#pubdate 2016-09-04 13:08:15 +0200
#author Petar Kropotkin
#title Zapisi jednog revolucionara
#subtitle memoari
#notes Prevod: Jugoslava Široka, 1985.
Prevod autorove Napomene: Anarhistička biblioteka, 2017.
Naslov originala:
P. Kropotkin, „Memoirs of a Revolutionist“
The Atlantic Monthly, Boston, u nastavcima, 1898–1899;
kao knjiga, Smith, Elder & Co., London, 1899.
Ruski izvornik, za ovo izdanje:
П. Кропоткин, Записки революционера
Издание товарищества „Знание“, Санкт-Петербург, 1906.
#date 1899
#SORTtopics anarhizam, istorija, kritika zatvora, Internacionala
#source P. Kropotkin, *Zapisi jednog revolucionara*
Mladost, Velika edicija „Ideja“, Beograd, 1985.
#lang sr
** Napomena autora prvom engleskom izdanju
Ova knjiga vjerojatno ne bi bila napisana još neko vrijeme da nije bilo ljubaznog poziva i izrazito prijateljskog poticaja izdavača magazina *The Atlantic Monthly* da je napišem, kako bi bila objavljena u nastavcima unutar magazina. Zadovoljstvo mi je izraziti veliku zahvalnost za gostoprimstvo koje mi je pokazano, kao i za prijateljski poticaj na hvatanje u koštac s ovim radom. Tekst je objavljivan u *The Atlantic Monthly*, od rujna 1898. do rujna 1899. godine, pod naslovom *The Autobiography of a Revolutionist*. Pripremajući ga sad za objavljivanje u obliku knjige, dodao sam značajne dijelove teksta koji se bave mojom mladošću i boravkom u Sibiru, a posebno veliko proširenje je u šestom dijelu knjige, gdje sam ispričao svoju životnu priču u zapadnoj Evropi.
P. Kropotkin
Bromley, Kent, listopad, 1899.
** Detinjstvo
*** I
Moskva je rasla polako. Zato su mnogi njeni delovi i do danas
začuđujuće dobro sačuvali crte taložene postupnim tokom istorije.
Zamoskvorečje, sa širokim snenim ulicama i jednolikim sivim
niskim kućama čije su kapije i danju i noću dobro zamandaljene,
oduvek je bilo omiljeno mesto trgovaca i uporište zadrtih i despotskih
staroveraca, bezmerno odanih formi. I sada Kremlj još
predstavlja bastion države i crkve. Ogroman trg ispred njega, oivičen
hiljadama magaza i dućančića, od pamtiveka je odisao pravom
trgovačkom vrevom, a i danas je srce unutrašnje trgovine prostrane
imperije. U Tverskoj i Kuznjeckom Mostu odvajkada su
bile koncentrisane modne prodavnice, dok su Pljuščiha i Daragomilovka,
nastanjene zanatlijama, sačuvale osobine svojih razuzdanih
žitelja iz doba moskovskih careva. Svaki deo grada čini
zaseban svet, sa sopstvenim likom i osobenim životom. Čak i stovarišta
i radionice, a i natovareni vagoni i lokomotive kada su
prodrli u drevnu prestonicu – sve se to koncentrisalo u zasebne
celine na periferijama starog grada.
Ipak, od svih delova Moskve možda nijedan nije tako karakterističan
kao lavirint čistih, mirnih i krivudavih ulica i sokaka
rasprostrtih iza Kremlja, između Arbata i Prečistenjke, a poznatih
pod nazivom Stara Konjušnička[1].
[1] Srpskohrvatskom prilagođen naziv Старая Конюшенная
Pedesetak godina ranije tu je živelo i polako odumiralo staro
moskovsko plemstvo, čija se imena često pominju u ruskoj istoriji
do Petra I. Ona su postepeno nestajala bivajući zamenjena
imenima novih ljudi, »raznočinaca«[2], koje je u službu pozvao
osnivač ruske imperije. Osećajući da je na peterburškom dvoru
potisnuto, staro plemstvo se povuklo na svoje posede u živopisno
Podmoskovlje. Odande je nekako prezrivo, a s pritajenom zavišću,
posmatralo šaroliku gomilu koja je zaposela visoke državne položaje
u novoj prestonici na obalama Neve.
[2] Raznočincima su zvani ljudi koji nisu pripadali plemstvu a bili su
oslobođeni poreza.
Većina njih u mladosti je takođe tražila sreću u državnoj, a
prvenstveno u vojnoj službi. Ali ubrzo bi se, iz ovog ili onog razloga,
okanili nje ne dokopavši se visokih činova. Najsrećniji među
njima (i moj otac se tu mogao ubrojati) dobili bi mirnu počasnu
službu u rodnom gradu, a većina je jednostavno odlazila u
penziju. Međutim, u ma koliko zabačeni deo Rusije da ih je
bacila služba, staro plemstvo se svakojako dovijalo da starost
proživi u sopstvenoj kući u Staroj Konjušničkoj, u blizini one
iste crkve u kojoj su bili kršteni i u kojoj su opojani njihovi
roditelji.
Staro korenje puštalo je nove izdanke. Neki od njih su se
razlikovali manje ili više, zavisno od kraja Rusije; neki bi stekli
raskošniju, moderniju kuću u drugom delu Moskve ili Peterburga;
međutim, istinskom predstavnicom roda smatrana je ona grana,
nezavisno od mesta na porodičnom stablu, koja je živela pokraj
zeleno, žuto, ružičasto ili smeđe obojene crkve, drage zbog
važnih porodičnih datuma. Prema starovremenskom predstavniku
porodice odnosili su se s velikim poštovanjem – mada ne bez
primese blage ironije, moram da priznam – čak i mladi članovi
porodice koji su napustili svoj grad i napravili blistavu karijeru
u gardi ili pak na dvoru. Za sve njih starina je bio oličenje porodične
tradicije i drevnosti.
U tim tihim ulicama, po strani od graje i gužve trgovačkog
dela Moskve, sve kuće liče jedna na drugu. Većinom su drvene,
sa jasno zelenim limenim krovovima; sve imaju pročelje sa
stubovima i fasade vedrih boja. Gotovo sve su bile prizemne,
sa sedam ili devet velikih prozora prema ulici. Prvi sprat je,
prema običaju, mogao biti samo kao mansarda koja je gledala
na prostrano dvorište okruženo mnogobrojnim pomoćnim zgradama;
kuhinjama, konjušnicama, šupama, podrumima, sobama
za poslugu. U dvorište se ulazilo kroz široku kapiju, a na bronzanoj
ploči iznad kapidžika obično je pisalo; »Kuća poručnika
ili konjičkog kapetana i kavaljera tog i tog«. Ređe se moglo
videti »general major« ili odgovarajući građanski čin. Ali, ako
bi se u tim ulicama našla kitnjastija kuća, na ploči je svakako
pisalo: »trgovinski savetnik« ili »počasni građanin« taj i taj.
Oni su bili neželjeni gosti koji su se utrpali u tu četvrt i susedi
ih zato nisu cenili.
U ovim tihim ulicama prodavnica nije bilo, izuzev možda
poneka bakalnica ili piljarnica, sabijena u barakici koja je pripadala
parohijskoj crkvi. Zato se na ćošku skoro obavezno
nalazila policijska stražara, na čijem bi se ulazu danju pomaljao
sam stražar s helebardom u rukama, da bi tim beskorisnim
oružjem salutirao oficirima koji prolaze. U sumrak bi se on
ponovo zavlačio u svoju mračnu kućicu; tu bi popravljao čizme
ili pripremao nekakav naročito oštar burmut koji je imao dobru
prođu kod postarijih slugu iz susednih kuća.
U ovom moskovskom Sen Žermenu život je tekao tiho i
mirno, bar na prvi pogled. Ujutru na ulicama niste mogli nikoga
videti. U podne bi se pojavila deca koja su u pratnji vaspitača –
Francuza ili dadilja – Nemica išla u šetnju snežnim bulevarima.
Kasnije ste mogli da sretnete i poneku gospoju u dvoprežnim sankama
sa jednim lakejem na zapetku[3], ili u starinskoj – glomaznoj
i prostranoj kočiji na visokim federima, sa četiri konja, sa kočijašem
kod prednjih konja i dva lakeja pozadi. Uveče je većina kuća
bila jarko osvetljena, a pošto se kapci nisu zatvarali prolaznici
su mogli da se naslađuju gledajući plesače i kartaroše. To
još nisu bili dani »ideja«; još nije bilo nastupilo vreme kada se
u svakoj od tih kuća začela borba između »očeva i dece«, borba
koja se završavala porodičnom dramom ili noćnom posetom žandara.
Tada, pre pedeset godina, niko nije mislio ni o čemu
sličnom. Sve je bilo tiho i mirno, bar na površini.
[3] Upotrebila sam našu reč »zapetak« (deo na obući iza pete) za rusku reč
запятки koja znači – ispust pozadi na kočiji na kome stoji sluga.
Tu sam se, u Staroj Konjušničkoj, rodio 1842. godine; tu
je proteklo prvih petnaest godina mog života. Otac je kuću u
kojoj je umrla naša majka prodao, kupio je drugu, a onda
je i nju prodao i mi smo nekoliko zima proveli po iznajmljenim
kućama, dok konačno nije pronašao treću po svom ukusu, na
nekoliko koraka od crkve u kojoj su ga krstili i gde je održano
opelo njegovoj majci. Sve se to zbivalo u Staroj Konjušničkoj.
Napuštali smo je samo leti kada smo odlazili u naše selo.
*** II
Visoka prostrana soba na uglu naše kuće. U njoj bela postelja
na kojoj leži majka. Naše dečje foteljice i stočići primaknuti krevetu.
Lepo zastrti stolovi, na njima bombone i ljupke činijice
sa želeom – u tu sobu uveli su nas, decu, jednom u neobično
vreme – to je moje prvo, maglovito sećanje. Majka nam je umirala
od jektike. Imala je samo trideset godina. Poželela je, pre
nego što nas zauvek napusti, da budemo pored nje, da nas pomazi,
da na tren bude srećna zbog naše razdraganosti; smislila
je ovu malu gozbu pored svog kreveta, iz koga više nije mogla
da ustane. Sećam se njenog bledog, ispijenog lica sa krupnim
tamnokestenjastim očima. Gleda nas nežno, s ljubavlju nas nudi
da jedemo, zove da se popnemo na krevet; odjednom grunuše
joj suze i poče da kašlje... Izvode nas.
Ubrzo zatim, nas decu, to jest mene i brata Aleksandra, prebaciše
iz velike u malu, dvorišnu kuću. Aprilsko sunce obasjava
sobicu ali nam bona, Nemica m-me Burman i nana Uljana kažu
da treba da spavamo. Lica su im okupana suzama. Šiju nam
crne košuljice sa širokim belim rubovima. Nama se ne spava.
Plaši nas neizvesnost; prisluškujemo prigušeni razgovor naših
dadilja. One pričaju o našoj majci nešto što ne možemo da razumemo.
Skačemo i pitamo: »Gde je mama? Gde je mama?«
Obe žene počinju da ridaju, miluju naše kovrdžave glave, ponavljaju
»jadni siročići«. Uljana ne može više da krije i kaže:
»Vaša mama je odletela tamo, na nebo, anđelima«.
— Kako na nebo? Zašto? – Uzalud se naša dečja mašta
trudila da odgovori na ova pitanja.
Bilo je to u aprilu 1846. godine. Imao sam samo tri i po, a
brat Saša nepunih pet godina. Ne znam gde su tada bili naši
stariji brat i sestra, Nikolaj i Jelena; najverovatnije su već otišli
na školovanje. Nikolaju je tekla dvanaesta, a Leni jedanaesta
godina. Oni su se uvek držali zasebno i mi smo ih slabo poznavali.
Tako Aleksandar i ja ostadosmo u dvorišnoj kućici,
na brizi m-me Burman i Uljane. Stara dobra Nemica, koja nije
imala ni kutka ni roda rođenog, zamenila nam je majku. Podizala
nas je kako je umela; povremeno nam je kupovala proste igračke,
kljukala nas medenjacima koje je ponekad donosio na prodaju
takođe star Nemac, najverovatnije isto tako usamljen i samohran
kao m-me Burman. Oca smo retko viđali. Sledeće dve godine prošle
su ne ostavivši nikakav trag u mome sećanju.
*** III
Moj je otac bio veoma ponosan na svoje poreklo i sa naročitim
patosom pokazivao je pergament okačen na zidu u njegovom
kabinetu. U pergamentu, na kome je bio naš grb (grb Smoljenske
kneževine) sa plaštom od samurovine i okrunjen kapom Monomaha[4],
svedočio je i potvrđivao heraldički ured da naš rod potiče
od unuka Rostislava Mstislaviča Odvažnog i da su naši preci bili
veliki knezovi Smoljenski.
[4] Monomahovom kapom krunisani su ruski carevi.
— Za ovaj pergament platio sam trista rubalja – često nam
je govorio otac.
Kao ni većini ljudi njegove generacije ruska istorija nije mu
bila jača strana, pa mu je pergament bio važan prvenstveno zbog
njegove cene, a ne kao istorijsko svedočanstvo.
Naša loza je zaista veoma stara; ali, slično većini rodova
koji vode poreklo od Rjurika, bila je potisnuta kada se završio
period feudalne rascepkanosti dolaskom na presto Romanovih,
koji su započeli ujedinjavanje Rusije. U novije vreme niko od
Kropotkinovih, izgleda, nije pokazivao posebnu sklonost prema
državnoj službi. Moj pradeda i deda služili su u vojsci, ali su
otišli u penziju veoma mladi i požurili da se povuku na svoja
porodična imanja. Da kažem uostalom, jedno od tih imanja,
Urusovo u Rjazanskoj guberniji, koje je ležalo na visokom bregu
okruženom bujnim poljima, svakoga bi očaralo lepotom senovitih
šuma, beskrajnim livadama i krivudavom rečicom. Moj deda
se penzionisao kao poručnik, povukao se u Urusovo, posvetio se
gazdinstvu i počeo da dokupljuje posede u okolnim gubernijama.
Po svemu sudeći i moja bi generacija isto uradila, no naš se
deda oženio kneginjom Gagarinom, koja je pripadala sasvim drukčijoj
sorti. Njen brat je bio poznat kao strastveni ljubitelj scene.
Osnovao je sopstveno pozorište i, na užas cele familije, oženio se
kmetkinjom, velikom glumicom Semjonovom, rodonačelnicom
realističke dramske škole u Rusiji. Semjonova je, bez sumnje,
i po karakteru bila jedna od najprivlačnijih ličnosti pozorišnog
sveta. Na zaprepašćenje »cele Moskve« Semjonova je i posle udaje
nastavila da se pojavljuje na sceni.
Ne znam da li je i moja baka imala iste glumačke i literarne
sklonosti kao njen brat. Pamtim je iz vremena kada je već bila
oduzeta i kada je mogla samo da šapuće. Međutim, sasvim
sigurno, već sledeća generacija naše porodice ispoljila je sklonosti
za literaturu. Jedan od sinova kneginje Gagarine pisao je pesme,
pa je čak objavio i celu knjigu – činjenica koju se moj otac
stideo i da pomene. Moja braća od strica, moj rođeni brat i ja
sam, u većoj ili manjoj meri imali smo udela u literaturi našeg
vremena.
Moj otac je bio tipični Nikolajev oficir. Ne radi se o tome
da je posedovao naročit ratnički duh, niti da je osobito voleo
vojnički život: ne verujem da bi ijednu noć rado proveo pored
logorske vatre ili da bi učestvovao u bilo kakvoj bici; za vreme
Nikolaja to nije bilo primarno. *Prava* vojničina bio je u to vreme
onaj koji je obožavao mundir i prezirao građansku odeću, onaj
čiji su vojnici bili tako izdresirani da su mogli da izvedu prosto
neverovatne pokrete nogama i puškama (čuvena veština tog vremena
bilo je, na primer, prelomiti kundak u zamahu pri pozdravu
puškom); onaj koji je na paradi mogao da postroji tako prav
i nepomičan red vojnika, kao da to nisu bili živi već olovni vojnici.
— Vrlo dobro! – reče jednom veliki knez Mihail, kada je
naterao puk da pola sata drži puške »na pozdrav« – *samo
dihaju.*
Ideal moga oca bio je, naravno, da što više liči na vojničinu
toga doba.
Zaista, on je 1828. godine učestvovao u ratu protiv Turske,
ali je udesio tako da sve vreme bude u štabovima. Kada smo ga
mi, deca, koristeći trenutak njegovog izuzetnog raspoloženja,
molili da nam priča o ratu – mogao je da nam ispriča samo
kako je tada njega i njegovog vernog slugu Frola dok su prolazili
kroz neko selo napao čopor besnih pasa. Otac i Frol morali
su da se maše sablji ne bi li se spasli od gladnih životinja. Mi
smo, naravno, mnogo više želeli da je to bio odred Turaka, ali
smo se mirili i sa psima. Međutim, kada smo posle mnogo navaljivanja
uspeli da nateramo oca da nam ispriča kako je dobio Anu
s mačevima i zlatnu sablju, ostali smo potpuno razočarani. Priča
beše krajnje prozaična. Oficiri generalštaba konačili su u jednom
turskom selu kad je u njemu izbio požar. Vatra je za tren oka
zahvatila kuće, a u jednoj od njih ostalo je dete. Njegova majka
jecala je u očajanju. Frol, koji je uvek išao za ocem, bacio se u
vatru i spasao dete. Glavnokomandujući je, videvši to, na licu
mesta odlikovao oca krstom za hrabrost.
— Ali tatice – vikali smo – pa dete je spasao Frol!
— Pa šta – odgovarao je otac najnaivnije – On je moj kmet.
Zar to onda nije isto!
Moj je otac učestvovao i u ratu protiv Poljaka, za vreme revolucije
1831. godine. U Varšavi, upoznao se sa mlađom ćerkom
komandanta korpusa Sulime, i zaljubio se u nju. Venčanje je
proslavljeno veoma svečano u dvorcu Lazjenki. Nevestin stari
svat bio je Paskevič[5].
— Ali, vaša majka – nabacivao je otac stalno – nije mi donela nakakav
miraz.
[5] Lazjenki je bio letnja rezidencija poljskih kraljeva u Varšavi. Ivan Paskevič
je bio ruski feldmaršal koji je ugušio poljski novembarski ustanak 1830. godine.
To je bila čista istina. Njen otac, Nikolaj Semjonovič Sulima,
nikako nije umeo da napravi karijeru i da stekne imetak. Mora
da je u njegovim žilama bilo isuviše krvi Zaporožaca, koji su znali
da se nose sa izvanredno naoružanim hrabrim Poljacima i sa
trostruko jačom turskom vojskom, ali nisu umeli da se zaštite od
zamki moskovske diplomatije. Poznato je da su kozaci, posle
silnog ustanka 1648. godine, koji je značio početak kraja poljske
republike i rata sa Poljacima, pali pod jaram ruskih careva i
izgubili sve slobode. Jednog od Sulimâ zarobili su tada Poljaci
i mučili ga u Varšavi do smrti, ali su se ostali pukovnici istog
kova borili još odlučnije, i Poljska je izgubila Malorusiju[6].
[6] Ukrajina; prema podeli Rusije na Veliku, Belu i Malu.
Što se mog dede tiče, on je na čelu kirasirskog puka, dvanaeste
godine, uspeo da se probije u karé Francuza, ne obazirući
se na šumu bajoneta; ostavili su ga na bojnom polju misleći da
je mrtav, a on je uspeo da se oporavi, prošavši samo sa dubokim
ožiljkom na glavi. Međutim, da postane lakej kod moćnog Arakčejeva
nije hteo, pa su ga poslali u svojevrsno počasno progonstvo
za general-gubernatora prvo u istočnom, a zatim u zapadnom
Sibiru. U to vreme takav se položaj smatrao unosnijim od zlatnog
rudnika, ali se moj deda iz Sibira vratio onakav kakav je i
otišao. Trojici njegovih sinova i trima kćerima ostalo je samo
malo nasledstvo. Kada sam 1862. godine otišao u Sibir, često
sam mogao da čujem kako njegovo ime izgovaraju sa velikim
poštovanjem. Stravičan lopovluk, koji je tada carevao u Sibiru
i sa kojim deda nije imao snage da se izbori, dovodio ga je do
očajanja.
Moja majka je nesumnjivo bila za svoje vreme izuzetna žena.
Mnogo godina posle njene smrti našao sam u našoj seoskoj kući
zabačene u ostavi papire ispisane njenim sigurnim i lepim rukopisom.
To je bio dnevnik, u kome je opisivala lepotu prirode u
Nemačkoj i govorila o svojim tugama i žudnji za srećom. Tu
su bile i sveske zabranjene ruske poezije, između ostalog refleksije
Riljejeva. U drugim sveskama bile su note, francuske drame, Lamartinovi
stihovi, Bajronove poeme. Našao sam takođe puno akvarela
koje je naslikala moja mati.
Visoka, vitka, sa bujnom kestenjastom kosom i tamnosmeđim
očima, malim ustima, gleda kao da je živa sa uljanog portreta
koji je s ljubavlju naslikao neki dobar umetnik. Uvek je
bila vesela, ponekad bezbrižna i veoma je volela ples. Nikoljske
seljanke često su nam pričale kako se dešavalo da s balkona uživajući
gleda njihova kola, a onda bi im se, ne mogavši da se
uzdrži, pridruživala. Ona je bila umetnička priroda. Jednom se
na nekom balu prehladila, a to je dovelo do zapaljenja pluća i
završilo se smrću.
Svi koji su je poznavali voleli su je. Sluge su se s obožavanjem
nje sećale. Zbog nje se madam Burman prihvatila brige o nama.
Zbog uspomene na nju nas je Uljana toliko volela. Često bi, dok
nas je češljala ili krstila pred spavanje, govorila: »Jadni siročići!
Sad vas vaša mamica gleda s neba i plače za vama.«
Čitavo moje detinjstvo obavijeno je uspomenom na nju.
Kako bi često negde u tami hodnika ruka sluge nežno dotakla
mene ili brata Aleksandra. Kako je često neka seljanka kad bi
nas srela u polju pitala: »Da li ćete da postanete dobri kao što
je bila vaša majka. Ona nas je žalila, dal’ ćete i vi?«
»Nas« – to je naravno značilo – kmetove. Ne znam šta
bi sa nama bilo da među slugama u kući nismo pronašli atmosferu
ljubavi kojom deca moraju biti okružena. Bili smo prava
deca naše majke, ličili smo na nju i zato su nas seljaci obasipali
brigom, ponekad, kako će se kasnije videti, na veoma dirljiv
način.
Ljudi žude za besmrtnošću, ali često gube iz vida činjenicu
da sećanje na stvarno dobre ljude živi večno. Ono se utiskuje u
sledeću generaciju i dalje se prenosi novoj deci. Zar im takva
besmrtnost nije dovoljna?
*** IV
Dve godine posle smrti, naše majke otac se oženio po drugi
put. Sam je već bio nameračio lepu udavaču iz bogate porodice,
ali sudbina je drukčije htela. Jednog jutra, dok je otac još bio
u kućnom ogrtaču, utrčale su preplašene sluge i izvestile ga o
dolasku generala Timofejeva, načelnika šestog armijskog korpusa
u kome je otac služio. Ljubimac Nikolaja I beše grozan čovek.
Bio je u stanju da zbog greške na paradi naredi da vojnika
išibaju skoro do smrti. Takođe je bio u stanju da ražaluje oficira
i progna ga u Sibir, ako bi ga samo sreo na ulici nezakopčanih
kukica na visokom krutom okovratniku. Za vreme Nikolaja
reč generala Timofejeva bila je sve. Tog jutra je general, koji
nikada ranije nije bio kod nas, lično došao da provodadžiše ocu
nećaku svoje žene, gospođicu Jelisavetu Markovnu Karandino,
jednu od kćeri admirala crnomorske flote, kažu – tada veoma lepu
devojku pravilnog grčkog profila. Otac je pristao, i druga je
svadba, baš kao i prva, bila izuzetno pompezna.
— Vi mladi ništa ne razumete kad su takve stvari u pitanju –
rekao bi otac uvek na kraju, kad god mi je kasnije sa neizrecivim
suptilnim humorom pričao taj događaj. – Znaš li ti šta
je u to vreme značio »komandant korpusa«? A šta tek da ti baš
on, jednooki đavo, dođe kao svat! Naravno, miraz je bio samo
oveći sanduk prepun ženskih krpica, a na njemu još i kmetkinja
devojka Marfa, crna kao Ciganka.
Ja se, naravno, toga uopšte ne sećam. U sećanju mi se
javlja samo velika trpezarija u bogatoj kući, a u trpezariji
mlada privlačna dama sa zejtinastim južnjačkim očima koja nam
se ulagivala ponavljajući: »Vidite kako ćete veselu mamu da
imate!«
Saša i ja smo smrknuto odgovarali: »Naša mama je odletela
na nebo!« Bili smo nepoverljivi prema toj preteranoj živahnosti.
Došla je zima i za nas je počeo novi život. Kuću prodadoše
i kupiše drugu, potpuno drukčije nameštenu. Nestalo je sve što
je moglo da podseća na majku: njeni portreti, crteži, vezovi.
Uzalud je madam Burman molila da ostane u kući obećavajući
da će se potpuno posvetiti detetu koje je očekivala maćeha –
bila je otpuštena.
— Ne želim pored sebe nikoga iz Sulimine kuće! – rekla
je maćeha. Ona je prekinula sve veze sa našim ujacima, tetkama
i bakom. Uljanu su postavili za ekonomku i udali je za Frola,
koga su postavili za upravitelja kuće. Za naše učitelje unajmili
su skupog Francuza – vaspitača m’sje Pulena i jeftino – ruskog
studenta N. P. Smirnova. U mnogim moskovskim kućama vaspitači
su tada bili Francuzi, zaostaci iz velike Napoleonove armije.
Pulen joj je takođe pripadao, a tada je baš završio vaspitavanje
mlađeg sina romansijera Zagoskina. U Staroj Konjušničkoj Serjoža
Zagoskin važio je za izuzetno vaspitanog mladog čoveka pa
se moj otac nije dvoumio i unajmio je Pulena za u to vreme
visoku sumu od 600 rubalja godišnje.
Pulen je došao sa svojim lovačkim psom Trezorom, sa napoleonskom
vojničkom džezvom i francuskim udžbenicima i počeo
da komanduje nama i kmetu Matveju, koga su nam dodelili kao
poslugu. Pulenov vaspitni plan bio je prilično jednostavan. Prvo
bi nas probudio, a onda bi skuvao kafu koju je pio u svojoj sobi.
Dok smo mi pripremali lekcije, on se veoma brižljivo bavio
svojom toaletom: začešljavao je svoju osedelu kosu tako da sakrije
sve veću ćelu, oblačio je frak, prskao se i trljao kolonjskom
vodom, a onda nas vodio dole da pozdravimo roditelje. Oca i
maćehu smo obično zaticali za jutarnjom kafom. Prilazeći im,
ponavljali smo ceremonijalno: »Bonjour, mon cher papa«, »Bonjour,
ma chér maman«, a onda smo im ljubili ruku. M’sje Pulen
je izvodio veoma komplikovanu i elegantnu piruetu, izgovarajući
»Bonjour, monsieur le prince«, »Bonjour, madam la princesse«.
Pošto bismo sve to obavili, odlazili smo brzo gore u svoje sobe.
Ovaj se ritual ponavljao svako jutro.
Zatim je počinjalo učenje. M’sje Pulen je zamenjivao frak
kućnim kaputom, stavljao je na glavu kožnu kapicu, tonuo u
fotelju i počinjao: »Da čujem lekciju«.
Govorili smo »napamet« pasus koji nam je on obeležio noktom.
M. Pulen je sa sobom doneo gramatiku Noela i Šapsala, koju
pamte mnoge generacije ruskih dečaka i devojčica, zatim francuski
rečnik, istoriju sveta u jednom tomiću i opštu geografiju,
takođe u jednoj knjižici. Morali smo dobro da nabubamo gramatiku,
rečnik, istoriju i geografiju. Sa gramatikom, koja je počinjala
čuvenom frazom »Šta je gramatika? Umetnost pravilnog
čitanja i pisanja« – s gramatikom, kažem, stvari su tekle prilično
glatko. Ali, na žalost, istorija je počinjala predgovorom u
kome su nabrajane sve koristi od poznavanja te nauke. Sa prvim
rečenicama išlo je dosta tečno. Govorili smo: »Vladalac u istoriji
nalazi primere plemenitosti koje treba da sledi upravljajući
svojim narodom; vojskovođa iz nje uči veštinu uspešnog ratovanja.«
Ali sa jurisprudencijom sve bi se pokvarilo. »Juriskonsult
nalazi u istoriji...« – ali šta to on nalazi nismo mogli da saznamo.
Teška reč »juriskonsult« sve je kvarila. Kad god bismo došli do
nje zaustavljali smo se.
— Na kolena, gros pouff! (to meni) – vikao je Pulen. –
Na kolena, grand dada! (ovo na bratovljevu adresu). I mi smo
klečali i gorko plakali, trudeći se bezuspešno da naučimo šta
nalazi »juriskonsult« u istoriji.
Taj nas je predgovor skupo koštao! Već smo naučili o Rimljanima;
bacali smo »kao Bren« štapove na vagu kada je Uljana
merila pirinač. Imitirajući Krucija, mi smo se za spas otadžbine
bacali u ponor sa stola; ali M. Pulen nas je još uvek povremeno
vraćao na predgovor i terao nas da klečimo zbog istog onog
»juriskonsulta«. Zar se posle ovoga treba čuditi što smo i ja i brat
stekli nesavladivu odvratnost prema jurisprudenciji!
Ne znam šta bi bilo s geografijom da je u knjizi M. Pulena
takođe bio predgovor. Na sreću, prvih dvadeset strana bilo je
iščupano (mislim da nam je tu veliku uslugu učinio Serjoža
Zagoskin). Zato su naše lekcije počinjale odmah od dvadeset
prve strane, rečima »iz reka, koje navodnjavaju Francusku«.
Moram da priznam da se nije sve uvek završavalo samo
klečanjem. U učionici je postojala i šiba, koje bi se M. Pulen
latio kada više nije bilo nade u napredovanje sa predgovorom
ili dijalozima o dobročinstvu i pristojnosti. Ali jednom je sestra
Lena, koja se upravo bila vratila iz Jekaterinskog instituta i bila
je u sobi ispod naše učionice, čuvši naš plač sva u suzama utrčala
u očev kabinet. Gorko ga je korila što nas je prepustio maćehi
koja nas je ostavila na milost i nemilost »propalom francuskom
dobošaru«.
— Naravno! – vikala je uplakana – Ovde nema ko da ih
štiti, ali ja ne mogu da gledam kako se taj dobošar odnosi prema
mojoj braći.
Otac se našao zatečen i zbunio se. Prvo je grdio Lenu, ali
je zatim pohvalio njenu ljubav prema braći. Od tada je šiba
služila samo da bi se Trezoru utuvila pravila lepog ponašanja.
Okončavši teške učiteljske obaveze, gosin Pulen se naglo
menjao; pred nama više ne bi bio surovi pedagog, već veseo
drug. Posle doručka vodio bi nas u šetnju i tada nije bilo kraja
njegovim pričama. Čavrljali smo kao ptičice. Mada sa Pulenom
nismo odmakli dalje od prvih stranica sintakse, ubrzo smo naučili
da »pravilno govorimo«. Počeli smo da *mislimo* na
francuskom. A kad nam je izdiktirao polovinu knjige o mitologiji
(greške je ispravljao prema knjizi, nikada ne pokušavajući
da objasni zašto reč mora da se piše tako a ne drukčije), već
smo znali i kako se »pravilno piše«.
Posle ručka radili smo sa učiteljem ruskog jezika, studentom
pravnog fakulteta Moskovskog univerziteta. On nas je poučavao
u svim »ruskim« predmetima: gramatici, aritmetici i sličnom.
U to vreme još nismo započeli ozbiljno učenje. On nam je takođe
svakodnevno diktirao po stranicu iz istorije, i tako smo
praktično brzo naučili da potpuno pravilno pišemo na ruskom.
Najlepše nam je bilo nedeljom, kada su svi osim dece
odlazili na ručak kod generalice Timofejeve. Ponekad se dešavalo
da istog dana budu slobodni i Pulen i N. P. Smirnov. Tada se o
nama brinula samo Uljana. Ručali bismo na brzinu i odlazili u
svečanu salu, gde bi ubrzo došla i mlada posluga. Zapodenule
bi se razne igre: žmurke, šuge itd. Onda bi se Tihon, majstor
za sve, pojavio s violinom. Započinjao je ples, ni nalik na dosadne
monotone igre pod kontrolom tancmajstora Francuza »na gumenim
nogama« (i ples je bio deo našeg vaspitnog programa); to
nije bila lekcija, već živa igra. Dvadesetak parova vrtelo se na
sve strane, ali to je bio tek uvod u još življi kazačok. A kada bi
Tihon dao violinu nekom starčiću i počeo da plete nogama zamršene
figure, na vratima bi se iskupili kuvari, čak i kočijaši,
da gledaju igru koja im je prirasla srcu.
U devet sati po naše je odlazila velika kočija. Tihon bi za to
vreme, naoružan četkom, puzao po parketu ne bi li mu povratio
devičanski sjaj. U kući bi zavladao uzoran red. A ako bi sutradan
mene i brata i najstrože ispitivali, ni reč ne bismo rekli o zabavama
prethodne večeri. Ni za šta ne bismo izdali nijednog slugu,
kao što niko od njih ne bi izdao nas.
Jedne nedelje, kada smo se igrali u velikoj sali, brat i ja
naletesmo na stalak na kome je bila skupocena lampa. Lampa
se razbila u paramparčad. Sluge su se odmah okupile da vide šta
će. Niko nas nije grdio. Odlučili su da se Tihon sutradan rano,
na sopstveni rizik i odgovornost, iskrade tiho, otrči do ulice
Kuznjecki Most i kupi istu takvu lampu. Koštala je petnaest rubalja –
za poslugu to je bila ogromna svota. Ali, oni su lampu kupili
i nikada nam niko nije prebacio ni reč.
Dok sada razmišljam o prošlosti, u sećanju mi se javljaju
sve te slike; prisećam se takođe da za vreme igre nikada nismo
čuli prostu reč, nismo na plesu videli ništa od onoga što sada
serviraju deci čak i u pantomimama. U svojim sobama sluge su
svakako koristile masne izraze. Ali, mi smo bili deca, »njena deca«,
i zato smo svega toga bili pošteđeni.
U ta vremena decu nisu zatrpavali takvom gomilom igračaka
kao sada. Mi ih gotovo uopšte nismo imali i morali smo
da se dovijamo kako znamo. S druge strane, brat i ja smo rano
zavoleli pozorište. Utisci koje su na nas ostavile karnevalske
lakrdije sa bitkama i razbojnicima, bili su kratkotrajni: i sami smo
se uspešno igrali kozaka i razbojnika. Ali, u Moskvu je stigla
prvorazredna baletska zvezda Fani Elsler, i mi smo je gledali.
Kada je kupovao karte za pozorište, otac je uvek uzimao najbolju
ložu, ne žaleći para; ovog puta je hteo da za taj novac uživa
cela porodica. Poveli su i mene, iako sam tada bio veoma mali.
Fani Elsler me je impresionirala gracioznošću, lakoćom i profinjenošću
svakog pokreta, tako da me otada plesovi koji su bili
bliži gimnastičkim vežbama nego umetnosti nisu više zanimali.
Ne moram ni da napominjem kako smo odlučili da »Hitanu,
špansku Ciganku«, balet u kome je igrala Elsler, postavimo kod
kuće, to jest siže baleta a ne sam ples. Scenu smo imali: vrata
iz spavaće sobe prema učionici zatvarala su se zavesom. Nekoliko
stolica u polukrugu i fotelja za M. Pulena predstavljali su gledalište
i carsku ložu. Publiku smo lako okupili: tu su bili Uljana,
ruski učitelj i dve tri sobarice. Odlučili smo da po svaku cenu
postavimo dva prizora: kada Cigani dovoze u svoj tabor malu
Hitanu u kolicima i kada se Hitana prvi put pojavljuje na sceni,
silazi s brežuljka i preko mosta prelazi potok u kome se odslikava
njen lik. Gledaoci u pozorištu su u tom momentu burno
aplaudirali, a mi smo mislili da je pljesak bio izazvan odrazom
njenog lika u potoku.
Za ulogu Hitane izabrali smo jednu od najmanjih devojčica
iz devojačke sobe. Njena poderana šarena haljina dobro se uklopila.
Prevrnuta stolica odlično je zamenjivala kolica. Ali šta sa
potokom! Od dve fotelje i daske za peglanje krojača Andreja
izgradili smo most, a komad plavog pamučnog platna bio je potok.
Odraz smo pokušali da dobijemo pomoću okruglog ogledala koje
je M. Pulen koristio za brijanje, ali ma koliko da smo se trudili
nije nam uspevalo. Posle mnogo uzaludnih pokušaja morali smo
da odustanemo. Zamolili smo Uljanu da se ponaša kao da vidi
odraz u potoku i da snažno aplaudira. Tako smo, na kraju, i
sami počeli da verujemo da se možda nešto ipak vidi.
Rasinova »Phèdre«, ili tačnije poslednji čin tragedije, takođe
nije loše prošla. Saša je divno deklamovao zvučne stihove:
»A peine nous sortions des portes de Trézène«[7]
a ja sam sedeo potpuno nepomično tokom celog tragičnog monologa
koji me je izveštavao o smrti sina, sve dok, prateći tekst knjige,
nije trebalo da izgovorim repliku: »O, dieux!«
[7] »Tek izašli smo sa Trezenskih vrata«
Ali, ma šta igrali, sve naše predstave obavezno su se završavale
scenom pakla. Pogasili bismo sve sveće, sem jedne koju smo stavljali
iza providnog papira namazanog crvenom bojom, što je trebalo
da dočara oganj. Onda bismo se brat i ja sakrili i počeli očajnički
da zavijamo kao kažnjeni grešnici. Uljana se plašila jer nije volela
da se noću pominje đavo, a sada se pitam nije li takvo prilično
konkretno predstavljanje pakla pomoću lojane sveće i lista papira
doprinelo tome da se brat i ja vrlo rano oslobodimo straha
od paklenog kotla. Naša predstava je bila dovoljno realna da
pobudi sumnju.
Bio sam verovatno veoma mali kada sam gledao istaknute
moskovske glumce Šćepkina, Sadovskog i Šumskog u »Revizoru«
i »Ženidbi Krečinskog«. Ipak, živo se sećam ne samo svih boljih
scena u obe komedije već i dikcije naših velikih glumaca realističke
škole: njihova mi se gluma snažno urezala u sećanje, tako da
kasnije nisam mogao da podnesem interpretaciju francuskih glumaca
deklamatorske škole, kada sam iste komade gledao u
Peterburgu. Upoređivao sam te glumce sa Šćepkinom i Sadovskim,
koji su odredili moj ukus u dramskoj umetnosti. To me uzgred
navodi na ovu pomisao – roditelji koji žele da kod dece odneguju
umetnički ukus treba da ih vode u pozorište samo ponekad, kako
bi gledali dobre glumce u dobrim predstavama, a ne takozvane
dečje pantomime.
*** V
Kada sam imao osam godina odigrao se događaj koji je
odredio tok mog daljeg vaspitavanja. Ne znam baš tačno kojim
povodom, pretpostavljam da je bila dvadesetpetogodišnjica dolaska
Nikolaja I na presto, u Moskvi je pripreman grandiozni bal. Očekivalo
se da ceo dvor stigne u staru prestonicu, pa je moskovsko
plemstvo odlučilo da događaj obeleži kostimiranim balom, u kome
je trebalo da učestvuju i deca. Odlučeno je da vladara pozdrave
sve narodnosti koje su ulazile u sastav imperije. U našoj kući,
a isto tako i kod suseda, bile su u toku velike pripreme. Za našu
maćehu bio je spremljen divan ruski kostim. Pošto je bio vojnik,
otac je svakako morao da se pojavi u mundiru; ali i među našim
rođacima koji nisu bili u službi mnoge su dame bile okupirane
spremanjem ruskih, grčkih, kavkaskih, mongolskih i drugih kostima.
Kad moskovsko plemstvo priređuje bal u čast cara, veče
mora da bude izuzetno raskošno. A brata i mene su smatrali
premalima da učestvujemo u svečanosti.
Ipak, na kraju se ja nađoh na balu. Naša majka je bila dobra
prijateljica sa Nazimovom, ženom generala koji je bio viljnski
gubernator u vreme kada je počelo da se govori o oslobođenju
seljaka. Nazimova, veoma lepa žena, trebalo je da se pojavi u
veličanstvenom kostimu persijske princeze, u pratnji desetogodišnjeg
sina. Naravno, i sin je trebalo da ima raskošan kostim,
utegnut pojasom sa draguljima. Ali pred sam bal dečak se razboleo
i Nazimova odluči da jedan od sinova njene najbolje prijateljice
može da zameni bolesnika. Sašu i mene povedoše Nazimovoj
da probamo kostim. Saši, koji je bio znatno viši, odeća je bila
kratka, ali je meni stajala kao salivena. Zato odlučiše da ja
predstavljam persijskog princa.
Ogromna sala za skupove moskovskog plemstva bila je prepuna
gostiju. Svako dete dobilo je žezlo sa grbom neke od šezdeset
gubernija ruske imperije. Moje je bilo sa orlom u letu nad
plavim morem, što je, kako sam kasnije saznao, bio grb Astrahanske
gubernije. Postrojili su nas na kraju te sale, a onda smo u
parovima prilazili podijumu na kome su bili imperator i njegova
porodica. Kad smo sasvim prišli razdvajali smo se na levo
i na desno i tako se postrojili u red ispred podijuma. Onda smo,
na znak, spustili sva žezla sa grbovima pred Nikolajem... Apoteoza
apsolutizma bila je veoma efektna. Nikolaj je bio ushićen.
Sve provincije klanjale su se vrhovnom vladaru. Onda smo mi,
deca, počeli polako da se povlačimo u dubinu sale.
Tada nastade neko komešanje; užurbaše se kamerheri u mundirima
izvezenim zlatom i mene izvedoše iz povorke. Moj rođak
knez Gagarin, odeven u Tunguza (nisam mogao da se nagledam
njegovog kaftana od fine jelenske kože, njegovog luka i tobolca
sa strelama), uze me na ruke i podiže na podijum, ispred cara.
Da li zato što sam bio najmanji u procesiji, ili zato što je moje
okruglo lice sa kovrdžama izgledalo tako komično pod visokom
astraganskom šubarom, ne znam, ali Nikolaju se prohtelo da me
vidi na platformi. Kasnije su mi pričali da me je Nikolaj, koji je
uvek voleo grube vojničke šale, uzeo za ruku i poveo do Marije
Aleksandrovne (prestolonaslednikove žene), koja je čekala treće
dete, i rekao joj po vojnički: »Evo kakvu junačinu hoću!« Ta grubost
naterala je Mariju Aleksandrovnu da pocrveni. U svakom
slučaju, odlično se sećam da me je Nikolaj upitao hoću li bombone,
na šta sam odgovorio da bih voleo male perece, kakve su nam
davali uz čaj u svečanim prilikama. Nikolaj je dozvao lakeja i
istresao ceo poslužavnik u moju visoku šubaru.
— Odneću ih Saši – rekoh Nikolaju.
Naposletku, Nikolajev brat Mihail, sa držanjem tupave podoficirčine,
koga je bio glas da je šaljivdžija, natera me u plač.
— Kad si dobro dete, maze te ovako – reče on, prelazeći
velikom rukom preko mog lica odozgo nadole.
— A kad si nevaljao ovako – i on pređe rukom nagore, gnječeći
jako nos koji mi je i bez toga težio da raste uvis. Oči mi
se napuniše suzama koje sam uzalud pokušavao da zaustavim.
Ipak, dame su me odbranile. Dobra Marija Aleksandrovna uzela
me je u zaštitu. Posadila me je pored sebe na visoku somotom
presvučenu stolicu s pozlaćenim naslonom. Posle su mi pričali
da sam brzo zaspao s glavom na njenim kolenima, a ona se u toku
čitavog bala nije pomerila s mesta. Sećam se takođe da su me
moji, dok smo čekali kočiju, gladili po glavi, ljubili i govorili:
»Peća, bićeš paž!«, na šta sam odgovarao: »Nisam ja paž, hoću
kući« – i veoma sam brinuo za moju kapu u kojoj su bili pereci
za Sašu.
Ne znam koliko je tih pereca došlo do Saše, ali se sećam kako
me je čvrsto zagrlio kada su mu rekli koliko sam brinuo za šubaru.
Naći se među kandidatima za paževski korpus smatralo se
tada za veliku milost cara. Nikolaj ju je retko ukazivao moskovskom
plemstvu. Moj otac je bio uzbuđen i već je maštao o blistavoj
karijeri svog sina na dvoru. Pričajući o tom događaju, maćeha
nikad nije propuštala da doda: »A sve zato što sam ga ja
blagosiljala uoči bala«.
I Nazimova je bila ushićena, pa je naručila akvarelportret na
kome je bila prikazana u persijskom kostimu, a pored nje – ja.
Godinu dana kasnije bila je odlučena i Aleksandrova sudbina.
U to vreme u Peterburgu je proslavljan jubilej Izmailovskog
puka, u kome je i otac služio u mladosti. Jedne noći, dok su svi
spavali mrtvim snom, ispred kapije se trešteći zvončićima zaustavi
trojka. Iz kibitke je iskočio kurir i glasno povikao: »Otvorite!
Nalog njegovog veličanstva gospodara imperatora!...«
Lako se može zamisliti kakav je strah ova noćna poseta izazvala
u celoj kući. Otac je dršćući sišao u kabinet. »Vojni sud, ražalovanje« –
priviđalo se tada svakom oficiru. A to je uistinu bilo
strašno vreme. Pokazalo se, međutim, da je Nikolaj jednostavno
hteo da dobije imena sinova svih oficira koji su bilo kada služili
u Izmailovskom puku, da bi dečake rasporedio po vojnim školama,
ukoliko to već nije bilo urađeno. Sa tim su ciljem iz Peterburga
poslali u Moskvu kurira, koji je i danju i noću lupao na
vrata svih bivših oficira Izmailovskog puka.
Drhtavom rukom otac je upisao da njegov stariji sin Nikolaj
već uči u Prvom moskovskom kadetskom korpusu, da je mlađi
Pjotr kandidat za paževski korpus i da ostaje samo srednji sin
Aleksandar koji još nije upisan u vojnu školu. Nekoliko nedelja
zatim stigao je dopis, kojim je otac izveštavan o »monarhovoj
milosti«. Bilo je naloženo da se Aleksandar odredi u Orlovski kadetski
korpus. Otac je morao da uloži dosta vremena i novca da
za Aleksandra izdejstvuje Moskovski kadetski korpus. Nova »milost«
bila je učinjena samo zato što se stariji sin već školovao u
tom korpusu.
Tako je voljom Nikolaja I pred nama dvojicom stajalo da
steknemo vojničko vaspitanje, iako smo već posle nekoliko godina
omrzli vojnu službu zbog njenog besmisla. A Nikolaj se budno starao
da svi plemićki sinovi, osim slabunjavih, obavezno izaberu
vojničku karijeru. Tako je, na očevu veliku sreću, trebalo da
sva trojica postanemo oficiri.
*** VI
U to vreme bogatstvo spahije merilo se brojem »duša« koje je
posedovao. »Duše« su bili kmetovi muškog pola. Žene se nisu računale.
Moj otac je važio za bogatog čoveka. Imao je oko hiljadu
i dvesta duša u tri gubernije, i mnogo zemlje. Živeo je u skladu
sa svojim statusom. To znači da je kuća bila uvek otvorena za
goste i da je otac držao brojnu poslugu. Od porodice bilo nas
je osmoro, ponekad desetoro ili dvanaestoro; međutim, pedesetak
služinčadi u Moskvi i oko šezdeset na selu nije se smatralo naročitim
osobljem. U to vreme bilo je neshvatljivo da se može
izaći na kraj bez bar četiri kočijaša, koji su vodili brigu o dvanaestak
konja, bez tri kuvara za gospodu i kuvarica za ljudstvo,
bez dvanaestak lakeja koji poslužuju za stolom u toku obeda (iza
svakog koji je sedeo za stolom stajao je lakej s tanjirom), i bez
nebrojanih sobarica u devojačkoj sobi.
U to vreme životni san svakog spahije bio je da sve što je
potrebno u domaćinstvu prave njegovi vlastiti kmetovi. A evo zašto!
Ako neko od gostiju primeti:
— Kako vam je klavir dobro naštimovan. Vaš klavirštimer
je verovatno Šimel?
»Pravi gospodin« bi tad odgovorio:
— Ja imam sopstvenog klavirštimera.
— Kakav divan kolač! – dešavalo se da usklikne gost kad
se na kraju ručka pojavi svojevrsno umetničko delo od sladoleda
i biskvita – priznajte kneže, to je od Tremblea (poslastičar koji je
tada bio u modi)?
— A ne, to je napravio moj lični poslastičar, Trembleov
učenik. Danas sam mu pružio priliku da pokaže svoje umeće.
Životni san svakog bogatog i viđenog spahije bilo je da ima
nameštaj, konjsku opremu, vezove od sopstvenih majstora. Kad
bi deca napunila deset godina, davali su ih na obuku u radionice
koje su bile u modi. Pet ili sedam godina dete bi čistilo dućan,
dobijalo bi bezbrojne bubotke; uglavnom, bilo je potrčko. Moram
da kažem da ih je malo izučilo zanat do savršenstva. Krojači i
obućari mogli su da šiju odeću i prave čizme samo za služinčad;
kad bi zatrebao stvarno dobar kolač naručivali bi ga kod Tremblea,
a naš je poslastičar za to vreme lupao u bubanj u kmetskom
orkestru. Taj orkestar bio je druga važna tačka taštine moga oca;
skoro svaki sluga je, pored svog zanata, bio još i bas ili klarinet
u orkestru. Klavirštimer Makar, a on beše pomoćnik upravitelja,
još je i svirao flautu. Krojač Andrej svirao je rog. Poslastičareva
obaveza je u početku bila da lupa u doboš, ali on je to tako
zdušno radio da je svima probio uši. Zbog toga su mu kupili
neku ogromnu trubu, u nadi da plućima možda neće moći da
pravi takvu buku kao rukama. A kad se i ta nada izjalovila, poslali
su ga u vojnike. Što se tiče rošavog Tihona, on je pored bezbroj
obaveza u kući, kao svetladžija, parketar ili paradni lakej,
bio još i od nemale koristi u orkestru, danas na trombonu, sutra
na kontrabasu, a ponekad i kao druga violina.
Dve »prve violine« bile su izuzetak od ovog pravila. »One« su
bile samo prve violine. Otac ih je kompletno sa porodicama kupio
za velike pare od svojih sestara (kmetove on nikada nije kupovao
od stranaca niti je svoje prodavao tuđincima). I tako je onih
večeri kad otac nije odlazio u klub, ili kada smo imali goste, svirao
orkestar od dvanaest ili petnaest muzikanata, i to ne tako loše.
Naš orkestar bio je veoma tražen kada su susedi, naročito na selu,
priređivali igranke. Naravno, svaki put je bila potrebna očeva
dozvola.
Za oca nije bilo većeg zadovoljstva nego kad bi mu se neko
obratio s molbom za orkestar ili nešto drugo: na primer, da se
neko dete da na školovanje o državnom trošku ili da se neko
oslobodi kazne koju mu je sud odredio. Iako je bio podložan
eksplozijama gneva, otac je po prirodi nesumnjivo bio prilično
blag čovek. I, kada su mu se obraćali radi protekcije, slao je na
sve strane desetine pisama osobama na visokom položaju, koje
bi mogle biti od koristi njegovom protežentu. U takvim situacijama
njegova se ionako obimna prepiska povećavala za još pola
tuceta specijalnih pisama, pisanih u specifičnom poluoficijelnom,
polušaljivom tonu. Svako se pismo, naravno, pečatilo očevim grbom.
Velika kvadratna koverta šuštala je kao dečja zvečka, zbog
peska kojim je pismo bilo obilno posipano. Za upijaću hartiju
tada još nisu znali. Što je veću težinu imala molba otac bi bio
uporniji, sve dok ne bi postigao ono što traži za proteženta, koga
u mnogim slučajevima nikada nije ni video.
Otac je voleo da mu dolaze gosti. Ručali bismo u četiri, a u
sedam se cela porodica okupljala oko samovara. U to vreme
mogao je da dođe svako ko je pripadao našem krugu. Gosti
nam pogotovo nisu manjkali kada se Lena vratila iz instituta.
Ako su prozori sa ulice bili osvetljeni, poznanici su znali da su
naši kod kuće i da će se obradovati poseti.
A gosti su se okupljali skoro svako veče. U sali su rasklapani
stolovi za kartanje. Mladež i dame ostajali su u salonu ili bi se
okupili oko Leninog klavira. Kad bi dame otišle, kartanje se nastavljalo
do svanuća, pri čemu su znatne sume prelazile iz ruke
u ruku. Moj otac je stalno gubio. Međutim, za njega nije bilo
opasno kartanje kod kuće već u engleskom klubu, gde je ulog bio
veći. A naročito je bilo opasno ako oca pozovu na partiju »sa
veoma viđenom gospodom« u jednu od najcenjenijih kuća u Staroj
Konjušničkoj gde se kockalo po celu noć. U takvim prilikama
otac je gubio veoma mnogo.
Često su priređivane plesne večeri, da i ne pominjem dva
obavezna bala svake zime. Tada otac nije mario za troškove,
već je gledao da sve bude najbolje moguće. Istovremeno se u našem
svakodnevnom životu ispoljavao takav cicijašluk da bi detalji,
kad bih ih opisivao, izgledali kao preterivanje. O jednom
pretendentu na francuski presto koji se proslavio veličanstvenim
lovačkim zabavama priča se da su u njegovoj kući prebrojavani
čak i ostaci lojanica. Takva sitničarska štednja praktikovana je i
u našoj kući, a škrtarenje je išlo dotle da smo mi, deca, kad smo
porasli mrzeli štedljivost i računicu. Ipak, u Staroj Konjušničkoj
je takav životni stil izazivao kod drugih još veći respekt prema
mome ocu.
— Stari knez, govorahu, štedi u domaćinstvu ali zato zna
kako plemiću priliči da živi.
U našim tihim i čistim uličicama baš je takav život naročito
cenjen. Jedan naš sused, general D. živeo je na visokoj nozi,
a u stvari su se između gospodina i kuvara svakodnevno odigravale
krajnje komične scene. Posle doručka je stari general, pućkajući
na lulu, lično naručivao ručak.
— Pa, bratac – govorio je kuvaru u snežnobeloj jaknici i
kapi – danas ćemo imati malo, ne više od dvoje-troje gostiju.
Priredićeš supu, znaš, sa nekim mladim povrćem: graškom, boranijom...
— Razumem, vaše prevashodstvo.
— Onda, kao drugo pripremi sam šta hoćeš.
— Razumem vaše prevashodstvo.
— Naravno, špargla je još poskupa, mada, juče sam u dućanu
video krasne vezice...
— Baš tako, vaše prevashodstvo, po četiri rublje veza.
— Istina. E, tvoji pečeni pilići i ćurke su nam dozlogrdili.
Spremi nešto novo.
— Dal’ biste naredili divljač, vaše prevashodstvo?
— Da, da, bratac, tako nešto.
Kad su se sporazumeli oko svih šest jela, stari general upita:
— Pa, koliko da ti dam za trošak? Tri rublje, mislim, biće
dosta.
— Deset, vaše prevashodstvo.
— Ne pričaj gluposti, dragi moj. Evo ti tri rublje. Znam da
je to i previše.
— Kako! Četiri rublje treba samo za šparglu a dve i po za
zelen.
— Čuj, dragi moj, gde ti je obraz? Ali dobro, dodaću još
tri četvrtaka, a ti prištedi.
Natezanje bi tako potrajalo oko pola sata. Na kraju bi se
našli na sedam rubalja i četvrt, uz uslov da ručak sledećeg dana
ne košta više od jedne i po rublje. General, srećan što je sve
tako dobro sredio, naređivao je da se upregnu sanke i odlazio u
modne prodavnice, odakle se vraćao sav blistajući, noseći ženi
bočicu finog parfema za koji je platio besnu cenu u francuskoj
radnji. Pritom je kćerki-jedinici saopštavao da će joj od madam
te i te poslati na probu »sasvim jednostavnu« i vrlo skupu pelerinu
od somota.
Čitava naša bezbrojna rodbina sa očeve strane živela je na
takav način. Ako bi se ponekad pojavila neka drukčija orijentacija,
obično je dobijala religioznu formu. Tako je, na primer,
što je veoma zbunilo »celu Moskvu«, jedan knez Gagarin pristupio
jezuitskom redu, drugi mladi knez ode u manastir, a nekoliko
starih dama postadoše strastvene bogomoljke.
Bilo je i izuzetaka. Jedan naš bliži rođak, nazvaću ga Mirski,
proveo je mladost u Peterburgu, gde je služio u gardi. Njemu
nije bilo važno da ima kmeta krojača ili stolara. Kuća mu je
bila raskošno uređena, a nosio je odela od najboljeg krojača. Karte
nije voleo i igrao je samo sa damama; ali zato je njegova slabost
bilo jelo, na šta je trošio neverovatne sume.
Posebno bi se razmahao u vreme posta i Uskrsa. Za post bi
se sav bacio na smišljanje delikatnih ribljih specijaliteta. Za to
je bio u stanju da prevrne dućane u obe prestonice. Sa imanja
su slali specijalne kurire do ušća Volge, da odande dovezu poštanskim
kolima (železnice tada još nije bilo) ogromnu, svežu ili
usoljenu dimljenu jesetru. A kad bi stigao Uskrs, njegovoj domišljatosti
nije bilo kraja.
Uskrs je najcenjeniji i najveseliji praznik u Rusiji – praznik
proleća. Tope se ogromni smetovi koji su ležali cele zime i brzi
potoci jure ulicama. Proleće ne dolazi kao lopov, prikradajući
se neprimetno, već otvoreno. Svakoga dana primećuje se promena,
ne samo po snežnim gomilama nego i po nabubrelim pupoljcima.
Noćni mrazevi tek pomalo usporavaju jugovinu. U moje vreme u
Moskvi se Velika nedelja slavila veoma svečano. Gomile naroda
hrlile su u crkve, naročito u četvrtak, da čuju ona potresna mesta
iz Jevanđelja u kojima se govori o Hristovim mukama. Velike
nedelje nije se jela čak ni riba, a na Veliki petak oni najpobožniji
hranu ne bi ni pipnuli. Zato je promena na sam Uskrs bila
još upadljivija.
U subotu su svi odlazili na večernje. Početak je, kao što se
zna, veoma tužan. Ali, u ponoć oglašavaju Hristovo vaskrsnuće.
Sve se crkve odjednom osvetle. Iz stotina zvonika razleže se radosna
zvonjava. Počinje opšte veselje... Crkve, obasjane svetlošću
šarene se od prazničnih toaleta. Čak se i najsiromašnija žena
trudila da za Uskrs ima nešto novo, pa ako novu haljinu šije
samo jednom godišnje onda će to biti za taj dan.
I sada, kao i tada, Uskrs je vreme kranje neumerenosti u
jelu. U bogatim kućama spremaju se najnakićenije pashe i kuliči[8],
i svako se, ma kako siromašan bio, trudio da ima bar jednu
pashu i mali kulič, i bar jedno crveno jaje da ih osveti u crkvi i da
se omrsi.
[8] Pasha je slatko uskršnje jelo od sira i suvog grožđa: kulič je uskršnji kolač.
Večina je sa jelom počinjala još dok je mrak, posle jutrenja,
neposredno pošto bi osvećeni kuliči bili doneti iz crkve. A u
bogatim gospodskim kućama mrs je odlagan do nedelje. Pred
jutro je postavljen ogroman sto sa raznovrsnim jelima, a kad su
gospoda ulazila u trpezariju sva je mnogobrojna posluga, sve do
poslednje sudopere, dolazila da čestita Uskrs.
Cele uskršnje nedelje u sali je stajao postavljen sto, a gosti
su pozivani da se založe. Tada bi knez Mirski prevazilazio samog
sebe. Svejedno da li je bio u Moskvi ili Peterburgu, skoroteče
su mu dovozile iz sela specijalno pripremljen sir za pashe od
koga je kuvar spremao svojevrsna umetnička dela. Drugi kurir
skočio bi do novgorodskog sela po medveđu šunku, dimljenu
specijalno za kneževski uskršnji sto.
Kneginja je cele uskršnje nedelje bila veoma utučena, obilazeći
sa dve ćerke najstrožije manastire, gde se svako večernje
otezalo po tri ili četiri sata, i jela je samo komadić tvrdog hleba
u pauzama između službi i poseta pravoslavnim, katoličkim i protestantskim
propovednicima. A njen muž je za to vreme svako
jutro obilazio čuvene Miljutinove prodavnice u kojima su gurmani
mogli naći delikatese iz svih krajeva sveta. Tu je knez birao
za uskršnji sto sve najskuplje i najfinije. Zbog toga je tokom cele
uskršnje nedelje na stotine gostiju dolazilo kod njega, a nudili
su ih da »bar probaju« neki delikates.
Na koncu, knez je uspeo da bukvalno proždere svoj poprilični
imetak. Njegovu raskošno opremljenu kuću i prelepo imanje
prodadoše, tako da u starosti knezu i kneginji nije ostalo ništa,
čak ni lični kutak. Morali su da žive kod svoje dece.
Tako je tekao život u našim krajevima i ne treba se čuditi
što je posle oslobođenja seljaka cela Stara Konjušnička propala.
Ali, otišao sam s pričom suviše napred.
*** VII
Držati tako brojnu poslugu koliku smo mi imali, bilo bi ravno
propasti da smo sve namirnice morali da kupujemo u Moskvi.
Ali u vreme kmetstva sve se udešavalo sasvim jednostavno. Na početku
svake zime otac bi sedao za sto i pisao:
»Mome upravniku, sela Nikoljskog, Kaluške gubernije, Mešćovskog
sreza, na reci Sireni, od kneza Alekseja Petrovića Kropotkina,
pukovnika i kavaljera – NAREDBA:
Po primitku ovoga, čim se napravi put za sanke, nalaže ti
se da pošalješ mojoj kući, u grad Moskvu, dvadeset pet seljačkih
dvoprežnih kola sa po jednim konjem iz svakog domaćinstva, i po
čoveka i saonice iz svakog drugog; natovariti toliko i toliko četvrtalja
ovsa, toliko i toliko pšenice, raži, a takođe i kokoške,
guske i patke, koje moraju da su zaklane ove zime, dobro smrznute,
dobro upakovane i otpremljene prema spisku sa pouzdanim
ljudima.« U takvom su tonu tekle dve strane, tačka po tačka.
Onda je sledilo nabrajanje kazni koje će stići krivce ako namirnice
ne stignu na vreme i u dobrom stanju u kuću tu i tu, broj taj
i taj ulice te i te.
Neposredno pred Božić, zaista bi dvadeset pet seljačkih saonica
ušlo kroz kapiju i ispunilo čitavo veliko dvorište.
Tek što bi oca izvestili o tom važnom događaju, on bi počeo
glasno da doziva:
— Frole! Kirjuška! Jegorka! Pa gde ste? Sve će pokrasti!
Frole, idi da primiš zob! Uljana! Požuri da primiš živinu. Kirjuška,
zovi kneginju!
U celoj kući nastala bi uzbuna. Sluge su jurile tamo-amo kao
lude, iz predsoblja u dvorište iz dvorišta opet u predsoblje, ali
najčešće u devojačku sobu da saopšte novosti iz Nikoljska; »Paša
se udaje posle Božića. Tetka Ana dade dušu bogu.« I slično.
Stizala su pisma iz sela. Ubrzo bi se neka sobarica provukla
gore, do moje sobe.
— Peća, sami ste? Nema učitelja?
— Ne, na univerzitetu je.
— Onda, ’ajde molim te, pročitaj mi pismo od majke.
I ja sam uzimao da čitam prostodušno pismo, koje bi obavezno
počinjalo rečima: »Tvoji roditelji šalju ti večni blagoslov.«
Odmah zatim sledile su novosti. »Tetka Afrosina je bolesna, bole
je sve kosti. Brat se još nije oženio, ali nadamo se ženiće se na
Mali uskrs. Tetki Stepanidi lipsala je krava baš na Sve svete.«
Posle takvih vesti išle su dve strane pozdrava: »Bratac Pavel šalje
pozdrav, a i sestrice Marja i Darja šalju pozdrave i klanjaju se,
a takođe i ujak Mitrije« itd. I pored monotonosti nabrajanja, svako
ime izazivalo je neku primedbu: »Znači, živa je još jadnica!
Evo već devetu godinu leži k’o klada.« Ili: »Gle, nije me zaboravio.
Znači vratio se za Božić. Tako sjajan momak! Napisaćete mi pisamce?
I njega da ne zaboravim.« Ja bih naravno obećao i kad je
trebalo, pisao sam pismo u istom tonu.
Kad su sanke bile istovarene, hol bi se ispunio seljacima.
Stajali su u seljačkim kaputima preko gunjeva i čekali da ih
otac pozove u kabinet da bi ih pitao koliki je sneg napadao i kakvi
su izgledi za letinu. Oni su se snebivali da hodaju po ulaštenom
parketu, a retko koji bi se odlučio da sedne na krajičak klupe.
Stolice su glatko odbijali. Tako bi čekali čitave sate, gledajući
tužno svakog ko je ulazio ili izlazio iz kabineta.
Nešto kasnije, obično sutradan, neki bi sluga krišom došao
do naše učionice.
— Sami ste, knežiću?
— Da.
— Požurite onda u predsoblje. Mužici žele da vas vide. Darove
su doneli od dojilje.
Kad bih sišao u predsoblje, neki od seljaka predao bi mi
zavežljaj s darom: nekoliko ražanih lepinja, pola tuceta tvrdo
kuvanih jaja i nekoliko jabuka. Sve je to bilo uvezano u šarenu
cicanu maramu.
— To su darovi za tebe od dojilje Vasilise. Da se jabuke nisu
već smrzle? Sreća, nisu. Celim putem držao sam ih pod miškom.
A bože me sačuvaj kakav je mraz! Na širokom bradatom licu
blistao je osmeh, a ispod guste strehe brkova sijala su dva niza
snežnobelih zuba.
— A ovo ti je za bracu od njegove dojilje Ane – dodavao
je drugi, pružajući mi još jedan takav zavežljaj. – Sirotan, kaže
ona, sigurno je tamo u korpusu uvek gladan.
Crveneo bih, ne znajući šta da odgovorim. Najzad bih promrmljao:
»Kaži Vasilisi da je ljubim, isto kaži i Ani od mog
brata.« Tada bi se lica seljaka još više ozarila.
— Pa prenećemo već, naravno.
Onda bi Kirila, koji je čuvao stražu kraj vrata očevog kabineta,
počeo da šapuće: »Trčite brzo gore, sad će tata da izađu.« –
»Ne zaboravite maramu, hoće da je uzmu natrag« – šaputao je
sustižući me na stepenicama; i dok sam brižljivo slagao iznošenu
maramu, jako sam želeo da pošaljem nešto Vasilisi. Ali nisam imao
ništa, čak ni igračke. A džeparac nam nikada nisu davali.
Naravno, najbolje dane smo provodili na selu. Posle Uskrsa
i Trojica sve su naše misli bile usmerene na Nikoljsko. Međutim,
vreme je odmicalo; zamišljali smo, jorgovan mora da je već
procvetao u selu, a ipak hiljadu je stvari oca zadržavalo u gradu.
Najzad, u dvorište bi ušlo pet ili šest seljačkih kola da pokupe
sve što nam je trebalo za selo. Izvezli bi i još jednom pregledali
starinske kočije i druga kola za putovanje. Započelo bi pakovanje
sanduka. Naše učenje bi se usporilo. Svaki čas bismo prekidali
učitelje pitanjima da li da ponesemo ovu ili onu knjigu. Mnogo
pre drugih spakovali bismo svoje knjige, tablice i svojeručno
napravljene igračke.
Konačno, sve je bilo spremno: kola su bila natovarena nameštajem
potrebnim za selo, sanducima sa kuhinjskim posuđem i
bezbrojnim praznim teglama za slatko i turšiju. Mužici satima
čekaju svaki dan u holu, ali naređenja da se krene na put još nema.
Otac je stalno pre podne nešto pisao a uveče odlazio u klub.
Na kraju bi se umešala maćeha, kad bi se njena sobarica usudila
da kaže kako je mužicima poodavno bilo vreme da krenu jer se
bliži kosidba.
