Raoul Hausmann i Guy Debord

Prepiska o dadi i „neodadaizmu“

1963-1966.

      Prolog

      Pismo Gija Debora Marku Dašiju, od 7. IX 1988.

      Hausmanovo pismo Deboru, od 24. III 1963.

      Deborovo pismo Hausmanu, od 31. III 1963.

      Hausmanovo pismo Deboru, od 5. IV 1963.

      Deborovo pismo Hausmanu, od 22. IV 1963.

      Hausmanovo pismo Deboru, od 17. IV 1966.

      Odlomak iz Deborovog pisma Mustafi Kajatiju

      Deborovo pismo Hausmanu, od 25. IV 1966.

      Hausmanovo pismo Deboru, od 26. IV 1966.

Prolog

„Dragi gospodine Debor,

S velikim zanimanjem pročitao sam članak Mustafe Kajatija, ’Zarobljene reči’, iz Situacionističke internacionale br. 10, i veoma sam zadovoljan njegovim objašnjenjem dade, pošto sam bio jedan od osnivača Kluba Dada u Berlinu (...) U svakom slučaju, Kajatijev članak iznosi stanovište koje je odavno trebalo formulisati, a naročito danas, sa svim tim besmislicama koje se objavljuju povodom pedesete ’godišnjice dade’.“ (R. Hausman, 17. IV 1966)

„Hausman mi je upravo pisao kako snažno odobrava tvoj članak iz SI br. 10. Preveo je tekst na nemački, da bi ga poslao nekom južnoameričkom časopisu. Zamoliću ga za jednu kopiju za nas. Prilično je uzbudljivo imati Hausmana za prevodioca.“ (Gi Debor, iz pisma M. Kajatiju, od 19. IV 1966)

„Uzaludno je oživljavati situaciju koja je važila pre 45 godina. Naročito kada su oni koji se bave tom ’restauracijom’ samo kuvari koji ne znaju ništa o kulinarstvu.“ (R. Hausman, 5. IV 1963)

„Dragi gospodine, molim vas da prihvatite izraze naše naklonosti i divljenja (svega onoga što, prema glasinama, potpuno netačnim, ne ukazujemo nikome).“ (Gi Debor, 25. IV 1966)

Prepiska između Raula Hausmana i Gija Debora: jedan od uistinu stelarnih trenutaka dvadesetog veka, za koji, dok se dešavao, skoro niko nije ni znao. Hausman je tada bio skoro zaboravljen, a Debor još nepotvrđena glasina. „Svako je dete mnogih očeva. Postojao je otac koga smo mrzeli, i to je bio nadrealizam. I postojao je otac koga smo voleli, i to je bila dada. Bili smo deca i jednog i drugog.“ Tako je Mišel Bernštajn, u jednom poznom intervjuu, opisala odnos situacionista prema dadi (videti Grejl Markus, Tragovi karmina, 1989, Gradac, 2012, str. 164). Ovo o nadrealizmu sigurno ne treba uzeti zdravo za gotovo; njihova fascinacija nadrealizmom bila je neizmerna, ali i ambivalentna, polemička, nemilosrdno (i ponekad edipovski) kritička; dada je delovala drugačije, nije toliko navodila na otklon – samo je davala krila. Kada je reč o tome, svakako vredi pogledati i druge situacionističke tekstove, od kojih neke ovde navodi i Debor.

Prepiska se sastoji od 3 pisma Hausmanu (31. III 1963; 22. IV 1963; i 25. IV 1966) i 4 pisma Deboru (24. III 1963; 5. IV 1963; 17. IV 1966; i 26. IV 1966). Kao uvod, uključeno je Deborovo pismo Marku Dašiju, od 7. IX 1988, a tu je i odlomak iz jednog Deborovog pisma Mustafi Kajatiju, od značaja za ovu prepisku.

AG, 2016.

r-h-raoul-hausmann-i-guy-debord-prepiska-o-dadi-i-1.jpg
Guy Debord (1962) i Raoul Hausmann (1930)

Pismo Gija Debora Marku Dašiju[1], od 7. IX 1988.

