljno
*stišavanje* požuda nego se zahtijeva njihovo *zasićenje*. Buržoazija
je navijestila evanđelje *uživanje svijeta*, materijalnog
užitka a sad se čudi da ova nauka među Nama siromašnima
nalazi pristaše; ona je pokazala da ne vjera i siromaštvo nego
obrazovanje i posjed čine blaženim: to pojimamo i Mi proleteri.
Od naredbe i samovolje pojedinaca oslobodilo je
građanstvo. Samo, preostala je ona samovolja koja izvire iz
konjunkture odnósâ i može biti nazvana slučajnošću okolnosti;
preostali su »favorizirajuća *sreća*« i »oni od sreće favorizirani«.
Ako npr. propadne jedna grana obrta i na tisuće
radnika ostane bez kruha, tad se misli dovoljno pametno da
se prizna da ne snosi pojedinac krivnju nego da »zlo leži
u odnosima«.
Pa inačimo te odnose, ali inačimo ih temeljito i
tako da njihova slučajnost nemoćnom postane i jedan *zakon!*
Ne budimo dulje robovi slučaja! Stvorimo jedan novi poredak
koji će dokrajčiti *vrludanja*. Taj poredak da je tad svet!
Prije se moralo *gospodarima* činiti pravo da bi se do nečeg
došlo; nakon revolucije glasi: hlepi za *srećom!* Lovljenje
sreće ili hazardna igra, u tom uzađe građanski život. Uz to
i zahtjev da onaj tko je nešto dostigao, to opet lakomisleno
ne proigra.
Čudnovat a ipak najprirodniji proturjek. Konkurencija,
u kojoj samo odvija se građanski i politički život,
jest skroz naskroz jedna igra na sreću, od špekulacija na
burzi do natjecanja za službe, lova na mušterije, traženje
rada, nastojanja oko unapređenja i odlikovanja, čifutskog
staretinarenja itd. Uspije li se takmace potisnuti i nadbiti,
tad je postignut »sretan pogodak«; jer za neku sreću mora
već biti predmnijevano da se pobjednik smatra snabdjeven
nekakvom, pa makar najbrižnijim marom izobraženom nadarenošću
s kojom se ini ne mogu takmiti – dakle da nema
nadarenijih. A oni što sad usred te mijene sreće iztjerivaju
svoje svakodnevne stvari, ne videći u tome ničeg rđavog, upadaju u
najćudorednije negodovanje ako njihov vlastiti princip
u goloj formi nastupi i kao – *hazardna igra* »nesreću nanosi«.
Hazardna igra jest jedna prejasna, preotvorena konkurencija
i kao svaka odlučna golotinja povređuje časno čuvstvo
stida.
Ovo tjeranje slučaja hoće oni Socijalni zaustaviti
i obrazovati jedno društvo u kojem ljudi više nisu ovisni o
*sreći* nego slobodni.
Na najprirodniji način očituje se ta težnja najprije
kao mržnja »Nesretnih« spram »Sretnih«, tj. onih za koje
je sreća malo ili ništa učinila spram onih za koje je ona
učinila Sve.
Zlovolja se pak zapravo ne odnosi na sretnike
nego na *sreću*, na tu trulu mrlju građanstva.
Budući da komunisti tek slobodnu djelatnost proglašuju
bistvom čovjeka, potrebuju oni kao sva radna nastrojenja
nedjelju, kao i svo materijelno nastojanje boga,
uzdignuće i utjehu pokraj svoga bezduhovnog »rada«.
Da komunist u Tebi ugleda čovjeka, brata, to je
samo nedjeljna strana komunizma. Prema radnodnevnoj on
Tebe nipošto ne uzima kao čovjeka naprosto nego kao čovječjeg
radnika ili radećeg čovjeka. Liberalni princip se krije
u prvom nazoru, u drugi se skriva neliberalnost. Da si Ti
neka »lijenčina«, on u Tebi doduše ne bi zanijekao čovjeka,
no kao jednog »lijenog čovjeka« nastojao bi ga očistiti od
lijenosti i Tebe obratiti k *vjeri* da je rađenje »odredba i
poziv« čovjeka.
Zato on pokazuje jedno dvostruko lice: s jednim
pazi on da duhovni čovjek »bude zadovoljen, s drugim se on
ogledava za sredstvima onog materijalnog ili tjelesnog. On čovjeku
daje dvostruko *namještenje*, jednu službu materijelnog
sticanja i jednu onog duhovnog.
Građanstvo je duhovna i materijalna dobra pristavilo
slobodno i svakome ostavilo na volju da za njima
posegne kad mu se prohtije.
Komunizam ih pribavlja zbilja svakome, nameće
mu ih i sili ga da ih stiče. On uzima ozbiljno da Mi, jer Nas
samo duhovna i materijelna dobra čine ljudima, moramo
ta dobra bez protivbe stjecati da bi se bilo čovjek. Građanstvo
je učinilo stjecanje slobodnim, komunizam sili na stjecanje
i priznanje samo *stjecatelja*, onog koji ide za stjecanjem.
Nije dovoljno da je obrt slobodan nego ga se Ti moraš
*latiti*.
Tako preostaje kritici samo da dokaže da Nas
stjecanje tih dobara još nipošto ne čini ljudima.
S liberalnom zapovijedi, da svatko iz sebe ili sebe
ima učiniti čovjeka, bijaše postavljena nužnost da bi svatko
za ovaj rad počovječenja morao dobiti vremena, tj. da svakome
bude moguće da na *sebi* radi.
Građanstvo je vjerovalo da je to posredovalo, kad
je sve Ljudsko predalo konkurenciji, pojedincu pak dalo
pravo na sve ljudsko. »Svatko smije težiti za Svim!«
Socijalni liberalizam nalazi da stvar nije dokončana
s onim »smjeti«, jer smjeti znači samo da to nije nikome
zabranjeno, ne pak da je svakome omogućeno. On tvrdi
otud da je građanstvo liberalno samo na ustima i riječima
a zapravo najneliberalnije. On hoće sa svoje strane svima
Nama dati *sredstva* da bi na Nama mogao raditi.
Principom rada biva svakako nadmašen princip
sreće ili konkurencije. No ujednako se radnik u svojoj svijesti,
da je ono Bitno na njemu »radnik«, drži daleko od egoizma i
podvrgava se vrhovnoj visosti društva radnika kao što
je građanin predano uz konkurencijsku državu. Lijepi san o
jednoj »socijalnoj dužnosti« se sanja i dalje. Opet se mni
da društvo *daje* što Mi trebamo i da smo mu Mi stoga *dužni*
da smo mu sve obvezni.[34] Ostaje se pri tome da se hoće služiti
jednom »najvišem davatelju sveg dobra«. Da društvo nije
baš nikakvo Ja koje bi moglo dati, udijeliti i jamčiti nego
jedan instrument ili sredstvo iz kojeg Mi možemo vući
koristi, da Mi nemamo nikakve društvene dužnosti nego samo
interese za čije slijeđenje mora Nama društvo služiti,
da Mi društvu ne dugujemo nikakve žrtve nego žrtvujemo li
nešto, žrtvujemo Nas: na to oni Socijalni ne misle, jer su –
kao liberali – zarobljeni religioznim principom i revno teže
za jednim, kao što je to do sada bila država, – svetim društvom!
Društvo, od kojeg Mi sve imamo, jest jedan novi
gospodar, jedan novi utvor, jedno novo »najviše bistvo« koje
Nas »prima na službu i dužnost!«
[34] Proudhon (De la Création de l’Ordre dans l’Humanité ou Principes
d’Organisation politique. Paris i Besancon 1843. p. 414) npr. kliče:
»U industriji kao i u znanosti je objavljivanje nekog pronalaska
prva i **najsvetija dužnost!**«
Pobliža ocjena političkog kao i socijalnog liberalizma
može naći svoje mjesto tek dalje dolje. Za sada prelazimo
na to da ih postavimo pred sud humanog ili kritičkog
liberalizma.
**** 3.3. Humani liberalizam
Budući da se u onom sebe kritizirajućem, »kritičkom«
Liberalizmu pri čemu kritičar ostaje liberal i ne prelazi
princip liberalizma: čovjeka, liberalizam dovršava, to se
on može radije imenovati po čovjeku i zvati »humanim«.
Radnik važi za najmaterijalnijeg i najegoističnijeg
čovjeka. On ne čini baš ništa za *čovječanstvo* nego sve *za se*,
za svoju dobrobit.
Građanstvo, jer je proglasilo *Čovjeka* samo po
njegovu rođenju slobodnim, moralo ga je uostalom pustiti
u kandže nečovjeka (egoiste). Otud ima egoizma pod vladom
političkog liberalizma jedno golemo polje za slobodno
korištenje.
Kao što je građanin državu, tako će radnik koristiti
društvo za svoje *egoističke* ciljeve. Ti imaš ipak samo
jednu egoističku svrhu, tvoju dobrobit! – predbacuje Humani
Socijalnome. Shvati jedan *čisto ljudski interes*, tad
Ja hoću biti Tvoj drugar. »Tome pripada pak jedna jača,
obuhvatnija *svijest* nego što je *radnikova*.« »Radnik ne čini
Ništa, zato on nema ništa: on pak ne čini ništa jer njegov
rad vazda ostaje pojedinačan, sračunat za njegovu najvlastitiju
potrebu, dnevan.«[35] Nasuprot tome, može se slijedeće
misliti: rad Gutenbergov ne ostade pojedinačan nego je rodio
nebrojnu djecu i živi još danas, on bijaše sračunat na
potrebu čovječanstva i bijaše vječit, neprolazan.
Humana svijest prezire kako građansku tako i
radničku svijest: jer građanin je samo »rasrđen« na vagabunde
(na sve koji nemaju nikakvo »određeno zaposlenje«)
i na njihovu »nemoralnost«; radnika »razjaruje« *lijenčina*
(»danguba«) i njegova »nećudoredna«, jer isisavajuća i nedruštvena,
načela. Na to uzvraća humanist: neustrajnost
mnogih je samo tvoj produkt, filistre! Da Ti pak, proleteru,
od svih tražiš da *tegle* a *kinjenje* hoćeš učiniti općim, to ti
pristaje još od tvog odvajkadašnjeg magarčenja. Ti doduše
time da se *svi* podjednako kinje hoćeš sâmo kinjenje olakšati,
međutim samo iz razloga da svi dobiju podjednako
dokolice. No što da započnu sa svojom dokolicom? Što čini
tvoje »društvo« da se ova dokolica provede *ljudski?* Ono
mora opet zadobijenu dokolicu prepustiti egoističkoj proizvodnji
i upravo *dobitak*, kojeg promiče tvoje društvo, pripada
egoisti, kao što ni dobitak građanstva, *čovjek bez gospodara*
nije mogao od države biti ispunjen ljudskim sadržajem
te stoga bio prepušten samovolji.
[35] Edgar Bauer (anonimno): Flora Tristian: Union ouvrière. Edition
Populaire Paris 1843. U: Allgemeine Literatur-Zeitung,
Monatsschrift. Hrsg. von Bruno Bauer. Heft 5, Charlottenburg,
April 1844., S. 18.
Svakako je nužno da čovjek bude bez gospodara,
no zato ne treba opet egoist zagospodariti nad čovjekom
nego čovjek nad egoistom. Svakako mora čovjek naći dokolicu,
no ako se egoist istom okoristi, tad ona izmiče čovjeku;
zato biste morali dokolici dati jedan ljudski obznačaj. I vaš
rad pak poduzimate Vi radnici iz egoističnog nagona, jer Vi
jesti, piti, živjeti hoćete; kako ne biste Vi u dokolici bili
manji egoisti? Vi radite samo jer se nakon učinjenog rada
dobro slavi (ljenčari) a čemu posvećujete svoje vrijeme dokolice,
to ostaje prepušteno *slučaju*.
Ako bi ipak egoisti svaka vrata imala biti zabravljena,
tad bi se moralo težiti za potpuno »nezainteresiranim«
postupanjem, za *cijelom* nezainteresiranošću. Samo to je
ljudski, jer je samo čovjek nezainteresiran; egoist je uvijek
zainteresiran.
Pustimo li privremeno nezainteresiranost važiti,
tad pitamo: nećeš li se ni za što zanimati, ni za što biti oduševljen,
ni za slobodu, čovječanstvo, itd.? »O da, to nije nikakav
egoistični interes, nikakva *zainteresiranost* nego jedan
ljudski tj. jedan – teorijski, naime jedan interes ne za nekog
pojedinca ili pojedince (»Sve«) nego za *ideju*, za
*čovjeka!«*
I ne primjećuješ li ti da si oduševljen samo za
*tvoju* ideju, za *tvoju* ideju slobodnosti?
I dalje ne primjećuješ li Ti da je tvoja nezainteresiranost
opet, kao i religiozna, jedna nebeska zainteresiranost?
Korist pojedinaca ostavlja Te svakako hladnim i Ti
bi mogao abstraktno uzviknuti: fiat libertas, pereat mundus.
Ti se ne brineš ni za drugi dan i uopće nemaš nikakvu ozbiljniju
brigu za potrebe pojedinca, niti za tvoj vlastiti život
u dobru, niti za život inih; ali za sve to Ti uopće ne mariš
jer si jedan – zanesenjak.
Hoće li možda onaj Humani biti toliko liberalan
da sve ono ljudski moguće izdaje za ono *ljudsko?* Naprotiv!
O kurvi doduše ne dijeli on moralnu predrasudu filistra, ali
to »da ta ženska čini iz svog tijela stroj za stjecanje novca«[36]
čini nju kao »čovjeka« prezrenom. On sudi: Kurva nije
čovjek ili ukoliko je neka ženska kurva, utoliko je ona neljudska,
obezčovječena. Dalje: židov, kršćanin, privilegirani,
teolog itd. nije čovjek; ukoliko si židov itd., Ti nisi čovjek.
Opet imperatorski postulat: zbaci sve apartno s Tebe, odkritiziraj
ga! Ne budi židov, ni kršćanin itd. nego budi čovjek,
ništa do čovjek! Ističi svoju *ljudskost* spram svake ograničujuće
odredbe, posredstvom nje učini sebe čovjekom i
*oslobodi* se od svih granica, učini sebe »slobodnim čovjekom«,
tj. spoznaj ljudskost kao tvoje sve određujuće *bistvo*.
[36] Edgar Bauer (anonimno): Béraud über die Freudenmädchen (Rec. F.F.A.
Bérauda: Les filles publiqes de Paris et la police qui les régit.
T. 1–2. Paris et Leipzig 1839). U: Allgemeine Literatur-Zeitung.
Heft 5, S. 26.
Ja kažem: Ti si doduše više od židova, više od
kršćana itd., no ti si također više od čovjeka. To su sve ideje
a Ti si tjelovit. Mniš li da ćeš ikada moći postati »čovjek
kao takav«? Mniš li da naši potomci neće ukloniti sve predrasude
i granice, za što nisu dostajale naše snage? Ili možda
vjeruješ da ćeš u svojoj 40-toj ili 50-toj godini doći dotle da
slijedeći dani ne bi imali više ništa na Tebi raztvoriti i da
ćeš postati čovjek? Ljudi potomstva će izboriti još pokoju
slobodu za koju Mi niti ne nalazimo da nam nedostaje. Za
što Ti trebaš onu kasniju slobodnost? Ako ne bi htio sebe
poštovati prije nego postaneš čovjek, tad bi Ti morao čekati
do »posljednjeg suda«, do onog dana u kojem Čovjek ili čovječanstvo
ima dospjeti do savršenstva. Budući pak da ćeš Ti
zasigurno prije umrijeti, gdje je tvoja pobjedna nagrada?
Zato Ti radije okreni stvar i kaži: *Ja sam čovjek!*
Ja ne trebam čovjeka u sebi tek proizvesti jer mi on već pripada
kao sve moje vlasnosti.
No kako se može, pita kritičar, ujednako biti židov
i čovjek? Prvo, odgovaram Ja, uopće se ne može biti niti
židov niti čovjek ako ono »se« i židov ili čovjek imaju značiti
isto; uvijek »se« preseže one odredbe i neka je Samuel
koliko god židovski, židov, ništa nego židov ne može on biti
već stoga što je *ovaj* židov. Drugo, svakako se ne može kao
židov biti čovjek ako čovjek biti znači ne biti ništa posebno.
Treće pak – a radi se o tome – mogu Ja kao židov posve
biti, što Ja baš biti – mogu. Od Samuela ili Mojsija i inih
jedva očekujete da bi se oni trebali uzdići nad židovstvo,
iako morate reći da oni još ne bijahu »ljudi«. Oni bijahu
baš ono što su oni mogli biti. Je li s današnjim židovima
inako? Jer ste odkrili ideju čovječanstva, slijedi li iz toga za
svakog židova mogućnost obraćenja prema njoj? Ako on
to može, tad on to ne propušta a propusti li on to, tad –
on to ne može. Što ga se tiče vaše zahtijevanje, što *poziv*
da se bude čovjek kojeg Vi njemu upućujete?
U »ljudskome društvu«, kojeg onaj Humani obećaje,
ne treba uopće ništa naći priznanje što Jedan ili Drugi
»Posebno« ima, ništa imati vrijednost što nosi karakter
»privatnog«. Na taj se način punostojno zaokružuje krug liberalizma
koji u čovjeku i čovjekovoj slobodnosti ima svoj
dobri, u egoisti i svem privatnom svoj zao princip, u onom
svog boga u ovom svog vraga te ako je u »državi« posebna
ili privatna osoba izgubila svoju vrijednost (nikakva osobna
povlastica), gubi li u »društvu radnika ili lumpa« posebno
(privatno) vlasništvo svoje priznanje, tad u »ljudskome društvu«
sve posebno ili privatno neće biti uzeto u obzir i kad
»čista kritika« dovrši svoj teški rad, tad će se znati što je sve
privatno i što će se »u probušenom čuvstvu svoga Ništa« –
morati ostaviti.
Jer humanom liberalizmu društvo i država nisu
dostatni, on oboje negira i ujednako ih zadržava. Tako jednom
glasi da zadaća vremena »nije politička nego socijalna«
a onda se opet za budućnost obećaje »slobodna država«. Uistinu
je »ljudsko društvo« upravo oboje, najopćija država
i najopćije društvo. Samo protiv ograničene države se tvrdi
da ona diže previše galame oko duhovnih privatnih interesa
(npr. oko religioznog vjerovanja ljudi) a protiv ograničenog
društva da ono previše mari za materijalne privatne interese.
Oboje imaju privatne interese prepustiti privatnim
ljudima i kao ljudsko društvo skrbiti samo za opće ljudske
interese.
Dok su političari smjerali odstraniti vlastitu volju,
svojevolju ili samovolju, nisu primijetili da se *vlasništvom*
svojevolje dobiva sigurno pribježište.
Dok socijalisti i *vlasništvo* oduzimaju, ne primjećuju
oni da ono *u vlastitosti* osigurava sebi trajanje. Je li tek
novac i dobro neko vlasništvo ili je svako mnijenje neko
Moje, neko Vlastito?
Dakle, mora se svako *mnijenje* učiniti uskinutim
ili neosobnim. Osobi ne pripada nikakvo mnijenje nego kao
što je vlastita volja bila prenesena na državu, vlasništvo na
društvo, tako i mnijenje mora biti preneseno na neko *Opće*,
»Čovjeka« i time postati općim ljudskim mnijenjem.
Ostane li mnijenje obstojati, onda Ja imam *mojega*
boga (bog jest samo kao »moj bog«, jest neko mnijenje
ili moja »vjera«); dakle *moju* vjeru, moju religiju, moje misli,
moje ideale. Zato mora nastati jedna opća ljudska vjera,
*»fanatizam slobodnosti«*. Naime ovo bi bila jedna vjera koja
bi se s »bistvom čovjeka« podudarala i jer je samo »čovjek«
uman (Ja i Ti mogli bismo biti vrlo neumni!), jedna umna
vjera.
Kao što vlastita volja i vlasništvo postaju *bezmoćni*,
tako to mora postati vlastitost ili egoizam uopće.
U tom najvišem razvoju »slobodnog Čovjeka« biva
egoizam, vlastitost principijelno pobijan a tako određene
svrhe socijalna »dobrobit« socijalista itd. izčezavaju nasuprot
uzvišene »ideje čovječanstva«. Svo što nije neko opće
Ljudsko jest nešto apartno, zadovoljava samo Nekolicinu
ili Jednoga ili ako zadovoljava Sve, tad ono to čini njima
kao Pojedincima, ne kao ljudima i stoga se naziva »egoističnim«.
Socijalistima je još *dobrobit* najviši cilj kao što
političkim liberalima bijaše slobodno *natjecanje* po volji;
dobrobit je sad također slobodna i što ona hoće imati može
se pribaviti kao što je netko ako se je htio upustiti u natjecanje
(konkurenciju), mogao to izabrati.
Samo, da biste sudjelovali u natjecanju, morate
samo *građani* biti; da biste sudjelovali u dobrobiti, samo
*radnici*. Oboje još nije jednakoznačno s »Čovjek«. Čovjeku
je »istinski dobro« tek ako je i »duhovno slobodan«! Jer
Čovjek jest duh, zato sve moći koje su njemu, duhu strane,
sve nadljudske, nebesne, neljudske moći moraju biti oborene
a ime »Čovjek« mora biti iznad svih imena.
Tako se na ovom kraju Novoga vijeka (vremena
Novih) kao glavna stvar opet vraća ono što u početku istog
bijaše glavna stvar: »duhovna slobodnost«.
Posebice komunistu kaže humani liberal: Propisuje
li Ti društvo Tvoju djelatnost, tad je ona od utjecaja
pojedinaca, tj. egoista doduše slobodna, no zato ona još ne
mora biti *čisto ljudska djelatnost* a Ti još ne potpuni organ
čovječanstva. Kakvu sve djelatnost društvo od Tebe traži,
ostaje još *slučajno:* ono bi Te moglo namjestiti kod gradnje
nekog hrama i sl. ili ako ni to ne, onda bi pak Ti mogao iz
vlastite pobude biti za neku ludost, dakle neljudskost djelatan;
čak još više, Ti radiš zbilja samo da bi sebe hranio,
uopće da bi živio, radi dragog života a ne u slavu čovječanstva.
Dakle je slobodna djelatnost tek tad domašena kad Ti
sebe oslobodiš od svih gluposti, od sveg Neljudskog, tj. egoističkog
(samo pojedincu, ne Čovjeku u pojedincu pripadajućeg),
ako razriješiš sve neistinske misli koje zamračuju
Čovjeka ili ideju čovječanstva, ukratko ako Ti nisi samo puko
nepriječen u Tvojoj djelatnosti nego je i sadržaj Tvoje
djelatnosti sàmo Ljudsko a Ti samo za čovječanstvo živiš i
djeluješ. To ipak nije slučaj, doklegod je cilj tvoje težnje
samo tvoja i *dobrobit* svih: što Ti za društvo lumpa činiš,
time za »ljudsko društvo« još nije ništa učinjeno.
Raditi samo ne čini Tebe čovjekom, jer je to nešto
formalno a predmet rađenja slučajan, nego se radi o
tome, tko Ti taj Radeći jesi. Raditi uopće možeš Ti iz egoističke
(materijelne) pobude, tek da sebi pribaviš hranu i sl: to
mora biti jedan rad koji promiče čovječanstvo, rad sračunat
na dobro čovječanstva, rad koji služi povijesnom, tj. ljudskom
razvitku, ukratko jedan *humani* rad. Tu pripadaju
dvije stvari: prvo da je dobar čovječanstvu, drugo da polazi
od jednog »čovjeka«. Samo ono prvo može biti slučaj kod
svakog rada, budući da i radove prirode, npr. životinja
koristi čovječanstvo za promicanje znanosti; ono drugo zahtijeva
da onaj Radeći zna ljudsku svrhu svoga rada i budući
da on tu svijest može imati samo ako *sebe kao čovjek
zna,* odlučujući je uvjet – *sebesvijest.*
Zacijelo se već mnogo postiglo ako prestaneš biti
neki »komadni radnik«, no time Ti samo previđaš cjelinu
tvoga rada i stičeš jednu svijest o istome, što je još daleko od
jedne sebesvijesti, jedne svijesti o tvom istinskom »sebstvu«
ili »bistvu« o Čovjeku. Radniku još ostaje žudnja za jednom
»višom svijesti« koju on, jer ju radna djelatnost ne može
stišati, zadovoljava u časovima odmora. Otud uz njegov rad
pristaje odmor i njemu se čini da mora u Jednom dahu
rađenje i ljenčarenje izdavati za ljudsko, dakako ljenčini,
dangubi pripisati istinsko uzdignuće. On radi samo da bi
utekao od rada: on hoće osloboditi rad samo da bi od rada
postao slobodan.
Dosta, njegov rad nema nikakvu zadovoljavajuću
sadržinu jer ga samo društvo nalaže, jer je samo pensum,
jedna zadaća, poziv i obrnuto: ni njegovo društvo ne zadovoljava,
jer ono samo za raditi daje.
Rad bi ga kao čovjeka morao zadovoljiti: mjesto
toga zadovoljava rad društvo; društvo bi moralo s njim kao
s čovjekom postupati a ono s njim postupa kao s lumperskim
radnikom ili radećim lumpom.
Rad i društvo mu samo koriste, ne kako ih on
kao čovjek nego kao egoist potrebuje.
Tako kritika protiv radnikovanja. Ona ukazuje na
»duh«, vodi borbu »duha s masom«[37] a komunistički rad
proglašava za bezduhovni masovni rad. Od rada zaziruća, kakva
ona jest, voli si masa rad olakšati. U literaturi koja se danas
na masovan način dobavlja, rađa onaj zazor od rada općepoznatu
*površnost* koja od sebe odbija »trud istraživanja«[38].
[37] Bruno Bauer (anonimno) (Rec.): H.F.W. Hinrichs: Politische
Vorlesungen. Bd. 2. Halle 1843. U: Allgemeine Literatur-Zeitung.
Monatsschrift. Hrsg. von Bruno Bauer. Heft 5, April 1844. S. 24
[Kod Bauera glasi to »borba mase s duhom«]
[38] Allgemeine Literatur-Zeitung, ibid.
Zato humani liberalizam kaže: Vi hoćete rad; pa
dobro, Mi ga hoćemo također, no Mi ga hoćemo u najpunijoj
mjeri. Mi ga ne želimo zato da bismo zadobili dokolicu nego
da bismo u njemu samome našli svu zadovoljštinu. Mi hoćemo
rad jer je on naš seberazvoj.
No tad i rad mora biti u skladu s tim! Čovjeku
je na čast samo ljudski, sebesvijesni rad, samo rad koji ima
ne »egoističnu« namjenu nego čovjeka za svrhu i jest sebeobjava
čovjeka, tako da se mora reći: laboro, ergo sum, Ja
radim, tj. Ja sam čovjek. Onaj humani hoće rad *duha* koji
*prerađuje* svu materiju, hoće duh koji nijednu stvar na miru
ili u njegovom opstoju ne pušta, koji se ni pri čemu ne smiruje,
sve raztvara, svaki dobiveni rezultat iznova kritizira.
Taj duh koji nema mira jest istinski radnik, on tamani predrasude,
smlavljuje granice i ograničenost i uzdiže čovjeka
iznad svega što bi htjelo njim gospodariti, dok komunist
samo za sebe i niti slobodno nego iz nužde radi, ukratko
predstavlja prisilnog radnika.
Radnik takvog kova nije »egoističan«, jer ne radi
za pojedince, niti za se niti za ine pojedince, dakle ne za
*privatne* ljude, nego za čovječanstvo i napredak istog: on
ne ublažava pojedinačne bolove, ne skrbi za pojedinačne potrebe
nego uklanja granice u kojima je čovječanstvo stisnuto,
raztura predrasude koje su cijelo vrijeme gospodarile,
svladava zapreke koje svima stoje na putu, odstranjuje zablude
u koje su ljudi zapleteni, otkriva istinitosti koje su za
Sve i za sva vremena njime pronađene, ukratko – on živi i
radi za čovječanstvo.
Prvo, otkrivač neke velike istine zna da bi ona
mogla biti korisna za ine ljude, a budući da mu zavidno zadržavanje
ne pribavlja nikakav užitak, on ju saopćava; no
ako je i svijestan da je njegovo saopćenje za ine od najveće
vrijednosti, ipak on nipošto nije svoju istinu tražio i našao
radi inih nego radi sebe, jer je on sam za tim žudio, jer
mu tama i zabluda nisu dale mira dok nije kako je najbolje
mogao pribavio svjetlo i razjašnjenje.
On je radio dakle radi sebe i za zadovoljenje
svoje potrebe. Da je time bio koristan i inima, čak potomstvu,
to njegovu radu ne oduzima *egoističan* karakter.
Drugo, ako je ipak i on samo radi sebe radio, zašto
bi njegov čin bio ljudski, onaj inih neljudski, tj. egoističan?
Počem zato jer je ova knjiga, slika, simfonija itd. rad
njegovog cijelog bistva, jer je on pritom učinio najbolje što
može, sav se u (za)ložio i sav se iz toga dade prepoznati dok
djelo nekog rukodjelca odražava samo rukodjelca, tj. rukotvornu
(zanatsku) spretnost, ne »čovjeka«? U njegovu pjesništvu
imamo Mi cijeloga Schillera, u toliko i toliko stotina
peći imamo Mi naprotiv pred sobom samo pećara, ne »čovjeka«.
Znači li to više nego: u tom jednom djelu vidite
Vi *Mene* što je više možno potpunog, u onom drugom samo
moju spretnost? Nisam li *Ja* opet onaj koga čin izražava? I
nije li egoističnije sebe svijetu u nekom djelu davati, *sebe*
izraditi i oblikovati nego iza svoga rada ostati skriven? Ti
doduše kažeš da objavljuješ čovjeka. Samo, čovjek kojeg
Ti objavljuješ jesi Ti; Ti objavljuješ samo Tebe, međutim s
tom razlikom spram rukodjelca što se ovaj ne umije u
Jedan rad sabiti nego, da bi bio spoznat kao on sam, mora
se potražiti u njegovim preostalim životnim odnosima i da
tvoja potreba čijim zadovoljenjem je ono djelo nastalo, bijaše
jedna – teorijska.
Ti ćeš pak uzvratiti da Ti objavljuješ jednog posve inog,
jednog dostojanstvenog, višeg, većeg čovjeka, čovjeka
koji je više čovjek od onog drugoga. Ja hoću predpostaviti
da Ti činiš ono ljudski moguće, da Ti ostvaruješ što
nikom inome ne uspijeva. U čemu onda obstoji Tvoja veličina?
Upravo u tomu da Ti jesi više od inih ljudi (»mase«),
da si više nego što *ljudi* obično jesu, više nego »obični
ljudi«, upravo u Tvojoj uzvišenosti nad ljudima. Pred inim ljudima
ne odlikuješ se Ti time što si čovjek nego jer si Ti
jedan »jedini« čovjek. Ti dakako pokazuješ što jedan čovjek
može uraditi, no jer Ti, jedan čovjek, to radiš, zato to ne
mogu ini, također ljudi, još nipošto uraditi: Ti si to samo
kao *jedini* čovjek obavio i u tome si jedini.
Ne sačinjava čovjek tvoju veličinu nego je *Ti*
stvaraš, jer Ti si više nego čovjek i silniji nego ini – ljudi.
Vjeruje se da se ne može biti više nego čovjek.
Dapače, ne može se biti manje!
Dalje, vjeruje se što god se postigne, da je to
dobro za čovjeka. Ukoliko Ja svagda ostanem čovjek ili kao
Schiller Švaba, kao Kant Prus, kao Gustav Adolf, kratkovidnik,
tako Ja bivam pomoću svojih prednosti dakako jedan odličan
čovjek, Švaba, Prus ili kratkovidnik. No s tim ne stoji ništa
bolje nego sa štakom Friedricha Velikog koja je zbog
Friedricha postala slavna.
Onom »Poštujte boga« odgovara moderno: »Poštujte čovjeka«.
Ja pak poštovanje mislim za sebe zadržati.
Time što kritika čovjeku upućuje zahtjev da bude
»ljudski«, izriče ona nužan uvjet druževnosti; jer samo
kao čovjek se je među ljudima se je *susretljiv*. Time ona
obznanjuje svoju *socijalnu* svrhu, uzpostavu »ljudskog društva«.
Između socijalnih teorija je kritika neosporno
najdovršenija, jer ona odaljuje i obezvređuje sve što *rastavlja*
čovjeka od čovjeka: sve povlastice sve do povlastice
vjere. S njom kršćanski princip ljubavi, istinski socijalni princip
dolazi do najčistije potvrde i vrši se zadnji mogući eksperiment
da se ljudima oduzme izključivost i odbijanja:
sama borba protiv egoizma u njenoj najjednostavnijoj i zato
najžešćoj formi, u formi jedinosti, isključivosti.
»Kako možete istinski društveno živjeti, doklegod
i samo Jedna isključivost među Vama obstoji?
Ja pitam obrnuto: Kako možete biti istinski jedini
doklegod i samo Jedna sveza među Vama obstoji? Ako
ste međuovisni, tad ne možete jedan od drugoga; ako Vas
obuhvaća »veza«, tad ste Vi samo *udvoje* nešto i Vas dvanaest
čini tucet, Vas tisuće jedan narod, Vas milioni čovječanstvo.
»Samo ako ste ljudski, možete se Vi kao ljudi
jedan spram drugoga obhoditi, kao što samo ako ste patrioti,
možete se kao patrioti razumjeti!«
Pa dobro, Ja uzvraćam ovako: samo ako ste Vi
jedini, možete se Vi kao to što Vi jeste međusobno obraćati.
Upravo najoštriji kritičar biva najteže kletvom
svoga principa pogođen. Dok on neko isključivo jedno za
drugim sa sebe skida; crkvenost, patriotizam itd. stresa,
razrješuje on jednu vezu za drugom i odvaja se od Crkvenog,
Patriotskog itd. dok najposlije, nakon što su sve veze razbijene, –
on sam stoji. Upravo on mora isključiti Sve one
koji imaju nešto isključivo ili privatno a što na koncu može
biti isključivije od same isključive, jedine osobe same!
Ili on počem mni da bi bilo bolje kad bi *svi* bili
»ljudi« i napustili isključivost? Baš zato jer »svi« znači »svaki
pojedinac«, ostaje najoštriji proturjek zadržan jer »pojedinac«
jest isključivost sama. Ne dopusti li Humani pojedincu
više ništa privatno ili isključivo, nikakvu privatnu misao,
nikakvu privatnu ludost, odkritizira li mu on sve pred nosom,
budući da je njegova mržnja spram Privatnog absolutna
i fanatička, ne zna li on ni za kakvu toleranciju spram
Privatnog, jer je sve privatno *neljudsko*: ipak on ne može
odkritizirati samu privatnu osobu, budući da čvrstina
pojedinačne osobe odolijeva njegovoj kritici te se on mora zadovoljiti
time «da tu osobu proglasi »privatnom osobom« i
da joj zbilja sve Privatno opet prepusti.
Što će društvo, koje više ne skrbi ni za šta privatno,
činiti? Privatno učiniti nemogućim? Ne, nego ga »podrediti
društvenim interesima i npr. prepustiti privatnoj volji,
proglasiti toliko blagdana, koliko on hoće, ako samo ne dođe
s općim interesom u koliziju«[39]. Sve privatno *dopušta se*,
tj. za društvo nije od nikakva interesa.
»Svojim zatvaranjem spram znanosti su crkva i
religioznost izrazile da su ono što one uvijek bijahu, što se
pak skrivalo iza jednog drugog privida kad su izdavane za
bazu i nužno utemeljenje države – jedna čisto privatna
stvar. Čak i tada kad su bile vezane uz državu i ovu činile
kršćanskom, bijahu one samo dokaz da država još nije razvila
svoju opću političku ideju, da ona postavlja samo privatna
prava – one bijahu samo najviši izraz za to da je
država jedna privatna stvar i da treba da ima posla samo s
privatnim stvarima. Kad država bude konačno imala hrabrosti
i snage da ispuni svoju opću odredbu i bude slobodna,
kad je dakle u stanju i posebnim interesima i privatnim stvarima
dati njihov istinski položaj – tad će crkva i religija
biti slobodne, kao što još nikad dosad bile nisu. Kao najčišća
privatna stvar i zadovoljenje čisto osobne potrebe bit
će one propuštene same sebi i svaki pojedinac, svaka općina
i svaka crkvena zajednica moći će skrbiti za spas duše kako
one hoće i kako to one drže za potrebno. Za spas svoje duše
svatko će skrbiti ukoliko mu je to osobna potreba a kao
dušobrižnika primiti i nagraditi onoga koji mu se čini da
najbolje garantira zadovoljenje njegove potrebe. Znanost će
konačno biti posve van igre ostavljena«.[40]
[39] Bruno Bauer: Die Judenfrage. Braunschweig 1843., S. 66, [Bauer
govori o »državnom interesu« i o »općem interesu države«.]
[40] Bruno Bauer: Die gute Sache der Freiheit und meine eigene
Angelegenheit. Zürich und Winterthur 1842., S. 62/63
Ipak, što se ima zbiti? Hoće li društvenom životu
doći kraj a svo ophođenje, svo pobratimljenje, sve što
biva stvoreno principom ljubavi i socijeteta izčeznuti?
Kao da neće uvijek Jedan tražiti Drugoga jer ga
*treba*, kao da se Jedan ne mora podesiti Drugome ako ga
*treba*. Razlika je pak ta da se tad zbilja pojedinac s pojedincem
sjedinjuje, dok je on ranije jednom svezom s njima
bio *vezan*: sina i oca obuhvaća prije punoljetnosti jedna veza,
nakon iste mogu se oni samostojno sastati, prije nje
*pripadali* su oni kao »članovi porodice« zajedno (bijahu »podčinjeni«
porodici), nakon nje sjedinjuju se oni kao egoisti;
sinstvo i očinstvo ostaju, ali sin i otac nisu više time vezani.
Posljednji privilegij je uistinu »čovjek«; s njim
su svi privilegirani ili im je dan u leno. Jer, kako Bruno
Bauer sam kaže: »Privilegij ostaje, pa makar bio protegnut
na sve.«[41]
[41] Bruno Bauer: Die Judenfrage. S. 60 [citat se kod Bauera odnosi na
židove za koje »bi se samo jedan privilegij zamijenio drugim«,
kada bi uvjet njihove emancipacije bio »da postanu kršćani«.]
Tako liberalizam prolazi slijedeće mijene:
Prvo: Pojedinac *nije* čovjek, zato ne važi njegova
pojedinačna osobnost ništa, nikakva osobna volja, nikakva
samovolja, nikakva naredba ili ordonancija!
Drugo: Pojedinac *nema* ništa Ljudsko, zato ne važi
nikakvo Moje i Tvoje ili vlasništvo.
Treće: Budući da pojedinac niti je čovjek niti
ima Ljudsko, on uopće ima ne biti, on kao egoist sa svim
njegovim Egoističnim ima kritikom biti uništen da bi se
učinilo mjesta čovjeku, »onom tek sad pronađenom čovjeku.«
Mada pojedinac nije čovjek, ipak čovjek u pojedincu
postoji i ima, kao svaki utvor i sve Božansko, na njemu
svoju egzistenciju. Otud pripisuje politički liberalizam pojedincu
sve što mu kao »čovjeku po rođenju«, kao rođenome
čovjeku, pridolazi, kamo se računaju slobodnost savjesti,
posjed itd. ukratko »ljudska prava«; socijalizam priušti
pojedincu ono što mu kao *djelatnom* čovjeku, »radećem«
čovjeku pridolazi; konačno humani liberalizam daje pojedincu
ono što on kao »čovjek« ima, tj. Sve što čovječanstvu
pripada. Tako Jedini nema baš ništa, čovječanstvo Sve a nužnost
u kršćanstvu propovijedanog »preporođaja« biva zahtijevana
nedvosmisleno i u najsavršenijoj mjeri. Postani jedna
nova kreatura, postani »Čovjek«!
Čak bi se moglo podsjetiti na završetak očenaša.
Čovjeku pripada *gospodstvo* (»snaga« ili dynamis); zato ne
smije nikakav pojedinac gospodarom biti, nego je Čovjek
gospodar pojedinaca – ; Čovjekova je *carevina*, tj. svijet,
stoga ima ne pojedinac biti vlasnik nego Čovjek, ono Svi
zapovijeda svijetom kao vlasništvom – ; Čovjeka od Svega
ide slava, *veličanje* ili »veličanstvenost« (doxa), jer Čovjek ili
čovječanstvo jest svrha pojedinaca za koju on radi, misli,
živi i za čije veličanje mora on »Čovjekom« postati.
Ljudi su do sada uvijek težili pronaći neku zajednicu
u kojoj bi njihove ostale nejednakosti postale »nebitne«,
oni su težili k izjednačenju i time k *jednakosti* i htjeli
su Svi doći pod Jedan krov, što ne znači ništa neznatnije
nego da su tražili Jednog gospodara, Jednu vezu, Jednu vjeru
(»Mi svi u Jednoga boga vjerujemo«). Nečeg zajedničkijeg
ili nečeg jednačijeg ne može za ljude biti od Čovjeka samog
i u toj je zajednici ljubavni poriv našao svoje zadovoljenje:
on nije počinuo doklegod nije sproveo to zadnje sjednačenje,
poravnao sve nejednakosti, čovjeka čovjeku na
grudi položio. No upravo u ovoj zajednici bivaju propad i
razpadanje najkričaviji. Za jedne ograničenije zajednice stajaše
još Francuz protiv Nijemca, kršćanin protiv muhamedanca,
itd. Sada naprotiv stoji *Čovjek* protiv *ljudi* ili, budući
da ljudi nisu Čovjek, stoji Čovjek protiv Nečovjeka.
Iza stava »bog je postao čovjek« slijedi sad jedan
ini: »Čovjek je postao Ja«. To je *ono ljudsko* Ja. Mi to pak
obrćemo i kažemo: Ja Mene nisam mogao pronaći, dokle
god sam Ja Mene kao čovjek tražio. Sad se pak pokazuje da
čovjek za tim teži da postane Ja i da u Meni zadobije tjelovitost,
Ja primjećujem da se sve o Meni radi i da je Čovjek
bez Mene izgubljen. Ja se pak ne bih htio predati tom ormaru
tog presvetog Mene i neću odsad pitati da li sam Ja u
Mojoj djelatnosti čovjek ili nečovjek: nek Mi se taj *duh*
skine s vrâta.
Humani liberalizam prelazi radikalno na djelo.
Ako Ti samo u Jednoj točki hoćeš biti ili imati nešto Posebno,
ako Ti i samo Jednu povlasticu pred inim za Tebe sačuvaš,
ako zahtijevaš samo Jedno pravo koje nije »opće ljudsko
pravo« onda si Ti jedan *egoist*.
Pravo je tako! Ja ne želim ništa Posebno pred inima
biti ili imati, Ja ne želim zahtjevati nikakvu povlasticu spram
njih ali – Ja Mene ni ne mjerim inima, ne želim uopće nikakvo
*pravo* imati. Ja hoću Sve biti i Sve imati što Ja biti
i imati mogu. Ako ini jesu i imaju *Slično*, što Me se to
tiče? Ono Jednako, oni istô ne mogu niti biti niti imati. Ja
njima nisam na *uštrb*, kao što stijeni Ja na uštrb nisam time
što imam »prednost« gibanja. Kad bi one to imati *mogle*,
imale bi.
Inim ljudima ne biti na *uštrb*, u tom se sastoji
zahtjev da se ne posjeduje nikakva povlastica. Odreći se
svih »prednosti«, najstroža teorija *odreknuća*. Sebe se ne
smije držati za »nešto Posebno«, kao npr. židov ili kršćanin.
Ja sebe ne držim za nešto Posebno nego za *Jedinoga*. Ja imam
doista *sličnosti* s inima; ovo važi međutim samo za usporedbu
ili refleksiju, zapravo Ja sam neusporediv, jedini.
Moje meso nije njihovo meso, moj duh nije njihov duh.
Smjestite li ih Vi pod općenitosti »meso, duh«, onda su to
vaše *misli* koje s *mojim* mesom, *mojim* duhom nemaju nikakva
posla i zanajmanje mogu onom Mojem neki »poziv«
uputiti.
Ja neću na Tebi ništa priznati ili respektirati,
niti vlasnika, niti lumpa, niti samo čovjeka nego ću te *potrošiti*.
Na soli Ja nalazim da mi ona čini jela ukusnijima, zato
ju Ja rastapam, na ribi Ja spoznajem jednu živežnu namirnicu,
zato ju Ja jedem; na Tebi Ja otkrivam nadarenost
da Mi razvedravaš život, stoga Te Ja biram za družbenika.
Ili na soli studiram Ja kristalizaciju, na ribi animalnost, na
Tebi ljude itd. Meni si Ti samo ono što si Ti za Mene, naime
moj predmet i jer *moj* predmet, zato moje vlasništvo.
U humanom liberalizmu dovršava se lumperstvo.
Mi moramo prvo do onog Najlumpskijeg, Najbijednijeg sići,
ako do *jedinosti* dospjeti hoćemo, jer Mi moramo sve Tuđe
skinuti. No traljavac se pričinjava da nije ništa do goli –
čovjek.
Više nego lumperstvo jest međutim ako Ja i čovjeka
odbacim, jer Ja ćutim da Mi je i on tuđ i da si Ja na
tome ne smijem ništa uobražavati. To nije više puko lumperstvo:
jer je i zadnji lump otpao, tako stoji tu zbiljska
golost, razgolićenje od sveg tuđeg. Lump je lumperstvo samo
skinuo i tim prestao biti što je on bio, jedan lump.
Ja više nisam lump, nego sam to bio.
Do sada nije mogao razdor stoga izbiti jer navlastito
postoji samo jedan spor novih liberala sa zastarjelim
liberalima, spor onih koji »slobodnost« u maloj mjeri
razumiju i onih koji »punu mjeru« slobodnosti hoće, dakle
onih *umjerenih* i onih *neumjerenih*. Sve se vrti oko pitanja:
*koliko slobodan* mora *čovjek* biti? Da bi čovjek morao biti
slobodan, u to vjeruju svi; zato i jesu svi liberalni. Ali nečovjek,
koji se ipak u svakom pojedincu krije, kako njega
prigušiti? Kako to udesiti da se s čovjekom ujednako nečovjek
na slobodu ne pusti?
Svekoliki liberalizam ima jednog smrtnog neprijatelja,
jedan nenadmašivi suprotstav kao bog vraga: uz
čovjeka jest vazda nečovjek, pojedinac, egoist. Država, društvo,
čovječanstvo ne savlađuju ovog vraga.
Humani liberalizam slijedi zadaću da pokaže inim
liberalima, da oni uvijek još »slobodnost« neće.
Kako imahu ini liberali samo upojedinačeni egoizam
pred očima i bijahu za najveći dio slijepi, tako ima radikalni
liberalizam egoizam »u masi« protiv sebe, baca sve
koji stvar slobodnosti kao on ne učine vlastitom u masu,
tako da sad čovjek i nečovjek strogo lučeni kao neprijatelji
jedan spram drugog stoje, naime »masa« i »kritika«[42]; i to
»slobodna, ljudska kritika«, kako ona biva nazivana (Židovsko
pitanje str. 114[43]) spram sirove npr. religiozne kritike.
[42] B. Bauer (anonimno) (rec.) H.F.W. Hinrichs: Politische Vorlesungen.
Bd. 2. Halle 1843. U: Allgemeine Literatur-Zeitung. Monatschrift.
Hrsg. von Bruno Bauer. Heft 5. Charlottenburg April 1844. S. 23–25
Uz to Konrad Melchior Hircel: Korrespodeur aus Zürich. U:
Allgemeine Literatur-Zeitung Heft 5, S. 11–15.
[43] [Bruno Bauer: Die Judenfrage. Braunschweig 1843.]
Kritika izražava nadu da će cijelu masu pobijediti
i njoj »jednu opću svjedodžbu siromaštva izdati«.[44] Dakle
ona hoće najzad pravo zadržati i svima prijepor onih »plašljivih
i malodušnih« kao egoistično *pravdašenje* prikazati,
kao sitničavost, ubogost. Sva svađa gubi na značaju i od
sitničavih razmirica se odustaje jer «u kritici jedan zajednički
neprijatelj odlazi u rat. »Vi ste svi skupa egoisti, jedan
nije bolji nego drugi!« Sad su egoisti zajedno protiv kritike.
Zbilja egoisti? Ne, oni se bore baš zato protiv
kritike jer ih ona okrivljuje za egoizam; oni ne priznaju egoizam.
Time stoje kritika i masa na istoj bazi: obadvije se
bore protiv egoizma, odbijaju ga od sebe i naguravaju ga
jedna drugoj.
Kritika i masa slijede isti cilj, slobodnost od egoizma
i svađaju se samo oko toga tko se od njih cilju najviše
približava ili ga čak doseže.
Židovi, kršćani, absolutisti, mračnjaci i ljudi svjetla,
komunisti, ukratko svi se čuvaju predbacaja egoizma i
budući da im kritika neuvijeno i u najširem smislu to predbacuje,
svi se *opravdavaju* pred optužbom za egoizam i bore
se protiv – egoizma, istog neprijatelja s kojim kritika rat
vodi.
Neprijatelj egoizma su obadvije, kritika i masa,
i obadvije se nastoje od egoizma osloboditi, kako time da
*sebe očiste* ili čisto operu, tako i time da ga suprotnoj stranci
pripišu.
Kritičar je istinski »glasnogovornik mase« koji
joj daje »jednoviti pojam i način izražavanja« egoizma, dok
govornici kojima Lit. Ztg. V, 24 osporava trijumf bijahu
samo tupavci.[45] On je njen knez i vojskovođa u oslobodilačkom
ratu protiv egoizma; protiv čega se on bori, protiv toga
se bori i ona. No on je ujednako njen neprijatelj, samo ne
neprijatelj pred njom nego sprijateljeni neprijatelj koji korbač
iza plahoga nosi da bi iznudio njezinu hrabrost.
[44] Konrad Melchior Hirzel: Korrespondenz aus Zürich. M: Allgemeine
Literatur-Zeitung, Heft 5, S. 15.
[45] Bruno Bauer (anonimno) (Rec.) H.F.W. Hinrichs: Politische
Vorlesungen. U: Allgemeine Literatur-Zeitung, Heft 5, s. 24.
Time se reducira suprotstav kritike i mase na
slijedeći odgovor: »Vi ste egoisti!« – »Ne, Mi to nismo!« –
»Ja ću Vam to dokazati!« – »Ti moraš iskusiti naše pravdanje!« –
Uzmimo Mi pak oboje, za što se oni izdaju, za neegoiste
i za što jedan drugog uzimaju, za egoiste. Oni su
egoisti i to nisu.
Kritika kaže navlastito: Ti moraš Tvoje Ja tako
potpuno od svih ograničenosti osloboditi da bi ono postalo
jedno ljudsko Ja. Ja kažem: Oslobodi se koliko možeš, onda
si Ti učinio ono Tvoje, jer nije svakome dano da probije sve
granice ili rječitije: Nije svakome to neka granica što za
inoga jest. Slijedstveno, ne muči se s granicama inih, dovoljno
je ako Ti one tvoje razvališ. Kome je ikada uspjelo
razvaliti i samo jednu granicu *za sve ljude?* Ne lutaju li
uokolo danas kao u svako vrijeme Nebrojni sa »svim granicama
čovječanstva« Tko jednu od *svojih* granica prevali,
taj može inima put i sredstvo pokazati, prevaljivanje *njihovih*
granica ostaje njihova stvar. Niti itko čini nešto ino. Tražiti
od ljudi »da postanu posve ljudi, znači, pozvati ih da svrgnu
sve ljudske granice. To je nemoguće, jer čovjek nema nikakve
granice. Doduše, Ja ih imam, no Mene se samo one (*moje*)
nešto tiču, i samo njih mogu Ja svladati. Jedno ljudsko Ja Ja
ne mogu postati, jer Ja baš Ja a ne puko čovjek jesam.
No ipak pogledajmo da Nas kritika nije nečem
poučila što Mi možemo primiti k srcu! Slobodan Ja nisam ako
nisam bez interesa, Ja nisam čovjek ako nisam nezainteresiran?
Sad, makar Ja i malo marim jesam li slobodan ili
čovjek, ipak Ja neću nikakvu prigodu da *Mene* probijem ili
istaknem neiskorištenu pustiti. Kritika Mi nudi ovu prigodu
naukom da Ja, ako se u Meni nešto učvrsti i postane nerazrješivo,
postajem zarobljenik i sluga istog, tj. opsjednuti.
Neki interes, bez obzira za što jest na Meni, ako mu Ja ne
mogu uteći, zaplijenio je roba i više nije moje vlasništvo
nego sam Ja njegovo. Prihvatimo stoga naputak kritike, ne
pustimo ni jedan dio našeg vlasništva da postane stabilan
i osjećajmo se dobro samo u – *razrješavanju*.
Kaže li dakle kritika: Ti si čovjek samo ako neumorno
kritiziraš i razrješavaš!, tad kažemo Mi: Čovjek sam
Ja ionako i Ja sam Ja isto tako; zato ću se Ja brinuti samo
da Meni moje vlasništvo osiguram a da bih to osigurao, uzimam
ga Ja uvijek Meni nazad, uništavam u njemu svaku
pobudu za samostojnošću i progutam ga prije nego što se
ono može fiksirati i postati jedna »fiksna ideja« ili jedna
»napast«.
To Ja pak ne činim radi mog »ljudskog poziva«
nego Ja Mene za to pozivam. Ja se ne upinjem da sve razriješim
što je jednom čovjeku moguće razriješiti i doklegod Ja
npr. još nemam deset godina, Ja ne kritiziram besmisao zapovijedi,
pa ipak sam čovjek i postupam upravo u tome
ljudski da ih Ja još puštam nekritiziranima. Ukratko, Ja
nemam nikakav poziv i ne slijedim nikakav, niti taj da budem
čovjek.
Odbijam li Ja sad ono što je liberalizam izborio
svojim različitim naporima? Daleko od toga da se nešto
izboreno izgubi! Ja samo obrćem, nakon što je liberalizmom
»Čovjek« postao slobodan, pogled opet nazad na Mene i
Meni otvoreno priznajem: Što se pričinja da je Čovjek
zadobio, to sam samo *Ja* zadobio.
Čovjek je slobodan, ako je »čovjek čovjeku najviše
bistvo«. Dakle u dovršenju liberalizma pripada to da
svako ino najviše bistvo bude uništeno, teologija antropologijom
oborena, bog i njegove milosti ismijane, »ateizam« postane
opći.
Egoizam vlasništva je svoje Zadnje izgubio ako
je i »Moj bog« postao besmislen; jer bog jest samo ako mu
spas pojedinca na srcu leži, kao što ovaj u njemu traži svoj
spas.
Politički liberalizam je uskinuo nejednakost gospodara
i slugu, on je učinio *bezgospodarnim*, anarhističnim.
Gospodar sad bijaše od pojedinca, »egoiste« odaljen da bi
postao jedna sablast: zakon ili država. Socijalni liberalizam
uskida nejednakost posjeda, siromašnih i bogatih i čini
*bezposjednim* ili bezvlasništvenim. Vlasništvo biva pojedincu
oteto i izručeno sablasnom društvu. Humani liberalizam čini
*bezbožnim*, ateističnim. Stoga mora bog pojedinca, »moj bog«
biti uklonjen. Sada jest doduše bezgospodarnost ujednako
bezslužnost, bezposjednost ujednako bezbrižnost a bezbožnost
ujednako bezpredrasudnost, jer s gospodarom otpada
sluga a s posjedom briga za njega, s čvrsto ukorijenjenim
bogom predrasuda; no budući da gospodar kao država opet
uskrsava, pojavljuje se opet sluga kao podanik, budući da
posjed postaje vlasništvo društva, rađa se briga iznova kao
rad i budući da bog kao čovjek biva predrasudom, uskrsava
jedna nova vjera, vjera u čovječanstvo ili slobodnost. Za
boga pojedinčevog uzdignut je sada bog Sviju, naime »Čovjek«:
»Ta ono Naše od Svega Najviše jest biti Čovjek«.
No budući da Nitko ne može potpuno postati to što kazuje
ideja »čovjeka«, čovjek ostaje pojedincu jedno uzvišeno
Onostrano, jedno nedosežno najviše bistvo, jedan bog. Ujednako
pak to jest »istinski bog«, jer je on Nama potpuno
adekvatan, naime Naše vlastito *»sebstvo«:* Mi sami, ali od Nas
rastavljeni i iznad Nas uzvišeni.
** Napomena
Prethodan sud »slobodne ljudske kritike« bijaše,
kao i ono što se još drugdje odnosi na spise ovog smjera,
napisan fragmentarno neposredno nakon pojave dotičnih
knjiga i Ja nisam činio mnogo više do složio fragmente. No
kritika gura neumorno naprijed i time čini nužnim da se
Ja sada, nakon što je moja knjiga napisana do kraja, još
jednom na nju vratim i da moram umetnuti ovu zaključnu
napomenu.
Predamnom je najnoviji, osmi svezak Allgemeine
Literatur-Zeitung Bruna Bauera.[46]
[46] [Bruno Bauer (anonimno): Was ist jetzt der Gegenstand der Kritik?
U: Allgemeine Literatur-Zeitung, Heft 8, Charlottenburg, Juli 1844.
S. 18–26. Svi sljedeći citati do kraja poglavlja, ako nije posebno
napomenuto, su iz ovog članka.]
Najprije stoje tu opet »opći interesi društva«.
Samo, kritika se osvijestila i ovom »društvu dala jednu odredbu
čime ona biva razlučena od jedne forme koja je prije
još mogla s tim biti pobrkana: od »države« se, koja se
na prijašnjim mjestima još slavi kao »slobodna država«,
potpuno odustaje, jer ona ni na koji način ne može ispuniti
zadaću »ljudskog društva«. Kritika se samo 1842. vidjela
»prisiljenom da za jedan tren identificira ljudsko i političko
bistvo«; sad pak je ona našla da država, čak »kao »slobodna
država« nije ljudsko društvo ili kako bi to ona još mogla
reći da narod nije »Čovjek«. Mi smo vidjeli kako je ona izašla
na kraj s teologijom i jasno dokazala da se pred čovjekom
srozava bog; Mi je sad vidimo kako na isti način izlazi
s politikom na čistac i pokazuje da pred čovjekom padaju
narodi i nacionalnosti: Mi vidimo dakle kako se ona razračunava
s crkvom i državom, dok ih obje proglašava neljudskim
i Mi ćemo to vidjeti – jer Nam to već odaje – kako ona također
dokaz može izvesti da se pred čovjekom i »masa«,
koju ona čak sama naziva jednim »duhovnim bistvom«, pojavljuje
bezvrijednom. Kako bi se uopće pred najvišim duhom
mogla držati manja »duhovna bistva«! »Čovjek« obara
lažne kumire.
Dakle što kritičar zasad namjerava, to je motridba
»mase« koju će on postaviti pred čovjeka da bi ju odatle
suzbijao. »Što je sada predmet kritike?« – »Masa, jedno duhovno
biće!« Nju će kritičar »upoznati« i naći da ona stoji
s čovjekom u proturjeku, ona će pokazati da je ona neljudska
a ovaj dokaz će joj baš tako dobro uspjeti kao oni raniji,
da ono Božansko i Nacionalno ili ono Crkveno i Državno
jest ono Neljudsko.
Masa biva definirana kao »najznačajniji proizvod
Revolucije, kao obmanuto mnoštvo koje je iluzije političkog
prosvjetiteljstva, uopće cijelog prosvjetiteljstva 18. stoljeća
predalo jednom bezgraničnom neraspoloženju.« Revolucija
je svojim rezultatom zadovoljila Jedne a Druge ostavila nezadovoljene;
onaj zadovoljeni dio je građanstvo (buržoazija,
filistri itd.), onaj nezadovoljeni jest – masa. Ne pripada li
tako postavljeni kritičar i sam masi?
No oni nezadovoljeni se nalaze u još većoj nejasnosti
i njihovo nezadovoljstvo se očituje tek u jednom »bezgraničnom
neraspoloženju«. Ovima hoće sad jednako nezadovoljeni
kritičar postati majstor: on ne može više htjeti i
postići do ono »duhovno bistvo«, masu, iz njenog neraspoloženja
iznijeti i one samo neraspoložene »dignuti«, tj. dati
im pravi položaj spram rezultata Revolucije koji se imaju
prevladati – on može postati glava mase, njen odlučni
zagovornik. Zato on i hoće »duboki jaz, koji ga luči od mnoštva,
uskinuti.« Od onih koji »hoće dići donje narodne klase«,
razlikuje se on time što on ne puko ove nego i samog sebe
hoće izbaviti iz »neraspoloženja«.
Dakako pak ni njegova svijest ga ne vara kada on
masu drži za »prirodnog protivnika teorije« i predviđa da
»što će se više ova teorija razvijati, utoliko će ona više
učiniti masu kompaktnijom«. Jer, kritičar ne može sa svojom
*pretpostavkom*, Čovjekom masu niti prosvjetiti niti zadovoljiti.
Ako je ona spram građanstva samo »donja narodna
klasa«, jedna politička beznačajna masa, onda mora ona
biti još više spram »Čovjeka« jedna puka »masa«, jedna ljudski
beznačajna, čak jedna neljudska masa ili jedno mnoštvo
neljudi.
Kritičar razčišćava sa svim Neljudskim i polazeći
od predpostavke da je ono Ljudsko ono Istinsko, radi
on sam protiv sebe kad to isto posvuda gdje se to do sada
pronašlo osporava. On dokazuje samo da se ono Ljudsko
ne nalazi nigdje osim u njegovoj glavi, ono Neljudsko pak
se može posvuda naći. Ono Neljudsko jest ono Zbiljsko,
ono posvuda Postojeće i kritičar dokazom da to »nije ljudsko«
samo razgovjetno izriče tautologijski stav da ono upravo
jest ono Neljudsko.
Kako bi se pak ono Neljudsko, time što je odlučnom
hrabrošću sâmo sebi okrenulo leđa, također odvratilo
od uznemirujućeg kritičara i ostavilo ga nedirnuto i nepogođeno
njegovim prigovorom? »Ti Me nazivaš Neljudskim,
moglo bi mu ono reći, i Ja to zbilja jesam – za Tebe; no
Ja sam to samo jer Ti Mene spram Ljudskoga u suprotstav
dovodiš i Ja sam mogao Mene samog samo dotle prezirati
dokle sam dopuštao da Me se satjera u taj suprotstav. Ja bijah
za preziranje jer sam moje »bolje sebstvo« izvan Mene
tražio; Ja bijah ono Neljudsko jer snivah o »Ljudskome«,
Ja jednak bijah smjernima koji gladuju za svojim »istinskim
Ja« i uvijek ostaju »jadni grešnici«; Ja sam mislio Mene
samo u poredbi s nekim inim; Ja ne bijah dostatno Sve u Svemu,
ne bijah – *jedini*. No sad se Ja prestajem pojavljivati
Meni samom kao ono Neljudsko, prestajem Mene mjeriti i
dati se mjeriti na Čovjeku, prestajem nešto iznad Mene priznavati
i time – bogu naredio, humani kritičaru! Ja sam ono
Neljudsko sam bio, Ja to sad više nisam nego sam Jedini, da,
Tebi na gnušanje, ono Egoistično, ali ne ono Egoistično kako
se ono dâ mjeriti na Ljudskom, Humanom i Nevlastokorisnom,
nego ono Egoistično kao ono – Jedino.«
Još na jedinu inu rečenicu istoga sveska moramo
obratiti pažnju. »Kritika ne postavlja nikakve dogme i neće
ništa do *stvari* upoznati.«[47]
[47] [Edgar Bauer (anonimno): 1842. U: Allgemeine Literatur-Zeitung,
Heft 8, s. 8]
Kritičar strahuje da postane »dogmatičan« ili da
postavi dogme. Naravno, on bi time postao suprotak kritičara,
dogmatičar, on bi bio, kako je on kao kritičar dobar,
sada zao ili bi postao iz jednog Nevlastokorisnog jedan egoist,
itd. »Samo nikakva dogma!«, to je njegova – dogma.
Jer, kritičar ostaje s dogmatičarem na jednom te istom tlu,
tlu *misli*. Jednako potonjemu, polazi on vazda od jedne misli,
no odstupa u tome što on ne odustaje da održi principijelnu
misao u *procesu mišljenja*, ne pušta je dakle da bude
stabilna. On samo misaonom procesu pribavlja važnost nasuprot
misaone vjerovnosti, napretku u mišljenju nasuprot
zastoja u istome. Pred kritikom nije ni jedna misao
sigurna, budući da je kritika – mišljenje ili misleći duh sam.
Stoga Ja ponavljam da religiozni svijet – a taj je
baš svijet míslî – u kritici doseže svoje dovršenje, budući
da mišljenje preseže iznad svih misli od kojih se nijedan ne
smije »egoistički« učvrstiti. Što bi ostalo od »čistosti kritike«,
»čistosti mišljenja« kad bi se i samo Jedna misao izbavila
iz misaonog procesa? Odatle se objašnjava to da se kritičar
čak tu i tamo već tiho podrugiva misli čovjeka, čovječanstva
i humaniteta, jer on sluti da se ovdje neka misao približava
dogmatičnoj učvršćenosti. No ipak tu misao ne može on razriješiti
prije nego što pronađe jednu »višu«, u kojoj se ona
rastapa; jer on se kreće upravo samo – u mislima. Ta viša
misao mogla bi biti izrečena kao misao misaonog gibanja ili
misaonog procesa, tj. kao misao mišljenja ili kritike.
Misaona slobodnost se time zaista usavršila, duhovna
slobodnost slavi svoj trijumf: jer su one pojedinačne,
»egoistične« misli izgubile svoju dogmatičnu nasilnost. Ništa
nije preostalo osim – dogme slobodnog mišljenja ili
kritike.
Spram svega što pripada svijetu mišljenja je
kritika u pravu, tj. vlast: ona ostaje pobjednica. Kritika i
samo kritika »stoji na visini vremena«. Sa stojišta misli
nema nikakve moći koja bi spram njene mogla biti nadmašnija
i pravi je užitak gledati kako ovaj zmaj lako i igrajući
se guta sve ine misaone crve. Naravno, svaki crv se previja,
no ona ga melje u svim »prevojima«.
Ja nisam protivnik kritike, tj. Ja nisam nikakav
dogmatik i ne ćutim se zahvaćenim kritičarevim zubom
kojim on rastrgava dogmatičara. Da sam Ja neki »dogmatičar«,
postavio bih najprvo nekakvu dogmu tj. nekakvu misao, nekakvu
ideju, nekakav princip i dovršio bih je kao jedan
»sistematičar«, time što bih je ispreo u jedan sistem, tj. u
jedno misaono zdanje. Da sam Ja, obrnuto, neki kritičar,
naime neki protivnik dogmatičara, vodio bih borbu slobodnog
mišljenja protiv robujućih misli, branio bih mišljenje spram
onog Mišljenog. No Ja nisam niti šampion kakve misli niti
mišljenja; jer »Ja«, od kojeg Ja polazim nisam niti neka misao
niti opstojim u mišljenju. Na Meni, Neizrecivome drobi
se carevina míslî, mišljenja i duha.
Kritika je borba Opsjednutog protiv opsjednutosti
kao takve, protiv sve opsjednutosti, jedna borba koja je
utemeljena u svijesti da posvuda postoji opsjednutost ili
kako to kritičar naziva, religiozan ili teološki odnos. On zna
da se ljudi ne tek spram boga nego isto tako spram inih
ideja kao pravo, država, zakon itd. religiozno ili vjernički
odnose, tj. on prepoznaje opsjednutost svuda. Tako on hoće
mišljenjem razriješiti misli, Ja pak kažem da Me samo bezmisaonost
zbilja spašava od misli. Ne mišljenje nego moja
bezmisaonost ili Ja, onaj Nemislivi, Nepojmivi oslobađa Me
iz opsjednutosti.
Jedan mah čini Mi uslugu najbrižljivijeg mišljenja,
jedno protezanje udova otresa muku misli, jedan skok
svrgava moru religioznog svijeta s grudiju, jedno klikćuće
»ijujiju« zbacuje dugogodišnje breme. No golem obznačaj
bezmisaonog klicanja nije se mogao spoznati u dugoj noći
mišljenja i vjerovanja.
»Kakve li nezgrapnosti i frivolnosti htjeti jednim
*raskidom* rješavati najteže probleme, izvršavati najopsežnije
zadaće.«
No imaš li Ti zadaće, ako ih Ti Tebi ne postaviš?
Doklegod ih Ti postavljaš, one Te neće pustiti i Ja nemam
ništa protiv da Ti misliš i misleći stvoriš tisuću misli. No
Ti, koji si postavio zadaće, ne trebaš li ih opet moći oburvati?
Moraš li Ti za te zadaće biti vezan i moraju li one postati
absolutne zadaće?
Da samo Jedno navedem: vladu se unizilo time
što se ona protiv misli laća sredstva nasilja, protiv novinstva
nastupa posredstvom policijskog nasilja cenzure i iz jedne
literarne borbe čini osobnu. Kao da se radi samo o mislima
i kao da bi se spram misli moralo ponašati nekoristoljubivo,
sebeniječući i požrtvovno! Ne napadaju li one misli same
one koji vladaju i ne izazivaju li one tako egoizam? I ne
postavljaju li mislioci na Napadnute *religiozne* zahtjeve da
štuju moć mišljenja, ideja? Oni moraju dobrovoljno i predano
klonuti jer se božanska moć mišljenja, Minerva bori
na strani njihovog neprijatelja. Ta to bi bio jedan akt opsjednutosti,
jedna religiozna žrtva. Doduše, oni koji vladaju sami
su religiozno ogrezli i slijede vodeću moć neke ideje ili
nekog vjerovanja; no oni su ujednako nepriznajući egoisti
a upravo protiv neprijatelja navaljuje suzdržavani egoizam:
opsjednuti u svojoj vjeri, oni su istovremeno neopsjednuti
vjerom protivnika, tj. oni su protiv tih egoista. Hoće li im
se učiniti predbacaj, to bi mogao biti samo onaj obrnuti,
naime onaj da su opsjednuti svojim idejama.
Protiv misli ne smije nastupiti nikakvo egoistično
nasilje, nikakvo policijsko nasilje i sl. Tako vjeruju misleni
vjernici. No mišljenje i njegove misli *Meni* nisu sveti
i Ja branim i spram njih *moju kožu*. To može biti jedno
neumno branjenje; no jesam li Ja obvezan umru, onda mu Ja
moram kao Abraham žrtvovati ono najdraže!
U carevini mišljenja, koja je, poput one vjerovanja,
nebeska carevina, svakako je u nepravu svatko tko potrebuje
*besmisaono* nasilje, kao što je u nepravu svatko
tko u carevini ljubavi postupa bez ljubavi ili iako je kršćanin,
dakle živi u carevini ljubavi, ipak postupa nekršćanski:
on je u tim carevinama, kojima mni da pripada a ipak se
uklanja njihovim zakonima, jedan »grešnik« ili »egoist«. On
se pak gospodstvu ovih carevina može ukloniti samo ako
spram njih postane *zločinac*.
Rezultat je i ovdje taj da borba mislilaca protiv
vlade doduše jest utoliko u pravu, naime na vlasti, doklegod
se ona protiv misli iste vodi (vlada zanijemi i literarno
ne zna ništa Uzvišeno primijetiti), naprotiv nalazi se u nepravu,
naime u nemoći, ukoliko ne zna ništa do misli voditi
u rat protiv jedne osobne moći (egoistična moć začepljuje
usta misliocima). Teorijska borba ne može dovršiti pobjedu
a sveta moć misli podliježe vlasti egoizma. Samo egoistična
borba, borba egoista na objema stranama dovodi Sve na
čistac.
Ovo zadnje sad, sâmo mišljenje učiniti jednom
stvari egoistične proizvolje, jednom stvari Jedinoga, takoreći
jednom pukom zabavom ili pasijom i oduzeti mu značenje
»zadnje odlučujuće moći«, ovo snižavanje ili obesvećenje
mišljenja, ovo izjednačenje onog bezmisaonog i onog
misaonog Ja, ovu nezgrapnu, ali zbiljsku »jednakost« – kritika
ne može izraditi, jer je ona sama svećenica mišljenja
i preko mišljenja ne vidi ništa ino do – potop.
Kritika doduše tvrdi npr. da bi slobodna kritika
mogla pobijediti državu, no ona se ujednako čuva predbacaja
državne vlade, da je »samovolja i bezobrazluk«, dakle
ona mni da »samovolja i bezobrazluk« ne smiju pobijediti,
samo ona to smije. To je pače obrnuto: državu može samo
bezobrazna samovolja zbilja pobijediti.
Sad može, da se time zaključi, sinuti da kritičar
u svom novom obratu samog sebe nije preobrazio nego je
samo »jedan previd ispravio«, »s jednim predmetom došao na
čistac« i previše kazuje ako govori o tome da »kritika samu
sebe kritizira«; ona je ili pače on kritizira samo njen »previd«
i očistio ju od njenih »inkonsekvencija«. Da je on htio
kritizirati kritiku, morao je pogledati ima li čega na njenoj
pretpostavci.
Ja s moje strane polazim od jedne pretpostavke,
kad Ja *Mene* pretpostavljam; no moja pretpostavka se ne bori
za svoje svršenje kao onaj »čovjek koji nastoji oko svojeg
svršenja« nego Mi služi samo zato da je uživam i proharčim.
Ja harčim upravo samo na mojoj pretpostavci i jesam samo
kad je proharčim. Zato pak ona pretpostavka uopće to nije;
jer budući da sam Ja Jedini, Ja ne znam ništa o dvojstvu
jednog pretpostavljajućeg i pretpostavljenog Ja (»jednog nesavršenog«
i »savršenog« Ja ili Čovjeka) nego da Ja Mene
harčim znači samo to da Ja jesam. Ja Mene ne pretpostavljam
jer Ja Mene svakog trena uopće tek postavljam ili stvaram
i samo time Ja jesam što nisam pretpostavljen nego postavljen
i to opet samo u onom momentu postavljen u kojem Ja
Mene postavljam, tj. Ja sam stvoritelj i stvorenje u Jednom.
Imaju li dosadašnje pretpostavke iskopniti u jednoj
potpunoj rastvorbi, tad one ne smiju ponovno biti raztvorene
u jednu višu pretpostavku, tj. jednu misao ili sâmo
mišljenje, kritiku. Ona rastvorba ima Meni dobro doći, inače
bi ona samo spadala u red nebrojnih rastvorbi koje su na
uhar inih npr. upravo Čovjeka, Boga, Države, Čistog Morala,
itd. proglasile stare istine za neistine i uklonile dugo podhranjivane
pretpostavke.