Sledećeg jutra u kabinet bi pozvali upravitelja Frola i prvu
violinu Mihajla Aljejeva. Domaru bi predali vrećicu novca za
hranu za četrdesetoro-pedesetoro ljudi koji su nas pratili u Nikoljsko,
i »spisak«. U spisku su bili nabrojani svi: orkestar u punom
sastavu, zatim kuvari i njihovi pomoćnici, pralje i pomoćnica sa
šestoro dece, Ćorava Poljka, Domna Velika i Domna Mala. Niko
nije bio zaboravljen.
Prvoj violini uručivana je maršruta. Dobro je pamtim zato što
je otac, videvši da sam nikako ne može da se snađe, uvek davao
meni da prepišem maršrutu u »delovodnu knjigu«.
»Mome slugi, Mihajlu Aljejevu, od kneza Alekseja Petrovića
Kropotkina, pukovnika i kavaljera, naredba:
Nalaže ti se da kreneš sa mojom komorom 29. maja, u šest
sati ujutru, iz grada Moskve u moje selo Nikoljsko, Kaluška gubernija,
Mešćovski srez, na reci Sireni, na dvesta vrsta od ove kuće;
da paziš da se ljudi koji su ti povereni dobro ponašaju, a ako
neko od njih zgreši pijanstvom ili nepokornošću, prekršioca moraš
da predaš načelniku garnizonske službe, zajedno sa priloženim
cirkularom i da zatražiš da kazne onoga (»prva violina« je već razumeo
koga to) kao primer drugima.
Naređuje ti se posebno da nadgledaš da budu na broju stvari
koje su ti poverene i da se putuje prema maršruti: prvog dana
zaustaviti se u tom i tom selu i nahraniti konje; drugi dan prenoćiti
u gradu Podoljsku.« Tako je i dalje bilo precizirano kako
provesti svih sedam ili osam dana putovanja.
Sledećeg dana, u deset umesto u šest – tačnost ne spada
u ruske vrline (»Bogu hvala, nismo Nemci«) – povorka bi
krenula na put. Sluge su morale da idu peške. Samo je za dečicu
bilo mesta negde u kadi ili u sanduku na samom vrhu natovarenih
kola, a i žene su ponekad mogle da prisednu na ivicu. Ostali su pešačili
svih dvesta vrsta. Dok su prolazili kroz Moskvu vladala je
disciplina: bilo je bezuslovno zabranjeno da se pantalone uvlače
u čizme i da se stavlja opasač. Ali, kada bismo posle dva dana
sustigli povorku, naročito ako bi se znalo da će otac ostati u
Moskvi, nailazili smo na nešto drukčiju sliku. Muškarci i žene u
nekakvim neverovatnim seljačkim kaputima, zapojasani maramama,
hodali su podupirući se štapovima isečenim usput u šumi.
Preplanuli od sunca ili pokisli, više su ličili na cigansku čergu
nego na sluge bogatog spahije. Tako su u to vreme putovale
sluge iz svih gospodskih kuća. Kada bismo videli gomilu slugu
kako prolaze jednom od naših ulica, odmah smo znali da se
Apuhtinovi ili Prjanjišnjikovi preseljavaju. Povorka bi tako krenula,
a naša porodica se još nije micala. Svima nama dozlogrdilo
bi to čekanje. No otac je uporno pisao naredbe upravnicima imanja,
a ja sam ih pedantno upisivao u delovodnu knjigu. Onda bi
konačno bio izdat nalog da se krene na put. Pozvali bi nas sve
da siđemo. Otac bi glasno čitao maršrutu »kneginji Kropotkinoj,
ženi kneza Alekseja Petrovića Kropotkina, pukovnika i kavaljera«.
Na papiru je detaljno bilo nabrojano gde se treba zaustaviti u
toku petodnevnog putovanja. Moram da pomenem da je nalog
glasio na 30. maj u šest sati ujutru, a maj bi uveliko minuo i
obično smo kretali u podne, što je remetilo sve planove. Ali,
kao što je uvek slučaj sa vojnim naredbama o pohodu, takva
mogućnost se uzimala u obzir i dopunjavala sledećim paragrafom:
»Ako se pak, mimo očekivanja, polazak vaše presvetlosti ne obavi
naznačenog dana i časa, opunomoćeni ste da postupite prema
sopstvenom nahođenju, da bi se putovanje uspešno privelo kraju.«
Pre samog polaska, cela porodica i služinčad seli bi za trenutak,
zatim bi se krstili i pozdravljali s ocem. »Preklinjem te
Aleksis, ne idi u klub« – šaputala je maćeha. Velika kočija sa
četiri konja i kočijašem na prednjem konju čekala je na izlazu.
Spuštana je papučica za penjanje. Naša mesta u kočiji bila su
tačno određena u planu maršrute, ali, pošto se ne bismo svi smestili,
maćeha je morala da naređuje »prema sopstvenom nahođenju«.
Na kraju bismo na opšte zadovoljstvo krenuli.
Put je predstavljao pravi izvor zadovoljstva za nas, decu.
Etape su bile kratke, i mi smo se zaustavljali dvaput dnevno da
nahranimo konje. Pošto su dame vriskale i pri najmanjoj neravnini
na putu, na usponima i silascima a to znači neprekidno, morali
smo da izlazimo iz kočije. To smo koristili da zavirujemo u šumu
uz put, ili da protrčimo duž bistrog potoka. Osim toga, na predivnom
moskovsko-varšavskom drumu, kojim smo neko vreme
išli, nailazili smo na mnoge zanimljivosti: povorke kola, grupe
bogomoljaca i puno raznog sveta. Dvaput dnevno zastajali smo
u velikim prometnim selima i, pošto bismo se siti nacenjkali oko
cene za seno, ovas i samovar, ulazili smo kroz kapiju konačišta.
Kuvar Andrej kupio bi kokošku i kuvao supu, a mi smo za to
vreme trčali do šume ili bismo razgledali dvorište. Obično smo
noćili u Malojaroslavcu, gde su se 1812. godine Rusi usrdno
trudili da zaustave Napoleona kad se povlačio iz Moskve. Monsieur
Pulen, koji je bio ranjen u vreme španskog pohoda, znao je naravno,
ili bar – tvrdio je da zna, sve što se tiče bitke kod Malojaroslavca.
Vodio nas je na bojno polje i objašnjavao nam kako
su Rusi pokušavali da zaustave Napoleona i kako ih je velika armija
odbacila i probila se kroz naše linije. Sve je pričao tako detaljno
kao da je i sam učestvovao u bici. Tu su kozaci probali da
obiđu Francuze, ali ih je Davu, ili neki drugi maršal, potukao i
poterao sve do onog brdašceta desno. Tamo je levo krilo Napoleonove
armije odbacilo rusku pešadiju, a evo ovde je sam Napoleon
poveo staru gardu protiv centra Kutuzovljeve armije i ovenčao i
sebe i gardu večnom slavom.
Jednom smo krenuli starim kaluškim drumom i zaustavili se
u Tarutinu. Tu monsieur Pulen ne beše tako govorljiv, jer je na
tom mestu, posle krvave bitke, Napoleon, planirajući da krene na
jug, bio prinuđen da ponovo ide putem ka Smoljensku kroz mesta
uništena prilikom napredovanja do Moskve. Ali (tako je bilo po
Pulenovim pričama), do svega toga došlo je samo zato što su maršali
izigrali Napoleona. Inače bi on krenuo na Kijev i Odesu i njegovi
bi se orlovi zavijorili na obali Crnoga mora.
Posle Kaluge put je išao šest vrsta kroz čarobnu borovu šumu
koja je u meni vezana za najsrećnije uspomene iz detinjstva.
Pesak u šumi bio je dubok kao u nekoj afričkoj pustinji. Sve vreme
išli smo peške; konji su lagano vukli kočiju i svaki čas
zastajkivali. Tada sam se ja izdvajao i išao sam. Sa obe strane puta
rasli su ogromni stoletni, prelepi borovi. Do uva je dolazilo samo
šuštanje visokog drveća. U omanjoj jaruzi žuborio je bistri potok,
gde je neko ostavio za prolaznike posudu od brezove kore
pričvršćenu za rascepljen štap. Negde u visini jedva čujno provlačila
se veverica. I dole je sve bilo isto tako tajanstveno kao u
krošnjama... U toj šumi rodila se moja ljubav prema prirodi
i nejasna predstava o njenoj večnosti.
Iza šume, prebacivši se skelom preko Ugre, skretali smo
s glavnog puta na seoski. Zeleno klasje raži dodirivalo je prozore
naše kočije; konji su u hodu štrpkali travu koja je rasla uz ivice
puta, uzanog kao šanac. Konačno bi se pored druma pojavile
tri potpuno iste vrbe, koje su značile da je naše selo sada blizu,
a zatim bi se, čim se izađe na brežuljak, odjednom video vitki
svetložuti zvonik nikoljske crkve.
Nikoljsko je baš odgovaralo mirnom životu tadašnjih spahija.
Tamo nije bilo raskoši koja se mogla sresti na bogatijim posedima.
Ali se u obliku građevina, vrta, i uopšte u svemu očitavao umetnički
ukus. Osim kuće koju je otac nedavno sagradio, u velikom
dvorištu bilo je još nekoliko manjih kuća. One su svojim stanarima
omogućavale priličnu nezavisnost, ne remeteći pri tome ustaljene
porodične odnose. Veliki »gornji« voćnjak protezao se do
crkve; na južnoj padini koja je vodila do reke bio je uređen vrt
za šetnju. Tu su se cvetne leje smenjivale s drvoredima lipa, jorgovana
i bagrema. S terase velike kuće pružao se prelep pogled
na reku i ostatke zemljane Serenske »tvrđave«, u kojoj su se nekada
Rusi uporno branili od Tatara. A još dalje, protezalo se ogromno
zlatasto more klasja, uokvireno na horizontu šumom.
U ranom detinjstvu nas dvojica braće i monsieur Pulen bili
smo smešteni u jednom od dvorišnih paviljona. Kada su se posle
Lenine intervencije metode poučavanja našeg učitelja ublažile,
bili smo s njim u najboljim odnosima. Oca leti tu nikada nije bilo;
on je stalno bio na paradama. Maćeha nije obraćala pažnju
na nas, naročito otkad je rodila kćer Polinu. Tako smo sve vreme
bili sa monsieur Pulenom, koji je uživao u boravku na selu
a i nama je ostavljao mogućnost da uživamo. Lepim doživljajima
nije bilo kraja: šume, šetnje niz reku, pentranje na brdašca stare
tvrđave gde nam je Pulen objašnjavao kako su je Rusi branili
i kako su je Tatari osvojili, a ponekad i slučajni susreti sa vukovima.
Bilo je i manjih pustolovina. Jednom takvom prilikom M. Pulen
je u našim očima postao junak: spasao je Aleksandra, koji
se davio u reci. Ponekad bismo odlazili na izlet u velikim grupama,
cela porodica sa sobaricama, da beremo pečurke. Tada smo u
šumi pili čaj, kod pčelinjaka gde je živeo stogodišnjak pčelar sa
malenim unukom. Ili bismo se uputili u jedno od naših sela u
kome je bio iskopan duboki ribnjak, gde su seljaci lovili na hiljade
zlatnih karaša. Deo ulova išao je spahiji a ostalo su delili među
sobom. U tom selu živela je moja dojilja. Njena porodica bila
je među najsiromašnijim. Osim muža, u porodici je bio i mali
dečak, koji je već pomagao u poslovima, i devojčica, moja sestra
po mleku, koja je kasnije postala propovednica i »bogorodica« u
raskolničkoj sekti. Dojilja se veoma radovala kada sam odlazio
da je posetim. Mogla je da me ugosti samo pavlakom, jajima,
jabukama i medom. Ali mene su duboko dirale njena ljubav
i nežnost. Stavljala bi na sto snežnobeli stolnjak (čistoća je religiozni
kult raskolnika), služila me iz blistavih drvenih tanjira,
blago razgovarala sa mnom kao sa rođenim sinom. Isto moram
da kažem i o dojiljama moja dva starija brata – Nikolaja i Aleksandra.
One su također pripadale porodicama koje su imale znatan
udeo u dve raskolničke struje u Nikoljskom. Malo ljudi zna koliko
se dobrote krije u srcu ruskog seljaka, iako su vekovi žestokog
ugnjetavanja, očigledno, morali da ga ogorče.
Za tmurne dane monsieur Pulen je imao spremnu veliku zalihu
priča, naročito o ratu u Španiji. Mi smo ga stalno molili da nam
ponovo priča kako je bio ranjen i uvek kad bi došao do mesta
kada je osetio da mu topla krv curi u čizmu mi smo se bacili
na njega poljupcima i nazivali ga raznoraznim nežnim imenima.
Sve nas je očigledno pripremalo za vojničku službu: očeva
strast (jedina igračka koju nam je on ikada kupio bila je, koliko
se sećam, puška i prava stražarnica), Pulenove vojničke priče, a
još više od toga naša biblioteka. Ta biblioteka nekada je pripadala
dedi naše majke, generalu Rjepnjinskom, istaknutom vojnom predstavniku
XVIII veka, a u njoj su bile knjige, najvećim delom
fracuske, o istoriji ratovanja, strategiji i taktici, prelepo povezane
u kožu i ukrašene mnogobrojnim gravirama. Kada je vreme bilo
loše najviše smo voleli da gledamo ilustracije koje su prikazivale
razno oružje od vremena Jevreja i planove svih bitaka počev od
Aleksandra Makedonskog. Teške tomove koristili smo takođe
kao izvrsni građevinski materijal za pravljenje jakih tvrđava,
koje su morale da trpe udare ovnova i hice Arhimedovog katapulta
(taj je, uostalom, brzo bio zabranjen, pošto je kamenje neminovno
pogađalo prozore). Ipak, ni ja ni Aleksandar nismo postali ratnici.
Literatura šezdesetih godina raspršila je sve što su nas učili u
detinjstvu.
Monsieur Pulen je o revolucijama mislio isto što i orleanski
časopis »Illustration Française«, čije je stare brojeve dobijao i i
čije smo sve crteže odlično znali. Dugo sam revoluciju zamišljao
samo kao smrt koja kaska na konju i u jednoj ruci drži crvenu
zastavu a u drugoj kosu kojom kosi ljude. Tako ju je predstavljao
crtežima »Illustration«. Sada mi se čini da se Pulenova antipatija
odnosila samo na ustanak 1848. godine, jer njegova je priča o
revoluciji 1789. ostavila na mene dubok utisak.
Titula »vaša svetlosti« koristila se u našoj kući u svakoj
odgovarajućoj i neodgovarajućoj prilici. Po svemu sudeći, Pulenu
to nije bilo prijatno – jednom je stao da nam priča, ono što
je znao, o velikoj revoluciji. Sada ne mogu da se setim svega što
je govorio, prisećam se samo sledećeg. Pulen je pričao kako su
se »grof Mirabo« i drugi odrekli svojih titula i kako je Mirabo,
da bi izrazio prezir prema aristokratskim pretenzijama, otvorio
radionicu s natpisom »Krojač Mirabo« (priču prenosim kako sam
je čuo od Pulena). Dugo sam posle lupao glavu kakvo bih zanimanje
ja izabrao da bih postavio natpis »tog i tog posla majstor – Kropotkin«.
Kasnije su me moj učitelj N. P. Smirnov i opšti demokratski
duh ruske literature naveli na isto i, kada sam počeo da pišem
priče, negde u dvanaestoj godini, potpisivao sam se samo »P. Kropotkin«.
Tako sam radio i kasnije, kada sam bio u vojničkoj
službi, ne obazirući se na primedbe mojih starešina.
*** VIII
U jesen 1852. godine Aleksandar je krenuo u kadetski korpus,
pa smo se otada viđali samo za praznike i ponekad nedeljom.
Od naše kuće do kadetskog korpusa bilo je sedam vrsta, ali, iako
smo imali desetak konja, kada je trebalo poslati sanke po brata
u korpus uvek se dešavalo da nema nijednog konja. Nikolaj je
veoma retko dolazio kući. Relativna sloboda koju je Aleksandar
stekao u vojnoj školi, a naročito uticaj dva nastavnika književnosti,
doprineli su njegovom brzom razvoju. Kasnije ću još nešto
reči o korisnom uticaju koji je on izvršio na mene. Imao sam veliku
sreću da imam naprednog starijeg brata koji me je mnogo
voleo.
Ja sam tada ostao kod kuće. Trebalo je da sačekam svoj
red da stupim u paževski korpus, a to se desilo kada mi je bilo
skoro petnaest godina. Pulen je dobio otkaz i umesto njega dovedoše
učitelja Nemca, koji se pokazao kao idealista kakvi se često
mogu sresti među Nemcima. Pamtim posebno kako je recitovao
Šilera: oduševljavala me je njegova prostodušna deklamacija. On
je kod nas proveo samo jednu zimu. Već sledeće, dali su me u
moskovsku gimnaziju i ja sam definitivno bio predat na staranje
N. P. Smirnovu. Ubrzo smo postali prijatelji, naročito kada nas
je otac obojicu poveo u rjazansko selo. Na putu smo smišljali
smešne priče, u kojima su akteri bili naši poznanici, i izvodili
razne nestašluke. Utisak koji je na mene ostavio put koji je
presecao planinski predeo u Aleksinskom srezu, kada smo iz
Rjazanja krenuli u Tulu, još je pojačao ljubav prema prirodi
koja je u meni već postojala. Pod uticajem Smirnova počeo je
da se razvija i moj literarni ukus, a u periodu od 1854. do 1857.
godine već je bio potpuno formiran. Moj je učitelj u međuvremenu
diplomirao i dobio neko malo mesto u sudu, gde je provodio po
celo prepodne; ja sam do ručka ostajao sam. Pošto bih završio
lekcije i prošetao se, ostajalo mi je još dosta vremena za čitanje,
a pogotovo za pisanje. U jesen, kada se moj učitelj vraćao u Moskvu
u svoj sud, mi bismo i dalje ostali na selu – ja sam ponovo
bio sâm. Nije bilo nikakvih časova i pošto bih malo popričao s
nekim iz porodice i poigrao se sa maleckom sestrom Polinkom,
mogao sam da se posvetim čitanju i pisanju.
Sistem kmetstva preživljavao je tada poslednje godine. Sve
to i nije bilo tako davno – gotovo juče – i ipak malo je ljudi
u Rusiji koji su svesni šta je to značilo. Većina ima tek maglovitu
predstavu da su tadašnji uslovi bili loši, ali kako su oni
fizički i moralno delovali na živa bića jedva da iko shvata. Potresno
je gledati kako su institucije i društveni odnosi koje je kmetstvo
stvorilo zaboravljeni čim su prestali da postoje. Kako se brzo
menjaju situacije i ljudi! Zato ću se potruditi da ispričam kako
se u kmetstvu živelo. Govoriću ono što sam sâm video, a ne i
ono što sam čuo od drugih.
Ekonomka Uljana stoji u hodniku koji vodi do očevog kabineta
i krsti se. Ne usuđuje se ni da uđe ni da se vrati nazad.
Najzad, završava molitvu, ulazi u kabinet i jedva čujnim glasom
saopštava da su zalihe čaja na izmaku; da je šećera ostalo samo
dvadesetak funti, a da i ostalih namirnica skoro da više nema.
— Lopovi! Pljačkaši! – viče otac. A ti si uz njih!
Cela se kuća trese od njegovog glasa. A maćeha je Uljanu i
poslala zato da se na njoj izlije bes.
— Frole, pozovi kneginju; – viče otac. – Gde je ona! A kad
maćeha uđe, sačekuje je na isti način.
— I ti štitiš te pokvarenjake! – i tako dalje čitavih pola
sata, a ponekad i duže.
Onda otac počinje da proverava račune. Uz to, setio bi se i sena.
Šalje Frola da izmeri koliko je ostalo; maćehi naređuje da prisustvuje
merenju a sam računa koliko treba da ima sena u seniku.
Ispostavlja se da nedostaje prilično pudova, a Uljana ne zna
da kaže kako je potrošeno nekoliko funti nekakve namirnice.
Očev glas postaje sve strašniji. Uljana se trese. Sada na saslušanje
zovu kočijaša. I na njemu se iskaljuje bes. Otac se baca na njega
i počinje da ga tuče. Kočijaš stalno tvrdi isto: »Vaša svetlost
je izvolela pogrešiti«.
Otac ponovo računa. Ovaj put ispada da u seniku ima više
sena nego što treba. Vika se nastavlja. Sada otac grdi kočijaša što
konjima daje manje hrane nego što treba; ali ovaj se zaklinje
svim svecima da konji dobijaju dovoljno hrane. Frol se kune u
bogorodicu da kočijaš govori istinu.
Ali otac se ne smiruje. Poziva klavirštimera i pomoćnika upravitelja,
Makara i nabraja mu sve nedavne propuste i greške.
Makar se prošle nedelje napio, a i juče je svakako bio pijan
pošto je razbio nekoliko tanjira. U suštini, razbijeni tanjiri bili
su prauzrok cele uzbune. Maćeha je to ujutru saopštila ocu i zbog
toga je Uljana bila dočekana sa mnogo više grdnje nego što je
bilo uobičajeno u sličnim situacijama; zbog toga je došlo do
provere sena. Otac nastavlja da viče kako propalice zaslužuju
sve moguće kazne.
Odjednom se sve smiri. Otac seda za sto i piše: »Pošaljite
Makara sa ovom ceduljom u apsanu. Nek’ mu tamo udare sto šiba.«
U kući strava i skamenjenost.
Izbija 4 sata. Svi silazimo na ručak, ali niko nema volju
da jede. Ne diramo ni supu. Za stolom nas je desetoro. Iza svakog
stoji »violina« ili »trombon« s čistim tanjirom u rukama,
ali Makara nema.
— Gde je Makar – pita maćeha – pozovite ga.
Makar se ne pojavljuje i naredba se ponavlja. Ulazi Makar,
bled, izobličenog lica, smeten, spuštenih očiju. Otac gleda u tanjir.
Maćeha, videvši da niko nije ni načeo supu, pokušava da
nas oraspoloži.
— Zar ne mislite deco – govori na francuskom – da je supa
danas izvršna?
Mene guše suze. Posle ručka istrčavam, sustižem Makara u
hodniku i pokušavam da mu poljubim ruku, ali je on istrgne i govori,
ni prekorno ni začuđeno: »Pusti me; bog zna, kad porasteš
i ti ćeš biti takav?«
— Ne, neću nikada!
Pa ipak, moj otac nije spadao u grube spahije. Baš suprotno,
sluge i mužici smatrali su ga za dobrog gospodara. Ali ovo što
sam opisao dešavalo se svuda, često na mnogo suroviji način. Šibanje
kmetova spadalo je u dužnosti policije i vatrogasaca.
Jednom je neki spahija pitao drugoga: »Zašto se na vašem
posedu broj duša tako sporo uvećava? Vi se svakako ne starate
dovoljno da se ljudi žene.«
Nekoliko dana posle toga general se vratio u svoje selo.
Tražio je da mu se donese spisak njegovih seljaka i zabeležio
imena svih momaka koji su dostigli 18 godina i devojaka koje
su napunile 16, tojest, svih onih koji su po zakonu mogli biti
venčani. Zatim je general izdao naredbu: »Ivan da se oženi Anom,
Pavle – Parašom, Fjodor – Praskovjom« itd. Tako je odredio
pet parova. »Pet svadbi – glasilo je naređenje – treba da se obavi
u nedelju, za 10 dana.«
Lelek se razlegao kroz selo. U svakoj kući kukale su žene,
mlade i stare. Ana se nadala da pođe za Grigorija. Pavlovi stari
već su se dogovorili sa Fjodotovima u vezi s njihovom ćerkom,
koja je skoro bila stasala. Uz to, vreme je bilo za oranje a ne
za svadbe. A i kako spremiti svadbu za samo 10 dana. Na desetine
seljaka dolazilo je da razgovara sa gospodarem. Grupe žena, s
komadima finog platna u rukama, čekale su na sporednom ulazu
gospodaricu ne bi li obezbedile njenu zaštitu. Ali sve beše uzalud.
Spahija je rekao da svadbe treba da budu za 10 dana i tako je
moralo biti.
Naznačenog dana, svadbene povorke, koje su više ličile na
pogrebne, krenuše u crkvu. Žene su jaukale i naricale kao za
pokojnicima. Jednog lakeja poslaše da javi iz crkve kad se obred
završi. Međutim, lakej je ubrzo dotrčao sav ubledeo i smeten,
držeći kapu u rukama.
— Paraška se uzjogunila – javio je. Neće za Pavla. Kada
je sveštenik upitao: »Pristaješ li?« ona je glasno viknula: »Ne,
ne pristajem!«
Spahija se razjario. »Idi i reci tom grivonji, ako ne venča
Parašku arhijereju ću da prijavim da je pijandura. Kako sme
ta rđa da me ne posluša. Reci mu da ću ga oterati u manastir.
A Paraškine ću roditelje da pošaljem u stepsko selo.«
Lakej je preneo naređenje. Parašku su pritisli i pop i njeni
roditelji. Mati je molila na kolenima da ih ne upropasti. Devojka
je stalno ponavljala: »neću«, ali sve slabijim i slabijim glasom,
onda šapatom, i na kraju je sasvim ućutala. Stavili su joj venčanu
krunu. Nije se protivila. Lakej se dovukao u gospodarevu
kuću s izveštajem: »Venčaše ih!«.
Pola sata kasnije pred kapijom spahijine kuće zazvečali su
praporci svadbene povorke. Pet parova siđoše s taljiga, pređoše
dvorište i uđoše u predsoblje. Spahija ih je primio i naredio da
im se prinese po čašica votke. Roditelji su stajali iza uplakanih
kćeri i terali ih da se do zemlje klanjaju gospodinu.
Svadbe po naređenju bile su uobičajena pojava, pa su mladi
među našim slugama koji se nisu voleli a naslućivali su da će ih
naterati na venčanje sklapali kumstva. Tada je po zakonu
venčanje postajale nemoguće. Lukavstvo je obično uspevalo, ali
se jedan slučaj završio tragedijom. Krojač Andrej zavoleo je
devojku koja je pripadala susednom spahiji. Andrej je računao
da će ga otac osloboditi danka i da će on, marljivo radeći,
uspeti da uštedi novac za devojčino oslobođenje. U protivnom,
udajući se za kmeta ona bi takođe postala očeva kmetkinja. A
pošto je Andrej naslutio da bi mu mogli narediti da se venča
sa jednom našom sobaricom, odlučio je da s njom sklopi kumstvo.
Desilo se upravo ono čega su se plašili. Jednom ih pozvaše
u kabinet ocu i narediše im da se venčaju.
— Mi smo uvek spremni da ispunimo vašu volju – odgovorili
su – ali pre nekoliko nedelja mi smo zajedno kumovali. Andrej
je takođe rekao kakve su njegove namere. Završilo se tako što
su ga poslali u vojnike.
U vreme Nikolaja I još nije bilo opšte vojne obaveze kao
sada. Plemići i trgovci nisu bili obavezni da služe vojsku. Kada bi
bila objavljena nova regrutacija, spahije su bile dužne da pošalju
izvestan broj regruta. Obično su u svakom selu seljaci
sami pravili redosled, ali sluge su potpuno zavisile od volje
spahija. Ako gospodin nije bio zadovoljan slugom uputio bi ga
u vojsku i dobijao regrutsku priznanicu, koja je imala priličnu
novčanu vrednost pošto je bilo moguće prodati je nekome kome
je predstojalo da ide u vojnike.
Vojni rok je u to vreme bio grozan: trajao je 25 godina. Postati
vojnik, značilo je rastati se zauvek sa rodnim selom i najbližima
i biti u potpunoj vlasti nekakvog komandanta, kakav je
na primer bio Timofejev o kome sam već govorio. Batine, šibe,
palice, pljuštale su svaki dan. Okrutnost je prevazilazila sve
što se može zamisliti. Čak se i u kadetskim korpusima, u kojima
su se vaspitavala plemićka deca, dešavalo da se nekome dosudi
hiljadu udaraca šibom u prisustvu čitavog korpusa, zbog pušenja.
Lekar bi stajao iznad zlostavljanog dečaka i zaustavljao kažnjavanje
tek kada bi mu puls skoro prestao. Okrvavljenu žrtvu odvodili
bi u nesvesnom stanju u bolnicu. Veliki knez Mihail, načelnik
vojnih škola, brzo bi smenio direktora u čijoj školi ne bi bilo
bar jedne ili dve slične kazne u toku godine. »Nema discipline«
— rekao bi on.
Sa običnim vojnicima postupali su, naravno, još gore. Ako
bi se neko našao na vojnom sudu, presuda bi skoro uvek glasila:
propustiti kroz šibe. Tada bi u dva reda postrojili hiljadu vojnika
naoružanih veoma tankim štapovima (oni su sačuvali svoj nemački
naziv – špicruteni). Osuđenika su terali kroz špalir tri, četiri, pet
ili sedam puta, pri čemu je svaki vojnik udarao jednom. Podoficiri su kontrolisali da li vojnici tuku svom snagom. Posle jedne
ili dve hiljade udaraca žrtvu koja je pljuvala krv odnosili bi u
bolnicu, gde su je lečili samo da bi kazna mogla da se izvrši do
kraja čim se vojnik bar malo oporavi. Ako bi on izdahnuo pod
batinama, izvršenje presude se okončavalo na lešu. Nikolaj i
njegov brat Mihail behu neumoljivi. Nije bilo moguće nikaka
ublažavanje kazne.
— Proteraću te kroz stroj! Kožu ću ti skinuti batinama! – ovo
je bila uobičajena pretnja u to vreme.
Užas bi ispunio celu našu kuću kad bismo saznali da će nekoga
od služinčadi poslati u vojsku. Stavili bi mu lance i smestili
ga u pisarnicu pod stražom, da bi ga sprečili da digne ruku na
sebe. Onda bi do samih vrata pisarnice dovezli taljige i izvodili
nesrećnika u pratnji dva stražara. Oko njega bi se okupile sve
sluge. On bi se svima klanjao i molio da mu oproste sve namerne
i slučajne greške. Ako su živeli u selu, i njegovi roditelji bi došli
da ga isprate. Nesrećnik bi se roditeljima poklonio do zemlje,
a majka i rođake počele bi da nariču kao za pokojnikom: »Zašto
si nas ostavio? Ko će se brinuti o nama na tuđoj zemlji? Ko će
nas siromahe od zlih ljudi zaštititi?...«
Tako je Andreja čekalo dvadeset pet godina vojničkog argatovanja.
Sva njegova maštanja o sreći odjednom su srušena.
Sudbina jedne sobarice, Pelagije, ili Polje kako su je zvali,
bila je još tragičnija. U detinjstvu su je dali u jednu radionicu,
gde je do savršenstva naučila fini vez. U Nikoljskom su njeni
đerđefi stajali u Leninoj sobi. Ona je često razgovarala sa mojom
sestrom i maćehinom sestrom, koja je živela u istoj sobi. I razgovorom
i ponašanjem Polja je više ličila na gospođu nego na
sobaricu.
Ali i nju je zadesila nesreća. Primetila je da će uskoro postati
majka. Ispričala je sve našoj maćehi, iz koje su provalile grdnje:
»Ne želim više da imam u svojoj kući tu ništariju! Ne dozvoljavam
u svojoj kući takvu sramotu. O, bestidnica, đubre!« itd. Na Lenine
suze nisu se obazirali. Polji su odsekli kosu i poslali je da brine
o stoci. Ali, pošto je ona baš u to vreme vezla jednu divnu
bluzu, bilo joj je naređeno da rad završi u prljavoj baraci pored
maleckog prozora. Polja je završila posao i uradila još mnogo
drugih finih vezova u nadi da će dobiti oproštaj. Ali nije ga bilo.
Otac deteta, sluga našeg suseda, molio je za dozvolu da se ženi.
Ali pošto nije imao novaca, ni dozvolu nije dobio. »Plemićko
ponašanje« Poljino uzeto je kao otežavajuća okolnost. Čekala
ju je gorka sudbina. Među našim slugama bio je jedan koji je
zbog malog rasta radio kao kočijaš. Zvali su ga Filjka Krivonogi.
U detinjstvu ga je snažno udario konj i on je tada prestao da
raste. Noge su mu bile krive kao točak, stopala okrenuta na
unutra, nos slomljen i iskrivljen ustranu, a vilica unakažena.
Za tu su nakazu odlučili da udaju Polju, i udali su je silom.
Mladence su poslali u rjazansko selo da rade.
Kmetovima nisu priznavana ljudska osećanja, mislilo se da
ih čak ni nemaju. Kada je Turgenjev napisao »Mumu«, a Grigorovič
svoje priče kojima je naterao publiku da plače nad nesrećnim
kmetovima – za mnoge čitaoce to je bilo pravo otkriće. »Je
li moguće? Kmetovi vole, baš kao i mi!« – uskliknule bi sentimentalne
dame, koje su čitajući francuske romane gorko oplakivale
zlu sreću njihovih junaka i junakinja.
Obrazovanje, koje su spahije ponekad omogućavale svojim
kmetovima, predstavljalo je samo još jedan izvor nesreće. Jednom
je moj otac izabrao iz seljačke kuće jednog talentovanog dečaka
i poslao ga da se školuje za bolničara. Dečak je bio vredan i
za nekoliko godina prilično je uznapredovao. Kada se vratio kući,
moj otac je nabavio sve što je potrebno za dobru apoteku.
Smestili su je veoma lepo u jednoj od dvorišnih kuća u Nikoljskom.
Leti je »Saša doktor«, kako su ga zvali, uporno skupljao
i sušio razne lekovite trave. Za kratko vreme postao je veoma
popularan u Nikoljskom i čitavom okrugu; bolesni seljaci dolazili
su i iz susednih sela. Otac je bio veoma ponosan na uspeh
svoje apoteke. Ali to nije dugo trajalo. Jedne zime otac je došao
u Nikoljsko, ostao nekoliko dana i otputovao. Te se noći Saša-doktor
ustrelio – nehotice, kako su pričali. A pravi uzrok bio
je ljubavni slučaj. Voleo je devojku kojom se nije mogao oženiti
jer je ona bila kmetkinja drugog spahije.
Sudbina drugog mladog čoveka, Gerasima Kruglova, koga
je otac dao u moskovsku poljoprivrednu školu, bila je skoro
isto tako tužna. On je sjajno završio školu – sa zlatnom medaljom.
Direktor škole je dao sve od sebe ne bi li oca ubedio da
oslobodi Kruglova i otvori mu put na univerzitet, gde kmetove
nisu primali. »Kruglov će svakako biti znamenit čovek – govorio
je direktor – možda i ponos cele Rusije. Možete da se dičite
što ste uvideli njegove sposobnosti i dali takvog čoveka ruskoj
nauci.«
— Potreban mi je u selu – odgovarao je otac na ustrajno
zauzimanje za mladog čoveka. U stvari, uz tadašnji način vođenja
domaćinstva, od koga otac ni po koju cenu ne bi odstupio,
Gerasim Kruglov bio je potpuno nepotreban. Pošto je nacrtao
plan sela, naložili su mu da sedi u lakejskoj sobi i da s tanjirom
u rukama stoji za vreme obeda. Naravno, na Gerasima je to moralo
užasno da deluje. On je maštao o fakultetu, o naučnom radu.
Njegov je izgled odavao patnju; maćeha je pak posebno uživala
da ponižava Gerasima u svakoj pogodnoj prilici. Jednom je, u
jesen, nalet vetra otvorio kapiju. Maćeha je viknula: »Geraska,
brzo zatvori kapiju!«
To je bila poslednja kap. Gerasim odgovori: »Za to imate
nastojnika« – i ode svojim putem.
Maćeha je plačući utrčala u očev kabinet i stala da cvili:
»Vaša posluga vređa me u vašoj kući!«
Gerasima su po kratkom postupku bacili u okove i stavili
pod stražu da bi ga dali u vojnike. Rastanak starih roditelja sa
sinom bio je jedna od najpotresnijih scena koje sam ikada
video.
Ali ovaj put sudbina kao da se osvetila. Nikolaj I je umro
i vojnička služba postade manje nepodnošljiva. Izrazite sposobnosti
Gerasimove ubrzo su zapažene i za nekoliko godina on
je postao jedan od glavnih delovođa, zapravo duša jednog odeljenja
vojnog ministarstva. Desilo se da je moj otac, čovek apsolutno
pošten, koji nikada nije primao mito – i to u vreme kada
su pomoću mita svi dolazili do položaja – jednom prekršio
stroga pravila službe i dopustio grešku kako bi udovoljio svom
komandantu korpusa: svrstao je među nesposobne jednog vojnika
koji je kod »korpusnog« služio kao upravnik. Oca to samo što
nije koštalo generalskog čina koji je trebalo da mu bude dodeljen.
Glavni i jedini cilj njegove tridesetpetogodišnje službe bio je
ugrožen. Maćeha se pokrenula u Peterburg da izgladi stvar. Posle
mnogo muka, rekoše joj konačno da je ostalo jedino još da se
obrati jednom delovođi tog i tog odeljenja. Iako je on samo
glavni pisar – rekoše joj – u stvari svime upravlja i može
da učini šta želi. Ime mu je Gerasim Ivanovič Kruglov.
— Zamisli – pričala mi je kasnije maćeha – naš Geraska!
Oduvek sam znala kako su velike njegove sposobnosti. Otidoh
do njega i rekoh mu o čemu se radi, a on meni odgovori;
»Nemam ništa protiv starog kneza i učiniću sve što mogu za
njega.«
Gerasim je održao reč: napravio je povoljan izveštaj i otac
je unapređen. Konačno je mogao da obuče tako dugo željene
crvene čakšire, šinjel sa crvenom postavom i kacigu sa perjanicom.
To je ono što sam svojim očima video u detinjstvu. Slika bi
bila još crnja kada bih pričao i o onome što sam u to vreme čuo
od drugih: priče o tome kako su muškarce i žene odvajali od
porodica, prodavali ih, gubili ih na kartama ili trampili za par
hrtova, a onda ih još i selili u zabiti Rusije da bi se formirala
nova naselja; priče o tome kako su roditeljima uzimali decu i
prodavali ih surovim ili razvratnim spahijama; o tome kako su
s nečuvenom grubošću bičevani kraj konjušnice; o devojci koja
se utopila bežeći od silovanja; o starcu koji je osedeo u službi
kod gospodina, a onda se obesio pod njegovim prozorom; o
seljačkim bunama koje su Nikolajevi generali krotili bičevanjem
do smrti svakog desetog ili petog, ili potpunim pustošenjem
sela. Posle vojne egzekucije preostali seljaci krenuli bi pod prozore
da prose. Što se tiče bede koju sam tokom putovanja
video u nekim selima, naročito na feudima koji su pripadali
članovima carske porodice – to se rečima ne može opisati.
Životni san kmetova bilo je da dobiju slobodu. Ali taj je
san bio teško ostvarljiv jer je za oslobođenje trebalo platiti
spahiji pozamašnu sumu.
— Znaš – reče mi jednom otac – vaša mi se majka pojavila
posle svoje smrti. Vi, mladi, ne verujete u takve stvari,
ali to je ipak istina. Dremam ja jednom kasno noću u fotelji pored
pisaćeg stola. Odjednom, vidim, ulazi ona sva u belom, bleda,
užagrenih očiju. Kada je umirala, tvoja majka je tražila da joj
obećam da ću dati slobodu sobarici Maši. Međutim, čas zbog
ovog čas zbog onog posla, čitavu godinu nisam ispunio obećanje.
Ali eto, tvoja se majka pojavila i govori muklim glasom: »Aleksis,
obećao si mi da ćeš Maši dati slobodu, zar si zaboravio?« Bio
sam prestravljen. Skočih iz fotelje i ona nestade. Zovem ljude:
niko ništa nije video. Sledećeg dana odslužio sam opelo na grobu
i odmah pustio Mašu na slobodu.
Kad je otac umro, Maša je došla na sahranu i mi porazgovarasmo.
Tada je bila udata i veoma srećna. Brat Aleksandar je
u šali ispričao Maši očevu priču i mi je upitasmo šta ona zna o
tom priviđenju.
— Sve je to bilo jako davno, pa mogu da vam kažem istinu –
govorila je Maša – Vidim ja da je knez potpuno zaboravio na
svoje obećanje; tad se ja obukoh u belo, kao vaša mamica, i
podsetih kneza na obećanje. Nećete da se naljutite na mene?
— Ne, naravno!
Jednom, deset ili dvanaest godina posle događaja opisanih
na početku ove glave, pričao sam s ocem, u njegovom kabinetu,
o prošlosti. Kmetstvo je bilo ukinuto: otac se tužio na novo
stanje stvari, ali ne mnogo. Prihvatio je to bez naročitog
roptanja.
— Priznajte – rekoh – da ste često oštro kažnjavali sluge,
ponekad sasvim neosnovano.
— S tim se ljudima – odgovori on – drukčije nije ni moglo.
Onda se otac zavalio na naslon fotelje i zamislio se.
— To što sam ja činio – poče posle duže pauze – bile su
sitnice, ne vredi ni pominjati. Eto, onaj Sabljov: izgleda tako
blag i govori tako umilnim glasom, a šta sve nije radio
kmetovima! Koliko su puta samo pokušali da ga ubiju! Ja barem nikada
nisam dirao svoje devojke. A onaj stari đavo T. bio je takav da
su se kmetovi spremali da ga dobro osakate... A sad zdravo.
Bonne nuit!
*** IX
Krimskog rata se dobro sećam. U samoj Moskvi on se nije
mnogo osetio. Istina, u svakoj kući uveče se pravila šarpija,
ali malo toga je stizalo do ruske vojske: veći deo bio je pokraden
ili prodavan neprijatelju. Lena i druge mlade devojke pevale su
patriotske pesme; ali velike borbe koje su bile u toku nisu poremetile
uobičajeni tok društvenog života. U selima je, nasuprot
tome, rat izazvao pravu potištenost. Regrutacije su sledile jedna
za drugom. Stalno se čula kuknjava seljanki. Narod je na rat
gledao kao na božju kaznu i zato se prema njemu odnosio s
ozbiljnošću koja je predstavljala oštar kontrast lakomislenosti
koju sam kasnije video u Zapadnoj Evropi. Iako sam bio još
veoma mlad, shvatao sam dostojanstvenost uzvišenog trpljenja
sudbine kod seljaka.
Brat Nikolaj je, kao i ostali, bio obuzet ratnom groznicom i
pridružio se kavkaskoj armiji ne završivši kadetski korpus. Nikada
ga više nisam video.
Godine 1854. naša se porodica povećala: došle su dve maćehine
sestre. One su imale kuću i vinograde u Sevastopolju,
ali su sada ostale bez krova nad glavom i počele da žive sa nama.
Kada su se saveznici iskrcali na Krimu, objavili su stanovnicima
Sevastopolja da nemaju čega da se plaše i da samo treba mirno
da žive. Ali posle poraza kod Alme, svima je naloženo da se
isele što pre jer će grad biti zauzet za nekoliko dana. Konja
nije bilo dovoljno; pored toga, puteve je zakrčila vojska koja
se prebacivala na jug. Iznajmiti prevoz bilo je skoro nemoguće.
Maćehine sestre morale su usput da ostave sav imetak i dosta su
propatile dok nisu stigle u Moskvu.
Brzo sam se sprijateljio sa mlađom od sestara, tridesetogodišnjom
devojkom, koja je palila cigaretu za cigaretom dok mi je
pričala o strahotama putovanja. Sa suzama u očima govorila je
o sjajnim bojnim brodovima koji su morali biti potopljeni na
ulazu u sevastopoljski zaliv i stalno je ponavljala da ne shvata
kako će to braniti Savastopolj s kopna kada grad nema baš
nikakvo utvrđenje.
Bila mi je trinaesta godina kada je umro Nikolaj I. Kasno
uveče 18. februara policajci su po kućama delili izveštaje
sa informacijama o carevoj bolesti i pozivom stanovništvu da se u
crkvama mole za ozdravljenje Nikolajevo. A u stvari, car je već
bio mrtav i vlasti su to znale jer su Peterburg i Moskva bili
povezani telegrafom. Ali, pošto se do poslednjeg trenutka ni reč
nije čula o carevoj bolesti, vlasti su smatrale da narod treba postepeno
pripremiti. Svi smo išli u crkvu i molili se uporno.
Sutradan, u subotu, ponovilo se isto. Čak su i u nedelju
ujutro delili izveštaje o stanju carevog zdravlja. Tek smo u podne
od slugu koji su se vratili s pijace saznali o smrti imperatora.
Kad se vest konačno pronela, našu i susedne kuće zahvatila je
strepnja. Pričalo se da se narod na pijaci veoma sumnjivo ponaša,
i ne samo što ne pokazuje žaljenje, nego, nasuprot, tome,
govori opasne stvari. Odrasli su razgovarali samo šapatom, a maćeha
je stalno ponavljala: »Ah, ne pričajte pred slugama!« Sluge
su, sa svoje strane, šaputale o »slobodi« koju će im ubrzo dati.
Spahije su svakog trenutka očekivale pobunu kmetova, novu
pugačovštinu.
U to vreme su se na ulicama «Peterburga intelektualci grlili
saopštavajući jedni drugima dobru vest. Svi su predosećali da se
bliži kraj rata i teških uslova života. Pričalo se i o tome da se
Nikolaj otrovao; kao dokaz navođeno je brzo raspadanje leša.
Međutim, istina je izašla na videlo. Smrt je izazvana nešto većom
dozom nekog stimulansa koji je Nikolaj bio popio.
U provinciji su, u leto 1855. godine, napeto pratili herojsku
borbu pod Sevastopoljem za svaki aršin uništenih utvrđenja.
Dvaput nedeljno iz naše kuće je kretao kurir u sreski grad po
novine, a kada bi se vratio uzimali smo mu ih i otvarali pre
nego što bi stigao da siđe s konja. Lena i ja čitali smo ih naglas.
Vesti su brzo stizale do sobe za poslugu, odatle u kuhinju, u pisarnicu,
pa do sveštenika, a zatim do seljaka.
Sa suzama su svi primili vest o poslednjim danima Sevastopolja,
o strahovitom bombardovanju i o tome kako je naša vojska
napuštala gradove. U svim spahijskim kućama oplakivan je gubitak
Sevastopolja kao smrt bliskog rođaka, iako su svi shvatali
da će strašnom ratu uskoro doći kraj.
*** X
U avgustu 1857. godine, dođe vreme da stupim u paževski korpus
i mene odvezoše u Peterburg. Bilo mi je skoro petnaest godina.
Iz kuće sam otišao kao dečak, ali karakter čoveka formira
se znatno ranije nego što se obično pretpostavlja, i ne sumnjam
da sam bez obzira na dečji uzrast već uveliko bio ono što sam
kasnije postao. Moj ukus i sklonosti već su bili formirani.
Prvi podsticaj u razvoju dao mi je, kao što sam već rekao,
učitelj ruskog jezika. Smatram da je divan običaj, koji se već
sada nažalost gubi, da u kući bude student koji pomaže dečacima
i devojčicama u učenju čak i kada krenu u gimnaziju. Pomoć
takvog učitelja je neprocenjiva da bi se bolje savladala školska
predavanja a i da bi se uopšte proširilo znanje. Ali, još više,
na taj način u porodicu ulazi kultura. Student postaje stariji brat,
često čak i više od toga jer ima izvesnu odgovornost za uspeh
svojih učenika. A pošto se metode učenja menjaju sa svakom generacijom,
student može više da pomogne deci nego i najinteligentniji
roditelji.
Nikolaj Pavlovič Smirnov imao je izgrađen literarni ukus.
U surovo vreme nikolajevštine mnoga sasvim bezazlena dela
naših najboljih pisaca nisu mogla biti štampana. Neke druge
stvari cenzura bi tako unakazila da su gubile svaki smisao. Na
primer, u genijalnoj komediji Gribojedova pukovnika Kezonju[9]
morali su da zovu »gospodin Kezonja«, zbog čega je bio okrnjen
i smisao i neki stihovi. Prikazati pukovnika kao smešnog smatralo
se vređanjem vojske. Štampanje drugog dela tako bezazlene knjige
kao što su »Mrtve duše« nije ni dozvoljeno, a bilo je zabranjeno
da se ponovo štampa prvi deo kada je prvo izdanje bilo rasprodato.
[9] Skalozub iz »Nevolje zbog pameti«.
Mnoge pesme Puškina, Ljermontova, Alekseja Tolstoja, Riljejeva
i drugih pesnika cenzura nije puštala. Pri tom, ne govorimo
o pesmama koje su sadržale nekakvu političku misao ili
kritikovale postojeći poredak. Međutim, sve te pesme kružile su
u rukopisima. Smirnov ih je prepisivao za sebe i drugove, čak i
duža dela Gogolja i Ljermontova, a u tom sam mu poslu ja ponekad
pomagao. Kao pravi Moskovljanin on je gajio duboko poštovanje
prema piscima koji su živeli u Moskvi (neki od njih baš
u Staroj Konjušničkoj). S poštovanjem mi je pokazivao kuću grofice
Salijas (Evgenije Tur), naše bliske susetke. Što se tiče Hercenove
kuće, nju mi je Nikolaj Pavlovič pokazivao ne samo s
poštovanjem već i sa divljenjem. Kuća u kojoj je živeo Gogolj
bila je za obojicu predmet naročitog obožavanja. Iako sam kada
je Gogolj umro imao samo devet godina i još nisam bio pročitao
ni jedno njegovo delo, odlično se sećam kako je Moskvu
rastužila njegova smrt. Turgenjev je tu opštu tugu sjajno izrazio
u notici zbog koje ga je Nikolaj strpao u aps, a onda ga
prognao na selo.
»Evgenije Onjegin« je na mene ostavio bled utisak. I do
danas se više oduševljavam divnom jednostavnošću i lepotom
forme romana nego njegovim sadržajem. Ali je zato Gogolj,
koga sam čitao kada sam imao jedanaest ili dvanaest godina,
na mene snažno delovao. Svoje prve literarne eksperimente
pisao sam, podražavajući Gogolja, u humorističkom žanru, »Jurij
Miloslavskij« Zagoskina, Puškinova »Kapetanova kći« i »Kraljica
Margo« A. Dime, trajno su me zainteresovala za istoriju. Što
se tiče drugih francuskih romana, počeo sam da ih čitam tek
kada su se pojavili Zola i Dode. Od ranog detinjstva Njekrasov
mi je bio omiljeni pesnik. Mnoge njegove pesme znao sam napamet.
Nikolaj Pavlovič me je rano naveo da pišem. Uz njegovu
pomoć napisao sam dugačku »Istoriju grivenika[10]«. Smišljali
smo razne karaktere ljudi u čije ruke je dospevao grivenik.
Saša je međutim ispoljavao više lirske sklonosti. Pisao je romantične
priče i rano počeo da piše veoma melodične stihove i
to prilično lako. On bi svakako postao zapaženi pesnik da se
kasnije nije potpuno posvetio prirodnim naukama i filozofiji.
Blago nagnut krov ispod našeg prozora bio je omiljeno mesto
na kome je on tražio pesničku inspiraciju, a ja naravno nisam
mogao da se uzdržim da ga ne zadirkujem: »Gle, kraj dimnjaka
pesnik svoje stihe klepa.« Zadirkivanje se završavalo žestokom
tučom koja je Lenu bacala u očajanje. Ali, Saša nije bio zlopamtilo.
Mir bi bio brzo uspostavljen i mi smo se i dalje jako voleli.
Kod dečaka ljubav i tuča idu ruku pod ruku.
[10] Stari ruski srebrni novac od deset kopejki.
Još tada sam pokušavao da postanem novinar. Sa dvanaest
godina počeo sam da pravim dnevne novine. Papira nismo imali
mnogo i zato je moja novina bila samo na tridesetini tabaka.
A pošto -Krimski rat još nije bio počeo i otac je primao samo
»Moskovske policijske vedomosti«, nisam imao veći izbor uzora.
Zato su se moje novine sastojale od kratkih rubrika koje su
saopštavale novosti dana, slično ovom: »Išli smo u šumu. N. P.
Smirnov je nalovio drozdova.« Itd.
Međutim, ubrzo je to prestalo da me zadovoljava pa sam
1855. godine počeo da izdajem mesečni časopis u kome su se
našli Aleksandrovi stihovi, moje priče i još mnogo štošta. Sa
materijalne strane časopis je bio potpuno zbrinut, pošto je imao
*masu* pretplatnika: prvo, samog urednika-izdavača i drugo, Smirnova,
koji je čak i kada je otišao iz naše kuće redovno davao
svoju pretplatničku obavezu, tačnije – određenu količinu papira.
Zato sam drugi primerak uredno prepisivao za redovnog pretplatnika.
Kada je Smirnov otišao, zamenio ga je student medicine
N. M. Pavlov, koji mi je pomagao u pravljenju časopisa. Nabavio
je poemu jednog svog druga i, što je još važnije, uvodno predavanje
iz fizičke geografije jednog moskovskog profesora. Naravno,
predavanje se još nije nigde pojavilo – naš časopis se nipošto
ne bi srozao na to da preštampava.
Ne moram posebno da pominjem da je Saša bio živo zainteresovan
za časopis, koji je zato ubrzo postao popularan u kadetskom
korpusu. Tada je nekoliko perspektivnih mladih pisaca
zamislilo da izdaje suparnički časopis. Stvar je postajala ozbiljna.
Što se tiče poezije i priča mi smo bili u prednosti, ali
konkurenti su imali »kritičara«. A »kritičar«, koji povodom
beletrističkih dela zadire u sva moguća pitanja koja se ne mogu
drukčije razmotriti, predstavlja, kao što je poznato, dušu ruskog
časopisa. Konkurenti su imali kritičara, a mi ne! On je čak
napisao članak za prvi broj i pokazao ga mome bratu. Članak
je međutim bio pretenciozan i slab, pa je Aleksandar brzo napisao
antikritiku u kojoj je smlavio i ismejao autora; Onda je
rivalski tabor klonuo, saznavši da će se antikritika pojaviti u
našem narednom broju. Suparnici odustadoše od ideje da izdaju
časopis, a najbolji pisci iz njihovog tabora pređoše kod nas.
Trijumfalno smo objavili da smo započeli saradnju sa toliko
slavnih pisaca.
Časopis je obustavljen u avgustu 1857. godine, posle dve
godine postojanja. Odlazio sam u Peterburg, gde me je čekala
nova sredina i novi život. Sa tugom sam napuštao kuću, utoliko
više što će me rastojanje između Moskve i Peterburga odvojiti
od Aleksandra. Uz to, smatrao sam da je nesreća već to što
odlazim u vojnu školu.
** Paževski korpus
*** I
Eto, ispunio se životni san moga oca. U paževskom korpusu
pojavilo se slobodno mesto koje sam mogao da dobijem pre nego
što dostignem starosnu granicu preko koje više ne primaju.
Maćeha me je odvela u Peterburg i ja sam se upisao u korpus.
U ovoj privilegovanoj školskoj ustanovi, koja je spajala u sebi
vojnu školu sa specijalnim statusom i dvorsku školu pod patronatom
carskog dvora, vaspitavalo se svega sto pedeset dečaka,
uglavnom dece visoke dvorske aristokratije. Posle četvorogodišnjeg
ili petogodišnjeg boravka u korpusu, oni koji bi završili školu
odlazili su kao oficiri po sopstvenom izboru u neki gardijski ili
armijski puk, bez obzira na to da li je bilo slobodnog mesta ili
ne. Svake godine prvih šesnaest učenika starijeg razreda bilo
je postavljano za kamerpaževe članova carske porodice: cara,
carice, velikih kneginja i velikih knezova, što se naravno, smatralo
velikom čašću. Osim toga, mladi ljudi koji su imali takvu čast
postajali su poznati na dvoru i pružala im se mogućnost da se
kasnije nađu među ađutantima samog imperatora ili nekog od
velikih knezova. Na taj način su mogli da ostvare blistavu karijeru.
Zbog toga su se tatice i mamice sa vezama na dvoru iz
petnih žila trudile da njihova dečica dospeju u paževski korpus,
makar i na štetu drugih kandidata, koji u tom slučaju ne bi dočekali
upražnjeno mesto. Sada, kada sam se konačno našao u
paževskom korpusu, moj otac je mogao da se prepusti častohlepnim
maštanjima.
Korpus je bio podeljen na pet razreda, od kojih je najstariji
bio zvan prvi, a početni peti. Ja sam polagao ispit za četvrti
razred. Ali pošto se na kontrolnom ispitu pokazalo da ne znam
dovoljno dobro decimalne razlomke, dospeo sam umesto u četvrti
u peti razred, utoliko pre što je u četvrtom već bilo preko četrdeset
pitomaca dok su za mlađi razred jedva nakupili dvadeset.
Takva odluka veoma me je ražalostila. Ionako nisam baš rado
krenuo u vojnu školu, a sada je još trebalo da u njoj provedem
pet godina umesto četiri. Šta ću da radim u petom razredu kad
već znam sve što se tamo uči? Rekoh to inspektoru sa suzama u
očima, a on mi u šali odgovori: »Znate li Cezareve reči: bolje je
biti prvi u selu nego drugi u Rimu?« Na to vatreno odgovorih
da bih rado bio i poslednji, samo da vojnu školu završim što
pre.
— Možda ćete vremenom zavoleti korpus – primetio je
inspektor. Od tada se on prema meni odnosio sa simpatijama.
Nastavniku aritmetike, koji je takođe pokušavao da me uteši,
zarekao sam se da nikada neću ni da otvorim udžbenik za njegov
predmet: »Vi ćete mi svejedno uvek davati dvanaest« – dodao
sam. Održao sam reč. I u to vreme, kako se vidi, učenik je bio
svojeglav.
Pa ipak, sada mogu samo da budem zahvalan što su me
upisali u mlađi razred. Pošto je prve godine trebalo samo da ponavljam
već poznato, navikao sam se da lekcije učim na času,
prateći objašnjenja učitelja. Tako sam posle časova imao dovoljno
vremena da čitam i pišem koliko mi duša ište. Ispite nikada
nisam spremao. Umesto toga, u vreme koje je za to bilo
određeno obično sam nekolicini drugova naglas čitao Ostrovskog
ili Šekspira. Kada sam prešao u starije, stručne razrede, bio
sam dobro pripremljen da pratim predmete koje smo učili, iako
sam polovinu prve zime proveo u bolnici. Kao i sva deca koja
nisu rođena u Peterburgu, platio sam danak prestonici »ledenih
finskih obala«: izdržao sam nekoliko napada blažeg oblika kolere,
a na kraju me oborio tifus.
U vreme kad sam došao u paževski korpus, unutrašnji život
se u njemu kompletno menjao. Tada se cela Rusija budila iz
dubokog dremeža i oslobađala se teškog košmara nikolajevštine.
To se otrežnjenje osetilo i u našem korpusu. Da pravo kažem,
ne znam šta bi sa mnom bilo da sam se u korpusu našao godinu
ili dve ranije. Ili bi moja volja bila definitivno slomljena, ili bih
bio izbačen, bog zna sa kakvim posledicama. Na moju sreću,
1857. godine prelazna faza već je uveliko bila u toku.
Direktor korpusa bio je izvanredan starac, general Želtuhin;
ali on je samo nominalno bio starešina korpusa. Stvarni načelnik
škole bio je »Pukovnik« – Francuz u ruskoj službi, pukovnik
Žirardo. Pričalo se da je pripadao jezuitskom redu i mislim da
je to bilo tačno. U svakom slučaju, njegova taktika je bila
bazirana na Lojolinom učenju, a metod vaspitavanja preuzet
iz francuskih jezuitskih koledža.
Treba zamisliti omanjeg, sasvim mršavog čoveka upalih grudi,
crnih oštrih nemirnih očiju, kratko štucovanih brkova zbog kojih
je ličio na mačka; čoveka veoma uzdržanog i krutog, bez naročitih
intelektualnih sposobnosti, ali izrazito lukavog, despotske
prirode, spremnog da mrzi i to da jako mrzi dečaka koji se ne
prepušta potpuno njegovom uticaju, i da tu mržnju ispoljava
ne samo besmislenim šikaniranjem, već stalno, čitavim svojim
ponašanjem – gestom, osmehom, uzvikom. On nije hodao, već
kao da je klizio, a njegovi ispitivački pogledi, pri čemu nije
okretao glavu, još su više doprinosili sličnosti sa mačorom. Usne
su mu odavale hladnoću i bezdušnost čak i kada je pokušavao
da bude ljubazan. Žirardoov izraz bi postajao još oštriji kada bi
mu se usta iskrivila u osmeh nezadovoljstva ili prezira. No, i
pored toga, u ponašanju nije imao ničeg načelničkog. Na prvi
pogled, moglo bi se pomisliti da popustljivi otac razgovara sa
decom kao s odraslim ljudima. Ali, ubrzo bi se moglo osetiti da je
sve i svakoga želeo da potčini svojoj volji. Teško dečaku koji
nije bio srećan ili nesrećan, već prema tome da li mu je više
ili manje bio naklonjen pukovnik!
Reč »pukovnik« svima je stalno bila na ustima. Ostali oficiri
imali su nadimke, ali se niko nije usuđivao da Žirardou da nadimak.
Oko njega je lebdela svojevrsna tajanstvenost, kao da je bio sveznajući
i sveprisutan. I stvarno, on je po čitav dan i dobar deo
večeri provodio u korpusu. Dok bismo mi sedeli u učionicama,
pukovnik je tumarao posvuda, pregledao naše kasete otvarajući
ih sopstvenim ključevima. Noćima bi do kasno upisivao u notese
(imao ih je celu biblioteku) naročitim oznakama, raznobojnim mastilima
i u različitim rubrikama, prekršaje i zasluge dečaka.
Igre, šale, priče – sve bi namah prestalo čim bismo
primetili kako se sporo, klateći se napred-nazad, miče po
našim glomaznim salama, ruku pod ruku s nekim od svojih
ljubimaca. Jednom dečaku se osmehne, drugog oštro pogleda
u oči, preleti ravnodušnim pogledom preko trećeg i iskrivi
malo usta prolazeći pored četvrtog. Po tim pogledima svi su
znali da Žirardo prvog voli, da je prema drugom hladan,
trećeg namerno ne primećuje, a četvrtog mrzi. Ta mržnja
bila je dovoljna da izazove jezu kod većine njegovih žrtava,
tim pre što niko nije znao njen uzrok. Osetljive dečake bacali
su u očajanje i ta nema antipatija, tako rigorozno ispoljena, i
podozrivi pogledi. Nekima je njegova netrpeljivost potpuno ubijala
volju, kako je to u autobiografskom romanu »Bolesti volje«
prikazao Fjodor Tolstoj, takođe Žirardoov pitomac.
Pod upravom Žirardoa unutrašnji život korpusa bio je jadan.
U svim obrazovnim institucijama internatskog tipa novajlije
čeka maltretiranje. Oni prolaze kroz svojevrsnu kušnju. »Starci«
žele da saznaju kakva je cena novajlija. Da ne postanu doušnici?
A onda, »stare kuke« hoće da pokažu »žutokljuncima« u punom
sjaju snagu postojećeg drugarstva. Tako je u školama i u zatvorima.
Ali pod upravom Žirardoa kušnje su bile mnogo grublje
i to nisu radili drugovi iz istog već pitomci iz viših razreda,
kamerpaževi, tj. podoficiri koje je Žirardo postavio u izuzetno
privilegovan položaj. Pukovnikov sistem bio je da pušta starije
pitomce da rade šta hoće; pretvarao se da ne zna ništa o
strahotama koje su oni činili, ali zato je preko kamerpaževa
sprovodio strogu disciplinu. U Nikolajeva vremena, odgovoriti
na udarac kamerpaža, ako za to sazna uprava, značilo je naći
se među kantonistima.[11] Ako se dečak na neki način ne bi
pokoravao hirevima kamerpaža, evo kakve su bile posledice.
Dvadeset mladića starijeg razreda naoružano teškim hrastovim
lenjirima žestoko bi, uz prećutnu dozvolu Žirardoa, tuklo pitomca
koji je ispoljio nepokornost.
[11] Gubitak privilegija specijalne vojne škole, i obaveza vojničke službe.
Zato su kamerpaževi mogli da rade šta god su hteli. Samo
godinu dana pre mog dolaska u korpus, njihova omiljena zabava
bila je da novajlije okupe u jednoj sobi i poteraju ih da u
noćnim košuljama trče u krug kao konji u cirkusu. Neki kamerpaževi
su stajali u krugu, drugi izvan njega, pa su bičevima
od gutaperke nemilosrdno šibali dečake. »Cirkus« se obično
završavao gnusnom orgijom na istočnjački način. O tadašnjim
moralnim shvatanjima i razgovorima u korpusu povodom »cirkusa«,
što manje reči to bolje.
Naravno pukovnik je za sve to znao. On je organizovao
jaku doušničku mrežu i ništa se od njega nije moglo sakriti.
Ali Žirardo je bio u stanju da zažmuri pred svim smicalicama
starijeg razreda.
Korpus je, međutim, zapahnuo novi život i samo nekoliko
meseci pre mog dolaska izbila je »revolucija«. Te godine formirao
se naročiti treći razred. Mnogi su ozbiljno učili i čitali,
tako da su neki od njih kasnije postali poznati ljudi. Sa jednim
od njh, nazvaću ga fon-Šauf, upoznao sam se dok je čitao Kantovu
»Kritiku čistog uma«. Uz to, taj treći razred bio je i atletski
najrazvijeniji u korpusu; među njima je bio i izvrsni atleta
Koštov, veliki prijatelj fon-Šaufa. Treći razred nije tako poslušno
nosio jaram kamerpaževa kao njihovi prethodnici. Posledica
događaja, koji je bolje i ne pominjati, bila je velika tuča
između prvog i trećeg razreda. Kamerpaževi su bili dobro pretučeni.
Žirardo je prećutao taj događaj, ali je autoritet prvog
razreda bio podriven. Bičevi su i dalje postojali ali ih nikada
više nisu upotrebljavali. Što se tiče »cirkusa« i drugih zabava,
od njih je ostala samo priča.
Time je bilo mnogo dobijeno, ali se najmlađi razred, u kome
su bili najmanji dečaci koji su tek stupili u korpus, još uvek
morao pokoravati sitnim hirevima kamerpaževa. Imali smo prelepu
staru baštu, ali su je pitomci iz petog razreda slabo koristili.
Oni su morali da okreću vrtešku, u kojoj su sedeli kamerpaževi,
ili da dodaju kugle za boćanje. Dan-dva pošto sam
došao u korpus video sam kako u bašti stoje stvari i nisam
hteo da idem tamo već ostadoh gore. Baš sam čitao kada je
ušao riđokosi pegavi kamerpaž i naredio mi da siđem u
baštu da okrećem vrtešku.
— Neću da idem. Zar ne vidite da čitam – odgovorio sam.
Bes je iskrivio ionako ružno kamerpaževo lice. Bio je
spreman da se baci na mene. Zauzeo sam odbrambeni stav.
Pokušao je da me tuče šapkom po licu. Branio sam se kako
sam umeo. Tad on zavrljači šapku na pod.
— Dignite!
— Podignite sami! .
Takva neposlušnost bila je nečuvena drskost u korpušu.
Ne znam zašto me nije na licu mesta prebio. Bio je stariji i
jači od mene.
I sutradan i sledećeg dana dobijao sam slična naređenja
ali ih nisam izvršavao. Tada je započeo niz sistematskih sitnih
maltretiranja koja dečaka mogu da bace u očajanje. Na sreću,
ja sam uvek bio vedrog duha i odgovarao sam šalama, ili
uopšte nisam obraćao pažnju.
Osim toga, ubrzo je sve to prestalo. Počeše kiše, pa smo
veći deo vremena provodili u četiri zida. U bašti je prvi
razred pušio prilično slobodno, ali u zgradi je kao soba za
pušenje služila »kula«. Bila je veoma čista, a kamin je goreo
po ceo dan.
Kamerpaževi su surovo kažnjavali svakog dečaka koga bi
uhvatili sa cigaretom, a sami su stalno sedeli pokraj vatre,
pušili i ćaskali. Njihovo omiljeno vreme za pušenje bilo je
posle deset sati uveče, kada bi ostali već legli da spavaju.
Sedeljka u »kuli« trajala bi do pola dvanaest, a da bi se
sačuvali od iznenadne posete Žirardoa terali su nas da stražarimo.
Naizmenično su dizali iz kreveta učenike petog razreda,
u parovima, i terali ih da tumaraju po stepenicama do pola
dvanaest, da bi alarmirali ako se pojavi pukovnik.