Dragi gospodine

(ova formulacija mi u stvari deluje najbolje i najslobodnije, utoliko što sa sobom nosi jake razloge da se kaže još nešto)

Tek juče, kada sam se vratio u Pariz, video sam vaše pismo od 7. avgusta; i zaista mi je žao što ga nisam dobio nekoliko dana ranije. Pošto sam bio na selu, gde sam sređivao i uništavao neke stare papire, usput sam naišao na dva ili tri pisma Raula Hausmana, koja se bave epohom koju evocirate. Nisam ih uništio, naravno. Ali, nisam imao vremena da ih ponovo pročitam. U svakom slučaju, mogu vam potvrditi da nam je Raul Hausman brzo i spontano poslao nemački prevod Bede (studentskog života),[2] negde krajem 1966.

Taj prevod, čije smo istorijske vrednost bili svesni, nije bio upotrebljen; i uskoro je, nažalost, nestao. Tačnije, bio je normalno prosleđen jednom našem bilingvalnom situacionisti, zaduženom za publikacije na nemačkom, izvesnom Holu, koji je nekoliko dana kasnije ispario, pošto je s pravom bio obuhvaćen isključenjem „garonoovske“ struje.[3] Ukratko, sve to je bilo vrlo dadaistički.

Kao i vi, smatram da je dadaizam mnogo značajniji od njegove kasnije „francuske“ interpretacije. Kod situacionista je svakako bilo mnogo osvrta na dadaizam, više nego što ste ih naveli; a u celom njihovom delovanju, bila je prisutna njegova neprekidna eulogija.

Najiskrenije,

Debor

Hausmanovo pismo Deboru, od 24. III 1963.

Raoul Hausmann
6 rue Neuve Saint-Étienne, 87 Limoges, Haute-Vienne
(Nova ulica Sent-Etjen 6, Limož 87, Gornji Vijen)

24. mart 1963.

Gospodine,

Pišem knjigu o neodadaizmu, toj besramnoj eksploataciji situacije koja je važila pre 40 godina. Očigledno, morao sam da stupim u kontakt sa g. Kuncelmanom iz pokreta SPUR (Dieter Kunzelmann), koji mi je potvrdio da taj pokret ima veze s dadom. Onda sam nabavio dva broja Situacionističke internacionale, da bih u broju 5 pronašao odlomak iz jednog pisma koje mi je (Kurt) Šviters poslao 1947, u kojem se aludira na letrizam, koji je najobičnija prevara.[4] Ako Isidor Isu (Isidore Isou) tvrdi da je bio prvi koji je napravio letrističke poeme, onda bi morao biti svestan Balovih reči iz njegovog Dnevnika iz 1916, kao i Švitersovih izjava iz (časopisa) G, iz 1923.[5] Što se tiče g. (Morisa) Lemetra, on je u časopisu UR, iz 1947, objavio crtež na kojem je prosto prekopirao šare jednog severnoameričkog Indijanca, objavljene 1912. u Danzelovoj knjizi Les Origines de l’Écriture (Theodor Wilhel Danzel, Anfänge der Schrift; Nastanak pisma), koju inače posedujem. Celokupno letrističko slikarstvo je samo imitacija poema-plakata i slika-tekstova koje sam radio između 1918. i 1923.

r-h-raoul-hausmann-i-guy-debord-prepiska-o-dadi-i-5.jpg
RH, „Oaoa...“, 1965.

Ali da se vratim na svoju novu knjigu, koja će izaći u Nemačkoj. Hteo bih da vas pitam za vaše stavove o dadi i neodadaizmu, pošto u vašem časopisu ne mogu da ih razaznam, kao ni vaše vlastite ideje. Bio bih vam zahvalan kada biste mi poslali preciznija objašnjenja.

Zašto „situacionizam“? Naime, neka situacija može biti: bolna, opasna, dosadna, glupa, beznačajna, nevažna i svako može da je shvati kako hoće, prema tome, situacija ne govori NIŠTA.

Šta mislite o The Situationist Times br. 2, koji mi je pre izvesnog vremena poslao Noel Arno (Noël Arnaud)?