* Drugi odjeljak
JA
> Na ulazu novog vremena stoji:
> »Bogočovjek«. Hoće li se na njegovu izlazu samo Bog na
> Bogočovjeku ispariti i može li Bogočovjek zbilja umrijeti,
> ako samo Bog u njemu umre? Na to se pitanje nije mislilo,
> i mnilo se da se je gotovo kad se je djelo prosvjetiteljstva,
> nadmašenje Boga, u našim danima dovelo do pobjedonosnoga
> konca; nije se primijetilo da je Čovjek Boga usmrtio, da
> bi – »jedini Bog u visini« postao. Onostranost van Nas
> je dakako odmetena a veliki poduhvat prosvjetitelja izvršen;
> samo, onostranost u Nama postala je jedno novo nebo
> i zove Nas na obnovljeno nebesno jurišanje: Bog je morao
> učiniti mjesta, no ne Nama nego – Čovjeku. Kako možete
> vjerovati da je Bogočovjek umro, dokle god u njemu osim
> Boga ne umre i Čovjek?
** I Vlastitost
»Ne čezne li duh za slobodom?« –
Ah, ne samo moj duh, i moje tijelo čezne svakog sata za
njom! Ako moj nos ispred mirisave dvorske kuhinje priča
mom nepcu o ukusnim jelima što se spremaju unutra, tada
ono uz svoj suhi kruh ćuti strašnu čežnju; ako moje oči govore
nažuljanim leđima o mekanim sprudovima na kojima
se milije leži nego na njegovoj zgnječenoj slami, tad ih
hvata zajedljivi gnjev; ako – ipak boli ne slijedimo dalje. –
I to Ti nazivaš čežnjom za slobodom? Od čega se Ti hoćeš
osloboditi? Od tvog vojničkog kruha i slamnatog ležaja?
Tako, odbaci to! – No čini se da se time Tebi ne pravi
usluga; Ti pače hoćeš imati slobodu, uživati ukusna jela i
mekane krevete. Trebaju li ljudi Tebi tu »slobodu« dati –,
trebaju li Ti oni to dopustiti? Ti se tomu ne nadaš od njihova
čovjekoljublja, jer Ti znaš da oni misle svi kao – Ti: svatko
je sam sebi bližnji! Kako ćeš Ti dakle doći do užitka onih
jela i kreveta? Ipak ne inako do da ih učiniš svojim vlasništvom!
Ti nećeš, ako dobro promisliš, slobodu, da imaš
sve ove lijepe stvari, jer sa slobodom za to još ih nemaš; Ti
ih hoćeš zbiljski imati, hoćeš ih nazvati *svojima* i posjedovati
kao *tvoje vlasništvo*. Što Ti koristi i neka sloboda ako ništa
ne donosi? I kad bi bilo slobodan od svega, onda ne bi imao
ništa više, jer sloboda jest sadržajno prazna. Tko ju ne zna
koristiti, za njega nema ona nikakvu vrijednost, ta beskorisna
dozvola; kako ju pak Ja koristim, to zavisi o mojoj vlastitosti.
Protiv slobode Ja nemam ništa primijetiti, no Ja
želim Tebi više od slobode; Ti bi morao ne puko *biti bez*
onoga što Ti nećeš, Ti bi morao i *imati* ono što Ti hoćeš,
Ti bi morao biti ne samo »slobodnjak« već i »vlastitelj«.
Slobodan – od čega? O što se sve ne da stresti!
Jaram kmetstva, vrhovnog gospodstva, aristokracije i vladara,
gospodstvo požuda i strasti; da sâmo gospodstvo vlastite
volje, svojevolje, najsavršenija sebezataja nije ništa nego
sloboda, slobodnost naime od sebe određenja, od vlastitog
sebstva, a poriv za slobodnošću kao za nečim apsolutnim,
svake cijene dostojnim, lišio Nas je vlastitosti: on je stvorio
sebezataju. Uostalom što slobodniji Ja bivam, to se više
prisile nagomilava pred mojim očima, to nemoćnijim ćutim
Ja Mene. Neslobodni sin divljine još ne osjeća ništa od svih
granica što nekog obrazovanog čovjeka pritišću: njemu se
čini da je slobodniji od ovoga. U toj mjeri koliko Si Ja izborim
slobode, stvaram Ja Meni nove granice i nove zadatke;
ako sam Ja pronašao željeznicu, ipak Ja opet Mene ćutim
slabim, jer Ja još ne mogu poput ptice projedriti zrakom,
i ako sam Ja riješio jedan problem čija tamnost je
zastrašivala moj duh, ipak Mene već očekuju nebrojeni ini,
čija zagonetnost koči moj napredak, pomračuje moj slobodan
pogled granice moje *slobode* Meni čini bolno ćutljivim.
»Sad ste postali slobodni od grijeha i postali ste sluge
pravednosti.«[48] Republikanci u njihovoj širokoj slobodi, ne bivaju
li oni slugama zakona? Kako su uvijek čeznula istinska kršćanska
srca da »postanu slobodna«, kako su ginula za tim
da se vide izbavljena od »veza zemaljskog života«; oni su
tragali za zemljom slobode. (»Jeruzalem, koji je gore, on je
sloboda, majka sviju nas.« Gal. 4, 26)
Biti slobodan od nečega – znači samo: biti lišen
ili biti bez. »On je slobodan od glavobolje« jest jednako sa:
on je bez nje. »On je slobodan od ove predrasude« jednako
je sa: on ju nije nikada shvatio ili on se je nje lišio. U onom
»bez« Mi dovršavamo onu od kršćanstva preporučenu slobodnost
u bezgriješno, bezbožno, bezćudoredno itd.
Slobodnost je nauk kršćanstva. »Vi, draga braćo,
ste pozvani za slobodu.«[49] »Dakle govorite i činite kao da bi
ovima tu imalo biti suđeno po zakonu slobodnosti.«[50]
Moramo li Mi možda jer se sloboda odaje kao jedan
kršćanski ideal, od nje odustati? Ne, ništa se ne treba
izgubiti, niti sloboda; no ona treba postati naša vlastita a
to ona ne može u formi slobodnosti.
[48] Poslanica Rimljanima 6, 18
[49] Prva Petrova poslanica 2. 16
[50] Jakovljeva poslanica 2. 12
Kakva razlika između slobodnosti i vlastitosti!
*Bez* mnogo čega se može ostati, no ipak ne bez Svega; od
Mnogog se biva slobodan, od Svega ne. Usprkos stanja ropstva
može se unutra biti slobodan, iako i opet samo od Svačega,
ne od Svega; no od biča, zapovjedničkog raspoloženja
itd: gospodara ne biva se kao rob *slobodan*. »Slobodnost
živi samo u carevini snova«! Nasuprot tome vlastitost, to je
moje cijelo bistvo i tubitak, to sam Ja sâm. Slobodan sam
Ja od onog bez čega Ja jesam, vlasnik onog, što Ja u Mojoj
*moći* imam ili za što sam Ja *moćan*. *Moj vlastiti* sam Ja
vazda u svim okolnostima ako se Ja razumijem u to da
Mene imam a ne na ine odbacujem. Ono Biti-slobodan ne
mogu Ja istinski *htjeti*, jer Ja to ne mogu učiniti, ne mogu
stvoriti: Ja to mogu samo željeti, za tim težiti, jer to ostaje
jedan ideal, utvor. Okovi zbiljnosti urezuju u moje meso
svakog trenutka najoštrije brazde. Moj vlastiti pak ostajem
Ja. Kmetski predan nekom gospodaru, mislim Ja samo na
Mene i Moju korist; njegovi udarci Me doduše pogađaju: Ja
od tog nisam *slobodan*; no Ja ih trpim samo za *Moju korist*
možda da bih zavarao prividom strpljenja i učinio sigurnim,
ili također da ne bih suprotstavljenošću na Mene privukao
srdžbu. Budući Ja pak Mene i Moju vlastitu korist imam
pred očima, to Ja, koristim prvu dobru priliku da posjednika
robova zgazim. Da Ja tada bivam *slobodan* od njega i njegova
biča, to je samo posljedica mojeg prethodećeg egoizma.
Ovdje se možda kazuje da sam Ja i u stanju ropstva bio
»slobodan«, naime »o sebi« ili »unutarnje«. Samo, »o sebi
slobodan« nije »zbiljski slobodan« a »unutarnje« nije »izvanjski«.
Vlastit nasuprot, *moj vlastit* bio sam Ja posve, unutarnje
i izvanjski. Od mučenja i bičevanja moje tijelo nije
»slobodno« pod gospodstvom nekog okrutnog gospodara; no
*moje* kosti jesu one koje stenju pod torturom, *moje* žilice se
trzaju pod udarcima i *Ja* stenjem, jer *moje* tijelo stenje. To
što Ja uzdišem i drhtim dokazuje da sam Ja još pri Meni,
da sam Ja još svoj vlastiti. Moja *noga* nije »slobodna« od
batinjanja gospodara, no to jest *moja* noga i ne da se istrgnuti.
On Mi ju istrgava a pogledaj ima li on još moju nogu!
Ništa on ne drži u ruci do – leš moje noge, koji je tako
malo moja noga, kao što je mrtav pas još pas: pas ima pulzirajuće
srce, tzv. mrtav pas ga nema i zato više nije pas.
Mni li se da rob može ipak biti unutarnje slobodan,
tad se zapravo kazuje samo ono najneospornije i najtrivijalnije.
Jer tko će zaista tvrditi da je ikoji čovjek bez
*svake* slobodnosti? Ako sam laskavac, ne mogu li Ja biti slobodan
od nebrojnih stvari, npr. od vjerovanja u Zeusa, od
požude za slavom i sl.? Zašto dakle ne bi i batinani rob
mogao unutarnje biti slobodan od nekršćanskog nastrojenja,
od mržnje spram neprijatelja itd.? Baš tada je on »kršćanski
slobodan«, jest bez onog nekršćanskog, no je li on apsolutno
slobodan, npr. od kršćanskog ludovanja ili od tjelesnih
bolova itd.?
Pritom, čini se da ovo sve više kazuje protiv imena
nego protiv stvari. No nije li ime nevažno i nije li vazda
riječ, šibolet oduševio i obudalio ljude? Ipak između slobodnosti
i vlastitosti leži još dublji jaz no što je puka diferencija
riječi.
Sav svijet žudi za slobodnošću, svi čeznu za njenom
carevinom. O, očaravajući lijepi sne o cvjetajućoj »carevini
slobodnosti«, o jednom »slobodnom ljudskom rodu«! –
tko njega nije sanjao? Tako bi ljudi trebali postati slobodni,
posve slobodni, slobodni od svake prisile! Od svake
prisile, zaista od svake? Ne trebaju li oni nikada više sami
sebe prisiljavati? »Ah da, to da, to pak uopće nije prisila!«
Sad, tako oni ipak trebaju postati slobodni od religioznog
vjerovanja, od strogih dužnosti ćudorednosti, od neumoljivosti
zakona, od – »kakav strašni nesporazum!« E pa, *od
čega* onda oni trebaju postati slobodni, a od čega ne?
Ljupki san se rasplinuo, razbuđeno trljaju se
poluotvorene oči i bulji se u prozaičnog pitatelja. »Od čega
se trebaju ljudi osloboditi«. – Od slijepe vjerovnosti, poziva
jedan. Ah što, kriči neki drugi, svaka vjera je slijepa
vjerovnost, oni se trebaju osloboditi svakog vjerovanja. Ne,
ne, za ime božje, – najavljuje opet prvi, – ne odbacujte
svako vjerovanje od Vas, jer će inače provaliti moć brutalnosti.
Mi moramo, daje razabrati treći, imati republiku i
osloboditi se svih zapovjedajućih gospodara. To ne pomaže,
govori neki četvrti; tad ćemo dobiti samo jednog novog gospodara,
»vladajući majoritet«; radije da se Mi oslobodimo
od strašne nejednakosti. – O jadna jednakosti, čujem li Ja
već opet tvoju ruljsku riku! Kako sam Ja baš lijepo snivao
o raju slobodnosti i kakvu – drskost i neobuzdanost podiže
sad njena divlja vika! Tako se žali prvi i podiže se da bi
se latio mača protiv »bezmjerne slobodnosti.« Uskoro ne
čujemo Mi ništa više osim zveketa mačeva nesloženih sanjara
slobodnosti.
Poziv slobodnosti smjerao je vazda na žudnju za
nekom *određenom* slobodnošću, npr. vjerskom slobodnošću
tj. vjernik je htio postati slobodan i neovisan, od čega? možda
od vjerovanja? Ne! Nego od vjerskih inkvizitora. Tako
sad »politička ili građanska« slobodnost. Građanin hoće postati
slobodan, ne od građanstva, nego od gospodstva činovnika,
samovolje vladara i sl. Knez Metternich jednom je rekao
da je »pronašao put koji je za svu budućnost prikladan
dovesti na stazu *prave* slobodnosti. Grof od Provence je
upravo u to vrijeme pobjegao iz Francuske kad se ona
upustila u to da zasnuje »carevinu slobodnosti«, i rekao:
»Moje zatvoreništvo postalo je Meni nepodnošljivo, imao
sam samo Jednu Strast: žudnju za *slobodnošću*, Ja sam samo
na nju mislio.«
Poriv za nekom *određenom* slobodnošću svagda
uključuje nakanu nekog novog *gospodstva*, kao što je revolucija
»svojim braniteljima doduše mogla pružiti uzvišeno čuvstvo
da se oni bore za slobodnost,« uistinu pak smo, jer se
je išlo na neku određenu slobodnost, išlo se je stoga samo na
jedno novo *gospodstvo*, »vladavinu zákona«.
Slobodnost hoćete Vi Svi, Vi hoćete *slobodnost*.
Zašto Vi cincarite za neko Više ili Manje? *Slobodnost* može
biti samo cijela slobodnost; komadić slobodnosti nije *slobodnost*.
Vi očajavate stoga da se cijela slobodnost, slobodnost
od svega ima zadobiti, da, Vi smatrate ludošću, nju
ma i samo željeti? – E pa okanite se proganjanja fantoma,
a Vaš trud primijenite na nešto bolje nego je – ono *Nedosežno*.
»Da, ali nema ničeg boljeg od slobodnosti.«
Ta što Vi imate, ako imate slobodnost, naime –
jer ovdje Ja neću govoriti o Vašim mrvičastim komadićima
slobodnosti – savršenu slobodnost? Tada biste Vi bili bez
svega, svega što Vas smeta i ne bi bilo zaista ničega, što
vas jednom u životu ne bi smetalo i nezgodno Vam padalo.
I radi koga hoćete Vi bez tog biti? Naravno *radi Vas*, zato
jer je Vama to na putu! No kad bi Vama nešto bilo ne nezgodno
nego, nasuprot, posve pravo npr. iako krotak, ipak
*neodoljiv zapovjednički* pogled vaše ljubljene – tu Vi ne
biste htjeli biti bez njega i slobodni od njega. Zašto ne? Opet
*radi Vas!* Dakle *Vas* uzimate Vi za mjeru svega i suca o svemu!
Vi rado puštate slobodnost ako *Vama* neslobodnost,
»slatka ljubavna *usluga*« godi i Vi si zgodice ponovno vraćate
natrag Vašu slobodnost ako *Vama* ona počinje više goditi,
s pretpostavkom naime o čemu se na ovom mjestu ne radi,
da se Vi ne plašite jednog takvog repeala [engl. opoziv] unije iz inih
(možda religioznih) razloga.
Zašto Vi sad nećete skupiti hrabrost da *Vas* zbilja
posve učinite središtem i glavnom stvari? Zašto se ćapati
za slobodnošću, vašim snom? Jeste li Vi vaš san? Ne raspitujte
se tek kod vaših snova, vaših predstava, vaših misli,
jer sve je to »šuplja teorija«. Pitajte vas i pitajte za Vas –
to je *praktično*, a Vi hoćete rado biti »praktični«, No tu
prisluškuje jedan, što će njegov bog (naravno ono što on
pod imenom bog sebi misli, to jest njegov, bog) kazati na to,
a neki drugi što o tome određuje njegovo ćudoredno čuvstvo,
njegova savjest, njegov osjećaj dužnosti, a neki treći proračunava
što će ljudi o tome misliti – i kad je tako Svaki upitao
svog Gospoda boga (ljudi su jedan isto tako dobri, da
još kompaktniji Gospod bog nego onaj onostrani i uobraženi:
vox populi, vox dei) tad se on prepustio volji njegova
gospoda i čak uopće više ne sluša što bi *On sam* htio rado
reći i zaključiti.
Zato se Vi radije obratite na Vas nego na Vaše
bogove ili kumire. Iznesite iz Vas ono što se u Vama skriva,
iznesite Vas na svjetlo dana, dovedite Vas do objavljenja.
Kako Netko samo iz sebe postupa i za ništa dalje
ne pita, to su kršćani u »bogu« doveli do predstave. On postupa
»kako se njemu dopada«. A budalasti čovjek, koji bi
to baš tako mogao činiti, ima mjesto toga postupati kak’se
to »bogu dopada«. – Kaže li se da i bog postupa po vječnim
zakonima, tad to odgovara i za Mene, budući da ni Ja
ne mogu izaći iz svoje kože, nego Moj zakon imam u Mojoj
cijeloj prirodi, tj. u Meni.
No Vas treba samo na Vas upozoriti da bi Vas
se jednako dovelo do očaja. »Što sam Ja?« tako se pita
Svaki od Vas. Jedan ponor nágôna, požuda, želja, strasti bez
pravila i zakona, jedan kaos bez svijetla i zvijezde vodilje!
Kako ću Ja, ako Ja, bez obzira na božje zapovijedi ili na
dužnosti koje propisuje moral, bez obzira na glas uma koji
je tijekom povijesti nakon gorkih iskustava uzdigao ono
Najbolje i Najumnije do zakona, samo Mene pitam, dobiti
jedan ispravan odgovor? Moja strast bi Meni savjetovala
baš ono Najnesmislenije. – Tako drži Svatko sebe sama za –
*vraga;* jer kada bi držao sebe, ukoliko se ne brine za religiju
itd., samo za neku životinju, lako bi našao da životinja,
koja ipak slijedi samo *svoj* nagon (u neku ruku svoj savjet),
sebe neće savjetovati i nagovarati na »besmisleno«, nego čini
vrlo ispravne korake. Samo, sviklost religioznog načina
mišljenja obuzela je tako opako Naš duh da se Mi pred
Nama u našoj golosti i prirodnosti – užasavamo; ona je
Nas tako ponizila, da Mi Nas držimo za rođene vragove, za
one s Istočnim grijehom. Naravno, Vama odmah pada na
pamet da Vaš poziv traži da činite ono »Dobro«, ono Ćudoredno,
ono Pravno. Kako se sad može, ako Vi *Vas* pitate što
se ima činiti, iz Vas zaoriti pravi glas, glas koji pokazuje put
onog Dobrog, onog Pravnog, onog Istinitog itd.? Kako su suglasni
bog i Belial?
No što biste Vi mislili, kad bi Vama Netko odvratio:
da su to, da se ima slušati boga, savjest, dužnosti, zakone
itd. – koještarije kojima se je Vama glavu i srce natrpalo
i učinilo Vas ćaknutim? A ako bi on Vas zapitao,
odakle Vi to pak tako sigurno znate, da je glas prirode zavodnik?
A ako bi on od Vas očekivao da stvari preokrenete i
da baš glas boga i savjesti držite za vražje djelo? Ima takvih
bezbožnika; kako ćete Vi s njima izaći na kraj? Na Vaše
popove, roditelje i dobre ljude ne možete se pozivati, jer oni
će upravo ove označiti kao vaše *zavodnike*, kao prave zavodnike
i upropastitelje mladeži koji gorljivo siju korov sebeprezira
i štovanja boga, zamuljuju mlada srca i zaglupljuju
mlade glave.
Oní ipak sad nastavljaju i pitaju: Radi koga se
Vi brinete za božje i druge zapovijedi? Ta Vi valjda ne mnite
da se to naprosto događa iz usrdnosti spram boga? Ne, Vi
to opet činite *radi – Vas.* – Dakle i ovdje ste *Vi* glavna
stvar i Svaki mora sebi reći: *Ja* sam Meni Sve i činim sve
radi Mene. Kad bi Vam jednom postalo jasno, da Vam bog,
zapovijedi itd. škode, da one *Vas* prikraćuju i upropaštavaju:
izvjesno, Vi biste ih odbacili od Vas upravo kao što su kršćani
nekoć prokleli Apola ili Minervu ili poganski moral.
Oni su postavili na njihovo mjesto naravno Krista, zatim
Mariju kao i kršćanski moral; no oni su to činili i radi
*njihova* spasa duše, dakle iz egoizma ili vlastitosti.
A taj egoizam, ta vlastitost bijaše ono pomoću
čega su oni ostajali *bez* starog svijeta bogova i pomoću čega
su se od njega *oslobađali*. Vlastitost *stvori* jednu novu
*slobodnost*, jer slobodnost je stvoriteljica svega, kao što se
već poodavno genijalnost (jedna određena vlastitost), koja
je vazda originalnost, smatra stvoriteljicom novih svjetskopovijesnih
produkcija.
Ako jednom ipak »slobodnost« ima važiti u vašoj
težnji, tad iscrpite njezine zahtjeve. Onda tko ima biti slobodan?
Ti, Ja, Mi. Od čega slobodni? Od svega što nije Ti,
nije Ja, nije Mi. Ja sam dakle jezgra koja se ima izbaviti iz
svih omotača, – osloboditi od svih stješnjujućih ljuski.
Što preostaje ako Ja bivam oslobođen od svega, što Ja nisam?
Samo Ja i ništa nego Ja. No ovom Ja samom, slobodnost
nema što ponuditi. Što se sad dalje ima dogoditi, nakon
što sam Ja postao slobodan, o tome šuti slobodnost, kao što
naše vlade zatvorenika nakon isteklog zatočeništva samo otpuštaju
i izgurnu ga u napuštenost.
Zašto dakle, ako se ipak slobodnosti teži za ljubav
tom Ja, zašto se dakle ne odabire Ja sâmo za početak,
sredinu i kraj? Nisam li Ja vrijedniji od slobodnosti? Nisam
li Ja ono Ja koje Mene čini slobodnim, nisam li Ja ono Prvo?
Također neslobodan, okovan u tisuću okova, jesam Ja ipak i
Ja nisam tek budući i u nadi postojeći, kao slobodnost, nego
Ja jesam i kao najodbačeniji među robovima – sadašnji –
prisutan.
Promislite o tom dobrano i odlučite se, da li Vi
hoćete na vašu zastavu zataći san o »slobodnosti« ili odluku
»egoizma«, »vlastitosti«. »Slobodnost« budi vašu *jarost*
spram svega, što Vi niste; »egoizam« Vas zove na radovanje
Vama samima, na sebeužitak; »slobodnost« jest i ostaje jedna
*čežnja*, jedna romantična tužopojka, jedna kršćanska nada
u onostranost i budućnost; »vlastitost« je jedna zbiljnost
koja po sebi odstranjuje upravo toliko neslobodnost koliko
je Nama zaprečna i vlastiti put zakrčuje. Onog, što Vas ne
smeta, nećete se htjeti odreći i ako Vas počinje smetati,
tad Vi znate, da »Vi vama morate biti poslušniji nego
čovjeku«!
Slobodnost samo proučava: otarasite se, riješite
se svega što Vas opterećuje; ona Vas ne poučava tko ste Vi
sami! Hajde, hajde! tako glasi njeno geslo, a Vi ćete žudno
slijedeći njen zov, ostati čak i bez Vas samih, »nijekat ćete
Vas same.« No vlastitost Vas zove nazad k Vama samima,
ona govori: »dođi k Tebi!« Pod egidom slobodnosti ostat ćete
bez mnogočega, ali ono novo dovodi Vas opet u škripac:
»ostali ste bez zloća, ono Zlo je ostalo.« Kao *Vlastiti* Vi ste
*zbilja ostali bez svega* a ono što za Vas prianja, to *ste Vi
prihvatili*, to je vaš izbor i kako je vama drago. Onaj *Vlastiti*
je *rođeni* slobodnjak, slobodnjak već kao takav; slobodnjak
naprotiv samo *onaj koji čezne za slobodnošću*, sanjar i zanesenjak.
Onaj je *izvorno slobodan*, jer on ne priznaje ništa
osim sebe; on ne potrebuje da se tek oslobodi, jer od početka
sve van sebe odbacuje, jer ne štuje ništa većma nego sebe,
ništa ne ističe više, ukratko, jer on od sebe polazi i »k sebi
dolazi.« Zahvaćen dječjim respektom, ipak on već radi na
tome da se »oslobodi« te zahvaćenosti. Vlastitost radi u malome
egoistu i pribavlja mu žuđenu – slobodnost.
Tisućljeća kulture su Vam pomračila što Vi jeste,
učinila da Vi vjerujete da Vi niste egoisti nego da ste *pozvani*
za idealiste (»dobre ljude«). Otresite to! Ne tražite slobodnost
koja Vas upravo lišava Vas samih u »sobeporicanju«,
nego tražite *Vas Same*, postanite egoisti, neka svako od Vas
postane ono svemoćno Ja. Ili razgovjetnije: Prepoznajte Vas
samo opet, spoznajte samo što Vi zbiljski jeste i napustite
vaše licemjerne težnje, vašu budalastu pomamu da budete
nešto ino nego što Vi jeste. Licemjernima ih Ja nazivam,
jer ste Vi sva ova tisućljeća ipak ostali egoisti, ali spavajući,
sebe samo varajući, ćaknuti egoisti, Vi heautontimorumenozi,
Vi sebemučitelji. Još nikada nije neka religija mogla oskudijevati
obricanjima i »obećanjima«, upućivala ona na onostrani
ili ovostrani svijet (»dug život« itd.); jer pohlepan za
plaćom je čovjek, i on ništa ne čini »zabadava«. Ali ono
»činiti ono dobro radi dobrog« bez izgleda na plaću? Kao da
ne bi i ovdje u zadovoljenju, koje ono ima pružiti, bila sadržana
plaća. Dakle i religija je utemeljena na našemu egoizmu
i ona ga – iskorištava; sračunata na naše požude, ona ugušuje
mnoge ine radi Jedne. To tad daje pojavu *prevarenog*
egoizma, gdje Ja zadovoljavam ne Mene, nego jednu od mojih
požuda, npr. gon za blaženstvom. Religija obećava Meni
ono – »najviše Dobro«; da bih Ja to dobio ne pazim Ja više
na moje ine požude i ne zasićujem ih. – Sve što Vi činite
i radite je *nepriznati*, tajni, prikriveni i sakriveni egoizam.
No jer egoizam, kojeg si Vi nećete priznati, kojeg Vi Vama
samima zatajujete, dakle ne očigledni i očiti, time nesvjestan
egoizam, zato on *nije egoizam* nego robovanje, služba,
sebenijekanje. Vi jeste egoisti i Vi to niste time što niječete
egoizam. Gdje se čini da ste Vi to najvećma, tu ste Vi riječi
»egoist« – navukli ogavnost i prezir.
Moju slobodnost spram svijeta osiguravam Ja u
tom stupnju, koliko Ja Meni svijet vlastitim činim, tj. za
Mene »zadobijem i uzmem« bilo kakvim nasiljem, nagovorom,
molbom, kategoričkim zahtjevom da čak licemjerjem,
prevarom itd.; jer sredstva koja Ja za to upotrijebim,
ravnaju se prema tome, što Ja jesam. Jesam li Ja slab, tad
Ja imam samo slaba sredstva, poput spomenutih, no koja su
ipak dovoljno dobra za priličan dio svijeta. I onako izgledaju
prevara, licemjerje, laž gore nego što jesu. Tko nije
prevario policiju, zakon, tko nije pred susretnutim pandurom
brzo pokazao obraz poštene lojalnosti, kako bi prikrio
možda počinjenu nezakonitost itd.? Tko to nije učinio, taj
je dopustio da mu se nanese baš nasilje: taj je bio *slabić*
zbog – savjesti. Moja slobodnost je već time sužena, da
Ja ne mogu na nekom Inome (bilo to ino neko bezvoljno kao
neka stijena ili je neko htijuće kao neka Vlada, neki pojedinac
itd.) sprovesti svoju volju; moju vlastitost zaniječem
Ja ako se Ja Mene sama – pred inim – okanim, tj. popustim,
odustanem, Mene predam, dakle *predanošću* i *podavanjem*.
Jer jedno je ako se Ja mog dosadašnjeg postupanja
okanim, jer ono ne vodi cilju, dakle otklonim od jednog
lažnog puta, nešto drugo pak ako Ja mene dadem zarobiti.
Stijenu, koja Mi je na putu zaobilazim Ja dotle dok nemam
dovoljno dinamita da je razbijem; zakone nekog naroda zaobilazim
Ja dok Ja nisam prikupio snagu da ih oborim. Jer
Ja mjesec ne mogu dohvatiti, ima li Mi on stoga biti »svet«,
jedna Astarta? Kad bih Ja Tebe samo uhvatiti mogao, uhvatio
bih Ja Tebe zaista, a ako Ja nađem samo neko sredstvo da
dođem gore k Tebi, Ti Mene ne bi plašio! Ti Nepojmljivi,
Ti Mi imaš samo tako dugo ostati nepojmljiv dok Ja Meni
priskrbim moć pojimanja, dok Tebe ne nazovem mojim
*vlastitim*; Ja se ne okanjujem Mene pred Tobom, nego čekam
moje vrijeme. I zadovolji li Me za sada da mogu Tebi nečim
nauditi, ipak Ti Ja to pamtim!
Snažni Ljudi su to odvajkada tako činili. Ako su
oni »Predani« nesavladivu moć uzdigli i obožavali kao svoju
gospodaricu, ako su obožavanje zahtjevali od svih, došao
je jedan takav sin prirode koji se nije htio predati i koji je
protjerao obožavanu moć iz njenog nepristupnog Olimpa.
On je kružećem suncu doviknuo njegovo »Stoj« i pustio je
zemlju kružiti: oni Predani su se time morali zadovoljiti: on
na svete hrastove stavi svoju sjekiru, a oni »Predani« čudiše
se da ga nebeska vatra ne sažiže; on zbaci papu s Petrove
stolice a oni »Predani« ne znadoše to zapriječiti; on razvaljuje
gospodarstvo božje milosti a oni »Predani« grakču,
da bi na koncu u zaludnosti zanijemili.
Moja slobodnost bit će savršena tek ako ona postane
moja – *vlast*; no Ja njome prestajem biti samo slobodnjak
i bivam jedan vlastiti. Zašto je slobodnost nâródâ
jedna »šuplja riječ«? Jer narodi nemaju vlast. Jednim dahom
živog Ja otpuhujem Ja narode, pa bio to dah jednog Nerona,
kineskog cara ili jednog sirotog spisatelja. Ta zašto streme
njemačka narodna predstavništva uzaludno za slobodnošću
a ministri ih zato kore? Jer nisu »Moćnici«! Moć je jedna
lijepa stvar i korisna za mnoge stvari; jer »se s pregršt moći
dalje dolazi nego s vrećom punom prava«. Vi čeznete za
slobodnošću! Vi budale! Uzmete li vlast, slobodnost će doći
od sebe. Vidite, tko ima vlast taj »stoji nad zakonom.« Kako
Vam prija ovaj izgled, Vi »zakonski« ljudi? No Vi nemate
ukusa!
Glasno se razliježe naokolo zov za slobodnošću.
No ćuti li se i zna li se, što ima značiti poklonjena ili oktrojirana
slobodnost? Ne spoznaje se u cijeloj punoći riječi
da je sva slobodnost bitno – sebeoslobođenje, tj. da Ja
mogu imati samo toliko slobodnosti koliko Ja mojom vlastitošću
Meni pribavim. Što koristi ovcama da im Nitko ne prikraćuje
slobodinost govora? One ostaju pri blejanju. Dajte
nekome, tko je unutra muhamedanac, židov ili kršćanin, dozvolu
da govori što hoće: on će ipak iznijeti samo bornirane
trice. Orobe li Vam naprotiv izvjesni ini slobodnost govorenja
i slušanja, tad oni sasvim točno razumiju svoju privremenu
prednost, budući da biste Vi možda mogli nešto reći i čuti,
čime bi oni »Izvjesni« izgubili kredit.
Ako Vam oni ipak dadu slobodnost, onda su oni
baš lopuže koje više daju nego što imaju. Oni Vam tad naime
ne daju ništa od svog vlastitog, nego ukradenu robu,
daju Vam vašu vlastitu slobodnost, slobodnost koju biste Vi
sami morali uzeti; a oni je *daju* Vama samo zato da ju Vi ne
uzmete, a kradljivce i prevarante povrh toga na odgovornost
pozovete. U svojoj lukavosti znaju oni itekako da data (oktrojirana)
slobodnost nije nikakva slobodnost, jer samo slobodnost
koja se *uzima*, dakle slobodnost egoiste punim jedrima
brodi. Poklonjena slobodnost odmah spušta jedno čim
bura ili – tajac vjetra nastupi: ona mora biti uvijek blago
i umjereno napuhnuta.
U tome je razlika između sebeoslobođenja i emancipacije
(proglašenje slobodnim, puštanje na slobodu). Tko
današnjeg dana »stoji u opoziciji«, taj žeđa i kriči za »puštanjem
na slobodu«. Vladari trebaju njihove narode proglasiti
punoljetnima«, tj. emancipirati ih! Vladate li se kao
punoljetni, tad ste Vi to bez svakog proglašenja punoljetnosti,
ne vladate li Vi se tako, tad Vi niste tog vrijedni, i
ne biste ni proglašenjem punoljetnosti nikad bili punoljetni.
Punoljetni Grci su protjerali svoje tirane, a punoljetni sin
postaje neovisan o ocu. Da su onî čekali dok im njihovi tirani
milosno odobre punoljetnost: mogli su dugo čekati.
Sina, koji ne htjedne postati punoljetan, izbacuje razuman
otac iz kuće a kuću zadržava sam; zvekanu se dešava pravo.
Onaj kojem je sloboda data nije ništa do
netko koji je pušten na slobodu, jedan libertinus, pas
koji vuče za sobom komad lanca: on je neslobodnjak u ruhu
slobodnosti, popust magarca u lavljoj koži. Emancipirani židovi
nisu ništa poboljšani u sebi nego samo olakšani kao židovi,
mada je onaj tko im njihovo stanje olakšava svakako
više od crkvenog kršćanina, jer ovaj posljednji to ne može
bez inkonsekvencije. No da li emancipirani ili neemancipirani
židov: židov ostaje židov; :ne-sebe-osloboditelj je baš – emancipirani.
Protestantska država svakako može katolike osloboditi
(emancipirati); no jer se oni sami ne oslobađaju, ostaju
oni upravo – katolici.
O vlastokoristi i nevlastokorisnosti već je gore
bilo govora. Prijatelji slobodnosti rasrđuju se na sebičnost,
jer sebe u svojoj religioznoj težnji za slobodnošću od uzvišenog
»sebenijekanja« – osloboditi ne mogu. Na egoizam
smjera bijes liberala, jer se egoist nikada ne trudi oko jedne
stvari radi stvari nego radi sebe: njemu mora stvar
služiti. Egoistično je ni jednoj stvari ne pridati vlastitu ili
»absolutnu« vrijednost nego njenu vrijednost u Meni tražiti.
U najodvratnije crte egoističnog ponašanja često se ubraja
obično kruhoboračko znanstvenjaštvo, jer ono pokazuje najsramotnije
obešćašćenje znanosti; samo, za što je znanost
nego za to da bude upotrijebljena? Ako ju netko ne zna za
ništa boljeg koristiti nego za zaradu za kruh, tad je njegov
egoizam doduše sitničav, jer je moć tog egoiste ograničena,
ali za ono egoistično na tome i za obešćašćenje znanosti može
koriti samo netko tko je opsjednut.
Jer je kršćanstvo nesposobno dopustiti da pojedinac
važi kao jedini, mislilo ga samo kao ovisnog i jer zapravo
nije bilo ništa do *jedna socijalna teorija*, jedan nauk zajedničkog
življenja, i to čovjeka s bogom kao i čovjeka s čovjekom:
tako je moralo kod njega sve »vlastito« dospjeti u
najgoru ozloglašenost: sebičnost, svojeglavost, samovolja,
vlastitost, samoljublje itd. Kršćanski nazor je uopće postepeno
prežigosao časne riječi u nečasne; zašto ih se opet ne
bi trebalo dovesti do časti? Tako »psovka« u starom smislu
znači toliko koliko šala, za kršćansku ozbiljnost bijaše pak
obešćašćenje iz razonode, jer ona ne razumije šalu; »drzak«
je značilo samo smion, odvažan; »griješiti« je značilo usuditi
se. Poznato je kako se dugo vremena na riječ »um«
poprijeko gledalo.
Naš se je jezik poprilično prilagodio kršćanskom
stojištu a opća svijest je još preveć kršćanska, a da ne bi
ustuknula pred svim nekršćanskim kao pred nečim nesavršenim
i zlim. Stoga i za »sebičnost« stvari loše stoje.
Vlastokorist u kršćanskom smislu znači nekako
ovo: Ja pazim samo na to da li nešto Meni kao osjetilnome
čovjeku koristi. No da li je osjetilnost moja cijela vlastitost?
Jesam li Ja pri Meni samom ako sam predan osjetilnosti?
Slijedim li Ja Mene samog, moju vlastitu odredbu, ako Ja nju
slijedim? *Moj vlastit* sam Ja tek ako Me osjetilnost, ali
isto tako netko ini (bog, ljudi, poglavarstvo, zakon, država,
crkva, itd.) nema u moći nego Ja sam; što Meni, ovom sebevlastitom
ili sebepripadajućem, koristi; to slijedi *moja vlastokorist*.
Uostalom, u svim trenucima se sebe vidi prinuđenim
vjerovati u vlastokorist, u onu uvijek huljenu, kao u
neku moć koja sve svladava. Na sjednici od 10. veljače 1844.
obrazlaže Welcker pokret za ovisnost sudaca i izlaže u iscrpnom
govoru da su smjenjivi, otpustivi, nadomjestivi i umirovljivi
suci, ukratko, takovi članovi nekog suda koji na
pukom administrativnom putu mogu biti prikraćeni i ugroženi,
lišeni pouzdanosti, čak gube svako štovanje i svo povjerenje
naroda. Cijeli sudački stalež uzvikuje Welcker, je
demoraliziran ovom ovisnošću! Suhoparnim riječima ne znači
ovo ništa ino do da suci bolje dolaze na svoj račun ako
izriču osudu u ministerijelnom smislu nego ako to čine u
zakonskom smislu. Kako se tome ima stati na kraj? Možda
tako, da si suci uzmu k srcu sramotu svoje prodavljivosti i
da se zatim njeguje povjerljivost da će se pokajati i odatle
štovati pravednost više od vlastitog koristoljublja? Ne, u
ovom romantičnom povjerenju narod ne pretjerava, jer osjeća
da je sebičnost moćnija od svakog inog motiva. Stoga
mogu iste osobe ostati suci koje su to otprije bile, ukoliko
se u tome uvjerilo da oni kao egoisti postupaju; samo, oni
moraju svoje koristoljublje nalaziti ne više pospješavanim
podkupljivošću prava, nego stajati tako neovisno od vlade,
da nekom stvari primjerenom presudom ne stave u zasjenjak
njihovu vlastitu stvar, njihov »dobroshvaćen interes«,
pače da zgodno spoje jedno s drugim dobru plaću i ugled
kod građana.
Dakle Welcker i badenski građani smatraju se
osiguranima tek ako mogu računati s vlastokorisnošću. Prema
tome što se ima misliti o nebrojenim frazama o nevlastokorisnosti
koje inače preplavljuju njihova usta?
Spram neke stvari koju koristoljubivo istjerujem
imam Ja jedan ini odnos nego spram one kojoj Ja nekoristoljubivo
služim. Za to bi se mogao navesti slijedeći znak raspoznavanja:
spram one se Ja mogu *ogriješiti* ili *grijeh* počiniti,
onu drugu samo *proigrati*, od Mene gurnuti, Mene nje
lišiti tj. počiniti nepametnost. Oba načina razmatranja iskušava
slobodnost trgovine, time što se ona dijelom smatra
jednom slobodnošću koja se *pod okolnostima* može jamčiti
ili uskratiti, dijelom takvom koja se *pod svim okolnostima*
ima držati *svetom*.
Ako Meni do neke stvari nije o i za se stalo i ne
žudim li Ja za njom radi nje same, tad Ja nju tražim samo
zbog njene *svrsislužnosti*, korisnosti, radi neke ine svrhe npr.
oštrige za ukusnost. Neće li sada egoisti svaka stvar služiti
kao sredstvo, čija posljednja svrha jest on sam i ima li on
štititi stvar koja mu ničemu ne služi, npr. proleter državu?,
Vlastitost uključuje u sebi svatko Vlastito i dovodi
opet do časti ono što je kršćanski jezik obeščastio. No
vlastitost ni nema nikakvo tuđe mjerilo, kao što ona uopće
nije nikakva *ideja* poput slobodnosti, ćudorećnosti, ljudskosti
i sl.: ona je samo opis – *vlastitelja*.
** II Vlastitelj
Ja – dolazim li Ja k Meni i k Mojemu kroz liberalizam?
Koga liberal smatra sebi jednakim? Čovjeka! Ti
budi čovjek – a to Ti i jesi – tad Te liberal naziva svojim
bratom. On vrlo malo pita za tvoja privatna mnijenja i privatne
budalaštine, samo ako u Tebi može ugledati »Čovjeka«.
No budući da on malo mari za to što Ti privatim
jesi, pri strogoj slijedbi svojeg principa ne polaže čak uopće
nikakvu vrijednost na to, vidi on u Tebi samo to što Ti generatim
jesi. Inako rečeno: on u Tebi ne vidi *Tebe* nego *rod*,
ne Marka ili Janka nego Čovjeka, ne Zbiljskog ili Jedinog
nego tvoje bistvo ili tvoj pojam, ne Tjelovitoga nego *duh*.
Kao Marko Ti ne bi bio njemu jednak, jer je on
Janko, dakle ne Marko; kao čovjek si Ti ono isto što je on.
A budući da Ti kao Marko za njega, ukoliko je on naime
jedan liberal a ne nesvijesno egoist, skoro uopće ne egzistira,
to si je on »bratsku ljubav« činio zaista vrlo laganom:
on u Tebi ne ljubi Marka nego Čovjeka.
U Tebi i Meni ne vidjeti ništa dalje do »Čovjeka«,
to znači kršćanski nazor, prema kojem jedan za drugoga nije
ništa nego jedan *pojam* (npr. za blaženstvo pozvani, itd)
dotjerati do vrhunca.
Navlastito kršćanstvo Nas još sabire pod jedan
manje opći pojam: Mi smo tu »djeca božja« i »duh božji
nas vodi«.[51] Ipak ne mogu se svi hvaliti da su djeca božja,
nego onaj »isti onaj duh koji našem duhu daje svjedočanstvo
da smo Mi djeca božja«, objavljuje također tko su to djeca
vraga.[52] Time je morao neki čovjek, da bi bio dijete božje,
ne biti dijete vraga; djetstvo božje ekskludiralo je izvjesne
ljude. Naprotiv, ne trebamo Mi, da bismo bili *ljudska djeca*,
tj. ljudi, ništa nego pripadati ljudskome *rodu*, trebamo samo
biti exemplari istoga roda. Što Ja kao ovo Ja jesam, to
se Tebe kao dobrog liberala ne tiče, nego je samo moja *privatna
stvar;* dovoljno da smo Mi oboje djeca jedne te iste
majke, naime ljudskoga roda: kao »Ljudsko dijete« Ja jesam
Tebi jednak.
[51] Poslanica Rimljanima 8.14
[52] Poslanica Rimljanima 8.16 – Prva Petrova poslanica 3.10
Pa što sam Ja Tebi? Možda ovo *tjelovito Ja,* kako
hodam i stojim? Ništa manje nego to. Ovo tjelovito Ja s
njegovim mislima, odlukama i strastima je u tvojim očima
jedna »privatna stvar« koja se Tebe ne tiče, jest jedna »stvar
za se«. Kao jedna »stvar za Tebe« egzistira samo moj pojam,
moj rodni pojam, samo *Čovjek,* onaj koji se zove Marko a
mogao bi isto tako biti Petar ili Milan. Ti u Meni ne vidiš
Mene, Tjelovitog, nego neko Nezbiljsko, utvora, tj. jednog
*čovjeka*. Za »Nama jednake« proglasili smo Mi tokom kršćanskih
stoljeća najrazličnije, ali svaki put prema mjeri onog
*duha* kojeg smo od njih očekivali, npr. Svakoga kod kojeg
se može pretpostaviti potrebitost izbavljenja, zatim kasnije
Svakoga koji ima duh čestitosti, konačno Svakoga koji pokazuje
neki ljudski duh i ljudsko lice. Tako je variralo načelo
»jednakosti«.
Time što se sad jednakost shvaća kao jednakost
*ljudskog duha,* svakako se otkrilo jedinu jednakost koja
uključuje *sve* ljude; jer tko bi mogao nijekati da Mi ljudi imamo
jedan ljudski, tj. nikakav ini duh nego ljudski!
No jesmo li Mi sad zato dalje nego na početku
kršćanstva?
Tad smo trebali imati jedan *božji* duh, sad jedan
*ljudski*; no ako Nas nije iscrpio onaj božanski, kako bi onda
ljudski trebao posve izraziti što *Mi* jesmo? Feuerbach npr.
mni ako ono Božansko počovječi da je našao istinu. Ne,
ako Nas je bog kinjio, tad je »Čovjek« u stanju još mučnije
Nas pritiskati. Da kažemo to ukratko: da smo Mi ljudi, to
je na Nama ono Najintenzivnije i ima obznačaj samo ukoliko
je to jedno od naših *vlasnosti* (osebina) tj. naše vlasništvo.
Ja sam doduše među inim također jedan čovjek, kao što
sam Ja npr. jedno živo bistvo, dakle animal ili životinja ili
jedan Europejac, jedan Berlinac i sl.; no tko bi Me htio
štovati samo kao Čovjeka ili kao Berlinca, taj bi Mi pridao
jedno Meni vrlo nehajno štovanje. A zašto? Jer štuje samo
jednu od mojih *vlasnosti*, ne *Mene*.
Upravo je tako s *duhom*. Jedan kršćanski čestiti
i sličan duh može dakako biti moja stečena vlasnost, tj.
moje vlasništvo, no *Ja* nisam taj duh: on jest moj, Ja ne
njegov.
Otud imamo Mi u liberalizmu samo nastavak
starog kršćanskog neštovanja onog Ja, onog tjelovitog Marka.
Umjesto da Me se uzme kako Ja jesam, gleda se samo
na moje vlasništvo, moje vlasnosti i zaključuje se samnom
jedan častan savez, samo radi mog – posjedništva; ženi se
takorekuć ono što Ja imam, ne što Ja jesam. Kršćanin se
drži mog duha, liberal moje ljudskosti.
No ako je duh, kojeg se ne promatra kao *vlasništvo*
tjelovitoga Ja nego kao navlastito Ja, neka sablast,
tad ni čovjek koji se ne priznaje kao moja vlasnost nego
kao navlastito Ja nije ništa do jedan utvor, jedna misao,
jedan pojam.
Zato se i liberal vrti u istome krugu kao kršćanin.
Jer duh ljudstva tj. Čovjek u Tebi prebiva, Ti jesi jedan
čovjek, kao što Ti, ako duh Krista u Tebi prebiva, jesi jedan
kršćanin; no jer on samo kao jedno drugo, mada kao
tvoje navlastito ili »bolje« Ja u Tebi prebiva, to on Tebi ostaje
onostran, i Ti moraš stremiti da posve postaneš čovjek.
Jedno isto tako bezplodno stremljenje kao ono kršćana, da
se postane posve blaženi duh.
Sada, nakon što je liberalizam proklamirao čovjeka,
može se izreći da je time samo izvučena zadnja konsekvencija
kršćanstva i da kršćanstvo uistinu od početka
sebi nije postavilo nikakvu inu zadaću do da realizira »Čovjeka«,
»istinskoga Čovjeka«. Otud dakle obmana da kršćanstvo
pripisuje onom *Ja* beskonačnu vrijednost, kako to npr.
u nauci o nesmrtnosti, u dušebrižništvu itd. dolazi na vidjelo.
Ne, tu vrijednost dodjeljuje ono samo *Čovjeku*. Samo
je *Čovjek* nesmrtan i samo jer sam Ja čovjek jesam također
Ja. Doista, moralo je kršćanstvo naučavati da nitko ne
nestaje, kao što je upravo i liberalizam izjednačio Sve kao
ljude; no ona vječitost kao i ova jednakost pogađa samo
*čovjeka* u Meni, ne Mene. Samo kao nosilac i ukonačitelj
čovjeka Ja ne umirem, kao što, poznato je »kralj ne umire«.
Luj umire, ali kralj ostaje; Ja umirem, ali moj duh, Čovjek
ostaje. Da bih se sad Mene posve identificiralo s Čovjekom,
iznašlo se i postavilo zahtjev: Ja bih morao postati »zbiljsko
rodno bistvo«.[53]
**Ljudska** *religija* je samo metamorfoza kršćanske
religije. Jer liberalizam je religija zato jer on rastavlja
moje bistvo od Mene i postavlja ga iznad Mene, jer
on »Čovjeka« uzvisuje isto kao bilo koja ina religija svog
boga ili kumire, jer on ono Moje čini jednim Onostranim,
jer on uopće iz onog Mojeg, iz mojih vlasnosti i mog vlasništva
čini neko Tuđe, naime neko »bistvo«, ukratko jer on
Mene postavlja pod Čovjeka i time Mi stvara neki »poziv«;
no i po formi objavljuje se liberalizam kao religija, kad za
to najviše bistvo, Čovjeka, traži jednu vjersku revnost,
»jednu vjeru koja će konačno jednom dokazati i svoju vatrenu
revnost, jednu revnost koja će biti nesavladiva.«[54] No
budući da je liberalizam ljudska religija, to se ispovjedatelj
iste odnosi *tolerantno* spram ispovjedatelja svake ine (katoličke,
židovske, itd), kao što se Friedrich Veliki odnosio spram
svakog tko vrši svoje podaničke dužnosti pa kojem god načinu
postojanja blaženim taj mogao biti privržen. Ta religija
ima sad biti uzdignuta do opće uobičajene i biti odijeljena
od inih kao pukih »privatnih budalaština«, spram kojih
je uostalom radi njihove nebitnosti odnos posve *liberalan*.
[53] Npr. Karl Marx: Zur Judenfrage. U: Deutsch-französische Jahrbücher.
Hrsg. von Arnold Ruge. 1–2, Paris, 1844. S. 197 Prijevod:
Marx-Engels: Rani radovi, Zagreb 1967, S. 54
[54] Bruno Bauer: Die Judenfrage. Braunschweig 1843. S. 62
Nju se može nazvati *državnom religijom*, religijom
»slobodne države«, ne u dosadašnjem smislu da je ona
od države prednovana ili privilegirana nego kao ona religija
koju je »slobodna država« od svakog svog, bio on privatim
židov, kršćanin ili što ino, ne samo ovlaštena već prinuđena
zahtijevati. Ona naime čini državi iste usluge kao i pijetet
porodice. Ako porodicu svatko od njenih ima priznavati i
održavati u njenom opstoju, onda mu mora veza krvi biti
sveta, a njegovo čuvstvo za nju ono vijateta respekta spram
krvne veze, čime mu svaki krvni srodnik postaje posvećeni.
Isto tako mora svakom članu državne općine ta općina biti
sveta, a pojam koji je državi najviši, jednako najviši biti.
Koji pojam je pak državi najviši? Dakako onaj da
bude jedno zbilja ljudsko društvo, tjedno društvo u koje može
biti primljen za člana svatko tko je zbilja Čovjek, tj. *nije
Nečovjek*. Išla tolerancija neke države koliko god daleko,
spram nekog Nečovjeka i spram onog Neljudskog ona prestaje.
A ipak taj »Nečovjek« jest neki čovjek, ipak ono »Neljudsko«
sâmo jest nešto ljudsko, sàmo nekom čovjeku, ne
životinji, moguće, jest upravo nešto »ljudski moguće«. No,
iako je svaki nečovjek jedan čovjek, ipak ga država isključuje,
tj. zatvara ga ili preobrazuje ga iz jednog državnoga
sudruga u zatvoreničkoga (ludničkog ili bolničkog sudruga
po komunizmu).
Suhoparnim riječima kazati što je jedan nečovjek
i nije teško: to je čovjek koji ne odgovara *pojmu* čovjek,
kao što i ono Neljudsko jest ono Ljudsko koje nije
primjereno *pojmu* Ljudskoga. Logika to naziva »protusmislenim
sudom«. Bi li se zaista smjelo izreći taj sud da netko
može biti čovjek a da ne bude čovjek, a da se nije dopustila
hipoteza da pojam čovjeka može biti odvojen od
egzistencije, bistvo od pojave? Kaže se: on se doduše *pojavljuje*
kao čovjek, no *nije* čovjek.
Taj »protusmisleni sud« su ljudi iznosili dugi niz
stoljeća! Da, još više, u tom dugom vremenu bilo je samo –
*neljudi*. Koji bi pojedinac odgovarao svojemu pojmu? Kršćanstvo
poznaje samo Jednog čovjeka i taj Jedan – Krist –
jest umah opet u obrnutome smislu jedan nečovjek, naime
jedan nadljudski čovjek, jedan »bog«. *Zbiljski* čovjek je
samo – nečovjek.
Ljudi koji nisu ljudi, što bi oni bili inako do
*sablasti?* Svaki zbiljski čovjek, jer ne odgovara pojmu »čovjek«,
ili jer nije »čovjek roda«, jest jedan utvor. No ostajem
li Ja i onda još jedan nečovjek ako Čovjeka, koji bi samo
kao moj ideal, moja zadaća, moje bistvo ili pojam iznad
Mene stršio i ostao Mi onostran, snizim do moje Meni vlastite
i inherentne *vlasnosti,* tako da čovjek nije ništa ino do
moja ljudskost, moje biti-čovjek, a sve što Ja činim upravo
zato jest ljudsko jer to *Ja* činim, ne pak zato jer ono
odgovara *pojmu* »Čovjek«? Ja zbilja jesam Čovjek i Nečovjek
ujedno; jer Ja sam čovjek i ujednako više nego čovjek, tj.
Ja sam ono Ja ove moje puke vlasnosti.
Konačno se moralo doći dotle da se od Nas više
ne traži tek da budemo kršćani nego da postanemo ljudi; jer
iako Mi ni kršćani nikada nismo zbilja mogli postati, nego
smo uvijek ostajali »siroti grešnici« (Krist upravo bijaše
također jedan nedosezivi ideal), ipak pritom protusmislenost
nije došla tako do svijesti i obmana bijaše lakša nego sad
kad se na Nas, koji jesmo ljudi i ljudski postupamo, čak
uopće inako ne možemo do da to budemo i tako da postupamo,
postavlja zahtjev: Mi trebamo biti ljudi, »zbiljski
ljudi«.
Naše današnje države, jer im je još mnogo toga
od njihove majke crkve svojstveno, natovaruju doduše Svoje
još mnogim obvezama (npr. crkvena religioznost) koje se
njih, država, navlastito ništa ne tiču; no one ipak u cjelini
ne niječu njihova obznačaja time što hoće da ih se smatra
*ljudskim društvima* u kojima čovjek kao čovjek može biti
član, čak ako je i manje privilegiran nego ini članovi; većina
njih dopušta svaku religioznu sektu i recipira ljude bez
rasne ili nacionalne razlike: Židovi, Turci, Arapi itd. mogu
postati francuski građani. Država dakle kod prijema gleda
samo na to da li je netko *čovjek*. Crkva, kao jedno društvo
vjernika, nije mogla svakog čovjeka primiti u svoje krilo;
država kao jedno društvo ljudi to može. No ako je država
svoj princip da kod Svojih ne pretpostavlja ništa do da su
oni ljudi, čisto provela (do sada pretpostavljaju još i sami
Sjevernoamerikanci kod Svojih da imaju religiju, barem religiju
čestitosti, poštenja), tad je ona sebi iskopala svoj
grob. Dok ona bude tlapila da u Svojima posjeduje same
ljude, ovi su međutim postali zgoljni *egoisti*, od kojih ju
svaki koristi prema svojim egoističnim snagama i svrhama.
Zbog egoista propada »ljudsko društvo«; jer se oni međusobno
više ne odnose kao *ljudi* nego nastupaju egoistično kao
jedno *Ja* protiv jednog od njega skroz različitog i protivničkog
Ti i Vi.
Ako država mora računati na našu čovječnost,
tad je isto ako se kaže: ona mora računati na našu *ćudorednost.*
Vidjeti jedan u drugome čovjeka, postupati jedan
spram drugog kao spram čovjeka, to se naziva ćudorećnim
ponašanjem. To je skroz naskroz »duhovna ljubav« kršćanstva.
Vidim li ja naime u Tebi čovjeka, kao što Ja u Meni
čovjeka i ništa nego čovjeka vidim, tad Ja brinem o Tebi
kao što bih se o sebi brinuo, jer Mi oboje ne predstavljamo
ništa do matematički poučak: A=C i B=C, slijedovno A=B,
tj. Ja ništa do čovjek, Ti ništa do čovjek,slijedovno Ja i Ti
isto. Ćudorednost se ne podnosi s egoizmom, jer dopušta važiti
ne *Mene* nego samo čovjeka na Meni. Ako je pak država
jedno *društvo ljudi,* ne udruženje onih Ja, od kojih svatko
ima samo sebe u vidu, tad ona bez ćudorednosti ne može
opstojati i mora držati do ćudorednosti.
Zato smo nas dvoje, država i Ja, neprijatelji. Meni, egoisti,
ne leži na srcu dobrobit tog »ljudskog društva«,
Ja mu ništa ne žrtvujem, Ja ga samo koristim; no da bih
ga potpuno mogao koristiti, preobrazujem ga pače u moje
vlasništvo i mog stvora tj. Ja ga uništavam i obrazujem na
njegovu mjestu *udruženje egoista.*
Država dakle odaje svoje neprijateljstvo prema
Meni tako što zahtijeva da Ja budem čovjek, što pretpostavlja
da Ja to mogu i ne biti i da bih joj mogao važiti za »nečovjeka«:
ona Mi ono biti-čovjek nameće kao jednu *dužnost.* Dalje,
ona traži da ne činim ništa pri čem *ona* ne bi mogla opstojati;
dakle *njen opstoj* ima Mi biti svet. Zatim, Ja imam
ne biti nikakav egoist, nego jedan »pošteni, čestiti«, tj. ćudoredni
čovjek. Dosta, Ja spram nje i njenoga opstoja imam
biti nemoćan i pun respekta itd.
Ova država, svakako ne jedna sadašnja nego koju
je tek potrebno stvoriti jest ideal naprednog liberalizma.
Ima nastati jedno istinsko »ljudsko društvo« u kojem svaki
»čovjek« nalazi mjesto. Liberalizam hoće realizirati »Čovjeka«,
tj. njemu stvoriti jedan svijet, a taj bi bio *ljudski* svijet
ili opće (komunističko) ljudsko društvo. Reklo se: »Crkva je
mogla uzeti u obzir samo duh, država mora cijelog čovjeka«.[55]
No zar »Čovjek« nije »duh«? Jezgra države jest upravo »Čovjek«,
ta nezbiljnost, i ona sama jest sàmo »ljudsko društvo«.
Svijet kojeg stvara vjernik (vjernički duh) zove se crkva,
svijet kojeg stvara čovjek (ljudski ili humani duh) zove se
država. No to nije *moj* svijet. Ja ne činim nikada in abstracto
*Ljudsko* nego uvijek *Vlastito*, tj. *moj* ljudski čin je od svakog
inog ljudskog različit i samo je tom različitošću jedan
zbiljski, Meni pripadni čin. Ono Ljudsko na njemu je jedna
abstrakcija i kao takvo duh, tj. abstrahirano bistvo.
Br Bauer izražava npr. u Judenfrage, s. 84, da je
istina kritike ona zadnja i to ona od samog kršćanstva tražena
istina, naime »čovjek«. On kaže: »povijest kršćanskoga
svijeta je povijest najviše borbe za istinu, jer u njoj – i samo
u njoj! – se radi o otkriću one zadnje ili prve istine –
čovjeka i slobodnosti.«[56]
[55] Moses Hess (anonimno): Die Europäische Triarchie, Leipzig 1841,
s. 76.
[56] Die Judenfrage, Braunschweig 1843.
Pa dobro, dopustimo sebi taj dobitak i uzmimo
čovjeka za konačno nađeni rezultat kršćanske povijesti i
uopće religioznog ili idealnog teženja ljudi. Pa tko je Čovjek?
*Ja* sam to! *Čovjek,* kraj i ishod kršćanstva, jest kao *Ja* početak
i izkoristivi materijal nove povijesti, jedne povijesti
užitka nakon povijesti požrtvovanja, jedne povijesti ne ljudi
ili čovječanstva nego – *Mene.* *Čovjek* važi kao ono Opće.
Sad pak, Ja i ono Egoističko smo ono zbilja Opće, budući da
je Svatko jedan egoist i sebi je iznad svega. Ono Židovsko
nije ono čisto Egoističko jer židov još *sebe* predaje Jehovi,
ono Kršćansko to nije jer kršćanin živi od milosti božje i
*sebe* njoj potčinjava. Kako židov tako i kršćanin zadovoljava
neki čovjek samo izvjesne od svojih potreba, samo izvjesnu
najnužniju potrebu, ne *sebe:* jedan *polovični* egoizam jer je
egoizam jednog polovičnog čovjeka koji je pola on, pola
židov, ili pola svoj vlasnik, pola jedan rob. Zato se židov i
kršćanin za polovicu uvijek i isključuju, tj, kao ljudi se oni
priznaju, kao robovi se isključuju, jer su sluge dvaju različitih
gospodara. Kad bi oni mogli biti posvemašnji egoisti,
isključili bi se *posve* i utoliko bi čvršće držali skupa. Nije
to da se oni isključuju njihova sramota nego da se to zbiva
samo *napola.* Naprotiv mni Br. Bauer, »ljudima« se mogu
židovi i kršćani tek tada smatrati i međusobno se ophoditi
ako napuste posebito bistvo, koje ih razdvaja i obvezuje na
vječito oposebljenje, ako priznaju opće bistvo »Čovjeka«
i smatraju ga svojim »istinskim bistvom«.
Prema njegovom prikazu leži greška židova kao
i kršćana u tome što oni hoće biti i imati nešto »apartno«,
mjesto da budu samo ljudi i teže Ljudskome, naime »općim
ljudskim pravima«. On mni da njihova temeljna zabluda
opstoji u vjerovanju da su »privilegirani«, da posjeduju
»povlastice«, uopće u vjerovanju u *povlasticu.* Usuprot, on
im prodikuje opće ljudsko pravo. Ljudsko pravo!
*Čovjek* jest *čovjek uopće* i utoliko Svatko tko je
čovjek. I Svatko će imati vječita ljudska prava, a u savršenoj
»demokraciji« ili kako bi to točnije moralo glasiti –
antropokraciji, po mnijenju komunista uživati ih. No samo
Ja imam Sve što Ja sebi – pribavim; kao čovjek nemam
Ja ništa. Htjelo bi se da svakom čovjeku pritječe svako
dobro samo zato jer on ima naslov »Čovjek«. Ja pak stavljam
akcent na *Mene,* ne na to da sam *Čovjek.*
Čovjek je samo nešto kao *moja vlasnost* (vlasništvo),
kao muškost ili ženskost. Stari su našli ideal u tome
da se je u punom smislu *muškarac;* njihova krepost je virtus
i arete, tj. muževnost. Što da se misli o nekoj ženi koja
bi samo htjela savršena »ženska« biti? To nije svakoj dano
i pokoja bi si time postavila jedan nedosežan cilj. Ženska,
naprotiv, jest ona ionako, po prirodi, ženskost je njena vlasnost
i ona ne potrebuje »pravu ženskost«. Ja sam čovjek
baš kao što je Zemlja planeta. Kao što bi bilo smiješno postaviti
Zemlji zadaću da bude »prava planeta« tako je smiješno
Meni natovariti kao poziv da budem jedan »pravi
čovjek«.
Ako Fichte kaže: »Ono Ja jest Sve«, tad, čini se,
to savršeno harmonira s mojim postavkama. Samo, ne Ja
*jest* Sve nego Ja *razara* Sve, i samo ono sebe samog rastvarajuće
Ja, ono nikad bivstvujuće Ja, ono – *konačno* Ja jest
zbilja Ja. Fichte govori o »absolutnom« Ja, Ja ipak govorim
o Meni, o prolaznom Ja.
Kako je blizu mnijenje da *čovjek* i *Ja* kazuju isto,
pa ipak se vidi npr. na Feuerbachu (da izraz »čovjek« ima
označiti absolutno Ja, *rod*, ne prolazno, pojedinačno, Ja.
Egoizam i ljudskost (humanost) morali bi imati jednak obznačaj,
no prema Feuerbachu može se pojedinac (»individuum«)
»uzdići samo nad granice svoje individualnosti, no
ne nad zakone, pozitivne odredbe bistva njegova roda.«[57]
Samo, rod nije ništa, i kad se pojedinac uzdigne nad granice
svoje individualnosti, tad je to pače upravo On sam kao pojedinac,
on jest samo time što se uzdiže, on jest samo ako
ne ostaje ono što on jest; inače bi bio gotov, mrtav. *Čovjek*
je samo jedan ideal, rod samo jedno Mišljeno. *Jedan* čovjek
biti, znači ne ideal *čovjeka* ispuniti nego *sebe,* pojedinca
predstavljati. Moja zadaća ne treba biti to kako Ja realiziram
ono *opće Ljudsko,* nego kako da zadovoljim samoga
Sebe. *Ja* sam moj rod, Ja sam bez norme, bez zakona, bez
uzora i sl. Moguće je da Ja iz Mene mogu vrlo malo učiniti;
no to Malo jest Sve i bolje je od onog što dam da iz
Mene učini vlast inih, dresurom ćudoreda, religije, zakona,
države itd. Bolje – ako jednom treba biti riječi o boljem –
bolje jedno neodgojeno nego starmalo dijete, bolje jedan
nehtijući nego jedan za Sve voljan čovjek. Neodgojeni i nehtijući
nalazi se još na putu da se izobrazi prema svojoj vlastitoj
volji; starmali i htijući biva određen »rodom«, općim
zahtjevima, itd., on mu je zakon. On time biva *određen:* jer
što mu je rod inako do njegova »odredba«, njegov »poziv«?
Da li Ja gledam u »čovječanstvo«, rod da bih težio tome idealu,
ili u boga i Krista s jednakom težnjom: kako bi u tome
bila neka bitna različitost. U najboljem slučaju, ono je rasplinutije
nego ovo. Kao što pojedinac jest cijela priroda,
tako je on i cijeli rod.
[57] Das Wesen des Christentums, 2. vermehrte Aufl. Leipzig 1843, s. 401
Time što Ja jesam jest svakako *uvjetovano* sve
što Ja činim, mislim, itd., ukratko moje očitovanje ili objava.
Židov npr. može samo ovako ili onako htjeti, može ovako
ili onako »sebe dati«; kršćanin se može samo kršćanski
dati i objaviti, itd. Kad bi bilo moguće da Ti možeš biti židov
ili kršćanin, tad bi Ti zacijelo iznio na vidjelo samo ono Židovsko
ili Kršćansko; samo, to nije moguće, Ti ostaješ pri
najstrožoj promjeni ipak jedan *egoist,* jedan grešnik spram
onoga pojma, tj. *Ti* nisi = židov. No, jer uvijek opet proviruje
ono Egoistično, tragalo se za jednim savršenijim pojmom,
koji bi zbilja posve izrazio ono što Ti jesi i koji bi,
jer on jest tvoja istinska priroda, sadržavao sve zakone tvojeg
djelanja. Ono Najsavršenije te vrste doseglo se u »čovjeku«.
Kao židov si Ti premalo i ono Židovsko nije tvoja
zadaća; biti jedan Grk, jedan Nijemac nije dostatno. No
budi jedan – čovjek, tad imaš sve; ono Ljudsko smatraj
svojim pozivom.
Sad Ja znam što mi je činiti i novi katekizam može
biti sastavljen. Opet je subjekt potčinjen predikatu, pojedinac
nekom Općem; opet je jednoj *ideji* osigurano gospodstvo
i postavljen temelj za jednu novu *religiju.* To je
*napredak* u religioznoj i specijalno u kršćanskoj oblasti, ne
korak izvan iste.
Korak izvan toga vodi u *Neizrecivo.* Za Me siroti
jezik nema riječi, a »Riječ«, Logos jest Meni jedna »puka
riječ«.
Traži se *moje bistvo*. Ako to nije Židov, Nijemac,
itd, onda ipak – Čovjek, »Čovjek je moje bistvo«.
Ja sam Meni odvratan i neprijatan; zgražam se
i gadim se preda mnom, Ja sam Meni jedna grozota, ili Ja
Meni nisam nikad dovoljan i nikad Mene ne zadovoljavam.
Iz ovakvih čuvstava izvire seberastvorenje ili sebekritika.
Sa sebezatajom počinje, s dovršenom kritikom zaključuje se
religioznost.
Ja sam opsjednut i hoću se »zloduha« otarasiti.
Kako da s tim počnem? Spokojno činim grijeh koji kršćaninu
izgleda najopakiji, grijeh i huljenje protiv svetoga duha.
»Tko huli duha svetoga, taj neće imati oprosta više nikada,
nego će biti opterećen vječnim grijehom«.[58] Ja neću nikakav
oprost i ne strahujem pred Sudom.
[58] Evanđelje po Marku 3.29
*Čovjek* je zadnji zloduh ili utvor, najvarljiviji ili
najupućeniji, najlukaviji lažac s poštenim izrazom, otac laži.
Time što se egoist okreće protiv sklonosti i pojmova
sadašnjosti, izvršava on nemilosrdno nabezmjernije –
*obezsvećenje.* Ništa njemu nije sveto!
Bilo bi glupo tvrditi da nema nikakve moći iznad
moje. Samo, stav kojeg Ja spram iste zauzimam bit će jedan
sasvim ini od onoga u religioznome razdoblju: Ja ću biti
*neprijatelj* svake više moći, dok religija naučava da ju učinimo
prijateljicom i da spram nje budemo ponizni.
*Obezsvetitelj* napinje svoju snagu protiv svake
*bogobojazni*, jer bogobojazan bi ga odredila u svemu onome
što bi on dopustio da kao sveto opstoji. Da li na bogočovjeku
Bog ili Čovjek vrši svetujuću moć, da li se dakle nešto smatra
svetim radi Boga ili Čovjeka (humanost), to ne mijenja
bogobojazan, jer se Čovjek štuje isto kao i »najviše bistvo«,
kao što na specijalnome religioznom stojištu Bog kao »najviše
bistvo« zahtijeva naš strah i strahopoštovanje, i obojica
Nam imponiraju.
Navlastita je bogobojazan odavno uzdrmana i jedan
više ili manje svjesni »ateizam«, vanjski spoznatljiv na
daleko raširenoj »necrkvenosti«, nehoteć daje ton. Samo, ono
što je bogu uzeto, pridano je čovjeku i moć humanosti povećala
se baš u tom stupnju u kojem je moć pobožnosti izgubila
na težini: »Čovjek« je današnji bog, a čovjekobojazan
je na mjesto stare bogobojazni.
No, jer čovjek predstavlja samo jedno drugo najviše
bistvo, to se na najvišemu bistvu nije dogodilo ništa do
jedna metamorfoza a čovjekobojazan je samo promijenjeni
lik bogobojazni.
Naši ateisti su pobožni ljudi.
Ako smo u takozvanom feudalnom vremenu nosili
sve od boga kao leno, to se u liberalnom periodu zbiva isti
lenski odnos s čovjekom. Bog bijaše gospodar, sad je čovjek
gospodar; bog bijaše posrednik, sad je to čovjek; bog bijaše
duh, sad je to čovjek. U tom trostrukome odnošaju doživio
je lenski odnos preobličenje. Mi sad naime imamo ponajprije
od svemoćnoga Čovjeka našu *moć* kao leno, koja se, zato
jer dolazi od višeg, ne naziva moć ili sila nego »pravo«:
»ljudsko pravo«; Mi nadalje od njega imamo naš stav spram
svijeta kao leno, jer on, posrednik, posreduje naš *obraćaj,*
koji zato ne smije biti inako do »ljudski«; Mi konačno imamo
od njega *Nas* same kao leno, naime našu vlastitu vrijednost
ili sve što Mi vrijedimo, budući da Mi baš ništa ne
vrijedimo ako *on* u Nama ne prebiva, i kad ili gdje Mi nismo
»ljudski«. – Moć je Čovjekova, svijet je Čovjekov, Ja
sam Čovjekov.
Kako pak, zar Meni ne ostaje dopušteno da *Mene*
proglasim ovlaštenim, posrednikom i vlastitim sebstvom?
Tad to dakle glasi:
Moja moć *jest* moje vlasništvo.
Moja moć *daje* Meni vlasništvo.
Moja moć *jesam* Ja sâm i jesam po njoj moje
vlasništvo.
*** 1. Moja moć
*Pravo* je *duh društva.* Ima li društvo jednu *volju,*
onda je ta volja baš pravo: ono opstoji samo pomoću prava.
Budući da ono sàmo pomoću toga opstoji pojedincima *gospodari,*
to je pravo njegova **gospodarska volja**. Aristoteles
kaže da je pravednost korist *društva.*
Svo opstojeće pravo jest – *tuđe pravo,* jest pravo
koje se Meni »daje« Meni »iskazuje«. Bih li Ja imao zato
pravo ako bi sav svijet Meni pravo dao? Pa ipak, što je
pravo koje Ja dobijem u državi, društvu, ino do jedno pravo
od *tuđinca?* Ako Mi neki glupan daje pravo, Ja spram moga
prava bivam nepovjerljiv; njegovo Mi se davanje prava ne
mili. No ako Mi i neki mudrac daje pravo, Ja ga ipak još
nemam. Da li *Ja* pravo imam, posve je neovisno od glupanovog
ili mudračevog davanja prava.
Ipak smo se Mi dosad trsili oko tog prava. Mi
tražimo pravo i u tu se svrhu obraćamo sudu. Kojem? Nekom
kraljevskom, nekom papskom, nekom narodnom sudu,
itd. Može li jedan sultanov sud izreći neko ino pravo od onog
kojeg je sultan za pravo propisao? Može li Mi dati pravo ako
Ja tražim neko pravo koje nije u suglasju sa sultanovim
pravom? Može li Mi on dopustiti npr. veleizdaju kao jedno
pravo, budući da ona po sultanovome ipak nije pravo? Može
li kao sud cenzure jamčiti slobodno očitovanje mnijenja
kao pravo, budući da sultan o ovom *mojem* pravu ne želi
ni čuti? Što Ja dakle tražim kod tog suda? Ja tražim sultanovo
pravo, ne *moje* pravo; Ja tražim – *tuđe* pravo. Doklegod
je to tuđe pravo u suglasju s mojim, Ja ću dakako i ovo
zadnje naći kod njega.