Odlučili smo da stavimo tačku na ta noćna dežurstva. Naše
pripreme su dugo potrajale; pitali smo starije razrede za savet
kako da postupimo. Konačno je stigao njihov odgovor: »Odbijte
da stražarite, a ako vas kamerpaževi počnu tući, što će se
najverovatnije desiti, skupite se u što veću gomilu i dozovite
Žirardoa. On naravno sve zna, ali tada će biti primoran da
ukine sedeljke«. Na pitanje da li bi to bilo »cinkarenje«, poznavaoci
pitanja časti odgovorili su negativno jer se kamerpaževi
prema nama i nisu ophodili kao prema drugovima. Te noći
trebalo je da stražare neka »stara kuka« Šahovski i jako
plašljivi novajlija Seljanov, koji je govorio tankim glasom kao
devojčica. Prvo su pozvali Šahovskog, on je odbio i ostaviše ga
na miru. Onda su dva kamerpaža prišla Seljanovu koji je
ležao u krevetu, a pošto je i on odbio, stadoše žestoko da ga
šibaju kožnim naramenicama. Šahovski je probudio nekoliko
drugova koji su spavali kraj njega i svi zajedno otrčaše do
Žirardoa.
Ja sam takođe bio u krevetu kad su mi prišla dva kamerpaža
i naredila mi da odem da stražarim. Odbio sam. Onda oni
dohvatiše dva para naramenica (odeću smo morali pedantno da
složimo na stolicu pored kreveta; naramenice na vrhu, a kravatu
popreko) i počeše njima da me udaraju. Sedeo sam u krevetu
i branio se mlatarajući rukama. Već me je stiglo nekoliko
jakih udaraca kada se razlegao povik: »Prvi razred kod pukovnika!«
Nemilosrdni napadači su se odjednom smirili i brzo
počeli da sređuju moje stvari.
— Pazite, nemojte ništa da kažete pukovniku! – šaptali su.
— Složite kravatu po propisu – šalio sam se, iako su, mi
leđa i ruke brideli od udaraca.
Šta je Žirardo razgovarao sa prvim razredom nismo saznali;
ali nam je sutradan, kada smo se postrojili da siđemo
u trpezariju, pukovnik održao govor, sav neraspoložen. Rekao
je kako je žalosno što su kamerpaževi napali dečaka, koji je
bio u pravu što je odbio da ih posluša. I to koga! Novajliju,
tako slabašnog dečaka kao što je Seljanov! Celom korpusu se
smučio taj licemerni govor.
Ne treba ni dodavati da je na noćna dežurstva bila stavljena
tačka. Bio je ujedno zadat konačni udarac sistemu »šikaniranja«
novajlija.
Taj je događaj takođe naneo udarac autoritetu Žirardoa
koji je sve to primio k srcu. Prema našem razredu, a prema
meni naročito, počeo je da se ponaša veoma netrpeljivo (slučaj
sa vrteškom bio mu je svakako prenet) i to je pokazivao u
svakoj pogodnoj prilici.
Prve zime često sam ležao u bolnici. U decembru sam oboleo
od tifusa. U toku bolesti direktor i lekar su se prema meni
odnosili sa očinskom brigom. Posle tifusa imao sam niz jakih
i mučnih napada gastritisa. Prilikom svojih svakodnevnih obilazaka,
Žirardo mi se polupodrugljivo obraćao na francuskom:
»Gle, baškari se u bolnici mlad čovek, jak kao novi most«.
Jednom ili dva puta odgovorio sam šalom, ali me je konačno
razljutila pakost neprekidnog ponavljanja jednog istog.
— Kako se usuđujete tako da govorite! – viknuo sam.
»Zamoliću doktora da vam zabrani ulazak u ovo odeljenje«. I
tako dalje u istom tonu.
Žirardo tad ustuknu korak-dva. Njegove crne oči sevnuše;
tanke usne se još više stisnuše. Najzad, izusti: »Uvredio sam vas?
Tako znači? Dobro, u sali za rekreaciju imamo dva topa.
Želite dvoboj?«
— Uopšte se ne šalim – nastavio sam – i kažem vam
da neću više da trpim vaše aluzije.
Pukovnik od tada nije više ponavljao svoje šale. Samo me
je streljao zlobnijim pogledima nego ranije.
Svi su pričali o Žirardoovom neprijateljstvu prema meni,
ali ja nisam obraćao pažnju. Najverovatnije je moja ravnodušnost
još više pojačavala pukovnikovo osećanje.
Čitavu polovinu godine on nije hteo da mi da epolete, koje
obično novajlije dobijaju mesec ili dva po dolasku, čim steknu
nekakvu predstavu o službi u aktivnim jedinicama. Ali ja sam
bio sasvim srećan i bez tog ukrasa. Konačno se jedan oficir,
najbolji frontaš u korpusu, ponudio da me obuči. Kada se uverio
da ja, po propisu, umem da izvedem sve veštine, odlučio je da
me predloži Zirardou, ali pukovnik je odbio jednom, pa drugi
put, tako da je to oficir primio kao ličnu uvredu. I kada ga je
direktor jednom upitao zašto ja nemam epolete, bez okolišenja
je odgovorio: »Dečko sve zna, ali pukovnik ne da«. Zbog toga
me je, najverovatnije posle direktorove intervencije, Žirardo
ispitao i još istog dana dobih epolete.
Pukovnikov uticaj već je bio ozbiljno narušen. Menjao se
kompletan karakter korpusa. Čitavih dvadeset godina Žirardo
je sprovodio u školi svoj ideal: da pažići budu brižljivo očešljani
i ondulirani, kao dvorjani Luja XIV. Uče li paževi nešto ili
ne – to ga nije interesovalo. Pukovnikovi miljenici behu oni
koji su u toaletnim neseserima imali mnoštvo raznoraznih četkica
za nokte i bočice s parfemima, oni čiji su »lični« mundiri bili
najbolje sašiveni i koji su umeli da izvedu najgraciozniji *salut
oblique*. Žirardo je često organizovao probe dvorskih ceremonija.
Za tu bi priliku jednog paža umotavali u crveni pamušni prekrivač.
Time je predstavljao kraljicu za vreme *baise-main.* Dečaci
su ranije kao sveti čin obavljali ceremoniju ljubljenja ruke kobajagi
kraljice i povlačili se uz elegantni naklon u stranu. Ali sada
su se čak i oni koji su na dvoru bili veoma vešti klanjali graciozno
kao medvedi, tako da opšti kikot nije mogao da zamre
a Žirardo bi besneo. Ranije su se paževi, koje su kolmovali kad
su ih vodili na svečane prijeme u dvor, trudili da što bolje
sačuvaju svoje lokne i posle ceremonije; sada su dečaci po
povratku iz dvora trčali pod česmu da isprave kosu. Počeli
su da se podsmevaju ženstvenom izgledu.
Naći se na dvorskoj svečanosti, da bi tamo stajao kao
dekoracija, nije se više smatralo milošću već svojevrsnim kulukom.
Paževi, koje su ponekad vodili na dvor da se igraju
sa malim velikim knezovima, zapaziše jednom kako jedan od
knezova prilikom igre uvija svoju maramu tako jako da što
bolnije udara. Jedan od paževa je tada isto to uradio i namlatio
knežića tako da je ovaj grunuo u plač. Žirardo je bio užasnut, iako
je vaspitač velikog kneza, stari sevastopoljski admiral, pažića
čak pohvalio.
U korpusu se, kao i u drugim školama, pojavila nova težnja
za učenjem. Ranijih godina paževi su verovali da će ovako ili
onako dobiti ocene koje su im potrebne da odu u gardu. Zato
prvih godina ništa nisu radili; tek su u poslednja dva razreda
počinjali nešto da uče. Sada su već i mlađi razredi učili veoma
dobro. Moralni duh se takođe potpuno izmenio, u poređenju sa
onim što je bilo nekoliko godina ranije. Jedan ili dva pokušaja
da se vaskrsne prošlost završili su se skandalima koji su dospeli
čak do peterburških salona. Žirardo je morao da dâ ostavku.
Dozvolili su mu ipak da ostane u starom samačkom stanu u
zgradi korpusa, tako da smo ga kasnije često viđali kako ogrnut
šinjelom prolazi udubljen u misli; to najverovatnije behu tužne
misli, jer pukovnik je sigurno osuđivao nova strujanja koja su
se brzo formirala u korpusu.
*** II
Cela Rusija pričala je o prosvećivanju. Pošto je sklopljen
mir u Parizu a stega cenzure malo popustila, počelo je vatreno
da se raspravlja o problemu vaspitavanja. Omiljene teme za
rasprave u štampi, među prosvećenim ljudima, čak i u otmenim
salonima bile su neprosvećenost naroda, prepreke koje su i do
tog doba stajale pred onima koji su želeli da uče, nedostatak
škola u selima, zastarele metode predavanja, i kako sve to prevladati.
Prve ženske gimnazije otvorene su 1857. godine. Program
i nastavnički kadar bili su više nego dobri. Kao nekom čarolijom
pojavilo se mnoštvo učitelja i učiteljica, koji ne samo što su
se potpuno predali poslu nego su ispoljili i izuzetne pedagoške
sposobnosti. Njihovi radovi dobili bi počasno mesto u zapadnoj
literaturi, samo da su bili poznati van granica svoje zemlje.
U paževskom korpusu takođe se osetio novi duh. Sa retkim
izuzecima sva tri mlađa razreda želela su da uče. Da bi još
pojačao tu želju inspektor Vinkler (obrazovani artiljerijski pukovnik,
dobar matematičar i napredan čovek) smislio je veoma
dobar plan. Za mlađe razrede pozvao je najbolje nastavnike,
umesto ranijih nesposobnih. Vinklerovo mišljenje bilo je da samo
najbolji učitelji mogu na najbolji način uputiti početnike u
prve pojmove. Tako je za nastavu elementarne algebre u četvrtom
razredu Vinkler pozvao odličnog matematičara i rođenog pedagoga
kapetana Suhonjina. Ceo razred odmah se zaludeo matematikom.
Usput da kažem, kapetan je predavao i prestolonasledniku Nikolaju
Aleksandroviču, pa je ovaj dolazio u paževski korpus jednom
nedeljno da prisustvuje časovima algebre kapetana Suhonjina.
Carica Marija Aleksandrovna bila je obrazovana žena i mislila
je da će možda kontakt sa vrednim dečacima i njenog sina
privoleti da uči. Prestolonaslednik je sedeo u klupi sa ostalima
i, kao i svi, odgovarao na pitanja. Ali, za vreme časova Nikolaj
Aleksandrovič je uglavnom crtao (nimalo loše) ili pričao šapatom
oko sebe smešne priče. Bio je dobroćudan i nežan dečko, ali
površan i u učenju i u druženju.
Za peti razred inspektor je pozvao dvojicu izuzetnih ljudi.
Jednom je sav blistajući ušao u naš razred i saopštio da nas je
zadesila zavidna sreća. Veliki znalac klasične i ruske literature
profesor Klasovski – reče nam Vinkler – pristao je da nam
predaje rusku gramatiku i vodiće nas iz razreda u razred svih pet
godina, do same mature. Isto će što se tiče nemačkog jezika
raditi još jedan univerzitetski profesor – Beker, bibliotekar carske
javne biblioteke. Vinkler je izrazio nadu da ćemo biti mirni u
razredu, pošto se te zime profesor Klasovski ne oseća dobro.
Imati tako dobrog nastavnika suviše je zavidna šansa da bi se
smela olako propustiti.
Vinkler nije pogrešio. Bili smo veoma ponosni što će nam
predavati univerzitetski profesori. Istina, u »Kamčatki«[12] je vladalo
mišljenje da »kobasičara« treba pripitomiti, ali je opšte mišljenje
razreda bilo da se obojici profesora pokloni poverenje.
[12] »Magareća klupa«.
»Kobasičar« je odmah stekao naše poštovanje. U razred je
ušao visok čovek, velikog čela i dobrih pametnih očiju, sa iskrom
humora u pogledu, i rekao nam savršeno pravilnim ruskim jezikom
da namerava da podeli razred u tri grupe. U prvoj će biti
Nemci koji znaju jezik, od kojih će najviše zahtevati. Drugoj
grupi predavaće gramatiku, a kasnije i nemačku književnost prema
predviđenom programu. U treću grupu,dodao je sa prijatnim
osmehom, ući će Kamčatka. »Od njih ću zahtevati samo da u
toku časa prepišu iz knjige po četiri reda koje odredim. Kad
prepiše svoja četiri reda, Kamčatka sme da radi šta hoće, pod
jednim uslovom: da ne smeta ostalima. Ja vam obećavam da
ćete za pet godina naučiti delimično nemački jezik i književnost.
Pa, ko će u grupu Nemaca? Vi, Štakelberg? Vi, Lamsdorf? Možda
neko od Rusa isto hoće? A ko će u »Kamčatku«? Petorica ili
šestorica koji nisu znali ni slovca nemački, smestili su se na
zasebno poluostrvo. Oni su savesno prepisivali svoja četiri reda
(u starijim razredima dvanaestak do dvadesetak redova), a
Beker je dobro birao tekstove i bio pažljiv prema učenicima,
pa su posle pet godina »Kamčaćani« zaista imali nekakvu predstavu
o nemačkom jeziku i književnosti.
Ja sam se priključio Nemcima. Saša me je u pismima ubeđivao
da učim nemački, na kome ne samo što je napisana bogata
literatura već i postoji prevod svake knjige koja ima naučni
značaj, pa sam se i sam latio tog jezika. Tada sam prevodio i
proučavao jedan, sa stanovišta jezika težak, poetski opis oluje.
Po savetu profesora naučio sam konjugacije, priloge i predloge
i počeo da prevodim. To je odličan metod za učenje jezika. Beker
mi je, pored toga, preporučio da se pretplatim na jedan jevtin
nedeljni ilustrovani časopis. Ilustracije i kratke pričice podsticale
su na čitanje.
Pri kraju zime zamolio sam Bekera da mi da »Fausta«. Čitao
sam ga u ruskom prevodu, a pročitao sam i divnu novelu »Faust«
Turgenjeva i sada sam žudeo da veliko delo upoznam u originalu.
— Ništa nećete razumeti – reče mi Beker sa blagim osmehom –
to je više filozofsko delo. Ipak mi je doneo malu knjigu
kvadratnog oblika sa stranicama požutelim od vremena. Faustova
filozofija i melodičnost stihova potpuno su me obuzele. Počeh
od prelepe uzvišene posvete i ubrzo sam čitave strane znao napamet.
Faustov monolog u šumi dovodio me je do ekstaze, naročito
stihovi u kojima govori o shvatanju prirode:
> »Erhabner Geist, du gabst mir, gabst mir alles,
> Warum ich bat. Du hast mir nicht umsonst
› Dein Angesicht im Feuer zugewendet...«[13]
[13] »Duše najuzvišeniji, dao si mi, dao si mi sve što sam molio. Nisi mi uzalud
svoje lice u vatri okrenuo...«
I sada to mesto na mene snažno deluje. Svaki stih postepeno
mi je postao dragocen prijatelj. Ima li većeg estetskog
zadovoljstva nego čitati stihove na delimično poznatom jeziku?
Sve tada biva pokriveno svojevrsnom lakom koprenom koja
tako priliči poeziji. Reči tada čuvaju prefinjeni, uzvišeni smisao:
dok kada znamo kolokvijalni jezik paraju sluh i odstupaju od
umetnički izražene slike. Melodija stihova tada je naročito
pristupačna.
Prvi čas Vl. Ing. Klasovskog predstavljao je pravo otkrovenje.
Imao je blizu pedeset godina; nižeg rasta, energičnih pokreta,
sa očima iz kojih su iskrili mudrost i sarkazam i visokim čelom
pesnika. Kad je došao na prvi čas, tiho nam je rekao da ne
može glasno da govori jer ga muči zapuštena bolest, pa nas je
zamolio da sednemo bliže. Klasovski je primakao stolicu u prvom
redu stolova a mi smo se okupili uz njega kao roj pčela.
Trebalo je da nam predaje gramatiku, ali umesto dosadnog
predmeta čuli smo nešto sasvim drugo. Naravno, on jeste predavao
gramatiku, ali čas bi upoređivao biline[14] sa stihovima Homera
ili iz Mahabharate, čiju nam je lepotu dočaravao iz ruskog
prevoda; čas bi ubacivao neku Šilerovu strofu ili pravio sarkastične
opaske povodom neke savremene predrasude. Onda je opet sledila
gramatika, pa zatim nekakva široka poetska ili filozofska
generalizacija.
[14] Ruske epske narodne pesme.
Naravno, nismo sve razumevali i promicalo nam je dublje
značenje mnogo čega; ali zar se očaravajuća moć učenja ne
sastoji baš u tome da nam ono stalno otvara nove horizonte?
Još ne razumemo sve, ali nas privlači da idemo dalje ka onome
što je u početku izgledalo samo kao nejasna kontura... Neki
od nas su se naslanjali drugima na leđa, a neki su stajali pored
Klasovskog. Svima su oči sjaktale. Žudno smo upijali njegove
reči. Kako se bližio kraj časa profesorov glas je slabio, ali smo
zato još pažljivije slušali, prigušivši disanje. Dešavalo se da
inspektor proviri kroz vrata da osmotri kako radimo sa novim
profesorom, ali bi se ugledavši mnoštvo nepomičnih slušalaca
udaljio na prstima. Čak je i Daurov, uopšte nemirna priroda,
držao oči prikovane za Klasovskog, kao da hoće da kaže: »Aha,
znači takav si!« Nepomično je sedeo čak i izgubljeni slučaj
Klejnau, Kavkazac sa nemačkim prezimenom. U srcima većine
plamtelo je nešto dobro i uzvišeno, kao da se pred nama
otvarao novi svet čije postojanje do tada nismo ni naslućivali.
Klasovski je na mene imao ogroman uticaj, koji se vremenom
još pojačao. Vinklerovo predviđanje da ću na kraju krajeva
ipak zavoleti školu ostvarilo se.
Zapadna Evropa, a verovatno i Amerika, ne znaju za takav
tip učitelja koji je nama u Rusiji dobro poznat. Nema kod nas
značajnih stvaralaca ili stvarateljica u književnosti ili društvenom
životu koji prvi podsticaj u svom razvoju ne duguju nastavniku
književnosti. U svakoj školi, svuda, postojao je bar jedan takav
učitelj. Svaki nastavnik ima svoj predmet, a između različitih
predmeta ne postoji veza. Jedino nastavnik književnosti, koji se
rukovodi samo opštim crtama programa i slobodno ga ispunjava
prema svom nahođenju, ima mogućnost da poveže sve humanističke
nauke, da ih uopšti univerzalnim filozofskim pogledom
na svet i na taj način u srcima mladih slušalaca pobudi težnju ka
višem idealu. U Rusiji taj zadatak prirodno pripada nastavniku
ruske književnosti. Pošto on govori o razvoju jezika, o najstarijem
epu, o narodnim pesmama i muzici, a zatim o savremenoj
beletristici i poeziji, o naučnim, političkim i filozofskim strujama
koje se u njoj odražavaju – dužan je da uvodi opšte pojmove
o razvoju ljudskog uma koji se parcijalno izlažu u svakom zasebnom
predmetu.
Isto bi trebalo činiti i u nastavi prirodnih nauka. Nije
dovoljno samo poučavati iz fizike i hemije, astronomije i meteorologije,
zoologije i botanike. Kako god da je planirana nastava
prirodnih nauka u školama, učenicima treba govoriti o
filozofiji prirode, treba ih upućivati u opšte ideje o prirodi, po
uzoru, na primer, na Humboltove zaključke u prvom delu
»Kosmosa«. Filozofija i poetika prirode, metode egzaktnih nauka
i najšire razumevanje života prirode moraju ući u nastavu. Nastavnik
geografije bi najbolje mogao da ispuni takav zadatak,
ali onda su potrebni potpuno drukčiji predavači tog predmeta
u srednjim školama i potpuno drukčiji profesori na katedrama
za geografiju na univerzitetima.
Jedan drugi učitelj savladao je naš bučni razred na potpuno
drukčiji način. To je bio učitelj krasnopisa, poslednja rupa na
pedagoškoj svirali. Ako se prema »jezičarima« tj. nastavnicima
francuskog i nemačkog nije gajilo naročito poštovanje, još ga je
manje bilo za učitelja krasnopisa Eberta, nemačkog Jevrejina.
On je postao pravi mučenik. Drskost prema Ebertu paževi su
smatrali za poseban štos. Verovatno se samo siromaštvom može
objasniti što nije napustio časove u korpusu. Naročito su se
loše prema učitelju ponašali »seniori« koji su se zaglavili u petom
razredu po dve pa i tri godine bez nade da se mrdnu. Ali, bilo
kako bilo, Ebert je s njima sklopio ugovor: po jedna ludorija
na čas, ne više. Na žalost, moram da priznam da mi nismo baš
uvek časno poštovali dogovor.
Jednom je jedan obitavalac daleke »Kamčatke« umočio
sunđer u mastilo, posuo ga kredom i zavitlao ga na mučenika
krasnopisa. »Eberte, hvataj!« – viknuo je, smejući se glupavo.
Sunđer je pogodio Ebertovo rame. Mutna masa pljusnula mu je
u lice i isprskala košulju.
Bili smo ubeđeni da će ovaj put Ebert izaći iz razreda i
požaliti se inspektoru; ali on je izvadio maramicu, obrisao se
i rekao: »Gospodo, samo jedna šala, ne više.« »Košulja je upropašćena« –
dodao je muklim glasom i nastavio da ispravlja
nečiju svesku.
Sedeli smo postiđeni i zabezeknuti. Zašto se on, umesto da
nas tuži, pre svega setio dogovora? Simpatije razreda su odjednom
prešle na učiteljevu stranu.
— Napravio si svinjariju! – počeli smo da grdimo druga.
On je siromašan čovek, a ti si mu upropastio košulju!
Krivac je odmah ustao i krenuo da se izvinjava.
— Učiti treba gospodo, učiti! – tužno je odgovorio Ebert.
I više ništa.
Posle toga razred se naglo umirio. Sledećeg časa kao po
dogovoru većina je marljivo ispisivala slova i pokazivala sveske
Ebertu. On je sav blistao i bio srećan tog dana.
Taj je događaj na mene duboko delovao i ostao u neizbrisivom
sećanju. I danas sam zahvalan tom izuzetnom čoveku za
njegovu lekciju.
Sa učiteljem crtanja Gancom nikada nismo mogli da uspostavimo
mir. On je uporno »upisivao« one koji su zbijali šale
na njegovom času. Prema našim shvatanjima on nije imao pravo
da se tako ponaša; kao prvo, zato što je bio samo učitelj crtanja,
a drugo i glavno, što nije bio pošten čovek. Za vreme časa na večinu
uopšte nije obraćao pažnju, jer je popravljao crteže samo
onima koji su kod njega uzimali privatne časove ili mu poručivali
crteže za ispit. Nismo imali ništa protiv drugova koji su naručivali
crteže. Naprotiv, smatrali smo da je sasvim prirodno da
učenici koji nisu imali smisla za matematiku, ili nisu imali dobru
memoriju da bi učili geografiju, pa su iz tih predmeta imali
slabe ocene – imaju pravo da naruče pisaru dobar crtež ili
topografsku kartu ne bi li dobili »punih dvanaest« i time popravili
opšti uspeh. Samo dva najbolja učenika nisu morala
to da rade. Ali samome učitelju ne priliči – mislili smo – da
radi crteže po narudžbini. A kad već to radi, onda neka lepo
trpi galamu i naše ludorije. Ali Ganc nas je umesto da se povuče
tužio posle svakog časa i sa svakim časom je sve više i više
»zapisivao«.
Kada smo prešli u četvrti razred i počeli da se osećamo
kao punopravni građani korpusa odlučili smo da savladamo
Ganca.
— Sami ste krivi što se on kod vas toliko pravi važan –
govorili su nam stariji drugovi. »Mi smo ga držali na lancu.«
Onda smo rešili da ga i mi ukrotimo.
Jednom su dvojica iz našeg razreda, odlični drugovi, prišli
Gancu sa cigaretama u rukama i zatražili vatre. Naravno to je
bila samo šala: nikome nije padalo na pamet da puši u razredu.
Prema našim shvatanjima Ganc je jednostavno trebalo da kaže
nevaljalcima: »Gubite se!« On ih je umesto toga upisao u dnevnik
i obojica su bila strogo kažnjena. To je bila kap koja je prepunila
čašu. Odlučili smo da Gancu napravimo cirkus. To je značilo
da čitav razred naoružan lenjirima koje je pozajmio od starijih
paževa počne da bubnja po stolovima sve dok se učitelj ne
pokupi napolje.
U ostvarivanju zavere postojale su ipak neke teškoće. U
našem razredu bilo je dosta maminih maza koje bi obećale da
će se pridružiti demonstraciji ali bi se u odsudnom trenutku prepale
i popišmanile. Tada bi učitelj mogao da se žali na ostale.
Istovremeno, mislili smo da u ovakvim poduhvatima jedinstvenost
znači sve, pošto je kazna, ma kakva bila, uvek lakša kada je trpi
ceo razred nego manjina.
Teškoću smo prebrodili pravim makijavelističkim lukavstvom.
Utanačili smo da na signal Gancu svi okrenu leđa i počnu
da lupaju lenjirima koji će za tu svrhu biti spremni na stolovima
iza. Tako mamine maze ne bi uplašila Gancova pojava.
Ali, šta će biti signal? Razbojnički zvižduk, kao u pričama, povik,
pa ni kijanje nisu dolazili u obzir. Ganc bi odmah prijavio onog
koji je zviznuo ili kinuo. Trebalo je smisliti bezvučni signal. Odlučili
smo da neko ko dobro crta odnese Gancu crtež. Signal će
biti kad se taj vrati i sedne na svoje mesto.
Sve se sjajno odvijalo. Njesadov je odneo crtež i Ganc ga
je popravljao nekoliko minuta što nam se učinilo kao večnost.
No eto, Njesadov se najzad vratio, zastao na trenutak, pogledao
nas i onda seo... Odjednom je ceo razred okrenuo učitelju leđa;
lenjiri su jezivo zagrmeli po stolovima. Neki su nadglasavajući
treštanje vikali »Ganc, marš napolje«! Buka je bila zaglušujuća.
Svi su razredi znali da je Ganc dobio svoju porciju. On je ustao,
prozborio nešto i najzad otišao. Utrčao je oficir. Buka se nastavljala.
Onda je uleteo niži inspektor, a za njim i inspektor. Galama
u tren prestade. Poče kažnjavanje.
— Najstariji u pritvor! – naredio je inspektor – Pošto sam
ja bio prvi učenik u razredu, a time i najstariji odvedoše me u
samicu. Zbog toga nisam video šta je bilo dalje. Pojavio se
direktor. Gancu rekoše da pokaže kolovođe, ali on nije mogao
nikoga da navede.
— Oni su mi svi okrenuli leđa i počeli da prave buku – odgovorio
je. Tada su ceo razred poveli dole. Mada se telesno
kažnjavanje više uopšte nije primenjivalo u našem korpusu, ovog
puta su išibali dvojicu paževa – one koji su tražili od Ganca
da im zapali cigarete. Šibe su bile opravdavane tvrdnjom da je
gužva u razredu napravljena kao odmazda za prvo kažnjavanje
tih nevaljalaca.
To sam sve saznao deset dana kasnije kada su mi odobrili
da se vratim u razred. Izbrisali su me sa počasne table, što me
nimalo nije rastužilo. Ali moram da napomenem da mi se deset
dana bez knjiga u samici prilično odužilo. Da prekratim vreme
spevao sam grubim stihovima odu u kojoj je veličano slavno
delo četvrtog razreda.
Naravno, mi postadosmo junaci korpusa. Čitavih mesec dana
posle toga pričali smo drugim razredima o našim podvizima i
dobijali pohvale zato što smo sve izveli jedinstveno tako da nikoga
nisu posebno uhvatili. Onda su se odužile nedelje do Božića...
Ceo razred bio je bez raspusta, po kazni. Ipak, pošto smo ostali
svi zajedno te smo dane proveli veoma veselo. Mamine maze
dobijale su čitave korpe sa poslasticama. Oni koji su imali neku
paricu kupovali su brda kolačića. Glavno smo jeli pre ručka,
a slatko posle. Uveče bi drugovi iz drugih razreda prokrijumčarili
slavnom četvrtom razredu gomilu voća.
Ganc više nije zapisivao; ali bilo je gotovo i sa crtanjem.
Niko nije hteo da uči crtanje kod te prodane duše.
*** III
Saša je u to vreme bio u Moskvi, u kadetskom korpusu.
Revnosno smo se dopisivali. Dok sam bio kod kuće morali smo
da se odreknemo dopisivanja jer je otac smatrao da je njegovo
pravo da otvara sva pisma koja stižu u naš dom i ubrzo bi okončao
svaku nekonvencionalnu prepisku. Sada smo u pismima mogli
do kraja da raspravljamo o čemu god hoćemo. Postojala je samo
jedna teškoća – kako doći do para za poštanske troškove. Ubrzo
smo se ipak izveštili da pišemo tako sitno da nam neverovatna
gomila stvari stane u jedno pismo. Aleksandar je u tome bio
sjajan. Uspevao je da strpa po četiri štampane strane na jedan
list običnog poštanskog papira. I pored toga, njegova mikroskopska
slova mogla su se čitati lako kao jasni nonparel. Velika je
šteta što su ta pisma koja sam čuvao kao svetinju nestala. Žandari
su ih pokupili prilikom pretresa kod brata. .
U prvim pismima uglavnom smo pričali o sitnicama iz života
u korpusu, ali ubrzo je prepiska postala ozbiljnija. Moj brat
nije umeo da piše o trivijalnostima. U društvu bi živnuo tek kada
bi započeo ozbiljniji razgovor i žalio se da oseća »fizički bol
u glavi«, kako je govorio, kada se nalazi među ljudima koji
brbljaju o glupostima. Saša je snažno uticao na moj razvoj i
podsticao me da napredujem. S tom namerom pokretao je jedno
za drugim filozofska i naučna pitanja; slao mi je u pismima čitave
naučne disertacije, pobuđivao me, savetovao mi da čitam i učim.
Kako sam srećan što sam imao takvog brata, koji me je uz to
još i žarko voleo. Njemu više od svega i više od svih dugujem
za svoj razvoj.
Ponekad mi je, na primer, savetovao da čitam pesme i slao
mi u pismima duge odlomke, pa čak i cele poeme Ljermontova,
A. K. Tolstoja i td. koje je pisao po sećanju. »Čitajte poeziju,
od nje čovek postaje bolji«, pisao mi je. Kako sam se često
kasnije sećao te napomene i uveravao se u njenu istinitost!
Čitajte poeziju, od nje čovek postaje bolji! Saša je i sam bio
pesnik i umeo je da napiše iznenađujuće melodične stihove. Ali
reakcija protiv umetnosti koja se pojavila kod omladine početkom
šezdesetih godina, a koju je Turgenjev prikazao u »Očevima i
deci«, navela je Sašu da s potcenjivanjem gleda na svoje pesničke
pokušaje. Potpuno su ga zaokupile prirodne nauke. Moram ipak
da kažem da moj omiljeni pesnik nije bio onaj na koga je
melodičnošću stihova i sklonošću filozofskim temama podsećao
moj brat. Omiljeni Aleksandrov pesnik bio je Venevitinov, a moj
Njekrasov. Istina, stihovi Njekrasova često nisu melodični, ali
oni su nalazili put do mog srca time što su branili »ponižene
i povređene«.
»Čovek mora da ima određeni cilj u životu – pisao mi je
brat – bez cilja, život i nije život.« Savetovao mi je da odredim
cilj za koji ima smisla živeti. Bio sam tada premlad da bih
ga pronašao, ali kao zov, nešto neodređeno, maglovito, »dobro«
već je ključalo u meni, mada ja sam nisam mogao da odredim
šta će biti to »dobro«.
Otac nam je davao sasvim mali džeparac. Ja nikada nisam
imao toliko para da mogu da kupim bar jednu knjigu. Ali ako
bi dobio nekoliko rubalja od tetaka, Aleksandar nikad ni kopejku
nije trošio za sebe lično, već je kupovao knjige i slao mi ih.
Saša je bio protiv haotičnog čitanja. »Svako kad počinje da čita
knjigu mora imati pitanje koje treba da razreši« – pisao mi je.
Ipak, ja tada nisam tačno ocenio značaj te primedbe. Sada ne
mogu bez čuđenja da se setim ogromne količine knjiga, ponekad
sasvim specijalizovanog sadržaja, koje sam tada pročitao iz svih
oblasti, a prvenstveno iz istorije. Nisam gubio vreme na francuske
romane od trenutka kada ih je Aleksandar odlučno ovako
ocenio: »Glupi su, u njima se ljudi vređaju ružnim rečima«.
Glavna tema naše prepiske bio je naravno problem Weltanschaung-a –
izgradnje pogleda na svet. U detinjstvu mi nismo
bili religiozni. Vodili su nas u crkvu, ali u maloj seoskoj crkvi
mnogo jače deluje patos naroda nego sama služba. Od svega što
sam čuo u crkvi, samo su dve stvari na mene ostavile utisak:
čitanje dvanaest jevanđelja na veliki četvrtak i molitva Jefrema
Sirina, koja je zaista prelepa, i zbog jednostavnosti i zbog dubine
osećanja. Puškin je nju, kao što je poznato, preneo u stihove:
> Владыка дней моих! дух праздности уньпой,
> Дюбоначалия, змеи сокрытой сей,
> И Празднословия не дай ауше моей...[15]
[15] »Gospodaru dana mojih! uzaludnost čamotna, vlastoljublje – ta potuljena
zmija – i prazne reči, ne daj da obuzmu dušu moju...«
Kasnije, u Peterburgu, bio sam nekoliko puta u katoličkoj
crkvi, ali me je tamo porazila teatralnost i nedostatak iskrenog
osećanja. Takav utisak postao je još jači kada sam video
prostodušno verovanje nekih penzionisanih poljskih vojnika ili
seljančica koje su se molile u zabačenom ćošku. Bio sam i u
protestantskoj crkvi, no na izlasku uhvatih sebe kako šapućem
Geteove stihove:
> Bewundrung von Kindern und Affen,
> Wenn euch darnach Gaumen steht;
> Doch werdet ihr nie Herz zu Herzen schaffen,
> Wenn es euch nicht von Hercen geht.[16]
[16] »Divljenje dece i majmuna, ako vam je to po ukusu; ipak, srce srcu nećete
približiti ako vam to iz srca ne krene.«
Aleksandar se u to vreme sa uobičajenim žarom zanosio
protestantizmom. Pročitao je Mišleovu knjigu o Serveu i izgradio
ličnu veru po uzoru na tog slavnog antitrinitaristu. Moj brat
je sa puno entuzijazma proučio Augzburšku deklaraciju, prepisao
je i poslao mi je. Tada su naša pisma bila preplavljena razmišljanjima
o blagodeti, kao i citatima iz poslanica apostola
Pavla i Jakova. Slušao sam svoga brata ali me teološke besede
nisu naročito zanimale. Kada sam se oporavio od tifusa počeo
sam da čitam potpuno drukčije knjige. Lena je tada već bila
udata; živela je u Peterburgu, pa sam subotom uveče svraćao
kod nje. Njen muž je imao uzornu biblioteku, u kojoj je bilo
enciklopedista i najboljih dela savremenih francuskih filozofa.
Zaronio sam u te knjige. Bile su zabranjene, pa nisam smeo da
ih nosim u korpus, ali sam zato subotom do duboko u noć čitao
enciklopediste, Volterov »Filozofski rečnik«, dela stoika, naročito
Marka Aurelija. Beskonačnost vasione, uzvišenost i poetika
prirode, i njen večno pulsirajući život – vršili su na mene sve
veći uticaj, a večitost života i harmonija prirode dovodile su me
do ushićenja za kojim žude mladi ljudi. Istovremeno sam kod
svojih omiljenih pesnika nalazio uzor da izrazim probuđenu
ljubav i veru u progres, koji mladost čine lepom i čiji trag osećamo
kroz ceo život.
Istovremeno, Aleksandar je stigao do Kantovog kriticizma.
U njegovim pismima pojavilo se: »relativnost predstava«, »predstave
u vremenu i prostoru i samo u vremenu« itd. Kako je
rastao značaj teme, rukopis je postajao sve mikroskopskiji. Ali
ni tada, a ni kasnije kada smo čitave sate razmatrali Kantovu
filozofiju, brat nije uspeo da me preobrati u pristalicu filozofa
iz Kenigsberga.
Omiljene oblasti postale su mi egzaktne nauke: matematika,
fizika i astronomija.
Godine 1858. još pre pojave besmrtnog Darvinovog dela,
profesor zoologije na Moskovskom univerzitetu K. F. Rulije štampao
je tri predavanja o transformizmu. Moj brat se odmah zainteresovao
za ideju o promenljivosti vrsta, ali se nije zadovoljavao
nepotpunim dokazima već je počeo da se bavi izučavanjem
specijalizovanih radova o nasleđu i sličnom. U pismima mi je
izlagao glavne činjenice, ali i svoje zaključke i sumnje. Pojavom
»Porekla vrsta« nisu razrešene njegove nedoumice u vezi sa
nekim specifičnim problemima. Knjiga je pokrenula niz novih
pitanja, koja su ga podstakla da se time bavi još marljivije.
Kasnije smo razmišljali – i to je trajalo mnogo godina – o različitim
pitanjima koja se tiču mutacija u vrstama, o mogućnosti
prenošenja tih mutacija nasleđem i njihovog jačanja. Ukratko,
interesovale su nas teškoće u teoriji prirodnog odabiranja koje
su nedavno bile izložene u naučnom sporu Spensera i Vajsmana,
u Galtonovim istraživanjima i u radovima savremenih neolamarkista.
Zahvaljujući svom filozofskom i kritičkom duhu Aleksandar
je odmah primetio koliko su za teoriju promene vrsta značajna
ova pitanja, koja su prevideli mnogi naučnici.
Moram takođe da pomenem privremeni izlet u oblast političke
ekonomije. Godinâ 1858. i 1859. u Rusiji su svi pričali
o političkoj ekonomiji. Predavanja o protekcionizmu i slobodnoj
trgovini privlačila su masu slušalaca. Vatreno, mada ne i zadugo,
za ekonomska pitanja zainteresovao se i Aleksandar, koga »Poreklo
vrsta« tada još nije potpuno apsorbovalo. Poslao mi je
da pročitam kurs Žana Batista Seja. Međutim, pročitao sam samo
nekoliko glava: tarife i bankarske operacije nisu me mnogo
zanimale. Međutim, Aleksandar se svim ovim temama toliko oduševljavao
da je čak i maćehi pisao o njima, pokušavajući da
je zainteresuje za sistem carina. Kasnije smo u Sibiru ponovo
čitali ta pisma. Smejali smo se kao deca kada smo naišli na
jedno u kome se Saša gorko jadao zbog maćehine nesposobnosti
da se zainteresuje čak i za tako goruća pitanja i besneo zbog
tupoglavog piljara koga je hteo da prosveti na ulici. Sa bezbrojnim
znacima uzvika Saša je pisao: »Nećeš verovati, iako
je prodavac, taj se tikvan prostački ravnodušno odnosio prema
tarifnim problemima!«
Svakog leta polovina paževa odlazila je na logorovanje u
Petergof. Međutim, dva mlađa razreda bila su toga oslobođena.
Tako sam dve godine raspust provodio u Nikoljskom. Napustiti
korpus, putovati železnicom u Moskvu i videti se tamo sa Aleksandrom,
bilo je za mene tolika sreća da sam jedva čekao taj
dan. Ali jednom me je u Moskvi dočekalo veliko razočaranje.
Aleksandar nije položio ispit i morao je da ponavlja razred.
U stvari, on i jeste bio suviše mlad za stručne razrede, no
otac se ipak veoma razljutio i nije nam dozvolio da se viđamo.
To me je veoma rastužilo. Nismo više bili deca i nakupilo se dosta
toga što smo želeli da ispričamo jedan drugome. Pokušao sam
da izmolim odlazak kod tetke Sulime, nadajući se da ću u njenoj
kući videti svog brata, ali odlučno sam bio odbijen. Posle očeve
druge ženidbe bilo nam je zabranjeno da odlazimo kod majčinih
rođaka.
Tog proleća naša moskovska kuća bila je puna gostiju.
Svako veče sobe za primanje bile su jarko osvetljene, svirao
je orkestar, poslastičar je pravio sladoled i kolače, a karte su se
u velikoj sali igrale do duboko u noć. Lutao sam besciljno po
blještavim sobama i bio nesrećan.
Jedne noći, posle deset sati, neki sluga dade mi znak i
šapnu da izađem u hol. Izađoh. »Idite u sobu za poslugu –
šapnu mi stari upravitelj Frol – tamo je Aleksandar Aleksejevič.«
Protrčao sam kroz dvorište, brzo sam ustrčao na trem do
sobe za poslugu. U velikoj polumračnoj sobi za ogromnim stolom
ugledah Aleksandra.
— Saša moj dragi, otkud ti? – Bacismo se jedan drugome
u zagrljaj. Od uzbuđenja neko vreme nismo mogli da progovorimo.
— Tiše! Još će da vas čuju! – prošaptala je kuvarica Praskovja,
brišući suze kraičkom kecelje. »Jadni siročići! Da je
samo vaša mamica živa!...«
Stari Frol takođe je stajao pognute glave; njegove su oči
žmirkale.
— Slušaj Peća, nikom ni reči; čuješ nikome – reče mi. A
Praskovja je Aleksandru postavila na sto dubok tanjir sa kašom.
Pucajući od zdravlja, Saša poče da priča o svemu i svačemu,
jedući istovremeno kašu. Tanjir se praznio. Jedva sam uspeo
da saznam od Saše kako se pojavio tako kasno. Tada smo živeli
u blizini Smoljenskog bulevara, nekoliko koraka od kuće u kojoj
je umrla mati; kadetski korpus nalazio se na drugom kraju
Moskve, sedam vrsta daleko.
Saša je na svoje mesto pod pokrivač stavio lutku napravljenu
od odeće, onda se neprimetno spustio kroz prozor »kule«
i prepešačio svih sedam vrsta.
— Zar se nisi plašio da prolaziš pustarama oko korpusa? –
pitao sam.
— Čega da se plašim. Zar kerova što su nasrnuli na mene;
pa ja sam ih razdražio. Sutra ću da ponesem bajonet.
U međuvremenu dolazili su kočijaši i ostale sluge. Uzdisali
su gledajući nas, sedeli su pored zida i povremeno se došaptavali
da nam ne smetaju. A mi smo zagrljeni presedeli do ponoći
i pričali o maglinama i Laplasovoj hipotezi, o sastavu materije,
o sukobu papstva i carstva za vreme Bonifacija VIII i slično.
S vremena na vreme utrčao bi neki sluga govoreći:
— Pećice, idi, pojavi se u sali, oni su već ustali od karata,
mogu da primete da te nema.
Molio sam Sašu da ne dolazi sledeće noći ali se on
ipak pojavio posle okršaja sa psima, protiv kojih je bio poneo
nož. Potrčao sam još brže nego prethodnog dana kad su me
pozvali u sobu za poslugu. Saša se ovaj put deo puta vozio
fijakerom. Prethodne noći jedan sluga dao mu je novac dobijen
od gostiju koji su igrali karte, jedva ga ubedivši da uzme. Saša
je uzeo nešto sitnine za kočijaša i zato je sada stigao ranije.
Mislio je da dođe i sledećeg dana, ali pošto su naši susreti
mogli slugama da stvore nevolje odlučili smo da se rastanemo
do jeseni. Iz kratkog zvaničnog pisma koje sam dobio
sutradan saznao sam da su njegovi noćni pohodi ostali neotkriveni.
Da su u korpusu za to saznali kazna bi bila strašna. Jezivo
je čak i pomisliti na to. Šibanje pred celim korpusom do gubitka
svesti, kada jadnika na čaršavu odnesu u bolnicu, a onda ražalovanje
u kantoniste – sve je u to vreme bilo moguće.
Ništa manje ne bi stradale sluge da je otac saznao za naša
viđenja. Ali oni su umeli da čuvaju tajnu i nisu odavali jedni
druge. Svi su znali za Aleksandrove posete, ali se niko ni
reči nije izleteo pred nekim od naših. Iz cele kuće samo smo
oni i ja znali o susretima.
*** IV
To je ujedno bila godina mojih prvih iskustava u proučavanju
narodnog života. Ona me je za korak približila našim
seljacima i pokazala ih u novom svetlu, a kasnije mi je dobrodošla
u Sibiru.
Svake godine u julu, na dan Kazanske majke božije –
crkvene slave u Nikoljskom, bio je veliki vašar. Pristizali su
trgovci iz obližnjih gradova, okupljalo se nekoliko hiljada seljaka
iz sela udaljenih i po četrdesetak vrsta. Nikoljsko bi tada
dva dana vrvelo od naroda. Te je godine Aksakov štampao
svoje izvanredno istraživanje ukrajinskih vašara. Saša, čije je
bavljenje političkom ekonomijom dostiglo vrhunac, predložio mi
je da načinim statistički opis našeg vašara da bi se videlo koliki
je promet. Prihvatio sam predlog i, na svoju veliku radost, posao
sam obavio veoma uspešno. Moji izračunci prometa, koliko sada
mogu da se setim, zasluživali su isto poverenje kao i rezultati
mnogih statističkih istraživanja.
Naš vašar trajao je nešto duže od jednog dana. Uoči crkvene
slave vašarski trg vrveo je od života. Na brzinu je građen
dugačak red nadstrešnica, ispod kojih su prodavani cic, konac,
trake i razne druge potrepštine za seoska domaćinstva. U veliko
kameno spremište donošeni su stolovi, stolice i klupe pa se ono
pretvaralo u krčmu. Pod je posipan sjajnim žutim peskom. Napravljene
su tri nove birtije, koje su izdaleka privlačile pažnju
seljaka brezovom metlom nataknutom na dugačku motku. Zapanjujuće
brzo nicali su redovi manjih dućančića u kojima se
prodavalo posuđe, čizme, medenjaci i razne sitnice. Na jednom
kraju vašara u zemlju su ukopavane poljske kuhinje. U ogromnim
kazanima kuvali su se celi ovnovi i kaše od prosa i heljde. Tu su
pripremali šći i kašu za ceo vašar. Oko podne, ni jednim od
četiri puta koji vode u selo nije se moglo proći od krda stoke,
seljačkih taljiga i kola, natovarenih zemljanim posuđem, bačvama
sa katranom, žitom.
Večernje je u našoj crkvi bilo izuzetno patetično. Služilo
ga je desetak popova i đakona iz svih okolnih sela. A crkvenjaci
koje su pojačali mladi trgovački pomoćnici, pevali su
baš kao arhijerejski pojci u Kalugi. Crkva je bila dupke puna.
Svi su se usrdno molili. Trgovci su se međusobno nadmetali
brojem i veličinom sveća postavljenih ispred ikona, ne bi li
promet bio življi. U crkvi je bila velika gužva, tako da se
oni koji su stigli kasnije nisu mogli probiti do oltara. Zbog
toga su bez prestanka od vrata ka oltaru iz ruke u ruku prelazile,
zavisno od imućnosti molioca debele ili tanke, bele ili
žute sveće. Oni koji su ih pružali šaputali su: »Našoj zaštitnici,
presvetloj kazanskoj majci božjoj«, »svetom Nikolaju«, »Frolu
i Lavru«. Ili samo uopšteno »svim svetim«.
Ubrzo posle večernja počinjala je pijaca. Potpuno sam se
predao poslu: zapitkivao sam stotine ljudi o ceni dovezene robe.
Na moje čuđenje, posao je dobro napredovao. Naravno, i ja sam
bio pitan: »Šta će ti to?« »Da nije za matorog kneza. Jel’ hoće
da poveća vašarski porez?« Ali moja ubeđivanja da »Stari knez«
nema pojma i da neće ništa znati (on bi, naravno, smatrao za
veliku sramotu što se njegov sin bavi takvim popisom) razbijala
su sve sumnje. Brzo sam naučio kako da pitam. Posle pola
tuceta čaja popijenog u krčmi sa dućandžijom (kako bi se moj
otac zgrozio kada bi to saznao), sve bi bilo sređeno. Za moj
posao zainteresovao se i nikoljski starosta, Vasilij Ivanov, mlad
lep seljak, pametnog lica i svilenkaste svetlosmeđe brade.
— Ako ti treba za školu onda radi to, a posle će možda
i nama koristiti – primetio je, i govorio seljacima kako je sa
mojim pitanjima sve u redu.
Ukratko rečeno, tovar je bio utvrđen prilično precizno.
Međutim, trgovina koja je počela sutradan, zadavala mi je
neke teškoće. Prodavci tkanina ni sami nisu znali koliko su
prodali. Na dan crkvene slave seljanke su bukvalno okupirale
dućane. Svaka je već prodala malo domaćeg platna i sada kupuje
trake, cic, cvetnu maramu sebi za glavu, vratnu maramu za
muža i sitne poklone za stare i dečicu, koji su ostali kod kuće.
Što se tiče seljaka koji su prodavali posuđe, medenjake, stoku
ili kudelju, oni su (a naročito starice), brzo procenjivali vrednost.
— Dobro si prodala, bakice? Pitao sam.
— Greh bi bio da se žalim. Zašto da ljutim boga! Već
sam skoro sve prodala.
I, od malih suma koje su mi govorili, u mojoj beležnici su,
u celini, narastali računi od desetina hiljada rubalja. Samo je
jedna tačka ostala nerazjašnjena. Na žarkom suncu stajale su
stotine žena. Svaka je na prodaju donela parče domaćeg lanenog
platna, ponekad veoma finog. Desetine kupaca ciganskih lica
i divljih očiju muvale su se kroz gomilu kupujući lan. Te pogodbe
mogao sam da odredim samo približno uz pomoć Vasilija
Ivanova.
Nisam se tada udubljivao u svoj ogled, već sam se jednostavno
radovao što je on uspeo. Ali su zdrav razum i moć brzog
shvatanja, koje sam u ta dva dana zapazio kod ruskih seljaka,
ostavili na mene snažan utisak. Kasnije, kada smo se bavili revolucionarnom
propagandom u narodu, često sam se čudio što
drugovi koji su bili mnogo demokratskije vaspitavani nego ja
nisu umeli da se približe seljacima i radnicima. Pokušavali su da
se prilagode narodnom govoru, upotrebljavajući puno takozvanih
»narodnih« reči, ali su time svoj govor činili još nerazumljivijim.
Kada govoriš ili pišeš za narod tako nešto nije potrebno.
Ruski seljak dobro razume inteligentnog čoveka ako on govor
ne počinje stranim rečima. Seljak ne razume apstraktne pojmove
samo ako nisu objašnjeni jasnim primerima. Uopšte gledano,
uverio sam se iskustvom da nema problema iz oblasti prirodnih
nauka ili sociologije koji ne bi mogao da bude sasvim razumljiv
seljacima, i uopšte seoskom stanovništvu u bilo kojoj zemlji. Potrebno
je samo da vi sami jasno razumete ono o čemu pričate
i da govorite jednostavno, polazeći od jasnih primera. Osnovna
razlika između obrazovanog i neobrazovanog čoveka je u tome
što neobrazovan ne može da prati lanac zaključivanja. On shvata
prvo, možda i drugo, ali ga već treće zamara ako još ne vidi
konačni zaključak kome težite. Uostalom to se može često sresti
i kod obrazovanih ljudi.
Poneo sam još jedan utisak iz tog mladalačkog rada, mada
mi je tek kasnije postao sasvim jasan. To će najverovatnije iznenaditi
mnoge čitaoce. Mislim na duh jednakosti, koji je sasvim
konkretno izražen ne samo kod ruskih seljaka već uopšte kod
seoskog stanovništva svih zemalja. Mužik se može ropski pokoravati
spahiji ili policijskom činovniku; on se bezuslovno podređuje
njihovoj volji, ali neće ih zato smatrati višim ljudima.
Trenutak kasnije isti će seljak razgovarati sa gospodinom kao
sa ravnim, ako se povede razgovor o senu ili o lovu. U svakom
slučaju, kod ruskog seljaka nisam nikada zapazio onu poniznost
koja je postala druga priroda malog činovnika dok govori o
svom šefu, kao i lakej o svom gospodaru. Seljak se prilično lako
pokorava sili, ali joj se ne divi.
Tog leta vratio sam se iz Nikoljskog u Moskvu na neuobičajen
način. U to vreme železnička pruga između Kaluge i Nikoljskog
još nije postojala, već je bio nekakav Kazjol,[17] koji je držao neku
vrstu poštanske diližanse između dva grada. Naši, naravno,
nikada nisu putovali na taj način: za to su imali svoje konje i
kola. Ali mi je otac, da bi maćehu spasao dvostrukog putovanja,
polušaljivo predložio da putujem diližansom, »na Jarcu«. S
radošću sam prihvatio taj predlog. Maćeha me je dovezla do
Kaluge, a odatle sam nastavio Kazjolovim tarantasom. U kočiji
nas je bilo samo četvoro: veoma debela postarija trgovkinja, ja
i još trgovac i jedan zanatlija na prednjem sedištu. Putovanje je
bilo divno. Prvo, putovao sam sâm (bila mi je tek šesnaesta godina),
a drugo, trgovkinja je natrpala za trodnevno putovanje
ogromnu korpu sa namirnicama i sve vreme me nutkala raznoraznim
kolačima i voćem.
[17] Igra reči: ime Kazjol, jarac i mesto pored kočijaša.
Ali u sećanje mi se najviše urezalo jedno veče. Zaustavili
smo se kod konačišta u nekom velikom selu. Stara trgovkinja je
za sebe naručila samovar, a ja sam krenuo da lutam ulicama.
Pažnju mi je privukla jedna aščinica i ja uđoh unutra. Za stolovima,
zastrtim belim čaršavima, sedeli su seljaci i ispijali
čaj. Naručih i ja dva.
Sve je za mene bilo novo. Selo nije bilo gospodsko već su
u njemu živeli državni kmetovi – relativno imućni, pošto je
u selu bilo razvijeno tkanje. Za stolovima je tekao tih i miran
razgovor, samo bi se ponekad razlegao smeh. Neko me je upitao
odakle sam i kuda idem, i ubrzo započeh razgovor sa desetak
seljaka o letini, vremenu, o senu. Onda su počeli da mi postavljaju
razna pitanja. Seljaci su želeli da čuju sve o Peterburgu,
a naročito o vestima koje su se pronosile da je blizu sloboda.
Zapahnulo me je neko naročito toplo osećanje jednostavnosti,
srdačnosti i svesti o jednakosti, osećanje koje sam uvek kasnije
imao kada sam bio među seljacima. Ništa se specijalno nije dogodilo
te večeri, tako da se pitam vredi li uopšte da je pominjem.
Pa ipak, topla tamna noć koja se spustila na selo, mala krčma,
tihi razgovor seljaka, njihova radoznala zapitkivanja o stotinu
stvari izvan kruga njihovog svakodnevnog života – sve je to
učinilo da mi je od tada skromna aščinica postala privlačnija od
svakog bogatog, otmenog restorana.
*** V
Naš korpus je preživljavao burna vremena. Kada je Žirardo
penzionisan, na njegovo mesto došao je jedan od naših oficira,
kapetan B. U celini on je bio dobar čovek, ali je uvrteo u glavu
da ga mi nećemo poštovati onako kako dolikuje njegovom visokom
položaju. I tako je kapetan počeo da nam uteruje veće poštovanje
i divljenje prema njegovoj personi. Počeo je da tlači najstariji
razred za svaku sitnicu. A što nam je izgledalo još gore, posegnuo
je za našim »slobodama«, čiji se začetak gubio u tmini vremena.
Ta naša prava bila su mala, ali su nam bila veoma dragocena.
Zbog toga je naš korpus nekoliko dana »buntovao«. Usledila
je kazna za sve, a iz korpusa su bila isključena dvojica kamerpaževa,
naši ljubimci.
Onda je taj kapetan počeo da ulazi u učionice u kojima smo
sat pre nastave pripremali lekcije. Smatrali smo da smo u
učionicama oslobođeni kontrole glavne uprave, pošto smo tu pod
nadzorom glavnog inspektora. Veoma nas je pogodilo to upadanje
u razred i ja jednom glasno rekoh kapetanu da je tu mesto
razrednom inspektoru. Zbog te drskosti presedeo sam nekoliko
nedelja u samici. Mene bi sigurno izbacili da inspektor i njegov
pomoćnik, čak i naš stari direktor, nisu zaključili da sam rekao
glasno ono što su oni i sami govorili međusobno.
Tek što su se završila ta uzbuđenja, normalni tok nastave
ponovno je bio prekinut smrću udovice carice-majke.
Sahrane visokih ličnosti uvek se organizuju izuzetno raskošno
i patetično, što na narod snažno deluje. Caričino telo je bilo
prebačeno iz Carskog Sela, gde je umrla, u Peterburg. Sa železničke
stanice provezli su ga glavnim ulicama do Petropavlovske
tvrđave. Sanduk je pratila cela carska porodica, viši dostojanstvenici,
desetine hiljada činovnika i bezbroj raznih udruženja.
Napred su išle stotine sveštenika i hor crkvenih pevača. Sto
hiljada gardista bilo je postrojeno duž ulica. Hiljade ljudi u
svečanoj odeći učestvovalo je u procesiji, pratilo pogrebne kočije
ili išlo ispred njih. Na svakoj raskrsnici pevana je litija. Zvonjava
crkvenih zvona, pojanje ogromnih horova, izmešani zvuci
spojenih vojnih orkestara – sve je to trebalo da sugeriše narodu
kako ogromna masa oplakuje smrt carice.
Dok je kovčeg stajao u sabornoj crkvi Petropavlovske tvrđave,
paževi su takođe stajali kraj njega danonoćno na straži. Tri
kamerpaža i tri dvorske dame neprestano su dežurali kraj sanduka
postavljenog na visokom katafalku, a dvadesetak paževa
stajalo je na platformi, na kojoj su dva puta u toku dana služena
opela u prisustvu cara i cele njegove porodice. Zbog toga su
svake nedelje odvozili u tvrđavu gotovo pola našeg korpusa. Smenjivali
smo se svaka dva sata, pa danju nije bilo teško dežurati.
Ali grozno je bilo ustajati noću i oblačiti se u dvorsku odeću, a
onda prolaziti kroz mračna i sumorna dvorišta do saborne
crkve, uz zavijajuću zvonjavu satova na kulama. Obuzimala me
je jeza dok sam tada pomišljao na zatočene tu negde u ruskoj
Bastilji. »Ko zna – mislio sam – možda ću se jednom i ja naći
među njima« .
Sahrana nije protekla bez događaja koji je mogao imati
ozbiljne posledice. Iznad kovčega, ispod kupole saborne crkve,
bio je postavljen ogroman baldahin ovenčan pozlaćenom krunom.
Od nje, prema četiri velika pilastra koji su držali kupolu,
spuštao se grimizni plašt postavljen hermelinom. To je izazivalo
snažan utisak; ali mi, paževi, ubrzo otkrismo da je zlatna
kruna bila napravljena od kartona i drveta, da je samo niži
deo plašta od kadife a gornji od crvenog sukna a da su umesto
hermelina stavili beli porhet sa našivenim veveričjim repićima.
Štitovi sa grbovima, pokriveni krepom, takođe su bili kartonski.
Ali narod, koji su uveče puštali da prolazi pored katafalka da
poljubi zlatni brokat koji je pokrivao sanduk, nije imao vremena
da prepozna porhetni hermelin i kartonske štitove.
Za vreme opela članovi carske porodice, kao što sleduje,
stajali su s upaljenim svećama, koje su gasili posle poznatih
molitvi. Jednom je neki od malih velikih knezova, videvši kako
»veliki« gase sveće okrećući ih naopako, uradio isto to i nehotice
zapalio crni krep koji se iza spuštao sa štita. Za tren su štit i
papirna tkanina goreli. Veliki plameni jezik uspeo se uz teške
nabore kobajagi hermelinskog plašta.
Opelo je prekinuto. Svi su užasnuto gledali taj vatreni jezik
koji se sve više i više podizao prema kartonskoj kruni i drvenom
ramu koji je držao celu dekoraciju. Počeše da padaju parčići
zapaljene tkanine, preteći da zapale crne velove na damama.
Aleksandar II bio je smeten samo trenutak, ali se brzo sabrao.
»Treba izneti kovčeg« – naredio je. Kamerpaževi su istog
trena prekrili sanduk zlatnim brokatom i svi priđoše da ga
podignu. Ali se tada ogromni plameni jezik raspada na sitne plavičaste
plamičke koji krenuše po dlačicama tkanine. Postepeno i
oni zgasnuše u prašini i čađi koja se nakupila gore.
Ne znam da kažem u šta sam se više bio zagledao: u plazeći
vatreni jezik ili veličanstvene vitke figure tri dvorske dame koje
su stajale pored kovčega. Crni čipkani velovi spuštali su im
se niz leđa, a dugi šlepovi pogrebnih haljina pokrivali su stepenice
katafalka. Ni jedna se nije pomerila. Stajale su kao prelepi
kipovi. Samo su u očima jedne od njih – Gamaleje, zasijale suze
kao biserje. Ona je bila rodom Ukrajinka, a bila je jedina prava
lepotica među svim dvorskim damama.
U korpusu se sve okrenulo naglavačke. Predavanja su prekinuta.
Mi koji smo se vraćali sa dežurstva u tvrđavi bili smo u privremenom
smeštaju. Pošto nije bilo šta da se radi, smišljali smo
razne nestašluke. Tako smo u sobi otvorili ormar u kome se
nalazila izvanredna kolekcija modela životinja, namenjenih časovima
prirodopisa. Istinu govoreći, to je bila njihova zvanična
namena, ali nam ih nikada nisu pokazivali. Zato smo odlučili
da iskoristimo modele. Od lobanje koju smo našli u ormaru
napravili smo utvaru da bi noću plašili svoje drugove i oficire.
Životinje smo razmestili u razne smešne položaje i grupe: majmuni
su jahali na lavovima, ovce su plesale sa leopardima, a žirafe
sa slonovima itd. Najgore je bilo to što je u korpus došao
pruski princ koji je prisustvovao sahrani (izgleda baš onaj
koji je kasnije postao car Fridrih). Naš direktor nije odoleo da se
pohvali divnim pedagoškim kolekcijama i poveo je gosta do zoološkog
ormara. Čim je ugledao našu zoološku klasifikaciju, pruskom
princu se izdužilo lice i on se brzo okrenuo. Direktor se skamenio
od užasa; izgubio je moć da artikuliše glasove i samo je mlatarao
rukom u pravcu morskih zvezda smeštenih u staklenim kutijama
pored ormara. Prinčeva svita se pravila kao da ništa ne primećuje
i samo je krišom bacala poglede na neobičnu zbirku. A
mi smo se iz sve snage upinjali da se ne zakikoćemo.
*** VI
Školski život dečaka u Rusiji potpuno se razlikuje od
zapadnoevropskog. Kod nas su mladići na univerzitetu ili u vojnoj
školi bili živo zainteresovani za socijalna, politička i filozofska
pitanja. Istina, od svih škola paževski korpus predstavlja najmanje
pogodnu osnovu za takav razvoj, ali su u to doba opšteg
buđenja progresivne ideje prodrle i do njega i obuzele neke od
nas. To nam, uzgred rečeno, nije smetalo da aktivno učestvujemo
u smicalicama i drugim nestašlucima.
U četvrtom razredu zainteresovala me je istorija. Na osnovu
beleški sastavljenih na časovima, i uz pomoć knjiga (Saša mi je
naravno poslao Lorencovu opštu istoriju) napisao sam za sebe
kurs istorije srednjeg veka. Sledeće godine zainteresovala me
je borba papske i svetovne vlasti za vreme Bonifacija VIII i Filipa
IV; žarko sam poželeo da dobijem dozvolu da radim u
biblioteci da bih proučavao taj veliki sukob. To, međutim, nije
bilo u skladu sa pravilima: učenici srednjih škola tamo nisu imali
pristup. Međutim, dobri Beker je uklonio sve prepreke; odobren
mi je pristup u hram. Mogao sam da zauzmem mesto na jednom
od crvenih somotskih divančića, ispred jednog od stočića, koji
su tada činili nameštaj čitaonice. Pošto sam se upoznao sa udžbenicima,
a zatim i sa knjigama kojih je bilo u našoj biblioteci, prešao
sam na izvore. Latinski nisam znao ali sam ubrzo otkrio bogate
izvore na staronemačkom i starofrancuskom. Arhaične forme
i izražajnost jezika francuskih anala pružali su mi veliko estetsko
zadovoljstvo. Preda mnom se ukazalo potpuno novo društveno
uređenje; saznao sam za nepoznat, složen svet. Od tog vremena
naučio sam da cenim istorijske izvore više nego moderne radove.
Iz ovih drugih stvarni život opisanog perioda potisnut je jednostranim
pristupom, a često i formulom koja je u modi. Primetiću
takođe da ništa toliko ne podstiče intelektualni razvoj kao samostalna
istraživanja. Ovi mladalački radovi puno su mi kasnije
pomogli.
Na žalost, bavljenje istorijom morao sam da prekinem kada
sam prešao u drugi (pretposlednji) razred. Paževi su za dve
godine morali da pređu ono što se u drugim vojnim školama
radilo u tri stručna razreda. Zato je moralo puno da se radi.
Prirodne nauke, matematika i osnove vojnih nauka potisnule su
istoriju u drugi plan.
U drugom razredu počeli smo ozbiljno da se bavimo fizikom.
Imali smo izuzetnog nastavnika Čaruhina – pametnog, sarkastičnog,
koji je mrzeo bubanje i želeo je da naučimo da *mislimo,*
a ne samo da učimo činjenice napamet.
Bio je dobar matematičar i posebno je insistirao na algebarskoj
analizi u fizici. Uz to, posedovao je zadivljujući dar da
objasni osnovno značenje svakog fizičkog zakona i fizičkih pribora,
ne gubeći se u sitnicama, što se dešava većini pisaca udžbenika
fizike. Neka njegova pitanja bila su tako originalna a objašnjenja
toliko dobra da su se zauvek urezala u moje pamćenje.
Lencov udžbenik fizike, koji smo mi koristili, nije bio loš
(većinu udžbenika u vojnim školama sačinili su najbolji naučnici
tog vremena), ali je bio zastareo. Zato je naš nastavnik,
sledeći sopstveni metod, počeo da piše kratka skripta za svoj
predmet. Desilo se, međutim, da je posle nekoliko nedelja meni
palo u deo da koncipiram lekcije. Kao dobar pedagog, Čaruhin
mi je to u potpunosti prepustio, a on je samo radio korekturu.
Odeljke o toploti, elektricitetu i magnetizmu trebalo je ponovo
pisati uvodeći nove teorije i tako sam ja sastavio gotovo ceo
udžbenik fizike koji je bio litografisan za korišćenje u korpusu.
Lako je razumeti koliko mi je kasnije taj rad pomogao.
U drugom razredu počeli smo da učimo i hemiju. I za nju
smo imali odličnog nastavnika, artiljerijskog oficira Petruševskog,
koji je strasno voleo svoj predmet i objavio nekoliko značajnih
istraživanja. Period od 1858. do 1861. godine bilo je doba procvata
egzaktnih nauka. Grou, Klauzijus, Džul i Segan dokazali su da
su toplota i elektricitet samo različiti oblici kretanja. Otprilike
u to vreme Helmholc je započeo svoja istraživanja o zvuku koja
su epohalna za nauku. Tindal se u svojim popularnim predavanjima
takoreći dotakao samih atoma i molekula. Herard i Avogadro
uveli su teoriju supstitucije, a Mendeljejev, Lotar Majer i
Nilands otkrili su periodičku zakonitost hemijskih elemenata.
Darvin je svojim »Poreklom vrsta« izvršio potpunu revoluciju
u biologiji, a Karl Foht i Molešot su, sledeći Kloda Bernara, zasnovali
fiziološku psihologiju.
To je bilo vreme opšte renesanse nauke. Nesavladiva bujica
ponela je mnoge ka prirodnim naukama i u Rusiji je tada izašlo
dosta veoma dobrih prirodnonaučnih knjiga prevedenih na ruski.
Brzo sam shvatio da je elementarno poznavanje prirodnih nauka
i njihovih metoda neophodno svakome, bilo za koju delatnost da
se sprema. Okupismo se nas petorica-šestorica i osnovasmo neku
vrstu hemijske laboratorije. Pomoću najprostijih instrumenata,
koje je početnicima preporučivao odličan Štekhartov udžbenik,
bacili smo se u sobi dvojice drugova, braće Zaseckih, na hemijske
eksperimente. Njihovom ocu, admiralu u penziji, bilo je veoma
drago što njegova deca tako korisno provode vreme i nije nam
branio da se nedeljom ili na praznik okupljamo u »laboratoriji«
koja se nalazila pored njegovog kabineta. Sledeći Štekhartov
udžbenik, isprobali smo sve oglede koji su bili pomenuti. Moram
da priznam, jednom samo što nismo zapalili kuću, a više puta
smo zagadili vazduh u svim sobama hlorom i sličnim smrdljivim
materijama. Ali stari je admiral na to reagovao veoma blago.