Molim vas primite moje najsrdačnije pozdrave,

Raul Hausman

Deborovo pismo Hausmanu, od 31. III 1963.

Pariz, 31. mart 1963.

Gospodine,

Kao odgovor na vaše pismo od 24. marta, danas sam vam poslao komplet brojeva Situacionističke internacionale. Verujem da smo u njima objasnili svoj stav o dadaizmu i njegovim današnjim reakcionarnim imitacijama, naročito u broju 2, str. 6–7; broju 6, str. 12–13; broju 7, str. 20–23; i broju 8, str. 11 – spisak nije potpun.[6]

Ukratko, dadaizam vidimo kao revolucionarni pokret, koji je dominirao kulturom epohe (i koji je, uprkos svojoj negativnoj motivaciji, doneo masu inovacija, koje se obilato koriste u onome što se danas naziva modernom umetnošću). S druge strane, ceo neodadaizam je repriza – manje ili više prikrivena retorikom – formalnih aspekata dadaizma, praćena ideologijom, „opravdanjem“, koje je uvek reakcionarno (i koja se izvodi na otvoreno reakcionarnim temeljima, kao kod Matjea (Georges Mathieu); ili se obavija nekakvom maglom, kao kod mnogih „novih realista“).

Slučaj grupe SPUR je dvosmisleniji. U nekoliko navrata povezani sa situacionističkim pokretom, a da nikada nisu bili postali deo njega, spuritsti u stvari nikada nisu u dovoljnoj meri prevazišli stanje ignorantstva, koje se u savremenoj Nemačkoj čvrsto održava, o svim kulturnim ili političkim avangardnim pokretima pre 1933. Jednim delom, onaj dadaistički aspekt Spura više je pokušaj obnove – nevin, ignorantski – uz pomoć određene doze nasilja (po nama, nedovoljne), nego što je svesna neodadaistička eksploatacija. Ne znam u kojoj će meri to ograničeno nasilje preživeti, u njihovoj sadašnjoj ili budućoj aktivnosti.

The Situationist Times je samo naslov preuzet od situacionističkog pokreta, koji služi za najgore gluposti. Osim jedne osobe, koja je s nama već neko vreme, među odgovornima za taj časopis nema nikog koga bismo uopšte želeli da vidimo. Noel Arno je očigledno jedan od njih. Što se tiče osvrta na letrizam iz vašeg pisma (u konkretnoj tački koju navodite, podržavam vaš sud), možda će biti dobro ako vam ukažem da se časopis UR, koliko je meni poznato, pojavio 1951, a ne 1947?[7]

Ne zanima nas nikakav „situacionizam“, odlučno odbacujemo tu reč, odbijamo doktrinu. Želimo da definišemo praktičnu situacionističku aktivnost – i da na tom planu, u što većoj meri, započnemo s eksperimentima. U smislu: stvaranja situacija; ili trenutaka, ako hoćete; ambijenata i ponašanja, u interakciji. Vaše shvatanje situacije je suviše strogo, budući da svaku situaciju vidite kao bolnu ili beznačajnu. Moglo bi se reći: situacije se u životu dešavaju „spontano“, najčešće automatski. Ali, ne uvek: neke nas mogu zadovoljiti. A ako ih slobodno konstruišemo, mogle bi biti manje beznačajne. To je ono što treba isprobati. U svakom slučaju, potpuno smo raskinuli sa svakom zvaničnom i priznatom avangardom, koja se pojavila posle (Drugog svetskog) rata.

Molim vas primite moje najsrdačnije pozdrave. Takođe, kakav god bio vaš sud o SI, molim vas verujte u (izuzetno) visoko mišljenje koje imam o vašoj knjizi Courrier Dada i velikoj epohi kojom se bavi.

Gi Debor

r-h-raoul-hausmann-i-guy-debord-prepiska-o-dadi-i-4.jpg
Courrier Dada, Le terrain vague, Paris, 1958, prvo izdanje.

Hausmanovo pismo Deboru, od 5. IV 1963.

Raoul Hausmann
6 rue Neuve Saint-Étienne, 87 Limoges, Haute-Vienne

5. april 1963.