Država ne dopušta da se udara jedan na drugoga,
ona se suprotstavlja *dvoboju.* Čak se svaka tučnjava, u kojoj
ni jedan od boraca ne zove policiju, kažnjava, osim ako ne
udari jedno Ja na jedno Ti nego počem jedna *glava obitelji*
na dijete: *porodica* ima pravo a u njeno ime otac, Ja kao
pojedinac ga nemam.
Vossische Zeitung Nam prezentira »pravnu državu«.
Tu se ima sve odlučivati pomoću suca i *suda.* Vrhovni
cenzurni sud važi joj za jedan »sud« gdje se »izriče pravo«.
Kakvo pravo? Pravo cenzure. Da bi se sudske odluke onog
sada priznale za pravo, mora se cenzura držati za pravo.
Ali se ipak mni da ovaj sud nudi neku zaštitu. Da zaštitu od
zablude nekog pojedinačnog cenzora: on štiti samo zakonodavca
cenzure od krivog tumačenja njegove volje, ali spram
pisaca čini svoj zakon utoliko čvršćim pomoću »svete moći
prava«. Da li ja imam pravo ili ne, o tome nema suditi nitko ini
do Ja sâm. O tome ini mogu samo prosuđivati i suditi da li se
suglašavaju s mojim pravom i da li ono i za njih kao pravo
opstoji.
Formulirajmo međutim stvar i drugačije. Ja imam
poštovati sultansko pravo u sultanatu, narodno pravo u republikama,
kanonsko pravo u katoličkoj zajednici, itd. Tim
se pravima Ja imam podrediti, držati ih svetim. Jedan »smisao
prava« i »pravni smisao« ove vrste krije se ljudima tako
čvrsto u glavi, da ti oni najrevolucionarniji naših dana hoće
Nas potčiniti nekom novom »svetom pravu«, »pravu društva«,
socijaliteta, »pravu čovječanstva«, »pravu Svih«, i sl. Pravo
»Svih« ima prednjačiti pred *mojim* pravom. Kao jedno pravo
Svih bilo bi ono svakako i moje pravo, budući da Ja
Svima supripadam; samo, da je to ujednako jedno pravo inih
ili čak svih inih, to Mene ne pokreće na podržavanje istoga.
Ne kao jedno *pravo Svih* ću ga Ja braniti nego kao *moje*
pravo, i svaki ini nek tad pogleda kako će ga i on sebi sačuvati.
Pravo Svih (npr. da jedu) je jedno pravo svakog pojedinca.
Pridržava li *se* Svatko toga prava nesputano, tada
ga Svi vrše od sebe; no ako se on ipak ne brine za Sve, neka
se ne žesti za njega kao za neko pravo Svih.
Ali socijalni reformatori Nam propovijedaju nekakvo
*»društveno pravo«.* Tu pojedinac postaje rob društva,
i ima pravo samo ako mu društvo *dâ* pravo, tj. ako on živi
prema *zakonima* društva, dakle ako je – *lojalan.* Da li sam
Ja lojalan u jednoj despotiji ili jednom Weitlingovom »društvu«,
ista je to bespravnost, utoliko što Ja u oba slučaja
imam ne *moje* nego *tuđe* pravo.
Kod prava se uvijek pita: »Što ili Tko Mi daje
pravo na to?« Odgovor: Bog, Ljubav, Um, Priroda, Humanost,
itd. Ne, samo *tvoja vlast, tvoja* moć daje Tebi pravo
(tvoj um npr. može Ti ga dati).
Komunizam, koji uzima da ljudi »od prirode imaju
jednaka prava« opovrgava svoj vlastiti stav u tome da
ljudi od prirode nemaju uopće nikakvo pravo. Jer, on npr.
ne priznaje da roditelji »od prirode« imaju pravo spram djece
ili ova spram njih: on ukida porodicu. Priroda ne daje
roditeljima, braći, sestrama, itd. nikakvo pravo. Uopće, počiva
to cijelo revolucionarno ili Babeufovo načelo[59] na jednom
religioznom tj. krivom nazoru. Tko može, ako se i on ne
nalazi na religioznom stojištu, pitati o »pravu«? Nije li
»pravo« jedan religiozni pojam, tj. nešto sveto? *»Pravna jednakost«*
kako ju postavlja revolucija, je samo jedna druga
forma za »kršćansku jednakost«, »jednakost braće, djece božje
kršćana, itd.«, ukratko fraternité. Sva i svako pitanje o
pravu zaslužuje, Schillerovim riječima rečeno, da bude šibano:
Već godinama služim se svojim nosom za mirisanje
pa imam li zbilja na njega i neko dokazivo pravo?
[59] Usporedi: (Johan Casper Bluntschli) Die Kommunisten in der Schweiz
nach den bei Weitling vorgefundenen Papieren, Wörtlicher Abdruck
des kommissionalberichtes an die H. Regierung des Standes Zürich.
Zürich 1843. s. 2–3.
Kad je revolucija žigosala jednakost do jednog
»prava«, pobjegla je ona u religioznu oblast, u regiju svetoga,
ideala. Otud od tada borba za »sveta, neotuđiva ljudska
prava«. Nasuprot »vječno ljudskog prava« naglašava se posve
prirodno i jednako opravdano »stečeno pravo onog opstojećeg«:
pravo protiv prava, pri čem naravno jedno drugo ozloglašuje
kao »nepravo«. To je *pravni spor* od revolucije
naovamo.
Vi hoćete spram inih »biti u pravu«. To Vi ne
možete, spram njih Vi ostajete vječito »u nepravu«; jer oni
ne bi bili vaši protivnici, kad i oni ne bi bili u »svom pravu«
oni će Vama vazda »dati za nepravo«. Ali vaše je pravo nasuprot
onog inih jedno više, veće, *moćnije,* zar ne? Nipošto
ne! Vaše pravo nije moćnije, ako Vi niste moćniji. Imaju li
kineski podanici netko pravo na slobodnost? Ta poklonite
im ju, pa pogledajte kako ste se u tom presegli: jer oni slobodnost
ne znaju koristiti zato ni nemaju na to nikakvo pravo,
ili jasnije: jer slobodnost nemaju, upravo zato nemaju ni
pravo na nju. Djeca nemaju pravo na punoljetnost, jer nisu
dorasla tj. jer su djeca. Narodi koji se dopuste držati u nedoraslosti
nemaju ni pravo na doraslost; kad bi prestali biti
nedorasli, tek tad bi imali pravo biti dorasli. To ne znači
ništa ino do: što Ti imaš *moć* biti, na to imaš i *pravo.* Ja svo
pravo i svo opravdanje izvodim iz *Mene;* Ja za sve imam
*pravo* za što sam moćan. Ja imam pravo oboriti Zeusa, Jehovu,
Boga, itd, ako to *mogu;* ne mogu li, tad će ti bogovi ostati
vazda spram Mene u pravu i u moći, Ja ću pak strahovati
pred njihovim pravom i njihovom moći u nemoćnoj »bogobojazni«,
držat ću se njihovih zapovijedi i u Svemu što prema
*njihovom* pravu činim vjerovati da imam pravo činiti,
kao što recimo ruski graničari drže imaju pravo da bježeće
osumnjičene ustrijele, s tim što to umorstvo vrše pozivom
»na viši autoritet«, tj. »s pravom«. Ja pak u Meni imam
pravo ubiti, ako to sâm sebi ne zabranim, ako sâm ne strahujem
pred umorstvom kao pred jednim »nepravom«. Ovaj
je nazor osnovica Chamissoovoj pjesmi »Dolina umorstva«,
gdje sijedi indijanski ubojica od bijelca, čijeg je subrata
ubio, iznuđuje strahopoštovanje. Ja nemam pravo samo na
ono što ja Ne činim slobodno, tj. za što *Ja* Sebi ne dam
pravo.
*Ja* odlučujem da li je u *Meni* ono *Pravo;* *izvan*
Mene nema prava. Ako je *Meni* pràvo, onda je pràvo. Moguće
je da zato inima još nije pràvo; to je njihova briga, ne
moja: nek se brane. I ako nešto cijelom svijetu ne bi bilo
pravo, Meni pak bi, tj. ako bih Ja to htio, tad Ja ne bih
pitao za cijeli svijet. Tako to čini svatko tko umije *sebe* cijeniti,
svatko u tom stupnju u kojem je egoist, jer sila je prije
prava, i to – s punim pravom.
Jer sam Ja »od prirode« jedan čovjek, imam Ja jednako pravo
na užitak svih dobara, kaže Babeuf. »Ne bi li on
morao također reći: jer sam Ja »od prirode« prvorođeni
princ, imam Ja pravo na prijestol? Ljudska prava i »stečena
prava« svode se na isto, naime na *prirodu*, koja Meni
jedno pravo *daje,* tj. pravo na *rođenje* (i dalje na nasljeđe
itd). Ja sam rođen kao čovjek je jednako: Ja sam rođen kao
kraljev sin. Prirodni čovjek ima samo jedno prirodno pravo,
jer moć, i prirodne zahtjeve: on ima pravo rođenja i zahtjeve
rođenja. *Priroda* pak ne može Meni dati pravo, tj.
osposobiti me ili ovlastiti Me za ono za što Mi samo moj
čin daje pravo. Da se kraljevo dijete postavi iznad ine djece,
to je već njegov čin koji mu osigurava prednost, a da druga
djeca taj čin odobravaju i priznavaju, to je njihov čin koji
ih čini dostojnima da budu – podanici.
Da li Meni priroda daje pravo ili bog, izbor naroda,
itd, to Sve jest isto *tuđe* pravo, jest jedno pravo koje
Ja Meni ne dajem ili uzimam.
Tako komunisti govore: jednak rad daje ljudima
pravo na jednak užitak. Uživaj, te imaš pravo na užitak. No
li »kreposni« na zemlji biti »sretan«. Židovi su zbilja i zaključivali
ovako: »Da Ti bude dobro na Zemlji«. Ne, jednaki rad
ne daje Tebi pravo na to nego samo jednaki užitak Ti daje
pravo na jednak užitak. Uživaj, te imaš pravo na užitak. No
ako si radio i dozvolio da Ti užitak izmakne, tad – »Ti se
dešava pravo«.
Ako *uzimate* užitak, tad je on vaše pravo; čeznete
li, naprotiv, samo za tim a da ga se ne latite, tad on ostaje,
kao i prije, jedno »stečeno pravo« onih koji su za užitak
privilegirani. On je *njihovo* pravo, kao što bi, da ste se latili,
bilo *vaše* pravo.
Žestoko je uzgiban prijepor oko »prava vlasništva«.
Komunisti tvrde: »zemlja pripada pravno onome tko
ju obrađuje, produkti iste onima koji ih proizvode«.[60] Ja
mnim da ona pripada onome tko ju umije uzeti, ili koji ju
ne da oduzeti, nje se lišiti. Privlasti li ju on sebi, tad njemu
ne pripada tek zemlja nego k tome i pravo. To je *egoističko
pravo,* tj. *Meni* je tako pràvo, zato je to prâvo.
[60] August Becker: Die Volksphilosophie unser Tage. Neumünster bei
Zürich, 1843. s. 22
Inače upravo pravo ima »jedan voštani nos«. Tigar,
koji me napada, ima pravo i Ja koji ga obaram također
imam pravo. Ne čuvam Ja moje *pravo* od njega nego *Mene.*
Budući da je ljudsko pravo uvijek neko dano, u
zbiljnosti se uvijek smjera na pravo koje ljudi jedan drugom
daju, tj. »priznaju«. Prizna li se novorođenoj djeci pravo
egzistencije, tad ona imaju pravo; ne prizna li im se to,
kao što bijaše slučaj kod Spartanaca i starih Rimljana, tada
nemaju. Jer dati ili »priznati« im ga može samo društvo, ne
mogu ga ona sama uzeti ili sebi dati. Prigovorit će se: djeca
imahu ipak »od prirode« pravo da egzistiraju; samo su Spartanci
tom pravu odrekli *priznanje.* Ali tako ona upravo ne
imahu pravo na to priznanje, jednako malo kao što imahu
pravo da divlje zvijeri, kojima su bila bačena, priznaju njihov
život.
Tako mnogo se govori o *urođenome* pravu i
tuži se:
O pravu koje je s nama rođeno, o njemu se na
žalost ne pita.
Pa kakvo bi pravo bilo sa mnom rođeno? Pravo da
postanem gospodar majorata, da baštinim neki prijestol, da
uživam jedan prinčevski ili plemićki odgoj, ili također, jer
su Me siromašni roditelji rodili, – da dobijem besplatno školovanje,
budem odijeven iz milodara, i konačno u rudnicima
ili za tkalačkim stanom zarađujem svoj kruh i haringu? Nisu
li to urođena prava, prava koja su od mojih roditelja
*rođenjem* dospjela Meni? Vi mnite: ne; Vi mnite da su to
samo zlorabno tako zvana prava, da su to upravo ona prava
koja Vi onim *zbilja urođenim pravom* nastojite ukloniti. Da
biste to obrazložili, vraćate se na ono najjednostavnije i tvrdite
da je svatko po rođenju inome jednak, naime jedan
*čovjek.* Ja Vam hoću priznati da svatko biva rođen kao
Čovjek, dakle da su novorođeni u tome međusobno *jednaki.*
Zašto to oni jesu? Samo stoga jer se još ne pokazuju i ne
djeluju kao ništa ino do upravo puka – *čovjekova djeca,* goli
čovječuljci. No time su oni namah različiti od onih koji
su već nešto iz sebe načinili nisu više puko »čovjekova djeca«
nego – djeca svoje vlastite stvoridbe. Ovi zadnji posjeduju
više nego puko ograđena prava; oni su prava *stekli.* Kakve
li suprotnosti, kakvog li bojnog polja! Stara borba urođenih
čovjekovih prava i stečenih prava. Pozivajte se sveđ na
vaša urođena prava; neće manjkati toga da Vam se suprotstave
stečena. I jedna i druga stoje na »pravnome tlu«; jer
svaki od njih ima »pravo« spram drugoga, jedan urođeno
ili prirodno pravo, drugi stečeno.
Ostanete li na pravnome tlu, Vi tad ostajete pri –
pravdašenju.[61] Netko Vam ini ne može vaše pravo dati, on
Vam ne može »pravo činiti«. Tko ima silu, taj ima – pravo;
nemate li nju, tad nemate ni njega. Je li tu mudrost tako
teško dostići? Ta pogledajte samo silnike njihove čine! Mi
ovdje govorimo naravno samo o Kini i Japanu. Pokušajte
jednom, Vi Kinezi i Japanci, onima ne dati za pravo i iskusiti
kako Vas bacaju u tamnicu. (Samo ne zamijenite s tim
»dobrohotne savjete« koji su – u Kini i Japanu – dozvoljeni,
jer silnike ne koče nego, po mogućnosti, *podupiru*.)
Tko im ne bi htio dati za pravo, tome bi za to bio samo
Jedan put otvoren, onaj sile. Liši li ih njihove *sile,* tad im je
*zbilja* dao nepravo, lišio ih je njihova prava; u inome slučaju
ne može on ništa do držati figu u džepu ili kao kakva lajava
budala žrtvom pasti.
[61] »Ja Te molim, poštedi moja pluća! Tko hoće zadržati pravo i ima
barem jedan jezik, zadržat će ga sigurno!«
Ukratko, ako Kineze i Japance ne pitate o pravu,
ne pitate naime za ono pravo »koje je s Vama rođeno«, tad
ne potrebujete pitati ni za stečena prava.
Vi pred inima ustuknete jer vjerujete da uz njih
vidite *sablast prava,* koja se, u homerskim borbama, kako
se pričinja, poput božice bori na njihovoj strani. Što Vi
činite? Bacate li koplje? Ne, Vi se šunjate uokolo da biste
utvora za se pridobili, da se na vašoj strani bori: Vi se umiljavate
sablasti. Netko ini bi pitao jednostavno ovako: Hoću
li Ja ono što protivnik hoće? »Ne!« Može tisuću vragova ili
bogova za njega se boriti, Ja ću ipak navaliti!
»Pravna država«, kako ju među inima zastupa
Vossische Zeitung, zahtijeva da činovnike ima smijeniti samo
*sudac,* ne *administracija.* Isprazna iluzija. Ako bi zakonski
bilo određeno da činovnik kojeg se jednom vidjelo pripitog
ima izgubiti svoju službu, sudac bi ga morao osuditi prema
izjavi svjedoka, itd. Ukratko, zakonodavac bi morao točno
navesti sve moguće razloge koji za sobom povlače gubitak
službe, mogli oni biti i tako smiješni (npr. tko se svome
pretpostavljenom smije u lice, tko ne ide svake nedjelje u crkvu,
tko se svaka četiri tjedna ne pričesti, tko pravi dugove, tko
se nepristojno ophodi, tko ne pokazuje odlučnost, itd, mora
biti smijenjen. Ovim bi se stvarima zakonodavac mogao dosjetiti
npr. da ih postavi na jednom sudu časti), tad bi sudac
imao samo iztražiti da li je tuženi onaj »prestup« »skrivio«,
i morao bi prema ishodu dokaza protiv njega »radi prava«
presuditi smjenjivanje.
Sudac je izgubljen ako prestane biti *mehaničan,*
ako ga »napuste pravila dokaza«. Tad on još ima samo jedno
mnijenje, kao svatko ini, i odlučuje li prema tom
*mnijenju,* to tad više nije nikakav *službeni postupak;* on kao
sudac smije odlučivati samo prema zakonu. Tu su Meni još
za hvalu stari francuski parlamenti, koji su o tom što pravno
ima biti htjeli sami ispitati i tek prema vlastitome odobrenju
registrirati. Oni su barem sudili vlastitome pravu i nisu htjeli
pristati da budu strojevi zakonodavca, iako su kao suci
doduše morali postati svoji vlastiti strojevi.
Kaže se da kazna jest pravo zločinca. Samo, ne
biti kažnjen je isto tako njegovo pravo. Uspije li mu njegovo
poduzeće, tad mu se dešava pravo, a ne uspije li, tad mu se
isto tako dešava pravo. Kako se moliš, tako spavaš. Izloži li
se netko ludo smiono opasnosti i u njoj pogine, tad Mi dakako
kažemo: pravo mu budi, on ništa bolje nije htio. No,
da je on svladao opasnosti, tj. da je pobijedila njegova *moć,*
tad bi on također imao *pravo.* Igra li se neko dijete nožem
i poreže se, dešava mu se pravo i ne poreže li se pak, opet
je pravo. Zločincu se dešava pravo ako trpi zbog onog što je
riskirao; zašto je i riskirao kad je znao moguće posljedice!
Ali kazna koju mu odredimo jest samo naše pravo, ne njegovo.
Naše pravo reagira protiv njegovog i on »polučuje nepravo«,
jer – Mi zadobivamo prevlast.
Što pak jest prâvo, što je u nekome društvo pràvo,
to također dolazi do riječi – u *zakonu.*
Kakav god bio zakon, on mora biti respektiran
od – lojalnih građana. Tako je slavljen smisao za zakon u
staroj Engleskoj. Tome posve odgovara ona Euripidesova izreka
(Orestes, 412): »Bogovima Mi služimo, ma što god bogovi
da su.« *Zakon uopće, bog uopće,* dotle smo danas dospjeli.
Nastoji se razlikovati *zakon* od samovoljne *naredbe,*
od kakve ordonancije: smatra se da onaj dolazi od
nekakva ovlaštenog autoriteta. Samo, jedan zakon o ljudskome
postupanju (etički zakon, državni zakon, itd.) uvijek je
*izjava volje,* time naredba. Da, čak ako bih Ja sam Sebi dao
zakon, ipak bi to bila samo moja naredba, kojoj Ja u slijedećem
trenutku mogu uskratiti poslušnost. Može dakako Netko
izjaviti što mu se prohtije, dakle nekim zakonom sebi
prištedjeti suprotak, a inače i prestupnikom postupati kao
sa svojim neprijateljem; *mojim* postupcima pak neće Nitko
zapovijedati, Nitko Meni propisivati moje postupanje i u
tome davati Mi zakone. Ja Sebi moram priuštiti to da on sa
mnom postupa kao sa svojim *neprijateljem;* samo nikad da
se sa mnom kao sa svojom *kreaturom* poigrava i da svoj
*um* ili čak neum učini mojom regulom.
Države traju samo tako dugo, dok je neke *gospodarajuće
volje* i dok se ta gospodarujuća volja smatra jednakoznačnom
s vlastitom voljom. Gospodara volja jest –
zakon. Što Ti pomažu tvoji zakoni ako ih Nitko ne slijedi,
što tvoje naredbe ako Nitko ne dopušta da mu se naređuje?
Država se zahtjeva da određuje volju pojedinca, da s tim
spekulira i računa ne može okaniti. Za nju je neophodno nužno
da Nitko nema neku *vlastitu volju;* ako bi ju Jedan imao,
država bi ga morala isključiti (zatvoriti, prognati, itd.), ako
bi ju imali Svi, odstranili bi državu. Država nije zamisliva
bez gospodstva i ropstva (podaništva); jer, država mora
htjeti biti gospodar Svih onih koje ona obuhvaća, i tu se
volju naziva »državnom voljom«.
Tko, da bi opstojao, mora računati na bezvoljnost
inih, taj je jedno loše djelo ovih inih, kao što je gospodar jedno
loše djelo sluge. Kad bi podređenost prestala, tad bi
bilo gotovo i s gospodstvom.
*Vlastita volja* Moja je propast države; stoga ju
država kao »svojevolju« žigoše. Vlastita volja i država su
smrtno neprijateljske moći, između kojih nije moguć nikakav
»vječiti mir«. Doklegod se država potvrđuje, prikazuje
ona onu vlastitu volju, svog vazda neprijateljskog protivnika,
kao neumnu, zlu, itd, i onaj se da na to nagovoriti, da, on
to zbilja jest već stoga, jer se još da nagovoriti: on još nije
došao do samog sebe i do svijesti svog dostojanstva, dakle
još je nesavršen, još pridobiv, itd.
Svaka država je jedna *despotija,* bio Jedan ili
bili Mnogi despot, ili bili, kako se to sebi predstavlja o jednoj
republici, Svi gospodari, tj. despotirao Jedan Drugog.
To je naime tad slučaj kad svakiput dani zakon, izraženo
mnijenje volje recimo neke narodne skupštine nadalje za
pojedinca ima biti *zakon* kojem on *posluh duguje,* ili spram
kojeg on ima *dužnost* posluha. Ako bi se i izmislio slučaj
da je svaki pojedinac u narodu izrazio jednaku volju i da
se time ostvarila jedna savršena »svevolja«: stvar bi ipak
ostala ista. Ne bih li Ja bio za svoju jučerašnju volju vezan
danas i nadalje? Moja bi se volja u tom slučaju bila *ukočila.*
Jadne li *stabilnosti!* Moj stvor, naime jedan određeni izraz
volje, postao bi moj gospodar. Ja pak u mojoj volji, Ja,
stvoritelj, bio bih kočen u svom toku i svojoj razrješidbi.
Jer jučer bijah budala, morao bih to doživotno ostati. Tako
sam u državnome životu Ja u najboljem slučaju – mogao
bih isto tako reći: najgorem slučaju – jedan rob Mene samog.
Jer sam jučer bio jedan Htijući, danas sam jedan bezvoljnik,
jučer dobrovoljan, danas nedobrovoljan.
Kako to promijeniti? Samo time da Ja ne priznam
nikakvu dužnost, tj. Mene ne *vežem* ili dam vezati. Ako nemam
dužnost, tad ne poznajem ni zakon.
»Samo, vezat će Me se!« Moju volju ne može Nitko
vezati, i moje nehtijenje ostaje slobodno.
»Moralo bi Sve biti pravi darmar, kad bi Svatko
mogao činiti što hoće!« Tko kaže da Svatko Sve činiti može?
Zašto si Ti tu, koji si ne trebaš sve dopustiti? Čuvaj se, tako
Ti neće Nitko ništa učiniti! Tko hoće slomiti tvoju volju, taj
ima s Tobom posla i tvoj je *neprijatelj*. Postupaj prema njemu
kao takvom. Ako iza Tebe za zaštitu stoji još nekoliko
milijuna, tad ste Vi jedna impozantna moć i imat ćete laku
pobjedu. No ako protivniku i imponirate kao moć, još mu
zato ipak nijeste jedan posvećeni autoritet, jer on bi tad
morao biti kakva lopuža. Respekt i štovanje on Vama nije
dužan, makar će se on i pred vašom vlašću čuvati.
Države običavamo klasificirati prema različitome
načinu na koji je »najviša vlast« podijeljena. Ima li ju neki
pojedinac – monarhija, Svi – demokracija, itd. Dakle najviša
vlast! Vlast spram koga? Spram pojedinca i njegove
»svojevolje«. Država vrši »vlast«, pojedinac to ne smije. Ponašanje
države jest djelatnost vlasti i svoju vlast naziva ona
»pravo«, vlast pojedinca »zločin«, Zločin dakle, tako se naziva
vlast pojedinca i samo zločinom slama on vlast, države,
ako je on mnijenja da država nije iznad njega nego da je
on iznad države.
Sada bih Ja mogao, ako bih htio smiješno postupati,
kao neki dobronamjernik upozoriti Vas da ne dajete
zakone koji krnje moj seberazvoj, sebedjelatnost, sebestvaranje.
Ja ne dajem taj savjet. Jer ako biste ga Vi slijedili,
bili biste nepametni, a Ja bih bio prevaren za cijeli moj dobitak.
Od Vas ne zahtijevam Ja baš ništa, jer, što god Ja i
tražio, Vi biste ipak bili zapovjednički zakonodavci i morali
biste to biti, jer galić ne može pjevati, razbojnik ne može
bez razbojstva živjeti. Ja pače pitam one koji hoće biti egoisti
što drže oni za egoističkije, to da dopuste da im Vi dadete
zakone i da date respektiraju, ili *tvrdokornost,* čak potpun
neposluh. Dobrodušni ljudi mniju, da bi zakoni morali
samo ono propisivati što u čuvstvu naroda važi kao pravo
i pravično. No što se Mene tiče što u narodu i za narod važi?
Narod će možda biti protiv bogohulnika; dakle, zakon protiv
bogohuljenja. Imam li zato ne huliti? Treba li Mi ovaj zakon
biti više od jedne »naredbe«? Pitam!
Samo iz načela da svo *pravo* i sva *vlast* pripada
*cjelokupnosti naroda,* proizlaze svekolike vrsti vlada. Jer ni
jednoj od istih ne manjka ovo pozivanje na cjelokupnost i
despot, isto tako kao predsjednik ili bilo koja aristokracija
itd, postupa i naređuje »u ime države«. Oni su u posjedu
»državne vlasti« i posve je svejedno da li, ako bi bilo moguće,
narod kao *cjelokupnost* svih pojedinaca ili samo predstavnici
ove cjelokupnosti, bilo ih mnogo, kao u aristokracijama,
ili Jedan, kao u monarhijama, vrše ovu državnu *vlast.*
Uvijek je cjelokupnost iznad pojedinca i ima jednu vlast
koja se naziva *s pravom,* tj. koja jest *pravo.*
Nasuprot svetosti države jest pojedinac samo jedna
posuda nečasti, u kojoj preostaju »obijest, zloba, strast
ruganja i ogovaranja, frivolnost, itd«, ukoliko on ono svetstvo,
državu ne nalazi vrijednom priznavanja. Duhovno *oholstvo*
državnih službenika i državnih podanika ima krasne
kazne protiv neduhovne »obijesti«.
Ako vlada svu igru duha *protiv* države označi kao
kažnjivu, tad dolaze umjereni liberali i mniju: raspoloženje,
satira, šala, humor itd. morali bi kipjeti a genija uživati slobodnost.
Dakle doduše ne *pojedinačni čovjek,* ali *genije* treba
biti slobodan. Posve u svom pravu kaže tu država, ili
u ime iste vlada: Tko nije za me taj je protiv mene. Raspoloženje,
šala itd, ukratko komedijanje državstva je države
odavno potkopalo: ona nije »nevina«. I dalje, koje se granice
trebaju povući između vinovne i nevine šale? Oni Umjerenjaci
dospijevaju pri tom pitanju u veliku zabunu i Sve se
reducira na molbu da država (vlada) ipak ne bude tako *osjetljiva,*
tako *škakljiva;* ona ne bi trebala u »bezazlenim« stvarima
odmah njušiti zloćudnost i mogla bi uopće biti malko
»tolerantnija«. Pretjerana osjetljivost jest svakako jedna slabost,
njeno izbjegavanje može biti jedna hvalevrijedna krepost;
samo, u ratnim vremenima nema poštede, i ono što u
mirnim odnosima može biti dozvoljeno prestaje biti dozvoljeno
čim se proglasi opsjedno stanje. Jer dobronamjerni
liberali to doista ćute, žure se oni objaviti da se pri »predanosti
naroda« ne treba bojati nikakve opasnosti. No vlada će
biti pametnija i na tako nešto se neće dati nagovoriti. Ona
predobro zna kako se Nekoga lijepim riječima nahrani, i
neće se zadovoljiti tim jelima lijepim za oko. No hoće se
imati svoje igralište, jer neko dijete ne može biti tako nastrojeno
kao neki stari: mladost nema kreposti.
Samo za to igralište, za nekoliko sati veselog skakutanja
se cjenka. Zahtijeva se samo da država ne bude, poput
namrgođenog djede, previše čangrizava. Ona treba dozvoliti
nekoliko magarećih procesija i igri luda, kao što ih je u
Srednjem vijeku dozvolila crkva. Vremena pak, u kojima bi
to ona mogla jamčiti bez opasnosti, prošla su. Djeca, koja
jednom dođu *na slobodu* i prožive jedan sat bez odgojne
šibe, neće više u *ćeliju.* Jer sloboda sada više nije *dopuna* za
ćeliju, nije jedno osvježavajuće *oporavljanje* nego njegov
*suprotak,* jedno aut-aut. Ukratko, država ili ne smije ništa
više ili mora na Sve pristati i propasti; ona mora biti ili
naskroz osjetljiva ili, poput mrtve, biti neosjetljiva. S tolerancijom
je gotovo. Pruži li ona tek prst, odmah se uzima
cijela ruka. Tu se više nije »šaliti«, i sva šala kao raspoloženje,
dosjetka, humor itd. postaju gorkom ozbiljnošću.
Dreka »slobodoumnika« oko slobode tiska teče
protiv njihovog vlastitog principa, njihove navlastite *volje.*
Oni hoće ono što oni *neće,* tj. oni žele, oni bi rado. Otud i
otpadaju oni tako lako kad se jednom takozvana sloboda tiska
pojavi, tad bi oni htjeli cenzuru. Posve prirodno. Država
je i njima sveta, isto tako ćudored, itd. Oni se spram nje odnose
samo kao neodgojena derišta, kao domišljata djeca koja
nastoje koristiti slabost roditelja. Mama država treba im
dozvoliti da ponešto kažu što se njoj ne sviđa, no mama ima
pravo jednim strogim pogledom jednim potezom cenzure
precrtati njihovo lajavo blebetanje. Prepoznaju li u njoj
svoju mamu, moraju tad u njenom prisustvu trpjeti cenzuru
govora kao svako dijete.
Dopustiš li da Ti neki ini dade pravo, Ti moraš
ništa manje dopustiti da Ti on da nepravo; dobiješ li od
njega opravdanje i nagradu, tad očekuj i njegovu tužbu i
kaznu. Uz pravo ide nepravo, uz zakonitost *krivnja.* Što si
*Ti?* – *Ti* si jedan – zločinac.
»Zločinac je najvlastitiji zločin države!« kaže Bettina.[62]
Ova riječ se može priznati, iako sama Bettina ne razumije
baš tako. U državi naime ne može neobuzdano Ja, Ja
kako Ja samo Meni pripadam, doći do mog ispunjenja i
ozbiljenja. Svako Ja je već od rođenja jedan zločinac protiv
naroda, države. Otud ona i nadgleda zbilja Sve, ona u Svakome
vidi jednog – egoistu, a pred egoistom ona strahuje.
Ona pretpostavlja kod svakog ono Najgore i pazi, policijski
pazi, da se »državi ne dogodi nikakva šteta«, ne quid respublica
detrimenti capiat. Neobuzdano Ja – a to smo Mi
iskonski i u našoj tajnovitoj nutarnjosti ostajemo Mi to vazda –
jest onaj nikada prestajući zločin u državi. Čovjeka
kojeg vodi njegova smjelost, njegova volja, njegova bezobzirnost
i neustrašivost tog država, narod okružuje špijunima.
Ja kažem narod! Narod – Vi blagoćudni ljudi, zamislite čudo
što ga u njemu imate – narod je skroz naskroz pun
policijskog nastrojenja. Samo tko niječe svoje Ja, tko vrši
»sebenijekanje«, jest narodu ugodna.
[62] Bettina von Arnim (anonimno): Dies Buch gehört dem König. Berlin
1843. s. 376
Bettina je u navedenoj knjizi skroz dovoljno
dobroćudna da državu drži samo za bolesnu i da se nada
njenom ozdravljenja, jednom ozdravljenju koje hoće odjeloviti
»demagogijom«[63]; samo, ona nije bolesna nego u punoj
snazi, ako ona demagoga, koji hoće nešto steći za pojedince,
za »Sve«, od sebe opravlja. Ona je u svojim vjernicima snabdjevena
najboljim demagozima, narodnim vođama. Prema
Bettini[64] treba »država razviti klicu slobodnosti čovječanstva,
inače je ona gavranova majka i skrbi i za gavranovu hranu!«
Ona ne može inako, jer baš kad ona skrbi za »čovječanstvo«
(što bi uostalom već morala biti »humana« ili »slobodna«
država), jest pojedinac za nju hrana za gavrana. Kako ispravno
govori naprotiv gradonačelnik[65]: »Kako? Država nema nikakvu
inu obvezu nego da bude puko njegovateljica bolesnika
kojima nema spasa? – To ne klapa. Odavno se je zdrava
država otarasila bolesnoga materijala, no sebe nije u to miješala.
Tako ekonomična ne treba ona biti sa svojim skokovima.
Razbojničke grane bez oklivanja odrezane kako bi
ine cvjetale. – Ne drhti se pred državnom krutošću, njezin
moral, njena politika i religija upućuju ju na to; ne krivi
ju se za nikakvu bezčuvstvenost, njena sućut se tome protivi,
njeno iskustvo nalazi pak samo u toj strogosti spas! –
Ima bolesti u kojima pomažu samo drastična sredstva. Liječnik
koji prepoznaje bolest kao takvu, ali neodlučan poseže
za palijativima, neće nikad ukloniti bolest, ali će zato
učiniti da pacijent nakon kraćeg ili dužeg bolovanja podlegne!
Pitanje gospođe savjetnik: »Ako Vi primjenjujete smrt kao
drastično sredstvo, kako se tu ima liječiti?« ne klapa. Država
ne primijenjuje smrt protiv sebe, nego protiv srditog
člana, ona vadi jedno oko koje ju srdi itd.
[63] Ibid., s. 376
[64] Ibid., s. 374
[65] Ibid., s. 381/82
»Za malaksalu je državu jedini put spasenja da
pusti čovjeka u sebi da raste«.[66] Razumije li se ovdje, poput
Bettine, pod čovjekom pojam »čovjek«, tad ona ima pravo:
»malaksala« država ozdravit će narastanjem »Čovjeka«, jer
što su pojedinci zaluđeniji »Čovjekom«, to bolje za državu.
Kad bi se to pak odnosilo na pojedinca, na »Sve« (napola
čini to također autorica, jer joj to s »Čovjekom« ostaje nerazjašnjeno),
tad bi to recimo zvučalo kao slijedeće: Za jednu
malaksalu razbojničku bandu jedini je put spasenja da
pusti lojalnog građanina da u njoj izraste! Time bi upravo
razbojnička banda kao razbojnička banda propala, i jer ona
to sluti, zato ona ustrijeli radije Svakoga tko ima tu crtu
da može postati »poštena momčina«.
Bettina je u toj knjizi patriotkinja ili, što je malo
više, filantrop, jedna usrećiteljica ljudi. Ona je posve na
jednak način nezadovoljna Opstojećim, kao što je naslovna
sablast njene knjige uz Sve koji bi htjeli vratiti dobru, staru
vjeru i što uz nju prianja. Samo ona misli obrnuto da političari,
državnici službenici i diplomati kvare državu, dok ovi
to isto podmeću zlonamjernicima, »zavodnicima naroda«.
Što je običan zločinac ino do jedan koji je počinio
sudbonosnu grešku da je težio za onim što je narodno
umjesto da traži Svoje. On je tražio prezirno, *tuđe* dobro:
učinio je što vjernici čine: koji se trse oko onog što je božje.
Što čini svećenik koji upozori zločinca? On mu predočuje
veliko nepravo da je ono što je državom posvećeno, vlasništvo
iste (čemu se također mora priračunati život državnih
pripadnika) svojim činom oskvrnio; stoga bi mu radije mogao
predbaciti da je *sebe* okaljao time što je tuđe ne *prezirao*
nego ga držao vrijednim pljačke: on bi to mogao kad
ne bi bio pop. Razgovarajte s takozvanim zločincem kao s
jednim egoistom i on će se sramiti, ne zato što je prekršio
vaše zakone i dobra, nego što on vaše zakone obhođenja; vaša
dobra drži vrijednim žuđenja; on će se sramiti što Vas zajedno s
Vašima nije – prezirao, što je premalo bio egoist. Vi
pak ne možete s njim egoistički razgovarati, jer Vi niste tako
veliki kao jedan zločinac, Vi – ništa zlo ne činite! Vi ne
znate da se jedino vlastito Ja ne može okaniti da ne bude
zločinac, da je zločin njegov život. A ipak biste trebali znati,
budući da vjerujete da »smo mi svi skupa grešnici«, no Vi
si mislite da ćete grijeh obmanuti, Vi ne pojimate – jer
strahujete od vraga – da je krivnja vrijednost nekoga čovjeka.
O kad biste bili krivi! No tako ste Vi »pravedni«. E
pa – učinite vašem gospodinu sve ubavo pravedno!
[66] Ibid., s. 385
Ako kršćanska svijest ili kršćanin sastavi jedan
krivični zakonik, što može tu ino biti pojam *zločina* nego
upravo – *bezdušnost.* Svako rastavljanje i povreda nekog
*srdačnog odnosa,* svako *bezdušno ponašanje* spram nekog
svetog bistva jest zločin. Što srdačniji ima biti odnos, to glasnija
je njegova poruga, to kažnjiviji jest zločin. Gospodara
ima ljubiti svatko tko mu je podređen: nijekati tu ljubav je
jedna smrtno kažnjiva veleizdaja. Preljub jest jedna kažnjiva
bezdušnost, nema se srca, oduševljenja, patosa za svetost
braka. Doklegod srce ili ćud diktira zakone uživa samo srdačan
ili dobroćudan čovjek zaštitu zakona. Da dobroćudan
čovjek daje zakone znači navlastito samo da ih *ćudoredan*
čovjek daje: što proturječi »ćudorednom čuvstvu« tih ljudi,
to oni strogo zabranjuju. Kako da npr. nevjera, odmetništvo,
provalništvo, ukratko, svo *radikalno obračunavanje,* svo kidanje
starih časnih veza ne bude u očima istih neizlječivo
i zločinačko? Tko prekine s ovim zahtjevima ćudi, taj ima
sve ćudoredne, sve dobroćudne ljude za neprijatelje. Samo
savijenci i konsorti su oni pravi koji će konzekventno ispostaviti
kazneni kodeks srca, kao što to izvjestan nacrt zakona
dovoljno dokazuje. Konsekventno zakonodavstvo kršćanske
države mora posve biti stavljeno u ruke – *popova,* i
neće postati čisto i dosljedno doklegod ga izrađuju *popovski
službenici,* koji su uvijek samo *polovični popovi.* Tek tad
će se svaka nedobroćudnost, svaka bezdušnost konstatirati
kao jedan neoprostiv zločin, tek tad svako uzbuđenje ćudi
prijekorno, svaki govor kritike ili dvojbe anatemizirano; tek
tad je vlastiti čovjek pred kršćanskom svijesti kao takav
već – *zločinac.*
Revolucionari su često govorili o »pravednoj osveti«
naroda kao njegovom »pravu«. Osveta i pravo pripadaju
tu zajedno. Je li to odnošenje nekoga Ja prema Ja? Narod
viče da je protivnička stranka spram istoga počinila »zločin«.
Mogu li Ja prednimiti da je Netko spram Mene činio neki
zločin, a da ne prednimim da bi on morao postupati kako
Ja to nalazim dobrim? I ovo postupanje nazivam Ja pravim,
dobrim itd; ono odstupajući jedinim zločinom. Time Ja mislim
da bi ini sa Mnom morali ići k *istome* cilju, tj. Ja ne
postupam s njima kao s Jednima koji svoj zakon nose u
samima sebi i prema njemu žive nego kao s bistvima koja
imaju slušati nekakav »umni« zakon. Ja postavljam što jest
»Čovjek« i što znači »istinski ljudski« postupati i zahtijevam
od svakoga da mu taj zakon postane norma i ideal, u protivnome
se on i iskazuje kao »grešnik i zločinac«. A »krivca«
pogađa »kazna zakona«!
Ovdje se vidi kako je opet »Čovjek« taj koji donosi
pojam zločina, grijeha i time prava. Jedan čovjek u kojem
Ja ne prepoznam »Čovjeka«, jest »jedan grešnik, jedan
krivac«. Samo spram nečeg svetog postoji zločinac; Ti spram
Mene ne možeš biti nikada zločinac nego samo jedan protivnik.
No onoga, tko povrijedi nešto sveto, ne mrziti, to je
već jedan zločin, kao što St. Just uzvikuje protiv Dantona:
»Zar Ti nisi jedan zločinac i odgovoran što nisi mrzio neprijatelje
domovine?«[67]
[67] St. Just: Rede gegen Danton. Gehalten am 31. März 1794. im
National-Konvent. U: Bibliothek politischer Reden aus dem 18.
nud 19. Jahrhundert. Hrsg. von Adolf Rutenberg. Bd. 3. Berlin
1844. s. 166
Ako se, kao u revoluciji, ono što jest »Čovjek«
shvati kao »dobar građanin«, tad imamo od tog pojma »čovjeka«
poznate »političke prestupe i zločine«.
U svemu tome biva pojedinac, pojedinačni čovjek
promatran kao izrod a opći čovjek, »Čovjek« naprotiv čašćen.
Već prema tome kako se sad ta sablast nazove, da li kršćanin,
židov, musliman, dobar građanin, lojalni podanik, slobodnjak,
patriota itd., već prema tome padaju oni koje hoće
provesti jedan odstupajući pojam čovjeka kao oni koje hoće
sebe progurati pred pobjedničkim »Čovjekom«.
I kojim pomazanjem se ovdje u ime zakona, suverenog
naroda, boga itd. kolje.
Pa kad se progonjeni lukavo skrivaju i čuvaju
pred strogim, popovskim sucima, tad ih se kori kao »licemjere«,
«kao što St. Just. npr. one koje on optužuje u govoru
protiv Dantona. [68] Mora se biti budala pa se prepustiti njihovome
molohu. Iz *fiksnih ideja* nastaju zločini. Svetost braka
jest jedna fiksna ideja. Iz te svetosti slijedi da je nevjera
jedan *zločin* i otud postavlja jedan izvjestan zakon o braku
jednu dužu ili kraću *kaznu* za to. No ovu kaznu oni, koji
proglašavaju »slobodnost kao svetu«, smatrati jednim zločinom
protiv slobodnosti i samo u tome smislu jest i javno
mnijenje žigosalo zakon o braku.
[68] Vidi Bibliothek politischer Reden, s. 153
Društvo doduše hoće da *svatko* dođe do svog
prava, ali ipak samo do onog kojeg društvo sankcionira, do
društvenoga prava, ne zbilja do *svoga* prava. Ja pak dajem
ili uzimam Meni pravo iz vlastite savršenosti moći i spram
svake nadmoći sam Ja najneskrušeniji zločinac. Vlastit i
stvoritelj mog prava – ne priznajem ja nikakav ini pravni
izvir do – Mene, niti boga, niti državu, niti prirodu, niti čak
samog Čovjeka s njegovim »vječitim ljudskim pravima«, niti
božje niti ljudsko pravo.
Pravo »o i za sebe«. Dakle bez odnošaja k Meni!
»Absolutno pravo«. Dakle odvojeno od Mene! Jedno o i za
sebe biće! Jedno Absolutno! Jedno vječito pravo, kao jedna
vječita istina!
Pravo treba biti prema liberalnom načinu predstavljanja
za Mene obvezno, jer je ono *ljudskim umom* tako
ustavljeno, spram kojeg jest *moj um* »neum«. Prije se žestilo
u ime božjeg uma protiv slabog ljudskog, sada u ime jakog
ljudskog protiv egoističkog koji je kao »neum« odbačen. Pa
ipak nikakav ini nije zbiljski do upravo ovaj »neum«. Niti
božji niti ljudski um, nego samo tvoj i moj svakidašnji um
jest zbiljski, kao i jer Ti i Ja to jesmo.
Misao prava je izvorno moja misao ili ona ima
svoj izvor u Meni. No čim je ona iz Mene iskočila, čim je
»riječ« izašla, ona je »postala meso«, jedna *fiksna ideja.* Ja
se sad misli više ne mogu otarasiti, kakogod se Ja okrenem,
ona stoji preda mnom. Tako ljudi nisu opet postali gospodari
misli »pravo« koju su sami stvorili: kreatura prolazi s
njima. To je absolutno pravo, od Mene absolvirano i odriješeno.
Mi ga, jer ga štujemo kao absolutno, više ne možemo
proharčiti i prolazi Nas stvaralačka snaga; stvor jest »o i za
sebe«.
Ne dozvoli da se pravo više slobodno uokolo kreće,
povuci ga nazad u njegov izvor, u Tebe, tad je to *tvoje*
pravo i pràvo je ono što je Tebi pràvo.
Jedan je napadaj pravo unutar svojeg stojišta tj.
stojišta prava moralo doživjeti kad je od strane liberalizma
»povlastici« objavljen rat.
*Povlašten* i *jednakopravan* – oko oba ova pojma
vrti se jedna uporna borba. Isključen ili dopušten – kazivalo
bi isto. Gdje bi pak bilo neke moći, bilo imaginarne kao
bog, zakon ili neke zbiljske kao Ja, Ti – pred kojom ne bi
svi bili »jednakopravni«, tj. ne bi važio ugled osobe? Bogu
je svatko jednako drag, ako mu se moli; zakonu jednako ugodan
samo ako je zakonski; da li je ljubitelj boga ili zakona
grbav i hrom, siromašan ili bogat i sl., to bogu i zakonu nije
važno; isto tako ako se utapaš, jest Tebi kao spasitelj neki
crnac isto toliko drag kao najpraviji Kavkazac, čak neki
pas Ti u tom položaju nije manje od nekoga čovjeka. No
kome ne bi bio i obrnuto svatko neki prednovani ili zapostavljeni?
Bog kažnjava one zle svojim gnjevom, zakon odgaja
one nezakonite, Ti puštaš Jednoga da Ti svakog trenutka
govori, Drugome pokazuješ vrata.
»Jednakost prava« i jest jedan fantom zato jer
pravo nije ništa više i ništa manje nego dopuštenje, tj. jedna
*stvar milosti* koja se uostalom može steći i svojom zaslugom;
jer zasluga i milost ne proturječe jedna drugoj,
budući da i milost hoće biti »zaslužena« a naš milostivi smješak
pripada samo Onom tko Nam ga zna iznuditi.
Tako se sanja o tome da »svi građani države imaju
jednakopravno stajati jedan pored drugog«. Kao državljani
oni su državi zacijelo svi jednaki; no već prema njenim posebnim
svrhama dijelit će ih ona i prednovati ili zapostavljati
više ipak mora ih ona još kao dobre i loše državljane razlikovati.
Br Bauer riješava židovsko pitanje s gledišta da
»povlastica« nije opravdana. Jer židov i kršćanin, svatko u
nečem predima pred inim i u tom predimanju su isključivi,
zato se oni raspadaju pred pogledom kritičara u ništavnost.
S njima pogađa jednaki ukor državu, koja njihovo predimanje
opravdava i kuje u »povlasticu« ili privilegiju, time joj
pak vene poziv da bude jedna »slobodna država«.
Nešto pak svatko predima pred inim, naime sebe
samog ili svoju jedinost: u tome ostaje Svatko isključiv ili
ekskluzivan.
I opet Svatko čini pred nekim Trećim svoju vlastitost
koliko je moguće važećem i nastoji pred njim, ako ga
inako hoće pridobiti, ovu pustiti da se pojavi privlačnom.
Treba li sad onaj Treći spram razlike Jednog od
Drugog biti neosjetljiv? Zahtijeva li se to od slobodne države
ili čovječanstva? Tad bi ovi morali naprosto biti bez vlastitoga
interesa i nesposobni za ikoga suosjećati. Tako ravnodušnim
nije se smatralo ni boga, koji Njegove luči od Zlih,
niti državu, koja dijeli dobre građane od loših.
Ali traži se upravo tog Trećeg, koji više ne dodjeljuje
nikakvu »povlasticu«. Taj se tad možda zove slobodna
država ili čovječanstvo ili nekako drugačije.
Budući da kršćana i židova Br. Bauer stoga postavlja
nisko jer oni brane povlastice, morali bi se i trebali
oni sebenijekanjem i nevlastokorisnošću moći osloboditi svog
ograničenog stojišta. Kad bi oderali svoj »egoizam«, tad bi
prestalo obostrano nepravo i s njim uopće kršćanska i židovska
religioznost: samo nitko od njih ne bi više trebao
htjeti biti nešto apartno.
Okane li se pak ove isključivosti, time još ne bi
uistinu tlo, na kojem se vodilo njihovo neprijateljstvo, bilo
napušteno. Oni bi svakako našli neko Treće, u kojem bi se
mogli ujediniti, neku »opću religiju«, neku »religiju čovječnosti«
i sl. ukratko jedno izjednačenje koje ne bi trebalo biti
bolje od onog kad bi svi židovi postali kršćani, čime bi se
također dokrajčila »povlastica« jednog pred drugim. Doduše
*napetost* bi bila odstranjena, samo u toj ne bi opstojalo
bistvo obojice nego samo njihovo susjedstvo. Kao različiti
morali su oni nužno biti u naponu, a nejednakost će uvijek
ostati. To doista nije tvoja greška što se Ti protiv Mene napinješ
i tvoju neobičnost i osebujnost potvrđuješ: Ti ne trebaš
popustiti ili samog sebe zatajivati.
Značaj suprotstava shvaća se preformelno i
mlitavo ako ga se hoće samo »razriješiti« da bi se načinilo
prostora za neko Treće »Sjedinjavajuće«. Suprotstav zaslužuje
pače da bude *zaoštren*. Kao židov i kršćanin Vi ste u
jednom previše neznatnom suprotstavu i svadite se puko
oko religije kao oko careve brade, oko jedne lapalije. U religiji
doduše neprijatelji, ipak Vi ostajete *u onom preostalome*
dobri prijatelji i npr. kao ljudi međusobno jednaki. Ipak
jest i ono Preostalo u svakome nejednako i Vi nećete vaš
susprotstav tek tad dalje puko *zatomiti* ako ga posve priznate
i svatko se od tjemena do nožnog prsta potvrdi kao *jedini.*
Tad će raniji suprotstav svakako biti razriješen, ali samo
stoga jer ga je jedan jači u sebe primio.
Ne opstoji naša slabost u tome što smo Mi spram
inih u suprotstavu nego u tome što Mi to nismo punostojno,
tj. da nismo posve od njih *razlučeni,* ili da Mi tražimo jednu
»zajednicu«, jednu »Svezu«, da Mi u zajednici imamo jedan
ideal. Jedna Vjera, Jedan Bog, Jedna ideja, Jedan Šešir za
Sve! Kad bi se Svi doveli pod Jedan Šešir, tad naravno nitko
ne bi trebao pred inima još skidati šešir.
Zadnji i odlučujući suprotstav, onaj Jedinog
spram Jedinoga, jest u osnovi iznad onog što se zove suprotstav,
a da nije pao nazad u »jednost« ili jedinstvo. Ti kao
Jedini nemaš više ništa zajedničko s inim i zato također ništa
rastavljajuće ili neprijateljsko; Ti ne tražiš spram njega pred
nekim *Trećim* pravo i ne stojiš s njim niti na »pravnom tlu«
niti inače na nekom zajedničkom tlu. Suprotstav iščezava u
savršenoj – *razlučenosti* ili jedinosti. Ova bi se doduše mogla
smatrati onim novim Zajedničkim ili nekom novom jednakošću;
samo, jednakost opstoji ovdje baš u nejednakosti
i sama nije ništa do nejednakost: jedna jednaka nejednakost,
i to samo za onoga koji učini nekakvo »poređenje«,
Polemika protiv povlastice tvori jednu karakternu
crtu liberalizma, koji udara protiv »povlastice«, jer se
poziva na »pravo«. Dalje od udaranja ne može on u tome
dospjeti; jer, povlastice ne padaju prije nego što padne pravo,
budući da su one samo vrste prava.
Pravo se pak raspada u svoje Ništa, ako ga vlast
zamrsi tj. ako se pojmi što to znači: vlast ide prije prava.
Svo pravo objašnjuje se tad kao povlastica, a sama povlastica
kao moć, kao – *nadmoć.*
Ne mora li pak moćna borba protiv nadmoći
pokazati neko posve drugo lice nego skromna borba protiv
povlastice, koja se ima voditi pred prvim sucem, »pravom«,
prema smislu tog suca?
Na koncu moram još opozvati polovičan način
izražavanja kojeg sam htio samo dotle upotrebljavati dok
sam još rovario u utrobi prava i riječ puštao barem da opstoji.
No zapravo s pojmom gubi i riječ svoj smisao. Što
sam nazivao »mojim pravom«, to uopće više nije »pravo«;
jer pravo može dodijeliti samo jedan duh, bio to duh Prirode
ili onaj Roda, Čovječanstva, duh Boga ili onaj svete
Svetosti ili sv. Presvijetloga itd. Što Ja imam bez nekog
opravomoćujućeg duha, imam Ja to bez prava, imam to jedino
i samo mojom *moći.*
Ja ne zahtijevam nikakvo pravo, zato nikakvo
i ne trebam priznati. Što Si Ja mogu iznuditi, iznuđujem si,
a što ne iznudim, na to nemam pravo, niti se prsim ili tješim
mojim nezastarivim pravom.
S absolutnim pravom propada sâmo pravo, gospodstvo
»pojma prava« biva ujednako istrijebljeno. Jer, ne
treba zaboraviti da su pojmovi, ideje, principi odvajkada Nama
gospodarili i da je među ovim gospodarima pojam prava
ili pojam pravednosti igrao jednu od najznačajnijih uloga.
Opravdano ili neopravdano – o tome se Meni ne
radi; samo ako sam *moćan,* već sam od sebe *opunomoćen* i
ne trebam nikakvu inu punomoć ili opravdanje. Pravo –
jest jedina daska dodijeljena od nekog utvora; moć –
to sam Ja.
*** 2. Moj obraćaj
U društvu, socijetetu može zanajviše ljudski zahtjev
biti zadovoljen, dok egoistični mora vazda biti prikraćen.
Jer jedva nekom može promaći da sadašnjost ni
za jedno pitanje tako živo zanimanje ne pokazuje kao za
»socijalno«, to se na društvo ima posebno usmjeriti svoju
pažnju. Da, kad bi na to upravljeni interes bio manje strastven
i zaslijepljen, ne bi se preko društva pojedince toliko
gubilo iz vida, te bi se spoznalo da jedno društvo ne može
postati novo doklegod oni koji ga sačinjavaju i konstituiraju
ostaju stari. Ako bi npr. u židovskom narodu imalo nastati
neko društvo koje bi na Zemlji širilo neku novu vjeru, tad
ti apostoli ipak ne bi smjeli ostati farizeji.
Kakav Ti jesi, takvim se Ti kazuješ tako se ponašaš
spram ljudi: licemjer kao licemjer, kršćanin kao kršćanin.
Zato je karakter nekog društva određen karakterom
njegovih članova: oni su stvoritelji istog. Barem toliko se
moralo uvidjeti, ako se pojam »društvo« i ne bi htjelo preispitati.
Uvijek daleko do toga da *sebe* dovedu do punog
razvoja i važenja, ljudi dosad nisu ni svoja društva mogli
osnivati na *Sebi,* ili pače oni su mogli samo »društva« osnivati
i u društvima živjeti. Društva bijahu uvijek osobe, moćne
osobe, tzv. »moralne osobe«, tj. sablasti, pred kojima
je pojedinac imao primjerenu dasku, strah od sablasti. Kao
takve sablasti, mogu one najdoličnije biti označene imenom
»narod« i respective »narodić«: narod praotaca, narod Helena
itd., «konačno – narod ljudi, čovječanstvo (Anacharsis
Cloots je sanjario o »naciji« čovječanstva), zatim svaki pododjel
ovog »naroda« koji je mogao i morao imati svoja posebna
društva, španjolski, francuski narod itd., unutar njega
opet staleži, gradovi ukratko svakojake korporacije, naposljetku
u krajnjem zaoštrenju mali narodić – *porodica.*
Umjesto da se kaže da je utvorna osoba svih dosadašnjih
društava bio narod, mogla bi se otud spomenuti i oba ekstrema,
naime ili »čovječanstvo« ili »porodica«, oboje »iskonske
jedinice«. Mi biramo riječ »narod« jer se njeno porijeklo
povezuje s grčkim polloi, »mnogima« ili »mnoštvom«, no
još više stoga jer su »nacionalne težnje« danas na dnevnom
redu i jer ni najnoviji buntovnici nisu još stresli ovu prevarnu
osobu, iako bi, s druge strane, potonje odvagnuće moralo
dati prednost izrazu »čovječanstvo«, budući se sa svih
strana toliko zanosilo »čovječanstvom«.
Dakle narod, – čovječanstvo ili porodica -, otad
su kako se čini, igrali povijest: u tim se je društvima imao
ne isticati nikakav *egoistični* interes nego samo opći, nacionalni
ili narodni interesi, staleški interesi, porodični interesi
i »opće ljudski interesi«. No tko je narode, o čijoj propasti
priča povijest, doveo do pada? Tko ini nego egoist koji je
tražio *svoje* zadovoljenje! Ako se jednom ušuljao egoistični
interes, tad društvo bijaše »pokvareno« i iđaše ususret svom
raspadu, kao što npr. dokazuje Rimljanstvo sa svojim izgrađenim
privatnim pravom, ili kršćanstvo s nezadrživo provaljujućom
»umnom sebeodredbom«, »sebesviješću«, »autonomijom
duha«, itd.
Narod kršćana proizveo je dva društva, čije
će trajanje s opstojem onog naroda zadržati jednaku mjeru:
to su ova društva: *država* i *crkva.* Mogu li se ona nazvati
udruženjem egoista? Slijedimo li Mi u njima neki egoistični,
osobni, vlastiti ili slijedimo narodnjački (narodni tj. interes
*naroda* kršćana), naime državni i crkveni interes? Mogu li
i smijem li Ja u njima biti Ja sâm? Smijem li Ja misliti i
postupati kako Ja hoću, smijem li se Ja očitovati, izživjeti,
djelovati? Ne moram li Ja majestet države, svetost crkve
ostaviti netaknutim?
Doista, Ja ne smijem kako Ja hoću. No hoću li
Ja u ikojem društvu naći tako nemjerenu slobodnost onog
Smjeti? Svakako ne! Dakle, Mi bismo doista mogli biti zadovoljni?
Nipošto! Nešto je ino ako se Ja odražavam na nekom
Ja ili na nekom narodu, nekom Općem. Tamo sam
Ja ravan protivnik mog protivnika, ovdje prezren,
vezan, pod starateljstvom; tamo stojim Ja kao muškarac
spram muškarca, ovdje sam školarac koji spram
svog drugara ne može ništa učiniti jer je ovaj pozvao
oca i majku u pomoć i sakrio se pod kecelju,
dok Ja neodgojeni momak bivam izgrđen i ne smijem »rezonirati«;
tamo se Ja borim protiv jednog tjelovitog
neprijatelja, ovdje protiv čovječanstva, protiv nekog Općeg,
protiv nekog »majesteta«, protiv nekog utvora. No za Mene
nije nikakvi majestet, ništa sveto nekakva granica, ništa što
Ja umijem svladati. Samo ono što Ja svladati ne mogu, to
još ograničuje moju moć, i Ja ograničene moći jesam povremeno
jedno ograničeno Ja, ne ograničeno moći *van* Mene
nego ograničeno pomanjkanjem *vlastite* moći, *vlastitom nemoći.*
Samo, »garda umire, ipak se ne predaje!« Prije svega
samo tjelovitoga protivnika!
> Sa svakim se protivnikom ja usudim,
> kojeg vidjeti i okom ugledati mogu,
> koji, sâm pun hrabrosti, u meni hrabrost razplamsava, itd.
Mnoge su privilegije doduše s vremenom istrijebljene,
no samo radi općeg dobra, radi države i državne dobrobiti,
nipošto za Moje jačanje. Nasljedno podaništvo npr.
je ukinuto samo da bi jedini nasljedni gospodar, gospodar
naroda, monarhijska vlast ojačala: time je nasljedno podaništvo
pod Jednim postalo još kruće. Samo u korist monarha,
zvao se on »vladar« ili »zakon«, su pale privilegije. U
Francuskoj građani doduše nisu nasljedni podanici kralja, no
zato su nasljedni podanici »zakona« (charte). *Podređenje*
je zadržano, samo što je kršćanska država spoznala da čovjek
ne može dvojici gospodara služiti (vlastelinu i vladaru itd);
zato Jedan zadobija sve povlastice; on sad opet
može *postaviti* jednog iznad drugog, može praviti
»visoko-postavljene«.
Na što se Mene tiče opće dobro? Opće dobro
kao takovo nije *moje dobro,* nego samo vrhunac *sebenijekanja.*
Opće dobro može glasno klicati dok Ja »čkomiti« moram,
država sjati dok Ja stradavam. U čem inom je budalaština
političkih liberala do u tome što su oni narod suprotstavili
vladi a govore o narodnim pravima? Tu sad narod ima doći
do riječi, itd. Kao da do riječi može doći onaj tko usta nema?
Samo pojedinac može govoriti kao punoljetan. Tako
cijelo pitanje o slobodnosti tiska biva na glavu postavljeno,
ako se ona zahtijeva kao neko »narodno pravo«. Ona je samo
jedno pravo ili bolje *pojedinca.* Ima li neki narod slobodnost
tiska, tad ju *Ja,* iako usred tog naroda, nemam: narodna
slobodnost nije *moja* slobodnost i slobodnost tiska
kao narodna slobodnost mora uza se imati protiv Mene
upravljeni zakon o tisku.
Ovo se mora uopće naglasiti spram ovogodnih težnji
za slobodnošću:
*Narodna* slobodnost nije *moja* slobodnost!
Dopustimo kategorije: narodna slobodnost i narodno
pravo, npr. narodno pravo da svatko smije nositi
oružje. Ne proigrava li se neko takvo pravo? Svoje vlastito
pravo ne može se proigrati, ali svakako može neko pravo koje
ne pripada Meni nego narodu. Ja mogu biti zatvoren radi
narodne slobodnosti, mogu kao kažnjenik izgubiti pravo na
oružje.
Liberalizam se pojavljuje kao zadnji pokušaj stvaranja
narodne slobodnosti, jedine slobodnosti općine, »društva«,
onog općeg, čovječanstva, san jednog punoljetnog čovječanstva,
jednog punoljetnog naroda, jedne punoljetne općine,
jednog punoljetnog »društva«.
Jedan narod ne može inako nego na račun pojedinca
biti slobodan jer nije pojedinac kod te slobodnosti
glavna stvar nego narod. Što je narod slobodniji, to
je pojedinac vezaniji: atenski narod je baš u najslobodnije vrijeme
stvorio ostrakizam, prognao ateiste, otrovao najpoštenijeg
mislioca.
Kako se sve ne slavi Sokratesa zbog njegove savjesnosti
koja ga je navela oduprijeti se savjetu da izmakne
tamnici. On je budala što Atenjanima dopušta pravo da
ga osude. Stoga mu se svakako dešava pravo; zašto s Atenjanima
čak i ostaje na istom tlu! Zašto ne prekine s njima?
Da je znao i mogao znati, što je on bio, on takvim sucima
ne bi dopustio nikakav zahtjev, nikakvo pravo. Da on *nije
pobjegao,* to je bila baš njegova slabost, njegova ludost da
s Atenjanima još ima nešto zajedničko, ili mnijenje da je on
član, puki član tog naroda. On je pače bio sâm taj narod u
osobi i mogao je samo svoj vlastiti sudac biti. Nije bilo nikakvog
*suca nad njim;* kako tad on sâm zbilja izriče otvorenu
presudu nad sobom i sebe smatra vrijednim pritaneja. Morao
je pri tome ostati, i kao što sebi nije izrekao smrtnu osudu,
tako i onu Atenjana prezreti i pobjeći. No on se podredio i
u *narodu* priznao svog *suca,* smatrao se malim pred majestetom
tog naroda. Što se podredio *sili,* kojoj je on samo i
mogao podleći, kao jednom »pravu«, bijaše izdaja sebe samog:
to bijaše *krepost.* Kristu, koji se navodno uzdržao od
moći nad svojim nebesnim legijama, pripisuju pripovjedači
jednaku sumnju. Luther je učinio vrlo dobro i pametno što
je sigurnost svog Wormskog puta dao pismeno obezbijediti,
i Sokrates je trebao znati da su Atenjani njegovi *neprijatelji,*
samo on svoj sudac. Sebeobmana o nekom »pravnom stanju,
zakonu« itd. morala je ustuknuti pred uvidom da je taj
odnos jedan odnos sile.
Rabulistikom i intrigama dokončava se grčka slobodnost.
Zašto? Jer su obični Grci još mnogo manje mogli
doseći onu konsekvencu koju nije mogao izvući ni njihov
junak misli Sokrates. Što je rabulistika ino do jedan način
da se nešto opstojeće iskoristi a da se ne ukloni? Ja bih
mogao dodati: »u vlastitu korist«, no on već jest u »iskorištavanju«.
Takovi rabulisti su teolozi, koji božju riječ »izvrću i natežu«;
što bi oni imali za izvrtati kad »opstojeće« božje
riječi ne bi bilo? Kao oni liberali koji na »Opstojećem«
okreću i prevrću. Svi su oni izvrtači jednako onim izvrtačima
prava. Sokrates je priznao pravo, zakon; Grci su trajno
zadržali autoritet zakona i prava. Ako su pri toj priznaji ipak
htjeli svoju korist, ako je svatko htio svoju potvrditi, tad
su ju morali tražiti baš u izvrtanju prava ili u intrigi. Alkibiades,
jedan genijalni intrigant, započinje period atenskoga
»propada«; Spartanac Lysandros i ini ukazuju da je intriga
postala općegrčka. Grčko *pravo,* na kojem su počivale grčke
*države,* moralo je od egoista unutar tih država biti izvrtano
i pokopano, a *države* su propadale da bi *pojedinci* postali
slobodni; grčki narod je pao, jer je pojedincima do tog naroda
manje stalo bilo nego do njih samih. Uopće, sve su
države, ustavi, crkve itd. propale *istupom* pojedinaca; jer
pojedinac je nepomirljivi neprijatelj svake *općenitosti,* svake
*veze,* tj. svakih okova. Ipak, do današnjeg se dana tlapi da
čovjek potrebuje »svetu vezu«, on, smrtni neprijatelj svake
»veze«. Svjetska povijest pokazuje da još ni jedna veza nije
ostala nepokidana, pokazuje da se čovjek neumorno brani
od veze svake vrste, a ipak se zaslijepljeno opet i opet razmišlja
o novoj vezi i mni se npr. da se dospjelo do pravog
ako mu se pribavi veza jednog takozvanog slobodnog ustava,
jedna lijepa konstitucionalna veza: redovničke veze, veze
povjerenja između »— — —« izgleda da su konačno postale
doduše možda nešto krotke, no dalje nego od vodilje do podvodilje
nije se dospjelo.
*Sve Sveto je jedna veza, jedan okov.*
Sve sveto biva i mora biti izvrnuto od izvrtatelja
prava; zato ima naša sadašnjost u svim sferama mnoštvo
ovakvih izvrtatelja. Oni pripremaju slom prava, bezpravnost.
Siroti Atenjani, koje se optužuje zbog rabulistike
i sofistike, siroti Alkibiades, kojeg se optužuje zbog intrige.
To bijaše baš ono vaše Najbolje, vaš prvi korak slobodnosti.
Vaši Aeschyles, Herodotos itd. htjeli su samo imati slobodan
grčki *narod;* Vi ste tek slutili ponešto od *vaše* slobodnosti.
Jedan narod tlači one koji strše iznad *njegovog
majesteta,* ostrakizmom protiv nadmoćnih građana, inkvizicijom
protiv razkolnika crkve, – inkvizicijom protiv veleizdajnika
u državi, itd.
Jer narodu je stalo samo do njegove sebepotvrde;
on zahtijeva »patriotsko požrtvovanje« od Svakog. I tako mu
je svaki *zasebice* nehajan, jedno Ništa, i on ne može činiti,
niti čak trpjeti što pojedinac i samo taj mora činiti, naime
*svoje vrednovanje.* Nepravedan svaki narod, svaka država
spram *egoiste.*
Doklegod opstoji ma i samo Jedna institucija koju
pojedinac ne smije razriješiti, Moja vlastitost i sebipripadnost
je još vrlo daleko. Kako mogu Ja npr. biti slobodan,
ako moram zakletvom vezati Mene za neku konstituciju,
neku chartu, neki zakon, mom narodu »zakleti se dušom i
tijelom«? Kako mogu Ja biti vlastiti ako se moje sposobnosti
smiju samo toliko razviti da »ne smetaju harmoniju
društva« (Weitling).[69]
[69] [To nije ni doslovni ni smisleni navod; v. Wihelm Weitling:
Garantien der Harmonie und Freiheit. Vivis 1842, s. 113]
Propast naroda i čovječanstva će *Mene* pozvati na
uzalazak. Posluhni, upravo dok Ja ovo pišem počinju brecati
zvona da bi za sutrašnji dan uzvonila slavlje tisućljetnog
opstoja naše drage Njemačke. Brecajte, brecajte njenu grobnu
pjesmu! Vi zvečite dovoljno svečano kao da je vaš jezičac
pokrenula slutnja da ispraća nekog mrtvaca. Njemački
narod i njemački narodi imaju iza sebe tisućljetnu povijest:
kojeg li dugog života! Idite na počinak, da nikad ne
uskrsnete, da svi postanu slobodni koje ste tako dugo držali
u okovima. – Mrtav je *narod.* – Zdrav bio *Ja!*
O Ti moj dugo kinjeni njemački narode – što
bijaše tvoja kinba? To bijaše kinba jedne misli koja sebi
ne može stvoriti tijelo, kinba jednog utvornog duha koji se
pred svakim pjetlovim kukurijekom okopni u ništa, a ipak
čezne za izbavljenjem i ispunjenjem. I u Meni si živjela dugo,
Ti draga – misao, Ti dragi – utvoru. Gotovo sam već
tlapio da sam pronašao riječ tvog izbavljenja, da sam odkrio
meso i kost za zabludjeli duh: čujem ih brecati, zvona koja
Te odvode na vječni počinak, utihnjuje zadnja nada, izbrujava
zadnja ljubav, Ja odlazim iz puste kuće umrlih i svraćam
k – živima:
Jer samo onaj živi ima pravo.
Sretno, Ti snu tolikih milijuna, sretno, Ti tisućljetni
tirane svoje djece!
Sutra te u grob odnose; uskoro će Te slijediti
tvoje sestre, narodi. A kad Te svi poslijede, onda je – čovječanstvo
pokopano i Ja sam svoj vlastit, Ja sa smijehom
baštinika!
Riječ »društvo« (Gesellschaft) ima svoje podrijetlo
u riječi »dvorana« (Saal). Primi li Jedna dvorana mnogo
ljudi, tad dvorana čini to da su ti ljudi u društvu. Oni *jesu*
u društvu i čine zanajviše jedno salonsko društvo time što
govore uobičajenim salonskim frazama. Ako dođe do zbiljskog
*obraćaja,* tad se taj ima promatrati neovisno od društva,
može nastupiti ili izostati a da ne alterira prirodu onog što
se naziva društvo. Jedno društvo su i oni u dvorani nijemo
prisutni, pa kad ih se i samo praznim učtivim frazama nahrani.
Obraćaj jest uzajamnost, jest promet, commercium
pojedinaca; društvo je samo zajedničkost dvorane, i u društvu
se već nalaze statue jedne muzejske dvorane, one su
»grupirane«. Ta običava se reći: »ovu se dvoranu zajednički
ima«, no štoviše je tako da dvorana Nas u sebi ima. Toliko
o prirodnome obznačaju riječi društvo. Pri tom se ispostavlja
da društvo ne biva proizvedeno pomoću Mene i Tebe nego
pomoću nečeg trećeg koje iz Nas obojice čini društvenike,
i da je baš to treće ono Stvarajuće, stvoritelj društva.
Isto tako jedno zatvorsko društvo ili zatvorska
družba (onih koji uživaju isti zatvor). Ovdje već dospijevamo
u jedno sadržajnije Treće nego što bijaše ono puko mjesno,
dvorana. Zatvor ne znači više samo neki prostor nego
prostor s izričitim odnošajem spram njegovih stanovnika:
on je samo time zatvor što je određen za zatvorenike, bez
kojih bi bio samo jedno puko zdanje. Tko daje onima u njemu
sakupljenima zajednički biljeg? Očito zatvor, jer oni samo
posredstvom zatvora jesu zatvorenici. Tko dakle određuje
*način života* zatvorskog društva? Zatvor! Tko određuje
njihov obraćaj? Počem također zatvor? Svakako mogu oni
samo kao zatvorenici stupiti u obraćaj, tj. samo dotle dokle
ga dopuštaju zatvorski zakoni; ali da *oni sami,* Ja i ti suobraćamo,
to zatvor ne može odjeloviti, suprotno, on mora
misliti na to da se takav egoistični čisto osobni obraćaj (a
samo kao takav jest on zbilja obraćaj između Mene i Tebe)
zapriječi. Da mi *zajednički* vršimo neki rad, vučemo neki
stroj, uopće nešto odjelotvorujemo, o tome se dakako zatvor
brine; no da Ja zaboravim da sam zatvorenik i da s
Tobom, koji jednako od toga abstrahiraš, ulazim u kakav
obraćaj, to donosi zatvoru opasnost, i on ne samo da to ne
može učiniti nego ne smije uopće dopustiti. Iz tog je razloga
zaključila sveta ćudoredno nastrojena francuska skupština
uvesti »samicu«, a ini sveci učinit će to isto, da bi presjekli
»demoralizirajući obraćaj«. Zatvoreništvo je ono opstojeće
i – Sveto, koje se ne smije pokušati povrijediti. Najtiša napast
te vrste je kažnjiva, kao i svako opiranje spram nečeg
Svetoga kojim čovjek ima biti zahvaćen i od njega uhićen.