Kada smo starome za stolom pričali naše dogodovštine, on nam
je poverio kako je jednom sa drugovima umalo zapalio kuću,
težeći mnogo beskorisnijem cilju nego što je naš, i to – praveći
punč. A majka mojih drugova govorila je između napada kašlja:
»Šta da se radi, nema druge ako za vašu školu *morate* da
se petljate sa takvim gadostima.«
Mi smo joj se umiljavali zbog te njene dobrote. Posle ručka
ona bi obično sela za klavir pa smo do kasno u noć pevali duete,
tria ili horove iz raznih opera. Dešavalo se da uzmemo partituru
neke opere, najčešće »Ruslana« i pevali smo je celu, od početka
do kraja. Majka i sestra Zaseckih pevale su partije primadona,
a mi smo na jedvite jade izvodili ostale partije. Tako su se hemija
i muzika kombinovale.
I višoj matematici pripao je dobar deo moga vremena. Mnogi
od nas su već odlučili da ne idu u gardu, gde bi im služba u
trupi, ceremonije i parade oduzele svo vreme. Nameravali smo
da kad dobijemo činove stupimo u artiljerijsku ili inženjersku
akademiju. Za to smo morali da naučimo analitičku geometriju,
diferencijalni račun i osnove integralnog računa, pa smo uzimali
privatne časove. Elementarnu astronomiju tada su nam predavali
pod nazivom matematička geografija, a ja sam se, naročito poslednje
godine boravka u korpusu, posvetio učenju astronomije.
Večni život vasione, koji sam ja shvatao kao *život* i evoluciju,
postao je za mene pravi izvor poetskog uživanja, i malo-pomalo,
filozofija mog života postade svest o jedinstvu čoveka s prirodom,
i živom i neživom.
Da smo imali samo predmete koje sam nabrojao, i tada bi
naše vreme bilo potpuno ispunjeno. Ali predavali su nam još
i humanitarne nauke: istoriju, pravne nauke, tj. opšte poznavanje
pravnog kodeksa, zatim osnove političke ekonomije i uporedne
statistike. Osim toga, trebalo je savladati vrlo obimne kurseve
vojnih nauka: taktiku, vojnu istoriju (pohode 1812. i 1815. godine
do najsitnijih detalja), artiljeriju i poljske fortifikacije. Sećajući
se sada prošlosti, dolazim do zaključka da naš program uopšte
nije bio loš i bez obzira na raznovrsnost potpuno je odgovarao
sposobnostima prosečnog mladića. Zahvaljujući dobrom poznavanju
niže matematike i fizike, koje smo stekli u nižim razredima,
većina je sasvim zadovoljavajuće izlazila na kraj sa programom.
Naravno mnogi od nas su se aljkavo bavili nekim predmetima, na
primer pravnim naukama i novijom istorijom, koju nam je zaista
bedno predavao ostareli Šuljgin, koga su držali samo zato što
je tako dugo bio u službi. Međutim, imali smo izvesnu slobodu u
izboru omiljenih predmeta. Njih su nas veoma strogo ispitivali,
a ostale sasvim popustljivo. Uopšte gledano, relativno uspešno
savladavanje tako obimnog programa tumačim konkretnim karakterom
celokupne nastave. Čim smo se teorijski upoznali sa
elementarnom geometrijom, odmah bismo počinjali da je primenjujemo
na terenu uz pomoć kočeva, geodetskih linija, a zatim
i astrolaba, kompasa i menzule. Posle takve očigledne nastave
elementarna astronomija nam nije zadavala teškoće, dok nam je
snimanje planova samo po sebi postalo izvor zadovoljstva. Isti
sistem očigledne nastave primenjivan je i za fortifikaciju. Zimi smo
rešavali zadatke sledećeg tipa: imaš na raspolaganju hiljadu vojnika,
napravi u roku od dve nedelje što je moguće jače utvrđenje
da bi se štitio most za vojsku koja se povlači, a pošto bismo rešili
zadatak, vatreno smo branili svoje projekte kada ih je nastavnik
kritikovao. Leti smo naša teorijska znanja primenjivali u
praksi, na terenu. Tako je zahvaljujući praktičnim vežbanjima,
većina nas, sedamnaesto-osamnaestogodišnjaka, sasvim solidno
savladavala tu masu različitih predmeta.
Posle svega toga, ostalo nam je još dosta vremena za razonodu
i razne nestašluke. Najbolji dani dolazili su posle ispita;
do odlaska na logorovanje bili smo gotovo ceo mesec sasvim
slobodni a zatim smo po povratku sa logorovanja ponovo bili
slobodni čitave tri ili četiri nedelje. Nas koji smo ostajali u školi
bilo je malo i mi smo tada uživali punu slobodu i izlazili
smo kad smo hteli. U korpus smo dolazili samo da jedemo i
spavamo. U to vreme radio sam u javnoj biblioteci, odlazio u
Ermitraž i proučavao slike, jednu po jednu školu, ili sam obilazio
državne tekstilne fabrike, livnice, staklare, gde je pristup uvek
slobodan. Ponekad sam sa društvom odlazio da se vozimo čamcima
po Nevi i provodio bele noći – kada se večernje rumenilo
spaja sa zorom i kada u ponoć možeš bez sveće da čitaš – na
reci ili sa ribarima. Imali smo dovoljno vremena za sve to.
Iz fabrika u kojima sam tada bio, poneo sam ljubav prema
moćnim i preciznim mašinama. Shvatio sam poetiku mašina dok
sam gledao kako gigantski parni kašikar hvata balvan iz Neve
i lako ga podmeće pod gater koji deblo pili na daske, ili dok sam
gledao kako užarena gvozdena šipka prolazi između dva valjka i
pretvara se u šinu. U savremenim fabrikama mašina ubija ličnost
radnika. On postaje doživotni rob neke mašine da nikada više
ne bude nešto drugo. Ali to je samo rezultat nerazumne organizacije
i krivac u tom slučaju nije mašina. Prekomerni rad i njegova
beskrajna monotonija pogubni su podjednako kao i ručni
i mašinski rad. Ako se otkloni premor, onda mi je potpuno razumljivo
zadovoljstvo koje čoveku može da pruži svest o snazi
njegove mašine, svrsishodnost njenog rada, lepota i preciznost
svakog njenog pokreta. Mržnja koju je prema mašinama osećao
Viljem Moris dokazuje samo da su mu, uprkos njegovom velikom
talentu, snaga i lepota mašina bile nedostupne.
I muzika je imala važnu ulogu u mom razvoju. Ona mi je
pružala još veće uživanje i nadahnuće nego poezija. U to vreme
ruska opera skoro da nije ni postojala, ali to beše vreme procvata
italijanske opere. U Peterburgu je bila izuzetno popularna
i imala je više velikih zvezda. Kada se primadona Bozio razbolela,
hiljade ljudi, naročito mladih, stajalo je do kasno u noć na
ulazu u hotel da saznaju kako se diva oseća. Ona nije bila lepa,
ali je izgledala predivno dok je pevala, tako da je sigurno na
stotine mladića bilo u nju zaljubljeno. Kada je Bozio umrla, organizovana
je sahrana kakvu Peterburg do tada nije video.
Ceo Peterburg se tada delio na dva tabora: na poklonike italijanske
opere i na stalne posetioce francuskog teatra, gde se
već začinjala trula ofenbahovština, koja je za nekoliko godina
zarazila čitavu Evropu. Naš razred se takođe podelio na dva
tabora, a ja sam pripadao »talijancima«. Mi nismo imali pravo
na parter i galeriju; lože su u italijanskoj operi rezervisane i po
nekoliko meseci pre početka sezone, na pretplatu, a u nekim
kućama abonmani su se čak i nasleđivali. Zato nam je preostajalo
da se u operu potajno zavlačimo subotom, na poslednju galeriju,
gde smo se gurali u prolazu i znojili se kao u sauni. Da
bismo sakrili svoje mundire koji su lako upadali u oči, morali
smo, uprkos zapari, da stojimo u zakopčanim crnim vatiranim
šinjelima s krznenim okovratnicima. Čudo kako niko nije zaradio
zapaljenje pluća, naročito kada se uzme u obzir da smo raspaljeni
ovacijama u sali dugo zatim stajali na ulici, kod ulaza, ne bi
li još jednom videli naše ljubimce i ponovo im aplaudirali. Italijanska
opera je u to vreme na neki čudan način bila povezana
sa radikalnim pokretom. Revolucionarni recitativi u »Viljemu
Telu« ili »Puritancima« uvek su izazivali bučne ovacije, koje su
prilično zbunjivale Aleksandra II. A na šestoj galeriji, u sobi za
pušenje i kod izlaza, okupljao se najbolji deo peterburške omladine,
koju je povezivalo zajedničko poštovanje plemenite umetnosti.
Sada to sve može da izgleda detinjasto, ali puno je uzvišenih
ideja i čistih namera u nama probuđeno zahvaljujući omiljenim
umetnicima.
*** VII
Leti smo odlazili na logorovanje u Petergof, zajedno sa drugim
vojnim školama peterburškog okruga. U celini, tamo nam
je život bio veoma dobar i, nesumnjivo, mi smo se u logoru
čak i gojili. Spavali smo u prostranim šatorima, kupali se u moru
i vraćali se u grad sa zalihama zdravlja.
Naravno, za vojne škole glavna aktivnost na logorovanju su
strojeve radnje. Nismo ih podnosili, ali bi dosada povremeno
nestala kada smo učestvovali u manevrima. Jednom, dok smo se
već spremali na spavanje, Aleksandar II naredi uzbunu i podiže
logor na noge. Za nekoliko minuta ceo logor je oživeo. Nekoliko
hiljada dečaka okupilo se oko zastave. Kroz noćnu tišinu razlegla
se teška tutnjava topova artiljerijske škole. Sav vojnički
Petergof dojurio je u logor, ali zbog nekakvog nesporazuma caru
nikako da dovedu konja. Na sve strane rastrčaše se ordonansi
da pronađu caru konja, ali konja nigde. Pošto nije bio bogzna
kakav jahač, Aleksandar II nikada nije sedao na tuđeg konja.
Sada je bio veoma besan i kad je ordonans dotrčao raportirajući:
»Konja vašeg veličanstva dovode sa Babjigone«, car se strašno
razdrao: »Budalo, zar ja imam samo jednog konja?«
Sve gušći mrak, topovski hici, topot konjice – to je nas
dečake uzbuđivalo, i kada je Aleksandar II pustio našu kolonu u
napad, ostajući ispred, samo što ga nismo pregazili. Zbijeni u redove
sa isturenim bajonetima mora da smo strašno izgledali
i ja videh imperatora kako se u tri velika skoka sklanja s puta
koloni. Tada sam shvatio šta je to kolona koja nastupa zbijenih
redova uzbuđena muzikom i jurišem. Ispred nas je stajao car,
naš vojni komandant, prema kome smo se svi odnosili sa strahopoštovanjem.
Međutim, osećao sam da se ni jedan od nas ne
bi ni za pedalj pomerio niti zaostao da mu napravi put. Mi smo
predstavljali kolonu koja se kreće a on je bio prepreka i kolona
bi ga zgazila. U takvim situacijama dečaci s puškama u rukama
još su opasniji od starih vojnika.
Iduće godine, kada smo učestvovali u velikim manevrima
nedaleko od Peterburga, stekao sam izvesnu predstavu o tome šta
je rat. Dva dana uzastopce radili smo samo jedno – kretali
se napred i nazad nekih dvadesetak vrsta. Nismo imali pojma šta
se dešava oko nas, niti s kakvim ciljem se krećemo. Topovi su
grmeli čas pored nas; čas negde u daljini. Povremeno bi se u
šumi i na brdima začula snažna puščana vatra. Ordonansi su
trčali i donosili naređenja čas da napadamo, čas da se povlačimo.
A mi smo stalno išli, išli i išli, ne nalazeći smisao u tom kretanju.
Konjica je prošla istim putem i pretvorila ga u veliku reku živog
peska, po kome smo se s mukom vukli napred i nazad. Konačno
je u našoj koloni nestala svaka disciplina. Od čvrste celine pretvorila
se u gomilu umornih putnika. Putem su išli samo podoficiri-zastavnici;
ostali su se sporo vukli šumom sa strane. Naredbe
i molbe oficira nisu pomagale.
Odjednom se otpozadi razleže uzvik: »Dolazi car!« Oficiri
se užurbaše moleći nas da se prestrojimo u redove, ali niko ih
nije slušao.
Dojahao je imperator i još jednom naredio povlačenje.
— Nalevo krug! – razlegla se komanda. »Gospodo, iza vas
je car. Okrenite se, molim!« – šaputali su oficiri. Ali bataljon ne
obrati skoro nikakvu pažnju na komande i molbe. Na sreću, Aleksandar
II nije bio fanatični ljubitelj strojeve obuke. Pošto nam
je uputio nekoliko reči da nas ohrabri i obećao nam odmor,
on odjaha.
Tada sam shvatio kako u ratno vreme mnogo toga zavisi od
stanja duha u vojsci i kako se malo može učiniti disciplinom
kad se od vojnika traži više od uobičajenog napora. Samo disciplinom
ne može se pokrenuti umoran odred u naznačeno vreme
na bojno polje. U takvim trenucima samo entuzijazam i poverenje
mogu naterati vojnike da učine »nemoguće«. Kako sam se često
sećao te praktične lekcije kasnije u Sibiru, gde smo takođe za
vreme naučnih ekspedicija ponekad morali da učinimo »nemoguće«.
Vojnim vežbama i manevrima ipak je bio posvećen samo
manji deo našeg boravka u logoru. Dosta smo se bavili praktičnim
snimanjima i fortifikacijom. Posle nekoliko pripremnih vežbi,
davali su nam kompas i govorili: »Napravite plan ovog jezera ili
parka, sa putevima. Izmerite busolom uglove a koracima rastojanja.«
Rano ujutro, pošto bi brzo doručkovao, dečak je trpao u svoje
velike vojničke džepove parčad crnog hleba i odlazio na četiri-pet
sati po nekoliko vrsta daleko u park. Ucrtavao je u plan prelepe
senovite puteve, potoke i jezera. Njegov rad je posle upoređivan
sa preciznim kartama, a nagrada je bila, po izboru dečaka, optički
instrument ili pribor za tehničko crtanje. Ja sam u tom crtanju
neizrecivo uživao. Sloboda u radu, samoća ispod stoletnog drveća,
šumski život kome sam mogao nesmetano da se predam – duboko
su se utisnuli u moje sećanje. I sam posao bio je interesantan.
Kada sam kasnije postao istraživač Sibira, a neki od mojih drugova
istraživači Srednje Azije, zaključili smo da su topografska
snimanja bila odlična pripremna škola.
U poslednjem razredu svaki drugi dan grupe od po četiri
paža odlazile su u sela, malo dalje od logora. Tamo su pravili
precizne mape pomoću menzule i vizira. Povremeno su navraćali
oficiri iz glavnog štaba da provere radove i da daju poneki
savet. A život među seljacima, u seljačkim kućama, izvanredno
je uticao na naš intelektualni i moralni razvoj.
U to vreme vežbali smo da gradimo delove utvrđenja u
pravoj veličini. Odlazili smo sa oficirima na otvoreno polje i tu
smo dobijali zadatak da napravimo presek bunkera ili komplikovanog
utvrđenja. Spajali smo ekserima letvice i kočeve, kao što
rade inženjeri kad postavljaju novu železnička prugu. Kada smo
pravili barbete i puškarnice morali smo puno da računamo da
bismo odredili nagib i preseke raznih površi i, posle toga, stereometrija
nam više nije predstavljala teškoću a sinusi i tangente
su dobijali realan, konkretan smisao.
Ovaj posao nam se veoma dopao pa smo se jednom i u gradu,
kada smo u vrtu pronašli nešto gline i tucanika, bacili na izgradnju
pravog utvrđenja, doduše umanjenog. Barbeti, prave i iskošene
puškarnice, bili su brižljivo izračunati. Sve je bilo urađeno
veoma lepo. Maštali smo da se dokopamo dasaka da napravimo
platforme za oružje i da na njih postavimo modele topova iz
naše učionice. Ali avaj, naše pantalone već behu u jadnom stanju!
— Šta radite tu – vikao je naš kapetan. »Pogledajte na
šta ličite! Izgledate kao kopači. (Na to smo baš i bili ponosni!)
A šta ako dođe veliki knez i zatekne vas takve!«
— Pokazaćemo mu naše utvrđenje i zamolićemo ga da nam
da daske i alat za platforme.
Uzalud smo se bunili. Sledećeg dana desetak radnika odvezlo
je na kolicima našu divnu tvrđavu kao da je gomila đubreta.
Ovo sve pominjem zato što želim da pokažem kako deca i
mladi žele praktično da primenjuju znanja stečena u školi, i koliko
su ograničeni vaspitači koji ne umeju da to iskoriste u svom
pedagoškom radu. U našem korpusu sve je bilo usmereno ka tome
da podstakne vojnički duh, ali mi bismo sa istim zanosom pravili
i železničku prugu, gradili kuću, ili obrađivali njivu i povrtnjak.
Sklonost dece ka pravom živom radu propada uzalud zato što
u školama još uvek vlada duh sholastike, nasleđen iz srednjevekovnih
manastira.
*** VIII
Godine od 1857. do 1861. bile su, kao što je poznato,
vreme duhovnog progresa Rusije. Sve ono što je u prijateljskim
razgovorima šaputala generacija koju su u literaturi predstavili
Turgenjev, Tolstoj, Hercen, Bakuljin, Ogarjov, Kaveljin, Dostojevski,
Grigorovič, Ostrovski i Njekrasov – sada je počelo da
prodire u štampu. Cenzura je još uvek besnela, ali je ono što
nije moglo da se kaže otvoreno u političkim člancima krijumčareno
kroz priču, humorističku skicu ili u zamaskiranoj kritici
zapadnoevropskih događaja. Svi su umeli da čitaju između redova
i razumeli su šta znači »Kritika kineskog finansijskog sistema«.
U Peterburgu nisam imao drugih poznanika osim drugova
iz škole i uskog kruga rođaka. Zato sam bio po strani od radikalnog
pokreta toga vremena. Ipak (a to je možda i najkarakterističnije
za pokret) ideje su prodirale čak i u tako lojalne škole kao
što je bila naša, a osećale su se čak i u krugu naših moskovskih
rođaka.
Sada sam nedelju i praznike provodio kod moje tetke,
kneginje Mirske, koju sam već pominjao. Knez Mirski mislio
je samo na ekstravagantne doručke i ručkove, a kneginja i kneginjica
su provodile vreme u zabavama. Moja sestra od tetke imala
je dvadeset godina. Bila je veoma lepa i privlačna. Sva braća po
drugoj liniji bila su zaljubljena u nju, a i ona se zaljubila u
jednog od njih i htela je da se uda za njega. Ali venčati tako bliske
rođake veliki je greh po zakonima pravoslavne crkve, tako da
je kneginja uzaludno pokušavala da dobije posebnu dozvolu od
visokih predstavnika crkvene hijerarhije. Zato je sada kneginja
Mirska dovela svoju kćer u Peterburg, u nadi da će možda među
bezbrojnim obožavaocima naći pogodnijeg mladoženju nego što
je tako blizak rođak. Želim da kažem da kneginjin trud nije
urodio plodom, iako je u njenoj kući uvek bilo puno gardijske
i diplomatske mladeži.
Moglo bi se pomisliti da će revolucionarne ideje ponajmanje
prodreti u takvu kuću. A ja sam se baš tu prvi put upoznao
sa revolucionarnom literaturom. Hercen je upravo počeo da izdaje
u Londonu časopis „Полярная звезда“,[18] koji je brzo postao popularan
u javnosti i izazvao zbunjenost čak i u dvorskim krugovima.
Moja sestra od tetke je nekako dolazila do takve literature
i mi smo je obično zajedno čitali. Njeno srce je bilo ogorčeno
zbog prepreka koje su stajale na putu njene sreće i utoliko
je radije njen um prihvatao Hercenovu britku kritiku samodržavlja
i trulog državnog sistema. Gotovo sa verničkim strahopoštovanjem
gledao sam korice časopisa „Полярная звезда“, na kojima
su u medaljonu bili likovi obešenih dekabrista: Bestuževa, Kahovskog,
Pastelja, Riljejeva i Muravjova-Apostola. Lepota i snaga
Hercenovih dela, sveobuhvatnost njegovih misli i duboka ljubav
prema Rusiji – potpuno su me obuzele. Čitao sam po nekoliko
puta stranice pune blistavog duha, prožete dubokim osećanjem.
Turgenjev je tačno rekao da je Iskander[19] pisao suzama i krvlju
i da otada kod nas niko nije tako pisao.
[18] »Polarna zvezda«.
[19] Hercen se ponekad tako potpisivao.
Godine 1859. ili na početku 1860. počeo sam da izdajem
svoje prve revolucionarne novine. U tom uzrastu ja sam naravno
mogao da budem samo republikanac i strastveno sam dokazivao
da je Rusiji neophodan ustav. Pisao sam o bezumnim
troškovima dvora, o sumama bačenim u Nici na besposlenu
svitu koja je pratila caricu-udovicu, koja je i umrla 1860. godine.
Pominjao sam činovničke zloupotrebe, o kojima sam stalno
slušao, i dokazivao sam potrebu pravnog poretka. Novine sam
prepisivao u tri primerka i stavljao ih u stolove drugova iz starijih
razreda, koje su, kako sam zamišljao, morala da interesuju društvena
pitanja. Molio sam čitaoce da primedbe stave iza velikog
sata u našoj biblioteci.
Srce mi je lupalo kada sam sutradan ušao u biblioteku da
vidim ima li nešto za mene. I stvarno, iza sata su bile dve
cedulje. Dva druga su pisala da potpuno saosećaju sa mnom ali
su savetovali da ne rizikujem previše. Napravio sam i drugi broj,
još oštriji. U njemu sam tvrdio da je neophodno da se svi ujedine
u ime slobode... Ovog puta iza sata nije bilo ničega, ali su
mi ta dva druga lično prišla.
— Sigurni smo da vi pravite novine, rekoše mi, i došli
smo da razgovaramo o tome. Potpuno se slažemo sa vama i
želimo da kažemo: »Bićemo drugovi«. Ali novine više ne treba
praviti. U celom korpusu ima samo još dva druga koja zanimaju
takve stvari. Ako se sazna da postoje takve novine, posledice će
za nas biti strašne. Bolje da organizujemo kružok i da razgovaramo
o svemu. Možda ćemo uspeti da i druge u nešto od toga ubedimo.
To je sve bilo tako razumno da mi je ostalo samo da se
složim i mi smo čvrstim rukovanjem potvrdili sklapanje saveza.
Od tada smo postali veliki prijatelji, puno smo zajedno čitali i
razmatrali različite probleme.
Oslobođenje seljaka privlačilo je tada pažnju svih razumnih
ljudi.
Revolucija 1848. godine potmulo se odrazila na ruske seljake.
Od 1850. godine pobune seljaka počele su da bivaju sve
ozbiljnije. Kad je počeo Krimski rat i kada su iz cele Rusije
počeli da pozivaju regrute, nemiri seljaka su se proširili s dotad
neviđenom snagom. Kmetovi su ubili nekoliko spahija. Pobune su
postale tako strašne da su za njihovo gušenje morali da šalju
čitave pukove s topovima, dok su ranije i manji odredi vojnika
nagonili strah u seljake i okončavali nerede.
Te eksplozije, s jedne strane, i duboko gnušanje prema
sistemu kmetstva generacije koja je dolazila kada je na presto
stupio Aleksandar II, učinili su oslobođenje seljaka suštinskim
pitanjem. Aleksandar II, koji je i sam bio protiv kmetstva i
koga su podržavali, tačnije podsticali, u njegovoj porodici žena,
brat Konstantin i velika kneginja Jelena Pavlovna – napravio je
prvi korak. On je želeo da inicijativu za reforme pokrenu same
spahije. Ali ni u jednoj guberniji nije bilo moguće ubediti
spahije da caru daju takvu poslanicu. U martu 1856. godine Aleksandar
II se lično obratio moskovskom plemstvu govorom u
kome je tvrdio da su reforme neophodne; ali odgovor je bio -
uporno ćutanje. Aleksandar II se tada naljutio i završio govor
nezaboravnim rečima Hercena: »Bolje je gospodo da oslobođenje
potekne odozgo nego da se čeka da ono dođe odozdo«. Ali ni te
reči nisu delovale. Inicijativu su konačno pokrenule litvanske
gubernije, Grodno, Viljna i Kovno, u kojima je Napoleon 1812.
godine (na papiru) ukinuo kmetstvo. General-gubernator Nazimov
uspeo je da ubedi litvansko plemstvo da preda potrebnu poslanicu
i u novembru 1857. godine štampan je čuveni reskript na ime
viljnskog general-gubernatora u kome je Aleksandar II izražavao
nameru da oslobodi seljake. Sa suzama u očima čitali smo slavni
Hercenov tekst: »Pobedio si, Galilejanine«. Londonski emigranti
izjavljivali su da Aleksandra II više ne smatraju svojim neprijateljem,
već da će ga podržavati u velikoj stvari oslobađanja seljaka.
Reakcija seljaka bila je zaista izvanredna. Čim se pronela
vest da će toliko željenu slobodu dobiti, ustanci su gotovo prestali.
Seljaci su čekali. Kada je Aleksandar II obilazio srednju
Rusiju, okupljali su se oko njega i molili da dâ slobodu, ali se
prema ovim ponovljenim molbama Aleksandar odnosio neprijateljski.
Zanimljivo je, međutim, koliko je bila jaka tradicija
velike revolucije: među seljacima se proneo glas da je Napoleon
III prilikom potpisivanja mira zatražio od Aleksandra II da
oslobodi seljake. To sam često imao priliku da čujem. Čak i
uoči oslobođenja, seljaci su sumnjali da će slobodu dati bez pritiska
spolja. »Ako Garibalka ne dođe, ništa od toga« – reče jednom
u Peterburgu neki seljak mome drugu koji mu je objašnjavao da
će uskoro »dati slobodu«. A tako su mnogi mislili.
Posle perioda opšteg radovanja, uslediše, međutim, godine
brige i neverice. U gubernijama, kao i u Peterburgu, radili su
specijalno izabrani komiteti, ali se Aleksandar II očigledno kolebao.
Cenzura je strogo vodila računa da se štampa ne bavi
detaljima problema oslobođenja seljaka. Zloslutne glasine širile su
se Peterburgom i stizale su i do našeg korpusa.
Među plemstvom bilo je mlađih ljudi koji su iskreno radili
za potpuno oslobođenje seljaka. Ali reakcionarna struja je sve
više sužavala krug oko Aleksandra II i vršila na njega pritisak.
Nazadnjaci su širili intrigu da će na dan oslobođenja seljaka započeti
opšte klanje spahija i da Rusiju tada čeka nova pugačovština,
još strašnija od bune 1773. godine. Aleksandar II je bio
čovek slabog karaktera i reagovao je na takva zloslutna predskazivanja.
Ali velika mašina za izradu »uredbe« već je bila
puštena u pogon. Komiteti su zasedali. Na desetine predloga sa
projektima oslobođenja seljaka slato je caru, rasturano je u
rukopisima, ili štampano u Londonu. Hercen je, uz saradnju
Turgenjeva koji ga je obaveštavao o situaciji, razmatrao detalje
svakog projekta u časopisima „Колокол”[20] i „Полярная звезда“.
Isto je radio i Černiševski u listu „Современік”.[21] Slovenofili,
naročito Aksakov i Beljajev odmah su iskoristili nešto bolji položaj
štampe da popularizuju ideju o oslobođenju seljaka. Oni su takođe,
uz dobro poznavanje tehničke strane stvari, do detalja analizirali
kako će se ono sprovesti. Čitav obrazovani Peterburg slagao
se sa Hercenom, a naročito sa Černiševskim. Sećam se da su ga
podržavali čak i oficiri konjičke garde koje sam viđao nedeljom
posle crkvene svečanosti kod mog brata od strica, ađutanta puka
i carevog ađutanta Dimitrija Nikolajeviča Kropotkina. Raspoloženje
u peterburškim kafanama i na ulicama pokazivalo je da
se više ne može nazad. Oslobođenje seljaka je *moralo* biti
realizovano. Izvojevana je i druga tačka, naime, oslobođenje sa
zemljom.
[20] »Zvono«.
[21] »Savremenik«.
Ali nazadnjačka struja nije gubila nadu. Ona se sada borila
za odlaganje roka za sprovođenje reformi, za smanjivanje okućnica
i za tako visoku otkupnu cenu za zemlju koja bi od ekonomske
nezavisnosti napravila priviđenje. I u tome su nazadnjaci potpuno
uspeli. Aleksandar II je uklonio Nikolaja Miljutina (brata ministra
vojske) koji je bio duša cele stvari.
— Veoma mi je žao što se rastajem od vas – rekao mu je –
ali, moram: plemstvo vas naziva »crvenim«.
Prvobitni komiteti, koji su izradili projekat oslobođenja
seljaka, raspušteni su. Novi komiteti su sada revidirali ceo
program u korist nazadnjaka. Štampi su ponovo bila zapušena
usta.
Stvari su tako postajale sve crnje. Već se postavljalo i pitanje
da li će oslobođenja uopšte biti. Grozničavo sam pratio
borbu. Nedeljom, kada su se moji drugovi vraćali u korpus, raspitivao
sam se šta kažu njihovi roditelji. U jesen 1860. godine vesti
su bile sve gore i gore. »Struja Valujeva je pobedila« »Oni hoće da
se cela stvar revidira.« »Rođaci kneginje D. (caričine prijateljice)
imaju jak uticaj na cara.« »Oslobođenje seljaka je odloženo: plaše
se revolucije«
U januaru 1861. godine počele su ipak da stižu utešne vesti.
Sada su se svi nadali da će 19. februara, na dan Aleksandrovog
stupanja na presto, biti objavljen nekakav manifest o oslobođenju.
Dođe i taj dan, ali sa njim nije stiglo ništa. Toga sam
dana bio na dvoru, gde se umesto velike održavala samo mala
svečanost. Paževe iz drugog razreda slali su na takve svečanosti
da bi naučili dvorska pravila i devetnaestog je bio na mene
red. Pratio sam jednu od velikih kneginja prilikom izlaska iz
crkve, a pošto njenog muža nije bilo zamolila me je da ga pronađem.
Pozvali su ga da izađe iz carevog kabineta i ja u polušaljivom
tonu rekoh velikom knezu kako je njegova žena uznemirena.
Nisam ni slutio o kako se važnoj stvari u tom trenutku
raspravlja u kabinetu. Osim nekolicine upućenih niko nije znao
da je manifest potpisan tada, 19. februara. Držali su ga u tajnosti
dve nedelje samo zato što je nedelju dana kasnije,
26. februara počinjala masljenica.[22] Plašili su se da u selima
pijanstvo može da dovede do pobuna. Čak su i karneval te godine
prebacili sa Dvorskog trga na Marsovo polje, dalje od dvora,
u strahu od narodnog ustanka. Vojska je dobila stroge instrukcije
kako da smiri nerede.
[22] U našim krajevima bela nedelja ili mesojeđe.
Dve nedelje kasnije, 5. marta, na poslednji karnevalski dan,
bio sam u korpusu, pošto sam u podne morao da idem na
smenu straže u Mihajlovskom manježu. Još sam bio u krevetu
kad je u sobu, sa čajem na poslužavniku, utrčao moj posilni
Ivanov vičući: »Kneže, sloboda! Manifest je istaknut u čaršiji
(preko puta korpusa)!«
— Video si svojim očima?
— Da. Mnogo naroda. Jedan čita, ostali slušaju. Sloboda!
Za dva minuta sam se obukao i našao se na ulici.
— Kropotkine, sloboda! – uzviknu drug koji je ulazio u
korpus. Eno manifesta. Moj tata je juče saznao da će ga čitati
za jutarnje mise u Isakijevskom saboru. Nije bilo puno naroda,
samo mužici. Posle mise pročitaše i razdeliše manifest. Seljaci
su dobro shvatili šta on znači. Kad sam izlazio iz Sabora puno
mužika tumaralo je u porti. Dvojica su stajala na kapiji. Rekoše
mi podsmešljivo: ‚Šta je gospo’n? Ode?’« Drug mi je pokazao
kakvim su ga gestovima ispratili. U tom gestu iskazane su godine
iscrpljujućeg čekanja.
Čitao sam, i ponovo čitao manifest. Sastavio ga je ostareli
moskovski mitropolit Filaret, visokoparnim jezikom. Crkvenoslovenske
fraze samo su skrivale smisao.
Ali to je bez sumnje bila sloboda, mada ne skora. Seljaci
su ostajali kmetovi još dve godine, do 19. februara 1863. ali uprkos
tome jedno je bilo jasno: kmetstvo je ukinuto i kmetovi dobijaju
okućnicu. Oni će morati da je otkupe, ali je beleg ropstva izbrisan.
Robova više nema. Reakcija nije pobedila.
Odosmo na smenu straže. Kad je vojna ceremonija bila gotova,
Aleksandar II, koji je još uvek bio na konju, glasno povika: »Gospodo
oficiri, ovamo«! Oficiri okružiše cara i on glasno poče
govor o događaju dana.
— Gospodo oficiri... Predstavnici plemstva u vojsci, – stizali
su do nas odlomci govora... »Došao je kraj vekovnoj nepravdi...
Očekujem od plemstva odricanje... Pošteno plemstvo
zbiće se oko prestola...« I tako dalje. Kada je Aleksandar završio,
odgovorili su mu ushićenim uzvicima »ura!«
Do korpusa smo više trčali nego hodali. Žurili smo u italijansku
operu, na kombinovanu dnevnu predstavu, poslednju u sezoni.
Nije bilo sumnje da će biti nekih manifestacija. Brzo smo zbacili
vojničku opremu i nas nekolicina odosmo u pozorište, na šestu
galeriju. Pozorište je bilo prepuno.
Za vreme prve pauze pušionica je bila puna ushićene omladine.
Poznanici i oni koji se nisu znali uzbuđeno su razmenjivali utiske.
Odlučismo da se vratimo u salu i zajedno sa ostalima zapevamo
»Bože, čuvaj cara!«
Čim su do nas doprli zvuci muzike, požurili smo nazad u
salu. Orkestar je već svirao himnu, ali su njegovi zvuci nestajali
u uzbuđenim povicima »ura!« svih gledalaca. Video sam da dirigent
Baveri maše štapićem ali nisam mogao da uhvatim ni jedan
zvuk velikog orkestra. Baveri stade, ali raspaljeni uzvici »ura!«
nisu prestajali. On ponovo podiže štapić; video sam pokrete
gudala, video sam kako se nadimaju obrazi muzičara koji su svirali
limene instrumente, ali su uzbuđeni uzvici i dalje pokrivali muziku.
Baveri je po treći put započeo himnu. I tek su tada, pred sam
kraj, limeni instrumenti povremeno uspevali da preseku huku
ljudskih glasova.
Takvi prizori oduševljenja ponavljali su se i na ulicama.
Gomile seljaka i intelektualaca stajale su ispred Zimskog dvorca
i vikale »ura«. Kad se car pojavio na ulici, za njegovom kočijom
jurnuo je uzbuđeni narod. Hercen je bio u pravu rekavši dve
godine kasnije, kada je vlast davila poljsku revoluciju u rekama
krvi a Muravjov Vešač je gušio na gubilištu: »Aleksandre Nikolajeviču,
zašto niste umrli onog dana? Ostali biste heroj u istoriji!«
A šta je bilo sa ustancima koje su predskazivali nazadnjaci?
Teško se mogla zamisliti neodređenija situacija od one stvorene
»Uredbom«. Ako je nešto moglo da izazove nemire, to je onda
bila zamršena neodređenost tih propisa. A ipak, osim dve pobune
i manjih nereda ponegde, cela Rusija je bila mirna – mirnija
nego ikada. Običnim zdravim razumom seljaci su shvatili da
je došao kraj kmetstvu i da je sloboda tu. Oni su prihvatili uslove
koji su im bili postavljeni, ma koliko oni bili teški.
Obišao sam Nikoljsko u avgustu 1861. godine, a onda ponovo u
leto 1862. i bio sam iznenađen kako su razumno i s mirom, seljaci
prihvatili novu situaciju. Oni su savršeno dobro znali kako
će biti teško da se plati otkupnina, koja je u suštini bila cena za
besplatni rad oduzetih seljaka, ali njima je oslobođenje iz ropstva
bilo tako dragoceno da su prihvatili čak i tako surove uslove. Istina,
to je sve išlo uz gunđanje, ali su se seljaci pokorili neminovnosti.
Prvih meseci praznovali su dva dana nedeljno, tvrdeći da je
greh da se radi petkom, ali kad je počelo leto latili su se posla
još marljivije nego pre.
Kada sam video naše nikoljske seljake petnaest meseci posle
oslobođenja – nisam mogao da se nauživam. Sačuvali su svoju
urođenu dobrotu i nežnost, a žig ropstva je nestao. Seljaci su sa
svojim ranijim gospodarima razgovarali ravnopravno, kao da
među njima nikada nije ni bilo drukčijih odnosa. Osim toga,
već su se među seljacima izdvojili oni koji su mogli da se bore za
njihova prava. »Uredba« je bila velika, teško napisana knjiga.
Utrošio sam dosta vremena dok je nisam razumeo. Ali kada je jednom
nikoljski starosta[23] Vasilij Ivanović došao sa molbom da mu
objasnim jedno nejasno mesto iz »Uredbe« – uverio sam se da
se on odlično snašao u zamršenim poglavljima i paragrafima,
iako nije baš vešto čitao.
[23] Seoski starešina.
Najteže je bilo slugama u kući. Oni nisu dobili okućnice,
a teško i da bi znali šta s njima da rade kad bi ih dobili. Posluga
je dobila slobodu i ništa više. U našem okrugu skoro svi su
napustili svoje gospodare; kod mog oca, na primer, niko nije
ostao. Rastrčali su se u potrazi za poslom. Mnogi su odmah našli
mesto kod trgovaca, kojima je imponovalo što će za njih da radi
kočijaš tog i tog kneza ili kuvar tog i tog generala. Oni koji su
znali neki zanat nalazili su posao u gradu. Tako je, na primer,
orkestar moga oca ostao što je i bio, dobro zarađujući u Kalugi,
a sa našom kućom održavao je prijateljske odnose. Loše se pisalo
onima koji nisu znali nikakav zanat. A ipak, većina je više volela
da se kako-tako snalazi nego da ostane kod ranijeg gospodara.
Što se tiče spahija, krupni zemljoposednici su koristili sva
sredstva u Peterburgu da se kmetstvo ponovo uspostavi pod bilo
kojim imenom (delimično su u tome uspeli za vreme Aleksandra
III), ali se veći deo ostalih spahija pomirio sa reformom kao sa
neminovnom nesrećom. Nova generacija dala je Rusiji izuzetne
mirovne posrednike, a kasnije i mirovne sudije, koje su toliko
doprineli mirnom toku emancipacije. A ljudi starijeg pokolenja
maštali su samo kako da se dokopaju otkupnih potvrda (zemlja
je bila procenjena znatno više nego što vredi) i zamišljali kako
će taj novac da prolumpuju u restoranima, ili da ga ostave za
kockarskim stolom. I stvarno, većina je prolumpovala ili prokockala
otkupni novac čim ga je dobila.
Za mnoge spahije oslobođenje seljaka ispalo je u suštini
korisna transakcija. Na primer, zemlja koju je moj otac predviđajući
oslobođenje isparcelisao i prodavao po 11 rubalja za desetinu
seljake je koštala po 40 rubalja, tj. tri i po puta više. Tako je
bilo svuda u našom okrugu. Na očevom tambovskom stepskom
imanju, *mir*[24] je zakupio svu zemlju na dvanaest godina i otac
je dobio dva puta više nego kada su mu kmetovi obrađivali zemlju.
[24] Seoska opština sa članovima.
Desetak godina posle tog nezaboravnog dana otišao sam na
tambovsko imanje koje sam nasledio od oca. Tu sam ostao nekoliko
nedelja. Uveče, posle mog odlaska, naš mladi sveštenik,
pametan, slobodnog mišljenja (takvi se ponekad mogu sresti u južnim
gubernijama), krenuo je u šetnju. Zalazak sunca bio je veličanstven.
Iz stepe je dolazio mirisni povetarac. Izvan sela, na brežuljku,
naišao je na starog seljaka Antona Saveljeva kako čita
psaltir. Seljak je s mukom sricao crkvena slova i često je ponavljao,
čitajući od kraja. Više od svega dopadalo mu se samo čitanje,
onda bi ga neka reč uzbudila i ponavljanje te reči činilo mu je
zadovoljstvo. Sada je čitao 106. psalm u kome se često ponavlja
»radujem se«.
— Šta to čitate Antone Saveljeviču? – upita sveštenik.
— Pa evo, oče, ispričaću vam. Pre četrnaest godina dođe
ovde stari knez. Bila je zima. Ja sam se taman bio vratio kući
sasvim promrzao. Besnela je mećava. Tek što sam počeo da se
svlačim – čuh, starosta lupa u prozor i viče: »Ajde kod kneza,
traži te!« Tad smo se svi, moja stara i dečica i ja, uplašili. »Zašto
sad kod kneza?« – zabrinula se ona. Ja se prekrstih i pođoh. Dok
sam prelazio nasip skoro sam obnevideo od mećave. Ali sve se
dobro završilo. Stari knez je spavao posle ručka, a kada se naspavao
samo me je upitao: »A ti, Antone Saveljevu, znaš li da
malterišeš?«
— Znam, vaša svetlosti.
— E pa onda, dođi sutra, popravićeš zid u ovoj sobi.
— Kući odoh sasvim veseo. Samo što sam došao na nasip,
vidim moja žena stoji. Čitavo vreme je u mećavi ona prestajala sa
detetom u naručju čekajući me.
— Šta je bilo, Saveljiču? – pita.
— Ništa – kažem – sve je u redu, zvao je da popravim
malter. Eto, tako je, oče, bilo kod starog kneza. A sada, eto, dođe
mladi knez. Odoh ja da ga vidim. Sedi on u vrtu, u hladovini
pokraj kuće, pije čaj. Vi ste, oče, bili s njim, i načelnik *volosti*[25],
sa medaljom, i on je bio tu.
[25] U staroj Rusiji, teritorija potčinjena jednoj vlasti.
— Hoćeš li čaja, Saveljiču? – pita knez. »Sedi. Daj mu
stolicu, Petre Grigoriču«. I Petar Grigorič – a kakav je sotona
bio prema nama dok je bio upravnik kod starog kneza – nosi
stolicu! Sedimo za stolom, čavrljamo, mladi knez svima sipa čaj.
Pa, oče, danas je tako lepo prijatno veče, iz stepe vazduh stiže tako
lagan – eto tako ja sedim i čitam: »Radujem se! Radujem se!«
Eto šta je seljacima značila sloboda!
*** IX
U junu 1861. godine bio sam unapređen u narednika paževskog
korpusa. Moram da priznam da se nekim našim oficirima to nije
dopadalo. Govorili su da sa takvim narednikom neće biti nikakve
discipline. Ali tu nisu mogli ništa da urade. Obično je za narednike
postavljan prvi učenik najstarijeg razreda, a ja sam bio prvi
već nekoliko godina. Unapređenje se smatralo poželjnim ne samo
zato što je narednik imao poseban položaj u korpusu i sve privilegije
oficira, već i zato što je istovremeno bio i imperatorov
kamerpaž. Tako bi on postao lično poznat caru, što se, naravno,
smatralo važnim korakom za dalju karijeru.
Za mene je bilo najvažnije to što me je čin spasavao mučne
obaveze dežurstva u samom korpusu koja je padala u udeo kamerpaževima
i što sam od tada imao zasebnu sobu za rad u koju
sam mogao da se sklonim od školske galame. Istina, postojala je
i druga strana medalje. Uvek mi je bilo teško da idem ravnomernim
korakom i više sam voleo da trčim, što je bilo strogo zabranjeno.
Sada više nisam mogao da projurim kroz sve sale
već sam morao pristojno da koračam, sa knjigom dežurstva pod
miškom! O toj važnoj stvari čak su većali moju drugovi; odlučili
su da s vremena na vreme ipak smem sebi da priuštim da se istrčim,
a što se tiče mojih odnosa sa drugim pitomcima, na meni
je da sa njima uspostavim drugarstvo. To sam i uradio.
Kamerpaževi su često odlazili na dvor, na male i velike svečanosti,
balove, prijeme, ceremonijalne ručkove itd. Za Božić,
Novu godinu i Uskrs bili smo potrebni na dvoru skoro svaki
dan, a ponekad i dva puta u toku dana. Osim toga, kao narednik
sam svake nedelje morao da referišem caru prilikom smene da
»u četi korpusa paževa nema nikakvih promena« čak i kada bi
trećina pitomaca bila bolesna. »Da raportiram danas kako nije
sve u redu?« upitah pukovnika jednom kada se gotovo pola
korpusa porazbolelo od neke bolesti. »Bože sačuvaj« – užasnuo
se on – »tako se može raportirati samo ako se u korpusu desi
pobuna«.
Dvorski život je nesumnjivo živopisan. Elegantna prefinjenost
manira (iako možda samo površna), stroga etikecija, atmosfera
luksuza, svakako ostavljaju utisak. Veliki prijem – to je lep prizor.
Čak i običan prijem kod carice za nekoliko dama veoma se razlikovao
od obične posete. Prijem se održava u velikoj sali, goste
uvode kamerheri u mundirima opšivenim zlatom, caricu prate
raskošno odeveni paževi i dvorske dame i sve se odvija izuzetno
svečano. Biti aktivno lice u dvorskom životu bilo je za dečaka
mojih godina, naravno, više nego zanimljivo. Pri tom moram
da kažem da je Aleksandar II za mene tada bio heroj: on nije
pridavao značaj dvorskom ritualu, počinjao je da radi u šest
sati ujutro i odlučno se borio protiv nazadnjaka da bi se ostvario
niz reformi, među kojima je oslobođenje seljaka bio samo
prvi korak.
Ali kako sam se bolje upoznavao sa spoljašnjom stranom
dvorskog života i s vremena na vreme video usput i ono što se dešava
iza kulisa – shvatio sam bedu tih ceremonija, kojima se
tek ovlaš prikriva ono što su hteli da sakriju od mase. Osim
toga, shvatio sam da takve sitnice do te mere okupiraju pažnju
dvora da ga sprečavaju da vidi suštinske pojave i da zbog teatralnosti
često biva zaboravljena stvarnost. I da sam ikada gajio
iluzije o karijeri na dvoru, one bi nestale već prve godine.
Na velike praznike, a takođe i na carske dane, na dvoru je
bivao veliki prijem. Hiljade oficira, od generala do kapetana, i
viših građanskih činovnika postrojilo bi se u ogromnim salama
da se nisko poklone kad car sa porodicom svečano krene u crkvu.
Svi članovi carske porodice okupljali su se u salonu i veselo
čavrljali do trenutka kad počinje izlazak. Tada se procesija postrojavala.
Car je davao ruku carici i prvi kretao. Za njim je
išao njegov kamerpaž, a iza njega dežurni general-ađutant i dvorski
ministar. Za caricom, ili tačnije za beskrajnim šlepom njene
haljine, išla su dva kamerpaža koja su taj šlep podizala na zaokretima
i širila ga u svoj njegovoj krasoti. Onda je išao prestolo-naslednik,
koji je tada imao osamnaest godina, veliki knezovi i
kneginje, prema redosledu prestolonasleđa. Iza svake velike
kneginje išao je njen kamerpaž. Onda je sledila dugačka povorka
starijih i mlađih dvorskih dama, u takozvanim ruskim kostimima,
tj. u balskim haljinama koje su, kako se mislilo, ličile na sarafan.
Dok je procesija prolazila, mogao sam da posmatram kako se
svako sa višim vojničkim ili građanskim činom, pre nego što se
pokloni, trudio da krišom uhvati carev pogled. I ako bi car
nekome odgovorio na poklon osmehom, sa dve-tri reči ili čak
jedva primetnim klimanjem glave, srećnik bi prepun ponosa zagledao
oko sebe očekujući od suseda čestitke.
Procesija se vraćala iz crkve u istom poretku. Posle toga,
svako je žurio da obavi svoje poslove. Osim manjeg broja fanatika
dvorske etikecije, kao i mladih dama, većina prisutnih smatrala je
sve ovo dosadnim kulukom.
Dva ili tri puta zimi, u dvoru su priređivani veliki balovi,
na koje su pozivane hiljade gostiju. Pošto bi imperator otvorio
ples polonezom, svako je mogao da se zabavlja kako želi. U beskrajnim
blistavo osvetljenim salama bilo je koliko hoćete mesta
da se mlade dame sakriju od budnih pogleda mamica i tetkica...
Mladež se zabavljala za vreme plesa, a za večerom je uvek nekako
ispadalo da su mladi parovi sedeli daleko od svojih staraca.
Moja dužnost na balovima nije se ubrajala u lake. Aleksandar
II nije igrao i nije sedeo, već je sve vreme obilazio goste. Kamerpaž
je morao da ide na izvesnom rastojanju od cara da ne bi
štrčao u prevelikoj blizini, a da istovremeno bude pri ruci i brzo
se odazove na poziv. Taj spoj prisustva i odsustva nije lako izvesti.
Ni imperatoru to nije trebalo; on bi više voleo da ga ostave samog;
ali takav beše običaj i car je morao da se povinuje. Najgore od
svega bilo je kada je Aleksandar II stupao među dame, koje su
stajale blizu velikih knezova koji su plesali, i lagano se među
njima kretao. Nije baš bilo jednostavno probijati se kroz taj
živi cvećnjak koji se razmicao da napravi put caru, ali se odmah
za njim zatvarao. Stotine dama i devojaka nisu igrale, već su stajale
u nadi da će ih možda neki od velikih knezova primetiti i
pozvati na polku ili valcer. O uticaju dvora na peterburško
društvo može se suditi po sledećem. Ako bi roditelji primetili da
je veliki knez obratio pažnju na njihovu kćer, trudili su se koliko
su mogli da se devojka zaljubi u tako visoku ličnost, iako su
vrlo dobro znali da se stvar ne može okončati brakom. Nisam
mogao ni da zamislim te razgovore koje sam čuo jednom u »časnoj«
porodici, pošto je prestolonaslednik dva ili tri puta otplesao
sa mladom sedamnaestogodišnjakinjom. To je bio povod da
roditelji grade svojoj kćerci po njihovom mišljenju sjajne planove.
Kada smo bili na dvoru, uvek smo tamo doručkovali i ručali.
Dvorski lakeji su nam tada pričali – hteli mi da ih slušamo
ili ne – hroniku dvorskih skandala. Oni su tačno znali sve što
se događalo na dvoru. To je bila njihova sredina. Istine radi,
moram da kažem da je te godine, o kojoj pričam, hronika bila
siromašnija nego sedamdesetih godina. Neki su se tek bili venčali,
a drugi su bili suviše mladi. Ali o odnosu prema kneginji
N. koju je Turgenjev tako dobro skicirao u »Dimu« pod imenom
Irina, na dvoru se pričalo otvorenije nego u peterburškim salonima.
Jednom, kada smo ušli u sobu u kojoj smo se uvek presvlačili,
rekoše nam da je »kneginja N. danas dobila nogu, ovaj put konačno«.
Pola sata kasnije video sam kneginju N. Pojavila se
u crkvi očiju otečenih od plača. Tokom cele službe gušila se u suzama.
Ostale dame držale su se podalje od nesrećnice, izgleda da
bi je bolje videle. Posluga je već sve znala o događaju i procenjivala
ga je na sebi svojstven način. Bilo je nečeg odvratnog i
u pričama tih ljudi, koji su samo dan ranije gmizali pred istom
tom damom.
Jednom, početkom januara 1862. godine, videh da Aleksandar
II izlazi iz procesije i sam odlazi u sale gde su za paradu bile
postrojene jedinice iz svih pukova peterburškog garnizona. Ta
parada se obično održavala na trgu, ali je tog dana zbog jakog
mraza morala da se obavi unutra. Aleksandar II je zato morao
pešice da prođe pored vojske, umesto da progalopira pokraj njih.
Znao sam da se moje obaveze završavaju čim imperator istupi
kao glavnokomandujući, i da samo dotle treba da ga pratim,
a ne dalje. Međutim, osvrnuvši se oko sebe videh da je on ostao
potpuno sam. Fligel-ađutant i general-ađutant negde su nestali.
Ne znam da li je tog dana Aleksandar II žurio ili je imao
neke druge razloge da se parada brzo završi, tek – on je bukvalno
projurio pored redova. Pravio je veoma brze i krupne korake
(bio je veoma visok) pa sam ja morao vrlo brzo da hodam, a
povremeno čak i da potrčim. Žurio je kao da beži od neke opasnosti.
Njegovo uzbuđenje prenelo se i na mene i ja sam u svakom
trenutku bio spreman da se bacim napred, žaleći pri tom što
kod sebe nemam svoj lični toledski mač koji probija petoparce,
već samo obično propisano oružje. Aleksandar II je usporio tek
kada je prolazio pored poslednjeg puka. Ulazeći u drugu salu,
osvrnuo se i susreo s mojim pogledom, sjajnim od uzbuđenja i
brzog hoda. Mlađi fligel-ađutant trčao je dve sale iza nas. Spremio
sam se da saslušam oštru grdnju, ali je Aleksandar II, možda
otkrivajući misli koje su ga tada okupirale, rekao: »Tu si? Junačino!«
Onda je, lagano odlazeći, uputio u daljinu onaj ukočeni
zagonetni pogled koji sam sve češće počeo da zapažam kod
njega.
Tako sam tada razmišljao. Ali niz sitnih događaja, kao i
reakcionarni karakter koji je sve više poprimala politika Aleksandra
II – počeli su da unose sumnju u moje srce. Svake go
dine 6. januara, kao što je poznato, obavlja se poluhrišćanski,
polupaganski obred osvećenja vode »u Jordanu«.[26] On se poštuje i
na dvoru. Na Nevi, preko puta dvorca, postavlja se paviljon. Imperatorska
porodica, predvođena sveštenstvom, kreće iz dvorca
veličanstvenim kejom ka paviljonu, gde se posle božje službe baca
krst u vodu. Hiljade ljudi na keju i na ledu prati izdaleka ceremoniju. Svi, naravno, za vreme službe stoje gologlavi. Te godine
bila je jaka zima i jedan stari general stavio je iz predostrožnosti
periku; ali kada je pre izlaska na ulicu užurbano oblačio u hodniku
šinjel, nije primetio da se njegova perika pomerila u stranu
tako da je stajala sa razdeljkom popreko. Konstantin Nikolajevič
je to video i tokom cele službe smejuljio se sa mladim velikim
knezovima. Oni su svi gledali u generala, koji se glupavo cerio ne
znajući čime je mogao da izazove takvo veselje. Konstantin je
tada šapnuo bratu, koje je takođe pogledao generala i nasmejao se.
[26] Svećenje vode na Bogojavljenje.
Nekoliko minuta kasnije, kada je procesija, vraćajući se,
ponovo bila na keju, jedan stari seljak probio se kroz dvostruki
lanac vojnika koji su stajali duž puta i bacio se na kolena
pred carem, držeći u rukama molbu.
»Baćuška-care, pomozi! – uzviknuo je sa suzama, i u tom
se uskliku izkazalo čitavo vekovno tlačenje seljaka. Ali Aleksandar
II je prošao ne obrativši pažnju na mužika. Osvrnuh se. Fligel-ađutanta
nigde. Konstantin, koji je išao za nama, takođe nije primetio
molioca kao ni njegov brat. Nije bilo nikoga da uzme papir.
Onda ga uzeh ja, iako sam znao da će me zbog toga grditi;
nije bio moj posao da primam molbe, ali ja sam zamislio šta je
sve morao da pretrpi taj mužik dok nije dospeo do Peterburga
i dok se probijao kroz vojničke i policijske redove. Kao i svi
seljaci koji su predavali molbu caru i ovaj mužik se izlagao
opasnosti da zaglavi u zatvoru. Bog zna na koliko dugo.
Na dan oslobođenja seljaka Aleksandra II su obožavali u
Peterburgu, ali je primetno da ga, kad se izuzme taj trenutak
oduševljenja, u prestonici nisu voleli. Njegov brat Nikolaj bio
je veoma popularan među sitnim dućandžijama i fijakeristima.
Ali ni Aleksandar II, ni Konstantin – vođa reformističke partije,
ni Mihail, nisu uživali ljubav ni jednog sloja prestoničkog stanovništva.
Aleksandar II je od oca nasledio dosta osobina neograničenog
samodršca i one su izbijale ponekad na videlo, bez
obzira na uobičajenu dobroćudnost. Lako ga je obuzimao gnev
i često se odnosio krajnje prezrivo prema posluzi. Sumnjam da
je bio iskreno privržen bilo kome. Okruživali su ga i bili mu
povremeno bliski ljudi kao što je, na primer, grof Adlerberg,
čije je dugove Aleksandar stalno plaćao, dok su drugi bili ozloglašeni
zbog kolosalnih krađa. Još od 1862. godine postojala je
opasnost da će Aleksandar II obnoviti najgore crte nikolajevštine.
Bilo je poznato da on želi da reformiše sudstvo i vojsku,
da se surovo fizičko kažnjavanje ukida, da će Rusija dobiti lokalnu
samoupravu, a možda čak i neki oblik ustava. Ali i najmanji
neredi su po njegovim naređenjima bili najsurovije gušeni. Svaku
takvu pobunu on je doživljavao kao ličnu uvredu. Zbog toga su
se od Aleksandra II stalno mogle očekivati najnazadnije mere.
Studentski nemiri u oktobru 1861. godine, na peterburškom, moskovskom
i kazanskom univerzitetu, gušeni su sa sve većom
surovošću. Peterburški univerzitet je zatvoren, ukinuti su fakultativni
kursevi koje su inicirali mnogi profesori u gradskoj
dumi, a najbolji među njima morali su da se penzionišu. Ubrzo
posle oslobođenja seljaka, započeo je snažan pokret za osnivanje
nedeljnih škola. Njih su otvarali pojedinci i institucije; svi učitelji
su naravno radili besplatno, a među njima je bilo i oficira, studenata,
pa čak i nekoliko paževa. Seljaci i radnici, stari i mladi
pohrlili su u te škole i ubrzo se izgradio metod po kome smo za
devet do deset časova uspevali da naučimo seljake da čitaju.
U takvim školama bi, bez ikakvih troškova za vlasti, većina seljaka
postala pismena. Ali iznenada su sve nedeljne škole zatvorene.
U Poljskoj, gde su počele patriotske manifestacije, bile su
uhapšene stotine ljudi u crkvama, a kozaci su sa uobičajenom surovošću
nagajkama[27] rasterivali gomilu. Krajem 1861. godine na
ulicama Varšave su čak pucali u narod i nekoliko ljudi je bilo
ubijeno. Prilikom smirivanja retkih nereda seljaka ponovo je
uvedeno »teranje kroz šibe« – omiljena kazna Nikolaja I. Tako
su se već 1862. godine mogle naslutiti one karakterne crte imperatora
koje su se tako jasno ispoljile sedamdesetih godina.
Od cele carske porodice najsimpatičnija je nesumnjivo bila
carica Marija Aleksandrovna. Ona se odlikovala iskrenošću i ako
je nekome govorila nešto prijatno ona je tako i osećala. Na mene
je ostavilo dubok utisak kako mi se jednom zahvalila za malu
ljubaznost (posle prijema poslanika Sjedinjenih Država). Tako
se ne zahvaljuje žena koja je navikla na dvorsko laskanje. Ona
bez sumnje nije bila srećna u svojoj porodici. Nisu je volele ni
dvorske dame, koje su je smatrale previše strogom; one nisu mogle
da shvate zašto je Marija Aleksandrovna toliko stroga prema svome
mužu. Sada se zna da udeo Marije Aleksandrovne u oslobođenju
seljaka nije bio mali. Ali u to vreme se o tome nije mnogo znalo.
Vođama reformističke struje na dvoru smatrani su veliki knez
Konstantin i velika kneginja Jelena Pavlovna, glavna zaštitnica
Nikolaja Miljutina u višim krugovima. Više se znalo o aktivnom
delovanju Marije Aleksandrovne u stvaranju ženskih gimnazija.
Od samog početka one su bile odlično organizovane, sa širokim
programom i u demokratskom duhu. Njeno prijateljstvo sa
Ušinskim spaslo je istaknutog pedagoga od sudbine mnogih
talentovanih ljudi toga doba – progonstva.
[27] Višestruki bič s olovnim kuglicama na krajevima.
Marija Aleksandrovna je i sama bila solidno obrazovana, a to
je želela da priušti i svome starijem sinu. Zato je pozvala kao
predavače najveće stručnjake iz pojedinih oblasti, među njima i
Kaveljina, iako je znala za njegovo prijateljstvo sa Hercenom.
Kad joj je Kaveljin to napomenuo, ona je odgovorila da se na
Hercena ljuti samo zbog njegovih oštrih sudova o carici-udovici.
Prestolonaslednik je bio izuzetno lep, možda čak i pomalo
ženstven. Ni najmanje nije bio uobražen i za vreme prijema
drugarski je ćaskao sa kamerpaževima. (Sećam se čak da sam za
vreme novogodišnjeg prijema diplomatskog kora, pokušavao
da mu objasnim kakva je prednost jednostavno odevenog ambasadora
Sjedinjenih Država u odnosu na ostale ambasadore, šarene
poput papagaja.) Ali oni koji su prestolonaslednika dobro
poznavali govorili su o njemu kao o egoisti. U avgustu 1861.
godine prestolonaslednik je definitivno pao na ispitima, koji su
se održavali u prisustvu njegovog oca. Sećam se čak i kako je
nekoliko dana posle tog fijaska na paradi u Petergofu, kada je
prestolonaslednik komandujući napravio nekakvu grešku, Aleksandar
povikao na njega tako da su svi čuli: »Ni to ne možeš da
naučiš!« Kao što je poznato, prestolonaslednik je umro u dvadeset
drugoj godini od bolesti kičmene moždine.
Aleksandar Aleksandrovič, koji je 1865. godine postao prestolonaslednik,
pokazao se kao potpuna suprotnost svoga brata.
Likom i svešću o svojoj veličini podsećao me je na Pavla I.
** Sibir
*** I
Sredinom maja 1862. godine, nekoliko nedelja pre nego što
ćemo dobiti činove, kapetan mi je dao zadatak da napravim
konačni spisak u koji puk svaki od nas želi da stupi. Imali smo
pravo da budemo u bilo kom gardijskom puku sa početnim
činom, ili pak u armijskom – sa činom poručnika. Uzeo sam
spisak pitomaca naše klase i krenuo od druga do druga. Svaki
je već vrlo dobro znao u koji će puk. Većina se već šepurila
po vrtu sa oficirskom šapkom svoga puka.
— »Kirasirski puk njegovog veličanstva«, »Preobraženski puk«,
»U konjičku gardu« – beležio sam u listu.
— A ti Kropotkine? U kozake, artiljeriju? – obasipali su
me pitanjima sa svih strana. Snuždio sam se, dvoumio; zamolio
sam jednog druga da dovrši spisak i otišao u svoju sobu, da
još jednom promislim o konačnoj odluci.
Još davno sam odlučio da ne idem u gardu i ceo život protraćim
na dvorske balove i parade. Maštao sam da se upišem na univerzitet,
da učim i živim studentskim životom. To bi, naravno,
značilo da definitivno prekinem veze sa ocem koji je maštao o
nečem sasvim drugom, i da se snalazim pomoću časova. Tako
žive hiljade studenata i mene taj život nije nimalo plašio. Ali,
kako napraviti prve korake u novom životu? Za nekoliko nedelja
odlazim iz škole i moraću sam da dođem do odeće i stana.
Nisam imao odakle da nabavim čak ni ono malo para potrebnih
za početak. Pošto nije bilo nade da ću se upisati na univerzitet,
poodavno sam razmišljao o artiljerijskoj akademiji. To bi me
na dve godine spaslo muka u trupi, a u akademiji sam mogao pored
vojnih nauka da učim i matematiku i fiziku. Ali, u Peterburgu
je već strujao vetar reakcije. Još prošle zime, prema oficirima u
akademiji ponašali su se kao prema školarcima. Tada su u dve
akademije izbili neredi, a jednu od njih, inženjersku, napustili
su svi oficiri.
I sve sam više i više bio zaokupljen idejom o Sibiru. Amurski
kraj upravo je bio pripojen Rusiji. Puno sam čitao o tom Misisipiju
Dalekog istoka, o planinama koje reka preseca, o suptropskoj
vegetaciji oko Usurija. Išao sam u mislima dalje, do tropskog
pojasa, koji je tako izvanredno opisao Humbolt, i do značajnih
Riterovih generalizacija, kojima sam se tako oduševljavao.
Osim toga, mislio sam da je Sibir – beskrajno polje za primenu
reformi, koje su bile već razrađene ili tek smišljene. Tamo verovatno
nema mnogo ljudi koji nešto rade, pa ću lako pronaći
široko područje za pravu delatnost. Najgore je bilo što bih
tada morao da se rastanem sa Sašom; ali, on je posle nereda
morao da napusti univerzitet i ja sam računao (to se pokazalo
kao tačno), da ćemo na ovaj ili onaj način, za godinu ili dve
opet biti zajedno. Preostalo je samo da izaberem puk u Amurskoj
oblasti. Usurijski kraj me je najviše privlačio, ali avaj!
Tamo je postojao samo pešadijski kozački bataljon. Ipak sam
ja još bio dečak i zato mi je »pešadijski kozak« zvučalo pomalo
jadno, tako da sam se na kraju zadržao na Amurskoj kozačkoj
konjici.
To sam i upisao u spisak, na veliko žaljenje svih mojih
drugova. »To je tako daleko!« – govorili su. A moj drug Daurov
dohvati oficirski podsetnik i, na užas svih prisutnih, poče da
čita: »mundir – od crnog sukna sa običnim crvenim okovratnikom,
bez našivaka. Papaha od psećeg ili nekog drugog krzna, zavisno
od mesta službovanja puka, čakšire od sivog sukna«.
— Zamisli samo, i to mi je neki mundir! – uzviknuo je. Šubara
još i nekako: možeš da nosiš vučju ili medveđu. Ali čakšire!
Zamisli: sive kao u komorskih vojnika! – Kad je završio
čitanje, razočaranje drugova bilo je još veće.
Okrenuo sam sve na šalu, koliko sam mogao, i odneo spisak
kapetanu.
— Kropotkin uvek ima neki štos! – uzviknu. Zar vam ne
rekoh da spisak mora danas da se pošalje velikom knezu.
Ali kad sam mu objasnio da se nimalo ne šalim, na licu dobrog
kapetana pojavi se zapanjenost i potpuno razočaranje.
Međutim, sledećeg dana zamalo da promenim odluku, kada
sam video reakciju Klasovskog. On je želeo da se upišem na univerzitet
i zato mi je već bio davao časove latinskog. Nisam hteo
da mu kažem šta me je sprečavalo da postanem student. Znao
sam, Klasovski će mi predložiti da podeli sa mnom svoje poslednje
mrve.
Onda je moj otac poslao telegram da mi zabranjuje da idem
u Sibir. O tome su obavestili velikog kneza, načelnika vojnih
škola. Pozvan sam kod njegovog zamenika, i kao odgovor na
njegova pitanja počeh da mu opisujem floru Amura i čari putovanja...
Imao sam čvrste osnove za pretpostavku da će mi
ako samo pomenem želju da se upišem na univerzitet neko iz
carske porodice ponuditi stipendiju, a to nikako nisam želeo.
Teško je reći kako bi se sve to završilo da se nije odigrao
jedan krupan događaj – veliki požar u Peterburgu – koji je
indirektno razrešio moje teškoće.
Dvadeset šestog maja, na Duhove, počeo je strašni požar
na trgu Apraksina. Na sredini trga tada se nalazila buvlja pijaca
sa drvenim dućančićima. Tu su se prodavale raznorazne polovne
stvari. U dućančićima, u prolazima, čak i na krovovima, bio je
natrpan stari nameštaj, perine, iznošena odeća, knjige, posuđe.