Dragi gospodine,

Juče sam primio 8 brojeva vašeg časopisa, SI.

Zahvaljujem vam se na pismu od 31. marta, tako ljubaznom i ozbiljnom, koje na tako lep način odudara od pisama g. Kuncelmana, koji je zbijao šale na račun dadaizma – iako ga ne poznaje – i koji me je izvređao – iako ni o meni ne zna ništa.

U prilog dadaizma, dozvolite mi da iznesem neka zapažanja: do izbijanja rata 1914, izgledalo je da je svet nepromenljiv i osiguran za svagda. Onda su usledili Ruska revolucija i pad nemačkog carstva (budući da promena režima u Nemačkoj nije bila revolucija).

Dok je dada u Švajcarskoj bila estetska pobuna (videti Dnevnik Huga Bala), njena repriza u Berlinu 1918. zasnivala se na ljudskim sukobima i psihološkim eksperimentima, koje smo definisali u našem časopisu Die Freie Strasse (Slobodna ulica, 1915–1918), antifrojdovske orijentacije.[8]

r-h-raoul-hausmann-i-guy-debord-prepiska-o-dadi-i-2.jpg
Hausmanove najave za Club Dada, iz prospekta za list Franca Junga, Freie Strasse (Prospekt des Verlags freie Strasse, Berlin, 1918).

Bila je to revolucionarno-poetska situacija, u okviru šire situacije, koja je takođe bila revolucionarna, ali nimalo poetska. Naime, da bi likvidirala komunističku opasnost, nova socijalistička (socijaldemokratska) vlast je otvorila 300.000 radnih mesta u državnoj administraciji, i to je razlog zašto se tako veliki broj Nemaca opredelilo za socijalizam.

Ipak, ta poetska situacija berlinske dade predstavlja jedinstven pokušaj, koji prevazilazi cirišku i parisku fazu. Ali, dadaistički pokret je u Berlinu morao da se bori s drugim dadaističkim tendencijama i, bez prave prilike da preuzme inicijativu u nemačkoj situaciji, morao je da 1921. odustane od svojih kreativnih napora.

Ta naročita situacija Kluba Dada u Berlinu, sve do sada nije bila dovoljno jasno predstavljena. To je ono što pokušavam u svojoj novoj knjizi, Izgledi ili kraj neodadaizma (Chances ou fin du Néodadaïsme; Aussichten oder Ende des Neodadaismus).[9]

Uzaludno je oživljavati situaciju koja je važila pre 45 godina. Naročito kada su oni koji se bave tom „restauracijom“ samo kuvari koji ne znaju ništa o kulinarstvu.

Naravno, u pravu ste. Letristička publikacija Ur objavljena je 1951. Imam jedan primerak.

Sa željom da uspete u „stvaranju“ situacija, šaljem vam izraze svoje naklonosti.

Raul Hausman

Deborovo pismo Hausmanu, od 22. IV 1963.

Pariz, 22. april 1963.

Dragi gospodine,

Danas sam vam poslao nekoliko situacionističkih pamfleta. Hteo bih da vas obavestim i da stara adresa na kojoj sam našao vaše pismo od 5. aprila, više ne važi. Za svu komunikaciju, naša adresa sada glasi: PP 75–06 Pariz.

Veoma nas zanima vaša nova knjiga. Slažemo se s vama i u tome da se svaki poredak koji izgleda „nepromenljiv i osiguran za svagda“ može brzo raspasti, kada nastupe povoljna vremena. I da će dekorateri ovog poretka – svih stilova – nestati zajedno s njim.

Najiskrenije vaš,

Gi Debor

Hausmanovo pismo Deboru, od 17. IV 1966.

Raoul Hausmann
6 rue Neuve Saint-Étienne, 87 Limoges, Haute-Vienne

17. april 1966.

Dragi gospodine Debor,

S velikim zanimanjem pročitao sam članak Mustafe Kajatija, „Zarobljene reči“, iz Situacionističke internacionale br. 10, i veoma sam zadovoljan njegovim objašnjenjem dade, pošto sam bio jedan od osnivača Kluba Dada u Berlinu.