Kao dvorana, tako čini i zatvor jedno društvo,
jednu družbu, jednu zajednicu (npr. zajednicu rada), ali ne
obraćaj, ne jednu uzajamnost, ne *udruženje.* Naprotiv, svako
udruženje u zatvoru nosi opasno sjeme »komplota« u
sebi koje bi pod povoljnim okolnostima moglo proklijati i
roditi plodom.
Ipak, u zatvor se obično ne stupa dobrovoljno i
također vrlo rijetko dobrovoljno ostaje u njemu, nego se
gaji egoistična žudnja za slobodnošću. Zato ovdje odmah
biva jasno da se osobni obraćaj odnosi neprijateljski spram
zatvorskog društva i cilja na rasulo upravo tog društva, zajedničkog
zatvora.
Pogledajmo stoga takve zajednice u kojima Mi,
kako se čini, rado i dobrovoljno ostajemo, ne htijući ih ugroziti
Našim egoističnim nagonima.
Kao zajednica tražene vrste ukazuje nam se ponajprije
*porodica.* Roditelji, supruzi, djeca, braća i sestre
predstavljaju jednu cjelinu ili sačinjavaju porodicu, čijem
proširenju mogu još poslužiti priključeni daljni rođaci. Porodica
je samo tad zbiljska zajednica kad njeni članovi mare
za zakon porodice, za pijetet ili porodičnu ljubav. Sin kojemu
su roditelji i braća postali nehajni jest *bivši* sin; jer se sinstvo
više ne dokazuje djelotvornim, nema ono veći obznačaj
od davno prošle sveze majke i djeteta pupčanom vrpcom.
Da se jednoć u toj tjelesnoj vezi živjelo, to se kao jedna
stvar koja se dogodila ne može učiniti nedogođenom, i utoliko
se neopozivo ostaje sin te majke i brat njene preostale
djeco; no do trajnije sveze bi se došlo samo trajnim pijetetom,
tim duhom porodice. Pojedinci su samo tad u punom
smislu članovi porodice, ako ono *opstojanje* porodice učine
svojom zadaćom; samo kao *konzervativni* oni su daleko od
toga da bi dvojili o njenoj bazi, o bazi porodice. Jedno mora
svakom članu porodice biti postojano i sveto, naime sama
porodica ili rječitije: pijetet. Da porodica treba *opstojati,* to
njenom članu, doklegod se on održava slobodnim od porodici
neprijateljskog egoizma, ostaje nepovrediva istina. Jednom
rječju: – Ako je porodica sveta, tad je se nitko, tko
joj pripada, ne smije odreći, inače on spram porodice postaje
»zločinac«; on nikad ne smije slijediti porodici neprijateljski
interes, npr. zaključiti nepriličan brak. Tko to čini,
taj je »obezčastio porodicu«, »nanio joj sramotu«, itd.
Ako u pojedincu egoistični nagon nema dovoljno
snage, tad se on pokori i oženi se tako kako konvenira zahtjevima
porodice, dokopa se staleža koji harmonira s njenim
položajem i sl. ukratko »čini porodici čast«.
Naprotiv, vrije li u njegovim žilama dovoljno vatreno
egoistična krv, tad on prednuje postati »zločinac«
spram porodice i odvrgnuti se od njenih zakona.
Što Mi je od obojeg bliže srcu, dobro porodice
ili moje dobro? U nebrojenim će slučajevima oba miroljubivo
ići zajedno i korist koja će pripasti porodici bit će ujednako
moja i obrnuto. Tu se dâ teško odlučiti, da li Ja mislim
za *vlastitu korist* ili za *opću korist,* i Ja Sebi možda dopadljivo
laskam mojom nevlastokorisnošću. No dođe dan
kad jedno Ili-Ili učini da zadrhtim, kad sam spreman obezčastiti
moje rodoslovno stablo, uvrijediti roditelje, braću,
rođake. Što tad? Pokazat će se kako sam ja u dubini mog
srca nastrojen; postat će očito da li Mi je pijetet ikad stajao
iznad egoizma, koristoljubac se više neće moći skrivati iza
privida nekoristoljubivosti. Jedna se želja pomalja u mojoj
duši i rastući iz sata u sat postaje strast. Tko umah misli i
na to da već najtiša misao koja može izaći na to da je protiv
porodičnog duha, pijeteta, nosi u sebi prekršaj spram istog,
da, tko je namah u prvom trenu potpuno svjestan stvari!
Juliji u »Romeu i Juliji« dešava se tako. Neobuzdana strast
konačno se ne dâ više krotiti i potkopava zdanje pijeteta.
Doduše, Vi ćete reći da porodica iz svojeglavosti iz svog krila
odbacuje one svojevoljne koji više slušaju svoju strast
nego pijetet; dobri protestanti su isti izgovor s mnogo uspjeha
upotrijebili protiv katolika i čak u to vjerovali. Samo, to je
upravo jedan izbjeg da bi se sa sebe odvalila krivnja, ništa
više. Katolici su se držali zajedničkog crkvenog saveza i odbacili
one raskolnike od sebe samo stoga što isti nisu držali
do crkvenog saveza toliko da bi mu žrtvovali svoja uvjerenja;
onî su se dakle čvrsto držali saveza, jer im savez, katolička
tj. zajednička i jedinstvena crkva bijaše sveta; ovi naprotiv
nisu marili za savez. Isto tako oni bezpijetetni. Oni neće biti
izbačeni nego se izbacuju sami, time što svoju strast, svoju
svojevolju štuju više nego porodični savez. No katkad tinja
želja u nekom manje strasnom i svojevoljnom srcu nego što
bijaše Julijino. Popustljivica prinosi sebe porodičnom
miru za *žrtvu.* Moglo bi se reći da i ovdje prevladava vlastita
korist, jer odluka dolazi iz osjećaja da se popustljivica ćuti
većma zadovoljena porodičnom jedinstvenošću nego ispunjenjem
svoje želje. To bi moglo biti: no kako ako preostane
siguran znak da je egoizam žrtvovan pijetetu? Kako ako
želja, koja bijaše usmjerena protiv porodičnoga mira i nakon
što je žrtvovana, ostaje barem u sjećanju neke nekoj svetoj
vezi podnijete »žrtve«? Kako ako bi popustljivica bila svijesna
da svoju vlastitu volju nije zadovoljila i da se ponizno
pokorila nekoj višoj moći? Podvrgnuta i žrtvovana, jer je
praznovjerje pijeteta na njoj primijenilo svoje gospodstvo!
Tamo je pobijedio egoizam, ovdje pobjeđuje pijetet, a egoistično
srce krvari; tamo bijaše egoizam jak, ovdje on bijaše –
slab. No slabići, to Mi odavno znamo, to su – oni nekoristoljubivi.
Za njih, te svoje slabe članove, brine porodica,
jer oni porodici *pripadaju,* jer su pripadnici porodice, ne
pripadaju sebi i ne brinu za se. Tu slabost hvali npr. Hegel
kad hoće da se ženidbena partija djece povjeri izboru
roditelja.
Kao jednoj svetoj zajednici, kojoj pojedinac duguje
posluh, pripada porodici i sudačka funkcija, kako je
jedan takav »porodični sud« opisan npr. u Cabanisu od Wilibalda
Alexisa. Tu otac u ime »porodičnog savjeta« strpa
neposlušnog sina u vojnike i protjera ga iz porodice, da bi
tom kaznom opet očistio umrljanu porodicu. – Najkonsekventniju
izobrazbu porodične odgovornosti sadrži kinesko
pravo, prema kojem za krivnju pojedinca ima ispaštati cijela
porodica.
Dandanas međutim doseže ruka porodične vlasti
rijetko dovoljno daleko da bi otpadnika ozbiljno kaznila (čak
protiv razbaštinjenja štiti država u većini slučajeva). Prestupnik
spram porodice (porodični prestupnik) bježi u oblast
države i jest slobodan, kao što državnog zločinca koji
umakne u Ameriku više ne stiže kazna njegove države. On,
koji je osramotio svoju porodicu, nevaljali sin, biva zaštićen
od kazne porodice, jer država, taj zaštitnik, porodičnoj kazni
oduzima njenu »svetost« i profanira ju time što dekretira
da je ona samo – »osveta«: ona spriječava kaznu, to sveto
porodično pravo, jer pred njenom, državnom »svetosti« blijedi
podređena svetost porodice i biva joj svetost oduzeta čim
stupi u konflikt s ovom višom svetosti. Bez tog konflikta dopušta
država da važi manja svetost porodice; u suprotnom
slučaju pak zapovijeda čak prekršaj spram porodice time
što npr. sinu nalaže da svojim roditeljima uskrati posluh
čim ga oni hoće navesti na prestup spram države.
No egoist je razbio vezu porodice i u državi našao
zaštitnika spram teško uvrijeđenog porodičnog duha. No kamo
je sad on zatrapio? Ravno u jedno novo *društvo* u kojem
njegov egoizam očekuje iste zamke i mreže kojima je
upravo utekao. Jer država je također jedno društvo, ne jedno
udruženje, ona je proširena *porodica.* (»Otac zemlje –
majka zemlje – djeca zemlje«.)
Ono što se naziva državom jest tkanje i splet
ovisnosti i pripadnosti, jest jedna *supripadnost,* jedno držanje
skupa, pri čemu se oni koji su u poretku upućuju jedni
na drugog, ukratko jedan o drugom ovise: ona je *poredak* te
*ovisnosti.* Kad bi kralj, čiji autoritet podaruje autoritet
Svima dolje do pandura, nestao, ipak bi svi u kojima bi bio
budan smisao za red održali red nasuprot neredu bestijalnosti.
Ako bi pobijedio nered, država bi ugasnula.
No da li je ta misao ljubavi, da se upućujemo jedan
na drugog, jedan na drugog vezujemo i jedan o drugom
ovisimo, zbilja sposobna Nas pridobiti? Po tome bi država
za Sve bila realizirana *ljubav,* bila bi za Sve ono
Biti-jedan-za-drugog i Živjeti-jedan-za-drugog. Ne gubi li se smislom za
poredak svojeglavost? Nećemo li se zadovoljiti ako se pomoću
sile vodi briga o redu, tj. o tom da nitko inome »ne
stupi preblizu«, dakle ako je stado razumno dislocirano i
uređeno? Tad je sve u »najboljem redu« a taj najbolji red
se zove upravo – država!
Naša društva i države *jesu* a da ih Mi ne *činimo,*
jesu sjedinjene bez naše sjednidbe, jesu predestinirane i
opstoje ili imaju vlastiti, neovisni *opstoj,* jesu spram Nas
egoista ono nerazrješivo Opstojeće. Ovogodna svjetska borba
je, kako se kaže, usmjerena protiv »Opstojećeg«. To se
pak običava tako krivo razumjeti kao da samo treba ono
što sad opstoji zamijeniti s inim boljim Opstojećim. Samo,
rat bi imao pače biti objavljen samom opstojanju, tj. *državi*
(Staat, status) ne nekoj određenoj državi, ne recimo samo
sadašnjem stanju države; ne smjera se nekakvoj drugoj državi
(recimo »narodnoj državi«), nego njenom *udruženju,* sjedinjenju,
toj vazda tekućoj sjednidbi sveg opstoja. Neka
država postoji i bez mog sučina: Ja se u njoj rađam, odgajam,
njoj sam obvezan i moram joj se »klanjati«. Ona Me
prima u svoju »naklonost« i Ja živim od njene »milosti«.
Tako samostojno opstojanje države utemeljuje moju nesamostojnost,
njena »samorodnost«, njen organizam zahtijeva
da moja priroda ne raste slobodno, nego da bude za nju
skrojena. Da bi *ona* »samorodno« sebe mogla razvijati, stavlja
ona na Me škare »kulture«; ona Mi daje jedan njoj,
ne Meni, primjereni odgoj i naobrazbu, i naučava Me npr.
zakone respektirati, suzdržavati se od povrede državnog vlasništva
(tj. privatnog vlasništva), štovati jednu visost, božju
i zemaljsku itd., ukratko ona Me naučava biti – neporočnim,
time što Ja moju vlastitost »žrtvujem« – »svetosti« (sveto
je sve ono Moguće, npr. vlasništvo, život inih itd). U tom
opstoji način kulture i naobrazbe, koje Mi država može dati:
ona Me odgaja za jedno »upotrebljivo oruđe«, za jednog
»upotrebljivog člana društva«.
To mora činiti svaka država, narodna država isto
tako kao i apsolutna ili konstitucionelna. Ona to mora činiti
doklegod smo Mi u zabludi da je ona neko *Ja,* kao koje ona
sebi pridaje ime jedne »moralne, mistične ili državne osobe«.
Tu lavlju kožu onog Ja moram Ja, koji jesam zbilja Ja,
tom šepurećem žderaču čička, oderati. Koju višestruku pljačku
Ja sebi u svjetskoj povijesti nisam dopustio. Dopustio
sam da se štuju sunce, mjesec i zvijezde, mačke i krokodili,
da važe kao ono Ja ; tad dođoše Jehova, Alah i Otac Naš i bi
im poklonjeno Ja; pa dođoše porodice, plemena, narodi i
konačno čak i čovječanstvo i bijahu počašćeni s Ja; pa država,
crkva s pretenzijom da budu Ja, a Ja sam sve to mirno
promatrao. Nije čudo što je tad vazda prilazilo kakvo zbiljsko
Ja i tvrdilo Mi u lice da ono nije moje *Ti* nego moje
vlastito *Ja.* Ako je ipak istô učinio *Čovjekov* Sin par excellence
zašto to ne bi učinio i bilo koji čovjekov sin? Tako
sam Ja moje Ja uvijek vidio iznad i izvan Mene i nikad nisam
mogao zbilja k Sebi doći.
Ja nikad nisam vjerovao u se, nikad nisam vjerovao
u svoju sadašnjost i Sebe sam vidio samo u budućnosti.
Dječak vjeruje da postaje pravo Ja, pravi momak tek ako
postane odrasli muškarac; odrasli muškarac misli da će tek
onostrano biti nešto pravo. I, da se odmah pobliže upustimo
u zbiljnost, i oni najbolji još i danas uvjeravaju jedan drugog
da se državu, njen narod, čovječanstvo i ne znam što sve
još mora primiti u se da bi bilo jedno zbiljsko Ja, jedan
»slobodni građanin«, »građanin države«, jedan »slobodni ili
istinski, čovjek«; a oni istinitost i zbiljnost Mene vide u
preuzeću jednog tuđeg Ja i u predanosti njemu. A koje Ja?
Jednog Ja koje nije niti neko Ja niti neko Ti, jedinog *uobražavanog*
Ja, jednog utvora.
Dok je u Srednjem vijeku crkva dakako mogla
podnositi, da mnoge države žive u njoj sjedinjene, države su
nakon reformacije, osobito nakon Tridesetogodišnjeg rata
naučile tolerirati da se mnoge crkve (konfesije) sakupe pod
Jednom krunom. No sve su države religiozne i respektivne
»kršćanske države«, i sebi stavljaju u zadaću da one neukrotive,
»egoiste« prisile na vezu neprirode, tj. da ih kršćaniziraju.
Sve ustanove kršćanske države imaju za svrhu *kršćaniziranje
naroda.* Tako ima sud svrhu ljude prisiliti na pravednost,
škola prisiliti ih na duhovno obrazovanje, ukratko
svrhu da štiti one koji kršćanski postupaju od onih koji postupaju
nekršćanski, da kršćansko postupanje dovede do
*gospodstva,* da ga učini *moćnim.* U ta sredstva prisile uračunavala
je država i *crkvu,* ona je od svakog zahtijevala jednu –
određenu religiju. Dupin je nedavno protiv duhovništva
izjavio slijedeće: »Poduka i odgoj pripadaju državi«.
Stvar države je svakako sve što se tiče principa
ćudorednosti. Otud se kineska država toliko miješa u porodične
stvari, i tu se nije ništa ako se nije prije svega dobro
dijete svojih roditelja. Porodična stvar je i kod Nas posve
državna stvar, samo što se naša država bez zastrašujućeg nadzora –
pouzdaje u porodice; bračnom vezom drži ona porodicu
vezanom, i bez nje se ta veza ne može raskinuti.
No da država Mene čini za moje principe odgovornim i
izvjesne od Mene zahtjeva, to je moglo mene navesti da
se pitam: Što se nje tiče moja »daska« (princip)? Vrlo mnogo
jer ona je – *vladajući princip.* Mni se da se u stvari razvoda
braka, uopće u bračnom pravu radi o mjeri prava između
crkve i države. Pače se radi o tome, ima li neki Svetac gospodariti
nad ljudima, zvalo se to vjera ili ćudoredni zakon
(ćudorednost). Država se ponaša kao isti gospodar kako je
to činila i crkva. Ova počiva na smjernosti, ona na ćudorednosti.
Govori se o toleranciji, o dopuštanju suprotnih
pravaca i sličnog čime se odlikuju civilizirane države. Svakako,
neke su dovoljno jake da mirno promatraju najrazuzdanije
mitingovanje, dok druge nalažu svojim pandurima da
love čak i one što lule puše. Samo, za jednu kao i za drugu
državu je međusobna igra individua, njihovo amo-tamo zujanje,
njihov dnevni život jedna *slučajnost,* koju ona dabome
mora njima samima prepustiti, jer ona s tim ne može ništa
započeti. Neki doduše još škope muhe, dok su ini pametniji.
U potonjima su individue »slobodnije«, jer su manje kinjene.
No slobodan *Ja* nisam *ni u jednoj državi.* Slavljena tolerancija
država jest upravo samo toleriranje samo »neškodljivog«,
»bezopasnog«, jest samo uzdignuće nad smislom za sitničavost,
samo jedna poštovanja vrednija, veličanstvenija,
ponosnija – despotija. Činilo se da je izvjesna država htjela
biti neko vrijeme prilično iznad *literarnih* borbi, koje su
smjele biti vođene svom žestinom; Engleska je iznad *narodnog
meteža* i – pušenja duhana. No jao literaturi koja dira
u samu državu, jao narodnim združenjima koja »ugrožavaju«
državu. U onoj izvjesnoj državi sanja se o »slobodnoj
znanosti«, u Engleskoj o »slobodnom narodnom življenju«.
Država pušta individue da se dakako što slobodnije
*igraju,* samo *Ozbiljno* ne smiju činiti, *nju* ne smiju zaboraviti.
Čovjek ne smije *bezbrižno* s čovjekom obraćati, ne
smije bez »višeg nadzora i posredovanja«. Ja ne smijem činiti
sve što mogu, nego samo toliko koliko država dozvoljava,
Ja ne smijem vrednovati *moje* misli, *moj* rad, uopće ništa
Mojeg.
Država ima uvijek samo svrhu da pojedinca ograniči,
sputa, subordinira, da ga bilo kojem *Općem* podčini;
ona traje samo dotle dok pojedinac nije Sve u Svemu i jest
samo jasno izražena *ograničenost Mene,* moje ograničenje,
moje ropstvo. Nikada neka država ne cilja na to da privede
slobodnu djelatnost pojedinaca nego vazda onu vezanu za
*državnu svrhu.* Državom se ne uspostavlja ništa *zajedničko,*
kao što se neko tkanje ne može nazvati zajedničkim radom
svih pojedinačnih dijelova nekog stroja: ona pače jest rad
cijelog stroja kao jednosti, jest *rad stroja.* Na isti se način
sve zbiva pomoću *državnog stroja;* jer on pokreće kotače pojedinačnih
duhova, od kojih ni jedan ne slijedi svoja vlastita
potaknuća. Svaku slobodnu djelatnost nastoji država
svojom cenzurom, svojim nadziranjem, svojom policijom
kočiti, i to kočenje smatra svojom dužnošću, jer je to uistinu
dužnost sebeodržavanja. Država hoće iz ljudi nešto učiniti,
zato žive u njoj samo *načinjeni* ljudi; svatko tko hoće biti
On Sam jest njen neprijatelj i jest ništa. »On je ništa« znači
toliko: država ga ne primjenjuje, ne prepušta mu nikakav
položaj, nikakvu službu, nikakav obrt i sl. E. Bauer[70] sanja
u Liberalnim stremljenjima II, 50 još o nekoj »vladi koja,
proizašla iz naroda, nikad ne bi mogla spram njega stajati
u opoziciji«.[71] Doduše, on opoziva samu riječ »vlada«, (str.
69): »U republici ne važi nikakva vlada nego samo izvršna
vlast«. Jedna vlast koja proizlazi čisto i samo iz naroda, koja
naspram naroda nema neku samostojnu moć, samostojne
principe, samostojne činovnike nego koja u jedinoj vrhovnoj
državnoj vlasti, u narodu ima svoje utemeljenje, vrelo
svoje moći i svojih principa ‘vlada’ dakle uopće ne pristaje
u narodnoj državi«. Samo, stvar ostaje ista. Ono »proizašlo,
utemeljeno, izavrelo« postaje jedno »samostojno« i stupa,
poput djeteta odriješenog majčine utrobe, umah u opoziciju.
Vlada, kad ne bi bila nešto samostojno i oponirajuće, ne bi
bila uopće ništa.
[70] O slijedećemu važi što je bilo rečeno u zaključnoj bilješci iza
humanog liberalizma, da je naime isto bilo napisano odmah nakon
izlaska navedene knjige.
[71] [E. Bauer: Die Liberalen Bestrebungen in Deutschland, Heft 1–2,
Zürich und Winterthur 1843.]
»U slobodnoj državi nema nikakve vlade, itd«.
(str. 94). To pak hoće reći da narod, ako je on *suveren,* ne
dopušta da ga vodi neka vrhovna vlast. Je li možda u absolutnoj
monarhiji inako? Postoji li tu počem za *suverena* neka
vlada iznad njega? *Iznad* suverena, zvao se on vladar ili
narod, nikada ne stoji neka vlada, to se razumije samo po
sebi. Ali će iznad *Mene* u svakoj »državi« stajati neka vlada,
kako u absolutnoj tako i u republikanskoj ili »slobodnoj«.
*Meni* je u Jednoj jednako loše kao i u Drugoj. Republika nije
uopće ništa ino do – absolutna monarhija: jer nije odlučno
to da li se monarh zove vladar ili narod, budući da su oboje
jedan »majestet«. Upravo konstitucionalizam dokazuje da nitko
ne može i ne želi biti samo oruđe. Ministri dominiraju
nad svojim gospodarom, vladarom; deputati nad svojim gospodarom,
narodom. Dakle tu su barem već *stranke* slobodne,
naime činovnička stranka (tzv. narodna stranka). Vladar
se mora prikloniti volji ministra, narod plesati prema
svirci skupštine. Konstitucionalizam je dalje nego republika
jer je on *država* pojmljena u *raspadu.*
E. Bauer poriče (str. 56) da je narod u konstitucionelnoj
državi jedna »osobnost«; naprotiv dakle u republici?
No, u konstitucionelnoj državi je narod – *stranka*
a stranka ipak jest jedna »osobnost«, ako se uopće hoće govoriti
o jednoj »državnoj« (str. 76) moralnoj osobi. Stvar je
u tome da jedna moralna osoba, zvala se ona narodna stranka
ili narod ili čak »gospodar«, ni u kojem slučaju nije osoba
nego jedan utvor.
Dalje nastavlja E. Bauer (str. 69): »Skrbništvo je
ono što je karakteristično za neku vladu«. Uistinu još više
za neki narod i »narodnu državu«; to je ono što je karakteristično
za svako *gospodarenje.* Jedna narodna država, koja
»u sebi sjedinjuje svu savršenost moći«, »absolutni gospodar«,
ne može dopustiti da Ja budem moćan. I koje li
himere ne htjeti »narodne činovnike« više zvati »službenicima,
oruđima«, jer oni »provode slobodnu, umnu zakonsku
volju naroda« (str. 73). On mni (str. 74): »Samo podređenje
svih činovničkih krugova nazorima vlade može dovesti do
jedinstva države« ; njegova pak narodna država treba također
imati »jedinstvo«; kako će tu smjeti nedostajati podređenje,
podređenje – narodnoj volji.
»U konstitucionelnoj državi jest regent i njegovo
*nastrojenje* ono na čemu na koncu počiva cijelo zdanje vlade«.
(Isto na str. 130). Kako bi to bilo inako u narodnoj državi?
Nisam li *Ja* i tamo vladan narodnim *nastrojenjem* i čini li
*za Mene* razliku to da li Ja sebe vidim držanim u ovisnosti
o vladarevu nastrojenju ili o narodnom nastrojenju, o takozvanom
»javnom mnijenju«. Znači li ovisnost toliko kao
»religiozni odnos«, kako ispravno postavlja E. Bauer, tad u
narodnoj državi ostaje narod *za Mene* viša moć, majestet
(jer u »majestetu« imaju bog i vladar svoje istinsko bistvo),
spram koje Ja stojim u religioznom odnosu. – Kao do suverenog
regenta, tako ne bi ni do suverenog naroda nikakav
*zakon* dosezao. Cijeli E. Bauerov pokušaj izlazi na jednu *izmjenu
gospodara.* Umjesto što hoće osloboditi *narod,* trebao
bi on imati na pameti onu slobodnost koja se jedina realizirati
dade, onu njegovu.
U konstitucionelnoj je državi konačno *absolutizam*
došao u borbu sa samim sobom, budući da je razbijen
u jednu dvojnost: vlada hoće biti absolutna i narod hoće biti
absolutan. Ta oba absoluta će jednog drugog satrti.
E. Bauer se žesti protiv toga da regent biva dan
*rođenjem, slučajem.* Ako će sad pak »narod postati u državi
jedina vlast« (str. 132), nemamo li Mi tad u njemu jednog
gospodara iz *slučaja?* Jer, što je narod? Narod je uvijek bio
samo *tijelo* vlade: to su Mnogi pod Jednom kapom (vladarevom
kapom) ili Mnogi pod Jednim ustavom. A ustav jest –
vladar. Vladari i narodi će tako dugo opstojati dokle se
i jedni i drugi ne *sruče.* Ako je pod jednim ustavom nekoliko
»naroda«, npr. u staroperzijskoj monarhiji i danas, tad
važe ti »narodi« samo kao »provincije«. Za Mene je svakako
narod jedna – slučajna moć, prirodna sila, jedan neprijatelj,
kojeg Ja moram pobijediti.
Što se ima pod jednim »organiziranim« narodom
predstaviti (isto str. 132)? Jedan narod, »koji više nema
vladu«, koji sam sobom vlada. Dakle gdje ne strši nikakvo
Ja, jedan ostrakizmom organizirani narod. Izgon onih Ja,
ostrakizam čini narod sebevladarom.
Ako govorite o narodu, tad morate govoriti o vladaru;
jer narod, ako ima biti subjekt i činiti povijest, mora
kao sve djelatno, imati *glavu,* svog »poglavara«. Weitling to
prikazuje u »triju«[72], a Proudhon izražava: une société, pour
ainsi dire acéphale, ne peut vivre.[73]
[72] [Wilhelm Weitling: Garantien der Harmonie und Freiheit, Vivis
1842, s. 151.]
[73] De la Création de l’Ordre dans l’Humanité ou Principes
d’Organisation politique, Paris, Besançon 1843, s. 485.
Vox populi će Nam sad uvijek predbacivati a
»javno mnijenje« ima gospodariti nad vladarima. Zacijelo
je vox populi ujednako vox dei, no jesu li oboje od neke koristi,
i nije li vox principis također vox dei?
Pri tom se ovdje može podsjetiti na »nacionale«.
Od tridesetiosam država Njemačke zahtijevati da
sve postupaju kao *Jedna nacija,* može se izjednačiti samo s
nesmislenim žuđenjem da se tridesetiosam pčelinjih rojeva,
koje vodi tridesetiosam pčelinjih kraljica, imaju sjediniti u
Jedan roj. *Pčele* ostaju one sve; no ne pripadaju pčele kao
pčele skupa i ne mogu se udružiti nego su samo *podaničke*
pčele povezane s *gospodarujućim* maticama. Pčele i narodi
su bezvoljni i vodi ih *instinkt* njihovih matica.
Upute li se pčele na njihovo pčelstvo, u čemu su
ipak one sve međusobno jednake, učinilo bi se time ono
isto, što se sad tako bučno čini time što se Nijemce upućuje
na njihovo Njemstvo. Njemstvo jednači baš u tome sasvim
s pčelstvom da ono nužnost raskola i separacije nosi u sebi
a da ipak ne prodre do posljednje separacije gdje se potpunim
sprovođenjem separiranja pojavljuje njegov konac: Ja
mnim, do separacije čovjeka od čovjeka. Njemstvo se doduše
rastavlja na različite narode i plemena, tj. košnice, no
pojedinac koji ima vlasnost da bude Nijemac, jest još tako
bezmoćan kao neka upojedinjena pčela. Pa ipak mogu samo
pojedinci zajedno stupiti u udruženje i sve narodne alijanse
i savezi jesu i ostaju mehanička sastavljanja jer su oni sjedinjeni,
toliko barem »narodi« kao sjedinjeni bivaju smatrani,
*bezvoljni.* Tek posljednjom separacijom skončava se
sama separacija i prevrće se u sjednidbu.
Sad se oni nacionali trude da proizvedu abstraktnu,
beživotnu jednost pčelstva; no oni vlastiti će se boriti
za onu vlastitu željenu jednost, za udruženje. Ovo je znamenje
svih reakcionarnih želja da hoće proizvesti nešto *Opće,*
Abstraktno, jedan prazan, beživotan *pojam,* dok oni vlastiti
nastoje ono plemensko, životno *Pojedinačno* rasteretiti od
prljavštine općenitosti. Reakcionari bi rado htjeli neki *narod,*
neku *naciju* sabiti o zemlju; oni vlastiti imaju samo
Sebe pred očima. U bitnome se slučuju u Jedno obe težnje
koje su danas na dnevnom redu, naime ponovno uspostavljanje
provincijalnog prava, starih plemenskih podjela (Franci,
Bavarci itd., Lužica itd.) i ponovno uspostavljanje cijele
nacionalnosti. No Nijemci će samo onda biti složni, tj. *sebe
sjediniti* ako svoje pčelstvo kao i sve košnice obore; inim
riječima: ako su više nego – Nijemci; tek tad mogu oni obrazovati
jedno »Njemačko udruženje«. Ne u svoju nacionalnost,
ne u majčino tijelo moraju se oni povratiti da bi se ponovno
rodili nego *u sebe* se Svaki povlači. Kako je smiješnosentimentalno
ako se jedan Nijemac nekim inim rukuje i
svetom jezom stisne ruku jer »je i on jedan Nijemac«! Time
je on ono Pravo! No to će naravno još dotle važiti kao dirljivo,
dokle se zanosi »bratstvom«, tj. dokle se ima jedno »porodično
nastrojenje«. Od praznovjernosti pijeteta, od »bratstva«
ili »djetinjstva« ili kako već te mekoćutne fraze pijeteta
glase, od *porodičnog duha* se oni nacionali, koji hoće
imati jednu veliku *porodicu Nijemaca,* ne mogu osloboditi.
Uostalom morali bi se takozvani nacionali samo
sami pravo razumijeti da bi se uzdigli iz sveze s dobroćudnim
Nijemstvenicima. Jer sjednidba za materijalne svrhe i
interese koja se od Nijemaca zahtijeva, ne smjera ni na što
ino do na dobrovoljno udruženje. Carriere uzvikuje oduševljeno:
»Željeznice su pronicavom oku put k jednom *narodnom
životu* kao što se u takvom značenju još nigdje nije
pojavilo«.[74] Potpuno točno, to će biti jedan narodni život
koji se nije nigdje pojavio jer nije nikakav – narodni život. –
Tako pobija Carriere samog sebe na str. 10: »Čista ljudskost
ili čovječanstvo ne može se bolje prikazati nego jednim
narodom koji ispunjava svoju misiju.« Time se prikazuje samo
narodnost. »Rasplinuta općenitost jest niža nego onaj
u sebi zatvoreni lik koji je jedna cjelina sama i živi kao
životni član onog istinskog općeg, onog organiziranog«. Baš
je narod ona »rasplinuta općenitost« a jedan čovjek tek
onaj »u sebi zatvoreni lik«.
[74] Moriz Carriere: Der Kölner Dom als freie deutsche Kirche.
Gedanken über Nationalität, Kunst und Religion beim Wiederbeginn
des Baues. Stuttgart 1843. str. 3–4
Ono neosobno tog što se naziva »narodom, nacijom«,
biva jasnim i time da narod koji svoje Ja prema najboljim
snagama hoće dovesti do pojavnosti, na svoj vrh stavlja
*bezvoljnog* gospodara. On se nalazi pred alternativom
ili da bude podređen jednom vladaru koji samo *sebe, svoju
individualnu volju* ozbiljuje – tad on ne priznaje u onom
»absolutnom gospodaru« onu vlastitu, takozvanu narodnu
volju –, ili da stavi na prijestolje jednog vladara koji ne
ističe *nikakvu vlastitu* volju, – tad ima on jednog *bezvoljnog*
vladara čije bi mjesto jedna valjano proračunata ura isto
tako dobro ispunjavala. – Zato smije uvid ići samo jedan
korak dalje, tad se odaje samo od sebe da je ono narodno
Ja jedna neosobna »duhovna« moć, jedan – zakon. Ono Ja
naroda, slijedi iz toga, jest jedan – utvor, ne neko Ja. Ja
sam samo time Ja da Ja mene činim, tj. da Me ne čini jedan
ini nego Ja moram biti moje vlastito djelo. No kako je s
onim narodnim Ja? *Slučaj* igra narodu u ruku, slučaj mu
daje ovog ili onog rođenog gospodara, slučajnosti mu pribavljaju
onog biranog; on nije njegov, *suverenog* naroda
produkt kako sam Ja *moj* produkt. Zamisli da Te se hoće
nagovoriti da Ti nisi Tvoje Ja nego da je Marko ili Janko
tvoje Ja! No tako je to s narodom i to mu je s pravom. Jer
narod ima tako malo jedno Ja kao što jedanaest planeta,
računate zajedno, jedno *Ja* imaju, iako se one oko jednog
zajedničkog *središta* vrte.
Značajna je Baillyeva izjava za ropsko nastrojenje
koje se ima o suverenom narodu kao i o vladaru. »Ja nemam,
kaže on, više nikakav extra-um ako se opći um izrazio.
Moj prvi zakon bijaše volja nacije: čim se ona sakupila, ja
nisam znao ništa dalje do za njenu suverenu volju.«[75] On ne
želi imati nikakav »ekstra-um« pa ipak sve čini taj ekstra-um.
Isto se tako žesti Mirabeau riječima: »Ni jedna noć na zemlji
nema *pravo* reprezentantima nacije reći: Ja hoću!«“[76]
[75] [E. Bauer: Bailly und die ersten Tage der Französischen Revolution.
Charlottenburg 1843., str. 25 (Denkwürdigkeiten zur Geschichte der
neueren Zeit seit der Französischen Revolution. Nach den Quellen und
Original-Memoiren bearbeitet von Bruno und Edgar Bauer)]
[76] [str. 99]
Kao kod Grka hoće se sad od čovjeka učiniti jedan
zoon politikon, jedan državljanin ili politički čovjek. Tako je
on dugo vremena važio kao »nebeski građanin«. Grk je pak
odmah sa svojom *državom* bio ponižen, nebeski građanin bit
će to s nebom; Mi naprotiv nećemo odmah s *narodom,* nacijom
ili nacionalnošću propasti, nećemo biti puki *politički*
ljudi ili političari. »Usrećenju naroda« se teži od revolucije,
a time što se narod čini sretnim, velikim i sl., čini se Nas
nesretnima: narodna sreća jest – moja nesreća.
Kako prazno brbljaju politički liberali s emfatičkom
pristojnošću, to se opet točno vidi u Nauwerckovom
»Über die Teilnahme am Staate« (»O sudioništvu u državi«).
Tu se žali na one ravnodušne i one nesudjelovatelje koji nisu u
punom smislu državljani a autor govori tako kao da se baš
ne može biti čovjekom ako se živo ne sudjeluje u državnosti,
tj. ako se nije političarom. U tom ima on pravo; jer ako država
važi kao čuvar svega »ljudskog«, tad Mi ne možemo imati
ništa ljudsko a da u njoj ne sudjelujemo. No što je time
rečeno protiv egoista? Baš ništa, jer egoist je sam sebi čuvar
onog ljudskoga a s državom govori samo riječima: Idi Mi
sa sunca. Samo ako država dođe u doticaj sa svojom vlastitošću,
uzima egoist djelatni interes na njoj. Ako sobnog
učenjaka stanje države ne pritiskava, ima li se on njom baviti
jer je to njegova »sveta dužnost«? Dokle god država čini prema
njegovoj želji, što on tu treba odvratiti pozornost od njegovih
studija? Neka se time bave oni koji iz vlastitog interesa
hoće imati okolnosti inakim. Ova »sveta dužnost« neće sad
i nikada više dovesti ljude do toga da razmišljaju o državi,
ma kolicno god će oni iz »svete dužnosti« postati mladići
znanosti, umjetnici itd. Sam egoizam će ih na to nagnati i on
to hoće, čim on postane mnogo gorim. Da ste Vi pokazali
ljudima da njihov egoizam zahtijeva zapošljavanje s državnošću
tad ih Vi ne biste morali dugo dozivati; apelirate li naprotiv
na njihovu ljubav prema otadžbini, tad ćete Vi dugo
propovijedati gluhom srcu za »ovu ljubavnu službu«. Naravno,
prema vašem smislu egoisti neće uopće sudjelovati
u državnosti.
Jednu pravu liberalnu frazu donosi Nauwerck na
str. 16: »Čovjek ispunjava punostojno svoj poziv tek time
da se on ćuti i zna kao član čovječanstva i da je kao takav
djelotvoran. Pojedinac ne može ozbiljiti ideju *ljudstva,* ako
se ne podupre na cijelo čovječanstvo, ako iz njega poput Anteoza
ne crpi svoje snage.«
Baš isto znači to: »Odnošaj čovjeka prema res publica
ponižavaju teološki nazori do čisto privatne stvari i
odatle time poriču«.[77] Kao da politički nazor čini s religijom
inako! Tu je religija jedna »privatna stvar«.
[77] [Karl Nauwerck: Über die Teilnahme am Staate, Leipzig 1844.]
Ako bi umjesto ove »svete dužnosti«, one »odredbe
čovjeka«, onog »poziva za puno ljudstvo« i onih sličnih zapovijedi
bilo ljudima predbačeno da njihova *vlastokorist* kržljavi,
ako bi oni u državi Sve pustili ići kako ide, tad bi oni bez
tirada bili tako oslovljeni, kako će ih se u odlučujućem trenu
morati osloviti, ako se hoće doseći svoja svrha. Umjesto tog
kaže spram teologije neprijateljski spisatelj: »Ako ikoje vrijeme,
tad je takvo i ovo naše, u kojem *država* na sve postavlja
*svoje* zahtjeve. – Misleći čovjek vidi u sudjelovanju u teoriji
i praksi države svoju *dužnost,* jednu od najsvetijih dužnosti
kojoj je obvezan« – a onda se ona »bezuvjetna nužnost, da
svatko sudjeluje u državi«,[78] pobliže razmatra.
Političar jest i ostaje u svoj vječnosti onaj kojem
*država* u glavi ili u srcu ili u objem sjedi, koji je državom
opsjednut ili *državni vjernik.*
»Država je najnužnije sredstvo za potpuni razvoj
čovječanstva.«[79] Ona je to svakako bila, dokle god smo Mi
htjeli razvijati čovječanstvo; no ako Mi hoćemo Nas razvijati,
može Nam ona biti samo sredstvo kočenja.
[78] [Ibid. str. 5]
[79] [to nije Nauwerckov citat; izdavač]
Mogu li se sad država i narod još reformirati i
poboljšati? Tako malo kao i plemstvo, duhovnjaštvo, crkva
itd.: može ih se ukinuti, uništiti, ukloniti, reformirati ne može.
Jer mogu li Ja jedan besmisao reformiranjem u smisao preobraziti
ili moram ga [Ja] pravce pustiti da padne? Nadalje
se više ne radi o *državi* (državnom ustavu itd.) nego o Meni.
Time tonu sva pitanja o vladarevoj moći, konstituciji, itd. u
njihov istinski ponor i njihovo istinsko Ništa. Ja, to Ništa,
ću moja *stvorenja* iz Mene istjerati.
U poglavlje društva pripada i »stranka« čija se
pohvala nedavno opjevala.
U državi važi *stranka.* »Stranka, stranka, tko je ne
treba uzeti!« No pojedinac jest *jedini,* nije član stranke. On
se sjedinjuje slobodno i rastavlja se opet slobodno. Stranka nije
ništa do država u državi i u toj manjoj pčelinjoj državi,
treba isto tako opet »mir« gospodariti kao i u većoj. Upravo
oni, koji najglasnije viču, da u državi mora postojati neka
*opozicija,* žeste se protiv svake nejedinstvenosti stranke. Jedan
dokaz, kako i oni samo jednu – državu hoće. Ne na državi
nego na Jedinom se razbijaju sve stranke.
Ništa se sada ne čuje češće nego opomena, da se
svojoj stranci vjeran ostane, ništa ne preziru stranački ljudi
toliko kao strančara. Sa svojom strankom mora se ići kroz
dobro i loše, a njena glavna načela neuvjetno odobravati i
zastupati. Sasvim tako loše kao sa zatvorenim društvima doduše
ovdje ne stoji, jer one svoje članove vezuju čvrstim
zakonima ili statutima (npr. redovničkim redovima, društvom
Jezusa itd.). No stranka ipak u tom istom trenu prestaje biti
udruženje čim izvjesne principe učini *obveznima* i čim se
hoće znati *osiguranom* od napada; no taj tren jest baš akt
rođenja stranke. Ona je kao stranka već jedno *rođeno društvo,*
jedno mrtvo udruženje, jedna ideja postaje fiksnom.
Kao stranka absolutizma ona ne može htjeti da njeni članovi
dvoje u neoborivu istinu tog principa; oni bi mogli tu dvojbu
samo gajiti ako bi bili dovoljno egoistični, ako bi htjeli biti
još nešto izvan njihove stranke, tj. nepristrani. Nepristrani
oni ne mogu biti kao strančari nego samo kao egoisti. Jesi li
Ti protestant i pripadaš li toj stranci, tad Ti smiješ protestantizam
samo opravdavati, možda »čistiti«, ne odbaciti; jesi li Ti
kršćanin i pripadaš li ljudima kršćanske stranke, tad Ti ne
možeš kao član ove stranke nego samo onda ako Te tvoj egoizam,
tj. nepristranost na to tjera, to nadilaziti. Koje su napore
učinili kršćani sve do Hegela i komunista da bi ojačali
svoju stranku; oni ostaše pritom da kršćanstvo mora sadržati
vječitu istinitost a ona se ima samo pronaći, postaviti i
opravdati.
Ukratko, stranka ne podnosi nepristranost a u toj
se baš pojavljuje egoizam. Što Me briga za stranku. Ja ću ipak
dovoljno pronaći onih koji će se sa mnom *sjediniti* a da se
ne zaklinju na moju zastavu.
Tko prijeđe iz jedne stranke u neku inu, tog se
odmah ukorava kao »prebjeglicu«. Naravno *ćudorednost* zahtijeva
da se stoji uz svoju stranku a odmetnuti se od nje,
znači, okaljati se mrljom »nevjernosti«; sama vlastitost ne
poznaje nikakvu zapovijed. »vjernosti, odanosti itd.«, vlastitost
dozvoljava sve, također odmetništvo, prelaz. Nesvjesno se
puštaju čak i sami Ćudoredni voditi ovim osnovnim načelom,
ako važi suditi jednom prelazniku u *njihovu* stranku, da, oni
čine prozelite; oni bi si trebali ujednako svijest o tome pribaviti,
da se mora *nećudoredno* postupati da bi se vlastito
postupalo, tj. ovdje, da se vjernost mora prekršiti, da, sama
svoja zakletva, da bi se sebe samog odredilo, umjesto da se
ćudorednim obzirima biva određen. U očima ljudi strogog
ćudorednog suda prelijeva se apostata stalno u dvjema bojama
i neće se lako njihovo povjerenje steći: na njoj je
nalijepljena mrlja »nevjernosti«, tj. jedne nećudorednosti.
Kod prostaka nalazi se ovaj nazor gotovo općenito; oni prosvjećeni
dospjevaju, kao uvijek, i ovdje u jednu nesigurnost
i pometnju i u principu ćudorednosti nužno utemeljeni proturjek
im zbog konfuzije njihovih pojmova ne dolazi do
jasne svijesti. Apostate nazvati baš nećudorednim, oni se ne
usuđuju, jer na apostaziju, na prelaz iz jedne religije u drugu
itd. navode oni sami, a od stojišta ćudorednosti ipak ne mogu
odustati. Pa ipak bi se ovdje trebala iskoristiti prigoda da se
iz ćudorednosti iskorači.
Jesu li možda oni Vlastiti ili Jedini neka stranka?
Kako bi oni mogli *Vlastiti* biti ako bi bili *pripadnici* neke
stranke!
Ili ne treba li se ni s kojom strankom držati? Baš
kada im se priključi i stupi u njihov krug, sklapa se jedno
*udruženje* s njima koje dotle traje, dokle stranka i Ja slijedimo
jedan te isti cilj. No danas dijelim Ja još tendenciju
stranke, a sutra već Ja to više ne mogu i postajem joj »nevjeran«.
Stranka nema ništa *Vežućeg* (Obvezavajućeg) za Mene i
Ja ju ne respektiram; ne dopada li Mi se više, onda joj Ja
pakostim.
U svakoj stranci koja do sebe i svog opstojanja
drži, su članovi do tog stupnja neslobodni ili bolje nevlastiti,
njima nedostaje do tog stupnja egoizam, do kojeg oni onom
žuđenju stranke služe. Samostalnost stranke uvjetuje nesamostalnost
članova stranke.
Neka stranka, bez obzira koje vrste, ne može nikada
oskudijevati *vjeroispoviješću.* Jer u princip stranke moraju
njeni pripadnici *vjerovali,* oni ne smiju u njega dvojiti
ili staviti ga u pitanje, on mora za člana stranke biti ono
Izvjesno, Nedvojbeno. To znači: Jednoj stranci mora se pripadati
tijelom i dušom, inače se nije istinskim strančarom
nego više ili manje – egoistom. Dvojiš li u kršćanstvo i Ti
već nisi nikakav istinski kršćanin više, Ti si se uzdigao do
»drskosti«, da postaviš iznad njega jedno pitanje i da kršćanstvo
povučeš pred tvoj egoistični sud. Ti si na kršćanstvu, na
ovoj stranačkoj stvari (jer npr. stvar židova, jedne ine stranke,
ona ipak nije) – *zgriješio.* No ipak Tebi, ako se ne dâš zastrašiti:
tvoja drskost pomaže do vlastitosti.
Tako ne bi li dakle egoist nikada mogao uz stranku
pristati ili stranku uzeti? Ipak da, samo on ne može pustiti
da ga stranka uhvati i predobije. Stranka ostaje za njega
svagda ništa do jedna *stranka:* on jest u stranci, on sudjeluje.
Najbolja država će očito biti ona koja ima najlojalnije
građane i što se više ponizni smisao za *zakonitost* gubi
to više će država, taj sistem ćudorednosti, taj sam ćudoredni
život, na snazi i dobru bivati sužavana. S »dobrim građanima«
propada i dobra država i razriješava se u anarhiji i nezakonitosti.
»Poštovanje pred zakonom!« Ovim ljepkom drži se
državna cjelina skupa. »Zakon jest *sveti,* tko se o njega zgriješi,
jest *zločinac*«. Bez zločina nema države: ćudoredan svijet –
a taj jest država – pun je lukavaca, prevaranata, lažljivaca,
lopova itd. Budući da je država »gospodstvo zakona«, jest
hijerarhija tog istog, tako se može egoist u svim slučajevima,
u kojima se *njegova* korist protivi onoj državnoj, samo na
putu zločina zadovoljiti.
Država ne može odustati od iskanja da njeni *zakoni*
i odredbe budu *svete.* Pri tom važi pojedinac baš tako za
*nesveca* (barbara, prirodnog čovjeka, »egoistu«) nasuprot države,
kao što ga je nekoć smatrala crkva; pred pojedincem
prima država nimbus sveca. Tako izdaje ona zakon o duelu.
Dva čovjeka koja se obojica u tome slažu da hoće svoj život
za neku stvar (svejedno koju) uložiti, to ne smiju jer država
to ne želi: ona propisuje za to kaznu. Gdje tu ostaje slobodnost
sebeodredbe? Posve se već inako to postupa kada se,
kao npr. u Sjevernoj Americi, društvo odredi za to, da duelantima
daje da snose izvjesne loše *posljedice,* npr. uskratu do
tada uživanog kredita. Uskratiti kredit, to je stvar svakoga
i ako ga jedan socijetet iz ovog ili onog razloga hoće oduzeti,
tad se ne može onaj pogođeni zbog toga žaliti na krivdu
njegove slobodnosti: socijetet ističe baš samo svoju vlastitu
slobodnost. To nije nikakva kazna za grijeh, nije kazna za
*zločin.* Duel nije zločin nego samo jedan čin protiv kojeg
socijetet poduzima protumjere, statuira jednu *obranu.* Država
naprotiv žigoše duel kao zločin, tj. kao povredu njenog
svetog zakona: ona iz njega čini *kriminalni slučaj.* Prepusti li
to ona socijetet odluci nekog pojedinca, da li on hoće svojim
načinom postupanja navući loše posljedice ili neprilike i prizna
li ona time njegovu slobodnu odluku, tad postupa država
baš obrnuto, kad ona nakani pojedinca odriče svako pravo
a zato svojoj vlastitoj odluci, državnom zakonu dodjeljuje
jedino pravo, tako da će, tko zgriješuje spram zapovijedi države,
biti smatran kao da postupa protiv zapovijedi božje;
jedan nazor, kojeg zadržava ujednako crkva. Bog jest svetac o i
za sebe, a zapovijedi crkve kao i države su zapovijedi tog
sveca koje on dostavlja svijetu pomoću svojih pomazanika i
gospodina božje milosti. Kako je crkva imala *smrtni grijeh,*
tako ima država *zločin dostojan smrti,* kako je ona imala
*krivovjerce,* tako ima ova *veleizdajnike,* ona crkvene kazne,
ova *kazne za kriminal,* ona *inkvizitorske procese,* ova *fiškalske,*
ukratko tamo grijesi, ovdje zločin; tamo grešnici, ovdje zločinci,
tamo inkvizicija i – ovdje inkvizicije. Neće li svetost
države jednako pasti kao ona crkvena? Grozota njenih zakona,
strahopoštovanje pred njenim veličanstvom, poniznost
njenih »podanika«, hoće li to ostati? Neće li se »lice sveca«
nagrditi?
Kakve li budalaštine, zahtijevati od državne vlasti
da uđe s pojedincem u poštenu borbu i kako se pri slobodi
tiska izražava, da treba sunce i vjetar jednako podijeliti. Ako
država, ta misao ima biti važeća moć, baš tad mora ona biti
jedna viša moć nad pojedincem. Država je »sveta« i ne smije
se izložiti »drskim napadima« pojedinaca. Ako je država
*sveta,* tad mora biti cenzure. Politički liberali priznaju ono
prvo i osporavaju konsekvencu. No u svakom slučaju priznaju
joj represivne mjere, jer oni – ostaju pri tom, da je država
*više* nego pojedinac i da izvršava opravdanu osvetu, zvanu
kazna.
*Kazna* ima samo onda jedan smisao ako ona okajanje
za povredu nečeg *Svetog* jamčiti ima. Ako je nekome
nešto sveto, tad on svakako, ako to napada, zaslužuje kaznu.
Jedan čovjek, koji jedan ljudski život pušta opstojati *jer* mu
je on svet i jer se *plaši* njegove povrede, jest baš jedan –
*religiozan* čovjek.
Weitling tereti za zločine »društveni nered« i živi
u iščekivanju da će u komunističkom uređenju zločini postati
nemogućima jer iskušenja spram istih npr. novac otpadaju.
Budući da međutim i njegovo organizirano društvo biva uzdignuto
do svetoga i nepovredivoga, tako se on u onom dobroćudnom
mnijenju preračunao. Takvi, koji bi na ustima komunističko
društvo priznali, ispod ruke naprotiv, na njegovoj
ruini radili, ne bi nedostajali. Pri »lijekovima protiv prirodnog
ostatka za ljudske bolesti i slabosti« mora Weitling ionako
ostati,[80] a »lijekovi« obznanjuju već uvijek da se gleda na
pojedince kao za jedan određeni »spas pozvane«, prema tome
se s njima postupa prema mjerilu ovog »ljudskog poziva«.
Sredstvo spasa ili spasenje je samo naličje *kazne, teorija spasa*
teče paralelno s *teorijom kažnjavanja;* vidi li ova u nekom
djelu jedno zgriješenje spram prava, tad ga ona uzima za
zgriješenje čovjeka *spram sebe,* kao otpadak od njegova zdravlja.
No ispravno jest, da Ja na njega gledam ili kao na jedno
koje *Mi jest* ili *Mi nije po volji,* kao *Meni* prijateljsko ili
neprijateljsko, tj. da Ja s njim postupam kao s *Mojim vlasništvom,*
kojeg Ja njegujem ili razorujem. »Zločin« ili »bolest«,
oboje nisu nikakav egoistični nazor stvari, tj. nikakvo prosuđivanje
*od Mene* nego od nekog Inog, da li je naime ono ili
*pravo*, ono opće ili *zdravlje* dijelom ono pojedinačno (bolesnika),
dijelom ono opće (društva), povrijedilo. Sa »zločinom«
se postupa nemilosrdno, s »bolešću« s »predanom blagosti,
sućuti« i sl.
[80] Wilhelm Weitling: Garantien der Harmonie und Freiheit, Vivis
1842., str. 191
Zločin slijedi kazna. Padne li zločin, jer ono Sveto
izčezava, tad mora ništa manje kazna u taj pad biti uvučena,
jer i ona ima samo spram jednog Svetoga neko značenje. Crkvene
kazne se ukinulo. Zašto? Jer, kako se netko prema »svetome
bogu« ponaša, jest svakoga vlastita stvar. No kako je
ta jedna kazna, *crkvena kazna* pala, tako moraju sve *kazne*
pasti. Kao što je grijeh spram takozvanog boga vlastita stvar
čovjeka, tako i onaj spram svake vrste takozvanog Svetoga.
Prema našim teorijama kaznenog prava, s čijim se »suvremenim
popravljanjem« uzalud kinji, hoće se ljude za ovu ili onu
»neljudskost« *kazniti* i pri tom se glupost ovih teorija njihovom
konsekvencijom čini osobito razgovjetnom time što se
male lopove vješa a one velike pušta. Za povredu vlasništva
ima se kaznionica a za »prisilu misli«, tlačenje »prirodnih
ljudskih prava«, samo – predstave i molbe.
Kriminalni kodeks opstoji samo onim Svetim i
propada od sebe, ako se odustane od kazne. Svagdje se sad
hoće stvoriti jedan novi kazneni zakon a da se ne promisli
o samoj kazni. No upravo kazna mora napraviti mjesta udovoljenju
koje opet ne može na to smjerati da pravu ili pravednosti
udovolji nego da *Nama* jednu dovoljnost pribavi.
Učini li Nam Netko, što Mi *nećemo trpjeti* tad Mi lomimo
njegovu vlast i dovodimo ono Naše do važnosti: Mi zadovoljavamo
Nas na njemu i ne padamo u ludost htijući zadovoljiti
pravo (utvor). Ne treba se ono Sveto od čovjeka braniti nego
čovjek od čovjeka, tako kao što se ni *bog* više ne brani od
čovjeka, kojemu su inače a djelomično naravno još sada, svi
»služitelji boga« pružali ruku da bi hulitelja kaznili, kao što
još i danas onome Svetom svoju ruku pozajmljuju. Ona predanost
Svetome odjelovljuje također, da se bez živog, vlastitog
udjela zločince izručuje samo u ruke milicije ili suda: jedno
bezsućutno izručenje poglavarstvu »koje će naravno najbolje
onim Svetim upravljati«. Narod jest potpuno spreman da
policiju huška protiv svega, što mu se nećudorednim, često
samo nepristojnim čini a ovaj narodni bijes za ono Ćudoredno
štiti više policijsku instituciju, nego što bi ju vlada ikada
štititi mogla.
U zločinu se odvajkada egoist potvrđivao a ono
Sveto izrugivalo: raskid s onim Svetim ili mnogo više onog
Svetog, može postati općim. Jedna revolucija se ne vraća, ali
jedan nasilan, bezobziran, bezsavjesni, ponosan – *zločin,* ne
tutnji li grom u dalekom i ne vidiš li Ti, kako nebo puno
slutnje šuti i muti se.
Tko se ustručava primijeniti svoje snage za tako
skučena društva kao porodica, stranka, nacija, taj još uvijek
čezne za jednim dostojnijim društvom i mni da je možda u
»ljudskome društvu« ili u »čovječanstvu« pronašao onaj istinski
objekt ljubavi kojem, sebe žrtvovati, čini njegovu čast:
od sada nadalje »on živi za i služi *čovječanstvu*«.
*Narod* znači tijelo, *država* duh one *gospodarujuće
osobe* koja je odvajkada Mene tlačila. Htjelo se narode i države
time preobratiti da ih se proširilo do »čovječanstva« i
»općeg uma«; samo služinstvo bi pri tom proširenju postalo
samo još intenzivnije, a filantropi i oni humani su tako
absolutni gospodari kao političari i diplomati.
Noviji kritičari se žeste protiv religije jer ona
boga, ono Božansko, Ćudoredno itd. *izvan* čovjeka stavlja ili
ili nečim objektivnim čini dok oni baš ove subjekte pače *u*
Čovjeka premještaju. Samo u onu navlastitu grešku religije
da se čovjeku dade jedna »odredba«, zapadaju oni kritičari
ništa manje time što ga i oni hoće božanskim, ljudskim i sl.
znati: ćudorednost, slobodnost i humanost itd. jest njegovo
bistvo. I kako religija, tako bi i politika htjela čovjeka *»odgojiti«,*
dovesti ga do ozbiljenja njegova »bistva«, njegove »odredbe«,
nešto iz njega *učiniti,* naime jednog »istinskog čovjeka«,
jedna u formi »istinskog vjernika«, druga u formi
»istinskog građanina ili podanika«. U stvari izlazi to na Jedno
da li se odredba onim Božanskim ili onim Ljudskim nazivala.
Pod religijom ili politikom nalazi se čovjek na stojištu
onog *Trebati:* on *treba* ovo ili ono postati, treba takav i
takav biti. Ovim postulatom, ovom zapovijesti ne pristupa svatko
samo inom nego i samom sebi. Oni kritičari kažu: Ti trebaš
jedan potpuni, jedan slobodni čovjek biti. Tako i oni stoje
u iskušenju da jednu novu *religiju* proklamiraju, da jedan
novi absolut, jedan ideal postave, naime slobodnost. Ljudi
*trebaju* slobodnima postati. To. bi mogli sami *misionari* slobodnosti
uskrsnuti, kao što je kršćanstvo, u uvjerenju da su
svi navlastito za to određeni da postanu kršćani, izaslalo misionare
vjerovanja. Slobodnost bi se onda, kako do sad vjera
kao crkva, ćudorednost kao država, tako kao nova *općina*
konstituirala i iz nje starala se o jednoj jednakoj »propagandi«.
Svakako se protiv nekog sastajanja ne dâ ništa prigovoriti;
no utoliko se više mora svakoj obnovi stare *skrbi,* obrazovanja,
ukratko principu, da se iz Nas *nešto učini,* svejedno
da li kršćane, podanike ili slobodnjake i ljude, usprotiviti.
Dakako može se s Feuerbachom i inima reći da je
religija ono Ljudsko iz čovjeka izgurala i u jednu onostranost
ga premjestila tako da bi ono tamo nedostižno kao neko za
se Osobno, kao neki »bog« svoj vlastiti tubitak vodilo; sama
zabluda religije nije time nipošto iscrpljena. Mogla bi se
vrlo dobro osobnost onog umaknutog Ljudskog pustiti da
padne, moglo bi se boga u ono Božansko preobraziti, pa ipak
bi se ostalo religioznim. Jer ono religiozno se sastoji u nezadovoljstvu
sa *sadašnjim* čovjekom, tj. u postavljanju jednog
stremljenog *»savršenstva«,* u onom »za svojim dovršenjem
hrvajućem čovjeku«.[81] (»Zato Vi *trebate* biti savršeni, kao Što
je Vaš otac na nebu savršen.« Mat. V, 48): to postoji u fiksiranju
jednog *ideala,* jednog absoluta. Savršenstvo jest »najviše
Dobro«, onaj finis bonorum; ideal svakoga jest onaj savršeni
čovjek, onaj istinski, onaj slobodni čovjek itd.
Težnje Novog vremena smjeraju na to da postave
ideal »slobodnog čovjeka«. Kad bi ga se moglo pronaći, imala
bi se jedna nova – religija, jer jedan novi ideal ima li se
jedno novo čežnjenje, jedno novo mučenje, jedna nova pobožnost,
jedno novo božanstvo, jedna nova skrušenost.
S idealom »absolutne slobodnosti« tjera se ista
nepodopština kao i sa svim absolutom i prema Hessu npr.
jest nju »u absolutnom ljudskome društvu moguće realizirati«.[82]
Da, ovo ozbiljenje biva umah zatim jednim »pozivom«
nazivano; isto tako određuje on slobodnost kao »ćudorednost«:
treba započeti carevina »pravednosti« (tj. jednakosti) i
»ćudorednosti« (tj. slobodnosti) itd.
Smiješan je, tko, dok drugovi njegova plemena,
porodice, nacije itd. mnogo važe – nije ništa do »nadut«
spram zasluga drugara; zasljepljen je pak i onaj, koji hoće
samo »čovjek« biti. Ni jedan od njih ne postavlja svoju vrijednost
u *isključivost* nego u *savezništvo* ili u »svezu« koja ga
s drugima spaja u krvnu svezu, nacionalnu svezu, čovječansku
svezu.
[81] Bruno Bauer (anonym): Was ist jetzt der Gegenstand der Kritik? U:
Allgemeine Literatur-Zeitung. Monatschrift. Hrsg. von Bruno Bauer.
Heft 8, Charlottenburg Juli 1844. s. 22
[82] Moses Hess (anonym): Sozializmus und Kommunismus. U: Einundzwanzig
Bogen aus der Schweiz. Hrsg. von Georg Herwegh. Zürich und
Winterthur 1843, s. 89–90. [(S. Hess: Philosophie der Tat, s.
329–331.)]
Kroz današnje »nacionale« se opet probudio prijepor između
onih koji misle da imaju samo ljudsku krv i
ljudsku krvnu svezu i inih koji se razmeću svojom specijalnom
krvi i specijalnom krvnom svezom.
Ne obaziremo li se Mi na to da bi ponos mogao
jednu precjenbu izraziti i uzmemo li to samo za svijest, tad
se nalazi golem razmak između ponosa da se »pripada« jednoj
naciji i onog da se nacionalnost naziva svojim vlasništvom.
Nacionalnost je moja vlasnost a nacija moja vlastiteljica
i gospodarica. Imaš li Ti tjelesnu jakost tad ju možeš na
podobnom mjestu primijeniti i spram nje imati jednu sebesvijest
ili ponos: ima li naprotiv tvoje jako tijelo Tebe, tad
Te ono svrbi da bi posvuda i na najnepodobnijem mjestu
pokazalo svoju jakost: Ti ne možeš nikome pružiti ruku a da
ju njemu ne stisneš.
Uvid, da je netko više nego porodični član, više
nego plemenski drugar, više nego narodni individuum itd.,
konačno je doveo do toga da se kaže: više se je od sveg tog
jer se je čovjekom ili: čovjek je više nego Židov, Nijemac
itd. »Zato je svatko posve i samo – čovjek!« Ne bi li se
radije moglo reći: Jer smo Mi više nego ono očitovano, zato
i hoćemo biti ovo kao i ono »više«? Dakle čovjek i Nijemac,
čovjek i gvelf itd.? Oni nacionali imaju pravo; svoja nacionalnost
se ne može zatajiti i oni humani imaju pravo: ne
mora se ostati pri borniranosti onog nacionalnog. U *jedinosti*
popušta proturijek; ono nacionalno jest moja vlasnost. No
Ja ne uzlazim u svojoj vlasnosti, kao što je i ono Ljudsko
moja vlasnost, no Ja dajem tom čovjeku tek mojom jedinošću
egzistenciju.
Povijest traži Čovjeka: no on je Ja, Ti, Mi. Tražen
kao jedno misteriozno bistvo, kao ono Božansko, prvo kao
*bog,* onda kao *čovjek* (ljudskost, humanost i čovječanstvo),
biva on pronađen kao pojedinac, onaj konačni, onaj jedini.
Ja sam vlastitelj tog čovječanstva, jesam to čovječanstvo
i ne činim ništa za dobro nekog inog čovječanstva.
Luda koja Ti, jedno jedino čovječanstvo, jesi da se šepuriš
htijući živjeti za neko ino nego što si Ti sâm.
Do sada razmatran odnos Mene spram *čovjekovog
svijeta* nudi jedno takvo bogatstvo pojavnosti, da ono u inim
zgodama opet i opet biva uzeto, no ovdje, gdje se ono samo u
globalu ima učiniti zornim, mora se prekinuti, da bi se jednom
shvaćanju dvaju inih strana, prema kojima ono zrači,
napravilo mjesta. Budući da se Ja, naime ne puko spram
ljudi, ukoliko oni u sebi prikazuju pojam »čovjek« ili su
čovjekova djeca (djeca Čovjeka kao što se govori o djeci
boga), nalazim u odnošaju nego i spram toga, što oni od
čovjeka imaju i svojim vlastitim nazivaju, dakle ne odnosim
se Ja samo spram onoga što oni kroz čovjeka *jesu* nego i
spram njihovog ljudskog *imanja:* tako se ima osim čovjekovog
svijeta u krug razmatranja povući i osjetilni i idejni svijet
i bit će, kako o tome, što ljudi na osjetilnim, tako i o onom
što oni na duhovnim dobrima svojim vlastitim nazivaju, ponešto
za reći.
Već prema tome kako se pojam čovjeka razvijao
kako se predstavljao, dalo Nam se tog istog kao ova ili ona
*respektirana osoba* da se poštuje a iz najšireg razumijevanja
tog pojma konačno je proizašla zapovijed: »u svakome se ima
Čovjek respektirati.« Respektiram li Ja pak Čovjeka, tad se
moj respekt mora ujednako protegnuti na ono Ljudsko ili
ono, što jest čovjekovo.
Ljudi imaju *Vlastito* a *Ja* to vlastito imam priznati
i smatrati svetim. Njihovo vlastito opstoji dijelom u izvanjskom,
dijelom u unutarnjem *imanju.* Ono su stvari, ovo
duhovnosti, misli, uvjerenja, plemenita čuvstva itd. No uvijek
Ja imam respektirati samo ono *pravno* ili *ljudsko* imanje;
nepravno i neljudsko Ja ne trebam štedjeti jer ljudima zbiljski
Vlastito jest ono Vlastito Čovjeka. Unutarnje imanje ove
vrste jest npr. *religija;* jer je religija slobodna, tj. čovjekova,
zato ju Ja ne smijem taknuti. Isto tako je jedno unutarnje
imanje *čast;* ona je slobodna i Ja ju ne smijem taknuti.
(Injurijske tužbe, karikature itd.) Religija i čast su »duhovno
vlasništvo«. U vlasništvu stvari stoji gore osoba: moja osoba
jest moje prvo vlasništvo. Odatle slobodnost osobe; no samo
*pravna* ili ljudska osoba jest slobodna, ona druga biva zatvorenom.
Tvoj život jest Tvoje vlasništvo; to je pak čovjeku
samo sveto ako to nije jednog nečovjeka.
Što čovjek kao takav ne može na tjelesnim dobrima
potvrditi, Mi mu smijemo uzeti: to je smisao konkurencije,
slobode obrta. Što on ne može na duhovnim dobrima
potvrditi, propada Nam ujednako: tako daleko ide slobodnost
diskusije, znanosti, kritike.
No nepovrediva su *posvećena dobra.* Posvećena i
garantirana kroz koga? Najvećma državom, društvom, navlastito
pak čovjekom ili »pojmom«, »pojmom stvari«: jer pojam
posvećenih dobara jest taj da su ona uistinu ljudska ili čak
da ih imalac kao čovjek a ne kao nečovjek posjeduje.
S duhovne strane jest jedno takvo dobro vjera
čovjekova, njegova čast, njegovo ćudoredno čuvstvo, da, njegovo
čuvstvo pristojnosti, srama itd. Čini koji vrijeđaju
čast (govori, spisi) su kažnjivi; napadi na »temelj svih religija«;
napadi na političku vjeru, ukratko napadi na sve, što
čovjek »s pravom« ima.
Kako daleko bi kritički liberalizam svetost dobara
protegnuo, o tome se on još nije izrazio i uobražava si da
je protivan svakoj svetosti; samo budući da se bori protiv
egoizma, mora on ovom postaviti granice i ne smije pustiti
da nečovjek napadne ono Ljudsko. Njegovom teoretskom
preziru »mase« moralo bi, ako zadobije vlast, odgovarati jedno
praktično odbijanje.
Koje protezanje dobiva pojam »Čovjek« i što njime
pojedinačnom čovjeku pridolazi, što bi dakle čovjek i ono
Ljudsko bilo, u tome se razilaze različiti stupnjevi liberalizma
i onaj politički, onaj socijalni, onaj humani, jedan uvijek
više nego drugi, zahtijevaju čovjeka, za »Čovjeka«. Tko je
ovaj pojam najbolje shvatio, taj zna najbolje, što »onog
čovjeka« jest. Država shvaća ovaj pojam još u političkoj,
društvo u socijalnoj ograničenosti, tek ga čovječanstvo, tako
se kaže, obuhvaća potpuno ili »povijest čovječanstva ga razvija«.
No ako je »Čovjek pronađen«, tad Mi poznajemo i ono
čovjeku Vlastito, vlasništvo čovjeka, ono Ljudsko.
No hoće li pojedinačan čovjek zato jer ga čovjek
ili pojam čovjek, tj. jer ga njegovo Čovjek-biti za to »ovlašćuje«,
zahtijevati još toliko prava: što se *Mene* tiče njegovo
pravo i njegov zahtjev? Ima li on svoje pravo samo od Čovjeka
a ne od *Mene,* tad on *za Mene* nema nikakvo pravo.
Njegov život, npr. važi Mi samo, što je *Meni* vrijedno. Ja ne
respektiram niti njegovo takozvano pravo vlasništva ili njegovo
pravo na materijalna dobra, niti njegovo pravo na »svetost
njegove unutrašnjosti« ili njegovo pravo na to da njegova
duhovna dobra i božanstva, njegovi bogovi ostanu nepovređeni.
Njegova dobra, ona osjetilna kao i ona duhovna, jesu
*moja* i Ja vladam time kao vlasnik prema mjeri moje – vlasti.
*Pitanje vlasništva* skriva u sebi jedan širi smisao
nego što ograničeno postavljanje pitanja dozvoljava da se
iznese. Odnoseći se samo na ono, što se naziva našim Imanjem,
nije ono sposobno za nikakvu rješidbu; odluka se nalazi tek
kod onog, »od koga Mi sve imamo«. O *vlastitelju* ovisi
vlasništvo.
Revolucija je upravila svoje oružje protiv svega
što je došlo »od božje milosti«, npr. protiv božjeg prava,
umjesto kojeg biva ono Ljudsko učvršćeno. Onom božjom
milošću udijeljenom biva suprotstavljeno ono »iz bistva čovjeka«
dovedeno.
Kako je sad odnos ljudi jednog spram drugog u
suprotstavu spram religiozne dogme koja zapovijeda jedno
»ljubite se međusobno u ime boga«, morao održati svoj ljudski
položaj jednim »ljubite jedan drugoga u ime čovjeka«,
tako revolucionarna nauka nije mogla inako nego, što se
najprije tiče odnošaja ljudi spram stvari ovog svijeta, ustvrditi
da svijet koji je do sad bio prema božjem poretku uređen,
od sada »Čovjeka« pripada.
Svijet pripada »Čovjeku« i treba od Mene kao njegovo
vlasništvo biti respektiran.
Vlasništvo je ono Moje!
Vlasništvo u građanskom smislu znači *sveto* vlasništvo,
one vrste, da Ja tvoje vlasništvo moram *respektirati.*
»Respekt pred vlasništvom!« Zato bi htjeli političari da svatko
posjeduje svoj komadić vlasništva a tom težnjom su djelomično
prouzročili nevjerojatno parceliranje. Svatko mora
imati svoju kost da bi na njoj našao što za gristi.
Inako se odnosi stvar u egoističnom smislu. Od
tvog ili vašeg vlasništva Ja plaho ne odstupam nego na njega
vazda gledam kao na *moje* vlasništvo, na kojem Ja ne trebam
ništa respektirati. Činite to isto s onim što Vi nazivate
mojim vlasništvom.
Pri ovom nazoru ćemo se Mi najlakše jedan s drugim
sporazumjeti.
Politički liberali vode brigu da, gdje je moguće,
svi servituti budu izmijenjeni i da bi svatko bio slobodan
gospodar na svom zemljištu pa makar to zemljište imalo
samo toliko sadržine tla da se može dovoljno zasititi od
đubra Jednog čovjeka. (Onaj seljak se oženio »da bi profitirao
od izmetina svoje žene.«) Neka bude i tako malo, ako se ima
samo Vlastito, naime *respektirano vlasništvo.* Što više takvih
vlastitelja, takvih posjednika izmetina, to više »slobodnih
ljudi i dobrih patriota« ima država.