Kratko rečeno, iz svih delova grada tu je stizala sva moguća
starež. Iza tog ogromnog skladišta lako zapaljive robe, nalazilo
se ministarstvo unutrašnjih dela, u čijoj su se arhivi čuvala sva
dokumenta u vezi sa oslobađanjem seljaka; a ispred buvljaka,
okruženog nizom kamenih prodavnica, na drugoj strani ulice Sadove
nalazila se državna banka. Uzano sokače, delom oivičeno
kamenim dućanima, delilo je trg Apraksina od jednog krila
zgrade paževskog korpusa. Donji sprat tog krila zauzimale su
prodavnice sa mešovitom i drogerijskom robom, a na gornjem
su bili oficirski stanovi. Gotovo sučelice ministarstvu unutrašnjih
dela, na drugoj obali Fontanke, bila je velika drvara. Požar je
skoro istovremeno zahvatio trg Apraksina i drvaru u četiri sata
popodne.
Da je u to vreme bilo jačeg vetra, vatra bi uništila pola
Peterburga, uključujući i državnu banku, nekoliko ministarstava,
trgovačku četvrt, paževski korpus i javnu biblioteku.
Toga sam dana bio u korpusu i ručao kod jednog oficira.
Čim smo kroz prozore ugledali prve crne stubove dima, istrčali
smo. Prizor je bio jeziv. Vatra je praštala i šištala. Kao džinovska
zmija palacala je s jedne na drugu stranu i prstenovima
zahvatala dućančiće. Onda se odjednom podizala u ogroman stub,
izbacivala u stranu svoje jezičke i njima lizala nove i nove daščare
i hrpe robe. Stvorili su se kovitlaci vatre i dima, a kada je vihor
obuhvatio gomilu zapaljenog perja – više se nije moglo ostati na
buvljaku. Sve je moralo da se prepusti na milost i nemilost vatri.
Vlasti su potpuno izgubile glavu. U čitavom Peterburgu tada
nije bilo ni jedne jedine parne vatrogasne pumpe. Nekakvi radnici
prijavili su se da je dovezu iz livnica u Kolpinu, tj. tridesetak
vrsta od Peterburga, železnicom. Kada su mašinu dovezli u
Peterburg do mesta požara dovukao ju je narod. Ispostavilo se da
je jedan od četiri šmrka oštetila nepoznata ruka; ostale su okrenuli
ka zgradi ministarstva unutrašnjih dela.
Do požara su došli veliki knezovi ali su ubrzo i otišli. Kasno
uveče, kada je državna banka već bila u opasnosti, pojavio se
Aleksandar II i naredio da se štiti paževski korpus, kao centralna
tačka položaja. To su i bez njega svi znali. Bilo je jasno, ako
se zapali korpus stradaće javna biblioteka i pola Nevskog prospekta.
Gomila, narod, činila je sve da zaustavi vatru. U jednom
je trenutku državna banka bila u velikoj opasnosti. Hrpe robe
iznete iz dućana nabacali su u Sadovoj, pored zida levog krila
banke. Od ugaraka koji su padali stalno se palila roba rasuta
po ulici; ali narod, gušeći se u nepodnošljivoj jari, nije dopuštao
da se zapale stvari poređane pored zida banke. Gomila je
psovala vlast što tu nema nijednog vatrogasnog šmrka. Odasvud
se čulo: »Šta rade dođavola, tamo u ministarstvu unutrašnjih
dela, a samo što nije izgorela banka i dom za napuštenu decu?
Nisu valjda svi poludeli! Gde je viši šef policije? Zašto ne
šalje vatrogasnu četu do banke?«
Višeg šefa policije, generala Anjenkova znao sam lično
jer sam se s njim sretao u kući pomoćnika inspektora, gde je
svraćao sa svojim bratom, poznatim kritičarem. Ponudio sam
da ga potražim, i stvarno ga nađoh. Lutao je besciljno ulicama.
Kada sam ga obavestio kako stoje stvari on je, ma kako to izgledalo
neverovatno, meni – dečaku naložio da jednu vatrogasnu
četu prebacim od zgrade ministarstva prema banci. Uzviknuh,
naravno, da me vatrogasci neće poslušati i zatražih pismenu
naredbu; ali Anjenkov kod sebe nije imao, ili je samo tvrdio
da nema, ni parče hartije. Zbog toga sam morao da zamolim
jednog od naših oficira L. IL. Hosea, da pođe sa mnom i izda
naređenje. Na kraju smo jednog vatrogasnog komandira, koji
je prostački psovao sve na svetu i svoje načelnike, ubedili da
sa svojom četom pređe do Sadove.
Nije gorelo sâmo ministarstvo unutrašnjih dela, već arhiva.
Puno mladih, prvenstveno kadeta i paževa, zajedno sa činovnicima,
iznosili su iz plamteće zgrade svežnjeve papira i slagali
ih u fijakere. Dešavalo se da svežanj padne na zemlju; vetar
bi tada poduhvatio poneki list i vitlao ga po trgu. Kroz crne
oblake dima videli su se zlokobni plamenovi na drvari na
suprotnoj obali Fontanke.
Uzano Černišovo sokače, koje je odvajalo paževski korpus
od trga Apraksina, bilo je u bezizlaznom položaju. Tamo su
se u dućanima nalazile velike zalihe sumpora, maslinovog ulja,
terpentina i sličnih zapaljivih stvari. Raznobojni džinovski ognjeni
jezici, koje su izbacivale eksplozije, lizali su krov jednog krila
paževskog korpusa na drugoj strani sokaka. Prozorski ramovi
i krovna konstrukcija već su počeli da se dime. Pošto su napustili
zgradu, paževi i kadeti su polivali krov pomoću omanjeg
vatrogasnog šmrka iz kadetskog korpusa, a vodu su, u dužim
intervalima, dovozili u bačvama. A njih je trebalo puniti vedrima.
Dva-tri vatrogasca na usijanom krovu sve vreme su se
drali mučnim glasovima: »vode, vode!« Nisam mogao da izdržim
te krike pa sam se premestio do Sadove, a tu sam na silu
okrenuo prema našem dvorištu jedno policijsko vatrogasno bure.
Ali kad sam to pokušao da uradim i drugi put, vatrogasac je
odlučno odbio da posluša. »Zaglaviću na sudu, ako okrenem«,
reče. Sa svih strana drugovi su me požurivali: »Idi i nađi nekog,
šefa policije ili velikog kneza. Kaži im da bez vode ne možemo
više da štitimo paževski korpus«.
— Da javimo direktoru? – predloži neko.
— Neka ih sve đavo nosi! Sada možeš svećom da ih tražiš!
Idi i uradi sve sam.
Potrčao sam da ponovo potražim Anjenkova. Rekoše mi
konačno da je sigurno u dvorištu državne banke. Tamo je
nekoliko oficira stajalo oko generala u kome sam prepoznao
peterburškog general-gubernatora, kneza Suvorova. Međutim, kapija
je bila zatvorena. Bankarski činovnik koji je stajao ispred,
glatko je odbio da me pusti. Ja sam insistirao, pretio, pa me
konačno pustiše. Onda sam prišao pravo knezu Suvorovu, koji
je baš pisao cedulju na leđima jednog svog ađutanta.
Kada sam mu rekao kakva je situacija, Suvorov prvo upita:
»Ko vas je poslao?«
— »Niko – odgovorih – drugovi«.
— Kažete, znači, da korpus paževa samo što nije planuo?
— Da.
Knez Suvorov je brzo izašao na ulicu, dohvatio kutiju za
šešire, pokrio njome glavu i potrčao što je mogao brže u sokače.
Sa jedne strane buktali su dućani, sa druge su tinjali ramovi
i krovišta korpusa. Kaldrma je bila pokrivena praznim bačvama,
drvenim sanducima, slamom i sličnim stvarima. Knez Suvorov
je preduzeo odlučnu akciju.
— U dvorištu imate četu vojnika. Uzmite četu i brzo očistite
uličicu. Odmah će da stigne jedan šmrk vatrogasnih parnih kola.
Vi komandujte. Lično vam ga poveravam.
Nije bilo lako pokrenuti vojnike iz naše bašte. Pokupili su
iz burića i sanduka sve što je bilo, napunili su džepove zrnima
kafe, a u šapke strpali po veliki komad šećera i tako su te
tople prolećne noći lenčarili pod drvećem, krckajući orahe.
Niko nije hteo da se mrdne s mesta dok se nije umešao oficir.
Očistili su sokak i pustili šmrk. Drugovi su bili uzbuđeni. Svakih
dvadeset minuta smenjivali su se oni koji su držali crevo. Stajali
smo odmah pored njih, ne obazirući se na paklenu jaru.
Oko tri ili četiri sata ujutru postalo je jasno da smo uspeli
da izađemo na kraj s vatrom. Paževski korpus bio je sada
van opasnosti. Utolivši žeđ sa nekoliko čaša čaja u aščinici
koja je već bila otvorena, polumrtvi od umora bacili smo se
na prve slobodne krevete u korpuskoj bolnici da odspavamo.
Sutradan sam ustao rano i, sa šapkom koja je pre bila
bela a sada se crnela, krenuo da osmotrim zgarište. Kada sam
se vratio u korpus sretoh velikog kneza Mihaila, koga sam prema
potrebama službe pratio u obilasku zgrade. Paževi su podizali
glave sa jastuka. Svima su lica bila crna od čađi, oči i kapci
otečeni; mnogima je kosa bila oprljena. Teško je bilo prepoznati
elegantne paževe, ali oni su se ponosili svesni da nisu ispali lenštine
i da nisu radili lošije od drugih.
I baš je ta poseta velikog kneza rešila sve moje teškoće.
Izlazeći, on me upita – zašto sam to smislio da idem na Amur,
imam li možda tamo drugove, da li me poznaje general-gubernator?
Rekoh mu da u Sibiru nemam rođaka i da me tamo niko
ne zna.
— Kako onda misliš da ideš? Baciće te u zabito selo. Šta
ćeš ti tamo da radiš? Bolje da pišem general-gubernatoru i zamolim
ga da te zadrži negde u štabu.
Posle ovakvog predloga bio sam ubeđen da moj otac neće
više biti protiv mog odlaska. Tako i bi. Mogao sam slobodno
da krenem u Sibir.
Požar na trgu Apraksina bio je prelomna tačka ne samo
u politici Aleksandra II, već qušte u istoriji Rusije tog perioda.
Nije bilo sumnje, do požara nije došlo slučajno. Na Trojice,
to jest Duhove, na trgu Apraksina osim nekoliko stražara nije
bilo nikoga. Sem toga, trg Apraksina i drvara zahvaćeni su
vatrom gotovo istovremeno, a za požarom u Peterburgu usledilo
je nekoliko takvih požara u nekim provincijskim gradovima.
Neko je bez sumnje požar podmetnuo; ali ko? Na ovo pitanje ni
do danas nema odgovora.
Katkov[28] je, vođen ličnom mržnjom prema Hercenu, a naročito
prema Bakunjinu sa kojim je jednom morao da se tuče u
dvoboju, već sutradan posle požara, za paljevinu optužio Poljake
i ruske revolucionare. I u Peterburgu i u Moskvi njegovoj optužbi
poverovala je većina.
Poljska se tada spremala za revoluciju, koja je buknula
u januaru sledeće godine. Tajna revolucionarna vlada sklopila je
savez sa emigracijom u Londonu. Žond[29] je imao članove čak
i u samom srcu peterburške administracije. Ubrzo posle požara,
jedan ruski oficir pucao je u varšavskog namesnika grofa Lidersa,
a kada je umesto njega za namesnika postavljen Konstantin
Nikolajevič (govorilo se tada da će od Poljske napraviti zasebno
kraljevstvo za velikog kneza) i na njega je, 26. juna, bio izvršen
atentat. U avgustu je neko pucao i na markiza Velepoljskog,
vođu struje koja je bila za ujedinjenje sa Rusijom. Napoleon III
podgrevao je kod Poljaka nadu u vojnu intervenciju u korist
njihove nezavisnosti. U takvim okolnostima, sa uobičajenog krutog
vojnog stanovišta, uništenje državne banke i nekoliko ministarstava
i širenje panike u prestonici, moglo je da izgleda kao
dobar ratni plan. Ali u prilog toj pretpostavci nije bilo ni
najsitnije činjenice.
S druge strane, radikalne struje u Rusiji uvidele su da se
u inicijativu Aleksandra II u reformacijskom pokretu ne smeju
više polagati nikakve nade. Bilo je nesumnjivo da će se njegov
tok sve više i više okretati prema taboru reakcionara. Naprednim
ljudima bilo je jasno da će oslobođenje za seljake značiti potpunu
propast, zbog visoke otkupnine za zemlju. U maju su se zbog toga
pojavili proglasi sa pozivom narodnim masama na opšti ustanak;
obrazovanim klasama je predlagano da insistiraju na potrebi
sazivanja zemske skupštine.[30] U takvom raspoloženju, nekome je
revolucionaru mogla pasti na pamet misao da državnu mašineriju
uništi požarom.
Najzad, neodređeni karakter oslobođenja izazvao je snažno
previranje među seljacima, koji su činili veći deo stanovništva
u svim gradovima. Vrenje među seljacima u Rusiji uvek je bilo
propraćeno paljevinama i anonimnim pismima.
Moguće je da se ideja o paljenju pijace na trgu Apraksina
mogla roditi u glavama pojedinih predstavnika revolucionarnog
tabora; ali ni pažljiva istraga ni masovna hapšenja, koja su odmah
posle požara započela u Rusiji i Poljskoj, nisu pružili ni
najmanje indicije za to. Da je nešto tako bilo pronađeno, reakcionarna
struja svakako bi požurila da to iskoristi. Kasnije se
u štampi pojavilo mnogo sećanja, publikovano je mnogo pisama
koja su se ticala tog vremena, ali ni u njima nije bilo ni najsitnijeg
znaka koji bi potvrđivao ovakvu hipotezu.
[28] Katkov (1818–1887), bio je ruski novinar i publicista, u početku liberalnih
shvatanja kasnije je postao teški reakcionar i siva eminencija samodržavlja.
[29] Vlada (poljski).
[30] Državna staleška skupština.
Upravo suprotno, kada su požari planuli i u mnogim gradovima
pored Volge, a naročito u Saratovu, i kada je car tamo
radi istrage poslao senatora Ždanova – ovaj je svoje isleđivanje
završio čvrsto uveren da je saratovski požar bio delo reakcionara.
Oni su verovali da je još uvek moguće ubediti Aleksandra II da
odloži konačno oslobođenje seljaka, koje je bilo predviđeno za
19. februar 1863. godine. Reakciji je bio poznat slab karakter
Aleksandra II, pa je odmah posle požara počela moćnu agitaciju
za odlaganje oslobođenja i preispitivanje praktične primene
zakona. U dobro obaveštenim krugovima govorilo se da se Ždanov
u Peterburg vraćao sa sigurnim dokazima o krivici saratovske
reakcije; ali on je naprasno umro na putu, a njegova aktovka
nestade da nikada ne bude pronađena.
U svakom slučaju, požar na trgu Apraksina imao je veoma
tužne posledice. Posle toga je Aleksandar II otvoreno stao na
stranu reakcije. A što je još gore, javno mnenje onog dela
peterburškog i moskovskog društva koji je imao snažan uticaj
na vlast, odmah je zbacilo liberalno ruho i ustalo ne samo
protiv radikala već i protiv umerenjaka. Nekoliko dana posle
požara otišao sam da posetim svoga bratića, fligel-ađutanta. U
kasarnama konjičke garde, gde je on živeo, često sam se sretao
sa oficirima – simpatizerima Černiševskog. Moj bratić je i sam
do tada bio revnostan čitalac lista „Современік”; ali ovog
puta doneo je nekoliko primeraka časopisa, stavio preda me
na sto i rekao: »Odsad, posle *ovoga*, ne želim da imam
bilo šta zajedničko sa potpaljivačkim pisanjima, dosta je bilo!«
Te su reči odražavale mišljenje »celog Peterburga«. Postalo je
neumesno pričati o reformama. Atmosfera je bila ispunjena duhom
reakcije. „Современік“ i „Русское слово“[31] bili su obustavljeni.
Svi oblici nedeljnih škola zabranjeni su. Peterburg je bio u
ratnom stanju.
[31] »Ruska reč«
Dve nedelje kasnije, 13. juna, dođe dan koji su kadeti i
paževi nestrpljivo iščekivali. Aleksandar Drugi održao nam je
neku vrstu kratkog ispita o vojnim formacijama. Komandovali
smo četama, a ja sam poigravao na konju ispred bataljona. Zatim
su nas sve proizveli u oficire.
Kada se parada završila, Aleksandar II je gromoglasno
otkomandovao »Unapređeni oficiri ovamo«. Okupili smo se oko
njega. Car ostade na konju.
Tada sam Aleksandra II video u potpuno novom svetlu
za mene.
Počeo je mirnim tonom: »Čestitam vam: vi ste sada oficiri«.
Govorio je o vojničkim obavezama i odanosti caru, kako se
uvek govori u sličnim situacijama. A onda se odjednom njegovo
lice izobličilo od srdžbe i on poče da govori naglašavajući svaku
reč: »Ali, ako, bože sačuvaj, neko od vas izda cara, krunu i
otadžbinu, postupiću prema njemu po svoj strro-go-sti zakona,
bez i naj-manje milosti!«
Aleksandra II sam video još jednom pre nego što sam
napustio Peterburg. Nekoliko dana posle unapređenja, svi oficiri
bili su predstavljeni na dvoru. Moj više nego skroman mundir
sa »čuvenim« sivim čakširama privlačio je opštu pažnju. Svaki
čas sam morao da zadovoljavam radoznalost oficira svih mogućih
činova, koji su me zapitkivali kakva je pa sad to uniforma?
Amurska kozačka vojska bila je tada najmlađa u armiji i ja sam
stajao gotovo na kraju reda od nekoliko stotina oficira koji su
se predstavljali. Aleksandar II me je pozvao i upitao:
— Znači, ti ideš u Sibir? Dakle, tvoj se otac na kraju
krajeva složio?
Rekoh mu da jeste.
— Ne plašiš se da odeš tako daleko?
Vatreno mu odgovorih: »Ne, želim da radim, a u Sibiru ima
tako puno posla oko sprovođenja skiciranih reformi«.
Aleksandar II me je posmatrao minut i najzad reče: »Pa,
idi. Koristan se može biti svuda.« Njegovo lice je dobilo umorni
izraz, pun apatičnosti.
Peterburg postade sumoran. Ulicama su išli odredi pešadije.
Kozačke patrole kružile su oko dvorca. Petropavlovska tvrđava
punila se političkim zatvorenicima. Gde god da sam prolazio
video bih isto – slavlje reakcije. Opraštao sam se od Peterburga
bez žaljenja.
Svakog dana navraćao sam u kozačku upravu sa molbom
da brže spreme moje papire. I čim su bili gotovi, požurio sam
u Moskvu svome bratu Saši.
*** II
Pet godina koje sam proveo u Sibiru predstavljalo je za
mene istinsku školu života i ljudske prirode. Dolazio sam u dodir
sa različitim tipovima ljudi, sa najboljima i sa najgorima,
sa onima koji su bili na vrhu društvene lestvice i onima koji su
tavorili na samom njenom dnu: sa skitnicama i takozvanim
nepopravljivim zločincima. Imao sam mogućnost da posmatram
seljake u njihovom svakodnevnom životu, a još više da se uverim
kako im vlasti malo mogu pružiti, čak i kada su nadahnute najboljim
namerama. Najzad, moja stalna putovanja, u toku kojih
sam prešao više od sedamdeset hiljada vrsta poštanskim kočijama,
brodom, čamcem a najčešće na konju, izvanredno su očeličila
moje zdravlje. Putovanja su me takođe naučila kako je malo
potrebno čoveku kada izađe iz začaranog kruga konvencionalne
civilizacije. Sa samo nekoliko funti hleba i malom zalihom čaja
u bisagama, sa kotlićem i sekirom uz sedlo i ćebetom pod sedlom
za pokrivanje ležaja od svežeg granja – čovek se oseća
zadivljujuće slobodan, čak i u nepoznatim planinama obraslim
gustim šumama ili prekrivenim dubokim snegom. Mogao bih da
napišem čitavu knjigu o ovom periodu svog života, ali moram ga
se dotaći samo površno jer tako puno treba reči o godinama
koje su potom usledile.
Sibir – to nije ledena zemlja, pokrivena večnim snegom
i naseljena samo prognanima, kako zamišljaju stranci a kako su
donedavno mislili i kod nas. Vegetacija južnog Sibira podseća
bogatstvom na floru južne Kanade. Sličan je i njihov geografski
položaj. Na 500 000 inorodaca u Sibiru je 4,5 miliona Rusa, a
južni deo zapadnog Sibira ima isto tako ruski karakter kao i
gubernije severno od Moskve.
Godine 1862. visoka sibirska administracija bila je znatno
prosvećenija nego administracija bilo koje gubernije u evropskoj
Rusiji. Na položaju general-gubernatora istočnog Sibira već
nekoliko godina bio je izuzetan čovek, grof N. N. Muravjov,
koji je Rusiji pripojio amursku oblast. Bio je veoma pametan,
veoma radan, izuzetno šarmantan kao ličnost i želeo je da radi
u korist toga kraja. Kao i svi agilni ljudi državne škole u dubini
duše bio je despot; ali Muravjov se držao nepomirljivog radikalnog
mišljenja i ni demokratska republika ga ne bi potpuno zadovoljila.
On je uspeo da se oslobodi svih starih činovnika
koji su u Sibiru videli kraj u kome se može nekažnjeno pljačkati,
i okružio se uglavnom mladim, čestitim oficirima, među kojima
su mnogi imali isto tako dobre namere kao i on sam. U
njegovom ličnom kabinetu, mladi ljudi, uključujući i prognanog
Bakunjina (on je pobegao iz istočnog Sibira u avgustu 1861. godine)
razmatrali su mogućnost formiranja Sibirskih Sjedinjenih
Država, koje bi stupile u federativni savez sa Severnoameričkim
Sjedinjenim Državama.
Kada sam došao u Irkutsk, talas reakcije koji se podigao
u Peterburgu još nije dopro do glavnog grada istočnog Sibira.
Dočekao me je veoma lepo mladi general-gubernator Korsakov,
koji je upravo zamenio Muravjova, i rekao mi da veoma voli
da ga okružuju ljudi liberalnog načina mišljenja. Što se tiče
mladog tridesetpetogodišnjeg generala Kukelja, načelnika štaba
istočnog Sibira (a ja sam odmah bio određen za njegovog ađutanta),
on me je odveo svojoj kući, u sobu u kojoj sam našao najbolje ruske
časopise i celokupnu zbirku londonskih revolucionarnih
Hercenovih publikacija. Ubrzo smo postali bliski prijatelji.
U to vreme B. K. Kukelj bio je privremeno na položaju
gubernatora Zabajkalske oblasti, pa smo se posle nekoliko nedelja
prebacili preko Bajkala i krenuli na istok, u Čitu. Tu sam
morao da se, ne gubeći vreme, potpuno posvetim velikim reformama
koje su tada bile ispitivane. Iz peterburških ministarstava
lokalnim vlastima su stigli predlozi da se naprave planovi potpunog
reformisanja administracije, sudova, zatvora, sistema progonstva,
gradske autonomije. Sve je to trebalo uraditi na širokim
liberalnim osnovama, naznačenim u carskim manifestima.
Kukelj, kome su pomagali: pukovnik Pedašenko, pametan
i praktičan čovek, i dva tri čestita činovnika, radio je marljivo
po čitav dan a ponekad i dobar deo noći. Ja sam postao sekretar
dva komiteta: za reformisanje zatvora i celog sistema progonstva
i za izradu projekata gradske samouprave. Bacio sam se na
posao sa svim entuzijazmom devetnaestogodišnjeg mladića, čitao
sam puno o istorijskom razvoju ovih institucija u Rusiji i o njihovom
savremenom stanju u Zapadnoj Evropi. Ministarstva unutrašnjih
dela i pravosuđa štampala su tada u svojim časopisima
odlične radove i dokumente koji su se ticali tih problema. Ali
se mi u zabajkalskoj oblasti nismo bavili samo teorijama.
Ja sam prvo, sa ljudima od prakse koji su dobro poznavali uslove
i potrebe kraja, razmatrao opšte crte projekta a zatim smo ga
razrađivali do detalja, tačku po tačku. Radi toga sam morao da
se srećem sa mnoštvom ljudi i u gradu i u selima. Dobijene
rezultate smo ponovo analizirali sa Kukeljom i Pedašenkom. Onda
sam ja pravio projekat, koji je ponovo tačku po tačku bio razmatran
u komitetu. Jedan od tih komiteta – za izradu projekta
samouprave, sačinjavali su predstavnici Čite koje je izabrao ceo
grad. Kraće rečeno, naš je rad bio veoma ozbiljan. Pa čak i sada
kada gledam nekoliko desetleća unazad, mogu iskreno da kažem:
sibirski bi gradovi danas izgledali potpuno drukčije da je samouprava
građena prema tom skromnom planu koji smo tada napravili.
Ali, kao što će se videti, od našeg rada nije bilo ništa.
Nisu manjkali ni drugi povremeni poslovi. Čas je trebalo
naći novac za potporu dobrotvornih ustanova, čas napraviti
opis ekonomskog stanja oblasti za lokalnu zemljoradničku izložbu,
započeti neka važna istraživanja ili sprovesti istragu.
— Živimo u važno vreme; radite dragi prijatelju, imajte na
umu da ste vi sekretar svih postojećih i budućih komiteta –
govorio mi je ponekad Kukelj. I ja sam radio dvostrukom
energijom.
Jedan od dva primera mogu da pokažu kakvi su bili rezultati.
U jednoj opštini zabajkalske oblasti služio je porotnik M. koji
je radio neverovatne stvari. Pljačkao je seljake, bičevao nemilosrdno
čak i žene, što je već bilo protivzakonito. Ako bi mu
palo u ruke neko krivično delo, pustio bi da u tamnici istrune
svako ko nije mogao da mu da mito. Kukelj bi tog porotnika
odavno oterao, ali s time se general-gubernator nije slagao jer
je M. imao moćne zaštitnike u Peterburgu. Posle mnogo premišljanja
odlučiše da krenem i na licu mesta obavim istragu i sakupim
činjenice protiv porotnika. Ali to nije bilo lako učiniti jer su
preplašeni seljaci savršeno dobro znali da je bog visoko a
car daleko i nisu se usuđivali da svedoče. Čak se i jedna žena
koju je porotnik išibao u pocetku ustručavala da posvedoči. Tek
pošto sam dve nedelje živeo sa seljacima i stekao njihovo poverenje,
polako su isplivala M-ova dela. Prikupio sam te žalosne
činjenice, i porotniku je naređeno da napusti službu. Zamislite
koliko smo se zaprepastili kada smo posle nekoliko meseci saznali
da je M. postavljen za načelnika na Kamčatki. Tamo je mogao
nekontrolisano da pljačka starosedeoce, što je naravno i činio.
Posle nekoliko godina vratio se u Peterburg kao veoma bogat
čovek. Sada povremeno sarađuje u konzervativnim novinama i,
naravno, paradira kao »pravi rodoljub«.
Kao što rekoh, talas reakcije još nije bio dospeo do Sibira.
Prema političkim prognanicima odnosili su se veoma pažljivo,
kao za vreme Muravjova. Kada je 1861. godine M. L. Mihajlov
bio osuđen na robiju i prognan zbog pisanja parola, gubernator
Toboljska je u njegovu čast priredio ručak kome su prisustvovali
svi iz lokalnih vlasti. U zabajkalskoj oblasti Mihajlova nisu držali
u robijaškim kasarnama. Zvanično su mu dozvolili da ostane u
tamničkoj bolnici sela Kadka, u blizini jedne fabrike u Njerčinsku,
ali zdravlje Mihajlova bilo je veoma slabo (umro je 1865. godine
od jektike) i general Kukelj mu je dozvolio da živi kod brata,
rudarskog inženjera koji je zakupio od državne blagajne rudnik
zlata. To su svi u Sibiru znali. Ali jednom dobismo vest iz Irkutska
da na osnovu tajne prijave u Čitu dolazi žandarmerijski general
da ispita stvar sa M. L. Mihajlovom. Tu nam je vest doneo
ađutant general-gubernatora. Odmah su me poslali da upozorim
Mihajlova i kažem mu da odmah pređe u Kadku, dok će žandarmerijskog
generala zadržati u Čiti. Pošto je za zelenim stolom u
Kukeljevoj kući dobijao znatne sume novca, general brzo odluči
da tu prijatnu zanimaciju ne menja dugim putovanjem u planinski
okrug; utoliko pre što su i studeni već postale oštre. Na kraju
se žandarmerijski general vratio u Irkutsk, veoma zadovoljan
svojim unosnim službenim putovanjem.
Nesreća se ipak primicala sve bliže. Ona će uništiti sve
pred sobom, ubrzo pošto u Poljskoj bukne revolucija.
*** III
U januaru 1863. godine Poljska je ustala protiv ruske
vladavine. Formirali su se odredi ustanika i započe rat koji
je potrajao jednu i po godinu. Londonski emigranti ubeđivali
su poljske revolucionarne komitete da odgode ustanak jer su
predviđali da će revolucija biti ugušena i da će to značiti kraj
reformi u Rusiji. Ali ništa se više nije moglo učiniti. Surovi
obračuni kozaka sa nacionalističkim demonstracijama na ulicama
Varšave 1861. godine i nemilosrdne bezrazložne torture koje su
usledile posle toga, doveli su Poljake do očaja. Kocka je bila
bačena.
Nikada ranije sa poljskom stvari u Rusiji nisu tako saosećali
kao tada. Pri tom ne mislim samo na revolucionare. Čak su
i mnogi umereni ljudi tada otvoreno govorili da je za Rusiju
bolje da u Poljskoj ima dobrog suseda nego neprijateljski raspoloženu
pokorenu zemlju. Poljska nikada neće izgubiti svoj
nacionalni karakter; on je isuviše čvrsto iskovan. Ona ima i
imaće sopstvenu umetnost, svoju literaturu i svoju industriju.
Rusija je može držati u ropstvu samo pomoću grube fizičke sile,
a takva situacija je uvek pogodovala i uvek će pogodovati ugnjetavanju
i u samoj Rusiji. To su mnogi shvatali, a još dok sam
bio u korpusu peterburško je društvo s odobravanjem prihvatilo
uvodni članak koji je Ivan Aksakov imao hrabrosti da štampa
u svojim novinama „День“. [32] On je pošao od pretpostavke da je
ruska vojska očistila Poljsku od pobunjenika i skretao pažnju na
pogubne posledice i za Poljsku i za Rusiju. Kada je počela revolucija
1863. godine, nekoliko ruskih oficira odbilo je da ide protiv
Poljaka, a neki su čak otvoreno stali na njihovu stranu i stradali
na gubilištu ili pak bojnome polju. Novac za ustanak sakupljan
je po čitavoj Rusiji, a u Sibiru čak i javno. Na univerzitetima
su studenti opremali one drugove koji su prilazili ustanicima.
[32] »Dan«
Ali eto, usred opšteg buđenja stiže vest da su u noći uoči
10. januara ustanici napali vojnike koji su konačili po selima
i poklali ih na spavanju, iako je prethodnog dana izgledalo da
su odnosi između stanovništva i vojske prijateljski. Događaj
je bio nešto predimenzioniran, ali nažalost, u vesti je bilo i
zrno istine. To je naravno učinilo najmučniji utisak na društvo.
Ponovo je između dva naroda, tako srodna po poreklu a tako
različita po nacionalnom karakteru, vaskrslo staro neprijateljstvo.
Postepeno je taj mučni utisak do izvesne mere izbledeo.
Samopregorna borba Poljaka, koji su se uvek odlikovali hrabrošću,
nesmanjena energija kojom su se suprotstavljali golemoj armiji –
ubrzo su iznova probudili simpatije prema tom junačkom
narodu. Ali u isto vreme se saznalo da revolucionarni komitet
zahteva uspostavljanje Poljske u starim granicama, uz priključivanje
Ukrajine čije je pravoslavno stanovništvo mrzelo panove
i tokom prethodna tri veka često dizalo krvave ustanke protiv
njih. Osim toga, Napoleon III i Engleska počeli su da prete
Rusiji novim ratom, a ta je prazna pretnja donela Poljacima
više štete nego svi ostali uzroci zajedno. Konačno, radikalni deo
ruskog društva sa žaljenjem se uverio da u Poljskoj nadvladava
nacionalistička tendencija. Revolucionarna vlada je najmanje
mislila o dodeljivanju zemlje seljacima – a ruske vlasti nisu
propustile da iskoriste ovu grešku i pojave se u ulozi zaštitnika
raje od poljskih panova.
Kada je u Poljskoj započela revolucija, u Rusiji su svi
mislili da će ona poprimiti demokratski, republikanski karakter
i da će narodni žond na širokim demokratskim osnovama osloboditi
seljake koji se bore za nezavisnost domovine.
Oslobođenje seljaka u Rusiji bila je veoma povoljna prilika
za slične akcije. Lične obaveze seljaka prema spahijama prestale
su 19. februara. Posle toga trebalo je ispuniti veoma dugu proceduru
uspostavljanja dobrovoljnog sporazuma između spahija
i kmetova o veličini i mestu parcele. Iznos godišnjih isplata za
parcele vlada je podelila na rate. Ali seljaci su morali da plate
još i dopunske sume za parcele oko spahijskih kuća, pri čemu
je vlast odredila samo gornju normu; spahije su mogle ili da
se odreknu dopunskih isplata ili da se zadovolje jednim delom.
Što se pak tiče otkupa seljačkih parcela, pri čemu je vlada
davala spahijama otkupne potvrde a seljaci su bili obavezni
da isplate dugove u toku četrdeset devet godina po šest posto
godišnje – ne samo što su cene bile preterano velike i pogubne
za seljake, nego nije bio određen ni rok za otkupljivanje. To je
ostavljeno na volju spahijama i otkupni ugovori često ne bi bili
sklopljeni čak ni dvadeset godina posle oslobođenja seljaka.
Takvo stanje stvari pružalo je poljskoj revolucionarnoj vladi
velike mogućnosti da popravi ruski zakon. Ona je bila obavezna
da izvrši čin pravde prema poljskim seljacima (njihov položaj
je bio isto tako težak, a ponekad i teži nego u Rusiji) i napravi
znatno bolje i određenije zakone o oslobađanju seljaka. Ništa
slično nije bilo urađeno. Premoć je stekla struja čisto nacionalistička
i šljahtinska, a značajno pitanje oslobođenja kmetova
bilo je potpuno zanemareno. Time se ruskoj vlasti otvorila
mogućnost da pridobije poljske seljake protiv revolucionara.
Ruska vlada je obilato iskoristila tu grešku; Aleksandar II
poslao je N. Miljutina u Poljsku sa punomoćjem da oslobodi seljake
prema istom planu koji je ovaj smislio za Rusiju, ne vodeći
računa da li bi takvo oslobođenje osiromašilo spahije ili ne.
— Krenite u Poljsku i tamo primenite protiv spahija vaš
»crveni« plan – rekao je Aleksandar Miljutinu. I Miljutin je,
zajedno sa knezom Čerkaskim i mnogim drugima, stvarno uradio
sve što je mogao da zemlju oduzme spahijama i dâ seljacima
velike parcele.
Jednom sam se sreo sa nekim od činovnika koji je sa
Miljutinom i knezom Čerkaskim radio u Poljskoj.
— Imali smo potpuno odrešene ruke – rekao je – da svu
zemlju predamo seljacima. Ja sam obično prvo sazivao skup seljaka.
»Kažite prvo, kojom zemljom sada raspolažete?« Oni bi
mi je pokazali. »Jel’ to sva zemlja koja vam je nekada pripadala?«
pitao sam. »Ne – odgovarali su oni, obično kao jedan – nekada
davno, pripadale su nam i one tamo livade; imali smo i tu šumu,
i ona polja«. Puštao sam ih da kažu sve, a onda bih rekao: »Pa,
ko od vas može da se zakune da je ta zemlja nekada bila vaša?«
Naravno, niko se nije javljao, jer se radilo o davnim vremenima.
Najzad, izgurali bi napred nekakvog drevnog starčića. Ostali bi
govorili: »On zna sve, on se može zakleti«. Starac bi započinjao
beskrajnu priču o tome šta je video u mladosti ili o onome
što je čuo od oca; ali ja sam strogo prekidao: »Zakuni se da je
vaša«. I čim bi se on zakleo – a takvoj se zakletvi može slepo
verovati – napisao bih papire i objašnjavao skupu: »Sada nemate
nikakvih obaveza prema vašim bivšim spahijama, sada ste prosto
susedi. Platićete toliko i toliko godišnje državnoj blagajni. Kuće
idu zajedno sa zemljom. Za njih ne treba ništa da platite«.
Može se zamisliti kakav je utisak sve to ostavljalo na
seljake. Moj bratić, Petar Nikolajevič Kropotkin, brat onog
fligel-ađutanta koga sam ranije pomenuo, bio je u Poljskoj, ili
Litvi, sa gardijskim ulanskim pukom u kome je služio. Revolucija
je bila tako ozbiljna da su protiv Poljaka pokrenuli čak i
gardu iz Peterburga. Sada se pouzdano zna da je carica Marija
Aleksandrova rekla Mihajlu Muravjovu, kada je pred polazak u
Litvu došao da se s njom oprosti: »Spasite bar Litvu«. Poljsku
su već smatrali izgubljenom.
— Naoružane bande ustanika držale su ceo kraj – pričao
je moj bratić, »Ne samo što nismo mogli da ih uništimo nego
ni da ih pronađemo. Bande su neprestano napadale naše male
odrede; a pošto su se izvanredno borili, odlično poznavali mesta
i imali podršku stanovništva oni su u tim situacijama pobeđivali.
Zato smo bili prinuđeni da uvek idemo u velikim kolonama. I
tako smo išli stalno, po čitavoj oblasti, napred i nazad, kroz
šume, a kraj ustanka se nije nazirao. Kada smo prolazili kroz
neku oblast, nismo nailazili ni na kakav trag ustanika Ali čim
bismo otišli, već bismo čuli da su se bande opet pojavile u
pozadini i da sakupljaju patriotski danak. A ako bi neki seljak
našoj vojsci učinio neku uslugu, nalazili smo ga obešenog. Tako
je to trajalo nekoliko meseci – bez ikakve nade u skori kraj,
dok ne dođoše Miljutin i Čerkaski. Čim su oni oslobodili seljake
i dali im zemlju, sve se odjednom izmenilo. Seljaci su prešli
na našu stranu i počeli da nam pomažu da hvatamo ustanike.
Revolucija se završila.«
U Sibiru sam često pričao sa prognanim Poljacima upravo
o tome, i neki od njih su shvatali kakva je greška bila učinjena.
Revolucija od samog početka mora da bude čin pravde prema
»poniženima i uvređenima«, a ne obećavanje da će se zlo popraviti
u budućnosti, inače ona sigurno neće uspeti. Na žalost, često
se dešava da se vođe toliko utope u pitanja politike i vojne
taktike da zaboravljaju ono najvažnije. A revolucionari koji
ne uspevaju da uvere mase da za njih nastupa nova era, spremaju
propast sopstvenom delu.
Nesrećne posledice revolucije po Poljsku poznate su i već
pripadaju istoriji. Niko još ne zna tačno koliko je hiljada ljudi
poginulo na bojnom polju, koliko je stotina povešano a koliko je
desetina hiljada prognano u unutrašnje ruske gubernije i u
Sibir. Ali čak i prema zvaničnim svedočanstvima, nedavno obelodanjenim,
samo je u Litovskoj oblasti krvnik Muravjov, kome
su vlasti podigle spomenik, obesio sopstvenom voljom 128 Poljaka
i prognao u Sibir 9423 muškaraca i žena. Prema zvaničnim podacima,
u Sibir je prognano 18 672 lica, od njih 10 407 u istočni Sibir,
a ja se sećam da mi je general-gubernator istočnog Sibira pominjao
približno toliki broj. Govorio mi je da je u njegovu oblast
na robijaški rad ili u deportaciju poslato jedanaest hiljada ljudi.
Viđao sam ih, i bio sam svedok njihovih patnji. U celini, šezdeset
do sedamdeset hiljada ljudi, ako ne i više, bilo je otrgnuto od
Poljske i prognano u evropsku Rusiju, na Ural, na Kavkaz, ili
pak u Sibir.
Posledice su i za Rusiju bile isto tako žalosne. Poljska revolucija
označila je kraj svih reformi. Istina, 1864. i 1866. godine
uvedene su opštedržavna i sudska reforma, ali one su bile pripremljene
još 1862. godine. Osim toga, Aleksandar II se u
poslednji čas, umesto za plan zemske reforme koji je pripremio
Nikolaj Miljutin, odlučio za plan reakcionarne struje Valujeva.
Ubrzo pošto su bile objavljene, značenje obe reforme je bilo
suženo, a u nekim slučajevima bile su i poništene dodavanjem
brojnih privremenih propisa.
Najgore je bilo što je i samo društveno mnenje odjednom
krenulo reakcionarnim putem. Heroj dana postade Katkov, koji
se sada šepurio kao ruski »patriota«, povukavši za sobom znatan
deo peterburškog i moskovskog društva. On je brže-bolje trpao
u red »izdajica« svakog ko bi se još drznuo da govori o reformama.
Talas reakcije ubrzo je dopro i do našeg dalekog kraja.
Jednom, u februaru ili martu 1863. godine, dojurio je kurir iz
Irkutska i doneo depešu. U njoj je bila direktiva za generala
Kukelja da odmah ostavi položaj gubernatora zabajkalskog kraja,
da se vrati u Irkutsk i tamo sačeka novo postavljenje ne primajući
dužnost načelnika štaba.
Zašto? Šta sve to znači? O tome u depeši nije bilo ni reči.
Čak ni general-gubernator, lični prijatelj generala Kukelja, ni
reč objašnjenja nije dodao tajanstvenoj poruci. Znači li to da
će Kukelja sprovesti sa dva žandara do Peterburga i tamo ga
zazidati u kamenu grobnicu – u Petropavlovsku tvrđavu? Sve je
bilo moguće. Kasnije smo saznali da je upravo tako bilo planirano.
To bi i uradili da nije bilo energičnog zauzimanja grofa
Nikolaja Muravjova-Amurskog, koji je lično molio cara da
poštedi Kukelja.
Naš rastanak sa B. K. Kukeljom i njegovom divnom porodicom
ličio je na sahranu. Moje se srce kidalo. Sa Kukeljom nisam
samo gubio dragocenog bliskog prijatelja, već sam, takođe
bio svestan da njegov odlazak predstavlja kraj čitave epohe –
bogate »iluzijama«, kako su potom počeli da govore – epohe
u koju su bile polagane tolike nade.
Tako i bi. Stigao je novi gubernator, dobroćudan, bezbrižan
čovek. Uvidevši da se ne sme gubiti vreme, dvostrukom energijom
bacio sam se na posao i završio projekat za reformu sistema
progonstva i gradske samouprave. Gubernator je reda radi stavio
nekoliko primedbi, odmah zatim potpisao je projekat koji je
onda i poslat u Peterburg. Ali tamo više nisu želeli reforme.
Tamo naš projekat počiva i dan danas, sa stotinama drugih sličnih
predloga pristiglih iz svih krajeva Rusije. U glavnim gradovima
su napravili nekoliko »primernih« tamnica, još strašnijih od
starih koje nisu bile uzorne, da bi ih pokazali poznatim strancima
za vreme kongresa o zatvorima. Međutim, 1886. godine je
Kenan zatekao sistem progonstva u istom obliku u kakvom sam
ga ja ostavio 1872. godine. Tek sada, posle mnogo godina, u
Sibiru vlasti uvode nove sudove i nekakvu karikaturu samouprave:
tek je sada ponovo određena komisija za istraživanje sistema
progonstva.[33]
[33] Pisano 1897. godine
Kada se Kenan, posle putovanja po Sibiru, vratio u London,
već sutradan je potražio Stjepnjaka, Čajkovskog, mene i još
jednog ruskog emigranta. Uveče smo se svi okupili kod Kenana,
u malom hotelu blizu Čering Krosa. Kenana smo tada videli
prvi put, puni nepoverenja u snalažljive Engleze koji su se pre
njega trudili da saznaju sve što se tiče Sibira i progonstva,
ne pokušavajući da bar malo nauče ruski. Zato smo pridošlog
putnika podvrgli oštrom unakrsnom ispitivanju. Na naše ogromno
čuđenje, on ne samo što je odlično govorio ruski, nego je znao
sve što se može znati u vezi sa Sibirom. Nas četvorica poznavali
smo mnoge prognanike koji su se nalazili u Sibiru i opsedali
smo Kenana pitanjima: »Gde je taj i taj? Je li oženjen? Da
li je srećan u porodičnom životu? Da li se sačuvao?« Ubrzo smo
se uverili da ih Kenan sve zna.
Kada se to naše sumnjičavo ispitivanje završilo, upitah:
»Možda znate, g. Kenan, da li je u Čiti sagrađena vatrogasna
osmatračnica?« Stjepnjak me pogleda kao da me kori zbog suvišne
znatiželje. Ali ovaj se zakikota, a i ja isto. Smejući se
razmenjivali smo pitanja:
— Šta, zar vi znate o tome?
— A zar i vi znate?
— Pa, napraviše li je, najzad?
— Da, za dvostruku cenu.
I tako dalje. Onda se umešao Stjepnjak i hladnim tonom,
koliko je to dopuštala njegova dobroćudnost, reče:
— Kažite nam najzad šta vam je tako smešno?
Tada je Kenan ispričao istoriju čitinske vatrogasne osmatračnice,
koje se njegovi čitaoci verovatno sećaju. Godine 1859. stanovnici
Čite su poželeli da sagrade osmatračnicu i sakupili novac
za to, ali trebalo je poslati predračun u Peterburg. Predmet je
došao do ministarstva unutrašnjih dela, ali kada se potvrđeni
predračun posle dve godine vratio u Čitu pokazalo se da se
cena drveta i rada znatno povećala u gradu koji je brzo rastao.
To je bilo 1862. godine, kada sam radio u Čiti. Napravili su
novi predračun i poslali ga u Peterburg. Priča se ponovila nekoliko
puta i vukla se čitavih dvadeset pet godina, dok na kraju
u Čiti nisu izgubili strpljenje i u predračun stavili skoro dvostruku
cenu. Tada su fantastični predračun svečano potvrdili
u Peterburgu. Tako je Čita dobila vatrogasnu kulu.
Poslednjih godina često smo imali prilike da čujemo da
je Aleksandar II napravio veliku grešku, pobudivši tako mnogo
očekivanja koja nije mogao da ispuni. Tako je, kažu, sam pripremio
sopstvenu propast. Iz svega što sam ispričao – a istorija malene
Čite bila je istorija čitave Rusije – vidi se da su vlasti učinile
nešto gore. One nisu samo probudile nadu. Popustivši privremeno
pred bujicom, vlasti su ljude u čitavoj Rusiji podsticale da
prionu na posao, pobudile ih da izađu iz sfere nadanja i vizija i,
takoreći, osete već sazrele reforme. One su ih naterale da shvate
šta se sve može odmah uraditi i koliko brzo. Vlada je navela
ljude da žrtvuju deo svojih ideala koje nije bilo moguće brzo
ostvariti i da traže samo ono što je bilo praktično moguće u
tom trenutku. I kada su oni iskovali svoje ideale i dali im
oblik gotovih zakona za koje je bio potreban samo još potpis
imperatora da bi postali stvarnost, on je to odbio. Ni jedan reakcionar
nije govorio, a nije ni mogao reći, da su prereformski sudovi,
odsustvo gradske samouprave i stari sistem progonstva
bili dobri i da zaslužuju da se sačuvaju. Niko se nije ni drznuo
da to kaže. A ipak, iz straha da se učini bilo šta, sve su ostavili
onako kako je bilo. Trideset pet godina trpali su među »sumnjive«
sve one koji bi se usudili da kažu da su potrebne promene. Samo
iz straha od strašne reči »reforma« – institucije koje su svi
osudili i proglasili za trule ostatke staroga ostavljene su netaknute.
*** IV
Video sam da u Čiti nemam više šta da tražim pošto je
tu sa reformama bilo gotovo, pa sam u proleće te 1863. godine
rado prihvatio predlog da krenem na Amur.
Čitava beskrajna leva obala Amura i primorje Tihog okeana,
sve do zaliva Petra Velikog, pripojio je grof Muravjov, gotovo
protiv volje peterburških vlasti, a u svakom slučaju bez bilo
kakve njihove značajnije pomoći. Kada je Muravjov smislio
odvažan plan da ovlada velikom rekom, čiji su južni položaj i
plodne obale tokom dva stoleća privlačili Sibirce, kada je odlučio
da pre nego što se Japan otvori prema Evropi obezbedi Rusiji
čvrst položaj na obali Tihog okeana i na taj način stupi u
dodir sa Sjedinjenim Državama – na general-gubernatora okomili
su se gotovo svi u Peterburgu. Ministar za vojsku nije imao
potrebne vojnike, a ministar finansija – dovoljno novca. Naročito
se suprotstavljalo ministarstvo inostranih dela, koje se
uvek trudilo da izbegne »diplomatske komplikacije«. Muravjov je
zato morao da radi na sopstvenu odgovornost i da u ostvarivanju
grandioznog poduhvata računa samo na ona oskudna sredstva
koja je mogao da pruži slabo naseljen istočni Sibir. Sem toga,
moralo je da se radi što brže, da bi se mogućem protestu
zapadnoevropskih diplomata suprotstavio »svršeni čin«.
Samo formalna okupacija ne bi imala nikakvog smisla pa
je nastala ideja da se na Amuru i Usuriju, preko 3 500 vrsta u
dužinu, izgradi lanac stanica[34] i da se na taj način uspostavi stalna
veza između Sibira i Velikog okeana. Za stanice su bili potrebni
kolonisti, koje istočni Sibir nije mogao dati. Tada je Muravjov
posegao za neuobičajenim merama. Prognanicima-robijašima koji
su izdržali kaznu i bili određeni za razne radinosti, vratili su
prava i uputili ih u zabajkalsku kozačku vojsku. Deo su naselili
duž Amura, a deo duž Usurija. Stvorene su dve nove kozačke
vojske. Onda je Muravjov izdejstvovao oslobođenje hiljade robijaša
(većim delom razbojnika i ubica), koje je želeo da naseli
kao slobodne doseljenike oko ušća Amura. Ispraćajući ih sa
reke Kare u nova mesta, Muravjov im je, naravno, održao govor:
»Idite, deco. Vi ste sada slobodni. Obrađujte zemlju, napravite
od nje ruski kraj, počnite novi život« – i tako dalje. Ruske su
seljanke skoro uvek dobrovoljno išle u Sibir, prateći svoje prognane
muževe. Tako je većina kolonista imala porodicu. Ali bilo je
među njima i neženja koji su napomenuli Muravjovu: »Muškarac
bez žene nije ništa; treba da se ženimo«. Onda je general-gubernator
naredio da oslobode robijašice i ponudio im da izaberu
muževe. Nije bilo vremena za gubljenje. Visok vodostaj na Šilki
brzo je opadao; trebalo je spuštati splavove. Onda je Muravjov
zapovedio naseljenicima da stanu na obali u parovima, blagoslovio
ih je i rekao: »Venčavam vas, deco. Budite dobri jedni prema drugima;
muževi ne vređajte žene i živite srećno«.
[34] Veliko kozačko selo.
Video sam te nove naseljenike šest godina posle opisane
scene. Sela su bila jadna, polja je trebalo otimati od tajge, ali
uopšte uzevši ideja Muravjova se ostvarila, a brakovi koje je
on blagoslovio nisu bili manje srećni nego brakovi inače. Dobar,
mudri episkop amurski Inokentij, priznao je napokon ove brakove
i decu rođenu u njima za zakonite i naredio da se to i zabeleži
u crkvenim knjigama.
Manje je sreće Muravjov imao sa drugim delom plana. Pošto
su mu bili potrebni ljudi za naseljavanje istočnog Sibira, prihvatio
je kao koloniste dve hiljade vojnika iz kaznenih bataljona.
Vojnike su rasporedili kao posinke u kozačke porodice ili su
ih organizovali u domaćinstva po selima istočnog Sibira. Ali deset
ili čak dvadeset godina kasarnskog života pod stravičnom nikolajevskom
disciplinom nije, naravno, moglo biti dobra priprema za
zemljoradnički posao. »Sinčići« su bežali od očeva, pridruživali
se beskućničkom, skitničkom gradskom življu, snalazili se pomoću
povremenih poslova, propijali cele zarade, a zatim su bezbrižni
kao ptice čekali dok ne naleti novi posao.
Šarolike gomile zabajkalskih kozaka, oslobođenih robijaša
i »sinaka«, naseljenih kako-tako i na brzinu na obalama Amura,
nisu naravno mogle da lenčare, naročito na donjem toku reke
i na Usuriju, gde je trebalo svaki kvadratni aršin raščišćavati
od netaknute suptropske šume; gde su pljuskovi koje su donosili
monsuni plavili ogromne površine; gde su milioni ptica selica
stalno iskljuvavali žito. Ovakvi su uslovi doveli stanovništvo donjeg
toka do očaja, a zatim su stvorili apatiju.
Tako su svake godine morali da se šalju čitavi konvoji
šlepova sa solju, brašnom, usoljenim mesom i tako dalje, za
snabdevanje i vojske i doseljenika u donjem toku Amura. U Čiti
su zbog toga svake godine pravili oko sto pedeset šlepova,
koje su spuštali u proleće kad voda nadođe, Ingodom, Šilkom i
Amurom. Flotila se delila na odrede po dvadeset-trideset lađa,
kojima su upravljali kozački oficiri i činovnici. Većina se nije
mnogo razumela u navigaciju; ali se na njih bar moglo osloniti
da neće pokrasti namirnice a posle reći da je šlep potonuo. Bio
sam dodeljen kao pomoćnik načelniku konvoja, majoru Malinovskom.
Moje prvo iskustvo u novoj ulozi splavara bilo je žalosno.
Imao sam zadatak da požurim, koliko god je moguće, sa nekoliko
šlepova iz Sretenska do određene tačke na Amuru i da ih
tamo predam. Za ovaj posao trebalo je da uzmem ekipu »sinaka«
koje sam već pomenuo. Niko od njih nije imao pojma o rečnoj
plovidbi. Ni ja nisam mnogo više znao. Na dan polaska morao
sam da pokupim svoju ekipu po krčmama. U pet sati ujutro, kada
je trebalo dići sidro, neki su bili toliko pijani da ih je prethodno
trebalo okupati u reci ne bi li se bar malo istreznili. Kada smo
krenuli, morao sam svemu da ih učim. Ipak, danju stvari nisu
išle loše. Šlepovi su, nošeni brzim tokom, plovili sredinom reke.
Iako je moja ekipa bila neiskusna, ne bi joj se isplatilo da
nasuče lađu na obalu: za to bi bio potreban poseban napor. Ali
kada se smrklo i došlo vreme da preko noći privežemo naše
glomazne i pretovarene šlepove uz obalu, pokazalo se da je jedan
šlep otplovio daleko ispred onog na kome sam ja bio; zaustavio
se tek kada je snažno naleteo na kamen u podnožju veoma visoke
i strme litice. Tu se šlep dobro zaglavio. Nivo reke, koji su podigli
pljuskovi, brzo je opadao. Mojih desetak »sinaka« koji
su bili na tom šlepu nije ga, naravno, moglo izvući. Otplovio
sam čamcem do najbližeg sela da pozovem u pomoć kozake, a
istovremeno sam poslao glasnika do mog druga, kozačkog oficira –
starog iskusnog splavara koji je živeo u Sretensku.
Osvanulo je jutro. U pomoć je stiglo oko stotinu kozaka
i kozakinja; ali uz liticu je bilo tako duboko da nije bilo moguće
uspostaviti vezu sa obalom da bi se šlep istovario. A kad smo
pokušali da ga pomerimo sa hridine, na dnu se pojavila rupa
kroz koju je jurnula voda, kvaseći naš tovar: brašno i so.
Na svoj veliki užas, ugledah mnoštvo riba koje su upale kroz
rupu kako plivaju po šlepu. Stajao sam bespomoćno, ne znajući
šta da radim. Ima dobro sredstvo za slične situacije: rupu treba
zapušiti vrećom brašna koja bi se brzo uvukla u otvor. Nastala
kora testa sprečava vodu da prodre kroz brašno; ali niko od
nas tada to nije znao.
Na moju sreću, posle nekoliko minuta ugledasmo gore na
reci šlep koji je plovio prema nama. Teško da se i očajna Elza,
kada je videla Leongrina kako na labudu plovi ka njoj, obradovala
toliko koliko smo mi zakliktali opazivši ogroman šlep. Laka plavičasta
magla, koja se u taj rani sat nadnela nad lepoticu Šilku,
unosila je još više poetičnosti u našu viziju. To je bio moj
drug, kozački oficir, koji je iz moje poruke shvatio da se
splav ne može pokrenuti nikakvom ljudskom snagom, da je
stradao, i zato je dovukao prazan šlep da bi spasao tovar.
Rupu smo zapušili, vodu iscrpli i prebacili tovar u novu
ladu. Narednog jutra mogao sam da nastavim plovidbu. Ovo
malo iskustvo bilo je za mene veoma korisno i ubrzo sam dospeo
do odredišta, bez novih avantura koje bi vredelo pominjati. Uveče
bismo uvek nalazili mali deo strme ali relativno niske obale,
da pristanemo. Ubrzo bi se na obali bistre i čiste reke zaplamsale
naše vatre. Pozadinu bivaka činio je veličanstven planinski
pejzaž. Teško je zamisliti prijatniju plovidbu nego što je danju
na šlepu koji struja slobodno nosi. Nema one buke, ni tutnjave
kao na parobrodu. Povremeno je trebalo samo dvaput pokrenuti
krmu da bi se šlep držao na sredini reke. Ljubitelju prirode ne
treba lepša slika od donjeg toka Šilke i gornjeg toga Amura,
gde široka i bistra reka protiče između šumovitih planina koje
se spuštaju do vode strmim stenama, visokim hiljadu do dve
stopa. Ali, iste te stene čine obalu sasvim nepristupačnom. Može
se proći samo s gornje strane, planinskom stazom. To sam lično
iskusio u jesen te godine. Poslednjih sedam prelaza duž Šilke (oko
180 vrsta) u istočnom Sibiru zovu »sedam smrtnih grehova«. Taj
će deo sibirske pruge, ako je ikada budu postavili, koštati strahovito
mnogo – skuplje nego deo kanadske železnice koji prolazi
kroz Stenovite planine, kroz klanac reke Frejzer.
Pošto sam predao svoje šlepove, prešao sam oko 1 500 vrsta
niz Amur u poštanskom čamcu. Na sredini je bio pokriven arnjevima
kao kibitka, a na kljunu se nalazio sanduk pun zemlje na
kome je ložena vatra. Imao sam tri veslača. Morali smo da
žurimo pa smo naizmenično veslali čitav dan, a noću smo puštali
čamac da plovi nošen strujom, održavajući ga na sredini
reke. Sedeo sam na krmi tri do četiri sata da bi se čamac održao
u glavnom toku i da ne dospe u rukavac. Ta su noćna dežurstva
bila puna neizrecivih čari. Sa neba je sijao pun mesec, a crne
su se planine ogledale u usnuloj bistroj reci.
Moji veslači bili su od onih »sinaka«, koji su nekada proterivani
kroz šibe a sada su lutali od grada do grada ne poštujući
uvek pravo svojine. A ja sam sa sobom nosio potežu torbu, punu
srebra, papira i bakra. Takvo bi se putovanje pustom rekom u
Zapadnoj Evropi smatralo opasnim, ali u istočnom Sibiru ne.
Obavio sam ga sasvim spokojno a pri tom nisam imao stari
pištolj. Moje su se skitnice pokazale kao veoma dobri ljudi.
Samo su se, kada smo prilazili Blagoveščensku, ražalostili.
Hanšina (kineska votka) je ovde baš jeftina – tugovali su.
»Žestoka votka; čim ispiješ obara s nogu, ako nisi navikao!«
Predložio sam im da sav novac koji im pripada ostavimo kod
jednog mog druga, s tim da im ga vrati kada ih smesti na povratni
parobrod. »Ne vredi – sumorno su ponavljali – možda će neko
da nas časti. Jeftina je, đubre! A čim popiješ, padaš s nogu.«
»Sinovi« behu stvarno tužni. Kada sam se posle nekoliko
meseci vraćao nazad preko Blagoveščenska, saznao sam da je
jedan od »mojih sinaka«, kako su ih zvali ljudi u gradu, stvarno
zapao u nevolju. Propivši i poslednje čizme, ukrao je nešto
i zaglavio u zatvoru. Moj drugar je na kraju uspeo da sredi da
ga oslobode i ukrcao ga na povratni parobrod.
Samo oni koji su videli Amur, ili poznaju Misisipi ili Jang-cekjang,
mogu da zamisle kakva ogromna reka nastaje posle spajanja
sa Sungarijem i kakve se gromade od talasa valjaju po
reci kad je nevreme. U julu, u vreme monsunskih pljuskova,
voda u Sungariju, Usuriju i Amuru strahovito se podiže. Voda
poplavi i odnese hiljade ostrva obraslih šibljem crvene ive.
Reka dostiže tri, a ponegde čak i sedam vrsta u širinu i razliva
se u jezera, koja se nižu kao lanac duž obala glavnog korita.
Jak istočni vetar neverovatno uzburkava reku i rukavce. Još je
gore kad sa Kineskog mora doleti tajfun.
Doživeli smo ga. Bio sam tada u velikom otvorenom čamcu,
sa Malinovskim, koga sam sreo u Blagoveščensku. On je svoju
barku opremio raznoraznim jedrima da bi mogla da prođe vetrovitim
zalivom i kada je vihor počeo uspeli smo da se dokopamo
zavetrine i sklonimo se u rukavac. Tu smo počekali dan-dva,
dok je besnela oluja. Ona je bila tako pomamna da sam jednom,
kada sam se odvažio da izađem u tajgu, morao da se vratim jer
je vetar obarao drveće oko mene. Počeli smo veoma da brinemo
za sudbinu naših šlepova. Bilo je jasno da se od vetra nisu mogli
sakriti ako su zaplovili ujutro. Mora da su bili saterani baš na
obalu gde su nevreme i talasi bili naročito jaki. U tom je slučaju
njihova propast bila neminovna. Bili smo skoro ubeđeni da je
konvoj razbijen.
Krenuli smo na put čim je vetar oslabio. Po proračunima
trebalo je da ubrzo dostignemo dva odreda šlepova; ali prođe
dan, pa dva, a od njih ni traga ni glasa. Na jednom mestu,
kraj neke strme obale, videli su se neki balvani ali nije bilo ni
tovara ni ljudi. Malinovski je izgubio i san i apetit i izgledao
je kao da je upravo preležao tešku bolest. Od jutra do mraka
sedeo je nepomično na palubi i šaputao: »Sve je propalo, sve
je propalo!« U ovom delu Amura naselja su retka i nije bilo
nikog da nam nešto kaže. Počelo je novo nevreme. Uveče, kada
smo se najzad dokopali sela, rekoše nam da šlepovi nisu prolazili
ali je prethodnog dana rekom plivalo puno otpadaka. Nije
bilo sumnje, stradalo je četrdeset šlepova sa tovarom od 120
hiljada pudova. To je značilo neminovnu glad u donjem toku
Amura sledećeg proleća ako zalihe ne stignu na vreme, zato što je
jesen bila blizu i plovidba je uskoro morala da se prekine a
telegrafa duž reke tada još nije bilo.
Posavetovali smo se i odlučili da Malinovski što pre zaplovi
prema ušću Amura, u Nikolajevsk. Možda bi se pre prekida
plovidbe žito moglo kupiti u Japanu. Trebalo je da požurim uz
reku da procenim gubitke, a onda da požurim i u Čitu, kako budem
mogao: čamcem, na konju ili parobrodom – ako se takav nađe.
Što pre uspemo da preduhitrimo čitanske vlasti i pošaljemo
dole hranu, to bolje. Možda će zalihe u jesen stići do gornjeg
toka Amura odakle bi ih splavovima uspeli prebaciti s prvim
vodama. Lakše bi se izborili sa glađu ako bi zalihe pristigle bar
nekoliko nedelja, ili čak nekoliko dana ranije.
Putovanje od tri hiljade vrsta počeo sam u malenom čamcu,
menjajući veslače u svakom selu, tj. otprilike na svakih trideset
vrsta. Veoma sporo sam napredovao, ali ni parobrod iz donjeg
toka nije mogao da stigne brže nego za dve nedelje, a za to
vreme ja sam već mogao da budem na mestu havarije i utvrdim
da li je spasen bar deo tovara. Onda bih na ušću Usurija, u Habarovsku,
mogao da se ukrcam na parobrod. Čamci su bili slabašni,
vetrovi ponovo počeše. Naravno, držali smo se blizine obale,
ali morali smo da presečemo nekoliko prilično širokih pritoka
Amura. Na tim mestima pretila je opasnost da talasi gonjeni
vetrom preliju naš krhki čun. Jednom smo morali da presečemo
ušće pritoke skoro vrstu u širinu. Kratki talasi podizali su se
kao visoke humke. Dva seljaka za veslima uplašili su se jako
i pobledeli kao krpa; njihove su poplavele usne drhtale i šaputale
molitvu. Ali petnaestogodišnje momče na krmi ostade prisebno,
budno motreći na talase. Klizili smo između njih kada su se
spuštali. A kada bi se talasi grozovito podizali ispred nas, on bi
lakim pokretom vesla usmeravao čamac kljunom kroz njihovo
grebenje. Čamac je stalno bio zapljuskivan i ja sam izbacivao vodu
starim krčagom, a video sam da se ona skuplja brže nego što mogu
da je iscrpem. U jednom trenutku čamac su ošinula dva ogromna
talasa pa sam, na znak veslača koji je sav drhtao, skinuo s ramena
tešku torbu sa srebrnim i bakarnim novcem. Takve situacije
imali smo nekoliko dana uzastopce. Nisam nijednom požurivao
veslače, ali oni su znali zašto žurim i sami su odlučivali u trenutku
šta mogu da probaju. »Što je suđeno, suđeno je« – govorili
su tada veslači, krsteći se i hvatajući vesla.
Napokon, dokopao sam se mesta gde je stradao naš konvoj.
Nevreme je razbilo četrdeset i četiri splava. Bilo je nemoguće
rastovariti ih, tako da smo spasli samo mali deo namirnica. Oko
sto hiljada pudova brašna nestalo je u Amuru. Sa tom tužnom
vešću nastavio sam put.
Posle nekoliko dana sustigao me je parobrod koji je lagano
mileo uzvodno, i mi smo se privezali za njega. Od putnika sam
saznao da se kapetan đavolski napio i skočio preko ograde;
međutim, izvukli su ga i sada je ležao u delirijumu u brodskoj
kabini. Molili su me da preuzmem komandu parobrodom i ja
sam se složio. Ali brzo sam se uverio da sve ide odlično samo
po sebi, da ja i nemam šta tu da radim, pa sam čitav dan paradirao
po kapetanskom mostiću. Ako ne računamo nekoliko stvarno
odgovornih momenata, kada je trebalo pristati uz obalu po drva,
i dve-tri ohrabrujuće reči koje sam uputio ložačima da bi ih ubedio
da krenemo zorom, čim počnu da se naziru obrisi obala –
stvari su išle same od sebe. Kormilar koji je pratio mapu bio bi
izvrstan kapetan.
Nešto parobrodom nešto na konju, dospeh najzad do Zabajkalja.
Sve vreme me je ophrvavala misao o gladi koja bi u proleće
mogla da zahvati donji tok Amura i zato sam se, primetivši
da se parobrod veoma sporo kreće uzvodno u gornjem toku
reke, iskrcao i u pratnji jednog kozaka pojahao planinskom
stazom uz obalu Argunje.Tih trista vrsta Gazimurskog grebena
jedno su od najdivljijih mesta u Sibiru. Jahao sam ceo dan i
tek u ponoć se zaustavljao, u šumi gde bih se zatekao, da se
odmorim do svitanja. Tako sam mogao da dobijem samo deset
ili dvanaest sati, ali i to je bilo značajno jer se svakim danom
primicao prekid plovidbe. Noću se na reci već pojavljivala ledena
pokorica. Naposletku sam na Kari sreo zabajkalskog gubernatora,
mog druga Pedašenka, koji se odmah pobrinuo da se brzo pošalje
novi transport. A ja sam požurio u Irkutsk sa izveštajem.
Tamo su se svi začudili kako sam tako brzo mogao da pređem
prilično dug put, ali ja sam bio sasvim izgubio snagu i spavao
sam sledeće nedelje toliko mnogo da me je sad prosto sramota
da kažem.
— Jeste li se dobro odmorili? – upitao me je general-gubernator
osam ili deset dana pošto sam stigao. – Možete li
sutra kao kurir da krenete za Peterburg da lično izvestite o propasti
šlepova?