Između 1916. i 1924. sarađivao sam s časopisom Die Aktion, koji se zalagao za antiautoritarni socijalizam, i oduvek sam se suprotstavljao ležernom odnosu koji je većina dadaista pokazivala prema pitanju revolucionarne obnove. U svakom slučaju, Kajatijev članak iznosi stanovište koje je odavno trebalo formulisati, a naročito danas, sa svim tim besmislicama koje se objavljuju povodom pedesete „godišnjice dade“.

Uradio sam prevod članka na nemački, a poslao bih ga prijatelju iz časopisa za progresivnu umetnost A–Z, koji živi u Kolumbiji, kao i nekolicini prijatelja iz Nemačke.

Naravno, navešću autora i časopis SI.

Dragi g. Debor, molim vas primite moju zahvalnost i moje najsrdačnije pozdrave.

Raul Hausman

Odlomak iz Deborovog pisma Mustafi Kajatiju

„Hausman mi je upravo pisao kako snažno odobrava tvoj članak iz SI br. 10. Preveo je tekst na nemački, da bi ga poslao nekom južnoameričkom časopisu. Zamoliću ga za jednu kopiju za nas. Prilično je uzbudljivo imati Hausmana za prevodioca.“

Gi Debor, 19. IV 1966.

r-h-raoul-hausmann-i-guy-debord-prepiska-o-dadi-i-3.jpg
RH i „Mehanička glava“, 1967, foto Marthe Prévost.

Deborovo pismo Hausmanu, od 25. IV 1966.

Pariz, 25. april 1966.

Dragi gospodine,

Najtoplije vam se zahvaljujem na vašem pismu od 17. aprila. Naravno, poznata nam je vaša uloga u nemačkom dadaizmu, tako da nijedna potvrda naših teza o tom centralnom pitanju za nas ne može biti vrednija od vaše.

Posle organizovanog zaborava dadaizma, njegovo današnje zvanično priznanje izgleda nam kao trenutak predvidljivog procesa, trenutak koji prati raspadanje kulture i ideologija koje su vladale tokom četrdeset godina opšte reakcije.

Naredna revolucionarna kriza, koja će dovesti u pitanje ceo svet (i njegov dalji razvoj) kojem ste se suprotstavljali, potvrdiće celu istinu dadaizma.

Što se nas tiče, produbićemo taj istorijski problem, što je moguće više, to jest, iz neposrednog interesa. U vašoj knjizi Courrier dada (objavljenoj 1958, u izdanju Terrain Vague), pronašli smo deo nekih informacija, koje su izgleda dostupne. Da li znate gde bismo danas mogli konsultovati časopis Die Aktion? U prethodnom pismu, rekli ste mi da radite na novoj knjizi o dadaizmu. Nadam se da će uskoro pojaviti.

Molim vas da nam, ako je moguće, pošaljete jednu kopiju vašeg prevoda Kajatijevog teksta; voleli bismo da ga pripremimo za objavljivanje na nemačkom, što povremeno radimo.

Dragi gospodine, molim vas da prihvatite izraze naše naklonosti i divljenja (svega onoga što, prema glasinama, potpuno netačnim, ne ukazujemo nikome).

Gi Debor

Hausmanovo pismo Deboru, od 26. IV 1966.

Raoul Hausmann
6 rue Neuve Saint-Étienne, 87 Limoges, Haute-Vienne

26. april 1966.

Dragi gospodine Debor,

Želim da vam se zahvalim na vašem ljubaznom pismu i razumevanju koje ste pokazali za mene.

Što se tiče časopisa Die Aktion, znam samo da je grupa prijatelja iz Berlina uspela da sačuva sve brojeve, budući da su ga, kao komunistički list, nacisti spaljivali.

Pisaću u Berlin da bih saznao kako bi se moglo doći do informacija o tekstovima koji se u njemu nalaze.

S druge strane, pošto mislim da je Šilerov muzej iz Marbaha sačuvao makar neke brojeve, pisaću dr Rabeu (Paul Raabe), koji rukovodi muzejom.