Politički liberalizam, kao sve religiozno, računa
s *respektom,* humanošću, krepostima ljubavi. Zato i živi u
neprestanom gnjevu. Jer u praksi ne respektiraju ljudi baš
ništa i svakog dana veći vlasnici opet prekupljuju manje posjede
i »slobodni ljudi« postaju nadničari.
Da su nasuprot »mali vlasnici« promislili da je
i veliko vlasništvo njihovo, tad se ne bi oni sami puni respekta
od toga isključili i ne bi bili isključeni.
Vlasništvo, kako to građanski liberali razumiju,
zaslužuje napade komunista i Proudhona: ono je neodrživo
jer građanski vlasnik istinski nije ništa do jedan bez vlasništva,
jedan posvuda *isključeni.* Umjesto da bi mu mogao
pripadati svijet, ne pripada mu ni uboga točka, oko koje
se on vrti.
Proudhon neće propriétaire-a nego possesseur-a
ili usufruitier-a.[83] Što znači? On hoće da tlo ne pripada Jednome;
ali korist istoga – i prizna li mu se samo stoti dio
ove koristi, ovog ploda, – ona je ipak njegovo vlasništvo
kojim on može raspolagati po svom nahođenju. Tko ima
samo korist od jedne njive, svakako nije vlasnik iste; još
manje, tko, kako hoće Proudhon, mora od te koristi toliko
predati, što nužno ne iziskuje njegova potreba; samo on je
vlasnik njemu preostajućeg udjela. Proudhon dakle, negira
samo ovo ili ono vlasništvo, ne *Vlasništvo.* Ako Mi zemljišnim
vlasnicima ne ostavljamo zemljište dalje nego ga hoćemo
Nama privlastiti, tad se Mi sjedinjujemo u tu svrhu, osnivamo
jedno udruženje, société koje *sebe* vlasnikom čini; pođe li
Nam to za rukom, tad oni prestaju biti zemljišni vlasnici. A
kako sa zemljišta i tla, tako ih Mi možemo s još pokojeg inog
vlasništva protjerati da bismo ga učinili *našim* vlasništvom,
vlasništvom onih – *osvajajućih.* Ti osvajajući tvore jedan
socijetet koji se može zamisliti tako velikim, da postepeno
obuhvaća cijelo čovječanstvo; no i takozvano čovječanstvo
jest kao takovo samo jedna misao (utvor); njegova zbiljnost
su pojedinci. A ti pojedinci kao ukupna masa neće manje samovoljno
sa zemljištem i tlom postupati, nego neki upojedinačen
pojedinac ili takozvani propriétaire. Dakle i tako ostaje
*vlasništvo* opstojati i to također kao »isključivo«, kao što
*čovječanstvo* taj veliki socijetet isključuje *pojedinca* iz svoga
vlasništva (možda mu samo komadić od toga daje u zakup,
daje u leno), kao što on i onako sve, što nije čovječanstvo
isključuje, npr. životinjski svijet ne pušta da dođe do vlasništva. –
Tako će to također ostati i bivati. Ono, u čemu *svi*
hoće *udjela* imati, otet će se onom pojedincu koji to hoće
imati samo za sebe, to će se učiniti *zajedničkim dobrom.* Kao
na jednom *zajedničkom dobru* ima svatko u tom svoj *udio,*
a taj udio jest njegovo *vlasništvo.* Tako je i u našim starim
odnosima jedna kuća, koja pripada petorici nasljednika, njihovo
zajedničko dobro; peti dio prinosa jest dakle vlasništvo
svakog. Proudhon je mogao svoj opširan patos prištedjeti,
kad je rekao: Ima nekoliko stvari koje pripadaju samo nekolicini,
a njih hoćemo sada Mi preostali zahtijevati ili – loviti.
Uzmimo ih, jer se uzimanjem dolazi do vlasništva i to, za
sada još nama oteto vlasništvo, samo je uzimanjem do vlasnika
dospjelo. Ono će više koristiti ako je u rukama *svih Nas,*
nego ako njime raspolaže nekolicina. Asocirajmo se Mi zato
u svrhu ove otmice (vol). Zato Nas on nasamaruje da je socijetet
izvorni posjednik i jedini vlasnik nezastarivih prava;
spram njega je takozvani vlasnik postao kradljivac. (La propriété
c’est le vol); ako on sada ondašnjem vlasniku otme
njegovo vlasništvo, on mu ništa ne krade, budući da on samo
svoje nezastarivo pravo traži. Tako se daleko dospijeva s
utvorom socijeteta kao jednom *moralnom osobom.* Usuprot,
čovjeku pripada čega se on može domoći: *Meni* pripada svijet.
Kažete li Vi nešto ino suprotnim stavom: »*Svima* pripada
svijet«? Svi su Ja i opet Ja itd. No Vi činite iz svih jedan
utvor i posvećujete ga, tako da »svi« postaju zastrašujućim
gospodarom pojedinca. Na njihovu stranu stavlja se onda
sablast »prava«.
[83] Pierre-Joseph Proudhon Qu’est-ce que la propriété? Ou Recherches
sur le principe du droit et du gouvernement. Premier mémoire. Paris
1841., str. 83
Proudhon se, kao komunisti, bori protiv *egoizma.*
Zato su oni nastavci i konsekvencije kršćanskog principa,
principa ljubavi, požrtvovanja za jedno opće, jedno tuđe. Oni
dovršavaju npr. u vlasništvu samo, što je odavno po stvari
postojeće, naime bezvlasništvo pojedinca. Ako u zakonu glasi:
Ad reges potestas omnium pertinet, ad singulos proprietas;
omnia rex imperio possidet, singuli dominio, onda to znači:
Kralj je vlasnik jer On samo može »Svime« raspolagati, upravljati,
on ima nad tim potestas i imperium. Komunisti čine
to jasnije tako što svaki imperium prenose na »društvo Sviju«.
Dakle: Jer su neprijatelji egoizma, zato su – kršćani ili općenitije:
religiozni ljudi, oni koji vjeruju u sablasti, Ovisni,
služitelji nečeg općenitoga (boga, društva itd.). I u tome
jednači Proudhon s kršćanima da ono što čovjeku odriče,
prilaže bogu. Njega on naziva (npr. str. 90) Propriétaire zemlje.[84]
Time on dokazuje da on *vlasnika kao takvog* ne može
iz misli odmisliti; on stiže napokon do jednog vlasnika, no
premješta ga u onostranost.
[84] [Qu’est-ce que la propriété? (1841) Proudhon ne naziva ovdje boga
»propriétaire« nego »producteur«]
Vlasnik nije niti bog niti Čovjek (»ljudsko društvo«)
nego pojedinac.
Proudhon (i Weitling) vjeruje da je o vlasništvu
izrekao ono najopakije ako ga naziva krađom (vol). Posve
negledeć na zavodljivo pitanje, što bi bilo razložno da se
protiv vlasništva prigovori, Mi samo pitamo: Da li je pojam
»krađa« uopće inako moguć nego ako se dopusti pojam »vlasništvo«.
Kako se može krasti, ako vlasništvo već ne postoji?
Što nikome ne pripada, ne može *biti ukradeno:* vodu koju
netko crpi iz mora, taj je *ne krade.* Tako nije vlasništvo krađa
nego vlasništvo tek omogućuje krađu. I Weitling mora
doći do toga, da promatra sve kao *vlasništvo svih:* ako je
nešto »vlasništvo svih«, onda naravno krade pojedinac, koji
to privlašćuje.
Privatno vlasništvo živi od milosti *prava.* Samo
u pravu ima ono svoje jamstvo – posjed još nije vlasništvo,
on postaje »ono Moje« tek privoljenjem prava –; ono nije
činjenica, nije un fait, kako Proudhon mni nego jedna fikcija,
jedna misao. To je vlasništvo prava, pravno vlasništvo,
garantirano vlasništvo. Ono nije kroz *Mene moje* nego kroz –
pravo.
Ipak je vlasništvo izražaj za *neograničeno gospodstvo*
nad nečim (stvari, životinjom, čovjekom) čime »Ja mogu
neograničeno vladati kako mi drago«. Prema rimskom pravu
naravno ius utendi et abutenti re sua, quatenus iuris ratio
patitur, jedno *isključivo i neograničeno pravo;* no vlasništvo
je uvjetovano vlašću. Što Ja u vlasti imam, to je moje vlastito.
Dokle se Ja kao imalac potvrđujem, jesam vlasnik
stvari; izmakne li mi to opet, svejedno kojom moći npr.
mojim priznavanjem prava inoga na stvar – onda je vlasništvo
utrnulo. Tako se slučuju posjed i vlasništvo u Jedno.
Ne legitimira Mene Jedno izvan moje vlasti ležeće pravo
nego samo moja vlast; nemam li ju više, onda mi stvar
izčezava. Kada Rimljani više nisu imali nikakvu vlast spram
Germana, ovima *je pripalo* svjetsko carstvo Rim, i zvučalo
bi smiješno, ako bi se htjela goniti svoja, da su ipak Rimljani
ostali navlastiti vlasnici. Tko stvar uzeti i potvrditi zna, njemu
ona pripada, dok mu ponovno ne bude oduzeta, kao što
i slobodnost Onom pripada koji ju sebi *uzima.*
O vlasništvu odlučuje samo vlast, i budući da je
država, svejedno da li država građana ili lumpa ili baš ljudi,
sama na vlasti, tako je ona i sama vlasnica; Ja, pojedinac
nemam ništa i bivam samo darivan lenom, jesam lenstvenik
i kao takav služitelj. Pod gospodstvom države nema nikakvog
*Mojeg* vlasništva.
Ja hoću dići vrijednost Mene, vrijednost vlastitosti,
i trebam li vlasništvo sniziti? Ne, kao što Ja odavno
nisam bio poštivan, jer je narod, čovječanstvo i tisuću inih
općenitosti bilo postavljeno iznad, tako nije do dandanas
ni vlasništvo još u njegovoj punoj vrijednosti priznato. I
vlasništvo bijaše samo vlasništvo jedne sablasti, npr. narodno
vlasništvo; moja cijela egzistencija »pripadaše otadžbini«:
*Ja* sam pripadao otadžbini, narodu, državi, zato i sve što sam
Ja nazivao *mojim vlastitim.* Zahtijeva se od država da one
imaju pauperizam odstraniti. Meni se čini, to znači iskati
da država samoj sebi ima glavu odrezati i polegnuti ju pred
noge; jer doklegod je država ono Ja, dotle mora ono pojedinačno
Ja biti jedan jadan vrag, jedno Ne-Ja. Država ima
samo jedan interes u tom da sama bude bogata; da li je
Milan bogat a Petar siromašan, svejedno joj je; mogao bi
također Petar biti bogat, a Milan siromašan. Ona promatra
ravnodušno, kako se jedan osiromašuje, a drugi obogaćuje,
ne starajući se o ovoj naizmjeničnosti. Kao *pojedinci* su oni
pred njenim licem zbilja jednaki, u tome je ona pravedna:
oni su oboje pred njom – Ništa, kao što smo Mi »pred
bogom svi podjednako grešnici«; nasuprot ima ona jedan
veliki interes za to da oni pojedinci koji Nju čine njenim
Ja, sudjeluju u *njenom* bogatstvu, ona ih čini sudionicima u
*njenom vlasništvu.* Vlasništvom, kojim ona pojedince nagrađuje,
ona njih mami; no ono ostaje *njeno* vlasništvo, i svatko
ga može samo dotle uživati, dokle on u sebi nosi ono državno
Ja, ili dokle je jedan »lojalan član društva«, u suprotnom
slučaju biva vlasništvo konfiscirano ili mučnim procesima
rastepeno. Vlasništvo jest i ostaje prema tome *državno vlasništvo,*
ne vlasništvo onog Ja. Da ga država pojedincu ne
usteže samovoljno, jest samo isto kao to, da država samu
sebe ne pljačka. Tko jest neko državno Ja, npr. neki dobar
građanin ili podanik, taj kao *takovo* Ja, ne kao vlastito, nosi
leno nesmetano. Ovo onda kodeks naziva ovako: Vlasništvo
je, što ja »od boga i po pravu« mojim nazivam. Od boga i po
pravu jest ono moje samo, dokle – država nema ništa protiv.
U eksproprijacijama, isporukama oružja i sličnome
(kao npr. fiscus uzteže baštine ako se baštinici pravovremeno
ne jave), upada jasno u oči, inače prikriven princip
da je samo *narod* »država« vlasnik a pojedinac nasuprot
lenstvenik.
Država, to bih htio reći, ne može smjerati da netko
ima vlasništvo *radi sebe samog,* ili da je veoma bogat ili
samo imućan; ona ne može Meni kao Meni ništa priznati,
pribaviti, ništa jamčiti. Država ne može pauperizam predusresti
jer siromašnost posjeda jest Moja siromašnost. Tko
nije ništa nego što slučaj ili jedan drugi, naime država, iz
njega učini, taj *nema* i potpuno s pravom ništa, kao ono što
mu neki ini daje. A taj ini će mu samo dati što onaj *zaslužuje,*
tj. što je on *služenjem* vrijedan. Ne vrednuje On sebe nego
država vrednuje njega.
Nacionalna ekonomija se mnogo bavi ovim predmetom.
Međutim on daleko nadilazi ono »Nacionalno« i prelazi
pojam i horizont države koja poznaje samo državno
vlasništvo i samo njega može podijeliti. Stoga ona vezuje
posjed vlasništva za *uvjete,* kao što ona sve za to vezuje,
npr. brak time što dopušta samo njom sankcionirani brak i
otima ga mojoj vlasti. Vlasništvo jest dakle samo *moje* vlasništvo
ako Ja to isto *neuvjetovano* imam: samo Ja kao
neuvjetovano Ja imam vlasništvo, zaključujem ljubavni odnos,
bavim se slobodnom trgovinom.
Država se ne brine za Mene i ono Moje nego za
Sebe i ono Svoje: Ja joj važim samo kao *njeno dijete* nešto,
kao »dijete zemlje«, kao *Ja* nisam Ja baš ništa za nju. Što
Mene kao Ja susreće, jest za razum države nešto *slučajno:*
moje bogatstvo kao i moje osiromašenje. No jesam li Ja sa
svim Mojim za nju slučaj, onda to dokazuje da *Me* ona ne
može shvatiti: *Ja* prelazim njene pojmove ili njen razum je
prekratak da Mene shvati. Zato i ne može ona ništa za
Mene učiniti.
Pauperizam je *bezvrijednost Mene,* pojava da Ja
ne mogu Mene vrednovati. Stoga su država i pauperizam
Jedno te isto. Država Mi ne dopušta da dođem do moje
vrijednosti i opstoji samo mojom bezvrijednošću; ona ide
uvijek za tim da *vuče* iz Mene *korist,* tj. da Me eksploatira,
iskoristi, potroši, makar se to potrošenje sastojalo samo u
tome da Ja brinem za jedan proles (proletarijat): ona hoće
da Ja »njena kreatura« budem.
Samo onda može pauperizam biti uklonjen ako Ja
kao Ja Mene *vrednujem,* ako Ja sam vrijednost Meni dajem
i sam postavljam moju cijenu. Ja Se moram pobuniti da bih
se uzvisio.
Što Ja stvaram: brašno, platno ili željezo i ugljen
koje trudno dobivam iz zemlje itd., to je *moj rad* kojeg Ja
hoću vrednovati. No tu se Ja mogu dugo žaliti, moj rad ne
biva prema svojoj vrijednosti plaćan; onaj koji plaća neće
Mene slušati a država će se također dotle apatično ponašati
dok ne povjeruje da Me mora »utišati« kako ne bih navalio
sa svojom zastrašujućom silom. No tim »utišavanjem« biva
ona zadovoljena i padne li Mi na pamet zahtijevati više,
onda će se država sa svom snagom svog lavljeg plesa i orlovskog
grebanja okrenuti protiv Mene: jer ona je kralj životinja,
jest lav i orao. Ne zadovoljim li se cijenom koju je
ona utvrdila za moju robu i rad, nastojim li čak cijenu moje
robe sam odrediti tj. »Mene naplatiti«, tad Ja dospijevam
najprije s kupcima robe u konflikt. Riješi li se ovaj dogovorom
obiju strana, onda država neće lako prigovarati; jer
kako pojedinci jedan s drugim izlaze na kraj, malo ju se tiče,
ukoliko joj oni pri tom samo na putu ne stoje. Njena
šteta i opasnost po nju počinje tek onda, ako ne izađu jedan
s drugim na kraj pa se oni, jer se ne mogu nagoditi, hvataju
za glave. Država ne može trpjeti da čovjek spram čovjeka u
direktnom odnosu stoji; ona mora stupiti između njih kao –
*srednik, mora – intervenirati.* Što bijaše Krist, što
sveci, crkva, to je postala država, naime »srednik«. Ona kida
čovjeka od čovjeka da bi sebe kao »duh« u sredinu postavila.
S radnicima se, koji traže višu plaću, postupa kao sa zločincima,
ukoliko nju hoće *prisiliti.* Što trebaju oni činiti? Bez
prisile oni nju ne dobivaju a u prisili vidi država jednu sebepomoć,
jednu od onog Ja postavljenu odredbu cijena, jedno
zbiljsko, slobodno vrednovanje njenog vlasništva koje ona
ne može dopustiti. Dakle, što trebaju radnici započeti? Mariti
za sebe a za državu ništa ne pitati?
No kako se ona s mojim predmetnim radom odnosi,
tako i s mojim duhovnim. Država Mi dozvoljava da sve
svoje misli vrednujem i prodajem (Ja ih vrednujem npr. već
time da Mi one pred slušateljima služe na čast i sl.); samo
dotle dok su *moje* misli – *njene* misli. Njegujem li Ja naprotiv
misli koje ona ne aprobira, tj. ne može ih učiniti
svojima tad Mi ona uopće ne dozvoljava da ih vrednujem da
ih stavim u *razmjenu,* u *obraćaj.* *Moje* misli su slobodne
samo ako su Mi one *milošću* države dosuđene, tj. ako su one
misli države. Da slobodno filozofiram dopušta Mi ona samo,
ukoliko Se Ja potvrdim kao »državni filosof«; *protiv* države
Ja ne smijem filosofirati, iako ona i rado gleda kroz prste
to da joj Ja pomažem u njenim »nedostacima«, da ju »pospješujem«. –
Dakle kako Se Ja samo kao jedno od države
najmilosnije dopušteno kao jedno njenom legitimacijom i
policijskim pasošem snabdjeveno Ja smijem ponašati, tako
Mi nije dosuđeno da ono Moje vrednujem jer se ono iskazuje
kao njeno koje Ja od nje kao leno nosim. Moji putovi moraju
njeni putovi biti, inače Mi ga ona plijeni; moje misli njene
misli, inače Mi ona začepljuje usta.
Pred ničim država nema strahovati više nego pred
vrijednošću Mene i ništa ona ne mora nastojati da što brižljivije
zakloni kao onu Meni ukazanu pogodnu prigodu da samog
sebe *vrednujem.* *Ja sam* smrtni neprijatelj države koja
se uvijek koleba u alternativi: Ona ili Ja. Zato se ona strogo
pridržava, ne samo da *Mene* ne prizna nego i da ono *Moje*
osujeti. U državi nema nikakvog – vlasništva tj. nikakvog
vlasništva pojedinaca nego samo državnog vlasništva. Samo
pomoću države imam Ja što Ja imam, kao što samo pomoću
nje Ja jesam, što Ja jesam. Moje privatno vlasništvo jest
samo ono koje Mi država prepušta od onog *Njenog,* time
da ine državne članove za to *prikraćuje:* to je državno
vlasništvo.
U suprotstavu pak spram države, ćutim Ja sve
razgovjetnije da Meni preostaje još jedna velika vlast, vlast
nadamnom samim, tj. nad svim što je samo Meni vlastito i
samo jest time kad je moje vlastito.
Što Ja započinjem ako moji putevi više nisu njeni
putevi, moje misli više nisu njene misli? Ja marim za Sebe
i ne pitam za nju! U *mojim* mislima koje ne dam sankcionirati
nikakvom odredbom, jamstvom ili milošću, imam Ja
moje zbiljsko vlasništvo, vlasništvo kojim Ja mogu trgovati.
Jer kao ono moje su one moja *stvorenja* i Ja sam u stanju
izdati ih za *ine* misli: Ja ih izdajem i zamjenjujem za ine koje
su onda moje novo iskupljeno vlasništvo.
Što je dakle *moje* vlasništvo? Ništa nego što je
u mojoj *vlasti!* Za koje vlasništvo sam Ja ovlašten? Za svako,
za koje se – *omoćim.* Pravo vlasništva dajem Ja Sebi kad
Si Ja vlasništvo uzimam, ili sebi dajem *moć* vlasnika, punomoć,
opunomoćenje.
Nad čim Mi se ne može oteti vlast, to ostaje mojim
vlasništvom; tako vlast odlučuje o vlasništvu, a Ja hoću
sve od svoje vlasti očekivati! Tuđa vlast, vlast koju Ja puštam
nekom inom, čini Mene kmetom; tako Me može vlastita
vlast učiniti vlastiteljem. Povlačim li Ja pak vlast nazad koju
sam iz neukosti o jakosti moje *vlastite* vlasti inima odstupio!
Kažem li Ja Sebi, dokle dopire moja vlast, to je moje vlasništvo
i zahtijevam li Ja sve kao vlasništvo, za što se Ja
dovoljno jakim ćutim da dostignem i puštam li Ja moje
zbiljsko vlasništvo, dotle sezati dokle Ja za uzeti Sebe ovlašćujem,
tj. opunomoćujem.
Ovdje mora odlučiti egoizam, vlastokorist, ne
princip *ljubavi,* ne ljubavni motivi kao milosrdnost, blagotvornost,
dobroćudnost ili sama pravednost i poštenost (jer
i iustitia je fenomen – ljubavi, ljubavni produkt); ljubav
pozna samo *žrtve* i traži »požrtvovanje«.
Egoizam ne misli nešto žrtvovati, sebi nešto oprostiti;
on odlučuje jednostavno: Što Ja trebam moram Ja
imati i hoću Meni pribaviti.
Svi pokušaji, da se o vlasništvu daju umni zakoni,
tekli su iz grudi *ljubavi* u pusto more odredbi. Ni socijalizam
i komunizam ne mogu se od ovog izuzeti. Svatko treba biti
opskrbljen dovoljnim sredstvima, pri čemu je malo važno
da li ih se nalazi socijalistički još u osobnom vlasništvu ili
crpi komunistički iz zajednice dobara. Smisao pojedinaca
ostaje pri tom isti, on ostaje smisao ovisnosti. Raspodjeljavajuće
poglavarstvo za pravicu daje Mi samo što mu propisuje
njegov smisao za pravicu, njegova *ljubežljiva* briga za
Sve. Za Mene, pojedinca, ne leži manji spoticaj u cjelokupnoj
imovini nego u onoj pojedinačnih Inih; niti je ona moja,
niti ova: da li imovina pripada cjelini, koja Mi dopušta pritjecanje
jednog dijela, ili pojedinačnim posjednicima, jest
za Mene jednaka prisila, budući da ni o jednom od oba ne
mogu Ja određivati. Naprotiv, komunizam Me uskinućem
cijelog osobnog vlasništva samo još više potiskuje u ovisnost
o inom, naime o općenitosti ili o cjelini i iako on uvijek
glasno napada i »državu«, što on smjera, jest opet sama
država, stanje koje koči moje slobodno kretanje, vrhovna vlast
nadamnom. Pritisku, kojeg Ja iskušavam od pojedinačnih
vlasnika, protivi se komunizam s pravom, no još je strahovitija
vlast koju on uručuje cjelini.
Egoizam udara jednim drugim putem da bi istrijebio
bezposjedničku rulju. On ne kaže: Pričekaj, što će Ti
poglavarstvo za pravicu u ime cjeline – pokloniti (jer takva
poklanjanja su se zbivala oduvijek u »državama«, kad je
»prema zasluzi«, dakle prema mjeri kako si je svatko znao
*zaslužiti, odslužiti,* bilo svakom dato) nego: zgrabi i uzmi,
što Ti trebaš! Time je objavljen rat Sviju protiv Svih! *Ja*
sam određujem, što Ja hoću imati.
»No to zbilja nije nikakva nova mudrost jer sebičnjaci
su se tog u svim vremenima pridržavali!« Nije čak
ni potrebno da stvar bude nova, ako samo *svijest* o tome
postoji. Ova se pak baš neće moći zahtjevati od visoke dobi
ako se u to recimo ne uračunava egipatski i spartanski
zakon; jer kako je malo vješta, proizlazi već iz gornjeg
predbačaja koji govori s prezirom o »sebičnjaku«. Treba se
znati da onaj postupak grabljenja nije za prezirati, nego
posvjedočuje čisti čin sa sobom sjedinjenog egoista.
Tek ako Ja niti od pojedinaca niti od cjeline ne
očekujem, što Ja sam Meni mogu dati, tek onda Ja izmičem
konopcu – ljubavi; tek onda rulja prestaje biti rulja ako
ona *grabi.* Samo zazor od grabljenja i odgovarajuće kažnjavanje
istoga čini ju ruljom. Samo da je grabljenje *grijeh,*
zločin, samo ova uredba stvara rulju i da ova ostaje što ona
jest, za to je dakako ona kriva jer priznaje onu uredbu,
posebno oni koji »sebično« (da im se vrati njihova obljubljena
riječ) zahtijevaju da se ona respektira. Ukratko, za nedostatak
*svijesti* o onoj »novoj mudrosti«, kriva je sama stara
svijest o grijehu.
Dospiju li ljudi dotle da izgube respekt pred
vlasništvom, tad će svatko imati vlasništvo kao što će svi
robovi postati slobodni ljudi, čim oni gospodara kao gospodara
više ne štuju. *Udruženja* će onda i u ovoj stvari multiplicirati
sredstva pojedinca i osigurati njegovo vlasništvo.
Prema mnijenju komunista treba općina biti vlasnica.
Obrnuto, *Ja* sam vlasnik i s inima se sporazumijevam
samo preko mog vlasništva. Ne učini li Mi općina pravo,
tad se Ja bunim protiv nje i branim svoje vlasništvo. Ja sam
vlasnik ali vlasništvo *nije sveto.* Bijah li Ja samo posjednik?
Ne, do sada se bilo samo posjednikom, osiguranom u posjedu
jedne parcele, time da se i ine pustilo u posjed jedne parcele;
no sada pripada *Sve* Meni, Ja sam vlasnik *Svega što Ja trebam*
i mogu imati. Ako se socijalistički kaže: društvo Mi daje
što Ja trebam, – onda kaže egoist: Ja uzimam Sebi što Ja
trebam. Ponašaju li se komunisti kao lumpi, tad se ponaša
egoist kao vlasnik.
Svi pokušaji usrećivanja rulje i pobratimljenja
labudova moraju se izjaloviti koja iskaču iz principa ljubavi.
Samo iz egoizma može si rulja pomoći, a tu pomoć mora
si ona sama odjeloviti i – odjelovit će. Ne pusti li se ona
utjerati u strah, onda je ona jedna moć. »Ljudi bi izgubili
sav respekt, ako ih se ne bi utjeralo u strah« kaže strašilo-zakon
u »Mačku u čizmama«. Dakle vlasništvo se ne treba i ne
može uskinuti, ono se pače mora istrgnuti iz sablasnih ruku
i postati *moje* vlasništvo; onda će zabludjela svijest izčeznuti
što Ja ne mogu za toliko, koliko trebam, dati Meni pravo.
»No što sve čovjek ne može trebati!« Tko mnogo
treba i razumije da to dobije, uvijek si je to uzeo, kao Napoleon
kontinent a Francuzi Alžir. Dakle radi se samo o tome
da »rulja« puna respekta konačno nauči, uzeti si, što ona
treba. Dosegne li ona Vas predaleko, aj, tad se Vi branite.
Vama nije baš potrebno da joj dobrovoljno nešto – poklonite,
i ako se ona upozna ili pače tko iz rulje upozna sebe, taj
odbacuje to da bude rulja dok se zahvaljuje za vašu milostinju.
Smiješnim to dakle ostaje da ju Vi proglašavate »grešnom
i zločinačkom« ako ona ne želi živjeti od vaših dobročina
jer si ona može učiniti nešto dobra. Vaša poklanjanja
ju varaju i zadržavaju. Branite vaše vlasništvo, tako ćete
biti jaki; hoćete li nasuprot zadržati vašu sposobnost poklanjanja
i možda utoliko imati više političkih prava, što više
možete Vi dati milostinje (porez za siromašne), onda će to
ići baš dotle, dokle vam to primatelji poklona dopuštaju.[85]
[85] U jednom prijedlogu zakona za registraciju Irske vlada je
zahtijevala da glasati mogu oni koji uplaćuju 5 funti sterlinga
poreza za siromašne. Dakle, tko daje milostinju, taj stiče
politička prava ili postaje labudov vitez (Lohegrin).
Dovoljno, pitanje o vlasništvu se ne da tako dobro
riješiti, kao što socijalisti i sami komunisti sanjaju.
Siromašni će postati slobodni i vlasnici samo, ako se pobune,
podignu, uzdignu. Poklanja li im se još toliko, oni će ipak
uvijek htjeti imati više; jer oni neće ništa manje nego da
konačno – ništa više ne bude poklonjeno.
Pitat će se: Kako će to onda biti, ako bezposjednici
dođu k sebi? Koje vrste treba biti izjednačenje? Isto tako
bi se moglo zahtjevati, da Ja jednom djetetu ukradem nativizam.
Što će učiniti jedan rob, čim razbije okove, to se
mora – pričekati.
Kaiser se nada u svojoj zbog bezformnosti i besadržajnosti
bezvrijednoj brošuri (»Osobnost vlasništva u
odnosu na socijalizam i komunizam itd.«) od *države* da će
ona odjeloviti jedno izjednačenje imetka.[86] Uvijek država!
gospođa mama! Kao što se crkva izdavala i bila smatrana
»majkom« vjernika, tako ima država posve lice zabrinute
majke.
Najtjesnije povezana s principom građanstva pokazuje
se *konkurencija.* Je li ona nešto ino nego *jednakost*
(égalité)? I nije li égalité baš jedan produkt one iste revolucije
koju je iznijelo građanstvo ili srednji stalež? Budući da
Nitko nije priječen da se sa Svima u državi (vladar, jer on
sam predstavlja državu, jest izuzet) nadmeće i dovodi do
njihove visine, da, da ih u vlastitu korist obori ili iskoristi,
da ih nadvisi i da ih jačim naporom liši njihova blagostanja,
onda to služi jasnom dokazu, da pred sudačkom stolicom
države Svatko ima samo vrijednost jednog »simplicističkog
individuuma« i da ne smije računati s nikakvim favoriziranjem.
Pretrčavajte se i nadmećite se, koliko god hoćete i
možete, to mene, državu ne treba brinuti! Međusobno ste Vi
slobodni u konkurenciji, jeste konkurentni; to je vaš *društveni*
položaj. Predamnom, državom Vi pak niste ništa do
»simplicističke individue«.[87]
Što je bilo u principijelnoj ili teoretskoj formi ,
postavljeno kao jednakost Sviju, to je baš našlo u konkurenciji
svoje ozbiljenje i praktičnu provedbu; jer égalité jest –
slobodna konkurencija. Svi su pred državom – simplicističke
individue, no u društvu ili međusobnom odnosu –
konkurenti.
Ja ne trebam ništa više nego da budem neki simplicistički
individuum da bih mogao sa svakim inim osim s
vladarom i njegovom porodicom konkurirati, jedna slobodnost
koja je prije bila onemogućena time da se samo posredstvom
korporacije i unutar iste uživala jedna slobodnost
nastojanja.
U cehu i feudu odnosi se država netolerantno i
izbirljivo, kad ona *privilegira;* u konkurenciji i liberalizmu
odnosi se tolerantno i popustljivo kad on samo *patentira*
(natjecatelju pismeno potvrđuje da mu obrt [patent] stoji
otvoren) ili »konfesionira«. Budući da je sad tako država
sve prepustila *natjecateljima,* mora ona sa *Svima* doći u
konflikt, jer su svi i svatko ovlašteni za natjecanje. Na nju
će »jurišati« i u tom jurišu će ona propasti.
[86] [Heinrich Wilhelm Kaiser: Die Persönlichkeit des Eigentums (!) in
Bezug auf den Sozialismus und Kommunismus in heutigen Frankreich.
Bremen 1843. s. 63–64]
[87] Ovaj izraz upotrijebio je ministar grofa von Reisach, Stein, kad ga
je ovaj hladnokrvno žrtvovao bavarskoj vladi, jer mu, kao što je
rekao, »vlada kao Bavarska mora biti vrijednija od jednostavnog
individuuma«. Reisach je po Steinovom nalogu pisao protiv
Montgelasa, a Stein je kasnije odobrio zbog ove knjige od
Montgelasa traženo isporučenje Reisacha. Vidi Hermann Friedrich
Wilhelm Himrichs: Politische vorlesungen. Unser Zeitalter und wie
es geworden, nach seinen politischen, kirchlichen und
wissenschaftlichen Zuständen, mit besonderen Bezug
auf Deutschland und namentlich Preussen, Bd. 1, Halle 1843, s. 280
Je li onda »slobodna konkurencija« zbilja »slobodna«,
je li ona zbilja jedna konkurencija, naime *osoba,* za
što se ona izdaje, jer u ovom naslovu ona temelji svoje
pravo? Ona je proizašla iz toga, da su osobe postale slobodne
spram svakog osobnog gospodstva. Je li neka konkurencija
»slobodna«, koju država, taj gospodar na građanskom principu,
sputava tisućama meda? Tu pravi jedan bogati tvorničar
sjajne poslove, a Ja bih htio s njim konkurirati. »Ipak, kaže
država, ja nemam spram tvoje *osobe* kao konkurenta ništa
da prigovorim.« Da, odvraćam Ja, za to trebam pak neki
prostor za zgrade, trebam novac! »To je loše, no ako Ti
nemaš nikakvog novca, ne možeš konkurirati. Uzeti Ti ne
smiješ Nikome ništa, jer ja štitim i privilegiram vlasništvo.«
Slobodna konkurencija nije »slobodna«, jer Meni nedostaje
**stvar** za konkurenciju. Spram moje *osobe* ne da se ništa
prigovoriti, no jer Ja nemam stvar, onda mora i moja osoba
odstupiti. A tko ima nužnu stvar? Možda onaj tvorničar?
Njemu bih ju Ja mogao oduzeti! Ne, država ju ima kao vlasništvo,
tvorničar samo kao leno, kao posjed.
Jer to pak s tvorničarom ne ide, onda Ja hoću s
onim profesorom prava konkurirati; čovjek je jedna bena, a
Ja, čije Ja tisuću puta više zna nego on, ću isprazniti njegov
auditorijum. »Jesi li studirao i doktorirao prijatelju?« Ne,
no što je to važno? Ja obilno razumijem, što je potrebno za
nastavni predmet. »Žao mi je, no konkurencija ovdje nije
»slobodna«. Protiv tvoje osobe nema se što reći, ali *stvar*
nedostaje, doktorska diploma. A tu diplomu zahtjevam ja,
država. Prvo me najljepše moli za nju, onda ćemo vidjeti što
se da učiniti.«
To je dakle »slobodnost« konkurencije. Država,
*moj gospodar* tek osposobljava Mene za konkuriranje.
No konkuriraju li doista *osobe?* Ne, opet samo
*stvari!*
U prvom redu novac itd.
U takmičenju će uvijek Jedan zaostati za drugim
(npr. nadripjesnik za pjesnikom). Samo to se razlikuje, da
li su nedostatna sredstva nesretnog konkurenta osobna ili
stvarna, a isto tako, da li se stvarna sredstva mogu dobiti
*osobnom snagom* ili primiti samo *milošću,* samo kao poklon,
i doduše kad npr. neki siromašniji mora bogatom njegovo
bogatstvo dopustiti, tj. pokloniti. Moram li Ja pak uopće
čekati na *dozvolu države,* da bih primio ili upotrijebio sredstva
(npr. kod doktorata), onda Ja imam sredstva *milošću države.* [88]
[88] U gimnazijama i na sveučilištima konkuriraju siromašni s bogatima.
No oni mogu većinom samo pomoću stipendija, koje – što je značajno –
gotovo sve potječu iz vremena, u kojem je slobodna konkurencija
bila odaljena od toga da bi vladala kao princip. Princip
konkurencije ne osniva nikakve stipendije, nego
mni: Pomogni si sam, tj. pribavi si sredstva. Što država daje u
ovu svrhu, to ona prilaže interesima, da si odgoji »sluge«.
Dakle, slobodna konkurencija ima samo slijedeći
smisao: Svi važe državi kao njena jednaka djeca i svatko
može trčati za tim i natjecati se da bi *zaslužio dobra i milosne
darove države.* Zato i love svi imetak, imanje, posjed (da li
novac ili službe, počasne naslove itd), *stvar.*
Prema smislu građanstva jest Svatko imatelj ili
»vlasnik«. Odakle onda dolazi sad da većina ima toliko kao
ništa? To dolazi odatle što se većina već tome veseli, što
je uopće imatelj, pa makar nekoliko krpi, kao što se djeca
vesele svojim prvim gaćicama ili prvom poklonjenom pfenigu.
Međutim točnije se stvar ima ovako shvatiti. Liberalizam
je odmah nastupio s objavom, da bistvu čovjeka pripada, ne
vlasništvo, nego da se bude vlasnik. Budući da se pri tom
radilo o »Čovjeka«, ne o pojedincu, tako je ostalo ono Koliko,
koje baš sačinjava specijalni interes pojedinca, ovome prepušteno.
Otud je egoizam pojedinca u tom Koliko zadržao
najslobodniji međuprostor i tjera jednu neumornu konkurenciju.
Međutim je sretan egoizam morao postati poticaj
onome manje posrećenome a taj je, počivajući još uvijek na
principu ljudstva, postavio pitanje o onom Koliko imanja i
na to odgovorio, da bi »Čovjek morao imati toliko, koliko
treba«.
Hoće li se *moj* egoizam time moći zadovoljiti? Što
»Čovjek« treba, to nije nipošto za Mene i moju potrebu neko
mjerilo; jer Ja mogu manje ili više upotrijebiti. Ja moram
pače imati toliko, koliko sam Ja kadar Meni privlastiti.
Konkurencija trpi radi zlostanja da ne stoje Svakome
*sredstva* za konkurenciju na ponudu, jer ona nisu
uzeta iz osobnosti nego iz slučajnosti. Većina je *bez sredstava*
i stoga *bez dobara.*
Socijalni otud zahtijevaju *sredstva* za Sve i ciljaju
na neko društvo koje nudi sredstva. Tvoju novčanu vrijednost,
kažu oni, ne priznajemo Mi dalje nego tvoje imućstvo [»Vermögen«
znači u njemačkom nešto dvojako: imetak i mogućstvo u smislu
sposobnosti, moći. Zato smo se odlučili da to provedemo »imućstvom«
jer nam se čini da ova naša riječ ima također ovo dvojako značenje.]
Ti moraš pokazati jedno ino imućstvo, naime tvoje *radne
snage.* U posjedu, jednog imanja ili kao »imatelj« pokazuje
se Čovjek svakako kao čovjek, zato smo Mi pustili »imatelja«,
kojeg smo Mi nazivali »vlasnik«, da dotle važi. Samo ipak Ti
imaš stvari samo dotle dokle ne budeš »iz tog vlasništva
izmetnut«.
Imatelj je imućan, ali samo toliko, koliko su ini
neimućni. Budući da tvoja roba samo dotle čini tvoje imućstvo,
dokle ju Ti možeš potvrđivati, tj. dokle god *Mi* ne
raspolažemo njome, tako se Ti ogledaj za nekim inim mogućstvom,
jer Mi sada našom vlašću nadmašujemo tvoje tobožnje
imućstvo.
Izvanredno mnogo se dobilo, kada se postiglo, da
se bude motren kao imatelj. Time je kmetstvo ukinuto a
Svatko, tko je do tada kulučio za gospodara i bio manje ili
više njegovo vlasništvo, postao je sad jedan »gospodar«. Samo
nadalje više ne dostaje tvoje imanje i tvoj imetak i ne biva
više priznat; naprotiv tvoje rađenje i tvoj rad rastu na vrijednosti.
Mi štujemo sada tvoje *savlađivanje* stvari, kao prije
tvoje imanje istih. Tvoj rad jest tvoje imućstvo! Ti si samo
gospodar ili imatelj onog *radom stečenog,* ne onog *naslijeđenog.*
No budući da je sada Sve jedno Naslijeđeno i svaki groš,
kojeg Ti posjeduješ, ne nosi žig rada nego žig nasljeđa, tako
mora biti sve pretopljeno.
No je li zbilja, kao što to komunisti mniju, moj
rad moje jedino imućstvo, ili ovo pače opstoji u svemu, što
Ja mogu? I ne mora li samo radničko društvo to priznati, kad
ono npr. također bolesnike, djecu, starce, ukratko one nesposobne
za rad uzdržava? Ovi su još uvijek kadri barem
ponešto npr. da održe svoj život, umjesto da ga sebi oduzmu.
Imaju li oni na Vas utjecaja, da Vi žudite za njihovim daljnjim
opstojanjem, onda oni imaju jednu vlast nad Vama.
Tko ne bi imao posve neku moć nad Vama, tome Vi ne biste
ništa jamčili; on bi mogao propasti.
Dakle, što Ti *možeš,* jest tvoje *imućstvo.* Možeš li
tisućama prirediti užitak, onda će Te tisuće za to honorirati,
u Tvojoj vlasti stoji da to propustiš, otud oni moraju tvoj
čin odkupiti. Ne možeš li nikoga za Tebe *zadobiti,* onda možeš
baš umrijeti od gladi.
Trebam li Ja sad možda taj mnogoimućan, pred
onima neimućnima ništa pred-imati?
Mi Svi sjedimo u obilju: trebam li Ja sad ne
doteći, koliko god mogu i samo pričekati, koliko Meni pri
nekoj jednakoj podjeli ostaje?
Protiv konkurencije podiže se princip lumpovskog
društva – *raspodjela.*
Da bude za jedan puki *dio,* dio društva smatran,
pojedinac ne podnosi, jer on je *više;* njegova jedinost odbija
ovo ograničeno shvaćanje.
Otud on ne očekuje svoje imućstvo od dodjeljivanja
inih i već u radničkom društvu nastaje pomišljanje da
pri nekoj jednakoj raspodjeli jaki biva iskorištavan slabim;
on očekuje svoje imućstvo pače od sebe i kaže: što Ja mogu
imati, to je moje imućstvo. Koje imućstvo ne posjeduje dijete
u svom smijehu, svojoj igri, svojoj vici, ukratko u svom pukom
tubitku. Jesi li u stanju oprijeti se njegovom žuđenju
ili ne pružaš li mu kao majka prsa, kao otac toliko od tvog
imanja, koliko ono treba? Ono Vas prisiljava, zato posjeduje
to, što Vi nazivate Vašim.
Ako Mi je stalo do tvoje osobe, onda Mi već plaćaš
tvojom egzistencijom; ako Mi je stalo do jedne od tvojih
vlasnosti, onda ima tvoja voljnost ili tvoja potpora jednu
vrijednost (novčanu vrijednost) za Mene i Ja ju *otkupljujem.*
Ne znaš li nikakvu inu nego neku novčanu vrijednost
dati u mojoj procjeni, onda može stupiti slučaj o kojem
Nam priča povijest da se naime njemačka djeca zemlje
prodavaju u Ameriku. Bi li trebali oni, kojima se trgovalo,
prodavaču biti vrijedniji? Njemu bijaše gotov novac draži
od ove žive robe, koja se nije znala njemu učiniti skupocjenom.
Da on u njima nije otkrio ništa vrijednog, bijaše svakako
jedan nedostatak njegovog imućstva, no jedan lopov
daje više nego što ima. Kako je mogao pokazati poštovanje,
budući da ga nije imao, jedva se za tako nešto mogao
zanimati.
Vi postupate egoistički, ako se međusobno ne
štujete niti kao imatelji niti kao lumpi ili radnici nego kao
jedan dio vašeg imućstva kao *»upotrebljivi subjekti«.* Onda
nećete niti imatelju (»vlasniku«) za njegovo imanje nešto
dati, niti onom, koji radi, nego samo onom, koji *Vas treba.*
Trebamo li Mi nekog kralja? pitaju se sjeverni Amerikanci i
odgovaraju: Ni jedne pare nije Nam on i njegov rad vrijedan.
Kaže li se da konkurencija postavlja Sve Svima
otvoreno, onda izraz nije točan i to se izražava bolje ovako:
ona čini Sve *kupljivim.* Time što im ona to *žrtvuje,* prepušta
to ona njihovoj cijeni i procjeni i traži za to jednu cijenu.
Samo onima koji su željni kupovati nedostaju ponajviše
sredstva da bi sebe učinili kupcima: oni nemaju nikakvog
novca. Dakle za novac mogu se doduše imati kupovne
stvari (»Za novac može se imati Sve«!), no baš novca nedostaje.
Odakle uzeti novac, to opticajno i kurzirajuće vlasništvo?
Jer znaj, Ti imaš toliko novaca koliko Ti imaš – vlasti;
jer Ti važiš toliko, koliko si Ti važnosti pribaviš.
Ne plaća se novcem, koji može nedostajati nego
svojim imućstvom kojim smo Mi jedino »imućni«; jer se je
samo toliko »vlasnik«, koliko dopire naša ruka moći.
Weitling je izmislio jedno novo sredstvo plaćanja,
rad. Istinsko sredstvo plaćanja pak ostaje, kao uvijek, *imućstvo.*
Time, što imaš »u imućstvu«, Ti plaćaš. Zato misli na
povećanje tvojeg imućstva.
Kad se to prizna, ipak se odmah opet ima geslo
pri ruci: »Svakome prema njegovom imućstvu!« Tko Mi treba
dati prema mojem imućstvu? Društvo? Tu bih Ja morao
dopustiti procjenjivanje. Pače Ja ću Meni *uzeti* prema mojem
imućstvu.
»Svima pripada Sve!« Ovaj stav potječe iz one
iste bezsadržajne teorije. Svakome pripada samo, što on može.
Kažem li: Meni pripada svijet, onda je to navlastito također
prazno brbljanje, koje samo toliko ima smisla, ukoliko
Ja ne respektiram nikakvo tuđe vlasništvo. Meni pak pripada
samo toliko, koliko Ja mogu ili imam u imućstvu.
Nije vrijedno imati, što se iz slabosti dâ uzeti;
nije se vrijedno toga, jer se nije za to sposobno.
Silna galama se podiže nad »tisućljetnim nepravom«
koje su počinili bogati spram siromašnih. Kao da su
bogati skrivili siromaštvo, a nisu li na jednak način siromašni
skrivili bogatstvo! Je li između obojeg neka ina razlika
nego ova imućstva i neimućstva, imućnih i neimućnih? Jer
u čemu opstoji zločin bogatih? »U njihovoj nemilosrdnosti!«
No tko je siromašne uzdržavao, tko se brinuo o njihovoj
prehrani, ako oni više nisu mogli raditi, tko je udijelio milostinju,
onu milostinju, koja čak svoje ime od milosrđa
(Eleemosyne) [Njemačka riječ za »milostinju«, »Almosen« razvila se iz
crkvenolatinske riječi »Eleemosyne« koja je preuzeta iz grčkog: a znači:
sućut, milostinja.] ima? Nisu li bogati uvijek bili milosrdni
nisu li do današnjeg dana bili »dobrotvorni«, kao što dokazuje
porez za siromašne, bolnice, zavodi svih vrsta itd.
No to sve Vama nije dovoljno! Oni dakle trebaju
*dijeliti* sa siromašnima. Tu Vi zahtijevate, da oni uskinu siromaštvo.
Ne obaziravši se na to, da bi jedva Jedan od Vas
tako htio postupati, i da bi taj Jedan bio baš neki glupan,
onda se Vi pitajte: zašto bogati trebaju gubiti i *sebe* predati
dok bi siromašnima to isto postupanje bilo mnogo korisnije?
Ti, koji dnevno imaš tvoj talir, bogat si pred tisućama koji
žive od četiri groša. Je li u tvom interesu da dijeliš s tisućama,
ili nije li pače u njihovom?
S konkurencijom je manje povezana namjera, da
se stvar učini *najbolje,* nego ona ina da se ona učini što
*unosnijom,* izdašnijom. Otud se studira radi službe (studiranje
za kruh), studira ulagivanje i laskanje, rutina i »poslovno
poznavanje«, radi se »za privid«. Dok se otud prividno radi
o nekom »dobrom učinku«, uistinu se smjera samo na neki
»dobar posao« i novčanu zaradu. Stvar se izvršava tobože
samo radi stvari, ne zapravo zbog dobitka kojeg ona donosi.
Doduše neće se rado biti cenzor, ali se hoće biti – unaprijeđen;
hoće se prema najboljem uvjerenju udešavati, administrirati
itd., ali strahuje se od premještanja ili čak smjenjivanja:
ipak se mora prije svih stvari – živjeti.
Tako je to tjeranje jedna borba za *dragi život* i
u postepenom penjanju više ili manje »ugodan život«. A pri
tom ipak ne donosi većini sav njihov trud i briga ništa do »gorak
život« i »gorko siromaštvo«. Zato sva gorka ozbiljnost!
Neumorno natjecanje ne dâ Nam da dođemo do
disanja, do jednog mirnog *užitka:* Mi se ne radujemo
našem posjedu.
No organizacija rada pogađa samo one poslove,
koji ini mogu za Nas činiti, npr. klanje, oranje itd.; oni
preostali ostaju egoistički, jer npr. nitko ne može mjesto
tebe zgotoviti tvoje glazbene kompozicije, provesti tvoje
slikarske nacrte: Raphaelove radove ne može nitko nadomjestiti.
Ovi zadnji su radovi jednog Jedinog koje samo taj
Jedini može izvršiti, dok su oni zaslužili da se nazivaju »ljudskima«,
budući da je ono *Vlastito* na tome od neznatnijeg
značaja i gotovo se »svaki čovjek« za njih obučiti može.
Budući da se sad društvo može obazirati samo na
općekorisne ili *ljudske* radove, tako onaj, tko stvara *Jedino,*
ostaje bez njegova skrbništva, da, on se može njegovim posredovanjem
smatrati ometanim. Jedini će se doista iz društva
radom uzdići, društvo pak ne iznosi nikakvog Jedinog.
Otud je uvijek probitačno, da se Mi o *ljudskim*
radovima sjedinimo da oni ne bi, kao u konkurenciji, svo
naše vrijeme i trud iziskivali. Utoliko će komunizam nositi
svoje plodove. Ono samo naime, za što su svi ljudi osposobljeni
ili mogu postati osposobljeni, bijaše pod gospodstvom
građanstva na malo njih vezano, a preostalima uskraćeno: to
bijaše jedan privilegij. Građanstvu se pričinjalo pravednim
dati slobodno Sve, što se čini da je ovdje za svakog »čovjeka«.
Slobodno pak dano to ne bijaše ipak Nikome dano nego pače
Svakome prepušteno, da to svojim ljudskim snagama šćepa.
Time bijaše smisao za stjecaj onog Ljudskog, koji je od tada
Svakom namigivao, okrenut, i nastao je jedan smjer, kojeg
se čuje pod nazivom »materijalizam« da se tako glasno žali.
Komunizam nastoji svoj tok zadržati time što
proširuje vjeru da ono Ljudsko nije vrijedno muke tolikih i
da bi se pri jednom pametnom uređenju bez velikog utroška
vremena i snaga, kako se to odvajkada činilo potrebnim,
moglo zadobiti.
Za koga se treba dobiti vrijeme? Za što treba
čovjek više vremena, nego što je nužno da osvježi svoje
umorne radne snage? Ovdje šuti komunizam.
Za što? Da bi se svome kao onog Jedinog radovao,
nakon što je kao Čovjek ono Njegovo učinio!
U prvoj radosti da se za svim Ljudskim smije
ispružiti ruka, zaboravilo se, još nešto htjeti i odmah se za
tim konkuriralo, kao da bi posjed onog Ljudskog bio cilj
svih naših želja.
No natrčalo se do umora i odmah zatim primjetilo,
da »posjed ne čini sretnim«. Zato se nastoji ono Nužno
održati lakšom kupnjom, i samo toliko vremena i truda za to
primijeniti, koliko njegova neophodnost iziskuje. Bogatstvo
pada na cijeni i zadovoljno siromaštvo, bezbrižan lump, postaje
zavodljiv ideal.
Hoće li se ovakve ljudske djelatnosti, u koje se
svatko pouzdaje, skuplje honorirati i tražiti trudom
i utroškom svih ljudskih snaga? Već u svakodnevnom rijeku:
»Kada bih bio samo ministar ili barem taj..., onda bi tu.
išlo posve inako«, izražava se ono uzdanje, da se sebe drži
za sposobnog, jednog takvog nosioca dostojanstva si predstaviti;
dobro se osjeća da tome ne pripada jedinost, nego samo
jedno, ako ne baš Svima, onda ipak tolikima dosezivo obrazovanje,
tj. da se za tako, nešto treba biti samo jedan
običan čovjek.
Pretpostavimo li Mi, da, kao što *red* pripada bistvu
države, da je i *podređenost* utemeljena u njegovoj prirodi,
onda Mi vidimo, da oni Podređeni ili oni Prednovani
nerazmjerno *preplaćuju* i *zakidaju* one Zapostavljene. Ipak
ovi zadnji se osmjeluju, najprije sa socijalističkog stojišta,
kasnije pak jamačno s egoističkom sviješću, radi koje Mi
hoćemo odmah njihovom govoru dati poneka obojenja, za
pitanje: čime je vaše vlasništvo sigurno, Vi Prednovani? –
i odgovaraju si: time što se Mi uzdržavamo zahvata! Dakle,
*našom* zaštitom! A što Nam Vi dajete za to? Udarce nogom
i omalovaženje dajete Vi »prostačkom narodu«; jedan policijski
nadzor i jedan katekizam s načelom: Respektiraj, što
*nije tvoje,* što pripada *inima!* respektiraj ine i posebno poglavare!
Mi pak uzvraćamo: Hoćete li *naš* respekt, onda ga
*kupite* za Nama povoljnu cijenu. Mi hoćemo vaše vlasništvo
Vama pustiti, ako Vi to puštanje pristojno odvagnete. Čime
važe general u mirnim vremenima mnoge tisuće svog godišnjeg
prihoda, čime neki ini godišnje čak stotine tisuća i
milijune? Čime Vi važete, da Mi žvačemo krumpire i mirno
promatramo vaše srkanje oštriga? Ako Nam otkupite oštrige
tako skupo, kao što Mi Vama krumpire moramo otkupiti,
onda ih smijete dalje jesti. Ili Vi mnite da oštrige ne pripadaju
isto tako Nama kao Vama? Vi ćete vikati na *vlast,* ako
Mi prionemo i pojedemo ih, i Vi imate pravo. Bez vlasti ih
Mi ne dobivamo, kao što ih i Vi ništa manje imate time da
Nama nanosite nasilje.
Ipak uzmite jednoć oštrige i pustite Nas da stignemo
do našeg bližeg vlasništva (jer ono je samo posjedništvo),
do rada. Mi se mučimo dvanaest sati u znoju našeg lica
a Vi Nam nudite za to nekoliko groša. Onda uzmite i za vaš
rad jednako. Nećete li to? Vi si uobražavate da je naš rad
bogato plaćen onom najamninom, a vaš da je naprotiv vrijedan
najamnine od mnogo tisuća. No kada vi ne biste vašu
nabijali tako visoko, i kada biste Nama dozvolili da Mi našu
bolje vrednujemo, onda bismo Mi u potrebnom slučaju ostvarili
još važnije stvari nego Vi za mnoge tisuće talira a kada
biste Vi dobili jednu najamninu kao Mi, uskoro biste postali
marljiviji, da biste dobili više. Učinite li pak nešto što se
Nama čini deset i stotinu puta vrednijim nego naš vlastiti
rad, aj, tu Vi trebate i stotinu puta više za to dobiti; Mi
mislimo naprotiv Vama proizvesti također stvari, koje ćete
Nam vi više vrednovati nego običnu nadnicu. Mi hoćemo već
međusobno izaći na kraj, ako se prvo u tome nagodimo,
da Nitko više ne treba Inome nešto – *pokloniti.* Onda Mi
idemo čak tako daleko, da Mi sami platimo bogaljima, bolesnima
i starcima jednu primjerenu cijenu za to, da se oni zbog
gladi i nevolje od Nas ne rastave; jer hoćemo li Mi da oni
žive, onda se i pristoji, da Mi ispunjenje naše volje iskupimo.
Ja kažem »iskupiti«, ne mnim dakle nikakvu jadnu
»milostinju«. Njihov život je vlasništvo i onih, koji ne mogu
raditi; hoćemo li Mi (svejedno iz kojeg razloga), da Nam oni
taj život ne uskrate, onda Mi to možemo samo kupnjom odjeloviti;
da, Mi ćemo možda htjeti, jer rado imamo oko Nas
radosna lica, čak njihov lagodan život. Ukratko, Mi nećemo
od Vas ništa poklonjeno, ali ni Mi nećemo Vama ništa pokloniti.
Stoljećima smo Vam pružali milostinju iz dobrovoljne –
gluposti, darak smo siromašnima poklanjali i gospodarima
davali, što nije gospodarevo; sada otvorite jednom vašu vrećicu;
jer od sada cijena naše robe enormno raste. Mi Vam
nećemo ništa, baš ništa uzeti, samo platiti Vi trebate bolje
za ono, što hoćete imati. Jer što Ti imaš? »Ja imam jedno
dobro od tisuću jutara«. A Ja sam tvoj orač i od sada ću tvoju
njivu obrađivati samo za jedan talir nadnice. »Onda Ja uzimam
nekog inog.« Ti ne nalaziš nikoga jer Mi orači to ne
činimo više inako, i ako se jedan javi, koji uzima manje,
onda neka Nas se čuva. Tu je kućna služavka koja sad traži
također toliko, i Ti nećeš naći više ni jedne ispod ove cijene.
»Aj, onda moram propasti.« Ne tako brzo. Toliko kao Mi ćeš
Ti primati, a ako ne bi bilo tako, onda ćemo Ti Mi toliko
odpustiti, da imaš za živjeti Ti kao Mi. »No Ja sam naviknut
bolje živjeti.« Protiv toga Mi nemamo ništa, ne to nije naša
briga; možeš li više prištedjeti, neka bude tako. Trebamo li
se Mi iznajmiti ispod cijene, da bi Ti mogao udobno živjeti?
Bogataš hrani siromahe uvijek riječima: »Što Me se tiče tvoja
nevolja? Gledaj, kako se probijaš kroz život; to nije moja,
nego *tvoja stvar.«* Sad, tako puštamo da to bude naša stvar
i ne dopuštamo da Nam bogati pokradu sredstva, koja Mi
imamo da bismo Nas vrednovali. »No Vi neobrazovani ljudi
ipak ne trebate tako mnogo.« Sad Mi uzimamo nešto više,
da bismo za to, naobrazbu koju trebamo, mogli Nama pribaviti.
»No ako Vi bogate tako upropastite, tko ima onda
podupirati još umjetnosti i znanosti?« Sad mora mnoštvo
to donijeti; Mi ulažemo zajedno, to daje jednu pristojnu
sumicu, Vi bogataši kupujete i onako sad samo bljutave knjige
i slike plačuće majke božje ili jedan par hitrih plesačevih
nogu. »O proklete li jednakosti!« Mi hoćemo samo važiti što
smo vrijedni a ako ste Vi vrijedniji, onda Vi imate također
ipak više važiti. Mi hoćemo samo *dostojanstvo cijene* i mislimo
se pokazati dostojni cijena koju ćete Vi platiti.
Može li jednu tako sigurnu odvažnost i tako snažno
sebečuvstvo kućnog sluge država probuditi? Može li ona
učiniti da čovjek ćuti samog sebe, smije li si ona i samo
zataći takav cilj? Može li ona htjeti da pojedinac prizna i
vrednuje svoju vrijednost? Razlikujmo dvostruko pitanje i
vidimo prvo, da li država može tako nešto privesti. Budući
da se iska jednodušnost orača, onda može samo ta jednodušnost
to odjeloviti i jedan državni zakon bi se tisućstruko
zaobišao konkurencijom i u potaji. Može li to ona podnositi?
Nemoguće, ona ne može podnositi da ljude prisiljavaju ini
a ne ona; ona dakle ne bi mogla priznati sebepomoć jednodušnih
orača spram onih koji se hoće postvariti za neznatniju
najamninu. Postavimo li međutim, da bi država dala zakon
i da bi svi orači bili njime sporazumni, bili to onda ona
mogla podnositi?
U pojedinačnom slučaju – a da; samo pojedinačan
slučaj je više nego to, on je jedan *principijelan.* Pri tom se
radi o cijelom sadržaju *sebevrednovania onog Ja,* dakle i
njegovog sebečuvstva *spram* države. Tako daleko idu i komunisti;
no sebevrednovanje se usmjerava nužno kako protiv
države tako i protiv *društva* i nadmašuje time ono komunalno
i ono komunističko – iz egoizma.
Komunizam čini načelo građanstva, da je Svatko
jedan imatelj (»vlasnik«), jednom nepobitnom istinitošću,
jednom zbiljnošću, budući da sad briga za *polučenjem* prestaje
i Svatko odmah *ima,* što *treba.* U njegovoj radnoj snazi
*ima* on svoje imućstvo i ako to ne upotrijebi, onda je sam za
to kriv. Hlepljenje i huškanje ima jedan kraj i nikoja
konkurencija ne ostaje tako često kao sada bez uspjeha, jer sa
svakom radnom pobudom donosi se u kuću jedna dostatna
potreba. Tek sada se je *zbiljski imatelj,* jer nekome, ono što
on ima u svojoj radnoj snazi ne može više tako izmaći, kao
što mu prijeti u konkurentnom gospodarstvu svakog trena
da utekne. Biva se *bezbrižnim* i osiguranim imateljem. A to
se je baš time, da se svoje imućstvo više ne traži u nekoj robi,
nego u vlastitom radu, radnom imućstvu, dakle time da se
je jedan *lump,* jedan čovjek samo idealnog bogatstva. *Ja*
međutim ne mogu Mene malim zadovoljiti, što Ja steknem
svojim radnim imućstvom, jer moje imućstvo ne opstoji
puko u mom radu.
Svojim radom mogu Ja vršiti službu predsjednika,
ministra itd.; ove službe iziskuju samo jednu opću naobrazbu,
naime jednu takvu, koja je opće doseziva (jer opća naobrazba
nije puko ta, koju je svatko dosegao, nego uopće ona, koju
svatko može doseći, dakle svaka specijalna, npr. medicinska,
militaristička, filološka naobrazba, o kojoj nijedan »obrazovani
čovjek« ne vjeruje da prelazi njegove snage) ili uopće
samo jedna svima moguća vještost.
Iako može svatko vršiti ove službe, ipak im tek
ona jedina, njemu samo vlastita snaga pojedinca daje takoreći
život i obznačaj. Da on njegovu službu ne vodi kao neki
»običan čovjek«, nego u nju ulaže imućstvo njegove jedinosti,
to mu se još ne plaća, ako ga se uopće plaća samo kao činovnika
ili ministra. Ako Vam je to on učinio iz zahvalnosti
i hoćete li Vi ovu hvale vrijednu snagu Jedinog zadržati,
onda ga nećete smjeti platiti kao nekog pukog čovjeka, koji
obavlja samo Ljudsko nego kao Jednog koji izvršava Jedino.
Učinite s vašim radom jednako!
O mojoj jedinosti ne da se utvrditi nikakva opća
pristojba, kao za ono, što Ja činim kao Čovjek. Samo o zadnjem
može se odrediti jedna pristojba.
Ipak postavite dakle jednu opću procjenu za ljudske
radove, no ne lišite vašu jedinost vaših zasluga.
*Ljudske* ili *opće* potrebe mogu biti zadovoljene
društvom; za *jedine* potrebe moraš Ti zadovoljenje tek tražiti.
Nekog prijatelja ili neku uslugu prijateljstva, čak neku
uslugu pojedinca ne može Ti društvo pribaviti. A ipak u svim
trenucima bit će Ti potrebita jedna takva usluga i u najnoznatnijim
prigodama trebat ćeš nekoga, tko Ti je od pomoći.
Zato se ne oslanjaj na društvo, nego gledaj da bi imao – da
otkupiš zadovoljenje tvojih želja.
Da li je novac među egoistima za zadržati? – Za
stari žig lijepi se jedan nasljeđeni posjed. Ne date li se
više njime platiti, onda je on ruiniran, ne činite li ništa
za taj novac, onda se on lišava sve moći. Brišite *nasljeđe*
i okrnjili ste sudski pečat egzekutora. Sada je Sve jedno
nasljeđe, da li je već ono nasljeđeno ili očekuje svoje nasljednike.
Ako je to ono Vaše, što to onda puštate da Vam se
zapečati, zašto štujete pečat?
No zašto Vi ne biste kreirali neki novi novac?
Uništavate li robu, kad joj oduzmete nasljedni pečat? Sad novac
jest jedna roba i to jedno bitno *sredstvo* ili imućstvo.
Jer on štiti od okoštavanja imućstva, drži se u opticaju i
odjelovljuje svoju prođu. Znate li neko bolje sredstvo razmjene,
ipak, opet će to biti neki »novac«. Ne oštećuje Vas
novac, nego vaše neimućstvo da ga si uzmete. Pustite vaše
imućstvo da djeluje, priberite se i novca – vašeg novca,
novca *vašeg* žiga – neće nedostajati. Raditi pak, Ja to ne
nazivam »vaše imućstvo pustiti da djeluje«. Koji »samo rad
traže« i »marljivo raditi hoće«, spremaju si sami neizostavivu –
nezaposlenost.
O novcu ovisi sreća i nesreća. On je zato u građanskom
razdoblju jedna moć, jer ga, udvarajući mu se kao
nekoj djevojci, Nitko neće nerazrješivo oženiti. Sva romantika
i viteštvo *snubljenja* nekog vrijednog predmeta opet
oživljava u konkurenciji. Novac, jedan predmet čežnje otimaju
smioni »vitezovi industrije«.
Tko ima sreću, vodi nevjestu kući. Lump ima sreću,
on ju vodi u svoje domaćinstvo, »društvo« i uništava
djevicu. U njegovoj kući ona više nije nevjesta, nego **žena**,
a s djevičanstvom gubi se i ime spola. Kao kućanica zove se
novčana djevica »rad«, jer je »rad« ime muškarca. Ona je
jedan posjed muža.
Da bi se ova slika, dovršila, tako je dijete rada
i novca opet jedna djevojka, jedna neudata, dakle novac, ali
s izvjesnim podrijetlom u radu, njenom ocu. Forma lica,
»slika« nosi jedan ini žig.
Što se zaključno još jednom tiče konkurencije,
ona opstoji baš time, što se za *njenu stvar* Svi ne zauzimaju
i o njoj međusobno ne *sporazumijevaju.* Kruh je npr. potreba
svih stanovnika jednog grada; stoga bi se oni mogli lako
sporazumjeti da osnuju neku javnu pekaru. Mjesto toga prepuštaju
oni opskrbu potrebe konkurirajućim pekarima. Isto
tako meso mesarima, vino trgovcima vina itd.
Uskinuti konkurenciju ne znači toliko kao povlađivati
ceh. Razlika je ova: U *cehu* jest pekarstvo itd. stvar
cehovaca; u *konkurenciji* stvar proizvoljnih takmaca; u *udružbi*
onih, koji trebaju pekarske proizvode, dakle moja, tvoja
stvar, nije niti stvar cehovca niti koncesioniranog pekara nego
stvar onih *Udruženih.*
Ako se Ja ne staram o *mojoj* stvari, onda moram
*osobito naklono* uzeti, što je ini Meni voljan dati. Da imam
kruha, jest moja stvar, želja i žuđenje, a ipak se to prepušta
pekarima i nada se najviše njihovom kavgom, njihovim pretjecanjem
čina, njihovim takmičenjem, ukratko njihovom konkurencijom
polučiti neku dobit na koju se kod cehovaca, koji
su *posve* i *sami* bili u vlasništvu prava pečenja, nije moglo
računati. – U dobavljanju i proizvođenju onog, što svatko
treba, trebao bi i svatko sudjelovati; to je *njegova* stvar, njegovo
vlasništvo, ne vlasništvo cehovskog ili koncesioniranog
majstora.
Osvrnimo se još jednom nazad. Djeci ovog svijeta,
ljudskoj djeci pripada svijet; on nije više božji nego ljudski
svijet. Toliko koliko si svaki čovjek od njega može pribaviti,
naziva on onim svojim; samo istinski čovjek, država, ljudsko
društvo ili čovječanstvo će gledati, da Netko ne učini ništa ino
Svojim nego što si on kao Čovjek, tj. na ljudski način privlasti.
Neljudsko vlaštenje nije od čovjeka dopušteno, tj. ono
je jedno »zločinačko«, kao što je obrnuto ono ljudsko jedno
»pravno«, jedno na »pravnom putu« stečeno.
Tako se govori od revolucije.
No moje vlasništvo nije neka stvar, budući da ova
ima jednu od Mene neovisnu egzistenciju; moje vlastito je
samo moja vlast. Ne ovo drvo nego moja vlast i raspolaganje
njom jest ono moje.
Kako se sad ova vlast naopako izražava? Kaže se:
Ja imam jedno pravo na ovo drvo ili ono je moje *pravno* vlasništvo.
*Stekao* sam ga dakle pomoću vlasti. Da vlast mora
dalje trajati, time je ono i *potvrđeno* ili bolje: da vlast nije
neko za sebe egzistirajuće, nego ima egzistenciju samo u
*silnom Ja,* u Meni, Silnome, to se zaboravlja. Vlast biva, kao
ine moje *vlasnosti,* npr. ljudskost, majestet itd. uzdignuta
do jednog bića za sebe, tako da ona još egzistira, ako već
odavno nije više *moja* vlast. Na taj način preobražena u jednu
sablast, jest vlast – *pravo.* Ova *ovječita* vlast ne gasi ni
mojom smrću, ne biva prenesena ili »nasljeđena«.
Stvari sada zbilja ne pripadaju Meni, nego pravu.
S druge strane, to nije ništa drugo nego jedna
opsjena. Jer vlast pojedinca postaje samo tako permanentna
i jedno pravo, da ini svoju vlast povežu s njegovom. Tlapnja
opstoji u tome, da oni ne vjeruju, da mogu opet svoju vlast
povući nazad. Ponovno ona ista pojava da vlast biva rastavljena
od Mene. Ja ne mogu vlast, koju sam dao posjedniku,
ponovno uzeti. »Opunomoćilo« se, moć se razdala, odreklo se
toga, da se osvjesti za jedno bolje.
Vlasnik može svoju vlast i svoje pravo pridati jednoj
stvari, kad ih pokloni, potrati i sl. A ne bismo li Mi mogli
vlast, koju smo onom posudili ujednako napustiti?
Pravni čovjek, *pravednik* ne žudi da nazove svojim
vlastitim nešto, što on nema s pravom ili za što nema pravo,
dakle samo *pravovaljano vlasništvo.*
Tko sad ima biti sudac i njemu dosuditi njegovo
pravo? Najzad ipak Čovjek, koji mu dodjeljuje ljudska prava:
onda on može u jednom nekonačno daljnjem smislu reći poput
Terenca: humani nihil a me alienum puto, tj, *ono ljudsko je
moje vlasništvo.* On to može postaviti kako hoće, od jednog
suca na ovom stojištu on ne može uteći i u naše vrijeme su
po neki suci, koje se izabralo, stupili jedan spram drugog u
dvije na smrt neprijateljske osobe, naime u boga i Čovjeka.
Jedni se pozivaju na ono božansko, ini na ono ljudsko pravo
ili na prava čovjeka.
Toliko je jasno, da se u oba slučaja Jedini ne
opunomoćuje.
Potražite Mi danas neki postupak koji ne bi bio
jedna povreda prava! Uvijek bivaju s jedne strane ljudska
prava gažena nogama, dok protivnici ne mogu otvoriti usta,
a da ne proizvedu blasfemiju protiv božjeg prava. Udjelite li
neku milostinju, onda izrugivate neko ljudsko pravo, jer
odnos između prosjaka i dobrotvora je jedan neljudski, izrazite
li neku dvojbu, onda se ogriješujete spram jednog
božjeg prava. Jedete li suhi kruh sa zadovoljstvom, onda
povređujete ljudsko pravo vašom ravnodušnošću; jedete li
ga s nezadovoljstvom, onda ružite božje pravo vašom mrzovoljom.
Nema Jednog među Vama, koji ne bi u svakom trenu
počinio neki zločin: vaši govori su zločini i svako kočenje
vaše slobode govora nije manje jedan zločin. Vi ste svi zajedno
zločinci!
Ipak Vi ste to samo, dok Vi Svi stojite na *pravnome tlu,*
tj. dok Vi ni jednom ne znate i ne znate cijeniti da
ste zločinci.
Nepovredivo ili *sveto* vlasništvo izraslo je na baš
tom tlu: ono je jedan *pravni pojam.*
Neki pas vidi kost u vlasti inog i odustaje samo
ako se ćuti preslabim. Čovjek pak respektira pravo *inog* na
njegovu kost. Ovo dakle važi kao *ljudsko,* ono kao *brutalno*
ili »egoističko«.
I kao ovdje, tako znači uopće to *»ljudsko«,* ako
se u Svemu vidi nešto *duhovno* (ovdje pravo), tj. ako se sve
učini jednom sablasti i odnosi se spram tog kao spram neke
sablasti, koja se doduše u svojoj pojavnosti može poplašiti
ali ne usmrtiti. Ljudsko je to da se ono Pojedinačno ne zrije
kao Pojedinačno, nego kao jedno Opće.
Na prirodi kao takvoj ne respektiram Ja više ništa,
nego si znam spram nje za sve dati pravo; nasuprot na drvetu
u onom vrtu moram respektirati *tuđost* (jednostrano se kaže:
»vlasništvo«), moram se njega okaniti. To se dokrajčuje samo
onda, ako ono drvo mogu prepustiti doduše nekom inom,
kao što svoj štap itd. prepuštam nekom inom, no ne motrim
ga od početka kao Meni tuđeg, tj. svetog. Pače Ja ne činim
nikakav zločin, ako ga hoću posjeći i ono ostaje moje vlasništvo
i za tako dugo dok ga inom odstupim: ono jest i ostaje
*moje.* U imućstvu bankara vidim Ja tako malo nešto tuđe,
kao Napoleon u zemljama kraljeva: Mi ne *»zaziremo«* da to
*»osvojimo«* i ogledavamo se također za sredstvima za to. Dakle
Mi odiremo s njega *duh tuđosti* pred kojim smo strahovali.