To je značilo prevaliti za dvadeset dana – ne više – 4 800
vrsta do Njižnjeg-Novgoroda, odakle sam već mogao do Peterburga
da putujem vozom; a to je značilo juriti dan i noć u poštanskim
kolima, u kibitki, zato što nikakva kočija na oprugama ne
bi izdržala tako dug put po zamrznutim rupama. Ali videti Sašu
bilo je suviše veliko iskušenje da bih odoleo, i ja krenuh na
put već sledeće noći. U Barabi i na Uralu putovanje se pretvorilo
u pravo mrcvarenje. Bilo je dana kada su se točkovi kibitke
lomili na svakoj stanici. Reke su baš počele da mrznu. Preko
Oba i Irtiša prelazio sam kada je već plovio led koji je pretio
svaki čas da prevrne naš čamac. Kada sam dospeo u Tomu, koja
je nastala takoreći juče, seljaci su odlučno odbili da me prebace.
Posle dugih pregovora, počeli su od mene da traže »potvrdu«.
— Kakvu potvrdu? – upitah.
— Eto, napišite nam cedulju: »Ja, kaži, dolepotpisani, ovim
potvrđujem da sam se utopio po božjoj volji, a ne po krivnji
seljačkoj« – i dajte nam tu potvrdu.
— Sjajno! Ali na drugoj obali.
Najzad, seljaci se odlučiše. Predvodio je mlad momak (izabrao
sam ga iz gomile zbog hrabrog i oštroumnog izgleda), probajući
ćuskijom čvrstinu leda. Ja sam išao iza njega, sa tašnom
punom papira preko ramena. Nas su dugačkim uzdama držali
seljaci koji su išli na izvesnom odstojanju. Jedan je nosio naramak
slame, da je baci na led ako se pokaže da nije čvrst.
Konačno, dokopao sam se Moskve, gde me je na stanici
dočekao brat i mi smo odmah zajedno krenuli u Peterburg.
Mladost je velika stvar. Posle putovanja koje je trajalo
neprekidno dvadeset četiri dana i noći stigoh rano ujutru u
Peterburg, predadoh istog dana papire a nisam propustio ni da
posetim jednu tetku, tačnije sestru od tetke. Ona je sva blistala.
»Danas je kod nas ples. Hoćeš li da dođeš?« – pitala je. »Naravno« –
bio je moj odgovor. I ne samo što sam otišao, nego sam još
i igrao do zore.
Susrevši se u Peterburgu s vlastima, shvatio sam zašto su
baš mene poslali da izvestim. U početku niko nije hteo da poveruje
u havariju šlepova. »Znači vi ste lično bili tamo?« »I
videli ste olupine sopstvenim očima?« »Jeste li sasvim sigurni da
*oni* jednostavno nisu pokrali tovar a da su vam pokazali olupine
nekih šlepova da bi vam zamazali oči?« Eto, na takva sam pitanja
morao da odgovaram sve vreme.
Viši velikodostojnici, koji su iz Peterburga upravljali sibirskim
poslovima, naslađivali su se u svojoj velikoj mržnji prema tom
kraju. »Mais, mon cher, reče mi jedan (taj je uvek govorio
francuski), zar bi na Nevi moglo da nastrada četrdeset šlepova a
da niko ne pojuri da ih spase?«
— Neva! – uzviknuh – zamislite četiri Neve jednu do druge
i eto vam donjeg toka Amura.
— Nije valjda tako širok? Dva minuta kasnije moj je
civilni general brbljao o svemu i svačemu. »Kad ste poslednji
put videli Švarca? Njegov ‚Ivan Grozni’ je zadivljujuća slika,
zar ne? Znate zašto su hteli da uhapse Kukelja? I tu mi on
ispriča o zaplenjenom pismu u kome su molili Kukelja da pomogne
poljski ustanak. »A je l’ znate da je Černiševski uhapšen? Eno ga
leži u tvrđavi«.
— Zbog čega? Šta je on učinio? – upitah.
— Ništa naročito! Ali znate, mon cher, državni razlozi!...
Tako talentovan čovek, zapanjujuće talentovan! A uz to, kakav
uticaj na omladinu! Jasno vam je, naravno, vlasti to ne mogu
da tolerišu. Svakako da ne mogu! Intolèrable, mon cher, dans
un Etat bien ordonné!
Grof N. P. Ignatjev nije mnogo pitao; on je veoma dobro poznavao
Amur a znao je i Peterburg. Usred raznih šala i viceva
povodom Sibira koje je izbacivao neverovatno brzo, Ignatjev
ubaci: »Kako je dobro što ste vi bili tamo i videli katastrofu.
*Oni* su veoma vešto uradili što su poslali vas. Pametno. Isprva niko
nije poverovao da su šlepovi stradali, mislili su da je to nova podvala.
Ali vas ovde dobro znaju, kao paža, a kratko ste u Sibiru
da biste opravdavali *njihove* prevare. Ovde u vas imaju poverenja.«
Jedini čovek u Peterburgu, koji se potpuno ozbiljno odnosio
prema ovome, bio je vojni ministar Miljutin. Postavio mi je niz
pitanja, koja su se sva ticala same stvari i odmah je sve
shvatio. Razgovarali smo kratkim rečenicama, bez nepotrebne
žurbe, ali i bez suvišnih reči.
— Mislite da je najbolje da se namirnice u donji tok šalju
morem, a u ostale delove Amura preko Čite? Vrlo dobro. Ali ako
i iduće godine budu oluje, neće li opet propasti ceo transport?...
— Teško, ako ga budu pratila dva parna remorkera.
— Dovoljna su dva?
— Da smo imali bar jedan, naši gubici ne bi bili tako
veliki.
— Sasvim moguće. Predajte mi pismeni izveštaj. Napišite sve
što ste rekli, sasvim jednostavno, bez formalnosti.
*** V
U Peterburgu se nisam dugo zadržao i iste zime vratih
se u Irkutsk. Za nekoliko meseci trebalo je da stigne i moj
brat, koji je bio primljen kao oficir u irkutski kozački puk.
Oni koji ne poznaju Sibir misle da je zimsko putovanje strahovito
teško. A u stvari ono je lakše nego u bilo koje drugo doba
godine. Sanke prosto lete po utabanim stazama. Mraz je jak,
ali se relativno lako podnosi. Kad ležiš u širokim i dubokim
sankama – kako je običaj u Sibiru – uvijen u dupli krzneni
pokrivač, ne patiš mnogo od hladnoće čak ni na četrdeset ili
pedeset stepeni ispod nule. Putujući kao kurir, to znači u brzim
zapregama, sa odmorom samo jednom do dvaput po sat za 24
sata radi ručka, ja sam za devetnaest dana od polaska iz Peterburga
već bio u Irkutsku. Dnevno sam u proseku prelazio
trista vrsta, a hiljadu vrsta od Krasnojarska do Irkutska prevalio
sam za sedamdeset sati. Mraz nije bio previše jak, put je bio,
izvrstan, a kočijaši su dobijali dobar bakšiš. Trojci brzih konjića
kao da je bilo zadovoljstvo da vuku lake saonice po gorama i
dolovima, preko zaleđenih reka i kroz tajgu, na suncu iskričavu
u srebrnoj odori.
Postavili su me kod general-gubernatora istočnog Sibira za
činovnika sa posebnim zaduženjima za kozačka pitanja. Trebalo
je da živim u Irkutsku, ali posla baš i nije bilo mnogo. Iz
Peterburga su poslali diskretnu naredbu da se ne traže nikakve
promene i da se pusti da stvari teku po ustaljenom redu. Zato
sam još radije prihvatio predlog da se bavim geografskim istraživanjima
u Mandžuriji.
Ako bacite pogled na kartu Azije, videćete da ruska granica
sa Kinom, koja uglavnom ide po tridesetom uporedniku severne
geografske širine, u Zabajkalju naglo zaokreće na severoistok.
Ona dužinom od četiristo vrsta ide po Argunu, zatim kad stigne
do Amura skreće na jugoistok, sve do Blagoveščenska, koji
leži na pedesetom uporedniku. Tako, rastojanje između jugoistočnog
ugla zabajkalske oblasti (Novo-Curuhajtuja) i Blagoveščenska
na Amuru po pravoj liniji iznosi svega sedamsto vrsta,
ali duž Arguna i Amura preko 1 500 vrsta; osim toga, duž Arguna,
koji nije plovan, saobraćaj je težak. U njegovom donjem toku
nema drugog puta osim planinske staze.
U Zabajkalju ima puno stoke; zato su kozaci, imućni stočari
iz jugoistočne oblasti, želeli da uspostave direktnu vezu sa srednjim
delom Amura, gde bi bilo dobro tržište za njihova stada.
Trgujući sa Mongolima, čuli su od njih da do Amura nije teško
dospeti ako se ide na istok preko Velikog Kingana. Držeći se tog
pravca izlaziš na stari kineski put koji preseca Kingan i vodi
u mandžurijski grad Mergen (po pritoci Sungarija – reci Noni);
a odatle do Amura stiže se po odličnom kolskom putu. Predložili
su mi da rukovodim trgovačkim karavanom, koji su kozaci
želeli da otpreme da bi pronašli taj put, što sam prihvatio sa
velikim zadovoljstvom. Nijedan Evropljanin tamo još nije bio;
neki ruski topograf koji se nekoliko godina pre toga tuda uputio
bio je ubijen. Samo su dvojica jezuita za vreme cara Kan-Sija
prodrla s juga do Mergena i utvrdila rastojanje. Čitava ogromna
oblast na severu, 750 vrsta u širinu i 900 u dužinu, bila je potpuno
nepoznata. Naravno, pregledao sam karte, ali ni kod kineskih
geografa nije bilo ničega o ovom kraju. A povezivanje Amura sa
Zabajkaljem bilo je od izuzetnog značaja. Tada bi Novo-Curuhajtuj
bio polazna tačka mandžurijskog dela sibirske železničke pruge.
Tako smo mi postali pioniri velikog posla.
Međutim, postojala je jedna teškoća. Prema sporazumu, bogdihan
je Rusima dao pravo da trguju u Kineskom carstvu i Mongoliji;
Mandžurija se pak nije pominjala. Podjednako se slobodno
moglo tumačiti da je obuhvaćena ugovorom kao i da nije. Kineske
vlasti su sporazum tumačile po svome. Osim toga, reč je
bila samo o trgovcima dok oficiru nikako ne bi dozvolili ulazak
u Mandžuriju. Trebalo je, izgleda, da se prerušim u trgovca. U
Irkutsku sam nakupovao i uzeo iz komisiona raznu robu i odenuo
se kao trgovac. General-gubernator mi je predao pasoš: »Irkutskom
trgovcu druge gilde Pjotru Aleksejevom, sa družinom«, i
upozorio me da ga ni u kom slučaju ne smem izdati pominjanjem
svoga imena, čak i ako me kineske vlasti uhapse i odvedu do
Pekinga, a odatle preko Gobija do ruske granice u kavezu na
kamili (tako Kinezi uvek vode zarobljenike kroz Mandžuriju).
Naravno, prihvatio sam sve uslove. Istraživaču je teško da odoli
izazovu da se nađe u kraju u kome nijedan Evropljanin nije
dotada bio.
Nije bilo lako sakriti ko sam dok smo putovali po Zabajkalju.
Po pronicljivosti i ljubopitljivosti kozaci su Mongolce mogli da
zadenu za pojas. Kada stranac dođe u selo, domaćin kolibe
dočekuje gosta veoma srdačno ali ga svejedno podvrgava pravom
ispitivanju.
— A, put je težak – počinjao bi. Daleko od Čite?
— A još ako ne ideš iz Čite nego iz samog Irkutska!
— Trgujete? Puno trgovaca ovuda prolazi. A i do Njerčinska
ćete? Da, u vašim godinama ima i oženjenih. Gazdarica, sigurno,
ostala kod kuće? Dečice isto imate? A valjda nisu sve momčići,
ima i ćerka?
I tako dobrih pola sata. Komandant lokalne kozačke brigade,
kapetan Bukshevden, dobro je poznavao svoje kozake, pa smo
preduzeli mere predostrožnosti. U Čiti i Irkutsku često smo
priređivali amaterske priredbe i postavljali komade Ostrovskog.
Igrao sam u njima nekoliko puta i to sa takvim zanosom da sam
čak jednom pisao bratu oduševljeno pismo, saopštavajući svoju
čvrstu nameru da ostavim vojnu službu i odem u glumce. Uglavnom
sam igrao mlade trgovčiće pa sam dobro naučio njihov način
govora i pokrete, između ostalog, naravno, pijenje čaja iz tanjirića
(to sam postigao još u Nikoljskom). Sada je bila prilika da trgovca
odigram u životu, a ne na sceni.
— Sedite s nama, Petre Aleksejeviču, govorio mi je kapetan
Bukshevden, kada je na sto stizao brekćući i šišteći samovar.
— Zahvaljujem ponizno, ovde ćemo posedeti – govorio sam,
sedajući daleko na krajičak stolice i prihvatao se čaja baš po
moskovski. Bukshevden se napinjao od smeha gledajući kako,
izbečivši oči duvam u tanjirić i grickam parčence šećera, uz
koje sam ispijao pola tuceta čaša čaja.
Znali smo da će kozaci sve brzo doznati, ali najvažnije je
bilo da dobijemo nekoliko dana i pređemo preko granice pre
nego što se otkrije ko sam. Po svemu sudeći, uspešno sam igrao
ulogu, jer su me kozaci svuda prihvatali kao sitnog trgovca. U
jednoj stanici, starica-domaćica mi se obratila:
— Iza tebe ide još neko? – pitala je.
— Nisam čuo, bako.
— Kako ono rekoše, neki knez Rapotski, tako nešto, treba
da prođe. Biće da je on, je l’ da?
— Da, tako je. – odgovorio sam – bako. Njihova svetlost
sigurno su hteli da dođu iz Irkutska. Al’, kako će Oni na
ovakav put? Sigurno Su ostali u gradu. .
— Razume se, gde bi on iš’o!
Kratko rečeno, mi smo nesmetano prešli preko granice.
Pored mene bilo je još jedanaest kozaka i jedan Tunguz, svi na
konjima. Terali smo krdo od četrdeset konja i imali smo dvoje
taljiga, od kojih su jedne jednoprežne pripadale meni. U njima
sam vozio na prodaju čoju, pliš, gajtane, i sličnu robu. Konjem
i jednopregom rukovao sam sasvim sam. Izabrali smo za vođu
karavana jednog kozaka, radi diplomatskih pregovora sa kineskim
vlastima. Svi kozaci znali su mongolski, a Tunguz je razumeo
mandžurski. Kozaci su naravno znali ko sam; jedan od njih me
je video u Irkutsku; ali niko me nije izdao, jer su svi shvatali
da od njihovog ćutanja zavisi uspeh poduhvata. Imao sam isti
plavi pamučni halat kao i ostali kozaci i Kinezi me do te mere
nisu primećivali da sam mogao slobodno da vršim merenja
busolom. Samo sam prvog dana, kada su nas opsedali kineski
vojnici u nadi da će dobiti čašicu votke, morao krišom da baratam
busolom i da zapisujem znakove i rastojanja u džepu,
ne vadeći papir. Nismo uopšte imali oružje. Samo je Tunguz,
koji se spremao za ženidbu, nosio sa sobom kremenjaču; njome je
ubijao divokoze Čije je kože čuvao da bi platio otkup za mladu,
a meso smo jeli.
Kada su videli da više neće dobiti votke – kineski vojnici
nas ostaviše same. I mi pođosmo na istok, provlačeći se kako
znamo i umemo kroz planine i doline. Posle četiri-pet dana
stvarno smo izašli na kineski put koji je trebalo da nas
odvede, preko Kingana, u Mergen.
Na naše ogromno iznenađenje, prelaz preko planinskog grebena,
koji na karti izgleda tako surov i zastrašujući, pokazao
se u stvari kao veoma lak. Na putu smo sustigli starog kineskog
činovnika, jadnog izgleda, koji se vozio u jednopregu. On se polako
vukao ispred našeg karavana. Po izgledu okoline bilo je
jasno da smo se popeli visoko. Tlo je postajalo močvarno a put
glibav. Pomaljala se samo slaba trava, nailazili smo na tanušno
drveće, patuljasto, često krivo i pokriveno lišajem. S desne i leve
strane uzdizale su se goleti. Već smo razmišljali o teškoćama
na koje ćemo naići na prelazu preko grebena, kad sustigosmo tog
starog kineskog činovnika koji je izmileo iz svojih taljiga pored
»*obo*« (gomila kamenja i grana za koju su zavezane konjske
dlake i krpice). Činovnik je iščupao nekoliko dlaka iz grive svog
konja i privezivao ih za grane.
— Šta je to? – pitasmo.
— Obo. Odavde vode već teku u Amur.
— I to je ceo Kingan?
— Da, ceo. Sve do Amura nema više planina. Samo brdašca.
— Snažno uzbuđenje obuzelo je čitav karavan.
— Odavde reke već teku u Amur! U Amur! – klicali su
kozaci.
Strpljivo su slušali starčeve priče o velikoj reci, na čijim
obalama raste divlja vinova loza i na stotinama vrsta protežu se
stepe koje mogu da pruže bogatstvo milionima ljudi. Kada je
reka pripojena Rusiji, kozaci su čuli o dugom putu do nje, o teškoćama
prvih doseljenika i o blagostanju svojih rođaka koji su
se naselili na gornjem toku Amura. A eto sada smo mi pronašli
kratak put do njegovih obala! Ispred nas je bila strma padina a
put se nadole spuštao ševrdajući do malene reke, koja se probijala
kroz prilično široku dolinu usred obamrlog mora planina i
tekla u Noni. Više nije bilo prepreke do Amura! Svaki istraživač
lako može da zamisli moje ushićenje u trenutku tog neočekivanog
geografskog otkrića. Što se tiče kozaka, oni su bili užurbani i
vezivali su za grančice »obo« po pramen dlaka iščupanih iz konjskih
griva. Sibirci se uglavnom pribojavaju paganskih bogova
inorodaca. Oni ih ne cene baš mnogo, ali pošto ih smatraju spremnim
za razne pakosti misle da je bolje da se ne svađe s njima.
Znatno je jednostavnije potkupiti ih malim znakom pažnje.
— Pogledajte kakvo čudno drvo; mora da je hrast! – uzvikivali
su kozaci dok smo se spuštali sa visoravni.
— Pogledajte, leska! – govorili su dalje kozaci – a ovo, kakvo
je to drvo? – kad bi videli lipu ili pak neko drugo drvo koje
ne raste u Sibiru a koje je činilo deo mandžurijske flore. Severnjaci,
koji su dugo maštali o toplijim krajevima bili su sada
uzbuđeni. Ležeći na zemlji pokrivenoj bujnom travom, strasno su
je gledali i činilo se kao da će je svakog trenutka poljubiti.
Sad su kozaci goreli od nestrpljenja da se što pre dokopaju Amura.
Kada smo dve nedelje kasnije zanoćili poslednji put, na tridesetak
vrsta od reke, postadoše nestrpljivi kao deca; ubrzo
posle ponoći počeli su da sedlaju konje i ubedili me da na put
krenemo znatno pre svanuća. Kada smo napokon sa vrha brda
ugledali vode Amura, u očima hladnokrvnih Sibiraca kojima je
uopšte strano poetsko osećanje razbuktala se strast. Tada mi
je postalo jasno da će, ranije ili kasnije, uz podsticaj ruskih
vlasti ili bez njega, obe obale Amura, puste ali pogodne za koloniste,
naseliti Rusi. Na takav su način kanadski voyageurs naselili
obale Misisipija.
Međutim, poluslepi kineski činovnik, sa kojim smo prešli
preko Kingana, obukao je svoj modri halat i stavio službenu
kapu sa staklenom kuglicom i saopštio nam sledećeg jutra da
ne dozvoljava da idemo dalje. Naš vođa pozva činovnika i njegovog
pisara u šator. Starac je iznosio razne razloge protiv
našeg putovanja dalje, ponavljajući da mu je to došapnuo »bogo«.
Želeo je da ostanemo ulogoreni i sačekamo dok on pošalje naš
pasoš u Peking i odande dobije odluku. Odlučno smo odbili.
Tada starčić stade da gunđa na naš pasoš.
— Zar je ovo pasoš? – govorio je, gledajući sa omalovažavanjem
običan list papira sa nekoliko redova napisanih na ruskom
i mongolskom i overenih običnim voštanim pečatom. »Ovo ste
mogli i sami da napišete i zapečatite petakom. Pogledajte moj
pasoš. To je pasoš!« Odvio je pred nama dva futa dug list, ceo ispisan
kineskim znacima.
Sedeo sam mirno sa strane za vreme pregovora i petljao
nešto po sanduku kad iskrsnu primerak »Moskovskih vedomosti«
na kojima se, kao što je poznato, nalazi državni grb. »Pokaži mu
ovo« – rekoh vođi. On otvori ogroman list i pakaza orla: »Nije
valjda sve to o vama?« – pitao je zgranuto starac. »Da, sve o
nama« – odgovori ne trepnuvši naš starešina.
Starac je, kao pravi kancelarijski štakor, bio potpuno omađijan
takvom masom teksta. Klateći glavom gledao je s odobravanjem
svakog od nas. Ali »bogo« opet nešto došapnu i činovnik
na kraju krajeva reče da nam ne dozvoljava da idemo dalje.
— Dosta smo pričali – rekoh starešini – kaži da osedlaju
konje. Isto su mislili i kozaci, i naš karavan krenu na put.
Opraštali smo se od starca, obećavajući mu da ćemo vlastima
dostaviti da je on na svaki način sprečavao da uđemo u Mandžuriju,
a pošto smo ipak ušli, sami smo odgovorni.
Nekoliko dana posle toga bili smo u Mergenu, gde smo malo
trgovali i ubrzo došli do kineskog grada Ajguna na desnoj obali
Amura, nešto iznad Blagovščenska. Tako smo otkrili direktan
put, a sem toga još nekoliko interesantnih stvari: karakteristike
ivičnog grebena Velikog Kingana, lakoću prevoja, tercijarne vulkane
oblasti Ujjun Holdonzi, koja je dugo bila zagonetka za geografe,
i tako dalje. Ne mogu se pohvaliti da sam pokazao naročit
trgovački talenat: u Mergenu sam na primer uporno (na nakaradnom
mandžurskom jeziku) za jedan časovnik tražio trideset pet
rubalja, dok je Kinez sve vreme nudio četrdeset pet; ali kozaci su
trgovali sjajno. Oni su veoma uspešno prodali sve svoje konje.
A kad su bili prodati još i moji konji, kao i roba i šator, pokazalo
se da je ekspedicija koštala vladu samo dvadeset dve rublje.
*** VI
Celo leto putovao sam po Amuru. Spustio sam se do samog
ušća, ili preciznije do zaliva do Nikolajevska, i tu susreo general-gubernatora
koga sam pratio na parobrodu uz Usuri. U jesen
te godine obavio sam još interesantnije putovanje po Sungariju, do
samog srca Mandžurije, sve do Kirina.
Mnoge reke u Aziji nastaju spajanjem dva podjednako moćna
toka, tako da je geografu teško da odredi koju reku treba uzeti
kao glavnu a koju kao pritoku. Spajanje Ingode sa Ononom
formira Šilku, Šilka i Argun daju Amur, a Amur spojen sa Sungarijem
postaje ona ogromna reka koja skreće na severoistok i uliva
se u Tihi okean, kod surovog Tatarskog moreuza.
Do 1864. godine velika mandžurska reka bila je malo istražena.
Svi oskudni podaci o njoj poticali su još iz vremena jezuita.
Sada, kada je postojao uvid u niz istraživanja u Mongoliji
i Mandžuriji, i kada je počeo da se raspršuje strah koji je Kina
uterala Rusiji, mi, mlađi, uporno smo ubeđivali general-gubernatora
da je neophodno istražiti Sungari. Izgledalo nam je skoro kao
uvreda što takoreći na pragu Amura leži ogromna oblast, nepoznata
kao da je afrička pustinja. I gle, general Korsakov odluči
da pošalje parobrod uz Sungari sa izgovorom da šalje prijateljsko
pismo general-gubernatoru kirinske provincije. Poruku je
trebalo da nosi naš urginski konzul Šišmarov, a u sastav ekspedicije
ušli smo: doktor Konradi, astronom Usoljcev i ja. Rukovodilac
nam je bio pukovnik Černjejev. Dobili smo mali parobrod
»Usuri« koji je teglio na sajli šlep sa ugljem.
Sve je bilo pripremljeno veoma brzo. Na parobrodu nam
nije bilo nimalo udobno, ali goreli smo od oduševljenja i zato
smo se sa zadovoljstvom smestili kako smo mogli, u tesne
kabine. Jedan od nas je čak morao da spava na stolu. Kad smo
krenuli ispostavilo se da nema čak ni viljuški i noževa za sve,
a da ne govorimo o drugim stvarima. Neko od nas je zato za
vreme jela koristio perorez, a i moj se kineski nož sa dva
štapića umesto viljuške pokazao kao dobrodošla dopuna našeg
domaćinstva.
Plovidba uz Sungari nije baš laka. Velika reka u svom donjem
toku prelazi po istoj onakvoj nizini kao i Amur i tako je
plitka da nismo mogli pronaći dovoljno dubok plovni put, iako
je gaz našeg parobroda bio samo tri stope. Bilo je dana kada smo
prelazili samo 60 vrsta i neprestano slušali kako pod kobilicom
škripi pesak. Zato smo morali da šaljemo čamac da ispituje put.
Ali naš mladi kapetan je odlučio da do Kirina neizostavno stignemo
pre jeseni, pa smo svaki dan uporno išli dalje. Što smo više
odmicali, reka je postajala sve lepša i pogodnija za plovidbu.
A kada smo na mestu spajanja sa Nonijem ostavili za sobom peščane
pustinje, putovanje postade lako i prijatno. Tako smo za
nekoliko nedelja stigli do glavnog grada te mandžurske provincije.
Kapetan Vasiljev i njegov drug Andrejev snimili su izvanrednu i
kartu reke. Na žalost, vremena nismo imali i veoma retko smo
pristajali kod nekog grada ili sela. Naselja duž obala nisu česta.
U donjem toku nailazili smo samo na ravnice, plavljene svake
godine u vreme visokog vodostaja; nešto dalje, na stotine vrsta duž
obala protežu se peščane dine, a tek u gornjem delu Sungarija,
prema Kirinu, obale su gusto naseljene.
Da je naš cilj bio stvaranje prijateljskih odnosa s Mandžurijom,
a ne samo istraživanje Sungarija, naše bi se putovanje moglo
smatrati potpuno neuspelim. Još je bilo živo sećanje mandžurskih
vlasti kako se, osam godina ranije, »poseta« Muravjova završila
pripremanjem Amura i Usurija, pa su neočekivane i nezvane
goste Kinezi primili veoma podozrivo. Dvadeset pet vojničkih
pušaka ispod uglja – o kojima su kineske vlasti saznale još
pre nego što smo mi krenuli na put – još je više pojačalo nepoverenje.
Kad je naš parobrod bacio sidro uz gusto nastanjen
Kirin, ispostavilo se da su svi trgovci u gradu bili naoružani –
zarđalim sabljama iz starih arsenala. Nisu nas, međutim,
sprečavali da idemo ulicama, ali čim bismo se iskrcali svi bi
dućani bili zatvoreni. Trgovcima je bilo zabranjeno da nam
bilo šta prodaju. Vlasti su nam na parobrod poslale neke namirnice,
ali kao poklon odbivši da prime novac.
Nastupila je već i pozna jesen. Počela je sumrazica i trebalo
je požuriti natrag, pošto na Sungariju nismo mogli da prezimimo,
Tako videsmo Kirin, ali smo razgovarali samo sa dva prevodioca
koja su se svakodnevno pojavljivala na parobrodu. Međutim,
cilj putovanja bio je ostvaren; uverili smo se da je reka plovna
i snimili smo detaljnu kartu Sungarija, od ušća do Kirina. Sada
smo, rukovodeći se njome, mogli da plovimo punom brzinom
bez rizika. Jednom smo se ipak nasukali. Kirinske vlasti koje su
se uplašile da ne prezimimo na reci, odmah su nam poslale u pomoć
dvesta Kineza i mi smo uspeli da se odsučemo. U trenutku
dok je stotinu Kineza stajalo u vodi, bezuspešno radeći sajlama
ne bi li pomerili parobrod, ja sam skočio u vodu, dohvatio sajlu
i zapevao »Dubinušku«, da bi u njenom ritmu odjednom trzajem
povukli parobrod. Kinezima se to veoma dopalo i, uz neopisive
krike njihovih tankih glasova, parobrod se najzad pomerio i sišao
sa spruda. Ovaj sitan događaj uspostavio je između nas i Kineza
prisnije odnose. Naravno, govorim o narodu, koji izgleda nije
baš mnogo voleo bezočne mandžurske vlasti.
Zaustavljali smo se u nekoliko kineskih sela, naseljenih prognanima
iz Nebeskog carstva, i svuda su nas dočekivali veoma
srdačno. U sećanju mi se posebno zadržalo jedno veče. Zastali
smo pokraj živopisnog seoceta kada se suton već spustio. Nekolicina
nas siđosmo na obalu i uputismo se da lutamo selom.
Mene je ubrzo okružila gomila od najmanje stotinu Kineza.
Iako ja ni reči nisam znao kineski, a ni oni ruski, živo smo i srdačno
pričali (ako se samo ta reč može za to upotrebiti) uz pomoć
znakova, i izvrsno smo se razumeli. Sasvim je sigurno da svi
narodi razumeju šta znači srdačno tapšanje po ramenu. Ponuditi
nekoga duvanom ili vatrom da zapali duvan, takođe je sasvim
razumljiv izraz prijateljskog osećanja. Po svemu sudeći, jedno je
naročito zanimalo Kineze: zašto nosim bradu kad sam tako mlad?
Kod njih je bio običaj da dlake na podbratku puste tek sa
šezdeset godina. Ja sam znacima objasnio Kinezima da u slučaju
nužde mogu da grickam bradu ako nema šta drugo da se jede.
Šalu su razumeli i brzo je prenosili jedni drugima. Kinezi su se
slatko smejali i još srdačnije me tapšali po ramenu. Vodili su
me sa sobom, pokazivali mi svoje kuće, svaki mi je ponudio svoju
lulu, a onda me je cela gomila prijateljski ispratila do parobroda.
Moram da dodam da u ovom selu nije bilo ni traga od »boge«
(pandura). U drugim selima i mi i naši vojnici imali smo srdačne
odnose sa Kinezima; ali ako bi se samo pojavio »bogo« stvari bi
se skroz pokvarile. Međutim, trebalo je videti kako su mu se kezili
iza leđa! Očigledno, Kinezi su mrzeli tog predstavnika visokih
vlasti.
Ova je ekspedicija kasnije bila zaboravljena. Astronom Usoljcev
i ja objavili smo izveštaje o putovanju u »Analima« istočnosibirskog
odeljenja Geografskog društva; ali nekoliko godina kasnije
u velikom požaru u Irkutsku uništeni su bili svi sačuvani
primerci »Anala«, a takođe i karta Sungarija. I tek nedavno,
kada su započeti radovi na mandžurskoj železnici, ruski geografi
su pronašli naše izveštaje i videli da je Sungari bio istraživan još
trideset i pet godina ranije.
*** VII
Pošto od reformi više nije bilo ništa, pokušavao sam da
uradim sve što je u postojećim uslovima bilo moguće uraditi u
drugim oblastima, ali ubrzo sam se uverio da je svaki napor
uzaludan. Tako sam, na primer, kao činovnik kod general-gubernatora
sa specijalnim zaduženjima za kozačka pitanja, obavio brižljivo
istraživanje ekonomskog položaja usurskih kozaka, koji bi
svake godine trpeli nerodicu, tako da su vlasti morale da im
daju hranu kako ne bi poumirali od gladi. Kada sam se sa
svojim izveštajem vratio sa Usurija, dobio sam čestitke sa svih
strana: bio sam unapređen i uručena mi je specijalna nagrada.
Sve mere koje sam predložio bile su prihvaćene. Na moj savet,
neke naseobine dobile su novčanu pomoć, druge su dobile stoku,
a neke su bile preseljene na bolja mesta, na obali Tihog okeana.
Ali praktično izvršavanje prihvaćenih mera bilo je povereno jednom
starom pijancu, koji je kozake na zemljoradnju navikavao šibom.
A tako je stvar tekla svuda, počev od Zimskog dvorca sve
do usurijskog kraja i Kamčatke.
Viša sibirska administracija imala je najbolje namere; ponavljam
opet, nju su sačinjavali mnogo bolji i napredniji ljudi
koji su brigu o bogatstvima kraja vodili više nego ostale vlasti
u Rusiji. Ali to je ipak bila administracija – jedna od grana
stabla čije je korenje bilo u Peterburgu. A to je bilo sasvim
dovoljno za paralisanje svih korisnih namera i ometanje lokalnih
samoniklih oblika društvenog života i progresa. Ako bi lokalno
stanovništvo smislilo nešto za dobrobit kraja, to je primano
s podozrenjem i nevericom. Pokušaj bi brzo bio zakočen, ne samo
kao posledica loših namera (uopšte, zapazio sam da su ljudi bolji
nego institucije), već jednostavno zato što su sibirske vlasti
bile deo piramidalne centralizovane administracije. Već sama ta
činjenica da su bile grana stabla uprave, ukorenjenog u dalekoj prestonici,
navodila je sibirske vlasti da se prema svemu odnose prvenstveno
sa činovničkog stanovišta. Oni se nisu pitali koliko bi
ovo ili ono bilo korisno za kraj, već su mislili o tome šta će reći
uprava *tamo*, kako na to gledaju oni koji rukovode državnom
mašinom.
Ja sam se postepeno sve više posvećivao naučnim istraživanjima.
Godine 1865. izučavao sam zapadni Sajan. Tu sam
došao do još nekoliko novih činjenica za shemu sibirske orografije,
a pronašao sam i drugu značajnu vulkansku oblast na kineskoj
granici, južno od Okinske karaule. 1866. godine preduzeo
sam veliko putovanje da bih pronašao direktan put iz Zabajkalja
do Vitimskih i olekminskih zlatnih majdana. Nekoliko godina
(od 1860. do 1864) članovi sibirske ekspedicije nastojali su da
pronađu taj put i pokušavali da se probiju kroz paralelne nizove
divljih kamenitih grebena, koji su rudnike zlata odvajali od
zabajkalske oblasti. Ali kada bi s juga prilazili ovim jezivim
planinama, koje su se protezale na nekoliko stotina vrsta ka
severu, svi su se istraživači (osim jednog koga ubiše inorodci)
vratili natrag. Bilo je jasno da treba pokušati proboj sa severa
na jug – iz strašne, nepoznate pustinje u topliji i naseljeniji
kraj. Dok sam se pripremao za ekspediciju, naišao sam u materijalu
na malu kartu, koju je neki Tunguz urezao nožem na komadu
brezove kore. Dva brezova karta (između ostalog ona potvrđuje
da je još prvobitni čovek imao dara za geometriju, i mogla bi da
zainteresuje A. R. Valasa) toliko me je zadivila svojom očiglednom
verodostojnošću da sam se u nju potpuno pouzdao i izabrao put
koji je na njoj bio obeležen. Zajedno sa mlađim talentovanim zoologom
I. S. Poljakovom i topografom Mošinskim spustio sam se
prvo niz Lenu a zatim prošao planinskom stazom prema olekminskim
majdanima. Tamo smo opskrbili ekspedicija, poneli sa
sobom hranu za tri meseca i krenuli na jug. Jedan stari lovac,
Jakut koji je dvadeset godina ranije prošao putem koji je Tunguz
ucrtao na brezovini, prihvatio je da nam bude vodič kroz planine
koje su se prostirale skoro četiristo vrsta u širinu – prateći
rečne doline i klance naznačene na karti. On je stvarno izvršio
ovaj zadivljujući podvig, iako u planinama nije bilo bukvalno ni
jedne staze. Neiskusnom oku su sve doline pokrivene šumom
koje su se ukazivale sa vrhova svakog prevoja izgledale iste,
ali taj Jakut je nekim čulom pogađao u koju od njih treba da se
spustimo.
Tada smo pronašli put od olekminskih majdana do Zabajkalja.
Tri meseca smo išli po gotovo nenaseljenom planinskom
kraju i močvarnoj visoravni, dok najzad nismo došli do cilja
našeg putovanja, do Čite. Čuo sam da pronađenim putem sada
gone stoku s juga do majdana. Što se mene tiče, to mi je putovanje
omogućilo da konačno pronađem ključ ustrojstva sibirskih planina
i visoravni. Ali, ne pišem putopise, pa se moram na ovome
zaustaviti.
Godine provedene u Sibiru naučile su me mnogo čemu što
teško da bih igde mogao naučiti. Brzo sam shvatio da se za narod
definitivno ništa korisno ne može učiniti pomoću administrativnog
aparata. Od te sam se iluzije zauvek oprostio. Onda sam
počeo da razumevam ne samo ljude i čovekovu prirodu, nego i
skrivene opruge društvenog života. Postao sam potpuno svestan
stvaralačkog rada anonimnih masa, koje se retko pominju u knjigama,
i shvatio sam značaj tog konstruktivnog rada za napredak
društva. Video sam, na primer, kako su duhoborci naseljavani
kraj Amura; video sam koliko im je dobrog pružio njihov
polukomunistički život i kako su se oni zadivljujuće lepo snašli
tamo gde su drugi doseljenici imali nevolja; a to me je takođe
naučilo onome što nisam mogao da naučim iz knjiga. Živeo sam
takođe među lutajućim inorocima i video kako su složeno uređenje
društva oni stvorili mimo bilo kakvog uticaja civilizacije.
Te činjenice pomogle su mi da konačno shvatim ono što sam saznavao
iz antropoloških tekstova. Neposrednim posmatranjem shvatio
sam kakvu ulogu imaju anonimne mase u važnim istorijskim
događajima – seobama, ratovima; stvaranjem formi društvenog
života. Došao sam do onih ideja o vođama i gomili koje iskazuje
L. N. Tolstoj u svome veličanstvenom delu »Rat i mir«.
Vaspitavan u veleposedničkoj porodici, ja sam kao i svi
mladi ljudi moga vremena stupio u život sa iskrenim verovanjem
da se mora zapovedati, određivati, grditi, kažnjavati i slično.
Ali čim sam počeo da obavljam odgovorne poslove i da zbog
toga stupam u odnose s ljudima, pri čemu bi svaka greška imala
ozbiljne posledice, shvatio sam razliku između delovanja na principu
discipline i na principu uzajamnog razumevanja. Disciplina
je dobra za vojne parade, ali ni pet para ne vredi u stvarnom
životu, u kome se nešto može postići samo snažnim naporom zajedničke
volje svih, usmerene zajedničkom cilju. Mada tada još
nisam formulisao svoje misli rečima uzetim iz borbenih pokliča
političkih partija, ipak sada mogu reći da sam u Sibiru izgubio
svaku veru u državnu disciplinu; bio sam spreman da postanem
anarhista.
Od svoje devetnaeste do dvadeset pete godine radio sam na
raznim planovima reformi, imao sam posla sa stotinama ljudi
na Amuru i preduzimao rizične ekspedicije sa minimalnim sredstvima...
I, ako su ti poduhvati više ili manje uspevali, ja to
tumačim samo time što sam shvatio da se komandovanjem i
disciplinom ne može mnogo postići. Aktivni ljudi svuda su potrebni;
ali kada je jednom podstrek došao, stvari se, naročito kod nas
u Rusiji, ne smeju raditi vojnički, već na miran način, zajedničkim
dogovorom. Bilo bi dobro kada bi svako ko pravi plan
državne discipline pre nego što napiše svoju utopiju prošao
školu stvarnog života. Tada bi bilo manje projekata budućeg
društva po vojničkom, piramidalnom obrascu.
Uprkos svemu tome, život u Sibiru mi je postajao sve
manje i manje privlačan, iako je sada i moj brat živeo sa mnom
u Irkutsku, gde je komandovao kozačkim eskadronom. Bili smo
srećni što smo zajedno, puno smo čitali i razmatrali filozofska,
naučna i socijalistička pitanja dana; ali obojica smo žudeli za
intelektualnim životom, koga u Sibiru nije bilo. Za nas je bio
veliki događaj kada su kroz Irkutsk proputovali američki geolog
Rafael Pumpeli i poznati nemački antropolog Adolf Bastian. Ali
oni su sa nama proveli tek neki dan i odjurili dalje, na Zapad.
Privlačio nas je naučni, a naročito politički život Zapadne Evrope,
koji nam je bio poznat iz novina. I mi smo u razgovorima često
pokretali pitanje povratka u Rusiju. Konačno, ustanak poljskih
prognanika u Sibiru 1866. godine otvorio nam je oči i pokazao
licemernost našeg položaja kao oficira ruske armije.
*** VIII
U to vreme bio sam daleko u Vitimskim planinama, kada
su prognani Poljaci koji su radili na kružnom bajkalskom putu
napravili očajnički pokušaj da zbace okove i dokopaju se Kine,
preko Mongolije. Na njih su poslali vojsku, a ruskog oficira
P-va ustanici ubiše. O ustanku sam čuo pošto sam se vratio
u Irkutsk, gde se vojni sud spremao da sudi desetorici Poljaka.
Pošto su zasedanja vojnih sudova u Rusiji javna, prisustvovao
sam sve vreme i pravio beleške. Napisao sam detaljan izveštaj
koji je, na veliko nezadovoljstvo general-gubernatora, u celini
plasiran u »Berzanskim novinama« za 1865. godinu (drugi izveštaj
koji je napisao Vagin objavljen je u »Peterburškim novinama«).
Posle ustanka 1863. godine, samo u istočni Sibir bilo je
prognano jedanaest hiljada žena i muškaraca – uglavnom studenata,
umetnika, bivših oficira, veleposednika, a naročito veštih
zanatlija – najboljih predstavnika varšavskog proletarijata. Najveći
broj oteran je na robijaški rad, a odatle su se naselili po
selima, gde ne bi nalazili posao i skoro su umirali- od gladi.
Robijaši-Poljaci radili su ili u Čiti, gde su gradili splavove (ti su
imali najviše sreće), ili u državnim železarama ili u solanama.
Ove sam video u Ust Kuti, na Leni. Oni su polugoli stajali u daščari
oko ogromnog kotla i dugim drvenim veslima mešali ključali
rasol. U baraci je bila paklena jara, ali kroz široka otvorena vrata
duvala je ledena promaja da bi se pospešilo isparavanje rasola.
Posle dve godine rada u takvim uslovima ovi mučenici su umirali
od sušice.
Kasnije su znatan broj Poljaka poslali na izgradnju bajkalskog
puta. Bajkal je, kao što je poznato, dugačko i usko planinsko
jezero, okruženo živopisnim planinama visine od tri do pet
hiljada stopa, i ono odvaja Irkutsku guberniju od Zabajkalja i
Amurske oblasti. Zimi se preko njega prelazi po ledu, a leti parobrodima.
Ali u proleće i jesen do Čite i Kjathe se moglo doći
samo kružnom planinskom stazom, starim kružnim bajkalskim
putem, presecajući grebene visoke sedam-osam hiljada stopa.
Jednom sam prošao tim putem i, naravno, veoma sam uživao u
veličanstvenoj panorami planina, koje su i u maju bile pokrivene
debelim slojem snega. Ali, put je u svakom slučaju bio grozan.
Dvanaest vrsta do prevoja preko grebena Hamara-Daban oduzelo
mi je od tri sata ujutru do osam uveče. Naši su konji stalno
padali u rastresiti sneg i zajedno sa jahačima upadali u ledene
struje koje su tekle ispod snežne kore. Konačno je bilo odlučeno
da se izgradi trajni put pored same obale jezera, razbijanjem
strmih stena barutom i postavljanjem mostova preko bezbrojnih
planinskih brzaka. Ovaj težak posao trebalo je da obave poljski
prognanici.
U toku poslednjih sto godina u Sibir je bilo prognano puno
ruskih političkih osuđenika, ali oni su se, što je karakteristično
za Ruse, pokoravali svojoj sudbini i nikada nisu pravili pobune.
Puštali su da ih odnosi lagana smrt a nisu ni pokušavali da se
oslobode. A Poljaci, treba reći njima u prilog, svoj usud nikada
nisu nosili tako pokorno. Ovaj put su napravili pravu pobunu.
Naravno, nisu imali nikakvih izgleda na uspeh ali su se uprkos
tome pobunili. Pred njima je bilo ogromno jezero, a iza su se uzdizale
planinske pustinje severne Mongolije. Oni su zato odlučili
da razoružaju stražare koji su ih čuvali, da iskuju strašno ustaničko
oružje – kose, pa da se preko planina Mongolije probiju do
mora u Kinu, gde su mogle da ih prihvate engleske lađe. I eto, u
Irkutsk jednom stiže vest da se deo Poljaka koji su radili na bajkalskom
kružnom putu pobunio i razoružao čitavo tuce vojnika.
Protiv njih su mogli da pošalju iz Irkutska četu pešadinaca, ukupno
osamdeset ljudi. Uputivši se preko Bajkala parobrodom, oni
su krenuli na ustanike, koji su bili na drugoj obali jezera.
Zima 1866. godine bila je u Irkutsku naročito turobna. U
prestonici istočnog Sibira nema tako oštre podele na slojeve kao
u drugim ruskim provincijskim gradovima, tako da su u Irkutsku
»društvo« sačinjavali oficiri, činovnici, žene i kćeri lokalnih
trgovaca i sveštenika. Zimi su se svi oni sastajali četvrtkom na
zabavama. Ali se te godine na večerinkama nije osećalo veselje.
Ljubitelji dramske umetnosti takođe su doživljavali neuspeh.
Čak i kartanje, koje je obično cvetalo u Sibiru, te zime išlo je
traljavo. Među oficirima se osećao ozbiljan nedostatak para, a ni
dolazak nekoliko rudarskih inženjera ne beše obeležen gomilama
novčanica, koje su ranije tako dobro dolazile vitezovima zelenog
stola.
Sezona svakako beše sumorna, pravo doba za spiritističke
seanse i pričljive duhove. Jedan gospodin, miljenik Irkutskog
društva, koji nas je prethodne zime zabavljao pričicama iz narodnog
života, videvši da njegove anegdote više ne pale lati se »pokretnih
stolova«. Taj je bio vešt čovek, i začas je čitav Irkutsk
poblesaveo za tim stolovima. Novi život otkri se onima koji nisu
znali kako da ubiju vreme. »Stolovi« osvojiše sve kafane. Flertovanje
se odlično slagalo sa duhovima. Poručnik P-ov ozbiljno se
posvetio stolovima i flertovanju. Možda mu je ovo drugo ipak
manje polazilo za rukom. U svakom slučaju, kada je stigla vest
o poljskom ustanku, P-ov je molio da se pridruži četi. Maštao
je kako će se vratiti ovenčan slavom.
»Idem na Poljake – pisao je u svom dnevniku – kako
bi bilo dobro da se vratim lako ranjen«.
Bio je ubijen. P-ov je poigravao konja pokraj pukovnika, koji
je komandovao vojnicima, kad je započela »bitka protiv ustanika«,
čiji se sjajan opis može naći u arhivi generalštaba. Vojnici su se
polako kretali putem kad naiđoše na pedesetak Poljaka, od kojih
je pet ili šest bilo naoružano puškama, a ostali – kosama.
Poljaci su se povukli u šumu i samo bi s vremena na vreme
pripucali. Vojnici su odgovarali. P-ov je dvaput pitao pukovnika
za dozvolu da sjaše i pridruži se pešacima, tako da mu je pukovnik
na kraju ljutito rekao da ostane gde je. Bez obzira na naređenje,
P-ov nestade. U šumi se razleglo nekoliko hitaca, a onda se začuše
divlji krici. Vojnici se baciše u tom pravcu i nađoše poručnika
svog u krvi. Poljaci ispališe i poslednje metke i predadoše
se. Bitka je bila okončana. P-ov je ležao mrtav. On je s revolverom
jurnuo u šiprag, gde je naleteo na nekoliko Poljaka s kosama,
ispalio na njih nasumce sve svoje metke i jednoga ranio. Tad se
Poljaci baciše kosama na P-ova.
Na drugom kraju puta, na zapadnoj obali jezera, dva su se
ruska oficira na najsramniji način obračunala sa »mirnim« Poljacima
koji su radili u istom mestu ali se nisu pridružili ustanku.
Jedan od oficira uleteo je u baraku u kojoj su živeli prognani i
počeo da puca u njih iz pištolja, pri čemu je dvoje teško ranio.
Drugi oficir je vezivao one mirne za kola i okrutno ih šibao
korbačem – tek da sebi udovolji.
Prema logici sibirskih vlasti sledilo je da za jednog ubijenog
ruskog oficira treba pogubiti nekoliko Poljaka. Vojni sud osudio
je na smrt pet ljudi: Šaramoviča, divnog, pametnog energičnog
tridesetogodišnjeg pijanistu koji je predvodio ustanak, šezdesetogodišnjeg
Čelinskog, koji je ranije bio ruski oficir i još trojicu, čijih
se prezimena ne sećam.
General-gubernator je telegrafom tražio iz Peterburga dozvolu
da se kazne ublaže, ali odgovora nije bilo. On nam je obećao
da neće izvršiti smrtnu kaznu, ali je, pošto je nekoliko dana
uzaludno očekivao odgovor iz Peterburga, naredio da se presuda
izvrši tajno, u zoru. Odgovor iz Peterburga stigao je poštom
posle mesec dana! General-gubernatoru je bilo prepušteno da
»postupi po ličnom nahođenju«. Ali pet ljudi je već bilo streljano.
Često sam imao priliku da čujem kako je taj ustanak bio
nerazuman; a ipak, šačica hrabrih ustanika postigla je nešto.
O buntu se čulo u inostranstvu. Presude, okrutnosti dvojice
oficira, obelodanjene na sudu, izazivale su snažno uznemirenje
u Austriji. Austrijske vlasti založile su se za Galičane koji su
učestvovali u revoluciji 1863. godine i zatim bili prognani u
Sibir, tako da su neki bili vraćeni u domovinu. U celini, ubrzo
posle pobuna 1866. godine položaj svih prognanih Poljaka primetno
se poboljšao. To su mogli da zahvale pobuni onih koji
su se latili oružja i onoj petorici hrabrih ljudi koji su bili streljani
u Irkutsku.
Za mene i mog brata ustanak je bio dobra lekcija. Shvatili
smo sasvim šta znači pripadati armiji, na bilo koji način. Ja
sam tada bio daleko, ali Aleksandar beše u Irkutsku i njegov
eskadron su poslali na Poljake. Na sreću, komandir puka u kome
je brat služio poznavao ga je dobro i pod nekakvim izgovorom
naredio je drugom oficiru da komanduje odredom. Jer, Aleksandar
bi svakako odbio da krene u taj pohod. Da sam bio u Irkutsku,
uradio bih isto.
Nas dvojica odlučismo da ostavimo vojničku službu i vratimo
se u Rusiju. To nije bilo baš lako izvesti, naročito bratu koji
se u Sibiru oženio; ali na kraju se sve sredilo i u proleće 1867.
godine krenusmo u Peterburg.
** Peterburg. Prvi odlazak u inostranstvo
*** I
Početkom jeseni 1867. godine, moj brat sa porodicom i ja
nastanismo se u Peterburgu. Ja sam se upisao na univerzitet i
sada sam sedeo u klupi zajedno sa mladićima, gotovo dečacima,
znatno mlađim od mene. Moja životna želja, koju sam dugo nosio
u sebi, konačno se ostvarila. Mogao sam da učim. Upisao sam
se na matematički odsek fizičko-matematičkog fakulteta, jer sam
smatrao da je temeljno poznavanje matematike jedina solidna
osnova za svaki dalji rad. Moj brat se upisao na vojnu pravnu akademiju,
dok sam se ja potpuno odrekao vojne službe, na veliko
nezadovoljstvo mog oca, koji nije podnosio ni da vidi građansko
odelo. Sada smo Aleksandar i ja morali da živimo isključivo od
sopstvenog rada.
Nastava na univerzitetu. i naučni radovi apsorbovali su sve
moje vreme tokom narednih pet godina. Student matematike svakako
mora mnogo da radi; ali pošto sam se još ranije bavio višom
matematikom, sada sam mogao deo vremena da posvetim geografiji.
Osim toga, u Sibiru sam sačuvao sposobnost da istrajno radim.
Izveštaj o mojoj poslednjoj ekspediciji bio je u štampi a kod
mene su se pojavili začeci geografskih teorija, kojima sam se
gotovo potpuno posvetio. Na putovanjima po Sibiru uverio sam
se da su planinski venci na tadašnjim kartama ucrtani sasvim
nerealno i da karte ne daju pravu predstavu o reljefu te teritorije.
Njihovi sastavljači nisu ni naslućivali da postoje prostrane
visoravni, tako karakteristične za Aziju. Umesto njih ucrtali su
nekoliko planinskih lanaca. Tako su na primer, i pored upozorenja
L. Švarca, istočni deo lanca *Stanovoj* predstavili u obliku džinovskog
crva koji gmiže na mapi prema istoku. Taj greben u
stvarnosti ne postoji. Izvori reka, koje na jednoj strani teku u
Ledeni a na drugoj u Veliki okean, prepliću se na istoj visoravni i
nastaju u jednoj istoj močvari. Međutim, u zamislima evropskih
topografa najviši grebeni moraju da se nalaze na glavnim vododelnicama
i zbog toga su tu zamišljali visoke planinske vence,
kojih u stvari nema. Puno je takvih nepostojećih grebena paralo
kartu severne Azije u svim pravcima.
Nekoliko narednih godina moju pažnju okupiralo je jedno
pitanje – da otkrijem glavne crte reljefa planinskog dela Azije i
osnovne zakonitosti u položaju njenih grebena i visoravni. Dugo
su me u mojim traganjima zbunjivale ranije karte a još više teze
Aleksandra Humbolta, koji je, posle dugog proučavanja kineskih
izvora, prekrio Aziju mrežom grebena duž meridijana i uporednika.
Na kraju, uverio sam se da se čak ni hrabre Humboltove teze ne
slažu sa stvarnošću.
Krenuo sam od početka, čisto induktivnim metodom. Pošto
sam sakupio sva barometarska merenja ranijih istraživača, izbrojao
sam na osnovu njih stotine uzvisina. Onda sam u veliku Švarcovu
kartu uneo sva geološka i fizička zapažanja istraživača, beležeći
činjenice a ne hipoteze. Na osnovu tog materijala pokušao
sam da razjasnim kakav se raspored grebena i visoravni najviše
slaže sa utvrđenim podacima. Na ovaj pripremni rad utrošio sam
više od dve godine. Zatim su usledili meseci istrajnog razmišljanja
da bih se snašao u haosu pojedinačnih činjenica. Konačno, u
trenutku se sve razbistrilo i postalo jasno i razumljivo. Glavni
azijski grebeni ne pružaju se sa severa na jug niti sa zapada na istok,
već sa jugozapada na severoistok, baš kao što se Stenovite
planine i visoravni Severne Amerike pružaju sa severozapada na
jugoistok. Samo se sporedni grebeni protežu na severozapad.
Dalje, azijske planine nipošto nisu nizovi izdvojenih grebena, kao
Alpi, već prave obruč oko ogromne visoravni – nekadašnjeg kontinenta,
koji se nekada davno protezao od Himalaja ka Beringovom
moreuzu. Visoki ivični grebeni izrastali su duž njegovih obala, a
tokom vremena su se terase, formirane kasnijim sleganjem tla,
podizale iz mora povećavajući osnovno kopno Azije u širinu.
U životu čoveka malo je radosnih trenutaka koji bi se mogli
uporediti sa iznenadnim bljeskom ideje koja sine posle dugih i
strpljivih traženja. Ono što je tokom čitavog niza godina izgledalo
haotično, protivrečno i zagonetno, odjednom dobija definisani, harmonični
oblik. Od neukrotive zbrke činjenica, iz magle pretpostavki,
koje bivaju demantovane često odmah pošto su se pojavile – niče
veličanstvena slika, nalik na alpski venac izranja u svoj uzvišenoj
lepoti iza oblaka koji ga skrivaju i blista na suncu u svojoj jednostavnosti
i raznolikosti, u punoj lepoti i veličini. A kada se hipoteza
podvrgava proveri, primenom na mnoštvo pojedinačnih činjenica
koje su dotad izgledale protivrečne, svaka od njih odmah
zauzima svoje mesto i samo pojačava utisak izazvan opštom slikom.
Pojedine činjenice naglašavaju neke karakteristike, druge
otkrivaju neočekivane detalje, pune dubokog značenja. Teza jača
i proširuje se. A onda, kroz maglenu koprenu, koja pokriva horizont,
pogled otkriva obrise novih i još širih hipoteza.
Ko je bar jednom u životu iskusio uzbuđenje naučnog stvaralaštva
nikada neće zaboraviti trenutak blaženstva. Žudeće da se to
ponovi. Biće mu krivo što takva sreća nije svima pristupačna, a
mogla bi biti, u ovoj ili onoj meri, ako bi znanje i slobodno vreme
pripadali svima.
Ovaj rad smatram svojim glavnim doprinosom nauci. U početku
sam nameravao da napišem obimnu knjigu, u kojoj bi moji
pogledi o orografiji Sibira bili potkrepljeni detaljnom analizom
svakog grebena; ali kada sam 1873. godine shvatio da mi predstoji
hapšenje, ograničio sam se na to da sastavim kartu koja odražava
moje teze i njoj sam dodao eksplanatorni deo. I kartu i dodatak
izdalo je Geografsko društvo uz saradnju moga brata u vreme
kada sam ja već bio zatočen u Petropavlovskoj tvrđavi. Peterman,
koji je tada pravio kartu Azije i znao je za moje pripremne radove,
prihvatio je moju shemu. Kasnije je nju prihvatila većina kartografa.
Karte Azije, kako se danas prave, mislim da tumače glavne
fizičke karakteristike tog ogromnog kontinenta, raspored klime,
faune i flore, a takođe i njegovu istoriju. One isto tako pokazuju,
u šta sam mogao da se uverim za vreme putovanja po Americi,
neverovatnu analogiju u strukturi i geološkom rastu oba kontinenta
severne zemljine polulopte. Malo bi kartografa sada moglo
da kaže odakle potiču te promene u kartama Azije; ali za širenje
nove naučne ideje čak je bolje da se ona ne vezuje za neko ime.
Tada se greške, neizbežne prilikom prve postavke, znatno lakše
ispravljaju.
*** II
U to vreme, kao sekretar odeljenja za fizičku geografiju, puno
sam radio za Geografsko društvo. Postojalo je veliko interesovanje
za istraživanja Turkestana i Pamira. Severcov se upravo bio vratio
sa puta koji je trajao nekoliko godina. On je bio istaknuti zoolog,
talentovan geograf i jedan od najpametnijih ljudi koje sam ikada
upoznao; ali kao i mnogi Rusi, Severcov nije voleo da piše. Kada
je spremao referat nemoguće ga je bilo ubediti da napiše nešto
više osim kratke zabeleške. I zato, sve što se pojavilo u štampi
pod imenom Severcova ni izdaleka ne daje pravu sliku o svim
njegovim posmatranjima i tezama. Na žalost, potpuni nedostatak
volje za pismenim izlaganjem ideja i zapažanja veoma je rasprostranjen
u Rusiji. Primedbe koje je u mom prisustvu iznosio
Severcov o orografiji Turkestana, o geografskoj rasprostranjenosti
biljaka i životinja, o ulozi hibrida u nastanku novih vrsta ptica;
njegova posmatranja u vezi sa značenjem uzajamnog pomaganja
u progresivnom razvoju vrsta (ova posmatranja pominju se u nekoliko
pasusa u izveštaju skupštine) – sve to svedoči o natprosečnom
talentu i originalnosti. Ali Severcov nije imao dar da pismeno
izlaže svoje ideje u dovoljno dobroj formi da bi postao jedan
od najistaknutijih naučnika našeg doba.
Mikluha Maklaj, dobro poznat u Australiji koja je postala njegova
druga domovina, takođe je pripadao kategoriji ljudi koji
su imali da kažu mnogo više nego što su objavili. Bio je nizak,
nervozan čovek, koji je stalno patio od groznice. Kada sam ga
upoznao, on se upravo vratio sa obala Crvenog mora, gde je kao
sledbenik Hekela puno radio na istraživanju morskih beskičmenjaka
u njihovoj prirodnoj sredini. Geografskom društvu je zatim
pošlo za rukom da isposluje da jedan ruski kliper preveze Mikluhu
Maklaja na neispitanu obalu Nove Gvineje, gde je istraživač želeo
da proučava divljake na najnižem civilizacijskom stepenu. Iskrcali
su ga samo sa još jednim mornarem na negostoljubivoj obali,
čije je stanovništvo bio glas da su strašni ljudožderi, i u blizini
urođeničkog sela napravili kolibu za tu dvojicu Robinzona. Tu su
oni proveli jednu i po godinu, u veoma prijateljskim odnosima sa
urođenicima. Mikluha Maklaj je postavio sebi pravilo, koga se
čvrsto držao, da sa divljacima uvek bude otvoren i da ih nikada
ne obmanjuje, čak ni u sitnicama, pa ni u naučne svrhe. Jednom
kasnije, kada je putovao po Malajskom arhipelagu, njegov tadašnji
sluga – urođenik, rekao je da ne bi voleo da ga ikada fotografišu –
kao što je poznato, divljaci smatraju da sa fotografijom odlazi
jedan deo njih samih. A eto jednom, kada je divljak čvrsto spavao,
Mikluha Maklaj, koji je sakupljao antropološki materijal, poželeo
je da snimi svoga slugu, pošto je on bio tipičan predstavnik svoga
plemena. Divljak naravno nikada ne bi saznao za fotografiju; ali
Mikluha se setio svog pravila i odupro se iskušenju. Ta sitnica
dovoljno govori o njemu. Zato su divljaci, kada je Mikluha napuštao
Novu Gvineju, tražili da im obeća da će ponovo doći. I
on je to ispunio posle nekoliko godina, iako je tada bio veoma
bolestan. Međutim, taj izvanredan čovek objavio je samo neznatan
deo svojih, uistinu dragocenih zapažanja.
Fedčenka, koji je obavio mnogobrojna zoološka posmatranja
zajedno sa svojom ženom Olgom Fedčenko koja je takođe bila
prirodnjak, prozvali smo »Evropljanin«. On je poletno radio na
razradi svojih posmatranja, ali, nažalost, poginuo je u Švajcarskoj
penjući se na Mon Blan. U mladalačkom zanosu posle puta po
planinama Turkestana, duboko verujući u svoje sposobnosti,
Fedčenko je preduzeo penjanje bez odgovarajućih vodiča i poginuo
je u mećavi. Na sreću, njegova žena je završila štampanje
njegovih »Putovanja«. Ako se ne varam, njihov sin je takođe nastavio
delo roditelja.
Poznavao sam odlično i Prževaljskog, ili tačnije, Pševaljskog,
kako bi trebalo izgovarati to poljsko ime, iako je on sam voleo
da se predstavlja kao »pravi Rus«. Bio je strastveni lovac. Entuzijazam
koji je pokazao u istraživanju Srednje Azije, bio je gotovo
isto tako rezultat njegove strasti ka lovu na raznu krupnu i retku
divljač: divlje kamile, antilope i konje – kao i želje da obiđe
nove, još neispitane teritorije. A kada bi ga nagovorili da ispriča
nešto o svojim putovanjima, on bi brzo prekidao svoju škrtu
priču uzbuđenim uzvicima: »A kakve tamo ima divljači! Kakav
lov!« I onda bi sa oduševljenjem pričao kako je prepuzao neko
rastojanje da bi se primakao divljem magarcu na puškomet.
A tek što bi se vratio u Peterburg, već je pravio planove za
novu ekspediciju i za to uporno štedeo novac, pokušavajući da
svoju uštedu poveća berzanskim špekulacijama. Zahvaljujući snažnom
zdravlju i sposobnosti da čitave godine izdržava surovi život
planinskog lovca, Prževaljski je bio idealan istraživač. Takav život
bio je kao stvoren za njega. Svoje prvo poznato putovanje izveo
je u pratnji samo trojice drugova i u to vreme je još uvek bio u
dobrim odnosima sa inorocima. Ali kada su kasnije njegove ekspedicije
sve više i više poprimile vojni karakter, Prževaljski se, na
žalost, više oslanjao na snagu svog naoružanog konvoja nego na
miroljubive odnose sa domorocima. Čuo sam od dobro obaveštenih
ljudi da se on, i da nije umro na početku Tibetske ekspedicije,
koju su tako dobro i mirno završili njegovi saputnici: Pevcov, Roborovski
i Kozlov, verovatno odatle nebi vratio živ.
U to vreme Geografsko društvo je prilično živnulo, pa su se
naše odeljenje, a samim tim i njegov sekretar, živo bavili raznim
problemima. Većina problema je bila usko stručna da bi se to ovde
pominjalo, ali ne smeta da nešto kažem o porastu interesovanja
za plovidbu i ribolov u ruskom delu Ledenog okeana. Sibirski trgovac
i vlasnik rudnika zlata Sidorov se naročito trudio da to podstakne.
On je tvrdio da bi uz malu pomoć vlasti, na primer stvaranjem
pomorske škole i organizovanjem nekoliko ekspedicija,
bilo moguće snažno unaprediti istraživanje obala Belog mora, a istovremeno
unaprediti ribolov i moreplovce. Na žalost, ta neznatna
pomoć trebalo je da stigne iz Peterburga. Ali, one koji su bili
na vlasti u tom dvorskom, činovničkom, literaturnom, umetničkom
i kosmopolitskom gradu, teško je moglo da zainteresuje bilo šta
iz provincije. Sirotog Sidorova su jednostavno ismejali. Interesovanje
za naš sever u Geografskom društvu podstaknuto je iz inostranstva.
Godine 1869. i 1871. hrabri norveški kitolovci su potpuno neočekivano
dokazali da je plovidba kroz Karsko more moguća. Na
naše veliko iznenađenje, saznali samo da su u »glečer stalno ispunjen
ledom« – kako smo sa sigurnošću nazvali Karsko more –
ušli neveliki norveški škuneri i izbrazdali ga u svim pravcima.
Preduzimljivi Normani su čak obišli mesto gde je prezimio slavni
Holanđanin Barenc, za koje smo pretpostavljali da je zauvek
sakriveno od ljudi ledenim poljima, starim preko stotinu godina.
Naši učeni pomorci odlučili su da taj neočekivani uspeh Norvežana
objasne izuzetno toplim letom i izuzetnim stanjem leda. Ali
mnogima od nas je bilo sasvim očigledno da su se hrabri norveški
kitolovci, osećajući se među santama kao kod kuće, jednostavno
odvažili da se probiju, sa svojim malim posadama u nevelikim
brodovima kroz plivajuće sante koje su zakrčile ulaz u Karska
vrata, dok se komandanti vojnih brodova, sapeti odgovornošću
pomorske službe, nikada nisu usudili da to učine.
Otkriće Norvežana podstaklo je zanimanje za arktička istraživanja.
U suštini, ovi su ribari pokrenuli onaj entuzijazam za
polarna putovanja koji je doveo do Nordenskididovog otkrića
severoistočnog prolaza, do Perijevih istraživanja na severnom
Grenlandu i Nansenove ekspedicije na »Framu«. Živnulo je i naše
Geografsko društvo. Formiran je komitet koji je trebalo da napravi
plan ruske polarne ekspedicije i da skicira naučne radove koje bi
ona trebalo da obavi. Stručnjaci su se latili da sačine svaki svoj
deo elaborata. Ali, kao što se često dešava, o roku je bilo završeno
samo nekoliko odeljaka: iz botanike, zoologije i meteorologije.
Sve ostalo morao je tada da napiše sekretar komiteta, to jest ja.
Neka pitanja, kao na primer zoologija morskih životinja, plime,
rad klatna, magnetizam zemlje – bila su za mene potpuno nova.
Ali teško se može zamisliti koliko poslova može da uradi za kratko
vreme zdrav čovek, ako napregne sve svoje snage i krene direktno
do korena svakog problema. Moj referat je bio gotov na vreme.
Završavao se predlogom za veliku polarnu ekspediciju koja bi u
Rusiji pobudila trajno interesovanje za arktička pitanja i za plovidbu
po severnim morima; ali istovremeno smo preporučivali izviđačku
ekspediciju koja bi se na norveškom škuneru, pod komandom
norveškog kapetana, uputila na sever ili na severoistok
od Nove Zemlje. Ta bi ekspedicija, napominjao sam, mogla da
pokuša da dospe do velike nepoznate teritorije, koja mora da se
nalazi nedaleko od Nove Zemlje. Na moguće postojanje takvog
arhipelaga ukazivao je ruski pomorski oficir baron Šiling, u svom
izuzetnom ali malo poznatom referatu o strujama u Ledenom okeanu.