U prilogu vam šaljem svoj prevod teksta Mustafe Kajatija; nadam se da će vam biti od koristi.

Očigledno neću biti u prilici da objavim svoju novu knjigu o dadi, naročito ne u Nemačkoj. Ali, neka moja objašnjenja pojaviće se u časopisima Phases i Edda.[10]

Primite moje najsrdačnije pozdrave,

Raul Hausman

[1] Marc Dachy (1952–2015), urednik izdanja posvećenog belgijskom dadaisti Klemanu Ponseru (Clément Pansaers, 1885–1922), Bar Nicanor et autres textes Dada (Bar Nikanor i drugi dadaistički tekstovi), objavljenom 1986, u ediciji Champ Libre, Žerara Lebovisija (Gérard Lebovici, 1932, ubijen 1984), u kojoj je i Debor bio jedan od urednika. Tako je i došao u kontakt sa Deborom, koji mu je ustupio svoju prepisku sa Raulom Hausmanom. Mark Daši je kasnije priredio još nekoliko izdanja posvećenih dadi, među kojima vredi izdvojiti ogromnu i sjajno osmišljenu antologiju, Archives Dada: Chronique (Hazan, 2005). Priredio je i novo, dopunjeno izdanje Hausmanove autobiografske knjige Courrier dada (Terrain vague, Paris, 1958; Allia, Paris, 1992, 2004).

[2] Hausman je prvo preveo tekst Mustafe Kajatija „Zarobljene reči“, a zatim i „Bedu studentskog života“ (oba iz 1966) – osim ako Debor nije pobrkao tekstove, budući da je glavni autor Bede takođe bio Kajati: Mustapha Khayati, „Les mots captifs: Préface à un dictionnaire situationniste“, Internationale situationniste br. 10, mart 1966; De la misère en milieu étudiant, UNEF, Strasbourg 1966. (Oba teksta su prevedena, videti našu stranicu ili Anarhističku biblioteku.)

[3] Theo Frey, Jean Garnault (Debor frakciju naziva po njemu „Garno“), Herbert Holl i Edith Frey, isključeni iz SI 15. I 1967.

[4] Asger Jorn, „La creation ouverte et ses ennemis“ (Otvoreno stvaralaštvo i njegovi neprijatelji), SI br. 5, 1960. Hausman misli na deo iz Švitersovog pisma iz 1947, u kojem mu ovaj u stvari citira deo iz pisma koje je poslao jednom prijatelju i kolekcionaru iz Švedske: „Još nešto: tu su i imitatori, na primer, pariski letristi, koji su kopirali Hausmanovu i moju Ursonatu, a da nas nisu ni spomenuli, iako smo to uradili 25 godina pre njih, i to iz boljih razloga...“ Navedeno kod Jorna i u R. Hausmann, Courrier dada, 1958, str. 123. „Letristi“ su, naravno, pripadnici „Letrističkog pokreta“ Isidora Isua, a ne „Letrističke internacionale“, koja će se formirati 1952, oko Gija Debora, Žila Ž Volmana, Ivana Ščeglova i još nekolicine bivših „isuovaca“.

[5] Hugo Ball, Die Flucht aus der Zeit (Bekstvo iz vremena, dnevnik, 1927); Kurt Schwitters, verovatno „Konsequente Dichtung“, G 3, str. 45–46, ali iz 1924, ne iz 1923. „G“ je bio časopis koji je pokrenuo Hans Richter (1–5, 1923–1926), u pokušaju povezivanja nekih dadaističkih i konstruktivističkih tendencija. Saradnici, pored Hausmana i Švitersa: Theo van Doesburg, Ludwig Hilbersheimer, Ludwig Mies van der Rohe, El Lissitzky, Hans Arp, Piet Mondriaan, Viking Eggeling, Naum Gabo, Antoine Pevsner, Ernst Schön, George Grosz, John Heartfield, Tristan Tzara, Man Ray.