Zato je nužno da Ja više ništa ne zahtjevam *kao
Čovjek,* nego sve kao Ja, ovaj Ja, time ništa Ljudsko nego
Moje, tj. ništa što Meni kao Čovjeku pridolazi nego – što Ja
hoću i jer Ja to hoću.
Pravno ili pravovaljano vlasništvo nekog inoga bit
će samo ono koje je Tebi po volji, da je to njegovo vlasništvo,
Prestane li Ti biti po volji, onda ono za Tebe gubi pravovaljanost a
apsolutno pravo na njemu ćeš ti ismijati.
Osim ovog do sada raspravljenog vlasništva predbacuje
se u ograničenom smislu našoj strahopoštivalačkoj
ćudi jedno ino vlasništvo na kojem se još daleko manje
»smijemo ogriješiti«. To vlasništvo opstoji u duhovnim dobrima,
u »svetištu nutarnjeg«. Što neki čovjek drži svetim,
to nitko mi ne smije izrugivati, jer kolikogod je ono uvijek
neistinsko i kolikogod se gorljivo nastoji njegove pristalice i
vjernike »na ljubazan i skroman način« uvjeriti o nekom istinskom
svecu, ipak se ono samo *Sveto* ima vazda na tome
štovati: Zabludjeli ipak vjeruju u Sveto pa makar u neko
neispravno i zato se mora njegova vjera u Sveto barem
poštovati.
U sirovijim vremenima nego što su naša, običavalo
se tražiti jednu određenu vjeru i zahtjevala predanost jednoj
određenoj svetosti, a s krivovjercima nije se postupalo baš
najnježnije; otkako se međutim »slobodnost vjere« sve više
i više širila, rastočio se postepeno »gorljivi bog i jedini gospodar«
u jedno prilično opće »najviše bistvo« i humanoj
toleranciji je bilo dovoljno ako je samo Svatko »jednu svetost«
štovao.
Dovedeno do ljudskog izražaja, to sveto jest »sam
Čovjek« i »ono Ljudsko«. S varljivim prividom, kao da je ono
Ljudsko posve naše vlastito i slobodno od svake onostranosti
kojom je ono božje natovareno, kao da je Čovjek toliko kao
Ja ili Ti, može čak nastati ponosna tlapnja, da o nekom »svecu«
dalje nema govora i da se Mi sada posvuda ćutimo prisno,
a ne više u Neprisnom, tj. svetom i svetoj jezi: u ushićenju
zbog »konačno pronađenog Čovjeka« biva egoistički bolni
zov prečut a tako nastali povjerljiv utvor uzet za naše
istinsko Ja.
Ne »Humanus znači svetac« (v. Goethe), a ono Humano
je samo ono najzvonjavije Sveto.
Obrnuto se izražava egoist. Baš zato, jer Ti nešto
držiš svetim, Ja se Tebi rugam i kad bih štovao čak Sve na
Tebi, baš tvoje svetište Ja ne štujem.
Kod ovih suprotstavljenih nazora mora se prednimiti
i jedno proturječno ponašanje spram duhovnih dobara:
egoist ih inzultira, onaj religiozni (tj. svatko, tko iznad sebe
postavlja svoje »bistvo«) mora ih konzekventno – štititi. No
koja se duhovna dobra imaju štititi, a koja ostaviti nezaštićenima,
to ovisi potpuno o pojmu, koji se čini o »najvišem bistvu«,
i Bogobojazni npr. ima više za štititi nego Čovjekobojazni
(liberal).
Na duhovnim dobrima, za razliku od onih osjetilnih, bivamo
Mi povrijeđeni na duhovan način, a grijeh spram
istih opstoji u jednom direktnom *obesvećenju,* dok se spram
onih osjetilnih dešava krađa i otuđenje: dobra sama bivaju
obezvrijeđena i oskvrnjena, ne puko uskraćena, ono Sveto
biva neposredno ugroženo. Rječju »bezočnost« ili »drskost«
označene je Sve, što spram duhovnih dobara, tj. spram
svega što Nam je sveto može biti *skrivljeno* i ruganje, pogrda,
prezir, zdvojnost i sl. su samo različite suvrste *zločinačke
drskosti.*
Da obesvećenje može biti počinjeno na najrazličitije
načine, ima se ovdje zaobići i osobito se podsjetiti samo
na ono obesvećenje, koje jednim *neograničenim tiskom* prijeti
opasnošću onom Svetom.
Doklegod se i samo za Jedno duhovno bistvo još
zahtijeva respekt, moraju govor i tisak u ime ovog bistva
slugovati; jer baš dotle bi mogao egoist svojim *očitovanjima*
spram istih »prestupiti« u čemu on mora barem »pripadajućom
kaznom« biti spriječen, ako se neće radije latiti ispravnijeg
sredstva, sprečavajuće policijske vlasti, npr. cenzure.
Kojeg li uzdisanja za slobodom tiska! Od čega
treba tisak biti oslobođen? Doista od jedne ovisnosti, pripadnosti
i podložnosti! Od toga se pak osloboditi, jest baš stvar
svakoga i može se sa sigurnošću prednimiti, da ako si se Ti
izbavio iz podložnosti, da će također i ono, što Ti sastavljaš
i pišeš, Tebi *navlastito* pripadati, umjesto da je *u službi* bilo
koje moći mišljeno i postavljeno. Što može jedan kršćanski
vjernik reći i dati tiskati, što bi bilo slobodnije od one kršćanske
vjerovnosti, nego što je to on sam? Ako nešto ne mogu i
ne smijem pisati, onda je možda prva krivnja na *meni.* Tako
malo se čini da ovo pogađa stvar, tako blizu se ipak nalazi
upotreba. Jednim zakonom o tisku Ja povlačim ili puštam
da se mojim objavljenjima povuče granica iznad koje slijedi
nepravo i kazna istog. Ja sam Mene *ograničavam.*
Ima li tisak biti slobodan, onda ne bi baš ništa
bilo tako važno kao njegovo oslobođenje od svake prisile,
koja bi mu se mogla nanijeti u *ime zakona.* A da do toga
dođe, morao bih se baš Ja sam razriješiti poslušnosti spram
zakona.
Naravno, apsolutna slobodnost tiska jest kao svaka
apsolutna slobodnost besmislica. Od mnogo čega može se
osloboditi, no uvijek samo od onoga, od čega sam i Ja slobodan.
Oslobodimo li se onog svetoga, postanemo li *bezbožni* i
*bez-zakoniti,* onda će takove postati i naše riječi.
Tako malo kao što *Mi* u svijetu možemo biti odriješeni
svake prisile, tako malo može naše pismo istoj uteći.
Tako pak slobodnim kao što smo Mi, tako slobodnim možemo
Mi i njega učiniti.
On mora dakle postati Naše *vlastito,* umjesto, da
kao do sada, jednom utvoru služi.
Ostaje se u nejasnom pri zovu za slobodom tiska.
Što se tobože zahtjeva, jest to, da bi država trebala pustiti
tisak slobodno; što se pak navlastito i bez da se zna, hoće
imati, jest to, da se tisak oslobodi od države ili države otarasi.
Ono jest jedna *peticija* na državu, ovo jedna *pobuna* protiv
države. Kao jedna »molba za pravo«, čak kao jedan ozbiljan
zahtjev za zakonom o slobodi tiska, predmnijeva on državu
kao *davatelja* i može se nadati samo jednom *poklonu,* jednom
pripuštanju, jednom oktrojiranju. Doista moguće, da
jedna država tako besmisleno postupi, da dopusti zahtijevani
poklon; no Sve je za opkladiti se, da primatelji poklona neće
znati poklon upotrijebiti, dok god promatraju državu kao
jednu istinitost: oni neće na tom »Svetom« prestupiti i protiv
svakoga tko bi se to htio usuditi, proglasit će jedan kazneni
zakon o tisku.
Jednom riječju, tisak ne biva od tog slobodan, od
čega Ja nisam slobodan.
Iskazujem li Ja Mene možda time kao protivnik
slobode tiska? U suprotnom, Ja samo tvrdim, da se ona neće
nikada dobiti, tj. ako se nju, slobodu tiska samo hoće, tj.
ako se ide samo za jednom neograničenom dozvolom. Prosjačite
samo uvijek dalje tu dozvolu: Vi ćete moći vječito na to
čekati, jer nema nikoga na svijetu, tko bi Vam ju mogao
dati. Doklegod se Vi za upotrebu tiska hoćete dati »ovlastiti«
dozvolom tj. slobodom tiska, živite u ispraznoj nadi i jadanju.
»Besmisao! Ti, koji gajiš takve misli, kao što stoje
u tvojoj knjizi, možeš ih nažalost samo nekim sretnim slučajem
ili kriomice objaviti; ipak, hoćeš li se protiv toga
žestiti da se vlastita država tako dugo salijeće i dodijava, dok
ona ne da uskraćenu dozvolu tiska?« Dakle jedan oslovljeni
spisatelj bi ipak možda – jer drskost takvih ljudi ide daleko –
uzvratio slijedeće: »Točno odvagnite vaš govor! Jer što
Ja činim da bi si za svoju knjigu pribavio slobodu tiska?
Pitam li Ja za dozvolu ili pače tražim li bez svih pitanja o
zakonitosti jednu povoljnu prigodu i laćam li je se punom
bezobzirnošću spram države i njenih želja? Ja – mora biti
izgovorena užasna riječ – Ja varam državu. Nesvjesno činite
Vi to isto. Vi ju, ishodeći od vaših tribuna, nagovarate da bi
se ona morala okaniti svoje svetosti i nepovredivosti, da bi
se morala izvrći napadima pisaca, a da ne bi trebala stoga
strahovati pred opasnošću. No Vi ju varate; jer je s njenom
egzistencijom svršeno, čim ona izgubi svoju nepribliživost.
*Vama* bi naravno ona mogla dozvoliti slobodu pisanja, kao
što je to učinila Engleska; Vi ste *državni vjernici* i nemoćni
da pišete protiv države, iako je uvijek i hoćete reformirati i
»ukloniti njene nedostatke«. Ali kako, ako su se državni
protivnici okoristili slobodnom rječju i neumoljivim razlozima
jurišali protiv crkve, države, ćudoreda i svega »svetog«? Vi
ste bili onda prvi, koji su u užasnim stravama oživotvorili
*rujanske zakone.* Prekasno ste onda požalili glupost, koja Vas
je prije učinila tako spremnima, da nagovorite i obmanite
državu ili državnu vladu. – Ja pak dokazujem mojim činom
samo nešto dvojako. Jednom to, da je sloboda tiska uvijek
vezana na »povoljne prigode«, tako nije nikada jedna apsolutna
slobodnost; drugo pak to, tko ju hoće uživati, mora potražiti
i gdje je moguće stvoriti povoljnu prigodu, tako da istakne
svoju *vlastitu korist* protiv države, te sebe i svoju volju drži
višom od države i svake »više moći«. Ne u, nego samo protiv
države može se postići sloboda tiska; ona nije, treba li se
uspostaviti, kao slijed jedne *molbe,* nego kao djelo jedne
*pobune* za polučiti. Svaka molba i svaki zahtjev za slobodom
tiska jest već jedna, da li svijesna ili nesvijesna pobuna, što
si samo filistarska polovičnost neće i ne može priznati, dok
ona drhteći neće to na uspjehu jasno i neoborivo vidjeti. Jer
moljena sloboda tiska ima naravno u početku jedno ljubazno
i dobronamjerno lice, budući da ona u najudaljenijem nije
nastrojena da jednom dopusti »drskosti tiska« da se uzdigne;
no malo pomalo biva njeno, srce otvrdjelo i kod nje se udvorava
posljedak, da jedna slobodnost ipak nije nikakva slobodnost,
ako stoji u *službi* države, ćudoreda ili zakona. Doduše
jedna slobodnost cenzurske prisile ipak nije nikakva slobodnost
zakonske prisile. Tisak, jednom spopadnut slobodarskom
pohotom, hoće bivati uvijek slobodnijim, dok si pisac konačno
ne kaže: Ja sam ipak tek onda posve slobodan, ako ne pitam
za Ništa; pisanje pak je slobodno samo ako je ono moje
*vlastito* koje Meni ne biva diktirano nikakvom moći ili autoritetom,
nikojom vjerom, nikakvim zazorom; tisak ne mora
biti slobodan – to je premalo – on mora biti *moj:* – *vlastitost
tiska* ili *vlasništvo tiska,* to je ono što Ja hoću
Meni uzeti«.
»Sloboda tiska je samo *dozvola tiska,* a država mi
neće i ne može nikada dobrovoljno dozvoliti, da ju pomoću
tiska smeljem.«
»Shvatimo zaključno, kad Mi gornji, još rječju
»sloboda tiska«, kolebljiv govor popravljamo, radije jest ovako:
*sloboda tiska,* glasan zahtjev liberala, jest svakako moguća
u državi, da, ona je moguća samo *u* državi, jer je ona jedna
dozvola, sljedbeno dozvolitelj, država ne smije nedostajati.
Kao dozvola pak ima ona svoje granice baš u toj državi, koja
ipak neće odobravajući trebati više dozvoliti nego što se slaže
s njom i njenom dobrobiti: ona joj propisuje ovu granicu kao
*zakon* njenog tubitka i njenog širenja. Da jedna država podnosi
više od druge, jest samo jedna kvantitativna razlika, koja
ipak samo političkim liberalima leži na srcu: oni hoće u
Njemačkoj npr. samo jedno »*proširenije, daljnje* dopuštenje
slobodne riječi«. »Sloboda tiska«, koja se traži, jest jedna stvar
*naroda* i prije nego što je narod (država) ne posjeduje, Ja je
ne smijem upotrijebiti. S gledišta vlasništva tiska to se odnosi
inako. Moj narod može biti lišen slobode tiska, Ja izabirem
Meni jednu lukavštinu ili vlast, da bih tiskao – dozvolu tiskanja
uzimam Ja samo od – *Mene* i moje snage.
»Ako je *tisak moj vlastit,* onda Ja za njegovu primjenu
potrebujem dozvolu države tako malo, kao što ju Ja
tražim da bih si useknuo moj nos. Moje *vlasništvo* jest tisak
od onog trena gdje Meni ništa više ne nadilazi Mene: jer od
ovog momenta prestaju država, crkva, narod, društvo i sl.,
jer oni samo preziranju, koje Ja imam predamnom, zahvaljuju
svoju egzistenciju, i s izčezavanjem ovog neuvažavanja ugasuju
se oni sami: oni su samo, ako su *iznad Mene,* samo su
kao *moći i moćnici.* Ili Si Vi možete zamisliti jednu državu,
čiji stanovnici svi zajedno za nju ništa ne mare? Ona bi tako
doista bila jedan san, jedna prividna egzistencija, kao »jedinstvena
Njemačka«. »Tisak jest moj vlastiti, čim sam Ja sâm
moj vlastit, jedan Vlastiti: egoisti pripada svijet, jer on ne
pripada nikakvoj moći svijeta.«
»Pri tom bi moj tisak još uvijek mogao biti vrlo
*neslobodan,* kao npr. u ovom trenu. Svijet je pak veliki i
pomaže si baš koliko je moguće. Kad bih Ja htio odpustiti moj
tisak iz *vlasništva,* onda bih to mogao lako domašiti, da bih
posvuda smio toliko tiskati, koliko bi moji prsti producirali.
No budući da Ja hoću potvrditi moje vlasništvo, tako moram
nužno prevariti moje neprijatelje. »Ne bi li Ti prihvatio njenu
dozvolu, ako bi Ti ona bila dana?« Naravno, s radošću: jer bi
Mi njena dozvola bila jedan dokaz, da sam Ju omamio i doveo
do puta propasti. Do njene dozvole Mi nije stalo, no tim više
do njene ludosti i njenog poloma. Ja ne snubim njenu dozvolu,
umiljavajući se jednako kao politički liberali, da Mi oboje,
oni i Ja, mirno jedan pored i s drugim izađemo na kraj, da
baš jedan drugoga možemo uzdizati i potpirati, nego Ja snubim,
da ih se pusti da na istome iskrvare, čime bi konačno
oni koji dozvoljavaju sami prestali. Ja postupam kao svjestan
neprijatelj, kad ili zakidam i *koristim* njihovu nepromišljenost.«
»*Moj* jest tisak, ako iznad njegovog korištenja ne
priznam baš nikakvog *suca* osim Mene, tj. ako nisam više za
pisanje određen ćudorednošću ili religijom ili respektom pred
državnim zakonima i sl. nego samo Sobom i mojim egoizmom!« –
Što Vi sad imate onome, koji Vam daje jedan tako
drzak odgovor, uzvratiti? – Mi dovodimo pitanje najgorljivije
možda u slijedeći položaj: Čiji je tisak, narodan (državan)
ili moj? Politički sa svoje strane ne smjeraju ništa dalje,
nego da oslobode tisak od osobnih i samovoljnih napada
moćnika, a da ne misle na to, da bi on, da bi zbilja bio
otvoren za svakoga, morao biti slobodan i od zakona, tj. od
narodne volje (državne volje). Oni hoće iz njega učiniti jednu
»narodnu stvar«.
Vlasništvom naroda je on postao ali još daleko
udaljen od toga da bude ono moje, pače on zadržava za Mene
podređen obznačaj jedne *dozvole.* Narod se igra suca nad
mojim mislima za koje mu Ja dugujem račun i jesam odgovoran.
Porotnici imaju, ako su napadnute njihove fiksne ideje,
isto tako tvrde glave i srca kao najukočeniji despoti i
njihovi ropski činovnici.
U »Liberalnim stremljenjima«[89] tvrdi E. Bauer, da
je sloboda tiska u apsolutnoj i konstitucionalnoj državi nemoguća,
u »slobodnoj državi« naprotiv ona nalazi svoje mjesto.
»Ovdje«, to znači, »jest priznato, da pojedinac, jer više
nije pojedinačni, nego član jedne istinske i umne općenitosti,
ima pravo sebe izraziti.« Dakle ne pojedinac, nego »član« ima
slobodu tiska. Mora li se pak pojedinac za potrebu slobode
tiska tek preko svoje vjere u ono opće, narod protjerati,
nema li on ovu slobodnost *vlastitom vlašću,* onda je ona jedna
*narodna slobodnost,* slobodnost koja mu biva dodjeljena radi
njegovog vjerovanja, njegovog »članstva«. Obrnuto, baš kao
pojedincu jest slobodnost svakome otvorena da se izrekne.
No on nema »pravo«, ona slobodnost svakako nije njegovo
»sveto pravo«. On ima samo *vlast;* vlast pak ga čini samo vlastiteljem.
Ja ne trebam nikakvu koncesiju za slobodu tiska,
ne trebam »odobrenje« naroda za to, ne trebam »pravo« za to
i nikakvo »ovlaštenje«. I slobodu tiska, kao svoju slobodu,
moram Ja Meni »uzeti«; narod »baš kao jedini sudac« ne može
Mi ju *dati.* On može slobodnost, koju Ja Meni uzimam, dopustiti
ili se od nje braniti: dati, pokloniti, jamčiti ju on ne može.
Ja je vršim *usprkos* narodu, čisto kao pojedinac, tj. Ja ju
izborujem od naroda, mog – neprijatelja, i zadržavam ju
samo, ako ju zaista od njega izborim, tj. Meni *uzmem.* No Ja
ju uzimam, jer je ona moje vlasništvo.
[89] Die liberalen Bestrebungen in Deutschland. Zürich und Winterthur
1843., Heft 2, s. 9177. [citat s. 95]
Sander, protiv kojeg govori E. Bauer, zahtjeva
(str. 99) slobodu tiska »kao pravo i slobodnost *građana u
državi*«. Što čini E. Bauer inako? I njemu je ona samo jedno
pravo slobodnog *građana.*
I pod imenom jednog »općeg ljudskog prava« traži
se sloboda tiska. Naprotiv prigovor bijaše obrazložen: Ne
zna nju svaki čovjek ispravno upotrijebiti; jer svaki pojedinac
nije istinski Čovjek. *Čovjeku* kao takvom ne uskraćuje
ona nikada jednu vladu: no Čovjek ne piše baš ništa, jer je
on jedna sablast. Ona ju je uskraćivala vazda samo *pojedincima*
i dala ju inima, npr. njihovim organima. Dakle ako bi
se ona htjela imati za Sve, onda bi se upravo moralo tvrditi,
da ona pripada pojedincu, Meni, ne Čovjeku ili ne pojedincu,
ukoliko je on Čovjek. Neki ini kao neki čovjek (npr. neka životinja)
i onako ju ne može upotrijebiti. Francuska vlada npr.
ne usporava slobodu tiska kao ljudsko pravo, no ona traži od
pojedinca za nju jednu kauciju, da je on zaista Čovjek; jer
ne pojedincu, nego Čovjeku dodjeljuje ona slobodu tiska.
Baš izlikom, da ono *nije ljudsko,* uskratilo se Meni
ono Moje: ono Ljudsko Mi se ostavilo neokrnjenim.
Slobodu tiska može ostvariti samo jedan *odgovoran*
tisak, *neodgovoran* proizlazi samo iz vlasništva tiska.
Za obraćaj s ljudima biva za one koji žive religiozno,
postavljen gore jedan naročiti zakon, čija se sljedba
katkad na griješan način usudila zaboraviti, no njegovu apsolutnu
vrijednost nikada poricati; to je zakon – *ljubavi,*
kojem ni oni još nisu postali nevjerni, koji izgleda da se
bore protiv njenog principa i mrze njeno ime; jer i oni imaju
još ljubav, oni ljube iskrenije i zvonkije, oni ljube »Čovjeka
i čovječanstvo«. Formuliramo li smisao ovog zakona,
onda će on biti otprilike slijedeći: Svaki čovjek mora imati
neko Nešto, što mu je iznad njega samog. Ti trebaš tvoj »privatni
interes« zapostaviti, ako važi dobrobit inih: dobro
otadžbine, društva, opće dobro, dobro čovječanstva dobra
stvar i sl. Otadžbina, društvo, čovječanstvo, itd. moraju Tebi
biti iznad Tebe, i spram njihovog interesa mora tvoj »privatni
interes« zaostajati; jer Ti ne smiješ biti nikakav – egoist.
Ljubav jest jedan dalekosežan religiozan zahtjev,
koji se ne ograničava na ljubav prema bogu ili ljudima, nego
u svakom pogledu stoji sasvim gore. Što god Mi radimo, mislimo,
hoćemo, uvijek ima ljubav biti razlog tome. Tako Mi
smijemo doduše suditi ali samo »s ljubavlju«. Biblija svakako
smije biti kritizirana i to vrlo temeljito, no kritičar mora
prije svih stvari nju *ljubiti* i u njoj vidjeti svetu knjigu.
Znači li to nešto ino nego: on ju ne smije kritizirati do
smrti, on ju mora pustiti opstojati i to kao neko Sveto,
Neoborivo? – Također u našoj kritici o ljudima treba ljubav
ostati nepromjenljivi temeljni ton. Izvjesno nisu sudovi,
koje pobuđuje mržnja, baš naši *vlastiti* sudovi, nego sudovi
Nama zagospodarjele mržnje, pomržnjeli sudovi. No jesu li
sudovi, koje Nam pobuđuje ljubav, više naši *vlastiti?* Oni su
sudovi Nama zagospodarjele ljubavi, jesu »ljubazni, obazrivi«
sudovi, nisu naši *vlastiti,* dakle niti zbiljski sudovi. Tko
pred ljubavi gori za pravednošću, taj kliče: fiat iustitia,
pereat mundus. On može pitati i istraživati, što pravednost
navlastito jest ili zahtjeva i *u čemu* ona opstoji, no ne, *da
li* ona nešto jest.
Vrlo je istinito »Tko ostaje u ljubavi taj ostaje
u bogu i bog u njemu« (1. Ivan. 4, 16). Bog ostaje u njemu,
on ga se neće otarasiti, neće postati bezbožan, i on ostaje
u bogu, ne dolazi k sebi i u svoj vlastiti zavičaj, ostaje u ljubavi
prema bogu i ne biva bez ljubavi.
»Bog jest ljubav! Sva vremena i sva pokoljenja
prepoznaju u ovoj riječi središte kršćanstva.« Bog, koji je
ljubav, jest jedan nenametljivi bog: on ne može svijet ostaviti
na miru, nego ga hoće *učiniti blaženim.* »Bog je postao čovjek,
da bi učinio ljude božjima.«[90] On ima posvuda svoje ruke i
ništa se ne zbiva bez njih; posvuda ima on svoje »najbolje
namjere«, svoje »nepojmljive planove i odluke«. Um, koji jest
on sâm, treba također u cijelom svijetu biti pospješivan i
ozbiljavan. Njegovo očinsko skrbništvo lišava Nas sve samostalnosti.
Mi ne možemo ništa pametno činiti, a da to ne
znači: to je učinio bog! i ne možemo Si navući nikakvu nesreću
a da ne čujemo: to je bog dosudio; Mi nemamo ništa, što
ne bismo imali od njega: on je sve »dao«. No kako bog, tako
čini to Čovjek. Onaj hoće svijet partout *učiniti blaženim,* a
Čovjek ga hoće *usrećiti,* hoće sve ljude *učiniti sretnima.* Otud
hoće svaki »čovjek« um, o kojem mni da ga sâm ima, u
Svima probuditi: Sve treba biti na skroz umno. Bog se muči
s vragom, a filozof s neumom i onim slučajnim. Bog ne pušta
nikakvo bistvo da ide *svojim vlastitim* tokom a Čovjek Nas
hoće također pustiti da se samo ljudski ponašamo.
[90] Athanasius
No tko je pun svete (religiozne, ćudoredne, humane)
ljubavi, taj ljubi samo utvor, »istinskog Čovjeka« i prigušenom
nemilosrdnošću proganja pojedinca, zbiljskog čovjeka
pod flegmatičnim pravnim naslovom postupka protiv
»nečovjeka«. On nalazi to pohvalnim i neophodnim da se nemilosrdnost
vrši u najoporijoj mjeri; jer mu ljubav spram
utvora ili općenitosti zapovjeda da mrzi onog ne-sablasnog
tj. egoistu ili pojedinca; to je smisao čuvene ljubavne pojave,
koja se naziva »pravednost«. Onaj mučno tuženi nema očekivati
nikakvo čuvanje i nitko ne zastire prijateljski neko
pokrivalo preko njegove nesretne nagosti. Bez ganuća kida
strogi sudac zadnje dronjke isprike jadnom Okrivljenom s
tijela, bez sućuti vuče ga tamničar u njegov mukli stan, bez
pomirljivosti gura on ožigosanog nakon proteklog kaznenog
vremena opet među prezreno popljuvane ljude, njegovu dobru,
kršćansku, lojalnu subraću! Da, bez milosti vodi se neki
zločinac »dostojan smrti« na stratište i pred očima jednog
kličućeg mnoštva slavi okajani ćudoredni zakon svoju uzvišenu –
osvetu. Jedno može samo živjeti, ćudoredni zakon
ili zločinac. Gdje zločinci žive nekažnjeno, tu je ćudoredni
zakon propao, a gdje ovaj vlada, moraju oni pasti. Njihovo
neprijateljstvo je nerazorivo.
Upravo je kršćansko doba doba *milosrđa, ljubavi,*
brige, koje ljudima dostavlja, što im pripada, dovodi ih do
toga, da oni ispune svoj ljudski (božji) poziv. Dakle za obraćaj
se postavilo gore: to i to jest bistvo Čovjeka i sljedbeno
njegov poziv, za što ga je pozvao ili bog ili ga (prema današnjim
pojmovima) njegovo Čovjek-biti (vrsta) poziva. Otud
revnost obraćanja. Da komunisti i oni humani više nego
kršćani od čovjeka očekuju, ne odvodi ih nipošto od ovog
istog stojišta. Čovjekom treba ono Ljudsko postati. Kako
smjernima bijaše dovoljno, da mu ono Božansko postane
dijelom, tako zahtjevaju oni Humani da mu ono Ljudsko
ne zakržlja. Naravno, jer ono Egoistično mu se ne može
odobriti ili uzajmiti (dati u leno), nego si ga on sâm mora
pribaviti. Ono dodjeljuje ljubav, ovo može Meni samo
od Mene biti dano.
Dosadašnji obraćaj je počivao na ljubavi, ponašanju
*punom obzira,* jednom činjenju jednog za drugoga. Kako
se bilo dužnim, sebe učiniti blaženim ili blaženstvo, najviše
bistvo u sebe primiti i do jedne vérité (jedne istine i zbiljnosti)
dovesti, tako se bilo inima dužnim pomoći da realiziraju
njihovo bistvo i njihov poziv: baš se u oba slučaja bilo
dužnim bistvu Čovjeka prinositi do njegova ozbiljenja.
Samo nije se niti sebi dužno, nešto iz sebe, niti
inima, nešto iz njih učiniti: jer se svojem i inih bistvu nije
ništa dužno. Na bistvo poduprt obraćaj jest jedan obraćaj
s utvorom, ne sa zbiljskim. Obraćam li se Ja najvišem bistvu,
onda se Ja ne obraćam Meni i obraćam li se Ja bistvu čovjeka,
onda se Ja ne obraćam čovjeku.
Ljubav prirodnog čovjeka biva obrazovanjem jedna
*zapovijed.* Kao zapovijed pak pripada ona Čovjeku kao
takvom, ne Meni; ona je moje *bistvo* oko kojeg se diže graja,
nije moje vlasništvo. Čovjek, tj. ljudskost postavlja onaj
zahtjev na Mene, ljubav biva *zahtjevana,* jest moja *dužnost.*
Umjesto da bude zbilja *Meni* izvojevana, ona je izvojevana
onom općem, Čovjeku kao njegovo vlasništvo ili vlastitost:
»Čovjeku, tj. svakom čovjeku se priliči da ljubi: ljubiti jest
dužnost i poziv čovjeka itd.«.
Sljedbeno moram Ja ljubav Meni opet vindicirati
i iz moći čovjeka ju izbaviti.
Što izvorno bijaše *moje,* no *slučajno,* instinktivno
Mi bijaše kao vlasništvo čovjeka pozajmljeno; Ja postah
vazal, kad ljubih, postah vazal čovječanstva, samo jedan
egzemplar te vrste i ljubivši nisam postupao kao *Ja,* nego
kao *Čovjek,* kao ljudski egzemplar, tj. ljudski. Cijelo stanje
kulture jest *vazalno-feudalni sustav,* dokle je vlasništvo vlasništvo
Čovjeka ili čovječanstva a ne *moje.* Jedna strašna
vazalska država bijaše utemeljena, pojedincu sve opljačkano,
»Čovjeku« Sve prepušteno. Pojedinac se morao konačno kao
»grešnik skroz naskroz« pojaviti.
Ne trebam li Ja možda živo sudjelovati u osobi inoga,
ne trebaju li Mi *njegova* radost i *njegovo* dobro ležati na
srcu, ne treba li Mi užitak, kojeg mu spremam, nadilaziti ine
vlastite užitke? Naprotiv, nebrojne užitke mogu mu Ja s radošću
žrtvovati, nebrojnog mogu se Ja odreći za uzvišenje
*njegove* naslade, i što bi Mi bez njega bilo najdraže, to mogu
za njega staviti na kocku, moj život, moju dobrobit, moju slobodnost.
To sačinjava moju nasladu i moju sreću ako sebe
krijepim njegovom srećom i njegovom nasladom. No *Mene,
Mene samog* mu Ja ne žrtvujem, nego ostajem egoist i –
uživam u njemu. Ako mu Sve žrtvujem, što bih bez ljubavi
spram njega zadržao, onda je to vrlo jednostavno i čak navičajnije
u životu nego što se čini da jest; no to ne dokazuje
ništa dalje, nego da je ova jedna strast u Meni moćnija nego
sve ostale. Ovoj strasti žrtvovati sve ine, naučava i kršćanstvo.
Žrtvujem li Ja pak jednoj strasti ine, onda Ja još ne žrtvujem
zato *Mene* i ne žrtvujem ništa od onog, čime sam Ja istinski
Ja sâm, ne moju vlastitu vrijednost, moju *vlastitost.* Gdje
nastupi ovaj mučan slučaj, tu ne izgleda ništa bolje s ljubavlju
nego s bilo kojom inom strasti, koju Ja slijepo slušam.
Častohlepni, koji biva čestohlepljem zaveden i spram svakog
upozorenja koje jedan miran tren u njemu rađa, ostaje gluh,
taj je pustio da ova strast priraste do jedne nasilne gospodarice,
protiv koje on svaku moć razrješidbe smatra izgubljenom:
on je samog sebe predao, jer se ne može *razriješiti,*
dakle ne može od nje izbaviti: on je opsjednut.
Ja također ljubim ljude, ne puko pojedinačne nego
svakog. No Ja ih ljubim sa sviješću egoizma; Ja ih ljubim,
jer *Me* ljubav čini sretnim, Ja ljubim jer Mi je ljubljenje
prirodno, jer Mi se ono sviđa. Ja ne poznajem nikakvu »zapovijest
ljubavi«. Ja imam *sučuvstvo* sa svakim čuvstvenim bistvom
a njihova muka muči, njihova okrepa okrepljuje i Mene:
ubiti ih Ja mogu, mučiti ne. Naprotiv, smišlja veledušan,
krepostan filistarski vladar Rudolf u Misterijama Pariza, jer
ga oni zli »rasrđuju«, njihove muke.[91] Svako sučuvstvo dokazuje
samo, da je čuvstvo onih čuvstvenih i moje moje vlasništvo,
dok nemilosrdan postupak »pravednika« (npr. protiv
notara Ferranda) jednači s bezčuvstvom onog razbojnika, koji
prema mjeri njegova ležaja zatvoreniku odrezuje ili isteže
noge: Rudolfov ležaj, prema kojem on kroji ljude, jest pojam
»dobroga«. Čuvstvo za pravo, krepost itd. čini nemilosrdnim i
netolerantnim. Rudolf ne ćuti kao notar nego obrnuto, on ćuti,
da »se zlikovcu zbiva pravo« ; to nije nikakvo sučuvstvo.
[91] [Eugène Sue: Les mystères de Paris. Paris 1842./3]
Vi ljubite Čovjeka, zato mučite pojedinačnog čovjeka,
egoistu; vaše čovjekoljublje jest čovjekomučenje.
Vidim li Ja ljubljenog da pati, onda Ja supatim i
nemam mira, dok nisam Sve iskušao da ga utješim i razvedrim;
vidim li ga radosnog, onda se i Ja radujem njegovoj radosti.
Iz tog ne slijedi, da ta ista stvar Meni uzrokuje bol ili
radost, koja kod njega izaziva takvo djelovanje, kao što već
svaka tjelesna bol dokazuje, koju Ja ne ćutim kao on: njega
boli njegov zub, Mene pak boli njegova bol.
Jer *Ja* pak zabrinutu boru na ljubljenom čelu ne
mogu podnositi, zato dakle, radi Mene, uklanjam ju Ja poljupcem.
Da Ja ne ljubim tog čovjeka, onda bi se on mogao naboravati
kako mu drago, bore Me ne bi brinule: Ja zazirem
samo od moje brige.
Kako sad ima bilo tko ili bilo što, koga i što Ja
ne ljubim, neko *pravo* na to, da bude od Mene ljubljeno? Je li
moja ljubav ono Prvo ili je njegovo pravo ono Prvo? Roditelji,
rođaci, otadžbina, narod, rodni grad itd. konačno uopće bližnji
(»braća, bratstvo«) tvrde da imaju neko pravo na moju
ljubav i zahtjevaju ju bez daljnjega. Oni promatraju nju kao
*svoje vlasništvo* i Mene, ako to isto ne respektiram, kao razbojnika,
koji im uskraćuje, što ih pridolazi i što je Njihovo.
Ja *trebam* ljubiti. Ako je ljubav jedna zapovijest i zakon,
onda Ja moram za to biti odgojem, obrazovan i ako spram nje
prestupim, biti kažnjen. Otud će se na Mene vršiti jedan što
je moguće jači »moralni utjecaj«, da bi Me se dovelo do ljubljenja.
A nema nikakve dvojbe da se ljudi mogu zagolicati i
zavesti na ljubav, kao i na ine strasti, npr. jednako na mržnju.
Mržnja se vuče kroz sva pokoljenja, puko jer su preci jednoga
pripadali gvelfima, a preci drugoga gibelinima.
No ljubav nije nikakva zapovijest, nego, kao svako
moječuvstvo, *moje vlasništvo. Stečeno,* tj. *iskupljeno,* moje
vlasništvo, onda Vam to Ja otpuštam. Jednu crkvu, jedan
narod, jednu otadžbinu, jednu porodicu itd., koji ne znaju
steći moju ljubav, Ja ne trebam ljubiti i Ja postavljam kupovnu
cijenu moje ljubavi posve prema mojem dopadanju.
Vlastokorisna ljubav stoji daleko od nevlastokorisne,
mistične ili romantične. Ljubiti se može sve moguće,
ne puko čovjeka, nego uopće neki »predmet« (vino, svoju
otadžbinu itd.). Slijepom i ludom biva ljubav time, da nju
jedno *moranje* uskraćuje mojoj vlasti (zaluđenost), romantičnom
time da jedno *trebanje* stupa u nju, tj. da »predmet«
biva Meni svetim ili Ja bivam dužnošću, savješću, zakletvom
za njega vezan. Sad predmet više nije za Mene, nego sam
Ja za njega tu.
Nije kao moj oćut ljubav jedna opsjednutost –
kao onog zadržavam ju Ja pače u posjedu kao vlasništvo –,
nego kroz tuđost predmeta. Religiozna ljubav opstoji naime u
zapovijesti, da se u ljubljenome ljubi jedan »svetac« ili da
se bude privržen nekom svetom; za nevlastokorisnu ljubav
postoje predmeti *apsolutno dostojni ljubavi,* za koje treba
kucati moje srce, npr. bližnji ili supružnik, rođaci itd. Sveta
ljubav ljubi ono Sveto na ljubljenom i zato se također trudi
oko toga da iz ljubljenog učini što više jednog sveca (npr.
jednog »Čovjeka«).
Ljubljeni jest jedan predmet, koji od Mene *ima*
biti ljubljen. On nije predmet moje ljubavi zato, jer ili time,
da ga Ja ljubim, nego je predmet ljubavi o i za sebe. Ne
činim ga Ja predmetom ljubavi, nego je on od početka jedan
takav, jer da je on to možda postao mojim izborom kao nevjesta,
supružnik i sl., ne mijenja ništa na stvari, budući da je
on tako uvijek kao jednom odabran uzdržao jedno vlastito
»pravo na moju ljubav«, a Ja sam ga, jer sam ga ljubio obvezan
na vjeke ljubiti. Dakle on nije jedan predmet *moje* ljubavi
nego Ljubavi uopće: jedan predmet koji *treba* biti ljubljen.
Ljubav mu pridolazi, pripada mu ili jest njegovo *pravo,* Ja
sam pak obvezan ljubiti ga. Moja ljubav, tj. ljubav koju mu
plaćam, jest uistinu *njegova* ljubav, koju on samo kao carinu
od Mene utjeruje.
Svaka ljubav, za koju prianja samo i najmanja
mrlja obveze, jest jedna nevlastokorisna i dokle ova mrlja
doseže, ona jest opsjednutost. Tko vjeruje da je predmetu svoje
ljubavi nešto *dužan,* taj ljubi romantično ili religiozno.
Porodična ljubav npr. koja se obično shvaća kao
»pijetet«, jest jedna religiozna ljubav; otadžbinska ljubav,
propovjedana kao »patriotizam«, također. Sva naša romantična
ljubav kreće se po istom kroju: posvuda hinba ili pače sebeopsjena
jedne »nevlastokorisne ljubavi«, jedan interes za
predmet radi predmeta, a ne radi Mene i to samo radi Mene.
Religiozna ili romantična ljubav se razlikuje od
osjetilne ljubavi doduše različitošću predmeta, no ne ovisnošću
odnošenja spram njega. U zadnjem odnosu su obje
opsjednutost; u prvoj pak jest predmet profan, u drugoj sveti.
Gospodstvo predmeta nadamnom jest u oba slučaja isto, samo
što je on jednom jedan osjetilni, drugog puta jedan duhovni
(sablasni). Moja vlastita jest moja ljubav tek, ako ona posvema
opstoji u jednom vlastokorisnom i egoističkom interesu i
tako jest predmet moje ljubavi zbilja *moj* predmet ili moje
vlasništvo. Mojem vlasništvu nisam Ja ništa dužan i nemam
nikakvu dužnost spram istog, tako malo kao što Ja imam
dužnost spram mog oka; čuvam li ga ipak najvećom brižljivošću,
onda se to zbiva radi Mene.
Ljubavi je nedostajalo – drevnini tako malo
kao kršćanskom vremenu; ljubavni bog je stariji od boga ljubavi.
No mistična opsjednutost pripada Novima.
Opsjednutost ljubavi leži u otuđenju predmeta ili
u mojoj nemoći spram njegove tuđosti i nadmoći. Egoistu
nije ništa dovoljno visoko, da bi se pred tim ponizio, ništa
tako samostojno, da bi njemu za ljubav živio, ništa tako sveto,
da bi sebe njemu žrtvovao. Ljubav egoiste izvire iz vlastokoristi,
struji u koritu vlastokoristi i opet utječe u vlastokorist.
Da li se to još može zvati ljubavlju? Znadete li
Vi neku inu riječ za to, onda ju kako Vam drago odaberite;
onda može slatka riječ ljubavi s izumrlim svijetom uvenuti;
Ja barem za sada ne nalazim nikakvu u našem *kršćanskom* jeziku
i ostajem otud pri starom zveku i »ljubim« *moj* predmet,
moje – vlasništvo.
Samo kao jedno od mojih čuvstava gajim Ja ljubav,
no kao jednu moć iznad Mene, kao jednu božju moć
(Feuerbach), kao jednu strast, koju si Ja ne trebam uskratiti,
kao jednu religioznu i ćudorednu dužnost – Ja ju prezirem.
Kao moje čuvstvo jest ona *moja;* kao načelo, kojem svetim i
»prisežem« moju dušu, jest ona zapovjednica i *božanska,* kao
što je mržnja kao načelo *vražja:* jedno ništa bolje nego drugo.
Ukratko, egoistička ljubav, tj. moja ljubav nije niti sveta niti
nesveta, niti božanska niti vražja.
»Jedna ljubav, koja je vjerovanjem ograničena,
jest jedna neistinska ljubav. Jedino bistvu ljubavi neproturječivo
ograničenje jest sebeograničenje ljubavi umom, inteligencijom.
Ljubav, koja prezire strogost, zakon inteligencije,
jest teoretski jedna lažna, praktički jedna štetna ljubav«.[92]
Dakle, ljubav jest prema svojem bistvu *umna.* Tako misli
Feuerbach; vjernik naprotiv misli: Ljubav je prema svojem
bistvu *vjerska.* Onaj se žesti protiv *neumne,* ovaj protiv
*nevjerske* ljubavi. Obojici može ona najviše važiti za jedan
splendidum vitium; Ne puštaju li oboje ljubav opstojati također
u formi neuma i nevjerovnosti? Oni se ne usuđuju reći:
neumna ili nevjernička ljubav jest jedan nesmisao, nije
ljubav, tako malo mogu oni reći: neumne ili nevjerničke suze
nisu nikakve suze. Mora li pak i neumna itd. ljubav važiti za
ljubav i treba li ona ipak biti nedostojna čovjeka, onda slijedi
jednovito samo ovo: ljubav nije ono najviše nego um ili vjera;
ljubiti može i neumnik i nevjernik; vrijednost pak ima ljubav
samo ako je ona ljubav jednog umnika i vjernika. To je jedna
opsjena, ako Feuerbach umnost ljubavi naziva njenim »sebeograničenjem«;
vjernik bi mogao s istim pravom vjerovnost
nazvati njenim »sebeograničenjem«. Neumna ljubav nije niti
»lažna« niti »štetna«; ona čini kao ljubav svoje usluge.
[92] Ludwig Feuerbach: Das Wesen des Christentums, 2. vermehrte Aufl.
Leipzig 1843., s. 394
Spram svijeta, posebno spram ljudi, Ja trebam
*zauzeti* jedan *određeni* oćut i njih od početka s ovim oćutom
ljubavi, s ljubavlju presretati. Naravno u tom se očituje
mnogo više samovolja i sebeodredba nego ako Ja dopustim
da kroz svijet na Mene jurišaju svi mogući oćuti i ostanem
izložen najšarolikijim, najslučajnijim utiscima. Ja mu pače
pristupam s jednim gotovim oćutom, takoreći s jednom predrasudom
i jednim gotovim mnijenjem; Ja sam moje ponašanje
spram njega Meni unaprijed označio i ćutim i mislim usprkos
svih njegovih napasti samo tako o njemu, kako sam ćutjeti
jednom odlučio. Protiv gospodstva svijeta osiguravam Ja Mene
načelom ljubavi; jer što god može doći Ja – ljubim. Ono
ružno npr. čini na Mene jedan neugodan utisak; samo odlučan
da ljubim, savlađujem Ja taj utisak, kao svaku antipatiju.
Ali oćut, za koji sam se Ja od početka determinirao
i – osudio, jest baš jedan *bornirani* oćut, jer je jedan
predestiniran, od kojeg Ja sâm ne mogu pobjeći ili ga se
odreći. Jer je gotov, on je jedna *predrasuda.* Ja ne pokazujem
Mene više spram svijeta, nego se moja ljubav pokazuje. Doduše
*svijet* ne gospodari Mnome, no utoliko neotklonjivije
gospodari Mnome duh *ljubavi.* Ja sam nadmašio svijet, da
bih postao jedan rob tog duha.
Jesam li prvo rekao, Ja ljubim svijet, tako sada
isto tako dodajem: Ja ga ne ljubim, jer ga *uništavam,* kao što
Ja Mene uništavam: *Ja ga razriješavam.* Ja Mene ne ograničavam
na Jedan oćut za ljude, nego dajem svim, za koje sam
sposoban, slobodan prostor. Kako se ne bih usudio to u svoj
oštrini izgovoriti? Da, *Ja koristim* svijet i ljude! Pri tom se
mogu svakom utisku održati otvorenim a da ni jedan isti
Meni samom ne bude otet. Ja mogu ljubiti, punom dušom
ljubiti i pustiti najpotraćiviji žar strasti u mom srcu da gori,
a da ne uzimam ljubljenog za ništa ino nego za *hranu* moje
strasti, kojom se ona uvijek nanovo osvježava. Sva moja briga
za njega važi samo *predmetu moje ljubavi,* samo njemu, koji
*treba* moju ljubav, samo njemu, »vruće ljubljenom«. Kako bi
Mi on bio ravnodušan bez ove – moje ljubavi. Samo moju
ljubav hranim Ja njime, za to samo Ja ga *koristim:* Ja
ga *uživam.*
Izaberimo jedan ini bliski primjer. Ja vidim, kako
ljudi bivaju jednim rojem sablasti u mračnom praznovjerju
zastravljeni. Puštam li Ja možda zato prema snagama da
dnevno svjetlo padne preko noćnog utvora, jer Me ljubav
prema Vama na to pobuđuje? Pišem li Ja iz ljubavi spram
ljudi? Ne, Ja pišem, jer hoću *mojim* mislima jedan tubitak u
svijetu pribaviti i kada bih čak unaprijed vidio da Vas te
misli lišavaju vašeg počinka i vašeg mira, kada bih vidio da
čak najkrvaviji ratovi i propast mnogih generacija iz tog
mislenog usjeva kliju: – Ja bih ih ipak rasijavao. Činite s
time što hoćete i možete, to je vaša stvar i mene ne briga.
Vi ćete možda samo brigu, borbu i smrt od toga imati, najmanje
njih iz tog izvlači radost. Kada bi Mi na srcu ležalo
vaše dobro, onda bih postupao kao crkva koja je uskratila
laicima bibliju, ili kršćanske vlade, koje si to čine jednom
svetom dužnošću da »običnog čovjeka sačuvaju od zlih knjiga«.
Niti pak samo radi Vas, niti čak radi istinitosti
izgovaram Ja ono što mislim. Ne –
> Ja pjevam kao što ptica pjeva
> koja u granju boravi.
> Pjesma, što iz grla prodire,
> jest nagrada, što bogato nagrađuje.
Ja pjevam, jer – Ja jesam jedan pjevač. Vas pak
Ja *upotrebljavam* za to, jer Ja – uši trebam.
Gdje mi svijet stane na put – a on Mi stoji posvuda
na putu – tu ga Ja proždirem, da bih utažio glad mog
egoizma. Ti za Mene nisi ništa nego – moje jelo, jednako tako
kao što Ti Mene izjedaš i utrošuješ. Mi imamo jedan spram
drugog samo Jedan odnošaj *upotrebljivosti,* korisnosti, koristi.
Mi ne dugujemo *jedan drugome* ništa, jer što se pričinja
da sam Ja tebi dužan, to sam Ja najviše Meni dužan. Pokažem
li Ti jedno vedro lice da bih i Tebe razvedrio, onda je Meni
stalo do Tvoje vedrosti i *mojoj* želji služi moje lice; tisući inih,
koje ne namjeravam razvedriti, Ja ga ne pokazujem.
Za onu ljubav, koja se temelji na »bistvu čovjeka«
ili koja u kršćanskom ili ćudorednom razdoblju leži na Nama,
mora se biti odgojem. Kojom vrstom nastoji moralni utjecaj,
glavna ingredijencija našeg odgoja, urediti obraćaj ljudi, treba
se ovdje barem na Jednom primjeru razmatrati egoističkim
očima.
Koji Nas odgajaju, staraju se da Nas pravovremeno
odviknu laganja, i utisnu načelo da se vazda mora kazivati
istina. Kad bi se učinila za ovo pravilo vlastokorist bazom,
onda bi svatko lako shvatio, kako on povjerenje spram sebe
koje hoće kod inih probuditi, lažima proigrava, i kako se
ispravnim pokazuje stav: Tko jednom slaže, tom se ne vjeruje
i ako čak istinu govori. Istovremeno bi on pak ćutio da nije
samo onoga s istinom presreo, kojeg *on* ovlašćuje da čuje
istinu. Obilazi li preodjeveni špijun neprijateljski tabor i biva
li pitan, tko je, onda su svakako pitatelji nadležni, da se raspitaju
za ime, no preodjeveni im ne daje pravo, da saznaju
istinu od njega; on im kazuje, što hoće, samo ne ono ispravno.
A ipak zahtjeva moral: »Ti ne smiješ lagati!« Moralom su oni
za to ovlašteni da očekuju istinu; no od Mene oni nisu za
to ovlašteni, a Ja priznajem samo pravo, koje *Ja* dodjeljujem.
U neko sabranje revolucionara ugurava se policija i pita govornika
za njegovo ime; svatko zna da policija ima na to pravo,
samo od *revolucionara* ga ona nema, jer je on njen
neprijatelj: on joj kazuje neko lažno ime i – laže joj. Ni
policija ne postupa tako ludo da bi računala s istinoljubljem
svojih neprijatelja, suprotno, ona ne vjeruje bez daljnjega
nego »rekogniscira«, ako može, kvestionirani individuum. Da,
država postupa posvuda nevjerno s individuima, jer u njihovom
egoizmu prepoznaje ona svog prirodnog neprijatelja:
ona zahtjeva posvud »iskaznicu« i tko se ne može iskazati,
taj propada njenoj tragalačkoj inkviziciji. Država ne vjeruje
i ne pouzdaje se u pojedinca i tako se sama postavlja s njim
u *commentum laži:* ona se uzdaje u Mene samo, ako se u
istinitost mog izrijeka *uvjerila,* za što joj često ne ostaje
nikakvo ino sredstvo, nego zakletva. Kako razgovijetno dokazuje
i ovo, da država ne računa s našim istinoljubljem i
vjerodostojnošću nego s našim *interesom,* našom vlastokorisnošću:
ona se oslanja na to, da se mi nećemo htjeti jednom
krivom prisegom zavaditi s bogom.
Sad se misli na jednog francuskog revolucionara u
godini 1788. koji je među prijateljima natuknuo poznatu riječ:
svijet nema mira doklegod je zadnji kralj privržen crijevu
zadnjeg popa. Onda još imaše kralj svu moć i kad izjava
jednim slučajem biva odana, a da se ne može posvjedočiti,
zahtjeva se od tuženog priznanje. Treba li on priznati ili ne?
Porekne li, onda on laže i – ostaje nekažnjen; prizna li, onda
je on pošten i – biva pogubljen. Nadilazi li mu istinitost Sve,
dede onda neka umre. Samo bi jedan bijedan pjesnik mogao
pokušati, iz njegovog životnog kraja izraditi jednu tragediju;
jer kakvog interesa ima gledati, kako neki čovjek iz kukavičluka
podliježe? Da je pak imao srčanosti da ne bude nikakav
rob istinitosti i poštenosti, onda bi možda tako pitao: Zašto
trebaju suci znati, što sam Ja govorio među prijateljima? Da
*sam* Ja *htio* da oni to znaju, onda bih im to rekao, kao što
sam to mojim prijateljima rekao. Ja neću da oni to znaju.
Oni se guraju u moje pouzdanje, a da ih Ja nisam za to
pozvao i nisam učinio mojim pouzdanicima; oni hoće *saznati,*
što Ja *hoću* zatajiti. Pa onda dođite, ovamo, Vi, koji hoćete
moju volju slomiti vašom voljom i okušajte vaše umijeće. Vi
možete Mene mučilima kinjiti, možete mi prijetiti paklom i
vječitim prokletstvom, možete Me tako smekšati da prisegnem
jednu lažnu zakletvu, istinu pak nećete iz Mene istisnuti, jer
Vas Ja *hoću* slagati, jer Vam nisam dao nikakvo pravo na
moju iskrenost. Može bog, »koji je istinitost«, ma kako prijeteći
na Mene gledati, može Mi laganje postati ma kako gorko,
Ja imam ipak hrabrost laži i čak ako bi Mi moj život dodijao,
čak ako Mi se ne bi ništa činilo dobrodošlijim od vašeg krvničkog
mača, tako se ipak nećete moći radovati da ste u Meni
našli jednog roba istinitosti kojeg Vi vašim popovskim umijećem
činite izdajnikom njegove *volje.* Kada sam izgovarao
one veleizdajničke riječi, tad sam htio, da Vi o tome ništa
ne znate; istu volju zadržavam Ja sada i ne dam se zaplašiti
kletvom laži.
Sigismund nije zato jedna kukavnija hulja, jer je
prekršio svoju vladarevu riječ, nego je on prekršio riječ, jer
je bio jedna hulja; on je mogao održati svoju riječ, a ipak bi
bio jedna hulja, jedan popovski sluga. Luther bijaše tjeran
nekom višom silom, nevjeran svom redovničkom zavjetu: on
bijaše to radi boga. Obojica su prekršila svoju prisegu kao
opsjednuti: Sigismund, jer se htio pojaviti kao jedan *iskreni*
ispovjedatelj božje *istinitosti,* tj. istinske vjere, onog istinski
katoličkog; Luther, da bi *iskreno* i cijelom istinitošću, tijelom
i dušom, svjedočio za evanđelje; obojica su postala krivokletnici
da bi spram »više istinitosti« biti iskreni. Samo, onog
su odriješili popovi, ovaj se odriješio sam. Što su uvažavala
obojica ino nego što je sadržano u onim apostolskim riječima:
»Ti nisi čovjeka, nego boga slagao?« Oni su slagali čovjeka,
prekršili su pred očima svijeta svoju prisegu da ne bi bogu
lagali nego služili. Tako Nam oni pokazuju jedan put, kako se
s istinitošću treba pred ljudima držati. Za čast božju i radi
boga jedno – vjerolomstvo, jedna laž, jedna prekršena vladareva
riječ!
Kako bi sad bilo, kada bismo stvar malko promijenili
i napisali: Jedna kriva prisega i laž *radi – Mene!* Ne bi
li to značilo govoriti u prilog onog nitkovstva? Čini se svakako
tako, samo to jednači u tome posve onom »radi boga«. Jer
nije li svako nitkovstvo izvršeno radi boga, sva stratišta
ispunjena radi njega, svi autodafé-i održani zbog njega, sva
zaglupljivanja uvedena zbog njega i ne vezuje li se još danas
već kod nježne djece religioznim odgojem duh radi boga?
Nisu li se kršili sveti zavjeti radi njega i ne tumaraju li još
neprestano misionari i popovi, da bi židove, pogane, protestante
ili katolike itd. naveli na izdaju vjere njihovih očeva –
radi njega? I to bi trebalo pri tom *radi Mene* biti opakije?
Ta što znači *zbog Mene?* Tu se odmah misli na »prezrenu
dobit«. Tko pak postupa iz ljubavi spram prezrene dobiti, čini
to doduše zbog sebe, kao što uopće ničeg nema, što se ne bi
činilo radi sebe samog, između ostalog također Sve, što se
zbiva u čast božju; ipak je onaj, za kojeg on traži dobit, jedan
rob dobiti, nije uzvišen iznad dobiti, jest Jedan, koji dobiti,
vreći novca pripada a ne sebi, nije svoj vlastiti. Ne mora li
neki čovjek, kojim gospodari strast lakomosti, slijediti zapovijesti
ove *gospodarice,* i ako mu se jednom jedna slaba
dobroćudnost prikrade, ne pojavljuje li se to baš samo kao
iznimni slučaj upravo iste vrste, kao što smjerni vjernici
bivaju katkada od vodstva njihovog gospodina napušteni i
umijećem »vraga« opčarani? Dakle jedan lakomnik nije nikakav
Vlastiti nego jedan sluga i on me može ništa učiniti
radi sebe, a da to ujednako ne čini radi svog gospodina, –
baš kao onaj bogobojazni.
Čuveno je vjerolomstvo, kojeg je počinio Franz II
spram cara Karla V. Ne nešto kasnije kada je on svoje obećanje
zrelo odvagnuo, nego odmah kad je položio zakletvu, opozvao
ju je Kralj Franz u mislima kao i jednim tajnim, pred
njegovim savjetnicima ispravinski potpisanom protestu; on
izriče jednu navlas krivu prisegu. Da iskupi svoje oslobađanje
nije se Franz pokazao nesklonim, samo mu se činila cijena,
koju je za to postavio Karl, previsokom i nepravednom. I
Karl se skupo prevario, kad je nastojao što je moguće više
iznuditi, tako bijaše ipak lumpski od Franza, što je htio svoju
slobodu kupiti za jednu nižu otkupninu, a njegovi kasniji
postupci, kojima pridolazi i jedno drugo kršenje riječi, dovoljno
dokazuju, kako ga je ćifutski duh držao podjarmljenim
i učinio lumpskom varalicom. Međutim što da kažemo na
prigovor njegove krive prisege? Najprije ipak opet ovo, da ga
nije njegova kriva prisega osramotila nego njegova škrtost,
da on nije zaslužio prezrenje za njegovu krivu prisegu nego
je on kriv za krivu prisegu, jer je bio čovjek vrijedan prezira.
Franzova kriva prisega pak za sebe promatrana iziskuje jedno
ino presuđivanje. Moglo bi se reći, da Franz povjerenju, koje
mu je Kanl pri davanju slobode poklonio, nije odgovarao;
Samo da mu je Karl zbilja povjerenje poklonio, onda bi mu
spomenuo cijenu koje je puštanje na slobodu vrijedno, onda
bi ga pak on pustio na slobodu i očekivao da Franz plati sumu
otkupa. Karl nije gajio ovakvo povjerenje, nego je samo
vjerovao u Franzovu nemoć i lakomislenost koja mu neće
dozvoliti da postupa protiv svoje prisege; no Franz je prevario
samo ovu – lakomislenu računicu. Kada je Karl vjerovao da
se je jednom prisegom svog neprijatelja osigurao, tu je baš
on ovog oslobodio od svake obveznosti. Karl se pouzdao samo
u jednu kraljevu glupost, jednu usku savjest i računao,
bez povjerenja spram Franza, samo na Franzovu glupost, tj.
savjesnost: on ga je otpustio samo iz madridskog zatvora, da
bi ga utoliko sigurnije u zatvoru savjesnosti, velikoj pomoću
religije oko ljudskog duha, obvučenoj tamnici, čvrsto držao:
on ga je poslao, čvrsto zatvorenog u nevidljivim lancima, nazad
u Francusku, kakvog li čuda, ako je Franz nastojao pobjeći
i raspilio lance. Ni jedan čovjek mu ne bi zamjerio da je
iz Madrida tajno pobjegao, jer on bijaše u neprijateljskoj
vlasti; svaki dobar kršćanin, pak kuka nad njim, da se htio
oteti također božjim vezama. (Papa ga je razriješio tek kasnije
njegove prisege.)
Prezirno je iznevjeriti jedno povjerenje, koje Mi
dobrovoljno izazivamo; no pustiti svakog, koji Nas hoće jednom
prisegom dobiti u svoju vlast, da iskrvari na bezuspješnosti
njegove nepouzdane lukavosti, ne nanosi egoizmu nikakvu
sramotu. Ako si Ti Mene htio vezati, onda iskusi, da
Ja tvoje veze znam razbiti.
O tome se radi, da li Ja onom pouzdaniku dajem
pravo na pouzdanje. Ako progonitelj mog prijatelja Mene pita,
kuda je ovaj pobjegao, onda ću ga Ja sigurno navesti na
jedan krivi trag. Zašto on pita baš Mene, prijatelja prognanog?
Da ne bih bio jedan lažan, izdajnički prijatelj, Ja radije
prednujem da budem spram neprijatelja lažan. Ja bih mogao
naravno iz srčane savjesnosti odgovoriti: Ja to neću reći
(tako odlučuje Fichte o slučaju); time bih spasio svoje istinoljublje
i učinio bih za prijatelja toliko kao – ništa, jer ne
zavedem li Ja neprijatelja, onda on može slučajno poći pravom
ulicom i moje istinoljublje bi žrtvovalo prijatelja, jer
bi Me ono kočilo u – srčanosti za laž. Tko ima u istinitosti
jedan idol, jedno sveto, taj .se mora pred njom *poniziti,* ne
smije njenim zahtjevima prkositi, ne smije se srčano oprijeti,
ukratko on mora zakazati u *junaštvu laži.* Jer laži ne pripada
manje srčanost nego istinitosti, srčanost koja obično najviše
nedostaje mladićima, koji radije priznaju istinitost, i zato se
penju na gubilište, nego da drskošću jedne laži osramote
moć neprijatelja. Njima je istinitost »sveta«, a ono sveto
zahtjeva svagda slijepo poštovanje, podvrgavanje i požrtvovanje.
Niste li drski, niste li podrugljivci onog Svetog, onda
ste Vi pitomi i njegove sluge. Prospe li Vam se samo jedno
zrnce istinitosti u zamku, tako ćete Vi to sigurno kljucnuti i
ludu se uhvatilo. Vi nećete lagati? Onda sad padnite kao
žrtva istinitosti i postanite – mučenici! Mučenici – za što?
Za Vas, za vlastitost? Ne, za Vašu božicu – istinitost. Vi
poznajete samo dvojake *službe,* samo dvojake *sluge:* sluge
istinitosti i sluge laži. Služite onda u ime božje istinitosti!
Ini opet služe također istinitosti, no oni joj služe
s »mjerom« i prave npr. jednu veliku razliku između jedne
jednovite i jedne zaklete laži. A ipak se cijelo poglavlje o prisegi
poklapa s onim o laži, jer prisega je samo jedan jako
osiguran izrijek. Vi se držite ovlaštenima lagati, ako Vi samo
za to još ne prisegnete? Tko to uzima za točno, taj mora laž
tako oštro osuditi i prokleti kao jednu lažnu zakletvu. Sad se
pak jedna prastara sporna točka održala u moralu, koja se
obično raspravlja pod imenom »laž iz nužde«. Nitko, tko se
ovu usudi zagovarati, ne može na konzekventniji način odbiti
jednu »prisegu iz nužde«. Opravdavam li Ja moju laž iz nužde
onda ne bih smio biti tako malodušan, da opravdanoj laži
opljačkam najsnažniju potkrepu. Što god Ja činio, zašto
to ne bih činio posve i bez priuzdržaja (reservatio mentalis)?
Lažem li jednom, zašto onda ne punostojno, cijelom sviješću
i svom snagom lagati? Kao špijun morao bih se neprijatelju
na zahtjev zakleti za svaku moju lažnu izjavu; odlučan da ga
slažem, bih li Ja iznenada trebao postati kukavica ti neodlučan
spram zakletve? Onda bih Ja bio od početka za pokvarena
lažova i špijuna; jer bih neprijatelju dobrovoljno dao jedno
sredstvo u ruke da Me uhvati. – I država strahuje od prisege
iz nužde i ne dopušta stoga tuženome da dospije do zakletve.
Vi pak ne opravdavate strah od države; Vi lažete, ali ne zaklinjete
se lažno. Iskažete li npr. nekome jedno dobročinstvo,
a da on to ne treba znati, on to pak nagađa i kaže Vam to u
oči, onda Vi poričete; ustraje li on, onda Vi kažete: »istinski
ne!« Ako bi to išlo do zaklinjanja, onda biste se Vi ustručavali,
jer iz straha Vi ostajete pred onim svetim vazda stajati na
pola puta. *Spram* onog svetog Vi nemate nikakvu *vlastitu
volju.* Vi lažete s – mjerom, kao što ste slobodni »s mjerom«,
religiozni »s mjerom« (duhovnost ne treba »presezati«, kao
što se sada vodi najbljutaviji spor od strane sveučilišta protiv
crkve), monarhistički nastrojeni »s mjerom« (Vi hoćete
jednog ustavom, državnim osnovnim zakonom ograničenog
monarha). Sve lijepo *temperirano,* mlako i mlitavo, napola
božje, napola vražje.
Na nekom sveučilištu je vladao commentum, da
su studenti svaku časnu riječ, koju su morali dati sveučilišnom
sucu smatrali ništicom i ništavnom. Studenti nisu vidjeli
naime u traženjima istih ništa do jednu zamku kojoj nisu
mogli inako umaći nego uskraćenjem sve obznačajnosti iste.
Tko je baš tu nekom komilitonu prekršio svoju časnu riječ,
bijaše nečastan; tko ju je dao sveučilišnom sucu, ismijao je
u udruženju s baš tim komilitonima onog prevarenog, koji si
je umislio, da jedna riječ ima među prijateljima i neprijateljima
istu vrijednost. Manje je jedna ispravna teorija nego
nužda prakse poučila tamo studirajuće da tako postupaju,
budući da bi oni bez svakog obavještajnog sredstva biti nemilosrdno
natjerani na izdaju svojih drugova. Kako se pak
sredstvo praktički potvrdilo, tako ono ima i svoj teoretski
dokaz. Jedna časna riječ, jedna prisega jest samo za onog
nešto kojem *Ja* dajem pravo da to primi; tko Me na to prisiljava,
prima samo jednu prisiljenu, tj. jednu neprijateljsku
riječ, riječ jednog neprijatelja, kojoj vjerovati nema se nikakvo
pravo; jer neprijatelj Nam ne daje pravo.
Uostalom, državni sudovi ne priznaju ni jednom
nenarušivost neke prisege. Jer da sam se Ja nekome, koji
dolazi pod istragu, zakleo da neću ništa protiv njega iskazati,
onda bi sud usprkos tome što Mene veže jedna prisega, zahtjevao
moj iskaz i u slučaju protivljenja tako Me dugo zatvorio,
dok se ne bih odlučio, – da prekršim prisegu. Sud »Me razrješava
moje prisege«; – kako velikodušno! Može li Me ikoja
moć razriješiti prisege, onda sam Ja sam ipak najprvija moć
koja ima na to pravo.
Iz kurioznosti i da bi se podsjetilo na kojekakve
zle prisege, moglo bi se ovdje ono jedno mjesto naći, koju
je car Paul zarobljenim Poljacima (Kosciuszko, Potocki,
Niemcewicz itd.), kad ih je pustio na slobodu, naredio da
prisegnu: »Mi se zaklinjemo ne puko caru na vjernost i poslušnost,
nego također još obećajemo, da ćemo našu krv u
njegovu slavu prolijevati; Mi se obvezujemo da ćemo sve
otkriti, što ćemo ikada iskusiti po njegovu osobu ili po njegovo
carstvo opasno prijetećim; mi konačno izjavljujemo, da
će, na kojem god dijelu zemlje se nalazili, biti dovoljna jedna
jedina careva riječ, da Sve napustimo i odmah se k njemu
uputimo.«
Čini se da je u Jednom području princip ljubavi
odavno egoizmom nadkriljen i da još samo sigurniju svijest,
takoreći pobjedu s čistom savjesti potrebuje. To područje
jest špekulacija u njenoj dvostrukoj pojavnosti kao mišljenje
i kao postupanje. O tome se stalo nanovo misliti, što god
proizašlo, i špekulira se, pa makar i mnogi morali trpjeti
pod našim špekulativnim poduzetništvima. No ako konačno
dođe do poklapanja, ako bi i posljednji ostatak religioznosti,
romantike ili »ljudkosti« imao biti uklonjen, onda kuca religiozna
savjest i *ispovijeda* se barem ljudskost. Lakomi špekulant
baca nekoliko groša u škrabicu za milodare i »čini
dobro«, odvažan mislilac se tješi time, da on radi na promicanju
ljudskog roda i da njegova opustošenost čovječanstvu
»za dobro dolazi«, ili čak da mu je ideja ono nešto o kojem
on mora reći: ono Mene nadilazi.
Do današnjeg dana se mislilo i postupalo – radi
boga. Oni, koji su tu šest dana svojim vlastokorisnim svrhama
sve zgazili, žrtvovali su sedmog dana gospodinu i stotinu
»dobrih stvari« svojim bezobzirnim mišljenjem razorili, činili
su to ipak u službi jedne ine »dobre stvari« i morali su –
osim na sebe – misliti na još jedno ino, kojem bi njihovo
sebezadovoljenje dobro došlo, na narod, čovječanstvo i sl. To
ino je pak jedno bistvo iznad njih, jedno više ili najviše bistvo,
i zato Ja kažem, oni su se trudili radi boga.
Ja mogu otud također reći, da je zadnji razlog
njihova postupanja – *ljubav.* Ali ne jedna dobrovoljna, ne
njihova vlastita, nego jedna koja je dužna plaćati daću, ili
višem bistvu (tj. bogu koji je ljubav sama) vlastita ljubav,
ukratko, ne egoistička, nego religiozna, jedna ljubav koja
iskače iz njihove tlapnje da jedan danak *moraju* ljubavi plaćati,
tj. da oni ne smiju biti nikakvi »egoisti«.
Hoćemo li *Mi* svijet izbaviti iz ponekih neslobodnosti,
onda to nećemo zbog njega, nego zbog Nas: jer budući
da Mi nismo nikakvi svjetoizbavitelji po profesiji i iz »ljubavi«,
tako ga Mi hoćemo samo od inih predobiti. Mi ga
hoćemo Nama privlastiti; ne bogu (crkvi), ne zakonu (državi)
ima on dalje biti *tjelovlastiti,* [tjelovlastiti, kmetski = leibeigen]
nego *naš vlastiti;* zato ga Mi
nastojmo »zadobiti«, »uzeti« za Nas, a vlast koju on protiv
Nas primjenjuje time dovršiti i učiniti suvišnom, da ju Mi
predusretnemo i Nas njoj, čim Nam pripadne, odmah »predamo«.
Je li svijet naš, onda ne pokušava on nikakvu vlast
*protiv* Nas nego samo *s* Nama. Moja vlastokorist ima jedan
interes na oslobađanju svijeta da bi time postala – moje
vlasništvo.
Nije izoliranost ili samost iskonsko stanje čovjeka
nego društvo. S najprisnijom svezom počinje naša egzistencija,
budući da Mi već, prije nego što dišemo, s majkom
zajedno živimo; jesmo li zatim ugledali svijetlo svijeta, tako
Mi ležimo odmah opet na grudima jednog čovjeka, njegova
ljubav Nas ljulja u krilu, vodi Nas na uzici i zalančuje Nas
tisućama veza za svoju osobu. Društvo je naše *prirodno stanje.*
Zato također biva, što više naučimo Nas ćutiti, ranija najprisnija
veza uvijek labavijom, a razrješidba iskonskog društva
sve očevidnijom. Majka mora dijete, koje je nekoć ležalo
pod njenim srcem, dovesti sa ulice i iz sredine njegovih drugova
u igri, da bi ga opet jednom imala za se. Dijete preferira
*obraćaj,* u koje ulazi sa *njemu ravnima,* društvu u koje ono
nije ušlo, u kojem je ono pače samo rođeno.
Razrješidba *društva* jest pak *obraćaj* ili *udruženje.*
Svakako nastaje udruženjem također jedno društvo, ali samo
kako jednom misli nastaje jedna fiksna ideja, naime tako, da
iz misli iščezne energija misli, mišljenje sâmo, taj bezmirni
opoziv svih sebe učvršćavajućih misli. Je li se neko udruženje
kristaliziralo do društva, onda je ono prestalo biti jedna
sjednidba; jer sjednidba jest jedna neprekidna Sebe-sjednidba;
ono je postalo jedno biti-sjedinjeno, došlo do zastoja,
izopačeno do fiksiranosti, ono je – *mrtvo* kao udruženje,
ono jest leš udruženja ili sjednidbe, tj. ono jest – društvo,
zajednica. Jedan rječiti primjer ove vrste isporučuje *stranka.*
Da jedno društvo, npr. državno društvo Meni *slobodnost*
sužuje, to Mene malo razjaruje. Moram li Ja Meni
svakojakim moćima i svakim jačim, svakim sučovjekom, dopustiti
slobodnost ograničiti i kad bih bio samovladatelj svih
R...,[vjerojatno: Reichen, što znači: carevina]
ipak Ja ne bih uživao apsolutnu slobodnost. No *vlastitost,*
Ja Si neću dati uskratiti. A baš na vlastitost se svako
društvo osvrće, baš ona treba podleći njegovoj moći.
Doduše uzima neko društvo, do kojeg Ja držim,
Meni pokoju slobodnost, za to Mi pak jamči ine slobodnosti;
i ne znači ništa, ako Ja sâm Mene lišim ove ili one slobodnosti
(npr. jednim kontraktom). Naprotiv hoću Ja ljubomorno držati
do moje vlastitosti. Svaka zajednica ima, već prema svojoj
punoći moći, jaču ili slabiju crtu, da svojim članovima postane
jedan *autoritet* i da im postavi granice: ona zahtjeva i mora
zahtjevati jedan »ograničeni podanički razum«, ona zahtjeva,
da joj njeni pripadnici budu potčinjeni, da budu njeni podanici,
ona opstoji samo *potčinjenošću.* Pri tome ne treba
nipošto biti isključena jedna izvjesna tolerancija, suprotno,
društvo će pozdraviti poboljšanja, prekoravanja i ukore, ukoliko
su takvi sračunati na njegovu dobit; no ukor mora biti
»dobronamjeran«, on ne smije biti »drzak i neučtiv«, inim
riječima, supstancija društva mora se ostaviti nepovređenom
i držati svetom. Društvo zahtijeva, da njegovi pripadnici ne
prelaze *iznad njega* i da se ne uzdignu, nego da ostanu u
»granicama društva«, tj. da si samo toliko dozvole, koliko im
društvo i njeni zakoni dozvoljavaju.