Kada sam pročitao taj tekst, kao i o Litkeovom putovanju
na Novu Zemlju, i upoznao se sa opštim uslovima ovog dela Ledenog
okeana – odmah sam shvatio da bi Šilingova pretpostavka
morala biti tačna. Severno od Nove Zemlje, stvarno, mora da postoji
zemlja koja leži iznad širine na kojoj je Špicbergen. Na to su
ukazivali nepomičan led severozapadno od Nove Zemlje, kamenje i
blato nađeni na ledenim površinama koje su tuda plovile i neki
drugi manji znaci. Osim toga, da takva zemlja ne postoji onda bi
hladna struja koja ide na zapad, od meridijana Beringovog moreuza
ka Grenlandu (upravo ona kojom je bio nošen »Fram«),
neminovno stizala do Nord-Kapa, što je tačno primetio Šiling,
i pokrivala bi obale Laplandije ledom, isto onako kao što možemo
da vidimo na krajnjem severu Grenlanda. Topla struja, kao oslabljeni
produžetak Golfske struje, ne bi mogla da spreči nagomilavanje
santi kod severnih obala, da takva zemlja ne postoji. Kao
što je poznato, dve godine kasnije austrijska ekspedicija je otkrila
taj arhipelag, nazvan Zemlja Franca Jozefa.
Elaborat u vezi sa polarnom ekspedicijom imao je za mene
sasvim neočekivano posledice. Predložili su mi da budem na čelu
izviđačke ekspedicije, za koju će specijalno biti zakupljen norveški
škuner. Rekao sam, naravno, da nikada nisam bio na moru,
ali su mi govorili da spoj iskustva nekakvog Karlsena ili Johansena
sa inicijativama čoveka od nauke može, svakako, da donese veoma
vredne rezultate. I ja bih prihvatio predlog, da ministarstvo finansija
nije stavilo veto na poduhvat, odgovorivši da ministar finansija
ne može da odvoji tridesetak ili četrdesetak hiljada rubalja
potrebnih za ekspediciju. Od tada Rusi nisu učestvovali u istraživanju
polarnih mora. Teritoriju koju smo mi nazreli kroz polarnu
sumaglicu, otkrili su Pajer i Vajpreht, a arhipelag koji bi
trebalo da se nalazi severoistočno od Nove Zemlje (a sada u to
verujem još više nego onda) još nije pronađen. (Tek sada, 1901.
godine, Tolova ekspedicija se uputila s namerom da ga otkrije.)
Umesto polarnog putovanja, Geografsko društvo mi je predložilo
skromnu ekskurziju u Finsku i Švedsku, radi istraživanja
ledničkih nanosa i to me je putovanje usmerilo na potpuno
novi put.
U leto te godine akademija nauka je poslala svoja dva člana,
starog geologa generala G. P. Helmersena i neumornog istraživača
Síbira – Fridriha Šmita, da prouče strukturu onih dugačkih taložnih
lanaca, koji su u Finskoj i Švedskoj poznati pod nazivom
asar, a u Engleskoj se zovu eskers, kames i slično. Radi toga
je Geografsko društvo uputilo u Finsku. Nas trojica smo obišli
veličanstveni lanac Pungaharju, a onda smo se razdvojili. Puno
sam radio toga leta, proputovao sam znatan deo Finske i prešao u
Švedsku, gde sam proučavao okolinu Upsale i proveo nekoliko
lepih dana sa Noredenskididom. Još tada, 1871. godine, on mi je
saopštio svoju nameru da preko Ledenog okeana dospe do ušća
sibirskih reka, pa čak i do Beringovog moreuza. Kad sam se vratio
u Finsku, nastavio sam istraživanja do kasne jeseni i prikupio masu
izuzetno zanimljivih činjenica u vezi sa ledenim dobom u tim
krajevima. Ali, za vreme tog putovanja puno sam razmišljao o
nekim socijalnim pitanjima i te su ideje imale presudan uticaj
na moj dalji razvoj.
U Geografskom društvu kroz moje ruke prolazili su svakojaki
dragoceni materijali u vezi sa geografijom Rusije. Postepeno se
rađala ideja da napišem obimnu fizičku geografiju ovog ogromnog
dela sveta, ostavljajući pri tome značajno mesto za ekonomske
pojave. Nameravao sam da dam potpuni geografski opis čitave
Rusije, zasnivajući ga na strukturi površina – orografiji, čiji mi
se karakter počeo da razjašnjava pošto sam završio rad o građi
Sibira. A želeo sam da u tom opisu istaknem različite oblike privrednog
života, koje moraju postojati u različitim fizičkim uslovima.
Mnogi su problemi, bitni za ruski narod, mogli biti objašnjeni u
takvom radu. Uzmite, na primer, ogromne južnoruske stepe koje
tako često trpe sušu i nerodicu. Ovo ne treba smatrati slučajnim
nepogodama, to je isto tako prirodna karakteristika tog regiona
kao njegov položaj na južnoj padini srednje visoravni i njegova
plodnost. Zato bi ceo privredni život južne Rusije trebalo da bude
izgrađen na predviđanju periodičnog ponavljanja nerodice. Svaku
zonu ruske imperije trebalo bi naučno opisati, kako je u izvanrednom
Riterovom radu bila opisana Azija.
Ali za takav rad potrebno je bilo mnogo vremena i potpuna
sloboda, i ja sam često mislio kako bi stvari išle uspešno ako bi
me istovremeno izabrali i za sekretara Geografskog društva. I gle,
u jesen 1871. godine, kada sam radio u Finskoj i polako se peške
kretao prema Finskom zalivu duž železničke pruge koja se gradila,
posmatrajući pojavu neospornih tragova post-ledničkog mora, dobih
telegram od Geografskog društva: »Savet vas moli da primite
dužnost sekretara društva«. Istovremeno, dotadašnji sekretar koji
je odlazio u penziju molio me je usrdno da ne odbijem.
Tako se moja želja ostvarila. Ali – u to vreme druge ideje i
druga stremljenja već su me zahvatili, pa sam, ozbiljno promislivši
o svojoj odluci, odgovorio »Iskreno zahvaljujem, ali dužnost
ne mogu da prihvatim«.
*** III
Često se dešava da ljudi vuku ovo ili ono političko, socijalno
ili porodično breme, samo zato što nemaju kad da razmisle – da
se upitaju: da li je njihov život organizovan kako treba. Da li
njihovo zanimanje odgovara njihovim sklonostima i sposobnostima
i da li im pruža moralnu satisfakciju, koju svako ima pravo da
očekuje u životu. Delatni ljudi se najčešće nalaze u ovakvoj situaciji:
svaki dan donosi novi posao, a onda ga se nakupi toliko da
čovek mora kasno da leže, ne obavivši sve što je nameravao tog
dana, a ujutru se brzo laća posla koji prethodnog dana nije završio.
Vreme teče, i čovek nema vremena da razmisli i prosudi smisao
života. To se i meni desilo.
Ali, sada, putujući po Finskoj, imao sam slobodnog vremena.
Dok sam u finskoj čezi prelazio ravnicu, koja nije zanimljiva za
geologa, ili kada sam sa čekićem na ramenu išao od jednog nasipa
do drugog, mogao sam da *razmišljam* – i jedna me je misao sve
više obuzimala, mnogo jače nego geologija.
Video sam koliko truda troši finski seljak da raščisti polje
razbijajući gromade kamena i mislio sam: »Dobro, napisaću fizičku
geografiju tog dela Rusije i ukazaću na najbolje načine za obradu
zemlje. Evo, ovde bi američka mašina za kršenje panjeva
bila veoma korisna. A tamo bi nauka mogla da ukaže na novi način
đubrenja zemlje...
Ali kakva korist objašnjavati seljaku o američkim mašinama,
kada on jedva da ima žita od jedne do druge žetve? Kako seljak
raščišćava zemlju tako zakupna cena za to, kamenjem posejano
tlo raste iz godine u godinu. On gricka svoju kao kamen tvrdu
ražanu pogaču, koju peče dvaput godišnje, jede sa njom parče
užasno slanog bakalara i to zaliva obranim mlekom... Kako njemu
smem da govorim o američkim mašinama kada na zakup i dažbine
odlazi cela njegova zarada! Seljaku je potrebno da ja živim sa
njim, da mu pomognem da postane vlasnik ili slobodni korisnik
zemlje. Tada će za svoje dobro i knjigu pročitati, ali sada ne.«
Prenosio sam se u mislima iz Finske do naših nikoljskih seljaka,
koje sam nedavno video. Oni su sada slobodni i to visoko
cene, ali nemaju livada. Na ovaj ili onaj način spahija je prigrabio
sebi sve pašnjake. Kada sam bio dečak, Savohini su slali na noćnu
ispašu šest konja, a Tolkačevi sedam. Sada imaju samo po tri
konja. Ko je ranije imao tri sada jedva da ima dva, a neki jadnici
ostali su samo sa jednim. Kako može da se vodi domaćinstvo sa
jednim kukavnim kljusetom? Nema livada – nema stoke i nema
đubriva! Šta tu da se priča seljacima o sejanju trave! Oni su već
propali, a za nekoliko godina biće do kraja uništeni iznuđivanjem
prekomerne dažbine. Kako su se obradovali kada sam im rekao
da im moj otac dozvoljava kosidbu proplanka u Kostinoj šumi!
»Vaši nikoljski mužici *vatreni* su u poslu« – govorili su svi naši
susedi. Ali njive, koje im je maćeha oduzela na osnovu »zakona o
minimumu spahijske zemlje« (vražji paragraf koji su uneli nazadnjaci,
kada su im dopustili da revidiraju Uredbu), sada su prekrili
čičak i travurina. *Vatrenim* radnicima ne daju da oru tu zemlju.
A isto to se dešava po celoj Rusiji. Još tada je bilo očigledno da će
prva ozbiljna nerodica u srednjoj Rusiji dovesti do velike gladi.
Na to su upozoravale i vladine komisije (komisija Valujeva, među
njima). I zaista, glad je vladala 1876. 1889. 1891. 1895 i 1898. godine.
Nauka je velika stvar. Poznavao sam radosti koje ona može
da pruži i cenio ih možda čak i više nego mnoga moja sabraća. I
sada, dok razgledao finske bregove i jezera, u meni su nastajale
nove, veličanstvene ideje. Video sam kako su se u dalekoj
prošlosti, u osvit čovečanstva, na severnim arhipelazima, na Skandinavskom
poluostrvu i u Finskoj nagomilavale ledene sante. Prekrile
su celu Severnu Evropu i lagano se protezale do njenog
centra. Tada je na tom delu severne polulopte nestajao život i,
jadan i nepostojan, povlačio se sve dalje na jug pred mrtvačkim
dahom ogromnih ledenih masa. Nesrećni, slabi, jadni divljak s
velikim teškoćama održavao je goli život. Protekle su hiljade godina
dok nije počelo topljenje leda i započelo doba jezera. Tada
su se u udubljenjima formirala jezera; oskudno subpolarno bilje
počelo je bojažljivo da se pomalja na golemim močvarama, koje
su okruživale svako jezero; a prošle su još hiljade godina dok nije
započelo sasvim sporo sušenje močvara i dok vegetacija nije počela
da se širi sa juga. Sada smo u vremenu brzog sušenja praćenom
formiranjem stepa, i čovek mora da pronađe način da zaustavi
to isušivanje koje preti jugoistočnoj Evropi a čija je već žrtva
srednja Azija.
U to je vreme verovanje u ledeni pokrivač koji se prostirao
do srednje Evrope bila nedopustiva jeres; ali se pred mojim očima
javljala veličanstvena slika i ja sam želeo da je izložim do najsitnijih
detalja, kao što sam je zamislio. Želeo sam da tu sliku primenim
kao ključ za savremenu rasprostranjenost biljaka i životinja
i da otkrijem nove horizonte za geologiju i fizičku geografiju.
Ali kakvo sam pravo imao na te uzvišene radosti, dok je svuda
oko mene teška beda i mukotrpna borba za parče suvog hleba
kada je sve što potrošim da bih živeo u svetu viših duševnih kretanja
moralo biti oteto iz usta onih koji seju pšenicu za druge a
nemaju ni dovoljno crnog hleba za svoju decu? Nekome to parče
mora da bude oteto iz usta zato što je ukupni proizvod još tako
mali.
Znanje je velika moć. Čovek mora njime da ovlada. Ali i mi
sada već znamo. Šta ako bi to znanje, i bar samo to, postalo
opšta svojina? Zar i sama nauka tada ne bi brže krenula napred?
I koliko će novih izuma stvoriti čovečanstvo i koliko će se tada
povećati produktivnost društvenoga rada! Grandioznost takvog napretka
već sada možemo naslutiti.
Mase su željne znanja. Žele da uče i u stanju su da uče. Eno
tamo, na vrhu ogromnog lanca kamenja koji se pruža između jezera
kao da su ga divovi posuli žureći da spoje dve obale, stoji
finski seljak utonuo u posmatranje prelepih voda koje se posute
ostrvima pružaju pred njim. Ni jedan od tih seljaka, ma kako
izmučen i sirot, neće proći pored tog mesta da ne zastane i zadivi
se. Ili, eno tamo, na obali jezera stoji drugi seljak i peva nešto toliko
lepo da bi i najbolji muzičar mogao da pozavidi na osećajnosti
i izražajnosti njegove melodije. Oba seljaka osećaju, oba posmatraju,
oba misle. Oni su spremni da prošire svoje znanje – ali
pružite im ga, dajte im način da steknu slobodno vreme.
Eto na čemu treba da radim, i to su ljudi za koje treba da
radim. Sve one zvučne reči o progresu, izricane dok su sami stvaraoci
progresa stajali van naroda, sve te velike fraze – samo su sofizmi.
Smislili su ih da bi se odbranili od bolne protivrečnosti...
I ja poslah negativan odgovor Geografskom društvu.
*** IV
Peterburg se veoma izmenio od kad sam 1862. godine otišao iz
njega.
— O, da! – rekao mi je jednom prilikom pesnik Majkov –
vi ste poznavali Peterburg Černiševskog.
Da, zaista, poznavao sam onaj Peterburg čiji je ljubimac bio
Černiševski. Ali kako da nazovem grad koji sam zatekao kad sam
se vratio? Možda Peterburgom kabarea i plesnih škola, ako naziv
»ceo Peterburg« može da se primeni na više društvene krugove.
Na dvoru i u dvorskim krugovima liberalne ideje bile su na
zlu glasu. Prema svim istaknutim ličnostima iz šezdesetih godina,
čak i prema tako umerenim kao što su grof Nikolaj Muravjov i Nikolaj
Miljutin, odnosili su se kao prema sumnjivima. Aleksandar
II zadržao je samo vojnog ministra Dmitrija Miljutina, a i to samo
zato što je trebalo još mnogo godina da se završi započeta reforma
vojske. Sve ostale aktivnosti iz doba reformi bacili su u staro
gvožđe.
Jednom prilikom razgovarao sam sa nekim velikodostojnikom
u ministarstvu inostranih poslova. On je oštro kritikovao rad drugog
dostojanstvenika i ja primetih braneći ga da taj nikada nije
želeo da prihvati nijedan položaj za vreme Nikolaja.
— A sada služi kod Šuvalova i Trepova – uzviknu moj sagovornik.
Ta primedba je tako tačno prikazivala stvarno stanje
stvari da mi je ostalo samo da zaćutim.
Uistinu, pravi vladaoci Rusije tada su bili šef žandarmerije
Šuvalov i peterburški viši upravitelj policije Trepov.
Aleksandar II, svakako, nije bio prosečan čovek, ali u njemu
su živele dve potpuno suprotne ličnosti, jako izražene i večito sukobljene.
Kako je Aleksandar II stario taj sukob je bivao sve jači.
Mogao je da bude mio, ali odmah zatim bi postajao surov. Pred
stvarnom opasnošću, Aleksandar II je ispoljavao potpunu prisebnost
i mirnu hrabrost, a ipak stalno je živeo u strahu od opasnosti
koje su postojale samo u njegovoj uobrazilji. Bez sumnje, nije bio
kukavica i mirno bi krenuo na medveda licem u lice. Jednom se desilo
da je medved, koga car nije ubio prvim hicem, prignječio lovca
koji se bacio sa kopljem na životinju. Tada je car pritekao u pomoć
svome saradniku. Prišao je i ubio životinju, pucajući iz neposredne
blizine (priču sam čuo od samog lovca na medvede). Pa
ipak, Aleksandar II je ceo život proživeo u strahu od užasa koje je
stvorila njegova uobrazilja.
Godine 1877. Šuvalova su postavili za ambasadora u Engleskoj,
ali je njegov prijatelj general Potapov nastavio istu politiku
sve do Turskog rata. U to vreme u najširim razmerama odvijalo
se najbeskrupuloznije potkradanje državnih dobara, a takođe su
pljačkane državna i baškirska zemlja i imanja, konfiskovani posle
ustanka 1863. godine u Litvi. Kasnije, kada je Potapov poludeo a
Trepov povučen u penziju, njihovi neprijatelji na dvoru hteli su da
pokažu Aleksandru II te junake u pravom svetlu, pa su neki njihovi
podvizi izašli na videlo kada su se, zbog poznatog Logišinskog
slučaja, na sudu našli protežent Potapova – minski gubernator,
tajni savetnik Tokarjev i njihov zastupnik u ministarstvu
unutrašnjih dela krvnik seljaka general Loškarjev. Tada se otkrilo
kako je »rusifikator« Tokarjev, uz pomoć svog prijatelja Potapova,
besramno opljačkao logišinske seljake i oteo im zemlju. Koristeći
visoku potporu u ministarstvu unutrašnjih dela, on je udesio tako
da su seljake koji su tražili suđenje hapsili, sve ih šibali, a neke i
streljali. To je jedno od najgnusnijih dela, čak i u ruskim analima,
krcatim razbojništvima svih vrsta. Tek posle pucnja Vere Zasulič,
koja se svetila za šibanje jednog političkog zatvorenika, otkriven
je lopovluk potapovske klike i ministra oteraše sa položaja. A Trepov
je, misleći da mu je došlo vreme da mre, napisao testament kojim
se pokazalo da je general, koji je neprestano uveravao cara da
je siromašan iako na položaju višeg šefa policije, ostavio svom sinu
popriličan imetak. Neki dvorjani dojavili su to Aleksandru II, koji
je izgubio poverenje u generala i oprostio se od njega. Onda su
isplivale na površinu još neke pljačke koje je izvršila klika Šuvalov,
Potapov, Trepov i Komp. Ali je tek u decembru 1881. godine
Logišinski slučaj bio razmatran u senatu, »pred očima javnosti«.
Svuda je u ministarstvima, a naročito prilikom izgradnje železnica
i sklapanja raznih vrsta ugovora, harala velika grabež. Na
taj način su stvarani kolosalni imeci. Flota je, kako je rekao Aleksandar
II jednom od svojih sinova, bila u »nečijem džepu«. Izgradnja
železničkih pruga, pod patronatom države, bila je basnoslovno
skupa. Svi su znali da je nemoguće dobiti potvrdu za otvaranje akcionarskog
preduzeća ako se raznim činovnicima u raznim ministarstvima
ne obeća izvestan procenat. Jedan moj poznanik hteo
je da osnuje u Peterburgu trgovinsko preduzeće i obratio se za
dozvolu gde treba. Rekli su mu otvoreno u ministarstvu unutrašnjih
dela da 25 procenata čiste zarade treba dati jednom činovniku
tog ministarstva, 15 odsto jednom službeniku ministarstva finansija,
10 odsto još jednom činovniku istog ministarstva i 5 odsto još
jednom. Ovakve vrste pogodbi obavljale su se sasvim otvoreno.
Više puta je u Rusiji bilo utvrđeno da je seosko sveštenstvo
toliko zauzeto naručenim obredima da nema vremena za narodne
škole. I kada mu je plaćeno da održi predavanje iz veronauke u
seoskim školama, sveštenik je obično poveravao časove nekom
drugom jer sam nije imao vremena. Uprkos tome, više sveštenstvo
je, koristeći se netrpeljivošću Aleksandra II prema takozvanom
revolucionarnom duhu, preduzelo pohod da bi škole uzelo u svoje
ruke. Parola popova bila je: »parohijska škola ili nikakva«. Cela
Rusija žudela je za obrazovanjem; ali čak ni smešno malu sumu za
osnovno školovanje od pet-šest miliona iz državnog budžeta, ministarstvo
za narodnu prosvetu nije celu trošilo i svake je godine vraćalo
u državnu blagajnu priličan ostatak. Istovremeno je gotovo
ista suma svake godine izdavana Sinodu, kao potpora parohijskim
školama koje su tada (isto kao i sada) postojale samo na papiru.
Cela Rusija htela je realke, ali je ministarstvo otvarala samo
klasične gimnazije, jer se smatralo da glomazni kursevi starih jezika
neće ostaviti učenicima vreme za razmišljanje i čitanje. U
tim gimnazijama je samo 2–3% učenika upisanih u prvi razred
uspešno stizalo do mature. Svi dečaci koji su budili nadu ili su
ispoljavali samostalnost karaktera, brižljivo su evidentirani i udaljavani
iz škole pre osmog razreda. Uz to bile su preuzimane sve
mere da se smanji broj učenika. Obrazovanje je smatrano za luksuz,
podesan samo za manjinu. Istovremeno se ministarstvo narodne
prosvete posvetilo pojačanoj i nemilosrdnoj borbi protiv pojedinaca,
zemstava[35] i gradskih uprava, koje su pokušavale da otvore
učiteljske seminare, tehničke a takođe i osnovne škole. Na tehničko
obrazovanje – u zemlji kojoj su bili potrebni inženjeri, agronomi
i geolozi – gledalo se kao na nešto revolucionarno. Ono je
bilo progonjeno, zabranjeno. Čak i danas dve tri hiljade mladih ljudi
svake godine ne uspeva da se upiše na više tehničke škole zbog
nedostatka slobodnih mesta. Očajanje je obuzelo sve one koji su
hteli da daju neki doprinos društvu. Istovremeno, seljake su uništavale
prekomerne dažbine i policijsko iznuđivanje poreza. U
prestonici su u milosti bili samo oni gubernatori koji su naročito
nemilosrdno uterivali poreski dug.
[35] Lokalna samouprava, koju je prvenstveno činilo plemstvo.
Takav je bio zvanični Peterburg. Takav je bio njegov uticaj
na celu Rusiju.
*** V
Pred odlazak iz Sibira brat i ja smo često razgovarali o intelektualnom
životu koji nas čeka u Peterburgu, o predstojećim zanimljivim
poznanstvima u literarnim krugovima. I zaista, stekli
smo takva poznanstva, kako među radikalima tako i među umerenim
slovenofilima; ali treba priznati da smo bili pomalo razočarani.
Upoznali smo masu divnih ljudi (u Rusiji ih uvek ima dosta);
ali oni uopšte nisu odgovarali našem idealu političkih pisaca.
Najbolje literate – Černiševski, Mihajlov, Lavrov bili su ili u progonstvu,
ili su kao i Pisarjev ležali u Petropavlovskoj tvrđavi. Neki
drugi, koji su turobno gledali na stvarnost, promenili su svoja ubeđenja
i sada su težili svojevrsnom autoritarnom samodržavlju. Većina
je, ako je i sačuvala svoje poglede, postala oprezna u njihovom
izražavanju toliko da je to bilo skoro ravno izdajstvu.
Kada je u Rusiji vladala reformistička struja, gotovo svi pisci
koji su pripadali naprednim krugovima bili su na ovaj ili onaj
način u vezi sa Hercenom, Turgenjevom i njihovim prijateljima,
ili čak sa tajnim društvima *Velikorus* i *Zemlja i volja,* koja su
kratko živela. Sada su se ti isti ljudi brinuli samo o tome da što
dublje sakriju svoje ranije simpatije i da izgledaju potpuno politički
lojalni.
Dva-tri časopisa, koje je vlast tolerisala prvenstveno zahvaljujući
izuzetnoj diplomatskoj snalažljivosti njihovih izdavača,
štampala su bogat materijal iz svakodnevnog života, koji je očigledno
pokazivao da beda i stradanje seljaka stalno rastu iz godine
u godinu. U tim časopisima jasno se govorilo i o preprekama koje
stoje pred svakim progresivnim aktivistom, bez obzira na to u
kojoj oblasti je on pokušavao da pruži doprinos. Činjenica, koje to
svedoče, bilo je toliko da su svakog mogle da bace u očajanje. Ali
niko nije smeo da kaže kako da se pomogne; niko se nije usuđivao
da bar aluzijom ukaže na moguće polje aktivnosti ili na izlaz iz situacije
koja je smatrana beznadnom. Neki pisci su se još uvek
nadali da će Aleksandar II ponovo postati reformator, ali je
kod većine strah da će časopis zabraniti a izdavače prognati u manje
ili više udaljena mesta, potiskivao sva druga osećanja. Strah i
nada podjednako su paralizovali pisce.
Što su jače radikalisali deset godina ranije, to su više sada strepeli.
Mene i mog brata primili su veoma dobro u dva-tri literarna
kružoka i mi smo ponekad odlazili na njihove drugarske sastanke.
Ali čim bi priča izgubila frivolni karakter, ili tek što bi moj brat,
koji je zaista umeo da pokrene ozbiljno pitanje, usmerio razgovor
na unutrašnje probleme ili na situaciju u Francuskoj koju je Napoleon
III vodio u strašnu krizu 1870. godine, odmah bi neko od
starijih obavezno prekidao razgovor glasnim pitanjem: »A ko je,
gospodo, bio na poslednjoj predstavi »Prelepe Jelene«, ili: »A šta
vi, gospodine, kažete na ovu dimljenu jesetru?« Time se razgovor
prekidao.
U kružocima književnika stvari su stajale još gore. Šezdesetih
godina u Rusiji, a naročito u Peterburgu, bilo je puno naprednih
ljudi koji su, kako je tada izgledalo, bili spremni da sve žrtvuju za
svoja ubeđenja. – »Šta se sa njima desilo« – pitao sam se. Počinjao
sam razgovor sa nekima od njih. »Opreznije, mladiću« – odgovarali
su. Njihov kodeks filozofije svakodnevnice – sada se svodio
na poslovice: »Sila slamu slâma«, »Glavom se zid ne probija«
i slične, kojih je u ruskom jeziku, nažalost, mnogo. »Mi smo ponešto
već uradili, ne tražite od nas više«, ili »Strpite se, ovakva situacija
neće dugo potrajati«. Tako su nam govorili. A, mi, mladi,
bili smo spremni da počnemo borbu, da delujemo, da rizikujemo
i, ako treba, žrtvujemo sve. Tražili smo od starijih samo savet, poneko
uputstvo i intelektualnu podršku.
Turgenjev je u »Dimu« opisao neke eksreformiste iz viših krugova.
Slika je bila veoma tužna. Ali šezdesetaše »u opadanju« treba
posebno izučavati po srceparajućim romanima i esejima g-đe
Hvošćinske, koja je pisala pod pseudonimom »V. Krestovski« (ne
treba je brkati sa V. Krestovskim, autorom »Petrogradskih jazbina«)
Pravilo naprednjaka u odstupanju postalo je: »Budi srećan
što si živ« ili preciznije »Raduj se što si preživeo«. Ubrzo su, kao i
ona gomila koja je deset godina ranije činila snagu progresivnog
pokreta, odbijali čak i da slušaju »o raznim sentimentima«. Žurili
su da iskoriste bogatstvo koje je lako išlo u ruke »praktičnih
ljudi«.
Posle oslobođenja seljaka, otvorili su se novi putevi za bogaćenje
i njima je pokuljala gomila pohlepna na laku zaradu. Železničke
pruge građene su sa grozničavom užurbanošću. Spahije su
žurile da založe imanja u tek otvorenim privatnim bankama. Upravo
uvedeni notari i advokati sticali su ogromne zarade. Akcionarska
društva nicala su kao pečurke posle kiše, a njihovi osnivači
su se bogatili. Ljudi koji bi ranije živeli skromno na selu, od prihoda
od sto duša, a pogotovo od još skromnije zarade sudskog
činovnika, sada su pravili imetak ili sticali zarade kakve su u vreme
kmetstva padale u deo samo velikim magnatima.
A ukus »društva« sve se više srozavao. Italijanska opera, koja
je pre svega služila radikalima kao forum za demonstracije, sada
je bila zaboravljena. U rusku operu, koja je snebivljivo predstavljala
vrednosti naših velikih kompozitora, odlazili su još samo entuzijasti.
I jedna i druga sada su važile za »dosadne«. Krem peterburškog
društva hrlio je u jedno plitko pozorište, u kome su drugorazredne
zvezde malih pariskih pozorišta lako dobijale lovorike
od svojih poklonika – pripadnika konjičke garde. Publika je hitala
da vidi »Prelepu Jelenu« sa Ladovom, u Aleksandrinskom teatru,
a naši veliki dramaturzi su zaboravljeni. Svuda je carevala ofenbahovština.
Treba, ipak, reći da je politička atmosfera bila takva da su
najbolji ljudi imali neki razlog, ili bar da su mogli naći razna
opravdanja da se stišaju. Posle Karakozovljevog pucnja, 4. aprila
1866. godine, Treće odeljenje je postalo svemoćno. Osumnjičeni
za »radikalizam« – bez obzira na to da li su nešto uradili ili ne –
živeli su u stalnom strahu. Mogli su da ih pokupe svake noći –
zbog poznanstva sa osobom umešanom u neku političku stvar,
zbog bezopasne beleške pronađene prilikom noćnog pretresa, ili
jednostavno samo zbog »opasnih« ubeđenja. Hapšenje zbog političkih
stvari moglo je da znači što god hoćete: zatvaranje u Petropavlovsku
tvrđavu, progonstvo u Sibir ili čak torture u kazamatima.
Karakozovski pokret jedva je poznat i u samoj Rusiji. Ja sam
se u to vreme nalazio u Sibiru i o njemu znam samo iz priče. Po
svemu sudeći on je tada ujedinjavao dve različite struje. Jedna je
predstavljala začetak pokreta »u narod« koji je kasnije dobio
ogromne razmere; druga je imala čisto politički karakter. Nekoliko
mladih ljudi koji bi postali sjajni profesori, istaknuti istoričari i
etnolozi, odlučili su 1864. godine, uprkos svim preprekama od
strane vlasti, da postanu nosioci znanja i prosvetiteljstva u narodu.
Nastanjivali su se, kao obični radnici, u većim industrijskim
gradovima, formirali tamo kooperativna društva, otvarali tajne
škole. Nadali su se da će, sa nešto taktičnosti i strpljenja, uspeti
da vaspitaju ljude iz naroda i da na taj način stvore centre iz kojih
će se postepeno u mase širiti dobre i uzvišene ideje. Radi ostvarenja
plana bilo je žrtvovano dosta sredstava, ljubavi i predanosti
poslu. Uopšte, sklon sam da mislim da su, u poređenju sa kasnijim
pokretima, karakozovci stajali na najpraktičnijoj osnovi. Njihovi
organizatori su se bez sumnje veoma približili radnom narodu.
Sa druge strane, Karakozov, Išutin i još nekoliko članova družine
dali su pokretu čisto politički karakter. U periodu od 1862. do
1866. godine politika Aleksandra II postala je definitivno reakcionarna.
Car se okružio krajnjim nazadnjacima i uzeo ih za najbliže
savetnike. Reforme, koje su proslavile prve godine njegovog carevanja,
bile su izopačene i ograničene nizom privremenih pravila i
ministarskih cirkulara. U taboru nazadnjaka čekali su stara prava
po sistemu »kadija te tuži, kadija ti sudi«, i povratak kmetstva u
izmenjenom obliku. Niko se nije nadao da bi glavna reforma –
oslobođenje seljaka, mogla izdržati udarce koji su stizali iz Zimskog
dvorca. Sve to mora da je Karakozova i njegove prijatelje
dovelo do uverenja da čak i ono malo što je učinjeno može da
propadne ako Aleksandar II ostane na prestolu; da Rusiji preti povratak
na sve strahote nikolajevštine. U to vreme velike nade su
polagane (Es ist eine alte Geschichte doch bleibt sie immer neu)
u liberalizam prestolonaslednika i Konstantina Nikolajeviča. Treba
takođe reći da su takve bojazni i nade ispoljavane i u krugovima
znatno višim nego što su oni u kojima se kretao Karakozov.
Ali bilo kako bilo, 4. aprila 1866. godine Karakozov je izvršio
atentat na Aleksandra II, kada je ovaj izlazio iz Letnjeg vrta i ulazio
u svoje kočije. Kao što je poznato, Karakozov je promašio i
bio na licu mesta uhapšen.
Predvodnik reakcionarne partije u Moskvi, Katkov, koji je
do savršenstva doveo veštinu da iz svake političke smutnje izuče
novčanu korist, odmah je optužio sve liberale i radikale za saradnju
sa Karakozovom – što je naravno bila čista laž. Može se lako
zamisliti kako su te optužbe iskoristili svemoćni Trepov i Šuvalov!
Mihailu Muravjovu, koji je prilikom gušenja poljskog ustanka stekao
nadimak »Vešač«, naloženo je da izvrši temeljnu istragu i da
na svaki način razotkrije pretpostavljenu zaveru, i on je brže-bolje
uhapsio masu ljudi iz svih slojeva društva, obavio bezbroj pretresa
i hvalio se da će »naći sredstvo da uhapšenima odveže jezik«.
Muravjov-Vešač se naravno ne bi uzdržao od »pristrasnog« saslušanja
i peterburška javnost je gotovo jednodušno govorila da su
Karakozova mučili, ali da on ništa nije rekao.
Državne tajne se veoma dobro čuvaju u tvrđavama – naročito
u onoj kamenoj grdosiji preko puta Zimskog dvorca; svedoku
tolikih strahota koje su istoričari tek nedavno obelodanili. Petropavlovska
tvrđava čuva i do danas Muravjovljeve tajne, ali će ih
možda sledeći događaj unekoliko osvetliti.
Godine 1866. nalazio sam se u Sibiru. Jedan od naših sibirskih
oficira, koji je krajem te godine putovao iz Rusije u Irkutsk, sreo
je na stanici dva žandara. Oni su bili sproveli u Sibir nekog činovnika,
prognanog zbog krađe, i sada su se vraćali kući. Naš irkutski
oficir, veoma drag čovek, zatekao je žandare za čajem, dok su menjali
zapregu, seo je sa njima i započeo razgovor. Ispostavilo se da
je jedan od žandara znao Karakozova.
— Lukav je čovek bio – pričao je žandar. – Dok je bio zatočen
u tvrđavi bilo nam je naređeno da mu ne damo da spava. Kraj
njega su dežurala dvojica i menjali su svaka dva sata. Tako, sedi
on na hoklici, a mi stražarimo. Počne on da drema, a mi ga drmamo
za rame i budimo. Šta da radiš? Tako je naređeno. Ali, gledajte,
kako je lukav. Sedi on, stavio nogu preko noge i klati je. Hoće da
mislimo kako je budan; u stvari drema, a noga stalno klati. Ali
mi ubrzo primetismo to lukavstvo, a to smo rekli i drugoj smeni.
Tako smo ga drmusali svakih pet minuta, klatio on nogom ne
klatio.
— A jel’ to dugo trajalo? – pitao je moj drug.
— Dugo, više od nedelju dana.
Naivni karakter njegove priče već svedoči o njenoj tačnosti.
Tako nešto se ne izmišlja i zato se može prihvatiti kao pouzdano
da su, bar tim lišavanjem sna, Karakozova mučili.
Jedan od mojih drugova iz korpusa, koji je sa svojim pukom
kirasira prisustvovao pogubljenju Karakozova, pričao mi je: »Kad
su ga izveli iz tvrđave, privezanog za stub na visokoj platformi na
taljigama, koje su skakutale po neravnom terenu pred tvrđavom,
isprva sam mislio da voze na vešanje gumenu lutku. Mislio sam da
je Karakozov sigurno već umro i da umesto njega voze lutku. Probaj
sam da zamisliš: glava, ruke, visile su baš kao da kostiju uopšte
nema ili da su slomljene. Užasno je bilo gledati. Ali zatim, kada
su dva vojnika skinuli Karakozova sa taljiga, on je ipak pomerao
noge i trudio se koliko je mogao da se bez ičije pomoći popne na
gubilište; znači to nije bila lutka i on nije bio u nesvesti. Svi mi,
oficiri, bili smo veoma potreseni i nismo mogli da shvatimo šta
je to«. Rekoh drugu da su možda Karakozova mučili; on se zacrvene
i reče: »Svi smo to mislili«!
Naravno, i samo lišavanje sna tokom nekoliko nedelja bilo bi
dovoljno da se objasni stanje u kome je na dan pogubljenja bio Karakozov –
čovek, kao što je poznato, veoma snažnog duha. Ovome
mogu samo da dodam da pouzdano znam kako su u Petropavlovskoj
tvrđavi – bar u jednom slučaju i to 1879. godine Adrijanu Saburovu –
davali neku omamljujuću tečnost. Da li se Muravjov
zadržao na ovakvim metodama? Jesu li ga sprečavali da ide i dalje?
Ili mu niko nije smetao? Ja to ne znam; ali sam ne jednom čuo
od velikodostojanstvenika u Peterburgu da je prilikom istrage Karakozov
mučen.
Muravjov se zakleo da će iskoreniti sve radikale u Peterburgu;
zato je svako ko je imao radikalističku prošlost drhtao, strahujući
da ne padne u šake Vešaču. Ta kvi su se naročito klonili omladine
da se nekako ne upetljaju u opasno revolucionarno društvo. Tako
je nastao jaz ne samo među »očevima i decom«, ne samo između
dve generacije, nego čak i između onih koji su prevalili tridesetu i
mlađih. Ruska omladina je sada bila u situaciji ne samo da mora
da se bori sa očevima, koji su štitili stari poredak, već su se i starija
braća od nje udaljila; nisu želeli da joj priđu u njenom stremljenju
ka socijalizmu i plašili se istovremeno da je podrže u njenoj
borbi za širenje političkih prava. Da li se ikada u istoriji može naći
sličan primer da je šačici omladine predstojalo da sama stupi u boj
protiv tako moćnog neprijatelja – napuštena i od očeva i od braće –
dok je ona tek prihvatila strasno i pokušavala da sprovede
u život intelektualno nasleđe tih istih očeva i braće? Da li se ikada
igde vodila borba u tako tragičnim uslovima?
*** VI
Jedina svetla pojava u peterburškom životu bio je pokret omladine
oba pola. Tu se steklo nekoliko različitih struja, stvorivši
snažan agitacioni tok, koji je ubrzo dobio ilegalni i revolucionarni
karakter i sledećih petnaest godina vezao pažnju cele Rusije. O
tom pokretu govoriću kasnije. Sada se zadržavam na borbi ruskih
žena za više obrazovanje. Centar tog pokreta tada je bio Peterburg.
Svakoga bi nam dana mlada žena moga brata, kada se vrati sa
pedagoških kurseva, ispričala nešto novo o živosti koja je tamo vladala.
Vodili su se vatreni razgovori o tome da se za žene otvore
posebni univerziteti i medicinski kursevi, održavana su predavanja
i debate o školama i različitim metodama obrazovanja, i u njima
je učestvovalo na hiljade žena, razmatrajući razna pitanja u svojim
kružocima. Pojavila su se društva prevoditeljki, izdavačica, knjigovezačica,
štamparki, u kojima su žene koje su pristizale u Peterburg,
spremne da se prihvate svakog posla samo da steknu mogućnost
za više obrazovanje, mogle da dobiju posao. Jednom reči, život
je u ženskim kružocima snažno pulsirao i često je bio direktna
suprotnost onoga što sam mogao da vidim u drugim sferama.
Kada je bilo sasvim jasno da su vlasti čvrsto rešile da žene
ne puste na univerzitete, one su upotrebile svu snagu da bi postigle
otvaranje svojih viših kurseva. U ministarstvu narodne prosvete
rekli su im da devojke posle ženske gimnazije nemaju potrebnu
osnovu da prate univerzitetska predavanja. »Odlično«, odgovorile
su, »dozvolite nam onda da organizujemo pripremne kurseve.
Uvedite kakav god hoćete program. Ne tražimo od države
čak ni novčanu pomoć. Samo dajte dozvolu. Sve ostalo ćemo same
uraditi«. Ali dozvola, naravno, nije data.
Onda su žene organizovale naučne kurseve u privatnim kućama
u raznim delovima Peterburga. Mnogi profesori, koji su saosećali
sa ovim pokretom, odazvali su se da drže predavanja a, iako
nisu bili imućni ljudi, najavili su osnivačicama da bi svako pominjanje
plaćanja smatrali za ličnu uvredu. Leti su, pod vođstvom
profesora univerziteta, u okolini Peterburga organizovane geološke
i botaničke ekskurzije, a grupe su uglavnom sačinjavale žene. Na
akušerskim kursevima slušateljice su ubedile profesore da svaki
predmet predaju potpunije nego što se tražilo programom i uspele
su da se uvedu predmeti kojih u programu nije ni bilo. Ukratko,
žene su koristile svaku mogućnost, svaku pukotinu na tvrđavi da bi
je na juriš osvojile. Izborile su pristup u anatomsku salu profesora
Grubera, i svojim izuzetnim radovima privukle na svoju stranu
starog naučnika, za koga je anatomija bila kult. A ako bi saznale da
neki profesor pristaje da ih pusti u svoju laboratoriju u večernjim
satima ili nedeljom – odmah bi koristile tu priliku da uče.
Najzad, uprkos svom protivljenju ministarstva, pripremni kursevi
su otvoreni pod nazivom pedagoških. Jer, zaista, nije se moglo
zabraniti budućim majkama da uče metode vaspitanja! Ali pošto
se metode predavanja botanike ili prirodnih nauka uopšte ne mogu
učiti apstraktno, ubrzo su se u programu pedagoških kurseva
našli i ovi predmeti, a onda još i neki drugi.
Korak po korak žene su proširivale svoja prava. Čim bi saznale
da je ovaj ili onaj profesor u Nemačkoj spreman da svoj auditorijum
otvori i ženama, ruske studentkinje su već kucale na njegova
vrata. Učile su pravo i istoriju u Hajdelbergu, matematiku u
Berlinu. U Cirihu je više od sto žena i devojaka radilo u laboratorijama
na univerzitetima i politehnikumima. Tamo su stekle nešto
mnogo važnije od doktorskih diploma – poštovanje najboljih
profesora, koji su ga i javno izražavali. Kada sam 1872. godine
stigao u Cirih i upoznao neke studentkinje, bio sam zapanjen kako
su mlade devojke u politehnikumima pomoću diferencijalnog računa
rešavale teške zadatke iz teorije toplote i elastičnosti – tako
lako, kao da su mnogo godina učile matematiku. Među ruskim
devojkama, koje su u Berlinu slušale matematiku kod Vajerštrasa
bila je, kao što je poznato, Sofija Kovaljevska, koja je kasnije postala
profesorica Stokholmskog univerziteta. Izgleda da je ona bila
prva žena profesor na muškom univerzitetu, bar što se tiče devetnaestog
veka. Kovaljevska je bila tako mlada da su joj u Švedskoj
svi tepali.
Aleksandar II nije mogao da smisli obrazovane žene. Pa ipak,
uprkos njegovom odbijanju; uprkos opoziciji žandara koji su svaku
školovanu ženu predstavljali caru kao revolucionarku; uprkos
gromovima protiv njihovog pokreta i podlih optužbi koje je Katkov
štampao u svakom broju svojih odvratnih novina – žene su ipak
uspele da pokrenu niz kurseva. Neke su dobile diplome lekara u
inostranstvu, a 1872. godine uspele su da dobiju dozvolu da otvore
u Peterburgu više medicinske kurseve, o sopstvenom trošku. Kada
su pozvale iz Ciriha žene koje su učile, u strahu da će se one tamo
upoznavati sa revolucionarima i da će onda širiti revolucionarne
ideje u domovini, vlasti su bile prinuđene da u Rusiji otvore više
kurseve, tj. ženske univerzitete u kojima se ubrzo našlo više od hiljadu
studentkinja. Zar nije zadivljujuće što i pored pritiska vlasti
i povremenog zatvaranja medicinskih kurseva u Rusiji sada
ima više od 670 lekarki.
To je bez sumnje bio značajan pokret, izvanredan po svojim
rezultatima i uopšte krajnje poučan. Pobeda je bila sačuvana zahvaljujući
privrženosti narodnoj stvari koju su ispoljile žene. One
su se istakle kao bolničarke za vreme Krimskog rata, kasnije kao
učiteljice u školama, kao babice i lekarske pomoćnice, i najzad
kao bolničarke i lekarke u barakama za tifusare za vreme Rusko-turskog
rata, kada su stekle poštovanje ne samo vojnih vlasti već
i samog Aleksandra II koji se u početku prema njima neprijateljski
odnosio. Znam dve žene koje su u ratu bile bolničarke. One su
krenule sa tuđim ispravama jer su ih uporno tražili žandari. Jednu
od njih, najvažniju »zločinku« koja je pomagala prilikom mog
bekstva – postavili su čak za glavnu sestru u vojnoj bolnici, gde
njena drugarica samo što nije umrla od tifusa. Ukratko, žene su
prihvatile svaki posao, ma sa kakvim teškoćama da je vezan, ako
su samo mogle da budu korisne narodu. One su u bukvalnom smislu
reči izborile svoja prava.
Druga karakteristika ženskog pokreta jeste da u njemu nije
nastao već pomenuti jaz dve generacije: između starijih i mlađih
sestara. U svakom slučaju, preko provalije bilo je puno mostića.
Žene koje su bile prvi inicijatori pokreta nikada nisu prekinule veze
sa mlađim sestrama, čak ni onda kada su mlađe otišle dalje i
došle do krajnje radikalnih pogleda. Išle su za svojom idejom vodiljom;
držale su se po strani od svake političke agitacije, ali nikada
nisu zaboravljale da je snaga pokreta u masi mlađih žena, čiji je
veći deo kasnije prišao revolucionarnim kružocima. Predvodnice
ženskog pokreta bile su otelovljenje ispravnosti; ja sam ih smatrao
čak previše ispravnim; ali one nisu prekinule veze sa mladim studentkinjama,
tipičnim nihilistkinjama po spoljašnjosti: ošišanim,
bez krinolina, koje su se šepurile demokratskim ponašanjem. Od
takve omladine predvodnice pokreta su se držale malo po strani,
ponekad su se čak odnosi zaoštravali, ali se one nikada nisu odrekle
svojih mlađih sestara – mogu da kažem, to je u vreme sumanutih
progona bila velika stvar.
Predvodnice ženskog pokreta kao da su govorile demokratičnijoj
omladini: »Mi ćemo nositi naše somotske haljine i šinjone
zato što imamo posla sa glupacima koji u odeći vide znakove političke
lojalnosti, ali vi ste, devojke, slobodne u vašim ukusima i
sklonostima«. Kada su ruske vlasti naredile studentkinjama koje
su učile u Cirihu da se vrate u domovinu, otmene dame-vođe nisu
im okrenule leđa. Samo su rekle vlastima: »To vam se ne dopada?
Onda u Rusiji otvarajte više kurseve za žene. Inače će naše devojke
poći u inostranstvo u još većem broju i naravno tamo će se družiti
sa emigrantima«. Kada su ih izgrdili da vaspitavaju revolucionare
i pretili da će zatvoriti više ženske kurseve i akademiju, one su odgovarale:
»Da, mnogi studenti postaju revolucionari; ali zar odatle
proizlazi da treba zatvoriti sve univerzitete?« Kako su retke političke
vođe koje imaju hrabrosti da se ne odreknu radikalnog krila
svoje sopstvene partije!
Tajna ove mudre i uspešne taktike može se objasniti time što
nijedna od žena, koje su bile na čelu pokreta, nije bila prosto »feministkinja«
koja bi želela da zauzme privilegovani položaj u društvu
ili državi. Upravo suprotno. Simpatije većine bile su na strani
naroda. Sećam se aktivnog delovanja Stasove u večernjim školama
1861. godine; sećam se kako su ona i njeni drugovi gradili prijateljske
odnose sa fabričkim radnicima, interesujući se za težak
život tih devojaka, za njihovu borbu sa pohlepnim gazdama. Pamtim
takođe vatrenu aktivnost studentkinja pedagoških kurseva u
seoskim školama, i u radu malobrojnih pojedinaca kojima su, kao
baronu Korfu, dopuštali na neko vreme da se bave pedagoškom
delatnošću u narodu. Pamtim takođe atmosferu društvenosti kojim
su bili prožeti ovi kursevi. Prava za koje su se borile one – njihove
predvodnice, kao i masa tih žena – nije ni u kom slučaju bilo
to da za sebe lično dobiju više obrazovanje, već znatno više, neuporedivo
više – pravo da budu korisne aktivistkinje u masama, u
narodu. To i jeste bio uzrok njihovog uspeha.
*** VII
Poslednjih godina zdravlje našeg oca se pogoršalo. Kada smo u
proleće 1871. godine moj brat Aleksandar i ja došli da ga vidimo,
lekari su nam rekli da će živeti samo do prvih mrazeva. On je, kao i
ranije, živeo u Staroj Konjušničkoj, ali su u tom aristokratskom
kvartu u poslednje vreme nastale velike promene. Bogate spahije,
koje su tu nekada imale tako važnu ulogu, nestale su. Proćerdali su
otkupne potvrde, založili i po nekoliko puta svoja imanja u tek osnovanim
agrarnim bankama, koje su iskoristile njihovu nemoć, a
onda su se povukli na svoja imanja ili u provincijske gradove, gde
su bili potpuno zaboravljeni. Njihovih kuća u Staroj Konjušničkoj
dokopali su se bogati trgovci, »železnički magnati« i slični »skorojevići«,
dok se u skoro svakoj od starih plemićkih porodica novi
život borio za svoja prava usred ruševina starog. Ocu su od poznanika
ostala dva-tri stara generala u penziji, koji su proklinjali
novotarije i tešili se predviđanjem neminovne propasti Rusije, i
još poneko od rodbine ko bi slučajno navratio do njega na proputovanju
kroz Moskvu. Od naših brojnih rođaka, kojih je nekada u
Moskvi bilo više od dvadeset porodica – sada su u prestonici živele
samo dve, takođe zahvaćene strujom novog života; u njima su
majke sa kćerima i sinovima raspravljale o novim školama ili pričale
o ženskim kursevima. Naravno moj otac ih je prezirao. Maćeha
i mlađa sestra Polina, koje se ni malo nisu promenile, starale
su se o ocu koliko su bile u stanju, ali i one su se takođe tegobno
osećale u novoj sredini.
Otac je prema Aleksandru uvek bio oštar i veoma nepravedan;
ali Aleksandar je bio izrazito dobrog srca. Kada je, sa svojim
toplim osmehom na usnama i blagim plavim očima, ušao u sobu u
kojoj je ležao otac i brzo shvatio šta treba uraditi da bi bolesniku
bilo udobnije – pri čemu je sve to išlo jednostavno i prirodno
kao da je Aleksandar sve vreme sedeo u bolesnikovoj sobi – otac
je bio veoma dirnut. Gledao je Aleksandra, očigledno ništa ne shvatajući.
Naša poseta unela je nešto života u tu tmurnu, tužnu kuću.
Briga o bolesniku postala je nešto vedrija. Maćeha, Polja, čak i posluga,
živnuli su i otac je odmah osetio promenu.
Jedno ga je ipak zbunjivalo. Očekivao je da ćemo doći kao bludni
sinovi moleći za oproštaj i pomoć. Ali kada je on okolišno zapodenuo
razgovor o novcu, mi smo mu raspoloženo odgovorili: »Ne
brinite, tatice, odlično smo se snašli«. To ga je još više smutilo.
On je bio spreman na scene iz njegovog doba: sinovi mole za oproštaj
i novac... Možda je u trenutku čak osetio razočaranje što toga
nije bilo, ali je zatim počeo da se odnosi prema nama sa većim
poštovanjem. Na rastanku smo sva trojica bili ganuti. Otac je gotovo
bio uplašen zbog vraćanja na turobnu usamljenost u ruševinama
sistema koji je i on sam ceo život gradio. Ali, Aleksandra je
čekala služba, a ja sam morao da putujem u Finsku.
U jesen, kada mi je u Finsku stigao telegram, požurio sam u
Moskvu ali sam stigao tek na opelo – u onoj istoj crkvi gde je
otac kršten i opojana baba. Idući za katafalkom ulicama poznatim
iz detinjstva, razmišljao sam o nastalim promenama. Kuće pored
kojih je prolazila procesija nisu se izmenile, ali znao sam da je u
svakoj od njih počeo novi život.
Evo kuće koja je nekada pripadala majci moga oca, zatim
kneginji Mirskoj, a onda starosedeocu Stare Konjušničke generalu
N. Njegova se kći jedinica dve godine uporno borila sa svojim dobrodušnim
roditeljima koji su je obožavali, ali su bili i uporni da
joj ne dozvole da odlazi na više kurseve. Devojka je najzad pobedila,
ali su je na kurseve vozili u elegantnoj kočiji u pratnji mamice,
koja je tvrdoglavo presedela sate u slušaonici, zajedno sa studentkinjama,
u klupi pored svoje voljene kćeri. Ali, uprkos budnoj
kontroli, kćerka se posle dve godine pridružila revolucionarnom
pokretu, bila je uhapšena i provela celu godinu u Petropavlovskoj
tvrđavi.
Evo preko puta, kuće grofova Z! Njihove dve ćerke, kojima
se smučio besciljan, prazan život, dugo su se borile sa roditeljima-despotima
za dozvolu da se pridruže drugim devojkama koje su
odlazile na kurseve i koje su tamo bile srećne. Borba je trajala nekoliko
godina. Roditelji nisu popuštali. A onda se starija sestra
otrovala; tek tada su mladoj dozvolili da radi šta hoće.
A evo i kuće u kojoj smo mi nekada proživeli jednu godinu.
Tu će se ubrzo održati prvi sastanak revolucionarnog kružoka koji
smo Čajkovski i ja osnovali u Moskvi. Odmah sam prepoznao sobe
koje pamtim iz detinjstva, ali potpuno drukčije nameštene. Kuća
je sada pripadala rodbini Natalije Armfeld, čiji je dirljivi portret
napravio Kenan pošto ju je video u partiji slobodnjaka na Kari.
A evo još, na nekoliko koraka od kuće u kojoj je otac skončao,
i male sive kuće gde sam nekoliko meseci posle očeve smrti
viđao Stjepnjaka, prerušenog u mužika. On je baš bio uhapšen
na selu zbog socijalističke propagande među seljacima, ali je uspeo
da pobegne i dođe u Moskvu.
To su bile promene u gospodskom kvartu *Stara Konjušnička*
za poslednjih petnaest godina. Ni ovo utvrđenje starog plemstva
nije izdržalo navalu mladih snaga.
*** VIII
U rano proleće naredne godine prvi put sam išao u inostranstvo.
Prelazeći granicu osetio sam, čak jače nego što sam očekivao,
ono što oseća svaki Rus kad odlazi iz Rusije. Dok voz prolazi kroz
slabo naseljene severozapadne gubernije, osećaš se kao da presecaš
pustinju. Na stotine vrsta nižu se čestari koji se teško
mogu nazvati šumom. Tu i tamo pojavi se po neko seoce, skoro
prekriveno snegom. Ali sa ulaskom u Prusku sve se odjednom
menja – i pejzaž i ljudi. Kroz prozor vagona vide se čista sela
i farme, baštice, popločani putevi; i što se dalje prodire u Nemačku
kontrast postaje oštriji. Posle ruskih gradova, čak i dosadni Berlin
izgleda veselo.
A tek razlika u klimi! Kada sam dva dana ranije kretao iz
Peterburga sve je bilo pod snegom; ovde, u centralnoj Nemačkoj,
išao sam platformom železničke stanice bez kaputa. Sunce
je pripeklo; pupoljci su već nabubreli i samo što se nisu otvorili.
A onda – Rajna, pa još dalje Švajcarska, obasjana jarkim
sunčevim zracima, sa svojim hotelčićima, u kojima vam doručak
serviraju pod otvorenim nebom dok gledate snežne planine.
Nikada do tada nije mi bilo tako jasno šta znači severni
položaj Rusije i kakav je uticaj na njenu istoriju imalo to što
se centar intelektualnog života nalazi na severu, na samim obalama
Finskog zaliva. Tek sam sada potpuno shvatio zašto je jug
uvek tako privlačio Ruse, zašto su se toliko trudili da dopru
do Crnog mora i zašto sibirski naseljenici tako uporno teže na
jug, u dubinu Mandžurije.
U to vreme u Cirihu je učilo mnoštvo ruskih studenata i
studentkinja. Poznata Oberštrase bila je pravi ruski gradić; tu
je dominirao ruski jezik. Studenti, a naročito studentkinje živeli
su onako kako inače žive ruski školarci, to jest sa minimalnim
sredstvima. Čaj, hleb, malo mleka, omanje parče mesa ispečeno
na primusu, uz živahan razgovor o poslednjim događajima u socijalističkom
svetu ili o pročitanoj knjizi – omladina je time
bila potpuno zadovoljna. Oni koji su imali para više nego što
je trebalo za takav život, davali su ih za zajedničke potrebe: za
biblioteku, ruski revolucionarni časopis, švajcarske radničke novine.
Što se tiče odeće taj je narod bio krajnje neizbirljiv.
> Na devojci od sedamnaest leta
> koja kapa nije lepa?
I, u starom gradu Cvingliju, ruske studentkinje kao da su pitale
stanovnike: postoji li tako obična odeća koja ne bi pristajala devojci
mladoj, pametnoj, i punoj energije?
Uz sve to, ruske žene radile su marljivo i uporno; od kad postoje
univerziteti nije se tako radilo. Profesori su stalno isticali
devojke kao primer studentima.
Već više godina strasno sam želeo da proučim sve što se ticalo
Internacionale. Ruske novine su je često pominjale, ali im
nije bilo dopušteno da pišu o ciljevima ni o aktivnosti Međunarodnog
saveza radnika. Ja sam naslućivao da bi to morao biti veliki
pokret koji ima sjajnu budućnost; ali nisam mogao dobro da
dokučim njegove ciljeve. Sada, u Švajcarskoj, odlučio sam da
nađem odgovore na sva moja pitanja.
Internacionala je tada dostigla najvišu tačku svoga razvoja.
Četrdesete godine probudile su u srcima zapadnoevropskih radnika
velike nade. Tek sada saznajemo kakvu su masu literature
dali proletarijatu socijalisti svih boja: i hrišćanski i socijalisti –
etatisti, i furijeovci, sensimonisti, ovenisti i tako dalje; tek sada
počinjemo da shvatamo kako je dubok bio taj pokret; mnogo
toga što naša generacija smatra svojim otkrićem bilo je još tada
rečeno, katkad snažnije i sa više smisla. Republikanci tada pod
»republikom« nisu nikako podrazumevali demokratsku organizaciju
kapitalizma, kako se sada shvata, već nešto sasvim drugo.
Kada su govorili o evropskim Sjedinjenim državama, republikanci
su mislili na bratstvo svih radnika, na oružja za uništavanje pretvorena
u oruđa za proizvodnju, dostupna svim članovima društva –
»mačeve prekovane u raonike«, »gvožđe vraćeno radnicima« –
kako je u jednoj svojoj pesmi rekao Pjer Dipon. Republikanci
nisu težili samo jednakosti pred zakonom i jednakim političkim
pravima, već prvenstveno ekonomskoj jednakosti. Čak su i nacionalisti
tada zamišljali mladu Nemačku, mladu Italiju i mladu Mađarsku
koje će izvršiti vrlo smele agrarne i ekonomske reforme.
Krah junskog ustanka u Parizu, poraz koji je Nikolaj I naneo
mađarskoj armiji, a Francuzi i Austrijanci mladoj Italiji, zatim
mračna politička i intelektualna reakcija nastala ubrzo posle
1848. godine u celoj Evropi – potpuno su ugušili gorostasan pokret
tog vremena i tokom narednih dvadeset godina ljudi su jednostavno
zaboravili socijalističku literaturu četrdesetih godina,
akcije socijalista, a i same principe ekonomske revolucije i sveopšteg
bogatstva.
Ali jedna ideja je preživela sveopšti pogrom: misao o bratstvu
radnika svih zemalja. Nekoliko francuskih izgnanika nastavilo
je da je propagira u Sjedinjenim državama, a u Engleskoj je
živela među učenicima Roberta Ovena. I 1862. godine, dogovor
nekolicine engleskih radnika i francuskih delegata u vreme svetske
izložbe, poslužio je kao polazna tačka snažnog pokreta koji se
ubrzo proširio po čitavoj Evropi, zahvativši milione predstavnika
rada. Nade koje su dvadeset godina spavale ponovo su se probudile
kada se iz Londona razlegao poziv radnicima »svih nacija, religija,
rasa, boja i polova« da se ujedine i pokažu da »oslobođenje radnika
mora biti delo samih radnika«. Radnici su pozivani da toku
evolucije čovečanstva doprinesu novom, jakom snagom internacionalne organizacije, koja se ne bori u ime sladunjave ljubavi i
milosrđa, već u ime pravednosti koja neminovno mora da se ukaže
ljudima koji su svesni svog ideala i životnog cilja.
Godine 1868. i 1869. u Parizu su bila dva štrajka, potpomognuta
donekle nevelikim sumama pristiglim iz inostranstva, uglavnom
iz Engleske. Iako su ti štrajkovi sami po sebi bili neznatni, oni su
kao i proganjanje Internacionale od strane napoleonovske vlasti
podstakli snažan pokret, koji je rivalstvu država suprotstavio ujedinjenje
svih radnika. Ideja o međunarodnom jedinstvu svih profesija
u borbi protiv kapitala uz međunarodnu podršku – oduševila
je sve, čak i najravnodušnije radnike. Kao stepski požar,
pokret je brzo zahvatio Francusku, Italiju i Španiju, i izbacio u
prvi plan mnoštvo naprednih, aktivnih i predanih radnika. Pokretu
se pridružilo takođe nekoliko istaknutih ličnosti oba pola iz viših
klasa. U Evropi je svakim danom rasla snaga čije se postojanje
do tada nije ni naslućivalo. I da pokret nije bio zaustavljen
Francusko-pruskim ratom, u Evropi bi se verovatno dogodile
krupne stvari, koje bi ubrzale progres i izmenile karakter naše
civilizacije. Ali nemačka pobeda koja je smrvila Francusku stvorila
je nenormalne uslove. Ona je za sledećih dvadeset pet godina
zakočila normalan razvitak Francuske i prouzrokovala period
militarizma, iz koga se ni do danas nismo izvukli.
U to vreme među radnicima su bili rašireni razni polovični
predlozi za razrešenje važnog socijalnog pitanja. Predlagana su
potrošačka i proizvođačka udruženja, koja pomaže država, narodne
banke, beskamatni krediti i tako dalje. Takvi predlozi
razmatrani su jedan po jedan u sekcijama Međunarodnog saveza,
zatim na mesnim, sreskim, nacionalnim i internacionalnim
kongresima, i bili tamo vatreno razmatrani. Umesto svega toga
razvijala se ideja velike Socijalne revolucije. Svaki godišnji kongres
Saveza značio je novi korak napred u razvoju pitanja koje
sada stoji pred našom generacijom i hitno traži razrešenje. Do
danas još niko nije dao ocenu svih tih intelektualnih, naučno
potvrđenih i dubokih misli (sve su one bile rezultat *kolektivnog*
mišljenja radnika) izrečenih na tim kongresima. Dovoljno je reći,
i to nije nikakvo preuveličavanje – da svi predlozi za menjanje
društva, sada poznati kao »naučni socijalizam« i »anarhizam«,
vode poreklo iz debata na kongresima i raznih referata Internacionale.
Malobrojni obrazovani ljudi koji su se pridružili pokretu,
samo su odenuli u teorijsku formu želje i kritiku stvarnosti
koje su izrekli radnici u sekcijama Međunarodnog saveza
i na njegovim kongresima.
Rat 1870–71. godine usporio je ali nije prekinuo razvoj Saveza.
U svim industrijskim centrima Švajcarske i dalje su postojale
brojne i vitalne sekcije Internacionale, i hiljade radnika
odlazile su na njihova zasedanja, na kojima je objavljivan rat
postojećem sistemu privatnog vlasništva nad zemljom i fabrikama
i proklamovan skori kraj kapitalističkog uređenja. U raznim švajcarskim
mestima održavani su lokalni kongresi i na svakom
su razmatrana najaktuelnija i najteža pitanja savremenog
društvenog uređenja, pri čemu su poznavanje predmeta i obuhvatnost
formulisanja problema plašili buržoaziju gotovo više
nego rastući broj članova u sekcijama i federacijama Internacionale.
Rivalstvo i zavist, koji su uvek postojali između privilegovanih
radnika (časovničara, juvelira) i predstavnika grublje
proizvodnje (na primer, tkača) i do tada ometali ujedinjenje –
postepeno su nestajali. Radnici su sve snažnije izjavljivali da
je od svih pregrada podignutih u savremenom društvu najveća
i najštetnija ona koja deli društvo na posednike kapitala i na
proletere, koji su usled svog zatečenog siromaštva osuđeni da
zauvek proizvode bogatstva za kapitaliste.
Italija, naročito severna i srednja, bila je pokrivena sekcijama
Internacionale, i u njima se otvoreno govorilo da se nacionalno
jedinstvo Italije, za koje su se tako dugo borile patriote, pokazalo
kao čista iluzija. Sada su pozivali narod da sprovede svoju
revoluciju: da otme zemlju za seljake i fabrike za radnike i uništi
jaram centralizovane države, čija je istorijska misija uvek
bila da podržava eksploataciju čoveka nad čovekom.
U Španiji su sekcije Internacionale (u mnoštvu) nastale u
Kataloniji, Valensiji i Andaluziji. Imale su podršku snažnih radničkih
saveza u Barseloni, koji su već tada ostvarili osmočasovni
radni dan u građevinarstvu. Internacionala je imala u Španiji
bar osamdeset hiljada članova koji su plaćali članarina. Pristupili
su joj svi aktivni i energični elementi društva. Time što nisu
želeli da se mešaju u političke intrige 1871–72. godine stekli su
naklonost ogromne većine stanovništva. Izveštaji o pokrajinskim
i nacionalnim kongresima u Španiji i njihovi manifesti, uvek su
bili uzori za strogu logiku kritike postojećeg uređenja i najbolje
formulacije ideala radničke klase.
Isti taj pokret širio se u Belgiji, Holandiji, pa čak i u Portugaliji.
Najsvesniji deo belgijskih tkača i rudara pridružio se Internacionali.
U Engleskoj su se trejdjunioni, poznati po svojoj
konzervativnosti, priključili pokretu, bar u principu, tj. još uvek
ne smatrajući sebe za socijaliste, radnički savezi su izrekli spremnost
da podrže svoju sabraću sa kontinenta u borbi protiv kapitala,
naročito za vreme štrajkova. U Nemačkoj su socijalisti sklopili
savez sa mnogobrojnim sledbenicima Lasala i tako je bio
postavljen temelj socijaldemokratske partije. Austrija i Mađarska
išle su istim putem. U Francuskoj, posle poraza Pariske komune
i reakcije koja je usledila, nije bila moguća nikakva Internacionala
(protiv članova asocijacije bili su uvedeni drakonski
zakoni); ali su uprkos tome ipak svi bili ubeđeni da će se
Francuska ubrzo ne samo pridružiti pokretu nego će i stati na
čelo.
Posle dolaska u Cirih, stupio sam u jednu lokalnu sekciju
Internacionale i upitao svoje prijatelje Ruse iz kakvih izvora mogu
da upoznam veliki pokret koji je nastao u drugim zemljama. »Čitajte« –
rekli su mi – a jedna moja rođaka koja se tada školovala
u Cirihu donela mi je čitavu hrpu knjiga, brošura i novina
iz poslednje dve godine. Čitao sam danju i noću neprekidno, a
utisak koji sam poneo bio je tako dubok da nikada ničim ne može
biti izbrisan. Bujica novih misli nastalih u meni vezana je u mome
sećanju za malu, čistu sobu na Oberštrase, kroz čiji prozor se
videlo duboko jezero, visoki šiljci staroga grada – svedoka tolikih
žestokih religioznih raspri, i brda na obali gde su se Švajcarci
borili za svoju nezavisnost.
Socijalistička literatura nikada nije obilovala knjigama. Bila
je pisana za radnike, za koje je i nekoliko kopejki već novac, a i
vremena za čitanje je malo posle dugog radnog dana. Zato nju
prvenstveno čine brošure i novine. Osim toga, onaj ko želi da
upozna socijalizam neće u knjigama naći puno onoga što treba
da zna. U knjigama se izlažu teorije i naučna argumentacija socijalizma;
ali one ne mogu da pruže predstavu o tome kako radnici
prihvataju socijalističke ideale i kako se ovi mogu praktično ostvariti.