[6] SI br. 2, 1958, str. 6–8, L’absence et ses habilleurs (Odsutnost i njeni klijenti; nije prevedeno); SI br. 6, 1961, str. 12–13, Encore une fois, sur la décomposition (O dekompoziciji, još jednom; nije prevedeno); SI br. 7, 1962, str. 20–23, Communication prioritaire (Prioritetna komunikacija, s jednim od najeksplicitinijih segmenata: „U vreme kada je stvarnost komunikacije trula do srži, nimalo ne čudi to što sociologija razvija mineralošku studiju okamenjene komunikacije. Kao što, u umetnosti, ne čudi ni to što neodadaistički ološ ponovo otkriva značaj dadaističkog pokreta, kao pozitivnu formalnu činjenicu koju treba opet eksploatisati, posle svega što su, još od dvadesetih godina, iz nje izvukli toliki drugi modernistički pokreti. Iz sve snage se upinju da zaborave da je pravi dadaizam bio onaj nemački i do koje je mere ovaj bio povezan sa usponom revolucije u Nemačkoj, posle primirja iz 1918. Za one koji danas stvaraju novu kulturnu poziciju, nužnost takve veze sigurno nije izgubila na značaju. Prosto rečeno, ono novo mora se otkriti u isto vreme i u umetnosti i u politici.“; videti Anarhističku biblioteku); SI br. 8, 1963, str. 11, Domination de la nature, idéologies et classes (Dominacija nad prirodom, ideologije i klase; preveden je samo odlomak o Arthuru Cravanu). Kao što kaže Debor, ovaj spisak nije potpun. Svakako treba pogledati osnivački tekst SI, „Izveštaj...“, iz 1957 („Rapport sur la construction des situations...“, itd., prevedno), kao i Društvo spektakla (1967, poglavlje 9, „Negacija i potrošnja u kulturi“). Dalje u prepisci, spominje se i tekst Zarobljene reči (Les mots captifs: Préface à un dictionnaire situationniste, prevedeno), iz 1966, kojim je Hausman bio naročito zadovoljan. Ni ova napomena nije potpuna.

[7] Tačnije, počeo je da izlazi 1950. Ur: cahiers pour un dictat culturel, urednik Maurice Bismuth-Lemaître. Hausman je očigledno pobrkao datum Švitersovog pisma, koje spominje, i vreme kada je video časopis Ur, verovatno br. 2 ili 3, iz 1951.

[8] Časopis je pokrenuo Franz Jung (1888–1963); do 1917–1918, oko njegove redakcije okupilo se jezgro buduće berlinske dadaističke grupe.

[9] Knjiga nije nikada izašla, ali nekoliko Hausmanovih članaka o Klubu Dada i njegovom viđenju neodadaizma pojavilo se u zbirkama Courrrier dada (1958, drugo izdanje, 1992, tekst „Club Dada“, 1966) i Am Anfang war Dada (1972). U ovoj drugoj zbirci nalazi se tekst koji nosi naslov najavljene knjige, „Aussichten oder Ende des Neodadaismus (Izgledi ili kraj neodadaizma)“, koji se u kraćoj verziji pojavio i na engleskom, kao „Dadaism and Today’s Avant-Garde“, Time Literary Supplement, no. 3, 3. IX 1964, 801; kod nas, prema engleskom izdanju, kao „Dadaizam i današnja avangarda“, časopis Savremenik, 6, temat „Trajanje književne avangarde“, Beograd, jun 1968, 523–525.

[10] Videti f. 9. Hausman navodi francuske časopise s kojima je sarađivao još od 1956, odnosno 1958; u narednom periodu objaviće još nekoliko tekstova o dadi i neodadaizmu, među kojima treba izdvojiti „Dada s’emeut se meut et meurt a Berlin“ (1966), objavljen u Phases, v. 13, no. 11, maja 1967; tekst se kasnije pojavio i na nemačkom, kao „Dada empört sich, regt sich und stirbt in Berlin“ (približno, „Dada se buni, rovari i umire Berlinu“).


Guy Debord, Correpondance, Vol. 2-3, Librairie Arthème Fayard, Paris, 2001–2003.
Preveo i priredio: Aleksa Golijanin, 2016. anarhija-blok45.net