Razlika je, da li nekim društvom biva ograničena
moja slobodnost ili moja vlastitost. Ako je samo ono slučaj,
onda je ono jedna *sjednidba,* jedna nagodba, jedna udružba;
prijem li pak vlastitosti propast, onda je ono jedna *moć za
sebe,* moć *iznad Mene,* jedno za Mene nedosezivo, kojem se Ja
doduše mogu diviti, moliti, štovati, respektirati, ali ne mogu
svladati i proharčiti i to stoga ne mogu, jer Ja *rezigniram.*
Ono opstoji mojom *rezignacijom,* mojim *sebenijekanjem,*
mojom klonulosti, nazvanom – **poniznost**. Moja poniznost
daje njemu srčanost, moja potčinjenost daje njemu
gospodstvo.
U odnosu pak na *slobodnost* ne podliježu država i
udružba nikakvoj bitnoj različitosti. Ova posljednja može isto
tako malo nastati ili opstojati, a da slobodnost ne bi bila na
kojekakve načine ograničena kao što se država podnosi s
neumjerenom slobodnošću. Ograničenje slobodnosti je posvuda
neodvratljivo, jer ne može se svega otarasiti; ne može
se letjeti poput neke ptice, puko jer bi se tako htjelo letjeti,
jer ne biva se od vlastite težine slobodan; ne može se jedno
proizvoljno vrijeme živjeti pod vodom kao neka riba, jer se
ne može biti bez zraka a od ove nužne potrebe se ne može
biti oslobođen i sl. Kao što je religija i najodlučnije kršćanstvo
mučilo čovjeka zahtjevom da realizira ono neprirodno i nesmisleno,
tako se ono ima samo kao prava konzekvencija one
religiozne pretjeranosti i zanesenosti promatrati, da se konačno
*slobodnost sama, apsolutna slobodnost* uzdigla do ideala
i tako morao nesmisao nemogućeg jasno doći na vidjelo. –
Svakako će udruženje dakako jednu veću mjeru slobodnosti
ponuditi, kao što poimence zato i smije biti držana za jednu
»novu slobodnost«, jer se pomoću njega svoj državnom i
društvenom životu navlastitoj prisili izmiče; no neslobodnost
i nedobrovoljnost će ono ipak još dovoljno sadržati. Jer njegova
svrha nije baš – slobodnost, koju ono naprotiv žrtvuje
vlastitosti, ali također samo *vlastitosti.* U odnosu na ovu jest
razlika između države i udruženja dovoljno velika. Ona je
jedan neprijatelj i ubica vlastitosti, ovo jedan sin i suradnik
iste, ona jedan duh, koji hoće u duhu i u istinitosti biti obožavan,
ovo moje djelo, *moj proizvod;* država je gospodar mog
duha, koji traži vjerovanje i propisuje vjerske artikle, vjerske
artikle zakonitosti; ona utječe moralno, gospodari mojim
duhom, protjeruje moje Ja, da bi sebe kao »moje istinsko Ja«
postavila na njegovo mjesto, ukratko, država je sveta i protiv
Mene, pojedinačnog čovjeka, ona je istinski Čovjek, duh, sablast;
udruženje pak je moja vlastita tvorevina, moj stvor,
nije sveto, nije jedna duhovna moć nad mojim duhom, tako
malo kao bilo koja asocijacija, pa ma koje vrste bila. Kao što
Ja neću biti jedan rob mojih maksima, nego ih bez *sve garancije*
mojoj stalnoj kritici izlažem i ne dopuštam baš nikakvo
jamstvo za njihov opstoj, tako se Ja još manje obvezujem za
moju budućnost udruženju i zavjerujem mu moju dušu, kao
što je to kod vraga i kod države i kod svih svetih autoriteta
zbilja slučaj, nego Ja jesam i ostajem Meni *više* nego država,
crkva, bog i sl., sljedbeno prema tome i nekonačno više nego
udruženje.
Ono društvo, koje hoće utemeljiti komunizam, čini
se da stoji najbliže *sjednidbi.* Ona treba naime smjerati na
»dobro svih«, ali svih, kliče nebrojno puta Weitling, Svih![93]
To izgleda ipak zbilja tako, kao da ne bi trebao Nitko biti
pri tom zapostavljen. Čije ima onda biti ovo dobro? Imaju li
Svi jedno i te isto dobro, je li Svima pri Jednom i te istom
dobru jednako dobro? Ako je to tako, onda se radi o »istinskom
dobru«. Ne stižemo li time baš do one točke, gdje započinje
religija svoje gospodstvo vlasti? Kršćanstvo kazuje: Ne
čeznite za zemaljskim tricama, nego tražite vaše istinsko
dobro, postanite – smjerni kršćani: biti kršćanin jest istinsko
dobro. To je istinsko dobro »Svih«, jer je to dobro Čovjeka
kao takvog (ovog utvora). Treba li sad dobro svih biti
i *moje* i *tvoje* dobro? Ako pak Ja i Ti ono dobro ne smatramo
*našim* dobrom, hoće li se onda starati o onom pri čemu se Mi
dobro osjećamo? Naprotiv, društvo je jedno dobro dekretiralo
kao »istinsko dobro« i ako bi se zvalo to dobro npr. pošteno
zarađeni užitak, Ti bi pak prednovao uživalačku lijenost, užitak
bez rada, onda bi se društvo, koje brine za »dobro Svih«,
mudro čuvala da se brine za ono, pri čem je Tebi dobro. Dok
komunizam proklamira dobro Svih, uništava on baš dobrobit
onih koji su odonda živjeli od njegovih renta i pri tom se
vjerojatno osjećali bolje nego pri izgledu na stroge radne
sate Weitlingove. Ovaj tvrdi otud, da pri dobru tisuća ne bi
moglo dobro milijuna opstojati i oni bi se morali *svog* posebnog
dobra okaniti »radi općeg dobra«.[94] Ne, ljudi nisu pozvani
da za opće dobro žrtvuju svoje posebno, jer se s ovim kršćanskim
zahtjevom ne prolazi; protivnu opomenu, njihovo *vlastito*
dobro Nikome ne dopustiti da im ga istrgne nego da
ga trajno utemeljuju, oni će bolje razumjeti. Oni će onda sami
od sebe doći na to, da oni za svoje dobro najbolje brinu,
ako se s inima u tu svrhu *povežu,* tj. »jedan dio svoje slobodnosti
žrtvuju«, ali ne za dobro svih, nego za svoje vlastito.
Jedna apelacija na požrtvovnu nastrojenost i sebenijekajuća
ljubav ljudi trebala je konačno izgubiti svoj zavodnički sjaj,
nakon što iza jedne tisućljetne djelotvornosti nije ništa ostavila
nego današnju – mizeriju. Zašto onda još uvijek neplodno
očekivati, da požrtvovnost treba Nama donijeti bolja vremena;
zašto im se radije ne nadati od *uzurpacije?* Ne dolazi
više od davatelja, darovatelja, ljubitelja spas nego od *uzimatelja,*
privlastitelja (uzurpatora), vlastitelja. Komunizam i,
svijesno ili nesvijesno, na egoizam psovajući humanizam, računa
još uvijek na *ljubav.*
[93] [Garantien der Harmonie und Freicheit. Vivis, 1842. s. 175]
[94] [To nije Weitlingov citat]
Postane li jednom zajednica čovjeku potreba i nalazi
li se on njome u svojim namjerama promican, onda ona i
njemu propisuje, jer je postala njegov princip, uskoro svoje
zakone, zakone – društva. Princip ljudi se uzdiže do suverene
moći iznad nje, postaje njeno najviše bistvo, njen bog i kao
takav – zakonodavac. Komunizam najstrože slijedi ovaj princip,
a kršćanstvo jest religija društva, jer ljubav jest, kako
Feuerbach ispravno kaže, iako on to ispravno ne mni, bistvo
čovjeka, tj. bistvo društva ili društvenog (komunističkog)
čovjeka. Sva religija jest jedan kult društva, ovog principa,
koji gospodari društvenim (kultiviranim) čovjekom; čak nikakav
bog nije isključivi bog jednog Ja, nego uvijek jednog
društva ili zajednice, da li društva »porodice« (Lar, penati) ili
jednog »naroda« (»nacionalni bog«) ili »svih ljudi« (»on je
jedan otac svih ljudi«).
Dakle samo se onda ima izgleda da se religija do
temelja istrijebi ako se *društvo* i sve što proističe iz ovog
principa, antikvira. Upravo pak u komunizmu nastoji ovaj
princip kulminirati, budući da u njemu Sve treba postati
*zajedničko,* za uspostavu – »jednakosti«. Je li ova »jednakost
dobivena, onda ne nedostaje ni »slobodnosti«. No čija slobodnost?
Ona *društva!* Društvo je onda Sve u Svemu a ljudi su
samo »jedan za drugoga«. To bi bila glorija – države ljubavi.
No Ja hoću radije biti upućen na vlastokorist
ljudi, nego na njihove »ljubavne usluge«, njihovo milosrđe,
njihovo sažaljenje itd. Ona traži *uzajamnost* (kako Ti Meni,
tako Ja Tebi), ne čini ništa »badava« i dâ se dobiti i –
*iskupiti*. Čime Ja pak stičem ljubavnu uslugu? Radi se o
slučaju, da li Ja imam posla baš s jednim »ljubaznim«. Usluga
»ljubomornog« dade se samo – *isprositi,* da li mojom
cijelom jadnom pojavom, mojom potrebitošću za pomoći,
mojom bijedom, mojim – *trpljenjem.* Što Ja mogu njemu
ponuditi za njegovo pružanje pomoći? Ništa! Ja ju moram
kao – *poklon* primiti. Ljubav je *nenaplativa* ili pače: Ljubav
svakako može biti plaćena, ali samo protuljubavlju (»Jedno
usrđe je inih vrijedno«). Koja sve uboštva i prosjačkosti ne
pripadaju tome, primati iz godine u godinu jedno darivanje
bez protuusluge, kao što se ona npr. od jadnog nadničara
redovno istjeruju. Što može primatelj učiniti za onog i njegove
poklonjene pfenige, u kojima opstoji njegovo bogatstvo?
Nadničar bi uistinu imao više užitka, ako primatelj sa svojim
zakonima, svojim institucijama itd., koje onaj ipak mora sve
platiti, uopće ne bi egzistirao. A pri tom jadni nitkov ipak
*ljubi* svoga gospodara.
Ne, zajednica kao »cilj« dosadašnje povijesti, jest
nemoguća. Odriješimo se pače svake hinbe zajednice i priznajmo
da, ako smo Mi kao ljudi jednaki, Mi baš nismo jednaki,
jer Mi nismo Ljudi. Mi smo *samo u mislima* jednaki, samo
ako smo »Mi« *mišljeni,* ne kako smo Mi zbiljski i tjeloviti. Ja
sam Ja i Ti si Ja, no Ja nisam ovo mišljeno Ja, nego ovo Ja, u
kojem smo Mi svi jednaki, jest samo moja *misao.* Ja sam
čovjek i Ti si čovjek, no »Čovjek« je samo jedna misao, jedna
općenitost; niti Ja niti Ti nismo iskazivi, Mi smo *neizrecivi,*
jer su samo misli iskazive i opstoje u kazivanju.
Ne stremimo zato k zajednici, nego k *jednostranosti.*
Ne tražimo najobuhvatniju općinu, »ljudsko društvo«,
nego tražimo u inima samo sredstvo i organe, koje Mi upotrebljavamo
kao naše vlasništvo! Kao što Mi u drvetu, u
životinji ne vidimo jednake Nama, tako iskače pretpostavka,
da su ini *Nama jednaki,* iz jedne hinbe. Nitko nije *Meni jednak,*
nego jednako svim inim bistvima motrim Ja njega kao
moje vlasništvo. Naprotiv, kaže Mi se, da Ja trebam biti
čovjek među »bližnjima« (»Židovsko pitanje«, str. 60)[95], da
trebam u njima »respektirati« sučovjeka. Nitko nije za Mene
jedna respektirana osoba, pa ni sučovjek nije nego samo kao
ina bistva jedan *predmet* za kojeg imam udjela ili čak ne,
jedan interesantan ili neinteresantan predmet, jedan upotrebljiv
ili neupotrebljiv subjekt.
[95] [Bruno Bauer: Die Judenfrage, Braunschweig 1843.]
I ako ga Ja mogu upotrijebiti, onda se Ja dakako
sporazumijevam i sjedinjujem s njim da bih nagodbom ojačao
*moju moć* i zajedničkom vlašću više učinio, nego što to
pojedinačna može odjeloviti. U ovom zajedništvu ne vidim
skroz ništa ino nego jednu multiplikaciju moje snage i samo
dokle je ona *moja* umnogostručena snaga, zadržavam ju Ja
kod sebe. Tako pak je ona jedno – udruženje.
Udruženje ne drži skupa niti jedna prirodna niti
jedna duhovna veza, ono nije nikakav prirodan, nikakav duhovan
savez. Niti Jedna *krv,* niti Jedna *vjera* (tj. duh) ga ne
ostvaruje. U jednoj prirodnoj vezi, – kao jednoj porodici,
jednom plemenu, jednoj naciji, da, čovječanstvu – imaju pojedinci
samo vrijednost *egzemplara* iste vrste ili roda; u
jednoj duhovnoj vezi – kao jednoj općini, jednoj crkvi –
označuje pojedinac samo jednog *člana* istog duha; što Ti u
oba slučaja kao Jedini jesi, to mora biti potisnuto. Kao Jedini
možeš se Ti puko u udruženju potvrditi, jer udruženje Tebe
ne posjeduje, nego Ti njega posjeduješ ili za Tebe koristiš.
U udruženju i samo u udruženju biva vlasništvo
priznato, jer se ono njegovo od nikakvog bistva više ne prima
u leno. Komunisti samo sprovode konzekventno dalje, što
je za vrijeme religioznog razvoja i poimence u državi već
odavno postojalo, naime bezvlasništvo, tj. feudalizam.
Država se trudi da požudnoga pripitomi, inim riječima,
ona nastoji njegovu žudnju usmjeriti samo na njega i
time ju *zadovoljiti* što on njoj nudi. Da bi žudnju radi Požudnoga
zasitila, ne pada joj na pamet: naprotiv, ona kori
čovjeka koji odiše neobuzdanom žudnjom kao jednog »egoističkog«
a »egoistički čovjek« je njen neprijatelj. On je to
za nju, jer sposobnost, da s tim izađe na kraj, izmiče državi,
koja upravo egoistu ne može »pojmiti«. Budući da je državi,
kao što inako nije moguće, stalo samo do sebe, tako ona ne
brine za moje potrebe, nego brine samo kako bi Me ubila, tj.
ino Ja iz Mene učinila, jednog dobrog građana. Ona osniva
ustanove za »ćudoredno popravljanje«. – A čime ona pridobiva
pojedince za sebe? Sobom, tj. onim, što je državno,
*državnim vlasništvom.* Ona će biti neprestano radina, da učini
sva svoja dobra učestvujućim, da Sve zbrine »dobrima kulture«;
ona im poklanja svoj odgoj, otvara im pristup svojim
kulturnim ustanovama, osposobljuje ih na putevima industrije
da dođu do vlasništva, tj. do lena itd. Za sve to *leno* traži
ona samo ispravnu daću jedne stalne zahvalnosti. No »nezahvalni«
zaboravljaju otplatiti ovu zahvalnost – bitno inako
nego država, ne može sad ni »društvo« činiti.
U udruženje Ti donosiš Tvoju cijelu moć, tvoje
imućstvo i *Tebe činiš važećim,* u društvu bit ćeš Ti s tvojom
radnom snagom *upotrebljen;* u onoj Ti živiš egoistički, u
ovom ljudski tj. religiozno, kao jedan »član u tijelu tog gospodina«:
društvu Ti duguješ, što imaš i jesi mu obvezan, jesi
»socijalnim dužnostima« – opsjednut; udruženje Ti koristiš
i okanjuješ ga se »bezobvezno i bezvjerno«, ako više ne znaš
iz njega dalje vući nikakvu korist. Ako je društvo više nego
Ti, onda je ono iznad Tebe; udruženje je samo tvoje oruđe ili
mač, kojim Ti svoju prirodnu snagu naoštruješ i povećavaš;
udruženje je za Tebe i Tobom ovdje, društvo obrnuto zahtjeva
Tebe za sebe i jest također bez Tebe; ukratko, društvo je
*sveto,* udruženje tvoje *vlastito:* društvo upotrebljava *Tebe,*
udruženje upotrebljavaš *Ti.*
Ipak, neće se uzdržati od prigovora da bi Nam zaključena
nagodba opet mogla postati nesnosna i ograničavati
našu slobodnost; reći će se, Mi bismo konačno također došli
na to, da »Svatko mora radi onog općeg žrtvovati jedan dio
svoje slobodnosti«. Samo radi onog »općeg« žrtva ne bi uopće
pala, tako malo kao što sam Ja nagodbu zaključio radi onog
»općeg« ili samo radi ikojeg inog čovjeka; pače na nju sam
pristao samo radi moje vlastite koristi, iz *vlastokoristi.* Što
se pak žrtvovanja tiče, onda Ja »žrtvujem« ipak samo ono,
što nije u mojoj vlasti, tj. Ja ne »žrtvujem« baš ništa.
Ako se vratimo na vlasništvo, onda je vlasnik gospodar.
Ta izaberi, da li Ti hoćeš biti gospodar ili ima društvo
biti gospodar! O tome zavisi, da li ćeš Ti biti jedan *vlastitelj*
ili jedan *lump:* Egoist je vlastitelj, socijalni jedan lump.
Lumperstvo pak ili bezvlasništvo je smisao feudalnosti, lenskog
sistema, koji je od prošlog stoljeća samo promijenio
lenskog gospodara, kad je »Čovjeka« na mjesto boga postavio
i od Čovjeka primao leno, što prije bijaše jedno leno od
božje milosti. Da lumperstvo komunizma humanim principom
dovodi do apsolutnog ili najlumperskijeg lumperstva, gore je
pokazano, ujednako pak također, kako se samo tako može
lumperstvo prevratiti u vlastitost. Stari feudalni sistem bijaše
u revoluciji tako temeljno utaban, da je od tada sva reakcionarna
lukavost ostala bezplodna i uvijek će ostati bezplodna,
jer je mrtvac – mrtav; no čak se uskrsnuće moralo u kršćanskoj
povijesti kao jedna istinitost uzistiniti i uzistinilo se: jer
u onostranom je s preobraženim tijelom feudalnost ponovno
nastala, nova feudalnost pod vrhovnim lenskim gospodstvom
»Čovjeka«.
Kršćanstvo nije uništeno nego vjernici imaju pravo,
ako su do sada o svakoj borbi naprotiv s puno povjerenja
pretpostavljali, da bi ona mogla služiti samo za pročišćenje
i učvršćenje istog; jer ono je zbilja bilo samo preobraženo
a »otkriveno kršćanstvo« jest – *ljudsko.* Mi živimo još posve
u kršćanskom dobu i koji se na to najviše ljute, baš najrevnije
pridonose tome, da ga »dovrše«. Što ljudskija, to Nam
je draža postala feudalnost; jer to manje Mi vjerujemo, da
je ona još feudalnost, to utješnije ju uzimamo za vlastitosti
i mislimo da smo pronašli naše »najvlastitije«, ako otkrijemo
»ono ljudsko«.
Liberalizam hoće Meni ono Moje dati ali ne pod
naslovom Mojeg, nego pod onim »ljudskoga« misli ga on Meni
pribaviti. Kao da je ono pod tom maskom za doseći! Ljudska
prava, milo djelo revolucije, imaju smisao, da čovjek u Meni
*daje* Meni za ovo i ono *pravo:* Ja kao pojedinac, tj. kao taj
nemam upravo nego Čovjek ima pravo i ovlašćuje Mene. Kao
čovjek mogu Ja otud imati pravo budući da sam Ja pak više
nego čovjek, naime jedan *apstrahiran* čovjek, tako baš *Meni,*
onom apstrahiranom, može ono biti uskraćeno. Držite li
naprotiv do *vrijednosti* vaših dari, držite li ih na cijeni ne
date li se prisiliti prodati po svaku cijenu, ne date li se
nagovoriti da vaša roba nije vrijedna svoje cijene, ne činite
li od sebe ruglo jednom »sramotnom cijenom«, nego oponašate
li onog hrabroga, koji kaže: Ja hoću moj život (vlasništvo)
skupo *prodati,* neprijatelji ne smiju jeftino proći: tako
ste ono obrnuto od komunizma priznali kao ispravno i onda
ne znači: Okanite se vašeg vlasništva! nego: *vrednujte*
vaše vlasništvo!
Iznad portala našeg vremena ne stoji ono apolonsko:
»Spoznaj samoga sebe«, nego jedno: *vrednuj sebe!*
Proudhon naziva vlasništvo »krađom« (le vol). To
je pak tuđe vlasništvo – i samo o tom on govori – ništa
manje odreknućem, odstupanjem i poniznošću prisutno, ono
je jedan *poklon.* Zašto tako sentimentalno poput jednog
siromašnog opljačkanog zazivati sažaljenje, ako se je ipak
samo jedan glupi, kukavni poklonitelj. Zašto i ovdje opet
pripisivati krivnju inima, kao da oni Nas pljačkaju, budući
da ipak Mi sami nosimo krivicu kad puštamo ine neopljačkane.
Siromasi su za to krivi, da ima bogataša.
Uopće se nitko ne žesti zbog *svog* vlasništva, nego
zbog *tuđeg.* Ne napada se uistinu vlasništvo, nego otuđenje
vlasništva. Hoće se *više,* ne manje, moći nazivati *svojim,* hoće
se sve nazvati *svojim.* Dakle, bori se protiv *tuđosti,* ili, da bi
se oblikovala jedna slična vlasništvu riječ, protiv tuđinstva.
I kako si pri tom pomaže? Umjesto da se ono tuđe preobrazi
u ono vlastito, igra se jednog nepristranog i traži samo, da
sve vlasništvo bude prepušteno jednom trećem (npr. ljudskom
društvu). Ono tuđe se ne reklamira u vlastito ime, nego
u ime jednog trećeg. Sada je »egoistički« izgled zbrisan i sve
tako čisto i – ljudsko!
Bezvlasništvo ili lumperstvo, to je dakle »bistvo
kršćanstva«, kao što je i bistvo sve religioznosti (tj. smjernosti,
ćudorednosti, ljudskosti) i samo se u »apsolutnoj
religiji« najjasnije navijestilo i kao veselo poslanstvo postalo
za razvoj sposobno evanđelje. Najočigledniji razvoj imamo
Mi pred Nama u sadašnjoj borbi protiv vlasništva, jednoj
borbi, koja treba »čovjeka« dovesti do pobjede i bezvlasništvo
učiniti punostojnim: pobjednička humanost jest pobjeda –
kršćanstva. Tako »otkriveno kršćanstvo« jest pak dovršena
feudalnost, sveobuhvatni lenski sustav, tj. – savršeno
lumperstvo.
Dakle valjda još jednom jedna »revolucija« protiv
feudalnog sustava?
Revolucija i pobuna se ne smiju smatrati jednakoznačnima.
Ona opstoji u prevratu stanja, opstojećeg stanja
ili statusa, države ili društva, time jest jedan *politički* ili
*socijalni* čin; ova pak doduše ima preobrazbu stanja za neizbježivi
posljedak, ne proizlazi pak iz nje, nego iz nezadovoljstva
ljudi, nije jedno uzdizanje štita nego uzdizanje čovjeka,
jedno napredovanje bez obzira na uređenja koja iz tog
izniču. Revolucija je ciljala na nova *uređenja,* pobuna vodi
tamo da se Mi više nedamo uređivati, nego da se sami
uređujemo i ne polaže u »institucije« nikakvu sjajnu nadu.
Ona nije nikakva borba protiv opstojećeg, jer ako ona uspije,
opstojeće od sebe propada, ona je samo jedno izvlačenje
Mene iz opstojećeg. Napustim li Ja opstojeće, onda je ono
mrtvo i prelazi u trulost. Budući da nije samo obaranje opstojećeg
moja svrha, nego moje uzdizanje nad njim, tako
moja namjera i čin ni jedan politički ili socijalni, nego kao
samo na Mene i moju vlastitost usmjeren jedan *egoistički.*
Uvesti *uređenja* zapovijeda revolucija, *sebe uzdignuti
i podići* iska pobuna. Koji *ustav* birati, ovo pitanje
je zapošljavalo revolucionarne glave i ustavnim borbama i
ustavnim pitanjima ključa cijeli politički period, kao što i
socijalni talenti bijahu u društvenim uređenjima (falansterijama)
neobično pronalažljivi. Postati bezustavan, uznastoji
buntovnik.[96]
[96] Da bih se osigurao protiv optužbe za kriminal, primjećujem
izričito, da sam riječ »pobuna« odabrao radi njenog **etimološkog
smisla,** dakle ne upotrebljavam ju u ograničenom smislu, koji
kazneni zakonik zabranjuje.
Dok Ja zbog većeg razjašnjenja pomišljam na jednu
usporedbu, pada Mi protiv očekivanja na pamet zasnivanje
kršćanstva. S liberalne strane zamjera se prvim kršćanima,
što su oni spram opstojećeg poganskog državnog poretka
propovijedali poslušnost, naredili priznavanje poganskog
poglavarstva i spokojno nudili jedno »dajte caru, što je carevo«.
Koliko je buna ipak nastalo u isto vrijeme protiv rimskog
vrhovnog gospodstva, kako su se buntovnima pokazali Židovi
i sami Rimljani protiv njihove vlastite svjetovne vlade, ukratko
kako obljubljeno bijaše »političko nezadovoljstvo«! O
tome oni kršćani nisu htjeli ništa znati; nisu htjeli pristupiti
»liberalnim tendencijama«. Vrijeme je bilo politički tako
uzbuđeno, da se mnilo, kao što u evanđeljima glasi, da se
zasnivača kršćanstva ne može uspješnije optužiti, nego ako ga
se okrivi za »političke spletke«, a ipak ista evanđelja izvještavaju,
da je baš on najmanje sudjelovao u tom političkom
tjeranju. Zašto pak on nije bio nikakav revolucionar, nikakav
demagog, kako bi ga židovi rado vidjeli, zašto nije bio
nikakav liberal? Jer on od jedne promjene *stanja* nije očekivao
nikakav spas, a taj cijeli darmar mu bio nehajan. On nije
bio nikakav revolucionar, kao npr. Cezar, nego jedan buntovnik,
nikakav državni prevratnik, nego Jedan, koji je *sebe
uspravio.* Zato je važilo njemu također samo jedno »budi
pametan poput zmije«, što izražava isti smisao, kao u specijalnom
slučaju ono »dajte caru, što je carevo«; on nije vodio
baš nikakvu političku ili socijalnu borbu protiv opstojećeg
poglavarstva, nego je htio bezbrižno i nesmetano od ovog
poglavarstva, ići svojim vlastitim putem. Ne manje nehajni
nego vlada ne bijahu mu njeni neprijatelji, jer što je on htio,
oboje nisu razumjeli i on ih imaše samo zmijskom pameću
od sebe zadržati. Ako pak nikakav narodni buntovnik, nikakav
demagog ili revolucionar, onda bijaše on i svaki od
starih kršćana utoliko više jedan *razjareni,* koji je iznad
Svega sebe uzdigao što se vladi i njenim protivnicima pričinjalo
uzvišenim, i od svega se razvezao, za što su oni ostali
vezani i koji je ujednako otkopao životne izvore cijelog poganskog
svijeta, s kojima je opstojeća država ionako morala
uvenuti: on bijaše baš zato, jer je obaranje opstojećeg od
sebe odbio, smrtni neprijatelj i zbiljski ništitelj istoga; jer
on ga je zazidao, kad je spokojno i bezobzirno izgradio zgradu
svoga templa ne mareći za bolove zazidanog.
Sad, kako se zbilo poganskom svjetskom poretku,
hoće li tako proći i onaj kršćanski? Jedna revolucija izvjesno
ne privodi kraju, ako se prije nije izvršila jedna pobuna!
Moj obraćaj sa svijetom, na što on izlazi? Hoću li
ga Ja uživati, zato mora on biti moje vlasništvo i zato ga Ja
hoću zadobiti. Ja neću slobodnost, ni jednakost ljudi; Ja hoću
samo *moju* moć nad njom, hoću ju za moje vlasništvo, tj.
učiniti *uživalačkom.* I ne uspije li Mi to, sad, ako si vlast nad
životom i smrti priuzdrže crkva i država, Ja nazivam i njih –
mojima. Žigošite onu oficirsku udovicu, koja u bijegu u
Rusiju, nakon što joj je prostrijeljena noga, izvlači s nje
podvezicu, zadavljuje time svoje dijete i zatim kraj lešine
iskrvavljuje, – žigošite uspomenu – na djecoubicu. Tko zna,
koliko bi ovo dijete, da je ostalo na životu, moglo »svijetu
koristiti«! Majka ga je umorila, jer je htjela umrijeti *zadovoljeno*
i smireno. Ovaj slučaj se još možda sviđa vašoj sentimentalnosti
i Vi ne znate ništa dalje iz njega pročitati.
To znači, Ja ga sa svoje strane upotrebljavam kao primjer za
to, da *moje* zadovoljenje odlučuje o mom odnosu spram ljudi
i da se Ja ne odričem čak ni moći nad životom i smrti iz
nikakvog spopadanja poniznosti.
Uopće što se »socijalnih dužnosti« tiče, ne daje
Meni neki ini moj stav spram inih, dakle niti bog niti čovječanstvo
Mi propisuju moj odnošaj spram ljudi, nego Ja dajem
Meni taj stav. Rječitije je ovo time rečeno: Ja nemam
spram inih nikakvu *dužnost* kao što Ja i spram Mene imam
samo dotle neku dužnost (npr. sebe-održanja, dakle ne samoubistva),
dokle Ja Mene od Mene razlučujem (moju besmrtnu
dušu od mog zemaljskog tubitka). Ja ne *ponizujem* Mene više
pred nikakvom moći i spoznajem da su sve moći samo moja
moć, koju Ja odmah imam podvrći, ako prijeti da postane
jedna moć *protiv* ili *iznad* Mene; svaka ista smije biti samo
jedno od *mojih sredstava* da Mene probijem, kao što je jedan
lovački pas naša moć protiv divljači, no Mi ga ubijamo, ako
on Nas napadne. Sve moći, koje Menom gospodare, snižavam
Ja onda za to da Meni služe. Kumiri su samo pomoću Mene:
Ja ih trebam samo ne stvarati iz nova, onda oni više nisu;
»više moći« su samo time, što ih Ja uzvisujem i Mene
postavljam niže.
Dakle moj odnos spram svijeta jest ovaj: Ja ne
činim za njega ništa više »radi boga«, Ja ne činim ništa »radi
Čovjeka«, nego, što Ja činim, to Ja činim »radi Mene«. Tako
samo zadovoljava Mene svijet, dok je za religiozno stojište,
u koje Ja uračunavam i ćudoredno i humano, značajno, da
Sve ostaje jedna *smjerna želja* (pium desiderium), tj. jedno
onostrano, jedno nedosezivo. Tako opće blaženstvo ljudi, ćudoredan
svijet jedne opće ljubavi, vječitog mira, prestajanje
egoizma itd. »Ništa u ovome svijetu nije savršeno«. Ovim tužnim
izrijekom rastaju se oni dobri od njega i pribjegavaju u
svojoj sobici k bogu ili k svojoj ponosnoj »sebesvijesti«. Mi
pak ostajemo u tom »nesavršenom« svijetu, jer ga Mi i tako
možemo trebati za naš – sebeužitak.
Moj obraćaj spram svijeta opstoji u tome, da ga
Ja uživam i tako ga utrošujem za moj sebeužitak. *Obraćaj*
jest *svjetovni užitak* i pripada mom – sebeužitku.
*** 3. Moj sebeužitak
Mi stojimo na granici jednog razdoblja. Dosadašnji
svijet nije pomišljao ni na šta nego na dobit života, brinuo
se o – *životu.* Jer da li se sva djelatnost za ovostrani ili
onostrani, za vremenski ili vječiti život napreže, da li se
čezne za »svakdanjim kruhom« (»daj Nam Naš kruh svagdanji«)
ili za »svetim kruhom« (»pravi kruh s neba«; »kruh božji,
koji dolazi s neba i svijetu *daje život«,* »kruh života«,
Ivan, 6), da li se brine o »dragom životu« ili o »životu u vječitosti«:
to ne mijenja svrhu naprezanja i brige, koja se u
jednom kao i u drugom slučaju pokazuje kao *život.* Najavljuju
li se inako moderne tendencije? Hoće se, da nitko više ne
dođe u nepriliku zbog najnužnijih životnih potreba, nego da
se u tome nalazi sigurnim, a s druge strane se poučava, da se
čovjek ima brinuti o ovostranosti i u zbiljski svijet se uživiti,
bez isprazne brige o nekom onostranom.
Shvatimo istu stvar s jedne druge strane. Tko se
samo brine da *živi,* zaboravlja u toj stravičnosti lako *užitak*
života. Ako mu je stalo samo do života i misli li, on ako Ja
samo dragi život imam onda on ne primjenjuje svoju punu
snagu na to, da život koristi, tj. uživa. Kako se pak koristi
život? Tako da ga se utroši, poput svjetla, koje se koristi
tako da gori. Život se koristi i time sebe, živućeg, tako da se
njega i sebe *proharči. Životni užitak* jest potrošnja života.
Sad – potražimo *užitak* života? A što je činio religiozan
svijet? On je potražio *život!* »U čemu opstoji istinski
život, blaženi život itd.? Kako se može doseći? Što mora čovjek
činiti i postati da bi bio jedan istinski živući? Kako on
ispunjava ovaj poziv?« Ova i slična pitanja naznačuju da su
pitatelji tek *sebe* tražili, sebe naime u istinskom smislu, u
smislu istinske životnosti. »Što Ja jesam jest pjena i sjena;
što ću Ja biti, jest moje istinsko Ja.« Tragati za tim Ja, proizvesti
ga, realizirati ga, čini tešku zadaću smrtnika, koji
samo umiru da bi *uskrsnuli,* samo žive da bi umrli, samo žive
da bi pronašli istinski život.
Tek tada, ako sam Ja Meni izvjestan i Mene više
ne tražim, jesam Ja istinski moje Vlasništvo: Ja imam Mene,
zato Ja upotrebljavam i uživam Mene. Naprotiv, Ja se ne mogu
Meni nikada više radovati, doklegod mislim, da moje istinsko
Ja imam Ja prvo još naći i da se mora dotle dospjeti, da
ne Ja, nego Krist u Meni živi ili bilo koje ino duhovno tj.
sablasno Ja, npr. istinski čovjek, bistvo čovjeka i sl.
Jedan golemi razmak rastavlja oba nazora: u starom
nazoru Ja idem k Meni, u novom Ja polazim od Mene, u
onom Ja čeznem za Mnom, u ovom Ja Mene imam i činim
sa mnom kao što se sa svakim inim vlasništvom čini, – Ja
uživam Mene prema mojem zadovoljstvu. Ja se ne bojim više
za život, nego ga »profućkavam«.
Od sada pitanje ne glasi kako život steći, nego kako
bi se mogao profućkati, uživati, ili ne kako se u sebi ima
ono istinsko Ja proizvesti nego kako se ima sebe razriješiti,
sebe izživiti.
Što bi bio ideal ino nego ono traženo vazda daleko
Ja? Sebe se traži, sljedbeno, sebe se još nema, teži se za
onim što bi se *trebalo* biti, sljedbeno to se *nije.* Živi se u
*čežnji* i tisućljećima se u njoj, u *nadi* živjelo. Posve inako
se živi u – *užitku!*
Pogađa li to možda samo takozvane smjerne? Ne,
to pogađa Sve, koji pripadaju graničnom povijesnom razdoblju
i same njegove uživatelje. Također njih je slijedila iza
radnih dana jedna nedjelja, a iza svjetskog meteža san o
jednom boljem svijetu, o općoj ljudskoj sreći, ukratko jedan
ideal. Poimence pak filozofi se suprotstavljaju smjernima. No
jesu li oni na nešto ino mislili nego na ideal, o nečem inom
razmišljali nego o onom apsolutnom Ja? Čežnja i nada
posvuda i ništa nego one. Nazovite to, što se mene tiče,
romantikom.
Treba li *životni užitak* trijumfirati nad *životnom
čežnjom* ili životnom nadom, onda ih on mora u njihovom
dvostrukom obznačaju koje predvodi Schiller u »Ideal i život«,
savladati, duhovno i svjetovno siromaštvo ekrazirati,
ideal istrijebiti i – nuždu za kruh svagdašnji. Tko mora svoj
život upotrijebiti da bi svoj život životario, taj ga ne može
uživati i tko svoj život tek traži, taj ga nema i isto tako
malo ga može uživati: oboje su siromašni, »no blaženi
su siromašni«.
Oni koji gladuju za istinskim životom, nemaju
nikakvu moć nad svojim sadašnjim, nego ga moraju primijeniti
u svrhu, da bi njime zadobili onaj istinski život i moraju
ga posve tom nastojanju i toj zadaći žrtvovati. Ako onim religioznima,
koji se nadaju jednom onostranom životu i ovostrani
smatraju puko jednom pripremom za onaj, služinstvo njihovog
zemaljskog tubitka, kojeg oni daju samo u službu
onog nadajućeg nebeskog, postane prilično jasna, onda bi se
ipak daleko promašilo, ako bi se htjelo najprosvjećenije i najbistrije
držati za manje požrtvovne. U »istinskom životu« se
ipak dâ naći jedan mnogo obuhvatniji obznačaj, nego što ga
može izraziti »nebeski«. Zar nije možda, da se odmah liberalni
pojam istog predvede, »ljudski« i »istinski ljudski« istinski
život? I vodi li možda svatko već od početka taj istinski
ljudski život ili se mora gorkim trudom do toga uzdići? Ima
li ga on već kao svoj sadašnji ili ga mora izboriti kao svoj
budući život, koji će mu tek onda biti dijelom, ako »više nije
uprljan nikakvim egoizmom«? Život je pri ovom pogledu
samo za to ovdje da bi se život dobio i živi se samo da bi se
bistvo čovjeka u sebi oživjelo, živi se radi ovog bistva. Svoj
život se ima samo da bi sebi posredstvom istog pribavio onaj
»istinski«, od svakog egoizma pročišćeni život. Otud se strahuje,
proizvoljno upotrijebiti svoj vlastiti život: on treba
služiti samo »pravoj upotrebi«.
Ukratko, ima se jedan *životan poziv,* jednu životnu
zadaću, ima se svojim životom Nešto ozbiljiti i proizvesti,
neko Nešto, za što je naš život samo sredstvo i oruđe, neko
Nešto, koje je više vrijedno nego ovaj život, neko Nešto, kojem
je život *dužan.* Ima se Jednog boga, koji zahtijeva jednu
*živu žrtvu.* Samo surovost ljudske žrtve se s vremenom izgubila;
ljudska žrtva sama je ostala neprikraćena i svakog sata
padaju zločinci pravednosti kao žrtve i Mi »jadni grešnici«
sami se koljemo kao žrtve za »ljudsko bistvo«, »ideju čovječanstva«,
»ljudskost« i kako se još inače idoli ili bogovi zovu.
Jer Mi pak naš život onom Nešto dugujemo zato
Mi nemamo nikakvo pravo – ono najbliže – sebi uzeti.
Konzervativna tendencija kršćanstva ne dopušta
inako misliti o *smrti,* nego s namjerom da joj se oduzme njezin
žalac i – da se lijepo dalje živi i sebe održi. Sve dopušta
kršćanin da se zbiva i trpi, ako on – pravi židov –
sebe samo u nebo prokućariti i prokrijumčariti može; sebe
sama ubiti on ne smije, on se smije samo – održati i na
»pripremi jednog budućeg mjesta« raditi. Konzervatizam ili
»savlađivanje smrti« leži mu na srcu: »Zadnji neprijatelj, koji
se ukida, jest smrt«[97] »Krist je smrti oduzeo moć i jedno
*neprolazno* bistvo doveo na svjetlo evanđeljem«.[98] »Neprolaznost«,
stabilnost.
[97] Prva poslanica Korinćanima 15,26
[98] Druga poslanica Timoteju 1,10
Ćudorednik hoće ono Dobro, ono Pravo, i ako se
lati sredstava, koja vode k tom cilju, zbilja vode, onda ta
sredstva nisu *njegova* sredstva, nego sredstva dobra, prava
itd. Nećudoredna nisu ova sredstva nikada jer se dobra svrha
sama njima posreduje: svrha posvećuje sredstva. Ovo načelo
se naziva jezuitskim, ono je pak skroz »ćudoredno«. Ćudorednik
postupa *u službi* jedne svrhe ili jedne ideje: on sebe
čini *oruđem* ideje dobra, kao što si neki smjerni, da je jedno
oruđe ili oružje božje, sebi u slavu priračunava. Smrt pričekati,
traži ćudoredna zapovijed kao ono dobro; sam si ju
dati, jest ćudoredno i zlo: *samoubistvo* ne nalazi nikakvu
ispriku pred sudom ćudorednosti. Kako ga onaj religiozni
zabranjuje, jer »ti tebi život nisi dao, nego bog, koji ti ga
također samo opet može uzeti« (kao da, govoreći u ovoj
predstavi, Mi ga bog isto tako ne uzima, ako ja sam Mene
ubijem, kao i ako Me obori neka cigla s krova ili neki neprijateljski
metak: on je smrtnu odluku također u meni probudio!):
tako ju zabranjuje ćudorednik jer ja moj život
dugujem otadžbini itd., »jer ja ne znam, mogu li još mojim
životom dobro odjeloviti«. Prirodno, ono dobro gubi u meni
jedno oruđe, kao i bog jedno oružje. Jesam li nećudoredan,
onda se onom Dobru mojim *popravljanjem* poslužilo, jesam
li »bezbožan«, onda boga raduje moja *skrušenost.* Samoubistvo
jest dakle kako bezbožno tako bezakono. Ako si netko,
čije je stojište religioznost, oduzme život, onda on postupa
bogozaboravno; je li pak stojište samoubice ćudorednost,
onda on postupa spram dužnosti zaboravno, nećudoredno.
Mnogo se muči pitanjem, da li se smrt Emilie Galotti dade
pred ćudorednosti opravdati (uzima ju se kao da je samoubistvo,
što ono prema stvari i jest). Da je ona za nevinošću,
tim ćudorednim dobrom toliko poludjela da sam svoj život
za nju dade, jest u svakom slučaju ćudoredno; da se pak
ona ne pouzdaje u vlast nad svojom krvi, jest opet nećudoredno.
Ovakva proturječja tvore u ćudorednim tragedijama
uopće tragični konflikt i mora se ćudoredno misliti i ćutiti,
da se za to može zanimati.
Što važi za smjernost i ćudorednost, nužno će pogoditi
i čovječnost, jer se čovjeku, čovječanstvu ili rodu
također duguje svoj život. Samo ako ja nisam nikakvom
bistvu obvezan, održanje života jest – moja stvar. »Jedan
skok s ovog mosta Me oslobađa!«
Jesmo li pak onom bistvu, koje trebamo u Nama
oživjeti, održanje našeg života dužni, onda nije manje naša
dužnost, taj život ne voditi prema *našoj* nasladi, nego ga
oblikovati primjereno onom bistvu. Svo moje čuvstvovanje,
mišljenje i htijenje, svo moje činjenje i stremljenje pripada –
njemu.
Što je onom bistvu primjereno, odaje se iz pojma
istog, a kako različito se taj pojam pojmio ili kako različito
se ono bistvo predstavljalo! Koja traženja postavlja najviše
bistvo na muhamedana i kako inako vjeruje opet
kršćanin u njemu razabirati; kako odstupajuće moraju otud
oba životna oblikovanja ispasti! Samo ovo drže Svi čvrsto, da
najviše bistvo ima naš život *usmjeriti.*
Ipak, kraj smjernih, koji u bogu svog suca i njegovoj
riječi jednu nit vodilju za svoj život imaju, prolazim
Ja posvuda samo prisjećajući se, jer oni pripadaju jednom
proživljenom razvojnom periodu i mogu kao okamenjenja
ostati na njihovom fiksiranom mjestu; u našem vremenu
nemaju više smjerni, nego liberali veliku riječ, i smjernost
sama ne može tome odoljeti, da liberalnim tenom zacrveni
svoje blijede lice. Liberali pak ne štuju u bogu svoga suca i
ne odvijaju svoj život na niti vodilji njegove riječi, nego se
podešavaju prema čovjeku: ne »božanski« nego »ljudski«
hoće oni biti i živjeti.
Čovjek je najviše bistvo liberala, čovjek je *sudac*
nad svojim životom, čovječnost je njegova *nit vodilja* ili katekizam.
Bog je duh, ali čovjek je »najsavršeniji duh«, konačni
rezultat dugog lova za duhom ili »istraživanja u dubinama
božanstva«, tj. u dubinama duha.
Svaki tvoj potez treba biti ljudski; Ti sam trebaš
to od kralješnjaka do nožnog palca biti u nutarnjosti kao izvanjskosti:
jer ljudskog je tvoj *poziv.*
Poziv-odredba-zadaća!
Što jedan može postati, to će on i biti. Jedan rođeni
pjesnik može doduše nenaklonošću okolnosti biti spriječen,
da stoji na vrhu vremena i da stvori *obrazovana*
umjetnička djela za koja su neophodna velika studiranja; no
stihove će slagati, da li kao orač ili živeći sretno na Weimarskom
dvoru. Jedan rođeni glazbenik će se baviti glazbom,
svejedno da li na svim instrumentima ili na zobenoj trski.
Jedna rođena filozofska glava može se uzistiniti kao sveučilišni
filozof ili kao seoski filozof. Konačno jedan rođeni bedak,
koji, što se s time vrlo dobro podnosi, može ujednako
biti jedan lukavac, on će, kao što je vjerojatno svatko, koji
je posjećivao škole, u stanju na ponekim primjerima školaraca
sebi predočiti, ostati uvijek jedna zabijena glava, on
se sad može uvježbavati i dresirati za jednog uredskog šefa,
ili istom šefu služiti kao čistač čizama. Da, rođene ograničene
glave tvore neosporno najbrojniju ljudsku klasu. Zašto ne
bi i u ljudskom rodu nastupile iste razlike, koje su u svakom
životinjskom rodu očevidne? Posvuda se nalaze darovitiji i
manje daroviti.
Tako glupi su međutim malo njih, da im se ne bi
mogle prinijeti ideje. Otud se drže obično svi ljudi za sposobne
da imaju religiju. U jednom izvjesnom stupnju imaju
se oni i za ine ideje još obučiti, npr. za jedno glazbeno
razumijevanje, čak možda filozofiju itd. Ovdje se zameće popovstvo
religije, ćudorednosti, obrazovanja, znanstva itd., a
komunisti npr. hoće svojom »narodnom školom« Svima učiniti
sve pristupačnim. Čuje se jedna obična tvrdnja, da ova
»velika masa« ne bi mogla izlaziti bez religije; komunisti ju
proširuju do stava da nije samo »velika masa«, nego da su
naprosto Svi za Sve pozvani.
Nije dovoljno, da se velika masa obučila za religiju,
sada se još ona treba baviti sa »svim ljudskim«. Dresura
postaje uvijek sve općija i obuhvatnija.
Vi jadna bistva, koja biste mogla živjeti tako
sretno, kad biste smjeli skakati prema vašoj ćudi, Vi imate
plesati prema fićuku učitelja i čuvara medvjeda, da biste
činili umjetnine, za koje se Vi sami ne biste nikada upotrijebili.
I Vi ne odbijate konačno jednom, da vas se uvijek
uzima inako, nego što Vi hoćete Vas dati. Ne, Vi govorite
Vama izgovoreno pitanje sami mehanički: »Za što sam Ja
pozvan? Što Ja *trebam?«* Tako Vi trebate samo pitati, da bi si
dali *reći* i *narediti*, što Vi trebate, dati si označiti vaš *poziv*
ili i Vas same prema propisu duha narediti i naložiti. To
znači u odnosu na volju: Ja hoću, što Ja *trebam.*
Jedan Čovjek nije za ništa »pozvan« i nema nikakvu
»zadaću«, nikakvu »odredbu« tako malo kao što neka biljka
ili neka životinja ima jedan »poziv«. Cvijet ne slijedi poziv da
bi se dovršio, ali on primjenjuje sve svoje snage, tako dobro
koliko može, da bi svijet uživao i proharčio, tj. on usisava
toliko sokova iz zemlje, toliko zraka iz etera, toliko svjetla
iz sunca, koliko može dobiti i primiti. Ptica ne živi prema
nikakvom pozivu, ali upotrebljava svoje snage koliko to ide:
ona hvata kukce i pjeva prema veselju srca. Snage cvijeta i
ptice su pak u usporedbi s onima jednog čovjeka, neznatno
i mnogo silnije će neki čovjek, koji svoje primjenjuje snage,
zahvatiti svijet nego cvijet ili životinja. Jedan poziv, on nema,
ali ima snage, koje se ispoljavaju, gdje one jesu, jer njihov
bitak opstoji jedino u njihovom ispoljavanju i mogu tako
malo besposleno ustrajati kao i život, koji, ako bi i samo
jednu sekundu »mirovao«, ne bi više bio život. Sad bi se
Čovjeku moglo doviknuti: upotrijebi tvoju snagu. No u ovom
imperativu bi se pridao smisao, da je čovjekova zadaća upotrijebiti
svoje snage. Tako to nije. Pače svatko upotrebljava
zbilja svoju snagu, a da to ne smatra tek svojim pozivom:
svatko upotrebljava u svakom trenu toliko snage koliko ju
on posjeduje. O nekom pobijeđenom se kaže, da je trebao
više napeti svoju snagu, samo se zaboravlja, da je on u trenu
podlijeganja imao snagu, on bi upreo svoje snage (npr. tjelesne
snage), on to ne bi propustio: bijaše li to i samo bezhrabrost,
jedne minute, onda je to ipak bila jednominutna -bezsnažnost.
Snage se dadu svakako izoštriti i umnožiti, osobito
neprijateljskim otporom ili prijateljskom potporom; no
gdje nedostaje njihova primjena, tu se može biti izvjestan i
u njihove odsutnosti. Može se iz jednog kamena iskresati
vatra, no bez udarca ona neće proizaći; na jednak način potrebuje
i jedan čovjek »poticaj«.
Zato sad jer se snage vazda od sebe pokazuju djelotvornima,
bila bi zapovijest da se one upotrijebe, suvišna i
besmislena. Upotrijebiti svoje snage nije *poziv* i zadaća čovjeka,
nego je to njegov uvijek zbiljski, postojeći *čin.* Snaga
je samo jedna jednostavnija riječ za ispoljavanje snage.
Kao što je ova ruža od početka istinska ruža, ovaj
slavuj vazda istinski slavuj, tako Ja nisam tek istinski čovjek
ako ispunim moj poziv, nego sam Ja od početka »istinski
čovjek«. Moje prvo tepanje jest znak života jednog »istinskog
čovjeka«, moje životne borbe njegovi izljevi snage, moj zadnji
udisaj posljednje uzdahnuće snage »čovjeka«.
Ne leži u budućnosti kao neki predmet čežnje
istinski čovjek, nego tubistvujući i zbiljski leži on u sadašnjosti.
Kako i tko Ja jesam, veseo ili tužan, neko dijete ili neki
starac, u uzdanju ili u dvojbi, u snu ili na javi, Ja sam to,
Ja sam istinski čovjek.
Jesam li Ja pak *Čovjek* i jesam li Ja njega, kojeg
religiozno čovječanstvo označuje kao daleki cilj, zbilja u
Meni pronašao, onda je i sve »istinski ljudsko« *moje vlastito.*
Što se pripisuje ideji čovječanstva, to pripada *Meni.* Ona slobodnost
postupanja npr. koju čovječanstvo treba tek doseći i
koja se poput jednog čarobnog sna premješta u njenu zlatnu
budućnost, Ja ju Meni preotimam kao moje vlasništvo i privremeno
ju uživam u formi krijumčarenja. Naravno, samo
malo krijumčara hoće znati za ovu računicu njihova čina,
no instinkt egoizma nadomješta njihovu svijest. O slobodi
tiska pokazao sam gore isto.
Sve je moje vlastito, zato Ja Meni uzimam opet,
što se Meni hoće uskratiti, no prije svega uzimam Ja Mene
vazda opet ako sam umaknuo ikojoj služnosti. No čak ni
ovo nije moj poziv, nego moj prirodan čin.
Dovoljno, jedna moćna razlika je da li Ja Mene
činim polaznom ili ciljnom točkom. Kao zadnje Ja Mene nemam,
jesam Meni dakle još tuđ, jesam moje *bistvo,* moje
»istinsko bistvo«, a to Meni tuđe »istinsko bismo« će se kao
neki utvor s tisuću imena Meni rugati. Jer Ja još nisam Ja,
tako je neko ino (kao bog, istinski čovjek, istinski smjerni,
umni, slobodni itd.) Ja, moje Ja.
Od Mene još daleko rastavljam se Ja u dvije polovice,
od kojih je jedna ona nedosegnuta i za ispuniti, ona
istinska. Jedna, ona neistinska mora biti žrtvovana, naime,
ona neduhovna; druga, ona istinska treba biti cijeli čovjek,
naime duh. To onda glasi: »Duh jest navlastito bistvo čovjeka«
ili »čovjek egzistira kao čovjek samo duhovno«. Sad
se s pohlepom na to navaljuje, da se duh uhvati, kao da bi se
onda *sebe* ujagmilo i tako u lovu na sebe gubi se iz vida sebe,
koji se jest.
I kako se burno samog sebe, tog nikada dosegnutog
goni, tako se preziru i pravila pametnih, da se ljudi uzmu
kakvi oni jesu i uzima ih se radije, kakvi bi oni trebali biti,
stoga se svatko huška iza njegovog Ja, koje bi trebao biti i
»teži se Svima za jednako dati pravo, učiniti ih jednako štovanim,
jednako ćudorednim ili umnim ljudima«.[99]
[99] (anonimno) Der Kommunismus in der Schweiz. Eine Beleuchtung des
Kommisionalberichtes des Herrn. Dr Bluntschli über dei Kommunisten
in der Schweiz (angeblich) nach den bei Weitling vorgefundenen
Papieren. Bern 1843., s. 24
Da, »ako bi ljudi bili, kao što bi oni *trebali* biti,
*mogli* biti, ako bi svi ljudi bili umni, svi jedan drugoga
kao braća ljubili«, onda bi to bio rajski život. [100] – Pa dobro,
ljudi jesu, kakvi bi oni trebali biti, mogli biti. Što bi oni
trebali biti? Ipak ne više, nego što mogu biti! A što oni
mogu biti? Također ne više nego što oni – mogu, tj. kao
što imaju imućstvo, snagu da budu. To su oni pak zbiljski,
jer, što oni nisu, to oni *nisu u stanju* biti: jer biti u stanju
znači – zbiljski biti. Ništa se nije u stanju, što se zbilja nije,
ništa se nije u stanju činiti, što se zbilja ne čini. Bi li mogao
neki na mreni osljepljeni vidjeti? O da, ako on sebi dade
mrenu sretno probosti. Samo onda on ne može vidjeti, jer
on ne vidi. Mogućnost i zbiljnost se uvijek slučuju. Ne može
se ništa, što se ne čini, kao što se ništa ne čini, što se ne može.
[100] Der Kommunisten in der Schweiz
Neobičnost ove tvrdnje iščezava, ako se promisli
da riječi »moguće je da itd.« gotovo nikada neki ini smisao u
sebi ne krije nego ovaj: »Mogu Ja Meni misliti da itd.«, npr.
Moguće je da svi ljudi žive umno, tj. Ja mogu Meni misliti da
svi itd. Budući da moje mišljenje ne može odjeloviti, dakle
i ne odjelovljuje da svi ljudi žive umno, nego to mora čovjeku
samom ostati prepušteno, tako je opći um za Mene samo
misliv, jedna mislivost, kao takva pak u stvari jedna *zbiljnost,*
koja se samo u odnosu na to, što Ja ne *mogu* činiti, naime
umnost inih, naziva jedna mogućnost. Ukoliko to ovisi o Tebi,
mogli bi svi ljudi biti umni, jer Ti nemaš ništa protiv, da,
dokle dopire tvoje mišljenje, ne možeš ti možda čak nikakvu
smetnju otkriti i dakle i u tvom mišljenju se ništa ne protivi
stvari: ona Ti je misliva.
No budući da ljudi sad ipak nisu svi umni, onda
to oni ni neće – moći biti.
Nije li ili ne zbi se nešto, što se sebi predstavi,
da bi ipak bilo lako moguće, onda se može biti siguran, da
stvari stoji nešto na putu i da je ona – nemoguća. Naše vrijeme
ima svoju umjetnost, znanost itd: umjetnost može biti
srdačno loša; smije li se pak reći, da smo Mi zaslužili imati
jednu bolju i da »bismo ju mogli« imati, ako bismo samo
htjeli? Mi imamo baš toliko umjetnosti, koliko Mi možemo
imati. Naša današnja umjetnost je sada *jedino moguća* i
zato zbiljska.
Čak u razumu, na koji bi se riječ »moguće« najposlije
još mogla reducirati, da bi značila »buduće«, zadržava
se cijela snaga »zbiljskoga«. Kaže li se npr. »moguće je da
sutra izađe sunce« – onda to znači: za danas je sutra zbiljska
budućnost; jer jedva treba natuknuti, da je jedna budućnost
samo onda zbiljska »budućnost«, ako se još nije
pojavila.
Ipak čemu ovo udostojavanje jedne riječi? Kad se
iza nje ne bi skrivao najkobniji nerazum tisućljeća kad se
ne bi utvorivao sav utvor opsjednutih ljudi u ovom jedinom
pojmu rječce »moguće«, onda bi Nas njeno razmatranje ovdje
malo brinulo. Misao, upravo je pokazano, gospodari opsjednutim
svijetom. Jer sad mogućnost nije ništa ino nego mislivost,
a strašnoj *mislivosti* su od tada pale nebrojne žrtve.
Bilo je *mislivo,* da bi ljudi mogli postati umni, mislivo, da
spoznaju kršćanstvo, mislivo, da će se oduševiti za dobro i
postati ćudoredni, mislivo, da će se svi zakloniti u krilu
crkve, mislivo, da ne smišljaju, kazuju i čine ništa opasno
po državu, mislivo, da bi mogli biti poslušni podanici: zato
pak jer bijaše mislivo, bijaše – tako je glasio zaključak –
moguće, i dalje, jer ljudima bijaše moguće (ovdje baš leži
ono obmanjujuće: jer je to Meni mislivo, *ljudima* je to
moguće), takvi su *trebali* oni biti, takav bijaše njihov *poziv;*
i konačno – samo prema tom pozivu, samo kao *pozvani,*
imaju se ljudi uzeti, ne »kakvi oni jesu, nego kakvi bi
trebali biti«.
A daljnji zaključak? Nije pojedinac čovjek, nego
jedna *misao,* jedan *ideal* jest čovjek, prema kojem se pojedinac
čak ni tako ne odnosi, kao dijete spram odraslog čovjeka,
nego kao neka točka nacrtana kredom spram zamišljene točke,
ili kao neki – konačni stvor spram vječitog stvoritelja,
ili prema novijem pogledu, kao egzemplar spram roda. Ovdje
dolazi veličanje »čovječanstva« na vidjelo, onog »vječitog,
besmrtnog«, u čiju se čast (in maiorem humanitatis gloriam)
pojedinac mora predati i svoju »nesmrtnu slavu« u tome
naći, da bi za »duh čovječanstva« nešto uradio.
Tako gospodare *mislioci* u svijetu, doklegod traje
vrijeme popova i učitelja, a što si oni misle, to je moguće,
što je pak moguće, to mora biti ozbiljeno. Oni si *misle* jedan
ideal čovjeka, koji je međutim samo u njihovim mislima
zbiljski; no oni si misle i mogućnost njegove izvedbe i nije za
osporiti da je izvedba zbilja misliva, ona je jedna – ideja.
No Ti i Ja, Mi možemo doduše biti ljudi, o kojima
si jedan savitljivac može *misliti,* da bismo Mi još mogli postati
dobri kršćani; ako bi Nas on htio time »obraditi«, onda
bismo mu mi uskoro dali do znanja, da je naša kršćanskost
samo *misliva,* inače pak *nemoguća:* On bi, ako Nam se dalje
i dalje ceri sa svojim nasrtljivim *mislima,* svojom »dobrom
vjerom« morao iskusiti, da Mi uopće ne moramo postati, što
Mi ne možemo postati.
I tako to ide dalje, daleko preko najsmjernijih i
smjernih. »Kad bi svi ljudi bili umni, kad bi Svi činili pravo,
kad bi Sve vodilo čovjekoljublje itd.!« Um, pravo, čovjekoljublje
itd. postavlja im se kao čovjekov poziv, kao Cilj njihova
stremljenja pred oči. A što znači biti uman? Sam sebe
razabrati? Ne, um je jedna knjiga puna zakona, koji su svi
dati protiv egoizma.
Dosadašnja povijest je povijest *duhovnog* čovjeka.
Nakon razdoblja osjetilnosti počinje navlastita povijest, tj.
razdoblje duhovnosti, svećenstva, neosjetilnosti, nadosjetilnosti,
nesmislenosti. Čovjek sad počinje *nešto* biti i htjeti
postati. Što? Dobar, lijep, istinski; pobliže ćudoredan, smjeran,
dopadljiv itd. On hoće iz sebe učiniti jednog »pravog
čovjeka«, »nešto pravo«. Čovjek je njegov cilj, njegovo trebanje,
njegova odredba, poziv, zadaća, njegov – *ideal:* on je
sebi jedan budući, onostrani. I što čini iz njega jednog »pravog
momčinu«? Istina, dobrota, ćudored i sl. Sad on svakog
krivo gleda, koji ne priznaje ono isto »što«, ne traži istu
ćudorednost, nema istu vjeru: on protjeruje »separatiste,
krivovjerce, sekte« itd.
Nikakva ovca, nikakav pas se ne trudi postati jedna
»prava ovca, pravi pas«; ni kojoj životinji se ne pojavljuje
njeno bistvo kao neka zadaća, tj. kao neki pojam, kojeg ona
ima realizirati. Ona se realizira kad sebe izživljuje, tj. razrješava,
prolazi. Ona ne žudi da bude ili postane nešto *ino*
nego što ona jest.
Hoću li Vam savjetovati da jednačite sa životinjama?
Da bi Vi trebali postati životinje, za to Vas uistinu ne
mogu ohrabriti, budući da bi to opet bila jedna zadaća,
jedan ideal (»U marljivosti Ti može pčela majstorisati«). Također
bi bilo isto kad bi se željelo da životinje postanu ljudi.
Vaša priroda je sada jedna ljudska, Vi ste ljudske prirode, tj.
ljudi. No baš jer to Vi već jeste, ne trebate to tek postati.
I životinje se »dresiraju«, i jedna dresirana životinja čini
štošta neprirodno. Samo jedan dresirani pas za sebe nije
ništa bolje nego jedan prirodni i nema nikakve dobiti od toga,
ako je za Nas pristupačniji.
Odvajkada bijahu nastojanja u poletu, da se svi
ljudi obrazuju u ćudoredna, umna, smjerna, ljudska i sl.
»bistva«, tj. dresura. Oni se izjalovljuju na nepobjedivom
Ja-stvu, na vlastitoj prirodi, na egoizmu. Oni Obučeni ne
dosežu nikada svoj ideal i ispovijedaju samo *riječima* uzvišena
načela ili polažu jednu *ispovijest,* jednu vjersku ispovijest.
Nasuprot ove ispovijesti moraju se oni u *životu* »uvijek prepoznati
kao grešnici« i uvijek zaostaju iza svog ideala, jesu
»slabi ljudi« i nose se sa sviješću »ljudske slabosti«.
Inako je, ako Ti ne juriš za *idealom,* kao tvojom
»odredbom« nego Tebe razriješiš, kao što vrijeme sve razrješava,
Razrješidba nije tvoja »odredba«, jer je ona sadašnjost.
Ipak je *obrazovanje,* religioznost čovjeka ove svakako
oslobodila, oslobodila pak samo od jednog gospodara,
da bi ih jednom inom privela. Moju žudnju sam naučio religijom
obuzdati, otpor svijeta lomim Ja lukavštinom, koju Mi
*znanstvo* daje u ruku; čak nikakvom čovjeku Ja ne služim:
»Ja nisam nikakav čovjekov sluga«. No tada dolazi; Ti moraš
više slušati boga nego čovjeka. Baš tako sam Ja doduše slobodan
od neumne odredbe pomoću mojih nagona, ali poslušan
gospodaru: *umu.* Ja sam zadobio »duhovnu slobodnost«,
»slobodnost duha«. Time sam *Ja* baš postao podređen *duhu.*
Duh Mi naređuje, um Me vodi, oni su moje vode i zapovjednici.
»Umni« gospodare, »sluge duha«. Ako *Ja* pak nisam meso,
onda Ja nisam uistinu ni duh. Slobodnost duha je Moje ropstvo,
jer Ja sam više nego duh ili meso.
Bez dvojbe Me je obrazovanje učinilo *silnim.* Ono
Mi je dalo vlast nad svim *nagonima,* kako nad onima moje
prirode, tako i nad zahtjevanjima i nasiljima svijeta. Ja znam
i jesam obrazovanjem stekao snagu za to, da Ja ne trebam
dati Mene prisiljavati nikakvom od mojih žudnji, naslada,
uzaviranja itd: Ja sam njihov – *gospodar;* na jednak način
bivam Ja pomoću znanstva i umjetnosti *gospodarom* oporog
svijeta, kojeg moraju slušati more i zemlja i odgovarati same
zvijezde. Duh je Mene učinio *gospodarom.* – No, nad duhom
samim nemam Ja nikakve vlasti. Iz religije (obrazovanja)
učim Ja dakako sredstva za »pobjeđivanje svijeta«, no ne,
kako da savladam boga i postanem njegov gospodar; jer bog
»je duh«. I doduše može duh, čiji gospodar Ja ne mogu postati,
imati najrazličitija obličja: on se može zvati bog ili
narodni duh, država, porodica, um, također – slobodnost,
čovječnost, čovjek.
*Ja* primam sa zahvalnošću što su stoljeća obrazovanja
Meni stekla; ništa od toga neću Ja odbaciti i napustiti:
*Ja* nisam živio uzalud. Iskustvo, da Ja imam *vlast* nad mojom
prirodom i da ne trebam biti rob mojih žudnji: ne trebam
se izgubiti; iskustvo, da Ja posredstvom obrazovanja mogu
savladati svijet, jest preskupo iskupljeno, da bih ga mogao
zaboraviti. Ali Ja hoću još više.
Pita se, što može čovjek postati, što on može uraditi,
koja dobra sebi pribaviti i postavlja se ono najviše od
svega kao poziv. Kao da je *Meni* sve moguće!
Ako se vidi da netko propada u nekoj maniji,
nekoj strasti itd. (npr. u prevarantskom duhu, ljubomori),
onda se pobuđuje traženje, da ga se izbavi iz te opsjednutosti
i da mu se pomogne do »sebeprevladavanja«. »Mi hoćemo jednog
čovjeka iz njega učiniti!« To bi bilo vrlo lijepo, kada ne
bi odmah neka ina opsjednutost bila dovedena na mjesto
bivše. Od lakomosti za novcem oslobađa se pak rob iste, samo
da bi ga se smjernosti, humanosti ili već nekom principu
izručilo i iznova na neko *čvrsto stojište* premjestilo. Ovo premještanje
sa jednog ograničenog stojišta na jedno uzvišeno
izražava se riječima: smisao ne smije biti na ono prolazno,
nego samo na ono neprolazno usmjeren, ne na vremensko,
nego na vječito, apsolutno, božansko, čisto ljudsko itd –
na *duhovno.*
Uskoro se uvidjelo, da nije nehajno, za čim srce
teži ili čime se bavi; spoznala se važnost *predmeta.* Jedan
iznad pojedinačnosti stvari uzvišen predmet jest *bistvo* stvari;
da, bistvo je samo ono mislivo na njima, jest za *mislećeg*
čovjeka. Zato ne usmjeruj dalje tvoje *osjetilo* na stvari, nego
tvoje *misli* na *bistvo.* »Blaženi su koji ne vide a ipak vjeruju«,
tj. blaženi su *mislioci,* jer oni imaju posla s onim nevidljivim
i vjeruju u to. Ipak čak neki predmet mišljenja,
koji je stoljećima pričinjao jedno bitno sporište, dospijeva
napokon dotle, da »nije više vrijedan spomena«. To se uvidjelo,
no ipak se zadržala uvijek ponovno jedna za sebe važeća
važnost predmeta, jedna apsolutna vrijednost pred očima,
kao da nije lutka djetetu, koran Turčinu ono najvažnije.
Doklegod Ja nisam Meni ono jedino važno, nehajno je, od
kojeg predmeta Ja činim »mnogo bistva«, i samo je moj veći
ili manji zločin spram njega od vrijednosti. Stupanj moje
privrženosti i predanosti označuje stojište moje služnosti,
stupanj mog griješenja pokazuje mjeru moje vlastitosti.
Konačno, pak mora se uopće znati Sve »izbiti iz
osjetila«, već da bi se – moglo zaspati. Ništa Nas ne smije
zapošljavati, čime Mi nismo zaposleni: častohlepni ne može
umaći svojim častoljubivim planovima, bogobojazni ne može
misli na boga; zaluđenost i opsjednutost se slučuju u Jedno.
Svoje bistvo realizirati ili primjereno svom pojmu
htjeti živjeti, što kod bogovjernika znači toliko kao »smjeran«,
kod vjernika čovječanstva živjeti »ljudski«, može si
samo osjetilan ili griješan čovjek nakaniti, čovjek doklegod
on ima tjeskoban izbor između osjetilne sreće i duševnog mira,
čovjek, doklegod je on jedan »jadan grešnik«. Kršćanin
nije ništa ino nego jedan osjetilan čovjek, koji, dok zna o
onom svetome i svjestan je da isto povređuje, u sebi vidi jednog
jadnog grešnika: osjetilnost znana kao »grešnost«, to je
kršćanska svijest, to je kršćanin sam. I ako »grijeh« i »grešnost«
novotari više ne izgovaraju, umjesto toga pak im »egoizam«,
»sebičnost«, »vlastokorisnost« i sl. zadaje posla, ako
je vrag u »nečovjeka« ili »egoističnog čovjeka« premješten,
da li onda kršćanin postoji manje nego prije? Nije li stari
razdvoj između dobra i zla, nije li jedan sudac nad Nama,
čovjek, nije li jedan poziv, poziv da se sebe učini čovjekom,
ostao? Ne naziva li se više poziv, nego »zadaća« ili također
»dužnost«, onda je promjena imena posve ispravna, jer
»čovjek« nije poput boga jedno osobno bistvo koje može
»zvati«; no osim imena ostaje stvar pri starom.
Svatko ima neki odnos spram objekata i doduše
svatko se odnosi inako spram istih. Odaberimo kao primjer
onu knjigu, spram koje su dva tisućljeća milijuni ljudi imali
jedan odnos, bibliju. Što jest, što je ona bila svakome? Skroz
samo to, što je on *iz nje učinio!* Tko si baš ništa iz nje ne
učini za njega ona nije baš ništa; tko je upotrebljava kao
amulet, za njega ima ona samo vrijednost, obznačaj jednog
čarobnog sredstva, tko se poput djece s tim igra, za njega
nije ona ništa nego igračka itd.
Sad kršćanstvo zahtijeva, da ona *ima za Sve biti*
isto, možda sveta knjiga ili »sveto pismo«. To znači toliko kao
da nazor kršćana ima biti i nazor inih ljudi i da se nitko ne
smije inako spram onog objekta odnositi. Time biva vlastitost
odnošenja razorena. Jedan smisao, Jedno nastrojenje kao
»istinsko«, »samo istinsko« uglavljeno. Slobodnošću, iz biblije
činiti, što Ja iz toga hoću činiti, biva slobodnost činjenja
uopće priječena i na njeno mjesto postavljena prisila nekog
nazora ili nekog suda. Tko bi izrazio sud, da je biblija duga
zabluda čovječanstva, taj bi sudio – *zločinački.*
Stvarno sudi dijete, koje ju rastrgava ili se time
igra, Inka Atahualpa, koji na to polaže svoje uho i prezirno
ju odbacuje, dok ona ne zanijemi, baš tako ispravno o bibliji
kao pop, koji u njoj hvali »božju riječ«, ili kritičar, koji ju
naziva jednim rđavim djelom ljudskih ruku. Jer kako Mi pokazujemo
svoju nadmoć nad stvarima, to je stvar naše *proizvolje,*
naše *svojevolje:* Mi ju upotrebljavamo prema *želji
srca* ili jasnije, Mi ju upotrebljavamo, kako baš *možemo.* Jer
na što viču popovi, ako vide, kako Hegel i spekulativni teolozi
prave iz sadržaja biblije spekulativne misli? Baš na to, da
se oni spram tog prema želji srca ponašaju ili »s tim svojevoljno
postupaju«.
Jer se pak Mi svi u postupanju s objektima svojevoljno
pokazujemo, tj. tako se spram njih ophodimo, kako
Nam se najviše *sviđa,* prema našem *sviđanju* (filozofu se ne
sviđa ništa toliko kao ako može u Svem ući u trag nekoj
»ideji«, kao što se bogobojaznom sviđa, pomoću svega, dakle
npr. pomoću držanja biblije svetom, sprijateljiti se s bogom):
tako ne susrećemo nigdje tako mučnu svojevolju, tako strašno
nasilje, tako glupu prisilu kao baš na tom području naše –
*vlastite svojevolje.* Postupamo li *Mi* svojevoljno, kad uzimamo
predmete tako ili tako, kako onda hoćemo zamjeriti
popovskim duhovima, ako oni Nas isto tako *na njihov način*
svojevoljno uzimaju i Nas heretičke vatre ili neke ine kazne,
možda – cenzure, dostojnim smatraju?
Što neki čovjek jest, to on čini iz stvari; »kako
Ti svijet zriješ, tako on zrije Tebe opet«. Tu se može odmah
razabrati mudar savjet: Ti ga moraš samo »pravilno«, nepristrano«
itd. zreti. Kao da dijete ne zrije »pravilno, nepristrano«
bibliju; ako istu učini igračkom. Ovaj pametan uputak
daje Nam npr. Feuerbach.[101] Stvari se baš pravilno zriju, ako
se iz njih čini, što se *hoće* (pod stvarima razumiju se ovdje
objekti, predmeti uopće, kao bog, naši bližnji, nešto drago,
neka knjiga, neka životinja itd.). I zato nisu stvari i njihov
zor ono prvo, nego sam Ja to, moja volja je to. *Hoće* se
misli iz stvari izažeti, *hoće* se um u svijetu otkriti, *hoće* se
svetost u njemu imati: otud će se on naći. »Tražite, tako
ćete naći.« *Što* Ja hoću tražiti, to *Ja* određujem: Ja hoću
Meni npr. iz biblije pouku izvući: ona se može naći; Ja hoću
bibliju temeljito čitati i iskušati: za Mene će nastati jedno
temeljito poučenje i kritika – prema mojim snagama. Ja
izabirem Meni ono, što Mi je po ćudi, i izabirući dokazujem
Ja Mene – svojevoljno.
[101] [Vidi L. Feuerbach: Grundsätze der Philosophie der Zukunft.
Zürich und Winterthur 1843. s. 70. – Feuerbach svakako govori, u
vezi koju Stirner očito misli, o »nepatvorenom, objektivnom zoru
osjetilnoga, tj. zbiljskoga«. Prevod: Feuerbach, Izbor iz djela,
Zagreb 1956.]
Na ovo se nadovezuje uvid, da je svaki sud, kojeg
Ja izričem o nekom objektu, *stvor* moje volje, a opet onaj uvid
Me vodi tamo da se Ja na stvoru, sudu ne izgubim, nego da
ostanem *stvoritelj,* suditelj koji vazda iznova stvara. Svi predikati
predmeta su moji iskazi, moji sudovi, moji – stvorovi.
Hoće li se oni od Mene otrgnuti i biti nešto za se, ili Mi čak
imponirati, onda nemam ništa hitnije za učiniti, nego da ih
vratim u njihovo ništa, tj. u Mene, stvoritelja. Bog, Krist,
trojstvo, ćudorednost, ono dobro itd. o kojima si Ja moram
dozvoliti ne puko reći, da su istinitosti nego čak da su i opsjene.
Kao što sam Ja nekoć htio i dekretirao njihov tubitak,
tako Ja smijem htjeti i njihov nebitak; Ja ne smijem dopustiti
da Me prestignu, ne smijem imati slabost i dopustiti da iz
njih nastane nešto »absolutno«, čime bi postali vječiti i umakli
mojoj moći i odredbi. Time bih Ja propao na *princip stabilnosti,*
vlastiti životni princip religije, koja se stara da
»nepovrediva svetišta«, »vječite istinitosti«, ukratko nešto
»sveto« kreira i Tebi ono *Tvoje* oduzme.
Objekt nas čini u svom svetom obličju isto tako
onima opsjednutima, kako u svom nesvetom, kao nadosjetilni
objekt isto tako kao i osjetilni. Na oboje se odnosi žudnja
i pohota i na jednakom stupnju stoje lakomost za novcem i
čežnja za nebom. Kada su prosvjetitelji htjeli ljude za osjetilni
svijet pridobiti, propovijedao je Lavater čežnju za onim nevidljivim.
*Ganuće* su htjeli Jedni izazvati *ganutljivost* drugi.
Shvaćanje predmeta je jedno skroz različito, nego
što bog, Krist, svijet na najrazličitiji način bijahu i bivaju
shvaćeni. Svatko je u tom jedan »inakomislitelj« i nakon
krvavih borbi konačno se postiglo toliko da suprotni nazori
o jednom te istom predmetu ne bivaju više osuđeni kao krivovjerja
dostojna smrti. »Inakomislitelji« se podnose. Samo
zašto bih Ja trebao samo inako o jednoj stvari misliti, zašto
inako mišljenje ne tjerati do njegove krajnosti, naime, dotle,
da se do stvari baš ništa više ne drži, dakle o njoj Ništa
ne misliti, ekrazirati ju? Tada ima *shvaćanje* samo jedan kraj,
jer više nije ništa za shvatiti. Zašto Ja trebam reći: bog
nije Alah, nije Brahma, nije Jehóva nego – bog; zašto pak ne:
bog je ništa kao jedna opsjena? Zašto Me se žigoše, ako sam
Ja »bogoporicatelj«? Jer se stvor postavlja iznad stvoritelja
(»Vi štujete i služite stvoru više nego stvoritelj«[102]) i potrebuje
jedan *gospodareći* objekt, da bi subjekt prikladno *podložno*
služio. Ja se trebam *pod* onim apsolutnim pokloniti, Ja to
*trebam.*
[102] Poslanica Rimljanima 1,25
»Carevinom misli« dovršilo se kršćanstvo, misao je
ona unutarnjost u kojoj se gase sva svjetla svijeta, sva egzistencija
postaje bezegzistencijalna, nutarnji čovjek (glava,
srce) jest Sve u Svemu. Ta carevina misli očekuje svoje izbavljenje,
očekuje poput sfinge Edipovu zagonetnu riječ, da bi
konačno usahnula u svojoj smrti. *Ja* sam ništitelj njegova opstanka,
jer u carevini stvoritelja ne tvori to nikakvu vlastitu
carevinu više, nikakvu državu u državi, nego stvora moje
stvarajuće – bezmislenosti. Samo ujednako i zajedno s ukočenim,
*mislenim* svijetom može propasti kršćanski svijet, kršćanstvo
i religija sama; samo ako misli nestanu, nema više
nikakvih vjernika. Misliocu je njegovo mišljenje »jedan uzvišen
rad, jedna sveta djelatnost« i ono počiva na jednom čvrstom
*vjerovanju,* vjerovanju u istinitost. Prvo je molenje jedna
sveta djelatnost, zatim prelazi ova sveta »pobožnost« u jedno
umno i rezonirajuće »mišljenje«, koje pak jednako u »svetoj
istini zadržava svoju neporemećenu vjerničku bazu i jest samo
jedan čudnovat stroj, koji navlači duh istinitosti k njegovoj
službi. Slobodno mišljenje i slobodno znanstvo zapošljava
*Mene* – jer nisam Ja slobodan, ne zapošljavam Ja Mene,
nego mišljenje jest slobodno i zapošljava Mene – nebom i
nebeskim ili »božanskim«, što zapravo znači, svijetom i svjetovnim,
samo baš s jednim »inim« svijetom; to je samo jedan
preobraćaj i poremećenje svijeta, jedno zapošljavanje *bistvom*
svijeta, otud jedna *poremećenost.* Mislilac je slijep spram
neposrednosti stvari i nesposoban da ih majstoriše: on ne
jede, ne pije, ne uživa, jer onaj koji jede i pije nije nikada
mislilac, da, ovaj zaboravlja jelo i piće, svoj napredak u životu,
brigu o hrani itd. preko mišljenja, on to zaboravlja, kao što
i onaj molilac to zaboravlja. Zato se on pojavljuje i snažnom
sinu prirode kao neki *ludi* čudak, neka *luda,* iako ga on smatra
svetim, kao što se starima tako pojavljivahu bijesni. Slobodno
mišljenje jest bjesnilo, jer *čisto gibanje unutarnjosti,* puko
*unutarnji čovjek,* koji preostale ljude vodi i upravlja. Šaman
i spekulativni filozof označuju najdonji i najgornji potomak
na ljestvici *unutarnjeg* čovjeka – mongola. Šaman i filozof se
bore sa sablastima, demonima, *duhovima,* bogovima.
Od ovog *slobodnog* mišljenja totalno različito jest
*vlastito* mišljenje, *moje* mišljenje, koje ne vodi Mene, nego
kojeg Ja vodim, nastavljam ili prekidam, prema mom sviđanju.
Ovo vlastito mišljenje razlikuje se od slobodnog mišljenja
slično kao vlastita osjetilnost koju Ja prema sviđanju zadovoljavam,
od one slobodne, neobuzdane, kojoj Ja podležem.
Feuerbach lupa u »Načelima filozofije budućnosti«
uvijek po *bitku.* Pri tom on i ostaje, usprkos svog protivništva
spram Hegela i apsolutne filozofije, zaturen u apstrakciji;
jer »bitak« jest apstrakcija, kao i samo »ono Ja«. Samo *Ja
nisam* apstrakcija samo, *Ja sam* Sve u Svem, sljedbeno sama
apstrakcija ili Ništa; Ja sam Sve i Ništa; Ja nisam nikakva
puka misao, no Ja sam ujednako pun misli, jedan svijet misli,
Hegel osuđuje ono vlastito, ono Moje – »mnijenje«. »Apsolutno
mišljenje« jest ono mišljenje, koje zaboravlja, da je
*moje* mišljenje, da *Ja* mislim i da je ono samo pomoću *Mene.*
Ako Ja pak ponovno zamrsim ono Moje, jesam gospodar istog,
to je samo moje *mnijenje,* koje Ja mogu u svakom trenu
*promijeniti,* tj. uništiti, u Mene vratiti i proharčiti. Feuerbach
hoće Hegelovo *»apsolutno mišljenje«* izbiti *nesavladivim bitkom.*
Bitak je pak u Meni tako dobro svladan kao mišljenje.
On je *Moje* osjetilo (bitak?) kao ono moje *mišljenje.*
Pri tom Feuerbach naravno ne stiže dalje nego do
o sebi trivijalnog dokaza, da Ja trebam osjetila za Sve, ili da
se Ja tih organa ne mogu posve lišiti. Naravno, Ja ne mogu
misliti, ako Ja osjetilno ne egzistiram. Samo za mišljenje kao
za oćut, dakle za ono apstraktno kao za ono osjetilno Ja trebam
prije svih stvari Mene, i to Mene, tog posve određenog,
Mene tog *Jedinog.* Da Ja nisam taj, npr. Hegel, onda ne bih
zrio svijet tako kao što ga zrijem i Ja ne bih u njemu iznašao
taj filozofski sistem, kojeg baš Ja kao Hegel nalazim itd. Ja
bih imao osjetila doduše kao i ini ljudi, no Ja ih ne upotrebljavam
tako, kao što to činim.
Tako predbacuje Feuerbach Hegelu[103], da on zloupotrebljava
jezik kad pod nekim riječima inako podrazumijeva
nego za što ih uzima prirodna svijest, a ipak i on čini istu
grešku, ako on onom »osjetilnom« daje jedan tako eminentan
smisao, koji nije uobičajen. Tako na str. 68–69 glasi: »ono
osjetilno nije ono profano, bezmisleno, ono na ravnoj ruci
ležeće, ono samo od sebe razumijevajuće«. Je li pak ono sveto
ono punomisleno, ono skriveno ležeće, ono samo posredovanjem
razumljivo – sad tako to više nije ono, što se onim
osjetilnim naziva. Ono osjetilno je samo ono, što je *za osjetila;*
što naprotiv mogu samo oni uživati, koji s *više* nego s osjetilima
uživaju, koji nadilaze osjetilni užitak ili osjetilno začinjanje,
to je najviše osjetilima posredovano ili privedeno, tj.
osjetila sačinjavaju za polučenje istog jedan *uvjet,* no to više
nije ništa osjetilno. Ono osjetilno, što god bilo, u Mene primljeno,
postaje jedno neosjetilno, koje može imati opet osjetilne
učinke, npr. uzbuđenjem mojih afekata i moje krvi.
[103] Grundsätze der Philosophie der Zukunft. Zürich und Winterthur 1843,
s. 47
Već je dobro, da Feuerbach dovodi osjetilnost do
štovanja, no pri tom on zna samo materijalizam svoje »nove
filozofije« odjenuti s dosadašnjim vlasništvom idealizma,
»apsolutne filozofije«. Tako malo kao što se ljudi dadu nagovoriti,
da se od »duhovnog« samo bez kruha može živjeti, tako
će oni malo njemu vjerovati, da se je kao jedan osjetilni već
sve, dakle duhovan, pun misli itd.
*Bitkom* ne biva ništa opravdano. Ono mišljeno *jest*
tako kao i ono ne-mišljeno, kamen na ulici *jest* i moja predstava
o njemu *jest* također. Oboje su samo u različitim *prostorima,*
onaj u zračnom, ova u mojoj glavi, u *Meni:* jer Ja sam
prostor kao ulica.
Čestiti ili privilegirani ne trpe nikakvu slobodnost
misli, tj. nikakve misli, koje ne dolaze od »davatelja svega
dobrog«, da li se taj davatelj zvao bog, papa, crkva ili još
nekako. Ima li netko takav ilegitimne misli, onda ih on mora
svom ispovjedniku reći u uho i dati se od njega tako dugo
mučiti, dok slobodnoj misli ne postane ropski bič nepodnošljiv.
I na inaki način skrbi čestiti duh zato, da slobodne misli
uopće ne dođu, prije svega jednim mudrim odgojem. Kome
su načela morala bila kako treba utisnuta, taj neće biti od
moralnih misli nikada ponovno slobodan i otmica, lažna prisega
prevara itd. mu ostaju fiksne ideje spram kojih ga nikakva
slobodnost misli ne štiti. On ima svoje misli »odozgo« i
ostaje pri tom.
Inako oni koncesionirani i patentirani. Svatko mora
imati misli i moći si stvoriti, kako on hoće. Ako on ima
patent ili koncesiju jedne sposobnosti za mišljenje, onda on
ne treba nikakav poseban *privilegij.* Budući da »su pak svi
ljudi umni«, tako je svakom slobodno, da si utuvi u glavu
bilo koje misli i da prema patentu njegove prirodne nadarenosti
ima jedno veće ili neznatnije bogatstvo misli. Sad se čuju
opomene, da se »sva mnijenja i uvjerenja« imaju štovati, da
»svako uvjerenje ima pravo«, da se »spram nazora inih« mora
biti tolerantan itd.
No »vaše misli nisu moje misli i vaši putovi nisu
moji putovi«. Ili pače hoću reći obrnuto: Vaše misli jesu *moje*
misli, kojima Ja upravljam, kako hoću, i koje nemilosrdno
obaram: one su moje vlasništvo, kojeg Ja, ako Mi je po volji,
uništavam. Ja ne očekujem tek od Vas ovlaštenje da bih vaše
misli razbio i otpirio. Ja ne marim za to da Vi ove misli
nazivate i vašima, one ipak ostaju moje i kako Ja hoću s njima
postupati, jest *moja stvar,* nikakvo prisvajanje. Može Mi se
dopasti, da Vas pustim pri vašim mislima; onda Ja šutim.
Vjerujete li, da misli oblijeću tako slobodno poput ptice, da
ih si svatko smije uzeti, i zatim ih kao svoje nepovredivo
vlasništvo ovažite spram Mene? Što oblijeće uokolo jest sve –
*moje.*
Vjerujete li, da imate Vaše misli samo za Vas i da
za njih ne trebate pred nikim odgovarati, ili; kako Vi to čak
kažete, da Vi imate o tome samo bogu položiti račun? Ne, vaše
velike i male misli pripadaju Meni i Ja postupam s njima
prema mom sviđanju.
*Vlastita* Mi je misao tek, ako se ne predomišljam
svakog trena da ju dovedem u smrtnu opasnost, ako se Ja
nemam njenog gubitka kao nekog *gubitka za Mene,* jednog
gubitka Mene bojati. Moja vlastita je misao tek onda, ako Ja
nju doduše mogu, ona pak Mene nikada ne može podjarmiti,
nikada Mene fanatizirati, učiniti oruđem svoje realizacije.
Dakle slobodnost misli egzistira, ako Ja mogu imati
sve moguće misli; vlasništvom pak ostaju misli tek time,
da one mogu postati gospodari. U vrijeme slobodnosti misli
*gospodare* misli (ideje); dovedem li ih pak do vlasništva
misli, onda se one ponašaju kao moje kreature.
Da nije hijerarhija prodrla toliko u ono unutarnje,
da je ljudima oduzela svu hrabrost da slijede slobodne,
tj. bogu možda nepovoljne misli, onda bi se slobodnost misli
morala smatrati jednom isto tako praznom riječi kao možda
slobodnost probavljanja.
Prema mnijenju čestitih biva Meni misao *dana,* prema
slobodnim misliocima *Ja tražim* misao. Tamo je *istinitost*
već nađena i postojeća, samo ju Ja moram od davatelja iste
milošću primiti; ovdje se istinitost ima tražiti i moj u budućnosti
ležeći cilj, za kojim Ja imam trčati.
U oba slučaja je istinitost (istinska misao) izvan
Mene, i Ja ju nastojim *dobiti,* da li poklonom (milošću) ili
tečevinom (vlastita zasluga). Dakle 1) Istinitost je jedan *privilegij,*
2) Ne put k njoj je Svima patentan i niti biblija, niti
sveti otac, ili crkva ili tko još nije u posjedu istinitosti; no
može se njen posjed – išpekulirati.
Oboje, to se vidi, *su bez vlasništva* u odnošaju na
istinitost: oni ju imaju ili kao *leno* (jer »sveti otac« npr. nije
nikakav jedini; kao jedini jest on ovaj Sixtus, Clemens itd.,
ne kao Sixtus, Clemens itd. on nema istinitost nego kao »sveti
otac«, tj. kao jedan duh) ili kao *ideal.* Kao leno je ona samo za
malo njih (privilegirani), kao ideal za *Sve* (patentirani).
Slobodnost misli ima dakle smisao, da Mi doduše
svi lutamo u mraku i na putu zablude, svatko se pak može na
tom putu *istinitosti* približiti i tako biti na pravom putu
(»Svaka cesta vodi u Rim, na kraj svijeta itd«). Slobodnost
misli znači otud toliko, da Meni istinska misao nije *vlastita;*
jer kad bi to ona bila, kako bi Me se htjelo od nje odvojiti?
Mišljenje je postalo posve slobodno i postavilo je
jedno mnoštvo istinitosti, kojima se *Ja* moram pokoriti. Ono
se nastoji dovršiti u jedan *sistem* i dovesti do jednog apsolutnog
»ustroja«, U državi npr. traži ono tako dugo ideju, dok
nije iznijelo »umnu državu«, u kojoj Mi onda mora biti po
volji; u čovjeku (antropologiji) tako dugo, dok ono »nije
pronašlo čovjeka«.
Mislilac se razlikuje od vjernika samo time, što
on *mnogo više* vjeruje nego ovaj, koji sa svoje strane pri svom
vjerovanju (vjerskom artiklu) mnogo manje misli. Mislilac
ima tisuću vjerskih stavova, gdje vjernik izlazi s malim; no
onaj unosi u svoje stavove *svezu* i opet uzima svezu za mjerilo
njihova procjenjivanja. Ne priliči li mu jedno ili drugo u njegovoj
ropotariji, onda ga on izbacuje.
Mislioci idu u svojim izrekama paralelno s vjernicima.
Umjesto »Ako je iz boga, Vi to nećete istrijebiti«, to
glasi: »Ako je iz *istinitosti,* jest istinito«; umjesto: »Poštujte
boga«, – »Poštujte istinitost«. Meni važi pak jednako, pobijedi
li bog ili istinitost; prije svega hoću *Ja* pobijediti.
Kako bi uostalom unutar države ili društva bila
misliva jedna »neograničena slobodnost«? Doduše, država može
štititi jednog spram drugog, ali sebe samu ipak ona ne smije
ugroziti jednom neprimjerenom slobodnošću, jednom takozvanom
neobuzdanošću. Tako izjavljuje država o »slobodnosti
nastave« samo ovo, da joj je svatko po volji, koji podučava
kao što to hoće imati država, ili jasnije govoreći, državna vlast.
O ovome »kako to hoće imati država« ovise konkurirajući.
Neće li npr. duhovstvo kao država, onda se ono samo isključuje
iz *konkurencije* (v. Francusku). Granica, koja se u državi
nužno povlači svoj i svakoj konkurenciji, se naziva »nadzor i
nadgled države«. Dok država upućuje slobodnosti nastave u
dolične granice, postavlja ona ujednako slobodnosti misli njen
cilj, jer naime ljudi u pravilu ne misle dalje nego što su
mislili njihovi učitelji.
Čuje se ministra Guizot[104]: »Velika poteškoća današnjeg
vremena jest *vođenje i gospodarenje duha.* Negda je
ispunjavala crkva ovu misiju, sada ona za to nije dostatna.
Sveučilište je ono, od kojeg se mora očekivati ova velika
usluga i ono neće propustiti da ga vodi. Mi, *vlada,* imamo
dužnost da ga u tome potpiremo. Charta hoće slobodnost
misli i savjesti.« Na uhar dakle slobodnosti misli i savjesti zahtijeva
ministar »vođenje i gospodarenje duha«.
[104] Pariska skupština, 25. travnja 1844.
Katolicizam je dovodio ispitanika pred forum crkvenosti,
protestantizam pred forum biblijske kršćanskosti.
Samo malo bi se poboljšalo da ga se dovodilo pred forum uma,
kako to npr. Ruge hoće[105]. Da li je crkva, biblija ili um (na
koje se uostalom već Luther i Hus pozivaju) *sveti autoritet,*
u bitnome nema nikakve razlike.
[105] Arnold Ruge: Bruno Bauer und die Lehrfreiheit, U: Anekdota zur
neusten deutschen Philosophie und Publizistik. Hrsg. von Arnold
Ruge, Bd. 1. Zürich und Winterthur 1843. s. 120.
Riješivim ne biva »pitanje našeg vremena« ni onda,
ako ga se tako postavi: Ima li ikoje Opće pravo ili samo Pojedinačno?
Ima li općenitost (kao država, zakon, ćudored, ćudorednost
itd.) pravo ili samo pojedinačnost? Ono će biti
riješivo tek ako se uopće više ne pita za neko »pravo« i ne
vodi nikakva puka borba protiv »privilegija«. – Jedna »umna«
slobodnost učenja, koja »priznaje samo savjest uma«[106], ne
dovodi Nas do cilja; Mi trebamo pače jednu *egoističku,* jednu
slobodnost učenja za svu vlastitost, u kojoj Ja postajem jedan
*razabirajući* i mogu Mene nesmetano oglašavati. Da Ja Mene
činim *»razabirajućim«,* to samo jest »um«, makar sam Ja još
tako neuman; kad Ja puštam Mene razabrati i tako samog
sebe razabirem, uživaju ini kao i ja sam Mene i ujednako
Me proždiru.
[106] Anekdota, Bd. I, s. 127
Jer što bi se dogodilo, ako bi, kao što je prije bilo
ono pravovjerno, ono lojalno, ono ćudoredno itd. Ja slobodno,
sada bilo ono umno Ja slobodno? Bi li to bila slobodnost
Mene?
Jesam li Ja kao »umno Ja« slobodan, onda je ono
umno na Meni ili um slobodan, a ova slobodnost uma ili
slobodnost misli bijaše odvajkada ideal kršćanskog svijeta.
Mišljenje – i, kako je rečeno, vjera je također mišljenje kao
što je mišljenje vjera – se hoće osloboditi, mislioci, tj. isto
tako vjernici kao i umni trebali bi biti slobodni, za preostale
bijaše slobodnost nemoguća. Slobodnost mislilaca pak jest
»slobodnost djece božje« i ujednako najnemilosrdnija – hijerarhija
ili gospodstvo misli: jer misli podliježem *Ja.* Jesu li
misli slobodne, onda sam Ja njihov rob, onda Ja nemam nikakvu
vlast nad njima i one gospodare Mnom. Ja pak hoću
imati misao, hoću biti pun misli, no ujednako Ja hoću biti
bezmislen i umjesto slobodnosti misli čuvam Ja Meni
bez-mislenost.
Radi li se o tome, sebe sporazumjeti ili priopćiti,
onda Ja mogu svakako upotrijebiti samo *ljudska* sredstva, koja
Meni, jer sam Ja ujednako čovjek, stoje na usluzi. I zbilja
Ja imam samo *kao čovjek* misli, kao Ja, jesam Ja odmah
*bezmislen.* Tko se ne može otarasiti neke misli, taj je utoliko
*samo* čovjek, jest jedan sluga *govora,* ove ljudske uredbe,
ovoga blaga *ljudskih* misli. Govor ili »riječ« Nas najzlije tiranizira,
jer on jednu cijelu vojsku *fiksnih ideja* podiže protiv nas.
*Promatraj* se sad jednom baš pri tvom razmišljanju i Ti ćeš
naći kako Ti samo time napreduješ, da svakog trena bivaš
bezmislen i bezgovoran. Ti nisi puko u snu, nego u samom
najdubljem razmišljanju bezmislen i bezgovoran, da, onda
baš najviše. I samo tom bez-mislenošću, tom neshvaćenom
»slobodnošću misli« ili slobodnošću od misli Ti jesi tvoj Vlastiti,
Tek od nje dopireš do toga, da govor kao tvoje *vlasništvo*
proharčiš.
Nije li mišljenje *moje* mišljenje, onda je ono puko
jedna dalje ispredajuća misao, jest ropski rad ili rad jednog
»sluge riječi«. Za moje mišljenje nije naime početak jedna
misao, nego Ja, i zato jesam Ja i njegov cilj, kao što je i
njegov cijeli tok samo jedan tok mog sebeužitka; za apsolutno
ili slobodno mišljenje jest naprotiv mišljenje samo početak
i muči se s tim, da taj početak postavi kao krajnju »apstrakciju«
(npr. kao bitak). Baš ta apstrakcija ili ta misao biva zatim
dalje ispredana.
Apsolutno mišljenje jest stvar ljudskog duha, a
taj je jedan sveti duh. Otud je to mišljenje stvar popova,
koji »imaju osjetilo za to«, osjetilo za »najviše interese čovječanstva«,
za »duh«.
Za vjernika su istinitosti jedna *gotova* stvar, jedna
činjenica; za slobodnog mislioca jedna stvar, koja se tek treba
*zgotoviti.* Apsolutno mišljenje jest još tako nevjersko, njegovo
nevjerstvo ima svoje međe i ono ostaje ipak jedna vjera
u istinitost, u duh, u ideju i njezinu konačnu pobjedu: ono se
ne ogriješava spram svetog duha. Svo mišljenje pak koje se ne
ogriješava spram svetog duha, jest vjera u duhove ili sablasti.
Mišljenju Ja mogu tako malo otkazati kao oćuti,
djelatnosti duha tako malo kao osjetilnoj djelatnosti. Kao
što je oćut naše osjetilo za stvari, tako je mišljenje naše
osjetilo za bistvo (misli). Bistva imaju svoj tubitak u svemu
osjetilnom, posebno u riječi. Moć riječi slijedi iz moći stvari:
prvo se biva šibom svladan, zatim uvjerenjem. Vlast stvari
nadjačava našu ćud, naš duh; spram moći jednog uvjerenja,
dakle riječi, gubi samo mučilo i mač svoju nadmoć i snagu.
Ljudi uvjerenja su popovski, koji odoljevaju svakom mamljenju
satane.
Kršćanstvo je oduzelo stvarima ovog svijeta samo
njihovu neodoljivost. Na jednak način uzdižem Ja Mene iznad
istinitosti i njihove moći: Ja sam kako nadosjetilan tako
nadistinski. Istinitosti su *predamnom* tako opće i tako nehajne
kao stvari, one Me ne zanose ine oduševljavaju. Tu nema
ni Jedne istinitosti, ni prava, ni slobodnosti, ni ljudskosti, itd.,
koja bi imala predamnom opstoj i kojoj bih se Ja potčinio.
One su *riječi,* ništa do riječi, kao što su kršćaninu sve stvari
ništa do »isprazne stvari«. U riječima i istinitostima (svaka
riječ je jedna istinitost, kao što tvrdi Hegel, da se ne bi mogla
*izreći* nikakva laž) nema nikakvog spasa za Mene, tako malo
kao i za kršćana u stvarima i ispraznostima. Kako Mene bogatstva
ovog svijeta ne mogu učiniti sretnim, tako ne mogu
ni istinitosti, Povijest iskušenja ne igra sada više satana, nego
duh, a ovaj ne zavodi stvarima ovog svijeta, nego mislima
istog, »sjajom ideja«.
Pored svjetovnih dobara moraju i sva sveta dobra
biti obezvređenim postavljena.
Istinitosti su fraze, izrijeke, riječi (lógos); dovedene
u svezu ili svrstane u redove, sačinjavaju one logiku,
znanstvo, filozofiju.
Za mišljenje i govorenje Ja trebam istinitosti i
riječi, kao – za jedenje hranu; bez njih ne mogu ni misliti
ni govoriti. Istinitosti su misli ljudi, položene u riječi i stoga
isto tako postojeće kao ine stvari, iako samo za duh ili
mišljenje postojeće. One su čovjekove uredbe i čovjekovi stvorovi
i ako ih se izdaje i za božje objave, onda im ipak ostaje
vlasnost tuđosti za Mene, da kao moji vlastiti stvorovi su one
nakon stvaralačkog akta Meni već otuđene.
Kršćanski čovjek jest mislilački vjernik, koji vjeruje
u nadgospodstvo misli i misli, takozvane »principe« hoće
dovesti do gospodstva. Doduše iskušava poneke misli i ne odabire
ni jednu istu, bez njene kritike, za svog gospodara, ali on
jednači u tome s psom, koji njuši ljude, da bi nanjušio »svog
gospodara«: na *gospodarujuću misao* smjera on svagda. Kršćanin
može nekonačno mnogo reformirati i revoltirati, može one
tisućljećima gospodarujuće pojmove upropastiti: uvijek će
on ponovno za jednim novim »principom« ili novim gospodarom
stremiti, uvijek ponovno jednu višu ili »dublju« istinitost
uzdići, uvijek jedan kult ponovno izazvati, uvijek jedan
za gospodstvo pozvani duh proklamirati, jedan *zakon* za
Sve postaviti.
Postoji li i samo Jedna istinitost kojoj bi čovjek
morao posvetiti svoj život i svoje snage, jer je on čovjek,
onda je on podvrgnut jednom pravilu, gospodstvu, zakonu itd.,
jest služitelj. Takva istinitost treba npr. biti čovjek, ljudskost,
slobodnost itd.
Naprotiv može se tako reći: Da li se Ti hoćeš dalje
baviti mišljenjem, to ovisi o Tebi; samo znaj, da, *ako* Ti hoćeš
u mišljenju dotjerati do nečeg uzvišenog, imaš mnoge i teške
probleme riješiti, bez čijeg prevladavanja ne možeš dospjeti
daleko. Ne egzistira dakle nikakva dužnost i nikakav poziv za
Tebe, da se Ti petljaš s mislima (idejama, istinitostima), hoćeš
li to pak, onda ćeš činiti dobro, ako koristiš ono, što je snage
inih u rješenju ovih teških predmeta već promicalo.
Tako ima dakle, tko hoće misliti, svakako jednu
zadaću, koju si on s onom voljom postavlja voljom ili nesvjesno;
no zadaću da misli ili vjeruje, nema nitko. – U prvom
slučaju može to značiti: Ti ne ideš dovoljno daleko, imaš jedan
ograničen i ogrezao interes, ne ideš stvari u temelj, ukratko
ne savlađuješ ju punostojno. S druge strane pak, doklegod Ti
i možeš svaki puta dospjeti, Ti si ipak uvijek na kraju, nemaš
nikakav poziv da koračaš dalje i možeš to imati kako Ti hoćeš
ili možeš. S tim jest kao s nekim inim radom, kojeg se možeš
okaniti, ako Te za to prođe volja. Isto tako ako Ti nekoj stvari
više ne možeš *vjerovati,* onda se Ti ne moraš na vjerovanje
prisiljavati ili se njome s nekom svetom vjerskom istinitošću
dalje baviti, kao što to teolozi ili filozofi čine, nego možeš
spokojno tvoj interes iz nje povući nazad i pustiti ju. Popovski
duhovi će Ti naravno onu bezinteresiranost tumačiti za »lijenost,
bez-mislenost, okorjelost, sebeobmanu« i sl. No ipak
samo ostavi trice. Nikakva stvar, nikakav takozvani »najviši
interes čovječanstva«, nikakva »sveta stvar« nije vrijedna, da
Ti njoj služiš i da se *radi nje* time baviš; njenu vrijednost
možeš samo u tome tražiti, da li je ona *Tebi* radi Tebe vrijedna.
Budite kao djeca, upozorava biblijska izreka. Djeca pak
nemaju nikakav sveti interes i ne znaju ništa o nekoj »dobroj
stvari«. Tim točnije ona znadu, što im se hoće i kako imaju
do toga dospjeti, o tome premišljaju najboljim snagama.
Mišljenje će tako malo kao oćut prestati. No moć
misli i ideja, gospodstvo teorije i principa, nadgospodstvenost
duha, ukratko – *hijerarhija* traje sve dotle dokle popovi, tj.
teolozi, filozofi, državnici, filistri, liberali, učitelji, posluženi,
roditelji, djeca, bračni partneri, Proudhon, George Sand, Bluntschli
itd., itd. vode glavnu riječ: hijerarhija će trajati, doklegod
se vjeruje u principe, misli na njih, ili također kritizira:
jer čak neumoljiva kritika, koja potkopava sve važeće principe,
*vjeruje* konačno ipak u *princip.*
Svatko kritizira, ali kriterij je različit. Juri se za
»pravim« kriterijem. Taj pravi kriterij jest prva pretpostavka.
Kritičar polazi od jednog stava, jedne istinitosti, jedne vjere.
Ovaj nije jedna stvoridba kritičara, nego dogmatičara, da, on
čak biva obično iz vremenskih prilika bez daljnjega prihvaćen,
kao npr. »slobodnost«, »čovječnost« itd. Kritičar nije našao
»čovjeka«, nego kao »čovjek« je ovu istinitost postavio dogmatičar,
a kritičar, koji uostalom može biti s onim u istoj
osobi, vjeruje u tu istinitost, ovo vjersko načelo. U ovom vjerovanju
i opsjednut ovim vjerovanjem on kritizira.
Tajna kritike jest bilo koja »istinitost«: ova ostaje
njen energijski misterij.
No Ja razlikujem *poslužnu* i *vlastitu* kritiku. Kritiziram
li Ja uz pretpostavku nekog najvišeg bistva, onda *služi*
moja kritika bistvu i vodi se radi njega: jesam li Ja npr.
opsjednut vjerovanjem u »slobodnu državu«, onda Ja kritiziram
sve u nju spadajuće s gledišta, da li to toj državi konvenira;
jer Ja *ljubim* tu državu; kritiziram li kao smjerni, onda
se Meni Sve raspada na božje i vražje i priroda opstoji pred
mojom kritikom u božjim tragovima i vražjim tragovima
(odatle nazivanja kao: dar božji, božje brdo, vražja propovjedaonica
itd), ljudi iz vjernika i nevjernika itd; kritiziram li,
dok vjerujem u čovjeka kao u »istinsko bistvo«, onda Mi se
ponajprije Sve raspada u ljude i neljude itd.
Kritika je do današnjeg dana ostala jedno djelo
ljubavi: jer mi smo je izražavali svagda jednom bistvu za ljubav.
Sva poslužna kritika jest jedan ljubavni produkt, jedna
opsjednutost, i postupa prema onom iz Novog testamenta:
»Iskusite Sve i zadržite *dobro*.«[107] »Ono Dobro« jest kamen
kušnik, kriterij. Ono Dobro, koje se pod tisućustrukim imenima
i obličjima opet vraća, ostalo je uvijek pretpostavka,
ostalo je dogmatičko uporište za ovu kritiku, ostalo je –
fiksna ideja.
[107] Prva poslanica Tesalonu 5,21
Prostodušno kritičar pretpostavlja, kad se daje na
posao, »istinitost« i u vjerovanju, da se ona može naći, traži on
istinitost. On hoće istinu iznaći i ima na tome baš ono »dobro«.
Pretpostaviti ne znači ništa inako nego jednu *misao
staviti* naprijed ili nešto prije svega inog misliti i iz ovog
*mišljenog* misliti preostalo, tj. to na tome mjeriti i kritizirati
Inim riječima ovo kazuje toliko, da mišljenje treba početi s
jednim mišljenim. Kad bi mišljenje uopće počelo, umjesto
da bude početo, kad bi mišljenje bilo jedan subjekt, jedna
vlastita postupajuća osobnost, kao što je već biljka jedna
takva, onda se naravno ne bi od toga odustalo, da bi mišljenje
moralo sa sobom početi. Samo personifikacija mišljenja stvara
baš one nebrojne zablude. U Hegelovu sistemu se uvijek
tako govori kao da »misli« i postupa mišljenje ili »misleći
duh«, tj. personificirano mišljenje, mišljenje kao sablast; u
kritičkom liberalizmu glasi vazda: »kritika« čini to i to, ili
također: »sebesvijest« nalazi to i to. Važi li pak mišljenje za
ono osobno postupajuće, onda mora mišljenje samo biti pretpostavljeno,
važi li kritika za to, onda mora jednako jedna
misao naprijed stajati. Mišljenje i kritika bi mogli biti od sebe
djelatni, morali bi sami biti pretpostavka svoje djelatnosti,
budući da oni, bez da jesu, ne bi mogli biti djelatni. Mišljenje
pak kao ono pretpostavljeno, jest jedna fiksna misao, jedna
*dogma:* mišljenje i kritika bi mogli dakle, proizaći samo od
jedne *dogme,* tj. od jedne misli, jedne fiksne ideje, jedne
pretpostavke.
Mi se time ponovno vraćamo na ono gore rečeno,
da kršćanstvo opstoji u razvoju jednog mislenog svijeta, ili da
je ono navlastita »slobodnost misli«, »slobodna misao«, »slobodan
duh«. »Istinska« kritika, koju I a nazivam »poslužnom«,
jest otud isto tako »slobodna« kritika, jer ona nije *moja
vlastita.*
Inako se odnosi, ako se ono Tvoje ne učini za se
bićem, ne personificira, ne biva kao neki vlastiti »duh« samostojno.
*Tvoje* mišljenje nema mišljenje za pretpostavku, nego
*Tebe.* Ali tako Ti Tebe ipak pretpostavljaš? Da, ali ne Meni,
nego mojem mišljenju. Prije mojeg mišljenja sam – Ja. Iz
tog slijedi, da mom mišljenju ne prethodi jedna *misao* ili da
je moje mišljenje bez neke »pretpostavke«. Jer pretpostavka,
koja sam Ja za moje mišljenje, nije nikakva *mišljenjem načinjena,*
nikakvo *mišljeno,* nego je ono *postavljeno mišljenje
samo,* jest *vlastitelj* mišljenja i dokazuje samo, da mišljenje
nije ništa ino nego – *vlasništvo,* tj. da jedno »samostojno«
mišljenje, jedan »misleći duh« uopće ne egzistira.
Ovaj preobraćaj uobičajenog načina promatranja
moglo bi jednoj praznoj igri s apstrakcijama tako slično
izgledati, da bi se sami oni, protiv kojih je ono usmjereno,
prepustili njegovom bezazlenom obratu, ako se na to ne bi
nadovezivale praktične posljedice.
Da bi ovo došlo jasno do izraza, sad se tvrdi, da
nije čovjek mjera Svega, nego da sam Ja ta mjera. Poslužan
kritičar ima pred očima jedno ino bistvo, jednu ideju, kojoj
on hoće služiti; zato kolje on svom bogu samo lažne kumire...
Što se zbiva ovom bistvu za ljubav, što bi to bilo ino nego
jedno – djelo ljubavi? Ja pak nemam, ako kritiziram, ni jedno
Mene pred očima, nego si činim samo jedno zadovoljstvo, zabavljam
se prema mojem ukusu: da, prema mojoj potrebi,
sažvačem Ja stvar ili samo uvlačim njen miris.
Još izrazitije ispostavlja se razlika obiju ustrojnih
vrsta, ako se pomisli, da poslužan kritičar, jer ga vodi ljubav,
mni da služi samoj stvari.
Istinitosti ili »istinitosti uopće« se ne želi okaniti
nego tražiti. Što je ona ino nego être suprême, najviše bistvo?
Zdvojiti bi morao i »istinski kritičar«, ako bi izgubio vjeru u
istinitost. A ipak je istinitost samo jedna – *misao,* ali ne puko
jedna, nego ona je misao, koja je iznad svih misli, neoboriva
misao, ona je misao sama, koja sve ine tek sveti, jest posvećenje
misli, »apsolutna«, »sveta« misao. Istinitost traje duže od
svih bogova; jer samo u njenoj službi i njoj za ljubav oborilo
se sve bogove i na kraju samog boga. »Istina« nadživljuje propast
svijeta bogova, jer ona je besmrtna duša ovog prolaznog
svijeta bogova, ona je božanstvo samo.
I a hoću odgovoriti na Pilatovo pitanje: Što je istinitost?
Istinitost je slobodna misao, slobodna ideja, slobodan
duh; istinitost je, što je od Tebe slobodno, što nije tvoje vlastito,
što nije u tvojoj vlasti. Ali istinitost je također ono
potpuno nesamostalno, neosobno, nezbiljsko, i netjelovito;
istinitost ne može nastupiti, kao što Ti nastupaš, ne može se
gibati, mijenjati, razvijati; istinitost očekuje i prima sve od
Tebe i sama je samo pomoću Tebe: jer ona egzistira samo u –
tvojoj glavi. Ti to priznaješ, da je istinitost jedna misao, no
nije svaka misao jedna istinska ili, kako Ti to također izražavaš,
nije svaka misao istinski i zbiljski misao. A na čemu
mjeriš i prepoznaješ istinsku misao? Na *tvojoj nemoći,* naime,
na tome, da joj više ne možeš nauditi! Ako ona Tebe nadvladava,
oduševljava, zanosi, onda ju držiš istinskom. Njeno
gospodstvo nad Tobom dokumentira Tebi njenu istinitost, i
ako ona Tebe posjeduje i ako si Ti njom opsjednut, onda Ti
je prijatno kod nje, jer onda si pronašao tvog – *gospodara i
majstora.* Kada si Ti tražio istinitost, za čim je tu čeznulo
tvoje srce? Za tvojim gospodarom! Ti nisi stremio k *tvojoj*
sili, nego k jednom silnome i htio si uzvisiti jednog silnika
(»Uzvisite gospodina, našeg boga.«). Istinitost, moj dragi Pilate,
jest – gospodar, a Svi, koji traže istinitost, traže i slave
gospodara. Gdje egzistira gospodar? Gdje ino nego u tvojoj
glavi? On je samo duh i gdje god Ti vjeruješ da si ga zbilja
sagledao, tu je on jedna – sablast; gospodar je puko jedno
mišljeno, i samo je kršćanska strava i muka, da se ona nevidljivo
učini vidljivim, ono duhovno tjelovitim, proizvela sablast
i bila strašan jad »vjerovanja u duhove«.
Doklegod Ti vjeruješ u istinitost, dotle ne vjeruješ
u Tebe i jesi jedan – *sluga*, jedan – *religiozan čovjek.* Ti
samo jesi istinitost, ili pače Ti si više nego istinitost, koja
pred Tobom nije baš ništa. Svakako i Ti pitaš za istinitost,
svakako i Ti »kritiziraš«, ali Ti ne pitaš za jednu »višu istinitost«,
koja bi naime bila viša nego Ti i ne kritiziraš kriterij
jedne takve. Ti činiš Tebe na mislima i predstavama kao i
na pojavama stvari samo svrhom, da ih Ti Tebi učiniš ukusnima,
uživalačkima, i *vlastitima,* Ti ih hoćeš samo nadvladati i
postati njihov *vlastitelj,* hoćeš se među njima znati orijentirati
i biti kod kuće, i nalaziš ih istinskima ili vidiš ih u njihovom
istinskom svjetlu, onda ako Ti više ne mogu izmigoljiti, više
nemaju nikakvo nešćepano ili nepojmljeno mjesto, ili ako su
*Ti po volji,* ako su tvoje *vlasništvo.* Postanu li one kasnije
opet teže, otmu li se opet tvojoj vlasti, onda je to baš njihova
neistinitost, naime tvoja nemoć. Tvoja nemoć je njihova moć,
tvoja poniznost njihova visost. Njihova istinitost si dakle Ti
ili je ono Ništa, koje si Ti za njih i u koje se one rastiču,
njihova istinitost je njihova *ništavnost.*
Tek kao vlasništvo Mene smiruju se duhovi, istinitosti,
i one su tek onda zbiljske, ako im se oduzme trpeća
egzistencija i ako ih se učini vlasništvom Mene, ako više ne
znači: istinitost se razvija, gospodari, čini važećom, povijest
(također jedan pojam) pobjeđuje i tome slično. Nikada nije
istinitost pobijedila, nego je ona vazda bila moje *sredstvo* za
pobjedu, slično maču (»mač istinitosti«). Istinitost je mrtva,
jedno slovo, jedan materijal, kojeg Ja mogu potrošiti. Sva
istinitost za se je mrtva, jedan leš; živa je samo na isti način,
kao što su moja pluća živa, naime u mjeri moje vlastite živosti.
Istinitosti su materijal kao travka i kukolj; da li travka ili
kukolj, o tome Ja odlučujem.
Meni su predmeti samo materijal, kojeg Ja utrošujem.
Gdje Ja zahvaćam, ćepam jednu istinitost koju Ja Meni
podešavam. Istinitost je Meni izvjesna i Ja ne trebam za njom
čeznuti. Istinitosti učiniti jednu uslugu nije nigdje moja namjera;
ona Mi je samo jedno prehrambeno sredstvo za moju
misleću glavu, kao što je krumpir za moj probavljajući želudac,
prijatelj za moje druževno srce. Doklegod Ja imam
volje i snage da mislim, služi Mi svaka istinitost samo za to,
da ju Ja prema mojem imućstvu izradim. Kao što je za kršćana
zbiljnost ili svjetovnost, tako je za Mene istinitost »isprazna
i ništavna«. Ona egzistira baš samo toliko kao što stvari
ovog svijeta dalje egzistiraju, iako je kršćanin dokazao njihovu
ništavnost; no ona je isprazna, jer ona svoju *vrijednost*
nema *u sebi,* nego *u Meni, Za se* je ona *bezvrijedna.* Istinitost
je jedna – *kreatura.*
Kako Vi vašom djelatnošću proizvodite nebrojene
stvari, tlo zemlje nanovo oblikujete i posvuda podižete ljudska
djela, tako Vi možete i još bezbrojne istinitosti vašim mišljenjem
iznaći, a Mi se hoćemo rado njima obradovati. Kako Ja
ipak ne mogu na to pristati, da vaše novo otkrivene strojeve
mehanički poslužujem, nego samo u vlastitu korist pomažem
ga da se pokreće, tako Ja hoću i vaše istinitosti samo upotrijebiti.
Sve istinitosti *podamnom* su Meni drage; jednu istinitost
*iznad* Mene, istinitost, prema kojoj bih se morao *podešavati,*
Ja ne poznajem. Za Mene nema nikakve istinitosti, jer Mene
ništa ne nadilazi! Čak ni moje bistvo, čak ni bistvo čovjeka
Mene ne nadilazi! A doduše iznad Mene, ove »kapljice u
vjedru«, tog »neznačajnog čovjeka«!
Vi vjerujete, da ste učinili ono krajnje, ako smiono
tvrdite, da nema, jer svako vrijeme ima svoju vlastitu istinitost
»apsolutne istinitosti«. Time Vi puštate ipak svakom
vremenu njegovu istinitost i tako zapravo baš navlastito stvarate
jednu »apsolutnu istinitost«, jednu istinitost, koja ni
jednom vremenu ne nedostaje, jer svako vrijeme, kakva god i
bila njegova istinitost, ipak jednu »istinitost« ima.
Treba li se samo reći, da se u svako vrijeme mislilo,
dakle misli ili istinitost imalo i da su ove bile u slijedećem
vremenu inake nego u ranijem? Ne, to treba značiti, da je
svako vrijeme imalo svoju »vjersku istinitost«; i u stvari još
se nije ni jedno pojavilo, u kojem ne bi neka »viša istinitost«
bila priznata, kojoj se vjerovalo da se mora kao »visosti ili
majestetu« sebe podvrći. Svaka istinitost jednog vremena jest
fiksna ideja istog, a ako se kasnije pronašla neka ina istinitost,
onda se to zbilo uvijek samo, jer se neku inu tražilo: reformirala
se samo ludost i odjenula joj se jedina moderna haljina. Jer
ipak se htjelo – tko bi smio u pravo na to zdvojiti? – htjelo
se biti »jednom idejom oduševljen«. Htjelo se biti jednom
*misli* gospodaren – opsjednut! Najmoderniji vladar ove vrste
jest »naše bistvo« ili »čovjek«.
Za svu slobodnu kritiku bijaše neka misao kriterij
za vlastitu kritiku sam to Ja, Ja, neiskazani, dakle ne puko
mišljeni; jer ono puko mišljeno jest uvijek iskazivo, jer se
riječ i misao slučuju. Istinsko je što je moje, neistinsko ono,
kojem sam Ja vlastit: istinska npr. udružba, neistinska država
i društvo. »Slobodna i istinska« kritika skrbi za konzekventno
gospodstvo jedne misli, jedne ideje, jednog duha, ona »vlastita«
za ništa nego za moj *sebeužitak.* U tome pak jednači ova
zadnja u stvari – a Mi joj nećemo uštedjeti ovu »sramotu«! –
životinjskoj kritici instinkta. Meni je stalo kao i kritizirajućoj
životinji, samo do *Mene,* ne »do stvari«. *Ja* sam kriterij
istinitosti, Ja pak nisam nikakva ideja, nego više nego ideja,
tj. neizreciv. *Moja* kritika nije nikakva »slobodna«, nije slobodna
od Mene, i nije nikakva »poslužna«, nije u službi jedne
ideje, nego je jedna *vlastita.*
Istinska ili ljudska kritika iznosi, da li nešto čovjeku,
tj. istinskom čovjeku *konvenira;* vlastitom kritikom
pak Ti iznalaziš da li *Tebi* nešto konvenira.
Slobodna kritika se zapošljava *idejama* i stoga je
vazda teoretska. Koliko god može ona i protiv ideja bjesnjeti,
ipak im se ne otima. Ona se bije sa sablastima, no ona to
može samo dok ona iste drži za sablasti. Ideje, s kojima ona
ima posla, ne iščezavaju potpuno: jutarnji dašak jednog novog
dana ih ne rastjeruje. Kritičar može doduše do ataraksije
spram ideja dospjeti, no on neće nikada biti *bez* njih, tj. on
neće nikada pojmiti, da iznad *tjelovitog čovjeka* ništa Više
ne egzistira, naime njegova ljudskost, slobodnost itd. Uvijek
mu još preostaje jedan »poziv« čovjeka, »čovječnost«. A ova
Ideja čovječnosti ostaje nerealizirana, jer ona baš »ideja«
ostaje i treba ostati.
Shvatim li Ja naprotiv ideju kao *moju* ideju, onda
je ona već realizirana, jer Ja sam njena realnost: njena realnost
opstoji u tome, da ju Ja, taj tjeloviti, imam. Kaže se,
da se u svjetskoj povijesti realizira ideja slobodnosti. Obrnuto,
ova ideja jest realna, čim ju neki čovjek misli, i ona je u toj
mjeri realna u kojoj je ona ideja, tj. u kojoj ju Ja mislim ili
*imam.* Ne razvija se ideja slobodnosti nego ljudi se razvijaju i
u tom seberazvoju naravno razvijaju i svoje mišljenje.
Ukratko, kritičar još nije *vlastitelj,* jer se on s
idejama još kao s moćnim tuđincima bori, kako kršćanin nije
vlastitelj svojih »zlih žudnji«, doklegod ih ima svladavati: tko
korača protiv poroka, za njega *egzistira* porok.
Kritika ostaje u »slobodnosti spoznavanja«, »duhovnoj
slobodnosti«, ugreznula, a duh dobiva svoju pravu
slobodnost onda, ako se s čistom, istinskom idejom ispuni;
to je slobodnost mišljenja, koja ne može biti bez misli.
Kritika izbija jednu ideju pomoću druge, npr. ideju
privilegija pomoću ideje čovječanstva, ili ideju egoizma pomoću
ideje nevlastokoristi.
Uopće početak kršćanstva nastupa opet u svom
kritičkom kraju, kad se ovdje kao i tamo pobija »egoizam«.
Ne Mene, pojedinca, nego ideju, ono Opće imam Ja privesti
do važnosti.
Rat popovstva s *egoizmom,* duhovno nastrojenih
sa svjetovno nastrojenim čini sadržaj cijele kršćanske povijesti.
U najnovijoj kritici postaje ovaj rat samo sveobuhvatan,
fanatizam punostojan. Naravno, i on može, tek nakon što se
izživio i izbjesnio, proći.
Da li je, ono što Ja mislim i činim, kršćanski, što
Me to briga? Da li je ljudski, liberalno, humano, da li je
neljudski, neliberalno, nehumano, pitam li se Ja o tome?
Ako to samo osvrhovljuje, što Ja hoću, ako se Ja samo u tome
zadovoljavam, onda to zastrite predikatima kako hoćete: Meni
je svejedno.
I Ja branim Mene možda već u slijedećem trenu
spram moje prethodne misli, i Ja mijenjam iznebuha moj način
postupanja; ali ne zato, jer on ne odgovara kršćanskosti,
ne zato jer on ide protiv vječitih ljudskih prava, ne zato jer
se protivi ideji čovječanstva, čovječnosti i humanosti, nego –
jer Ja više nisam posve pri tom, jer Mi on više ne čini nikakav
potpuni užitak, jer Ja u raniju misao dvojim ili Mi se u baš
izvršavanom načinu postupanja više ne sviđa.
Kako je svijet kao vlasništvo postao jedan *materijal,*
s kojim Ja započinjem što hoću, tako mora i duh kao
vlasništvo na jedan *materijal* spasti, pred kojim više ne nosim
nikakvi sveti zazor. Ponajprije Ja se onda neću dalje ježiti
pred jednom misli, pa neka se pojavi tako smjela i »vražja«
kako hoće, jer, ako ona *Meni* prijeti, da postane neugodna i
nezadovoljavajuća, leži njen kraj u mojoj moći; no ni pred
kojim činom neću Ja ustuknuti, jer jedan duh i bezbožja, nećudorednosti,
protupravnosti u tome prebiva, tako malo kao
što je sveti Bonifacije od obaranja svetog poganskog hrasta
iz religiozne promišljenosti mogao odustati. Jesu li jednom
*stvari* svijeta postale isprazne, onda moraju i *misli* duha postati
isprazne.
Nikakva misao nije sveta, jer nikakva misao ne
važi za »pobožnost«, nikakvo čuvstvo nije sveto (nikakvo sveto
čuvstvo prijateljstva, majčinsko čuvstvo itd), nikakva vjera
nije sveta. Oni su svi *otuđivi,* moje otuđivo vlasništvo i bivaju
Menom ništeni kako stvarani.
Kršćanin može sve *stvari* ili predmete, najdraže
osobe, te »predmete« njegove ljubavi, izgubiti, a da Sebe tj.
u kršćanskom smislu svoj duh, svoju dušu ne izgubi. Vlastitelj
može sve *misli,* koje su bile drage njegovom srcu i rasplamsale
njegovu revnost, od sebe odbaciti i jednako će »tisućustruko
opet dobiti«, jer On, njihov stvoritelj, ostaje.
Nesvjesno i nesvojevoljno težimo Mi svi k vlastitosti,
i jedva ima jednog među nama, koji nije nekog svetog
čuvstva, neke svete misli, neke svete vjere okanio, da, Mi ne
susrećemo nikoga, koji se još ne bi iz jedne ili druge njegove
svete misli mogao izbaviti. Sav naš prijepor oko uvjerenja
polazi od mnijenja, da smo Mi sposobni protjerati protivnika
iz njegova opkopa misli. No što Ja nesvjesno činim to Ja
činim polovično i zato sam Ja nakon svake pobjede nad nekom
vjerom uvijek opet *zarobljenik* (opsjednuti) jedne vjere, koja
onda iznova moje cijelo Ja uzima u svoju *službu* i čini Me
zanesenjakom uma, nakon što sam se prestao zanositi biblijom
ili zanesenjakom ideje čovječanstva, nakon što sam se
dovoljno dugo borio za ideju kršćanstva.
Doduše Ja ću kao vlastitelj, misli tako dobro svoje
vlasništvo pokriti štitom, kako Ja kao vlastitelj stvari neću
dopustiti da ih se svatko dobrovoljno lati; no smijući se ujednako
ću Ja očekivati ishod bitke, smijući položiti štit na
leševe mojih misli i mojeg vjerovanja, smijući se, ako sam
pobijen, trijumfirati. To baš jest humor stvari. Svoj humor
na malenkostima ljudi iskaliti to može svatko, tko ima »uzvišenija
čuvstva«; njega pak pustiti da se igra sa svim »velikim
mislima, uzvišenim čuvstvima, plemenitim oduševljenjem i
svetim vjerovanjem«, to pretpostavlja, da sam Ja vlastitelj
Svega.
Ako je religija postavila stav, da smo Mi uvijek
grešnici, tako mu Ja suprotstavljam jedno ino: Mi smo svi
redom savršeni! Jer mi smo svakog trena Sve, što Mi možemo
biti, i ne trebamo nikada biti više. Budući da nikakav nedostatak
na Nama ne prianja tako nema ni grijeh nikakav
smisao. Pokažite Mi još jednog grešnika u svijetu, ako nitko
više ne treba nekom višem činiti pravo! Trebam li Ja još samo
Meni činiti pravo, onda Ja nisam nikakav grešnik, ako Meni
ne činim pravo, budući da Ja u Meni nikakvog »sveca« ne
povređujem; trebam li Ja naprotiv biti smjeran, onda moram
bogu činiti pravo, trebam li Ja postupati ljudski, onda Ja
moram bistvu čovjeka, ideji čovječanstva itd. činiti pravo. Što
religija naziva »grešnikom«, to naziva humanost »egoistom«.
Još jednom pak, ne trebam Ja nikome inom činiti pravo, je li
onda »egoist«, u kojem si je humanost rodila jednog novomodernog
vraga, više nego jedan nesmisao? Egoist, pred kojim
se oni humani ježe, jest gotovo jedan utvor, kao što je vrag
jedan: on egzistira samo kao zaplašujuća sablast i fantastičan
lik u njihovom mozgu. Kad se ne bi natjeravali između starofranačkog
suprotstava dobra i zla, kojima su oni dali moderno
ime »ljudskog« i »egoističnog«, neogrezlo simo-tamo, onda oni
ne bi posjedjelog »grešnika« »egoistom« osvježili i jednu staru
haljinu pokrpali jednom novom krpom. Ali oni nisu mogli
inako, jer oni drže za svoju zadaću, da budu »ljudi«, Onog
Dobrog su se otarasili, ono Dobro je ostalo!
Mi smo svi redom savršeni i na cijeloj zemlji nema
ni Jednog čovjeka, koji bi bio grešnik! Ima luđaka, koji si
uobražavaju, da su bog otac, bog sin ili čovjek na mjesecu,
a tako to i vrvi ludama, kojima se čini da su grešnici; no kako
oni nisu čovjek na mjesecu, tako nisu ovi nikakvi – grešnici.
Njihov grijeh je umišljen.
No, prigovara li se lukavo, onda je ipak njihova,
ludost ili njihova opsjednutost barem njihov grijeh. Njihova
opsjednutost nije ništa do to, što su oni – mogli izvesti,
rezultat njihova razvoja, kao što je Lutherova vjerovnost u
bibliju bila baš Sve, što je on mogao – iznijeti. Jedan se svojim
razvojem dovodi u ludnicu, drugi se time dovodi u panteon
i lišava se – Valhàla.
Nema nikakva grešnika i nikakva grešnog egoizma!
Skini Mi se s tijela s Tvojim »čovjekoljubljem«.
Ušunjaj se Ti čovjekov prijatelj u »pećine poroka«, zadrži
se jednom u metežu velikog grada; nećeš li posvuda naći grijeh
i grijeh i opet grijeh? Nećeš li jadikovati nad pokvarenim
čovječanstvom, nećeš li se žaliti na strahovit egoizam? Hoćeš
li vidjeti nekog bogataša, a da ga ne nalaziš nemilosrdnim i
»egoističkim«? Ti se možda već nazivaš ateistom, ali kršćanskom
čuvstvu ostaješ Ti vjeran, da će neka deva prije proći
kroz jednu ušicu igle, nego da neki bogataš ne bi bio »nečovjek«.
Koliko ih uopće vidiš, koje ne bacaš u »egoističku
masu«? Što je dakle tvoje čovjekoljublje našlo? Same ljubavi
nedostojne ljude! A odakle svi oni potječu? Iz Tebe, iz tvojeg
čovjekoljublja! Ti si grešnika donio sa sobom u glavi, zato ga
nalaziš, zato ga posvuda podmećeš. Ako Ti ljude ne nazivaš
grešnicima, onda to oni nisu: Ti sam jesi stvoritelj grešnika:
Ti, koji si utvaraš da ljubiš ljude, Ti ih baš bacaš u blato
grijeha, Ti ih baš lučiš na poročne i kreposne, na ljude i neljude,
Ti ih baš kaljaš slinom tvoje opsjednutosti; jer Ti ne ljubiš
ljude, nego *Čovjeka.* Ja Ti pak kažem, Ti nisi nikada vidio ni
jednog grešnika, Ti si ga samo – sanjao.
Sebeužitak Mi se time otuđuje, da Ja mnim da
moram nekom inom služiti da Si Ja utvaram da sam mu obvezan,
da se Ja držim pozvanim za »požrtvovnost«, »predanost«,
»oduševljenje«. Pa dobro, ne služim li Ja nikakvoj ideji, nikakvom
»višem bistvu« više, onda se nalazi od sebe, da Ja ni
nikakvom Čovjeku više ne služim nego – pod svim okolnostima –
*Meni.* Tako pak Ja nisam puko prema činu i bitku, nego
samo i za moju svijest – Jedini.
*Tebi* pridolazi više od onog božanskog, onog ljudskog
itd; Tebi pridolazi ono Tvoje.
Smatraj se moćnijim, nego za što Te se izdaje, tako
Ti imaš više moći; smatraj Tebe kao više, tako imaš više.
Ti onda nisi puko *pozvan* za sve božansko, *ovlašten*
za sve ljudsko, nego si *vlastitelj* onog Tvojeg, tj. svega onog,
za što posjeduješ snagu, da Si privlastiš, tj. Ti si *prikladan* i
sposoban za sve Tvoje.
Uvijek se mnilo, da se Meni mora dati jedna izvan
Mene ležeća odredba, tako da se najposlije očekivalo od Mene,
da trebam zahtijevati ono ljudsko, jer Ja – jesam Čovjek. Ovo
je kršćanski čarobni krug. Također Fichteovo Ja jest ono isto
bistvo izvan Mene, jer Ja jest Svatko i ima li samo to Ja prava,
onda je to »ono Ja«, nisam Ja to. Ja pak nisam jedno Ja pored
inih Ja, nego ono samo Ja: Ja sam jedini. Otud su i moje
potrebe jedine, moji čini, ukratko, Sve na Meni je jedino. I
samo kao to jedino Ja uzimam Ja Meni Sve za vlastito, kako
se Ja samo kao to Mene udjelovljujem i razvijam: Ne kao
Čovjek i ne Čovjeka Ja razvijam nego kao Ja razvijam Ja –
Mene.
Ovo je smisao – *Jedinog.*
** III Jedini
Pretkršcansko i kršćansko vrijeme slijede suprotni
cilj; ono hoće idealizirati realno, ovo realizirati idealno,
ono traži »sveti duh«, ovo »preobraženo tijelo«. Stoga se ono
završava s neosjetiljivošću spram onog Realnog, s »preziranjem
svijeta«; ovo će se skončati s odbacivanjem onog Idealnog,
s »preziranjem duha«.
Suprotstav onog Realnog i onog Idealnog je nepomirljiv
i jedno ne može nikada postati ono drugo: kad bi ono
Idealno postalo Realnim, tad ono baš više ne bi bilo Idealno,
a kad bi ono Realno postalo Idealno, tad bi ono bilo samo
Idealno, Realno pak nipošto. Suprotstav obojeg nije inako za
prevladati do da *se* oboje uništi. Samo u ovom »se«, tom trećem,
nalazi suprotstav svoj kraj; a inače se ideja i realnost
nikada ne pokrivaju. Ideja se ne može tako realizirati, da ona
ostane ideja, nego samo ako kao ideja umre, a isto tako je
i s Realnim,
Dakle u Starima imamo Mi pred Nama pristaše
ideje, u Novima pristaše realnosti. Ni jedni ni drugi ne ostaju
bez suprotstava i samo ginu jedni za duhom i, kada se činilo
da se ovaj poriv starog svijeta zadovoljio i ovaj duh pristigao,
odmah drugi ponovno za posvjetovljenjem tog duha, koje za
uvijek mora ostati »smjerna želja«.
Smjerna želja starih bijaše *svetost,* smjerna želja
novih jest *tjelesnost.* No kao što je Stari vijek morao propasti,
ako bi njegova čežnja imala biti zadovoljena (jer on je opstojao
samo u čežnji), tako se ni unutar prstena kršćanstva
nikada ne može doći do tjelesnosti. Kao što se posvećenja ili
očišćenja provlači kroz stari svijet (pranja itd), tako kroz
kršćanski utjelovljenje: bog se baca u ovaj svijet, biva mesom
i hoće ga izbaviti tj. sobom ispuniti; no budući da je on
»ideja« ili »duh«, tako se na koncu uvodi (npr. Hegel) ideja u
Sve, u svijet i dokazuje, »da je ideja, da je um u Svemu«.
Onomu, što poganski stoici ispostavljaju kao »mudraca«, odgovara
u današnjem obrazovanju »Čovjek«, onaj kao i ovaj je –
bistvo *bez mesa.* Nezbiljski »mudrac«, taj bestjelesni »svetac«
stoika, postao je zbiljska osoba, jedan tjelesni »svetac« u
bogu koji je *postao meso;* nezbiljski »čovjek«, bestjelesno Ja,
postat će zbiljski u *tjelesnom Ja,* u Meni.
Kroz kršćanstvo se provija pitanje o »tubitku božjem«,
koje, uvijek iznova preuzimamo, svjedoči, da je poriv
za tubitkom, tjelesnošću, osobnošću, zbiljnošću neprestano
zaokupljao ćud, jer on nikad nije pronašao zadovoljavajuće
rješenje. Konačno je palo pitanje o tubitku boga, ali samo da
bi ponovno iskrsnulo u stavu, da ono »Božansko« ima tubitak
(Feuerbach). No, ni ovo nema tubitak, a posljednji pribjeg,
da je ono »čisto ljudsko« moguće realizirati, neće još dugo
davati zaklon. Nijedna ideja nema tubitak, jer nijedna nije
sposobna za tjelesnost. Skolastički spor realizma i nominalizma
ima isti sadržaj; ukratko, ovaj se isprepleće kroz cijelu
kršćansku povijest i *u* njoj ne može završiti.
Kršćanski svijet radi na tome da *ideje* u pojedinačnim
odnosima života, institucijama i zakonima crkve i države
*realizira;* no one se opiru i uvijek zadržavaju nešto neutjelovljeno
(nešto što nije moguće realizirati). Ipak se neumorno
navaljuje na ovo utjelovljenje, kolikogod *tjelesnost* vazda i
izostaje.
Realizatoru je naime malo stalo do realnóstî, no
posve mu je do toga da su iste ozbiljenja ideje; otud on istražuje
stalno iznova da li u onom ozbiljenom uistinu ideja,
njegova jezgra, prebiva a time što on ispituje ono zbiljsko,
ispituje on ujednako ideju, da li se ona takva, kako ju on
misli, dade realizirati ili ju on samo neispravno i zato neizvedivo
misli.
Kao *egzistencije* imaju se porodica, država itd.
kršćanina više ne ticati; kršćani se ne trebaju, kao stari, žrtvovati
za te »božanske stvari«, nego iste trebaju samo biti korišćene
da bi se u njima *oživio duh.* *Zbiljska* porodica je
postala nehajnom a iz nje ima nastati jedna *idealna*, koja bi
tad bila »zbiljski realna«, jedna sveta, od boga blagoslovljena
ili, prema liberalnom načinu mišljenja, jedna »umna«. Kod
starih je porodica, država, otadžbina itd. kao neko *Postojeće*
božanska; kod novih očekuje to tek božanskost, kao postojeće
jest grešno, zemaljsko i mora tek biti »izbavljeno«, tj. postati
istinski realno. Ovo ima slijedeći smisao: nije porodica
itd. ono Postojeće i Realno nego ono Božansko, ideja jest
postojeće i zbiljsko; da li će *ta* porodica preuzećem onog
istinski zbiljskoga, ideje, sebe učiniti zbiljskom, to se još
ne zna. Nije zadaća pojedinca služiti porodici kao onom Božanskom,
nego obrnuto, Božanskome služiti i još nebožansku
porodicu k njemu privesti, tj. sve podvrgnuti u ime ideje,
posvuda zataknuti stijeg ideje, ideju dovesti do realne djelotvornosti.
No budući da se kršćanstvu kao i Starom vijeku radi
o onom *Božanskom,* tako oni dolaze na suprotnim putevima
stalno iznova do tog. Na kraju poganstva biva ono Božansko
onim *Vansvjetskim* na kraju kršćanstva *Unutarsvjetskim.* Postaviti
ga posve izvan svijeta Starom vijeku ne uspijeva, a
čim kršćanstvo tu zadaću ispuni, istog trena čezne ono Božansko
nazad u svijet i hoće »svijet« izbaviti. No unutar kršćanstva
ne dešava se i ne može se desiti, da bi ono Božansko
kao *Unutarsvjetsko* zbiljski postalo *ono Svjetsko sâmo!* dovoljno
toga preostaje, što se kao ono »Loše«, Neumno, Slučajno,
»Egoistično«, kao ono u lošem smislu »Svjetsko« neprodorno
održava i održati mora. Kršćanstvo počinje time da bog
biva čovjekom i svo vrijeme provodi svoje djelo obraćenja ii
izbavljenja, da bi bogu u svim ljudima i u svemu ljudskome
pripremilo doček i da bi sve duhom proželo: pri tom ostaje
da se za »duh« pripremi jedno mjesto.
Ako je najzad akcent bio stavljen na *čovjeka* ili
čovječanstvo, tad je opet bila ideja ta koju se je *»proglasilo
vječnom«:* »Čovjek ne umire!« Sad se mnilo da se je našlo
realnosti ideje: *Čovjek* jest Ja povijest; svjetske povijesti; on
taj *Idealni* jest taj koji sebe zbiljski razvija, tj. *realizira.* On
jest ono zbiljsko Realno, Tjelovito, jer povijest je njegovo
tijelo, na kojem su pojedinci samo njegovi udovi. Krist jest Ja
svjetske povijesti, čak i pretkršćanske; u modernome nazoru
je Ja čovjek, slika Krista se razvila u *sliku čovjeka:* to Ja je
čovjek kao takav, čovjek naprosto *»središte«* povijesti. U »čovjeku«
se opet vraća imaginarni početak; jer »čovjek« je isto
tako imaginaran kao što je to Krist. »Čovjek« kao Ja svjetske
povijesti zaključuje ciklus kršćanskih nazora.
Začarani krug kršćanstva bi bio prekinut, ako bi
prestao napon između egzistencije i poziva, tj. između Mene,
kakav Ja jesam, i Mene, kakav Ja trebam biti; on opstoji samo
kao čežnja ideje za njenom tjelesnošću i iščezava s popuštajućom
rastavom obojega: samo ako ideja ostaje – ideja, kao
što je čovjek ili čovječanstvo jedna bestjelesna ideja, kršćanstvo
još postoji. Tjelovita ideja, tjeloviti ili »dovršeni« duh
predočan je kršćaninu kao »kraj dana«, ili kao »cilj povijesti«;
on njemu nije sadašnjost – prisutnost. Samo udio imati može
pojedinac u zasnivanju carstva božjeg ili, prema modernoj
predstavi o istoj stvari, u razvoju i povijesti čovječanstva i
samo ukoliko on u tome ima udio, pridolazi mu kršćanska ili
prema modernijem izrazu, ljudska vrijednost, u Preostalome
on je prašina i tjelesina. Da je pojedinac za se jedna svjetska
povijest i da u preostaloj svjetskoj povijesti posjeduje svoje
vlasništvo, to nadilazi ono Kršćanska. Kršćaninu je svjetska
povijest ono više, jer je ona povijest Krista ili »čovjeka«;
egoisti samo *njegova* povijest ima vrijednost, jer on samo
*sebe* hoće razviti, ne ideju čovječanstva, ne plan božji, ne
namjere proviđenja, ne slobodnost i sl. On se ne smatra
oruđem ideje ili posudom božjom, on ne priznaje nikakav
poziv, on si ne umišlja, da on tu jest za napredak čovječanstva
i da on tome mora dati svoj prilog, nego se on iživljava, nezabrinut
za to, kako dobro ili loše prolazi čovječanstvo pri tom.
Ne dopusti li se nesporazum kao da se treba slaviti prirodno
stanje, moglo bi se podsjetiti na Lenauova »Tri ciganina«. –
Što, jesam li Ja zato na svijetu, da bih realizirao ideje. Možda
da bih za ozbiljenje ideje »države« mojim građanstvom učinio
Moje, ili da bih brakom, kao bračni partner i otac, ideju porodice
doveo do nekog tubitka? Što se tiče Mene jedan takav
poziv! Ja tako malo živim po nekom pozivu, kao što cvijet
po nekom pozivu raste i miriše!
Ideal »čovjek« jest *realiziran,* ako se kršćanski
nazor preokrene u stav: »Ja, ovaj Jedini, jesam čovjek«. Pojmovno
pitanje: »što jest čovjek?« se je tad premetnulo u osobno:
»tko je čovjek?« Onim »što« tražio se pojam, da bi ga se
realiziralo; ovim »tko« uopće više nije pitanje, nego odgovor
postoji umah osobno u pitatelju: pitanje se sâmo odgovara.
O bogu se kaže: »Imena Te ne imenuju«. To važi za
Mene: nikakav pojam Mene ne izražava, ništa što se navodi
kao moje bistvo ne iscrpljuje Me; to su samo imena. Jednako
se o bogu kaže da je on savršen i da nema nikakav poziv
da teži k savršenosti. I to važi samo za Mene.
*Vlastitelj* Ja sam moje moći, i Ja sam to tad kad
Ja Mene znam kao *Jedinoga.* U *Jedinome* se čak vlastitelj vraća
u svoje stvaralačko Ništa, iz kojega će biti rođen. Svako
više bistvo iznad Mene, bio to bog, bio to čovjek, slabi čuvstvo
moje jedinosti i blijedi tek pred suncem te svijesti. Postavim
li Ja na Mene, Jedinoga, moju stvar, onda ona stoji na svom
prolaznom, smrtnom stvoritelju, koji sam sebe proždire, i
Ja smijem reći:
*Ja sam moju stvar na Ništa postavio.*