Preostaje da se uzme hrpa novina i čita od A do Š: hronika,
uvodnik i sve ostalo; hronika je čak važnija od uvodnika.
Ali se zato potpuno novi svet socijalnih odnosa i sasvim
nove metode razmišljanja i delovanja otvaraju prilikom ovog čitanja,
koje pruža baš ono što se ni na kom drugom mestu ne može
saznati; zapravo objašnjava dubinu i moralnu snagu pokreta i pokazuje
koliko su ljudi prožeti novim teorijama, koliko su radnici
spremni da sprovode ideje socijalizma u život i da za njih ginu.
Čitanjem drugih stvari to se ne može saznati; zato sve priče teoretičara
o neprimenjivosti socijalizma i neophodnosti laganog razvoja
nemaju nikakav značaj jer se o brzini evolucije može suditi
samo na osnovu bliskog poznavanja ljudi o čijoj evoluciji i govorimo.
Možemo li da znamo zbir, ako nam nisu poznati sabirci?
Što sam više čitao, više sam bio uveren da je preda mnom za
mene novi svet, koji je potpuno nepoznat učenim autorima socijalističkih
teorija. Taj sam svet mogao da proučim samo živeći u
radničkoj internacionali i posmatrajući njen svakodnevni život.
Zato sam odlučio da tom učenju posvetim nekoliko meseci. Moji
poznanici Rusi podržali su moj plan i posle nekoliko dana provedenih
u Cirihu uputio sam se u Ženevu, koja je bila značajan centar
Internacionale.
Ženevska sekcija se tada okupljala u velikom masonskom
hramu, *Temple Unique.* U vreme velikih mitinga prostrana sala
mogla je da primi više od dve hiljade ljudi. Uveče su razni komiteti
i sekcije zasedali u bočnim sobama, gde su se takođe održavali
kursevi istorije, fizike, mehanike i tako dalje. Malobrojni intelektualci,
koji su prišli pokretu – uglavnom francuski emigranti
komunari – besplatno su poučavali radnike... Tako je hram
koristio i kao narodni univerzitet i kao forum.
Jedan od glavnih rukovodilaca u masonskom hramu bio je
Nikolaj Utin, obrazovan, vešt i aktivan čovek. Ali duša cele stvari
bila je jedna simpatična Ruskinja, koju su radnici zvali m-me Olga.
Ona je aktivnije od svih radila u svim komitetima. Utin i m-me
Olga prihvatili su me veoma srdačno, upoznali me sa svim istaknutijim
radnicima iz različitih sekcija, organizovanih po profesijama,
i pozivali me na skupove komiteta. Bio sam i na tim sastancima,
ali sam im pretpostavljao samu radničku sredinu. Uz čašu kiselog
vina, ostajao sam dugo uveče u sali za nekakvim stočićem među
radnicima a ubrzo sam se sprijateljio sa nekima od njih, naročito
sa jednim zidarom, Alzašaninom, koji je napustio Francusku posle
Komune. On je imao decu: dvoje je bilo istog uzrasta kao deca
moga brata koja su nedavno iznenada umrla. Sa decom sam se
brzo sprijateljio, a preko njih i sa roditeljima. Sada sam mogao
da iznutra posmatram život pokreta i da bolje razumem kako su
se sami radnici prema njemu odnosili. Oni su sve nade polagali
u Internacionalu. I mladi i stari žurili su posle posla u *Temple
Unique,* da skupe bar zrnce znanja ili da čuju nekog govornika
koji je pričao o velikoj budućnosti. Zaustavljajući dah slušali su
o uređenju koje će biti zasnovano na zajedničkom oruđu za proizvodnju,
na potpunom bratstvu, bez obzira na poreklo, rasu i
nacionalnost. Svi su verovali da će na ovaj ili onaj način ubrzo
doći do velike socijalne revolucije, koja će potpuno izmeniti ekonomske
uslove. Niko nije želeo građanski rat, ali su svi govorili
da će, ako vladajuće klase svojom slepom tvrdoglavošću to učine
neminovnim – doći do borbe koja bi donela blagostanje i slobodu
potlačenima.
Trebalo je živeti među radnicima da bi se mogao razumeti
kako je na njih uticao brzi rast Internacionale, kako su oni verovali
u pokret, sa kakvom ljubavlju su govorili o njemu i kako su
se za njega žrtvovali. Iz dana u dan, iz godine u godinu hiljade
radnika žrtvovalo je svoje vreme i novac da potpomognu svoju
sekciju, da osnuju novine, pokriju troškove za održavanje nekog
nacionalnog ili međunarodnog kongresa, da bi pomogli drugovima
koji su stradali zbog Asocijacije ili jednostavno da bi učestvovali
na skupovima i manifestacijama. Na mene je dubok utisak
ostavilo i oplemenjujuće dejstvo Internacionale. Većina pariskih
internacionalaca nije pila alkoholna pića i svi su ostavili duvan.
»Zašto da povlađujem takvoj slabosti?« – govorili su. Sve sitničavo
i nisko trajno je nestalo ustupajući mesto veličanstvenom i
uzvišenom.
Posmatrači sa strane nikako nisu u stanju da shvate kakve
žrtve podnose radnici da bi podržali pokret. Trebalo je dosta hrabrosti
da se neko otvoreno priključi nekoj sekciji Internacionale;
to je značilo okrenuti protiv sebe gazdu i najverovatnije dobiti
otkaz prvom zgodnom prilikom, a samim tim i duge mesece bez
posla. Čak i u najboljim uslovima, pridruživanje radničkom savezu,
ili nekoj od radikalnih partija, zahteva čitav niz neprestanih
žrtava. I onih nekoliko kopejki koje evropski radnik daje za zajedničku
stvar osetno se odražavaju na njegov budžet. A on je
svake nedelje trebalo da daje ne malo kopejki. Često prisustvovanje
skupovima takođe predstavlja izvesnu žrtvu. Za nas je čak
zadovoljstvo da provedemo jedno veče na mitingu; ali radnik,
čiji radni dan počinje u pet ili šest sati ujutru, mora da odvoji nekoliko
sati od svog odmora da bi uveče bio na skupu, daleko od
svog stana.
Meni je taj niz neprestanih žrtava bio stalni prekor. Video
sam kako su radnici žudeli za obrazovanjem, a s druge strane broj
dobrovoljnih učitelja bio je tako mizeran da je mogao da dovede
do očajanja. Video sam koliko je trudbeničkoj masi neophodna
pomoć obrazovanih ljudi, koji su imali dovoljno slobodnog vremena
za stvaranje i razvoj njenih organizacija. Ali – kako je
ništavan bio broj buržuja koji su nudili svoju pomoć bez želje da
izvuku neku ličnu korist iz potpune bespomoćnosti naroda! Ja sam
sve više i više osećao da sam dužan da celog sebe posvetim masama.
Stjepnjak kaže u svom »Andreju Kožuhovu« da svaki revolucionar
doživljava trenutak u životu kada ga nekakva okolnost,
možda po sebi beznačajna, natera da se zakune na nesebično
predavanje revolucionarnoj delatnosti. Poznat mi je taj trenutak,
a doživeo sam ga posle jednog skupa u *Temple Unique* kada sam
posebno jako osetio kakve su kukavice obrazovani ljudi koji oklevaju
da pruže masama svoja znanja, energiju i aktivnost, tako
potrebne narodu. »Tu su ljudi – mislio sam – koji postavši svesni
svog ropstva teže da ga se oslobode. Ali gde im je pomoć? Gde
su oni koji će prići da služe masama a da ih ne koriste za svoje
častoljublje?«
Malo-pomalo u meni se takođe rađala sumnja u iskrenost
propagande koja se vodila u *Temple Unique.* Jedne večeri na
skupu se pojavio poznati ženevski advokat A. i izjavio da se do
tada nije priključio Internacionali samo zato što je morao da
prethodno sredi svoje lične finansijske stvari. Pošto je sada to
obavio, namerava da stane uz radnički pokret. Zapanjio me je
cinizam njegovih reči, i ja sam svoje misli saopštio svome drugu
zidaru. Ispostavilo se da je na prethodnim izborima advokat očekivao
podršku radikalne partije, ali je bio poražen. Sada je mislio
da iskoristi radničku partiju. »Za sada mi prihvatamo usluge
takve gospode« – reče moj prijatelj – »ali posle socijalne revolucije
naš prvi posao biće da ih bacimo na otpad«.
Ubrzo posle toga hitno je bio sazvan miting radi protesta kako
se govorilo, protiv »Journal de Geneve«. Ove novine bogatih ženevskih
slojeva pisale su da se u *Temple Unique* začinje nešto
loše i da građevinari pripremaju isti onakav opšti štrajk kakav
je bio 1869. godine. Zbog toga su vođe *Temple Unique* sazvale zbor.
Hiljade radnika ispunile su salu a Utin im je predložio da prihvate
rezoluciju, čija mi je formulacija izgledala veoma čudna:
skup je pozivan da »s negodovanjem protestuje« protiv, po meni
nevine primedbe da se radnici spremaju na štrajk. »A zašto tu primedbu
žele da nazovu klevetom?« – čudio sam se. »Zar u štrajku
ima nečeg kriminalnog«? Ali Utinu se žurilo i on je svoj govor
završio rečima: »Ako se vi građani slažete s mojim predlogom
odmah ću da ga pošaljem na štampanje«. Već se spremao da siđe
sa govornice kada je neko primetio da ipak ne bi bilo loše da se
prvo razmotri problem; a tada su se jedan za drugim javljali
predstavnici različitih građevinskih zanata, izjavljujući da je u
poslednje vreme nadnica bila tako niska da se ne može živeti; da
se sa prolećem očekuje dosta radova i da radnici to žele da iskoriste
da podignu zarade. Ako se poslodavci ne saglase, radnici će
odmah početi štrajk.
Bio sam gnevan i sutradan sam prekorevao Utina zbog njegovog
predloga – »Kako je to moguće?« govorio sam. »Kao vođa
vi ste *morali* znati da je štrajk stvarno pripremam. Iz naivnosti
nisam ni shvatio prave motive vođa, a sam Utin mi je objasnio
da bi »štrajk bio poguban za izbor advokata A.«
Nisam magao da nađem ništa zajedničko između ove mahinacije
vođa i onih vatrenih govora koje su držali za govornicom.
Bio sam potpuno razočaran i rekoh Utinu da želim da se upoznam
sa »bakunjincima« ili »federalistima«, to jest sa drugom ženevskom
sekcijom Internacionale. Reč »anarhizam« se tada još retko upotrebljavala.
Utin mi je odmah dao cedulju sa kojom sam mogao
da odem do Nikolaja Žukovskog, koji je pripadao »bakunjincima«;
onda me je dugo gledao i rekao uz uzdah: »Ma vi se nama više
nećete vratiti, ostaćete tamo«. Bio je potpuno u pravu.
*** IX
Prvo sam otputovao u Nojšatel, a zatim sam oko nedelju dana
proveo među časovničarima u Jurskim planinama. Tako sam se
prvi put upoznao sa slavnom jurskom federacijom, koja je kasnije
imala izuzetno važnu ulogu u razvoju socijalizma, u koji je uvela
princip odbacivanja vlasti, odnosno princip anarhije.
Godine 1872. jurska federacija se pobunila protiv autoriteta
glavnog saveta Internacionale. Veliki međunarodni savez bio je
zaista pokret radnika; i sami radnici su ga tako prihvatali ne smatrajući
ga nipošto za političku partiju. U istočnoj Belgiji su radnici,
na primer uneli u statut paragraf na osnovu koga niko ko
se nije bavio manuelnim radom nije mogao da postane član sekcije.
To je važilo i za poslodavce. Osim toga, radnici su u potpunosti
bili federalisti. Svaka nacija, svaka zasebna oblast i čak
svaka sekcija, morale su potpuno samostalno da se razvijaju. Ali,
buržoaski revolucionari stare škole koji su prišli Internacionali
bili su prožeti shvatanjima o centralizovanim, piramidalnim tajnim
društvima ranijeg vremena; oni su takve pojmove uneli u međunarodni
savez radnika.
Osim federalnih i nacionalnih saveza bio je formiran i generalni
savet u Londonu, koji je bio posrednik između različitih nacija.
Marks i Engels su rukovodili njime. Međutim, ubrzo je postalo
jasno da već sama činjenica da postoji takav generalni savet povlači
za sobom velike nevolje. Generalni savet se nije zadovoljio
ulogom centralnog biroa za koordinaciju. On je težio da u svoje
ruke uzme ceo pokret, čas odobravajući a čas odbacujući delatnost
ne samo različitih sekcija i federacija, već i pojedinih članova.
Kad je započeo ustanak komunista u Parizu, a vođama je ostalo
samo da prate pokret ne znajući gde će ih on odvesti sledećeg
dana – generalni savet je neizostavno hteo da rukovodi tokom
stvari, čučeći pri tom u Londonu. Zahtevao je svakodnevne raporte,
izdavao naredbe, odobravao, savetovao, i na taj način očigledno
dokazivao kako je čak i za Asocijaciju loše da ima vladajuće
jezgro. Šteta je postala još očiglednija kada je generalni savet,
posle tajnog skupa 1871. godine, uz podršku malog broja aktivista
odlučio da svu snagu Internacionale preusmeri na izbornu agitaciju.
Mnogi su tada uviđali svu nepoželjnost vlade, ma kako demokratično
bilo njeno osnivanje. Tako je nastajao savremeni
anarhizam, a jurska federacija je postala središte njegovog
razvoja.
U Jurskim planinama nije bilo razdvajanja vođa i radnika
koje sam primetio u Ženevi, u *Temple Unique.* Naravno, neki članovi
su bili obrazovaniji a što je još važnije aktivniji od drugih,
ali tu je prestajala svaka razlika. Džems Gijom, jedan od najinteligentnijih
i najobrazovanijih ljudi koje sam ikada upoznao – radio
je kao korektor i upravnik u jednoj maloj štampariji. Na taj način
je malo zarađivao pa je morao još i da noću prevodi romane sa
nemačkog na francuski.
Kada sam stigao u Nojšatel, Gijom mi je rekao da mu je žao
što našem razgovoru ne može da posveti više od sat-dva. Njihova
štamparija je toga dana objavljivala prvi broj lokalnih novina
i Gijom je osim redakture i korekture, morao još i da ispiše po
tri hiljade adresa za prvi broj i da lepi banderole.
Ponudio sam da mu pomognem u pisanju adresa, ali uzalud.
Gijom je adrese pamtio ili ih je beležio jednim do dva slova na
parčićima papira.
— Ništa zato – rekao sam. U tom slučaju doći ću posle ručka
u štampariju i lepiću banderole, a vi mi posvetite ono vreme koje
vam uštedim.
Razumeli smo se i čvrsto se rukovali, i tada se među nama
rodilo snažno prijateljstvo. Proveli smo nekoliko sati u štampariji.
Gijom je pisao adrese, ja sam lepio banderole, a jedan od
slagača – komunar, ćaskao je sa obojicom istovremeno brzo slažući
neku pripovetku. Priču je filovao frazama iz teksta koji slaže,
govoreći ih naglas. Ispadalo je približno ovako:
»Na ulicama je počeo vatreni okršaj... Draga Marija, volim
te... Radnici su bili razjareni i borili se na Monmartru kao lavovi...
Pade on na kolena pred njom... Branili su svoje predgrađe
cela četiri dana. Znali smo da Galife strelja sve zarobljenike i zato
smo se još upornije borili.« I tako dalje. Njegova ruka je brzo letela
po slagarskoj kutiji.
Već je bilo veoma kasno kad je Gijom konačno skinuo radničku
bluzu. Onda smo mogli na miru da porazgovaramo dva sata,
dok ponovo nije došlo vreme da radi. Redigovao je »Bilten« jurske
federacije.
U Nojšatelu sam se upoznao i sa Malonom. On je rođen na
selu i u detinjstvu je bio pastir. Kasnije se obreo u Parizu gde je
naučio zanat: da plete korpe. Zajedno sa knjigovescem Varlenom
i stolarem Pendijem, postao je poznat kao jedan od najistaknutijih
aktivista Internacionale u vreme kada su je proganjale napoleonovske
vlasti (1869. godine). Ova trojica su bukvalno ispunjavala
srca svih radnika i – kada je počeo ustanak – Varlen, Pendi
i Malon su sa ogromnom većinom bili izabrani za članove saveta
Komune. Malon je bio i predsednik jedne pariske opštine. Sada,
kada sam ga upoznao u Švajcarskoj, izdržavao se pletenjem korpi.
Za nekoliko sua mesečno zakupio je van grada na padini planine i
malu otvorenu nadstrešnicu, odakle je u toku rada mogao da uživa
u veličanstvenom pogledu na Nojšatelsko jezero. Noću je on pisao
pisma i članke za radničke novine i radio na knjizi o Komuni.
Na taj način je vremenom postao pisac.
Posećivao sam ga svakoga dana da bih čuo priču o Komuni
koju je pričao taj revolucionar širokog lica, radan, pomalo poeta,
smiren i neobično dobre duše. On je aktivno učestvovao u ustanku
i sada je završavao knjigu pod nazivom »Treći poraz francuskog
proletarijata«.
Jednog jutra kada sam se uspenjao do nadstrešnice, Malon
me je sav blistajući dočekao uzvikom: »Pendi je živ, znate! Evo
njegovog pisma. U Švajcarskoj je.« O Pendiju se ništa nije čulo,
od 25. ili 26. maja, kada su ga poslednji put videli u Tiljerijama.
Mislili su da je streljan, dok se on sve vreme skrivao u Parizu.
Ne prestajući da savija vrbinu, Malon mi je mirnim glasom koji
bi samo povremeno zadrhtao pričao koliko su ljudi versajci streljali
misleći da streljaju Pendija, Varlena ili njega – Malona.
Ispričao mi je da je znao za smrt knjigovesca Varlena, koga su
pariski radnici obožavali, o starom Deleklizu, koji nije želeo da
preživi taj novi poraz, i o mnogim drugima. Sve strahote krvavog
karnevala kojim su bogati slojevi proslavili svoj povratak u Pariz
nizale su se preda mnom; a za njima i duh osvete koji su oni
izazivali u gomili, koja je predvođena Raulom Rigoom postreljala
taoce Komune.
Malonove usne su drhtale dok mi je pričao o junaštvu pariskih
dečačića, a suze su krenule iz njegovih očiju kada mi je ispričao
sledeće. Versajci su nameravali da streljaju nekog dečaka. Pred
smrt dečko se obratio jednom oficiru sa molbom da mu dozvole
da odnese srebrni sat majci koja je živela u blizini. Oficir mu je
iz sažaljenja dao dozvolu, nadajući se verovatno da se dečak neće
vratiti. Ali posle četvrt sata mali junak je dotrčao, stao uza zid
među leševe i viknuo: »Spreman sam!« Dvanaest metaka preseklo
je njegov mladi život.
Čini mi se da nikada nisam osetio takvu moralnu patnju kao
dok sam čitao grozovitu knjigu »Le Livre Rouge de la Justice
Rurale«. Ona je bila sačinjena isključivo od pariskih izveštaja
štampanih u listovima »Standard«, »Daily Telegraph« i »Times«,
krajem maja 1871. godine, u kojima se govori o užasima koje su
vršili versajci pod vođstvom Galifea, a pridodati su i citati iz
»Figaro« puni krvoločnosti prema ustanicima. Obuzimalo me je
mračno očajanje. Ono bi trajno ostalo u meni da nisam kasnije
video kod poraženih, koji su preživeli sve te strahote, potpuno odsustvo
mržnje i veru u konačnu pobedu ideala – miran, iako tužan
pogled okrenut budućnosti, težnju da se zaboravi košmar
prošlosti, jednom reči, sve ono što me je zadivilo ne samo kod
Malona već kod svih komunara koji su živeli sa mnom u Ženevi,
a isto i kod onih koje sam kasnije sreo: Luize Mišel, Lefransea,
Elizea Reklija i drugih.
Iz Nojšatela sam otišao u Sonvilije. Tu je, u maloj dolini usred
Jurskih planina, razbacano mnoštvo sela i gradića čije se francusko
stanovništvo tada bavilo isključivo raznim granama časovničarstva.
Čitave porodice radile su zajedno u radionicama. U jednoj od njih
upoznao sam se sa još jednim vođom – Ademarom Švicgebelom,
sa kojim sam se kasnije veoma zbližio. Zatekao sam ga u radionici
sa još desetak mladih ljudi, koji su gravirali poklopce zlatnih i
srebrnih časovnika. Pozvali su me da sednem na klupu ili sto, i
ubrzo smo zapodenuli živi razgovor o socijalizmu, o tome da li je
vlada potrebna ili ne, o kongresu koji se bližio.
Te večeri besnela je snažna mećava. Sneg nas je zaslepljivao,
a mraz »ledio krv u žilama«, dok smo se vukli ka najbližem selu.
Ali, uprkos vejavici, iz susednih gradića i sela okupilo se oko
pedeset časovničara, uglavnom ljudi u godinama. Neki od njih su
morali da pređu i deset vrsta ali svejedno nisu hteli da propuste
mali vanredni skup zakazan za to veče.
Sama organizacija časovničarskog zanata, koja omogućava da
se ljudi odlično upoznaju i da rade po kućama gde mogu slobodno
da pričaju – objašnjava zašto je to lokalno stanovništvo intelektualno
razvijenije nego radnici koji od detinjstva provode život u
fabrikama. Jurski časovničari se zaista odlikuju velikom samosvojnošću
i velikom nezavisnošću. Ali isto tako, odsustvom podele
na *vođe* i *obične* može se objasniti to što je svaki član federacije
nastojao da sam izgradi svoj pogled o bilo kom pitanju. Tu radnici
nisu predstavljali stado koje bi vođe koristile za svoje političke
ciljeve. »Vođe« su ovde jednostavno bili aktivniji drugovi –
više ljudi od inicijative nego rukovodioci. Sposobnost jurskih
radnika, naročito onih srednjih godina, da shvate samu bit ideje
i njihovo umeće da se snađu u najsloženijim društvenim problemima
ostavili su na mene dubok utisak. Čvrsto verujem – ako
je jurska federacija odigrala istaknutu ulogu u razvoju socijalizma,
to nije samo zato što je postala nosilac antidržavne i federalističke
ideje, nego još i zato što je tim idejama zdravo mišljenje
jurskih časovničara dalo konkretnu formu. Bez toga bi one još
dugo ostale u oblasti čiste apstrakcije.
Teorijske postavke anarhizma, kako su tada počele da se
definišu u jurskoj federaciji – čemu je naročito doprineo Bakunjin:
kritika državnog socijalizma, koji – kako je tada naglašavano –
preti da se razvije u ekonomski despotizam, još jeziviji
od političkog, i najzad, revolucionarni karakter agitacije među
Jurcima – snažno su delovali na moj um. Ali svest o potpunoj
jednakosti svih članova federacije, nezavisnost prosuđivanja i
načina njihovog izražavanja, koje sam zapažao među tim radnicima,
kao i njihova nesebična predanost zajedničkoj stvari – još
su jače osvajali moja osećanja. I kada sam posle jednonedeljnog
boravka među časovničarima napuštao planine, moj je pogled na
socijalizam bio definitivno formiran. Postao sam anarhista.
Posle putovanja po Belgiji, gde sam mogao da uporedim centralističku
političku agitaciju u Briselu sa autonomističkom i ekonomijskom
agitacijom među suknarima u Vervjeu, moja su se
gledišta još više učvrstila. Ti suknari spadali su u red najsimpatičnijih
grupa ljudi koje sam upoznao u inostranstvu.
*** X
Bakunjin je u to vreme živeo u Lokarnu. J a ga nisam sreo i
sada mi je zbog toga izuzetno žao, jer, kada sam se posle četiri
godine ponovo obreo u Švajcarskoj, više ga nije bilo među živima.
On je pomogao jurskim drugovima da razumeju ideje i da precizno
izraze svoje težnje; on je umeo da ulije snažan, bezgranični revolucionarni
entuzijazam. Čim je u maloj novini koju je Gijom izdavao
u Jurskim planinama (u Loklu) zapazio novu, nezavisnu struju u
socijalističkom toku, Bakunjin je odmah otišao u Lokl. Čitave dane
i noći razgovarao je sa svojim novim drugovima o istorijskoj
potrebi novog pokreta prema anarhiji. U ovoj novini Bakunjin je
pokrenuo niz temeljnih i blistavih članaka o postepenom istorijskom
kretanju čovečanstva ka slobodi. Novim drugovima prenosio
je entuzijazam i stvorio propagandni centar iz koga se anarhizam
kasnije širio po celoj Evropi.
Pošto se preselio u Lokarno, Bakunjin je stvorio sličan pokret
i u Italiji i Španiji (uz pomoć simpatičnog i talentovanog emisara
Fanelija). A posao koji je započeo u jurskim planinama nastavili
su sami Jurci. Oni su često pominjali »Mišela«, ali o njemu nisu
govorili kao o odsutnom vođi čija je reč zakon, već kao o dragom
prijatelju. Najviše me je zadivilo što je Bakunjin na ljude delovao
više moralno nego kao intelektualni autoritet.
Nikada nisam čuo da se u razgovorima o anarhizmu ili o tekućim
pitanjima federacije sporno pitanje rešavalo pozivanjem na
autoritet Bakunjina. Radnici nikada nisu govorili: »Bakunjin je
tako rekao«, ili »Bakunjin tako misli«. Ono što je pisao ili govorio
nisu smatrali bespogovornim autoritetom, što se nažalost često
može videti u savremenim političkim partijama. U svakoj situaciji,
kada je vrhovni sudija mogao da bude ljudski um, svako je
u sporovima davao svoje sopstvene zaključke. Ponekad je možda
na njihovu opštost i sadržaj Bakunjin uticao, a ponekad je i on
sam nešto usvajao od svojih jurskih drugova. U svakom slučaju,
svako je iznosio sopstvene argumente. Samo sam jednom čuo da se
neko poziva na Bakunjina kao na autoritet i to je na mene ostavilo
snažan utisak, tako da se i danas sećam detalja – gde i u
kakvim uslovima se odvijao razgovor. Nekoliko mladih ljudi pričalo
je, u prisustvu žena, ne baš s poštovanjem o ženama uopšte.
— Šteta što Mišel nije ovde! – uzviknula je jedna od prisutnih.
On bi vam pokazao!
Oni su svi bili očarani kolosalnom ličnošću borca, koji se sav
posvetio revoluciji, živeo samo za nju i iz nje crpao uzvišena i
čista životna pravila.
Sa tog puta vratio sam se sa formiranim socijalističkim pogledima,
kojih sam se od tada pridržavao trudeći se svom snagom
da ih razvijem i dam im konkretniju formu.
Postojala je, međutim, jedna tačka koju sam prihvatio tek
posle mnogo razmišljanja i besanih noći. Video sam jasno da se
velike promene, kojima bi se sve što je potrebno za život i proizvodnju
predalo u ruke društva – svejedno da li bi to bila narodna
država socijaldemokrata ili savez slobodnih grupa, kako žele
anarhisti – ne mogu izvršiti bez velike revolucije, kakva u istoriji
još nije viđena. Više od toga. Još u vreme Francuske revolucije
seljaci i republikanci morali su da napregnu sve snage da
sruše truli aristokratski sistem. Ali, u velikoj socijalnoj revoluciji
narod će morati da se bori sa intelektualno i fizički mnogo jačim
protivnikom: sa srednjim slojevima, koji pored toga potpuno raspolažu
moćnim mehanizmom savremene države. Međutim, ja sam
ubrzo zapazio da se nikakva revolucija, ni mirna ni krvava, ne
može izvršiti ako novi ideali ne prodru duboko i u onu klasu čije
ekonomske i političke privilegije treba uništiti. Bio sam svedok
oslobođenja seljaka i jasno mi je da do emancipacije ne bi došlo
tako brzo kao što se desilo 1861. godine, da svest o nepravičnosti
sistema kmetstva nije bila proširena i među samim spahijama (pod
uticajem evolucije, koju su izazvale revolucije 1789. i 1848. godine).
Video sam takođe da ideja oslobođenja radnika od jarma
kapitalizma počinje da se širi i u samoj buržoaziji. Najvatrenije
pristalice savremenog ekonomskog sistema odustaju već od odbrane
svojih privilegija na bazi *prava,* ali se zadovoljavaju diskusijama
o pravovremenosti promena. Oni ne poriču da žele neku
promenu, ali pitaju da li će novi ekonomski sistem koji predlažu
socijalisti stvarno biti bolji od postojećeg. Hoće li društvo u kome
će radnici imati prevashodni uticaj moći bolje da rukovodi proizvodnjom
nego kapitalisti pojedinačno, rukovođeni ličnom korišću,
kao što je danas?
Osim toga, postepeno sam počeo da shvatam da revolucija –
to jest, period ubrzanja evolucije i promena – isto tako odgovara
prirodi ljudskog društva kao i spora evolucija, koja se sada može
videti u kulturno razvijenim zemljama. I uvek kada se tempo takve
evolucije ubrzava i kada započinje epoha velikih promena – moguće
je da bukne građanski rat, manjih ili većih razmera. Zato,
problem nije kako izbeći revoluciju, već kako postići najbolje
rezultate uz što manje razmere građanskog rata, to jest, sa najmanje
žrtava i, ako je moguće, bez raspirivanja uzajamne mržnje.
Sve je to moguće samo uz jedan uslov: potčinjeni moraju sebi da
stvore što jasniju predstavu o onome šta treba da izvrše i da se
dovoljno prožmu jakim entuzijazmom. Tada mogu da budu sigurni
da će im se pridružiti najbolji i najsvežiji elementi i iz samih
vladajućih klasa.
Pariska komuna predstavlja snažan primer socijalne eksplozije
bez dovoljno definisanih ideala. Kada su u martu 1871. godine
radnici postali gazde Pariza, ne samo što nisu dirnuli u pravo na
privatnu svojinu buržoazije, već su ga i sačuvali. Vođe Komune
štitile su svojim grudima nacionalnu banku. Bez obzira na krizu
koja je paralizovala industriju i nezaposlenost koja je iz toga proizašla,
Komuna je svojim dekretima sačuvala prava posednika na
fabrike, trgovinu u gradu Parizu. Ipak, uprkos tome, kada je pokret
bio ugušen buržoazija nije uzela u obzir skromnost pobunjenika.
Pošto su proživeli dva meseca u stalnom strahu da će komunari
posegnuti za njihovim pravom svojine, versajci su, kada su povratili
Pariz, počeli da se svete kao da je taj napad već bio izvršen.
Kao što je poznato, oko trideset hiljada radnika bilo je pobijeno –
ne u borbi, već posle, kada je bitka već bila završena. Teško da
bi osveta bila strašnija da je Komuna preduzela najodlučnije mere
za socijalizaciju svojine.
Ako u razvoju ljudskog društva – razmišljao sam – postoje
periodi u kojima je borba neminovna, i kada građanski rat počinje
nezavisno od želje pojedinaca, onda je potrebno bar da se ona
vodi u ime preciznih i definisanih zahteva, a ne maglovitih želja.
Potrebno je da se ne vodi borba za drugostepena pitanja, čija
beznačajnost ne umanjuje uzajamnu ogorčenost, već u ime opštih
ideala koji mogu oduševiti ljude širinom horizonta koji se pred
njima otvara.
U tom slučaju, ishod borbe neće zavisiti toliko od pušaka i topova,
koliko od stvaralačkih snaga primenjenih na promenu društva
na novim principima. Rezultat će naročito zavisiti od stvaralačkih
društvenih snaga, koje će na vreme otvoriti veliki prostor,
kao i od moralnog dejstva ciljeva ka kojima se ide; jer, u tom
slučaju, reorganizatori će naići na simpatizere čak i u onim klasama
koje su bile protiv revolucije. Borba koja se vodi na osnovi širokih
ideala pročistiće socijalnu atmosferu. Tada bi broj žrtava
i na jednoj i na drugoj strani bio neuporedivo manji nego da se
borba vodi za drugostepena pitanja, koja otvaraju prostor za
razne niske težnje.
Prožet takvim idealima, vratih se u Rusiju.
*** XI
U toku putovanja nakupovao sam puno knjiga i prikupio
kolekciju socijalističke štampe. U Rusiji su svi ti primerci naravno
bili zabranjeni. Neke novine i izveštaji međunarodnih kongresa
nisu se ni za kakve pare mogli nabaviti čak ni u Belgiji. »Zar da tek
tako bacim literaturu – mislio sam – kojoj bi se u Peterburgu
tako obradovali i moj brat Aleksandar i moji drugovi?« Odlučih
da po svaku cenu prenesem knjige u Rusiju.
U Peterburg sam se vraćao preko Beča i Varšave. Hiljade
Jevreja žive na severozapadnoj granici kao krijumčari i nisam bez
osnove mislio da će, ako nađem bar jednog od njih, moje knjige
biti srećno prebačene preko granice. Ali nije bilo baš razborito
sići na maloj stanici blizu granice i tamo tražiti švercera. Zato
sam skrenuo sa puta, u Krakov. »Prestonica stare Poljske blizu
je granice – mislio sam – pa ću tamo verovatno natrapati na
nekog Jevrejina koji će me povezati sa ljudima koji mi trebaju.«
U nekada slavnu prestonicu stigoh uveče, a sutradan rano
ujutro uputih se iz hotela u potragu. Ali, kako je velika bila moja
zbunjenost kada sam na svakom ćošku i svuda na praznom pijačnom
trgu nailazio na Jevreje, sa pejesima, u tradicionalnom
kaputu sa dugim skutovima, kako vrebaju nekog pana ili trgovca
koji bi ih poslao s nekakvim nalogom i omogućio im da zarade
koji groš. Meni je trebao *jedan* Jevrejin, a ovde ih je bila čitava
gomila. Kome da priđem? Obišao sam ceo grad i konačno sam
iz očajanja odlučio da se obratim jednome koji je stajao pored
ulaza u moj hotel – ogromnu starinsku palatu, u čijim su salama
nekada tancovale gomile finih dama i galantnih kavaljera. Sada
je drevni dvorac služio mnogo prozaičnijoj svrsi, pružajući utočište
retkim i slučajnim putnicima. Objasnio sam »vezi« da želim da
prebacim u Rusiju prilično težak paket knjiga i novina.
— To će panu očas biti urađeno. Dovešću vam posrednika iz
Glavne kompanije međunarodne razmene krpa i kostiju (otprilike
tako). On vodi najveći šverc u celom svetu. Taj komisioner će
gospodinu biti od koristi.
Posle pola sata »veza« se stvarno vrati sa »komisionerom«,
nalickanim mladim čovekom koji je odlično govorio ruski, poljski
i nemački.
»Komisioner« je pogledao moj svežanj, odmerio ga u rukama
i upitao koje su vrste te knjige.
— Sve su najstrože zabranjene u Rusiji. Zato ih i treba prokrijumčariti.
— Pravo da vam kažem, mi se ne bavimo knjigama – odgovorio
je on. Naš posao je svilena roba. Ako treba da platim mojim
ljudima po težini, kao za svilu, moram od vas da tražim sasvim
neodgovarajuću sumu. A još, da vam kažem istinu, ne volim da se
petljam sa knjigama. Da se, ne daj bože, desi nesreća – »oni« će
odmah montirati politički prosec. »Međunarodna kompanija krpica
i kostiju« bi onda morala da plati silne pare da se iskobelja iz
gužve.
Mora da sam izgledao jako ožalošćen, jer je elegantni »komisioner«
odmah dodao: »Nemojte da se rastužujete. On (to jest,
»veza«) će tu stvar za vas srediti na drugi način.«
— Čista istina! – veselo se ubaci »veza«, kada je komisioner
otišao. – Naći ćemo sto načina da panu ugodimo.
Posle jednog sata vratio se sa drugim mladim čovekom, koji
je uzeo zavežljaj, spustio ga pored vrata i rekao: »Dobro, ako pan
sutra krene, može da nađe svoje knjige na toj i toj stanici u Rusiji«.
On mi je sve detaljno objasnio.
— A koliko će to sve da košta? – pitao sam.
— A koliko pan misli da dâ? – odgovorio je on.
Is-tresao sam na sto sve što sam imao u novčaniku i rekao:
»Evo, ovo mi je za put. Ostalo vama. Uzeću treću klasu.«
— Aj, aj, aj – počeli su da vrte glavom i »veza« i mladi čovek.
— Zar tako, da takav pan putuje trećom klasom? Nikad! Ne, ne
i ne!... Za nas – deset rubalja, onda »vezi« dve rublje, ako ste
zadovoljni njime. Nismo mi neki lopovi, nego pošteni trgovci!
Oni odlučno odbiše da uzmu više para.
Često sam od tada imao prilike da čujem o poštenju jevrejskih
krijumčara na severozapadnoj granici. Kasnije, kada je naš kružok
počeo da uvozi puno knjiga iz inostranstva, a i još kasnije, kada
se tako mnogo revolucionara prebacivalo u Rusiju i iz Rusije –
nije bilo nijednog slučaja da je neki švercer nekoga izdao, niti iskoristio
izuzetnost situacije da se domogne velikih para.
Sutradan sam krenuo iz Krakova. Na dogovorenoj stanici u
Rusiji mom vagonu je prišao nosač i rekao glasno tako da ga
može čuti žandar koji je stajao na peronu: »Evo, vaš kofer
je vaša svetlost juče ostavila.« I predao mi je moj dragoceni paket.
Ja sam se toliko radovao da se čak nisam ni zadržao u Varšavi,
nego sam krenuo pravo u Peterburg, da pokažem bratu svoj
trofej.
*** XII
U to vreme širio se snažan pokret među mladom ruskom inteligencijom.
Kmetstvo je bilo ukinuto. Ali dva i po veka njegovog
postojanja stvorila su čitav jedan svet navika i običaja, proizašlih
iz ropstva. Tu je bilo nepoštovanje čovekove ličnosti, despotizam
očeva, licemerna potčinjenost žena, kćeri i sinova. Početkom XIX
veka u čitavoj Zapadnoj Evropi carevao je despotizam u svakodnevnom
životu. Mnoštvo primera dali su Tekeri i Dikens, ali se
nigde on nije tako bujno rascvetao kao u Rusiji. Čitav ruski život:
u porodici, u odnosu načelnika prema potčinjenome, oficira
prema vojniku, gazde prema radniku – bio je njime prožet. Pojavio
se čitav svet navika, običaja, načina mišljenja, predrasuda i
moralnog kukavičluka – izrastao na neradu. Čak su i neki najbolji
ljudi toga vremena platili veliki danak običajima kmetstva.
Zakon je pred njima bio nemoćan. Samo je snažan društveni
pokret, koji bi zadao udarac samom korenu zla, mogao da izmeni
navike i običaje svakodnevnog života. A u Rusiji je taj pokret,
borba za individualnost, postao jači i bespoštedniji nego bilo
gde drugde. Turgenjev je u svojoj izvanrednoj noveli »Očevi i deca«
to nazvao »nihilizmom«.
U Zapadnoj Evropi nihilizam se potpuno pogrešno shvata; u
štampi ga, na primer, stalno brkaju sa terorizmom, i uporno nihilizmom
nazivaju onaj revolucionarni pokret koji je u Rusiji buknuo
krajem carstvovanja Aleksandra II a završio se posle njegove
tragične smrti. Sve je to rezultat nerazumevanja. Mešati nihilizam
i terorizam isto je kao i ne razlikovati neki filozofski pokret, kao
na primer stoicizam ili pozitivizam, sa nekim političkim pokretom –
na primer, republikanskim. Terorizam je nastao u naročitim
uslovima političke borbe u datom istorijskom trenutku. On je
živeo i umro. On može ponovo da vaskrsne i da opet umre. A nihilizam
je obeležio celokupan život inteligencije i njegov se pečat neće
lako izbrisati. Nihilizam je – ne računajući grublja zastranjivanja,
uostalom neminovna u svakom mladom pokretu – dao našoj inteligenciji
onu specifičnu nijansu, na koju mi Rusi, na našu veliku
žalost, ne nailazimo u zapadnoevropskom životu. Upravo taj
nihilizam, u jednom od svojih brojnih vidova, daje našim piscima
onu iskrenost, onaj stil »razmišljanja naglas«, koji tako oduševljavaju
evropske čitaoce.
Nihilizam je pre svega objavio rat takozvanoj konvencionalnoj
laži kulturnog života. Njegova je karakteristična crta bila apsolutna
iskrenost. I, u ime toga, nihilizam se, tražeći isto i od drugih,
odrekao praznoverice, predrasuda, navika i običaja čije se postojanje
nije moglo opravdati razumom; analizirao je sve društvene
institucije i običaje i pobunio se protiv svake vrste sofizma, ma
kako on bio zakamufliran.
Raskinuo je, naravno, sa praznovericom očeva. Po svojim filozofskim
shvatanjima nihilista je bio pozitivista, ateista, evolucionista
u Spenserovom smislu, ili materijalista. On je naravno štedeo
jednostavnu, iskrenu veru, koja predstavlja psihološku nužnost
osećanja; ali se zato beskompromisno borio protiv hrišćanskog
licemerja.
Citav život civilizovanih ljudi pun je konvencionalne laži. Ljudi
koji se ne podnose, pozdravljaju se na ulici sa najblaženijim osmesima
na licu; nihilista se osmehuje samo onima koje voli da
sretne. Gadili su mu se svi oblici spoljašnje ljubaznosti, koji su samo
licemerje. Prihvatao je na neki način grublje ponašanje, kao
protest protiv lažne uglađenosti svojih očeva. Nihilisti su videli kako
su uobraženo očevi glumili idealiste i sentimentaliste, a da im to
nije smetalo da budu pravi divljaci prema ženama, deci i kmetovima.
I on se pobunio protiv tog sentimentalizma, koji se odlično
slagao sa nimalo idealnim načinom ruskog života. Umetnost je takođe
bila podvrgnuta ovom zamašnom negiranju. Nihilisti su bili
odvratni beskrajni razgovori o lepoti, o idealu, umetnosti radi
umetnosti, estetici i tome sličnom, dok se u isto vreme svaki umetnički
predmet kupovao za novac otet od gladnih seljaka ili pljačkanih
radnika. On je znao da je takozvani »kult lepog« bio samo
maska, iza koje se skrivao najvulgarniji nemoral. Nihilist je još tada
izgradio nemilosrdnu kritiku umetnosti, koju je nedavno dao
naš najveći umetnik XIX veka Tolstoj u jednoj rečenici: »Par čizama
važniji je od svih vaših madona i svih suptilnih razgovora
o Šekspiru.«
Brak bez ljubavi i bračni život bez prijateljstva – nihilist je
odbacivao. Devojka koju su roditelji terali da bude lutka u kući za
lutke i da se »dobro uda« smatrala je da je bolje da batali svoje haljine
i napusti kuću. Obukla bi najobičniju crnu vunenu haljinu,
ošišala se i krenula na više kurseve da bi stekla ličnu nezavisnost.
Žena koja je videla da njen brak nije više brak, da je više ni ljubav
ni prijateljstvo ne vezuju za muža, prekidala je sasvim tu vezu
i hrabro odlazila sa decom, pretpostavljajući samoću a često i siromaštvo
večitoj laži i sukobu sa samom sobom.
Nihilist je svoju ljubav prema iskrenosti unosio čak i u sitne
detalje svakodnevnog života. Odrekao se konvencionalne forme
konverzacije i svoje mišljenje izražavao oštro i direktno; čak i uz
malu afektaciju spoljašnje grubosti.
U Irkutsku smo se jednom nedeljno okupljali u klubu i plesali.
Neko vreme sam revnosno odlazio na te večerinke, ali sam polako
odustao, delimično zato da bih radio. Jednom je neka od dama pitala
mog mladog druga zašto me nema u klubu već nekoliko nedelja.
»Kada je Kropotkinu potrebno kretanje, on jaše« – nabusito
je odgovorio moj drug.
— Što ne navrati i posedi sa nama? Ne mora da pleše – ubacila
je druga dama.
— A šta bi on ovde radio? – odrezao je po nihilistički moj
prijatelj. Da čavrlja sa vama o modi i krpicama? Sve te trice su mu
dojadile.
— Pa on ponekad ide kod neke Manječke – nesigurno je primetila jedna gospođica.
— Da, ali ta devojka uči – odbrusio je moj drug – On joj daje
časove nemačkog.
Moram da kažem da je ta nesumnjivo gruba pouka imala dobre
rezultate. Većina irkutskih devojaka ubrzo je počela da opseda
mog brata, mene i mog prijatelja molbama da im posavetujemo
šta da čitaju i šta da uče.
Isto tako otvoreno nihilist bi odbrusio i svojim poznanicima
da je čitavo njihovo saučešće za »sirotog brata« – narod, samo licemerje,
dok istovremeno žive na račun tog naroda zbog koga ih
boli duša u bogato uređenim palatama. Sa istom otvorenošću nihilist
je govorio višem činovniku da on ne samo što ne brine o dobru
potčinjenih nego je jednostavno – lopov.
Na izvestan način surovo nihilista bi se suprotstavio dami koja
blebeće gluposti i koja se trsi »ženstvenošću« svoga ponašanja i
prefinjenošću toalete. On bi joj direktno rekao: »Kako se ne stidite
da trućate koještarije a nosite šinjon od veštačke kose?« Nihilista
je u ženi pre svega želeo da vidi druga, ljudsko biće, a ne lutku,
ne guščicu. On je apsolutno odbacivao one sitne znake spoljašnje
pažnje koje se ukazuju takozvanom »slabijem polu«. Nihilist nije
skakao sa svog mesta da bi ga ustupio nekoj dami ako bi mu bilo
jasno da ona nije umorna a u sobi ima još slobodnih stolica. On
se prema njoj odnosio kao prema drugu. Ali ako bi devojka, makar
i potpuno nepoznata, pokazala želju da nešto uči, pomagao bi joj
i bio je spreman da čak i svaki dan ako treba ide na drugi kraj
grada. Mladi čovek koji prstom ne bi mrdnuo da gospođi doda čašu
s čajem, rado je devojci koja bi došla na kurseve u Moskvu ili
Peterburg nudio svoj jedini čas ili jedinu zaradu, govoreći: »Ne treba
se zahvaljivati, muškarac može lakše da nađe posao nego žena:
ovo nikako nije viteštvo, već obična jednakost.«
I Turgenjev i Gončarov pokušali su da prikažu u svojim romanima
ovaj novi tip. Gončarov je u »Ponoru« napravio portret
stvarne osobe, ali nimalo tipičnog predstavnika te klase; zato je
Mark Volohov samo karikatura nihilizma. Turgenjev je bio suptilniji
umetnik i suviše je cenio novi tip da bi napravio karikaturu;
ali ni njegovim Bazarovom nismo bili zadovoljni. U to vreme izgledao
nam je previše grub – na primer, u odnosu prema ostarelim
roditeljima; a naročito smo smatrali da je on suviše prelazio
preko svojih građanskih obaveza. Omladina nije mogla da bude
zadovoljna isključivo negirajućim odnosom Turgenjevljevog junaka
prema svemu. Nihilizam je sa svojom deklaracijom prava ličnosti
i odbacivanjem licemerja bio samo prelazni momenat ka pojavi
»novih ljudi«, koji ništa manje nisu cenili individualnu slobodu,
ali su ujedno živeli za veliku stvar. Najbolje portrete nas samih
videli smo u nihilistima Černiševskog, u njegovom umetnički
znatno manje vrednom romanu »Šta da se radi«.
»Ali gorak je hleb koji prave robovi« – pisao je Njekrasov.
Mlada generacija se odrekla tog hleba i bogatstva koje su zgrnuli
njihovi očevi pomoću neslobodnog rada ljudi – kmetova ili podjarmljenih
u fabrikama.
Cela Rusija je u vreme procesa karakozovcima sa čuđenjem
čitala kako su optuženi, iako su imali znatne imetke, živeli po trojica-četvorica
u jednoj sobi i nikada nisu trošili više od po deset
rubalja mesečno, a ostalo što su imali ulagali su za stvaranje kooperativnih
društava, zadruga, u kojima su sami radili. Nakon pet
godina hiljade mladih ljudi, cvet Rusije, postupali su isto tako.
Njihova parola je bila: »u narod«. Početkom šezdesetih godina u
svakoj bogatoj porodici odvijala se uporna borba između očeva,
koji su želeli da sačuvaju stara predanja, i sinova i kćeri koji su
branili svoje pravo da sobom raspolažu u skladu sa svojim idealima.
Mladi ljudi su napuštali vojničku službu, kancelarije, tezge i
hrlili u univerzitetske gradove. Devojke, vaspitavane aristokratski,
stizale su bez kopejke u Peterburg, Moskvu i Kijev da nauče posao
koji bi ih mogao osloboditi od ropstva u roditeljskoj kući, a
možda kasnije i od jarma muževa. Mnoge su stekle tu ličnu slobodu
posle postojane i surove borbe. Sada su želele da korisno upotrebe
stečeno znanje; nisu mislile na lična zadovoljstva već na to
da narodu prenesu ono znanje koje je i njih oslobodilo.
U svim gradovima, u svim delovima Peterburga, nicali su kružoci
samorazvoja. Tu su se pažljivo proučavala dela filozofa, ekonomista
i mlade škole ruskih istoričara. Čitanje je bilo praćeno
beskrajnim raspravama. A cilj svih predavanja i rasprava bilo je
razrešiti važno pitanje koje je stajalo pred omladinom: na koji
način ona najviše može da bude korisna narodu. Postepeno, dolazila
je do zaključka da postoji samo jedan put: treba otići u
narod i živeti njegovim životom. Zato su mladi ljudi odlazili u
sela, kao lekari, lekarski pomoćnici, narodni učitelji, pisari u seoskoj
opštini. Mnogi su, da bi se još više sjedinili sa narodom,
krenuli u fizičke radnike, kovače, drvoseče. Devojke su polagale
ispite za narodne učiteljice, lekarske pomoćnice, babice, i na stotine
odlazile na selo, gde su se bezrezervno posvećivale najsiromašnijem
delu naroda.
Kod njih još nije bilo nikakve ideje o revoluciji, o nasilnom
menjanju društva prema utvrđenom planu. Oni su jednostavno
hteli da opismene narod, da ga prosvete, da mu na neki način pomognu
da se iščupa iz mraka i bede, a da istovremeno od samog
naroda saznaju kakav je *njegov* ideal boljeg socijalnog života.
Kada sam se vratio iz Švajcarske zatekao sam ovaj pokret
na vrhuncu.
*** XIII
Požurio sam naravno da drugovima pokažem knjige i prenesem
utiske koje sam nosio iz poznanstva sa Internacionalom. Pravo
da kažem, na univerzitetu nisam imao prijatelje; bio sam stariji
od većine svojih drugova, a kod mladih ljudi razlika od nekoliko
godina uvek predstavlja smetnju za bliskost. Treba takođe da
dodam da su od uvođenja Uredbe 1861. godine najzreliji i najsamostalniji
mladi ljudi bili propuštani kroz sito još u gimnaziji da
ne bi došli do fakulteta. Zato su moji drugovi uglavnom bili dobri
momci, vredni, ali bez interesovanja za nešto drugo osim ispita.
Sprijateljio sam se samo sa izvesnim Dimitrijem K. Bio je rodom
iz južne Rusije i mada je imao nemačko prezime jedva da je govorio
nemački, a na njegovom licu nije bilo ničeg tevtonskog. Bio
je prilično zreo, načitan čovek i puno je razmišljao. K. je veoma
voleo nauku i duboko je poštovao; ali je, slično većini nas, došao
do zaključka da postati naučnik znači preći u tabor filistara dok
postoji takvo mnoštvo drugih poslova koji ne trpe odlaganje. On
je dolazio na fakultet oko dve godine, a onda je to batalio i sav se
predao socijalnoj aktivnosti. Živeo je pitaj boga kako. Ne verujem
čak ni da je imao stalni stan. Ponekad je dolazio kod mene i pitao:
»Imate li papira?« Onda bi uzeo nešto hartije, stisnuo se negde na
i kraj stola i marljivo bi prevodio dva sata. Ono malo što je na taj
način zarađivao još je i preticalo preko njegovih skromnih potreba,
tako da se, završivši posao, odvlačio na drugi kraj grada da se sretne
sa drugovima ili da pomogne nekom prijatelju u nevolji. Bio je
spreman da prokrstari ceo Peterburg da bi izdejstvovao prijem u
gimnaziju za nekog dečaka, u čemu su učestvovali i ostali drugovi.
Bio je nesumnjivo veoma obdaren. U Zapadnoj Evropi i znatno manje
nadaren čovek postao bi svakako istaknuti politički i socijalni
vođa. Ali pomisao o glavešinstvu nikada K-u nije padala na pamet.
Častoljublje mu je bilo potpuno strano; tako da ne znam ni za jedan
društveni posao koji bi Dimitrij smatrao odviše beznačajnim.
Uostalom, ta osobina nije karakteristična samo za njega. Njome
su se odlikovali svi koji su se u to vreme okupljali u studentskim
kružocima.
Ubrzo pošto sam se vratio iz inostranstva Dimitrij mi je predložio
da uđem u kružok, koji je tada u omladini bio poznat kao
kružok Čajkovskog. Pod tim imenom odigrao je važnu ulogu u socijalnom
razvoju Rusije. I pod tim imenom ući će u istoriju.
»Članovi našeg kružoka još su uglavnom konstitucionalisti – rekao
mi je K. – ali sve su to divni ljudi. Oni su spremni da prihvate
svaku poštenu ideju. Imaju puno prijatelja svuda u Rusiji; vi ćete
posle sami videti šta može da se uradi.« Ja sam već poznavao
N. V. Čajkovskog i neke članove njegovog kružoka. Čajkovski me
je odmah očarao. I tokom mnogih godina, sve do danas, naše prijateljstvo
nije poljuljano.
Kružok je nastao od sasvim male grupe muškaraca i žena –
među ženama je bila i Sofija Perovska – koji su se ujedinili radi
samoobrazovanja i samorazvijanja. Godine 1869. Nječajev je pokušao
da organizuje tajno revolucionarno društvo od mladih koji
su bili prožeti željom da rade u narodu. Ali da bi postigao svoj cilj
on je pribegao metodama starih zaverenika i nije se libio ni prevara
da navede članove da ga slede. Takve metode u Rusiji ne mogu
uspeti, pa je njegova organizacija ubrzo pala. Svi članovi bili su
pohapšeni; nekoliko najboljih i najpoštenijih ljudi iz ruske inteligencije
prognani su u Sibir pre nego što su išta uspeli da urade.
Kružok samorazvoja, o kome govorim, postao je iz želje da se radi
suprotno metodama Nječajeva. Čajkovski i njegovi drugovi potpuno
su tačno procenili da moralno razvijena ličnost mora da bude
u osnovi svake organizacije, nezavisno od toga kakav će politički
karakter organizacija kasnije poprimiti i kakav će program delovanja
usvojiti pod uticajem događaja. Eto zašto se kružok Čajkovskog,
postepeno šireći svoj program, tako razvio u Rusiji i postigao
tako ozbiljne rezultate. Zato je, takođe, kasnije kada su surova
proganjanja od strane vlasti izazvala revolucionarnu borbu kružok
dao niz izuzetnih aktivista i aktivistkinja, koji su pali u boju protiv
apsolutizma.
U to vreme, to jest 1872. godine, kružok nije imao u sebi ništa
revolucionarno. A da je prosto ostao kružok samorazvoja, njegovi
bi članovi ubrzo okoštali kao u isposničkoj ćeliji. Ali, kružok je
pronašao odgovarajuću delatnost. Čajkovci su počeli da rasturaju
dobre knjige. Kupovali su po cela izdanja Lasala, Flerovskoga-Bervija
(»O položaju radničke klase u Rusiji«), Marksa, radove iz
ruske istorije i rasturali ih među studentima u provincijskim gradovima.
Posle nekoliko godina u »trideset osam gubernija Ruske
imperije« – da upotrebim formulaciju iz optužnice – nije bilo
značajnijeg grada u kome kružok nije imao drugove koji su rasturali
takvu vrstu literature. Tokom vremena, pod uticajem opšteg
toka događaja i podstaknut vestima iz Zapadne Evrope o ubrzanom
porastu radničkog pokreta – kružok je sve više postajao centar
socijalističke propagande među školskom omladinom i prirodni
posrednik između članova provincijskih kružoka. A onda je došao
dan kada se brana koja je razdvajala studente i radnike srušila
i kada su nastale neposredne veze sa peterburškim, a delimično i
sa provincijskim radnicima. Baš u to vreme, u proleće 1872. godine,
pristupio sam kružoku.
Moji čitaoci u Zapadnoj Evropi verovatno su bili prilično razočarani
kada su saznali da pristup tajnome društvu nije bio propraćen
nikakvim zaklinjanjem niti obredom, o kojima su im toliko
napričali razni romanopisci. Ničeg sličnog naravno nije bilo.
Nasmejala bi nas i samo pomisao na ritual, a kod Dimitrija bi
izazvala sarkastičan podsmeh od koga bi se ljubitelj ceremonije,
ako bi se takav našao, postideo. Kružok nije imao čak ni statut. U
članstvo su primana samo dobra poznata lica, više puta proverena,
tako da im se moglo bezrezervno verovati. Pre nego što bi novi
član bio primljen, njegov karakter je prosuđivan sa otvorenošću
svojstvenom nihilistima. I najmanji znak neiskrenosti ili uobraženosti –
i on ne bi bio primljen. Čajkovci nisu žudeli za tim da
sakupe što više članova. Utoliko su manje težili da neizostavno
rukovode svim mnogobrojnim kružocima koji su se formirali u
glavnim gradovima i u provinciji i, da tako kažem, uzmu u zakup
ceo pokret u omladini. Sa većinom kružoka bili smo u prijateljskim
odnosima; mi smo pomagali njima i oni nama; ali nismo dirali
u njihovu samostalnost.
Naš je kružok bio bliska porodica prijatelja. Nikada kasnije
nisam naišao na grupu tako idealno čistih i visoko moralnih ljudi,
kao što je bilo ovih dvadesetak koje sam upoznao na prvom sastanku
kružoka Čajkovskog. I danas se ponosim time što sam bio
primljen u takvu porodicu.
*** XIV
Kada sam se pridružio čajkovcima, oni su vatreno raspravljali
kakav karakter treba da ima njihova aktivnost. Neki su bili za
radikalnu i socijalističku propagandu u omladini. Drugi su mislili
da kružok mora da ima samo jedan cilj: da pripremi ljude koji bi
mogli da pokrenu ogromnu inertnu masu radnika, i da se onda
centar agitacije prenese u sredinu seljaka i gradskih radnika. Takve
rasprave vodile su se u svim kružocima i grupama, koji su na
stotine nicali u Peterburgu i provincijskim gradovima. Svuda su
pobeđivale pristalice druge varijante.
Da je omladina tog vremena bila samo za apstraktni socijalizam,
zadovoljila bi se time da istakne nekoliko opštih principa –
na primer, da je u bližoj ili daljoj budućnosti poželjno komunističko
raspolaganje oruđima za proizvodnju – a potom bi se pozabavila
političkom agitacijom. U Zapadnoj Evropi i u Americi upravo
tako i rade socijalisti, potekli iz srednjih slojeva. Ali, tadašnja ruska
omladina prišla je socijalizmu na sasvim drugi način. Mladi
ljudi nisu u tom trenutku gradili socijalizam, već su sami postajali
socijalisti, ne živeći bolje od radnika, ne razlikujući u krugu prijatelja
»moje« i »tvoje« i odbijajući da sami koriste imetak dobijen
nasledstvom. Oni su se prema kapitalizmu odnosili onako
kako se po savetu Tolstoja treba odnositi prema ratu: umesto da
kritikuje rat a sam istovremeno nosi mundir, svako mora da se
odrekne vojničke službe i oružja. Na takav način su mladi ljudi,
svako od njih pojedinačno, odbijali da koriste prihode roditelja.
Takva omladina je morala da krene u narod, i zaista je krenula.
Hiljade mladića i devojaka već su bili napustili roditeljski dom i
živeli su u selima i fabričkim gradovima, radeći raznorazne poslove.
To nije bio organizovan već spontani pokret – jedan od onih masovnih
pokreta koji se mogu zapaziti u trenutku buđenja ljudske
savesti. Sada, kada su počeli da niču manji organizovani kružoci,
koji su se pripremali da sistematski šire ideje slobode i pobune –
sama snaga događaja gurnula ih je na put propagande među
seljake i gradske radnike.
Mnogi pisci pokušali su da pokret »u narod« objasne uticajem
spolja: uticaj emigranata omiljeno je objašnjenje svih policija u
čitavom svetu. Nema nikakve sumnje da je omladina osluškivala
snažni Bakunjinov glas; tačno je i to da nas je Internacionala očaravala.
Ali su uzroci pokreta »u narod« mnogo dublji. On se začeo
pre nego što su se »strani agitatori« obratili ruskoj omladini, čak i
pre nastanka Internacionale. On je bio naznačen još u karakozovskim
kružocima 1866. godine. A Turgenjev ga je zapazio još ranije,
godine 1859. i opisao ga u opštim crtama. U kružoku čajkovaca
ja sam svom snagom učestvovao u razvoju tog već naznačenog pokreta;
ali trebalo je samo da se prepustim toku koji je bio mnogo
snažniji od pojedinačnog napora.
Naravno, mi smo često govorili i to da je potrebna politička
agitacija protiv apsolutizma. Videli smo da su seljaci potpuno uništeni
prekomernim dažbinama i prodajom stoke radi pokrivanja
poreskog duga. Mi, sanjari, još smo tada predvideli potpuno osiromašenje
celog stanovništva koje je, avaj, sada gotova činjenica;
koje je zahvatilo veći deo srednje Rusije, a što sada priznaje čak i
vlada. Znali smo kakva se bez očna pljačka dešava svuda po Rusiji.
Znali smo za samovolju činovnika, za gotovo neverovatnu okrutnost
mnogih među njima, i svaki dan donosio nam je nove činjenice
o tome. Stalno smo slušali o noćnim pretresima, o uhapšenim
drugovima, koje su puštali da trunu u tamnicama a onda
ih administrativnim putem proganjali u zabita selca na kraju Rusije.
Shvatili smo, zato, da je neophodna politička borba protiv
te jezive vlasti, koja ubija najbolje duhovne snage u zemlji. Ali, nismo
videli nikakvu osnovu, legalnu ili polulegalnu, za takvu vrstu
borbe.
Naša starija braća nisu priznavala naša socijalistička stremljenja,
a mi nismo mogli da ih se odreknemo. Uostalom, ako bi se
neko od nas i odrekao svojih ideala, ni to ne bi ništa izmenilo.
Cela mlada generacija bez izuzetka smatrana je »sumnjivom«, i
zato se starija generacija plašila da ima bilo šta zajedničko s njom.
Svaki mlad čovek koji je ispoljavao demokratske sklonosti, svaka
kursistkinja, bili su pod tajnom kontrolom policije, a Katkov ih .
je optuživao da su zaverenici i unutrašnji neprijatelji države. Optužbe
za političku sumnjivost građene su i na takvim znacima kao
što su plavičaste naočare, kratka kosa i pled. Ako bi kod nekog
studenta češće zalazili drugovi, policija bi svakako došla da pretrese
njegov stan. Pretresi studentskih stanova bili su tako česti
da je Dimitrij jednom prilikom, sa svojim dobroćudnim humorom,
dobacio žandarmerijskom oficiru koji je rovao kod njega: »A što
vi svaki put preturate sve knjige kad nas pretresate? Bolje da napravite
spisak, pa dođite svaki mesec da proverite jesu li sve na
broju i ima li novih.« I na najmanju slutnju o političkoj sumnjivosti,
studenta bi uhapsili, držali ga celu godinu u zatvoru, a onda
bi ga prognali nekuda daleko »na neodređeno vreme«, kako se uprava
izražavala svojim birokratskim žargonom. Čak i u vreme kada
su se čajkovci bavili samo rasturanjem knjiga koje je cenzura odobrila,
Čajkovskog su dva puta hapsili i držali u zatvoru po pet ili
šest meseci, pri čemu je poslednje hapšenje bilo u kritičnom trenutku
za njega. Neposredno pre toga pojavio se njegov rad iz hemije
u »Biltenu Akademije nauka« a on se spremao da polaže ispite
za bakalaureat. Najzad, pustili su ga, pošto žandari nisu uspeli
da pronađu nikakav povod za progonstvo. »Ali zapamtite, ako
vas još jednom uhapsimo – rekoše mu – bićete prognani u Sibir.«
Životni san vlasti bio je, u stvari, da negde u stepama osnuje poseban
grad, koji bi budno čuvali kozaci, i da tamo progone sve
sumnjive mlade ljude. Samo je opasnost koju bi mogao da predstavlja
takav grad od dvadeset-trideset hiljada politički sumnjivih
sprečila da se ostvari taj uistinu azijatski plan.
Jedan od naših članova, oficir Š-o, pripadao je onoj grupi mladih
koji su težili zemskoj službi. Oni su je smatrali svojevrsnom
misijom i usrdno su se za nju spremali ozbiljnim izučavanjem ekonomskog
položaja Rusije. Mnogi mladi ljudi su neko vreme gajili
takve nade, ali su se one kao magla raspršile prilikom prvog sudara
sa državnom mašinom. Vlast je dala neku vrstu samouprave nekim
gubernijama, a onda je odmah, putem ograničenja, preduzela mere
da reforma izgubi svaki životni značaj i smisao. Zemstvo je moralo
da se zadovolji ulogom činovnika koji skuplja dopunske dažbine
za pokrivanje lokalnih državnih potreba. Svaki put, kada bi zemstvo
pokrenulo inicijativu da se formiraju narodne škole i učiteljski
seminari, za brigu o narodnom zdravlju, za unapređenje poljoprivrede –
nailazilo je kod vlasti na sumnju i nepoverenje, a u
»Moskovskim vedomostima« na denuncijacije i optužbe za separatizam
i da nameravaju da formiraju »državu u državi«, da »podrivaju
apsolutizam«.
Ako bi nekome, na primer, palo na pamet da ispriča istinsku
istoriju borbe zemstva Tverske gubernije zbog njenih učiteljskih
seminara, ako bi neko pričao o svim sitnim pritiscima, prekorima
i zabranama – niko u inostranstvu ne bi mu poverovao. Čitalac
bi ostavio knjigu govoreći: »Suviše je glupo da bi tako stvarno
moglo biti«. A ipak, sve se baš tako dešavalo. Koliko je gradonačelnika
bilo razrešeno dužnosti, proterano iz gubernije ili prosto prognano,
zato što su se usudili da caru vernopodanički predaju molbe
za prava koja su zemstva već imala po zakonu. »Gradonačelnici
okružnih i gubernijskih zemstava moraju da budu obični ministarski
činovnici koji se povinuju ministarstvu unutrašnjih dela« –
to je bila teza peterburških vlasti. Što se tiče nižeg sveta u zemskoj
službi – na primer, učitelja, lekara, babica – njih su bez
ikakve ceremonije, jednostavno po naredbi svemoćnog Trećeg odeljenja,
za dvadeset četiri sata otpuštali i slali u progonstvo. Tačno
1896. godine, jedna bogata spahinica, čiji je muž bio na visokom
položaju u jednom od zemstava, pozvala je na svoj imendan osam
narodnih učitelja. Sutradan posle bala kod nje je došao sreski pandur
i zatražio spisak pozvanih učitelja, radi raporta načelništvu.
Spahinica je odbila.
— Pa dobro – rekao je pandur – sam ću da saznam i da izvestim.
Učitelji *nemaju pravo* da se okupljaju. Ako su to uradili,
moram da prijavim.
Visoki društveni položaj te gospođe spasao je učitelje. Međutim,
ako bi se samo okupili kod nekog druga, žandari bi im
svakako upali i polovina bi dobila otkaz od ministarstva narodne
prosvete. A ako bi se nekome od njih omakla neka oštrija reč u
vreme te invazije, njega bi sigurno poslali podalje. Eto, takve stvari
se dešavaju sada, trideset godina posle uvođenja uredbe o zemstvima;
ali sedamdesetih godina bilo je još gore. Kakvu su onda bazu
za političku borbu mogle da predstavljaju takve ustanove?
Kada sam od oca nasledio tambovsko imanje, neko vreme
sam ozbiljno mislio da se tamo nastanim i da se posvetim zemskoj
službi. Neki seljaci i siromašni sveštenici okružnih sela molili
su me to. Što se mene tiče, bio bih zadovoljan svakim poslom, ma
kako bio skroman, ako bi mi samo pružio mogućnost da uzdignem
duhovni nivo i imućnost seljaka. Jednom kada su se neki od tih
koji su mi predlagali da ostanem okupili zajedno, pitao sam ih:
»Pretpostavimo da probam da otvorim školu, da uvedem uzornu
farmu, zadrugarsko gazdinstvo, a osim toga da se kod sudija u
seoskoj opštini založim za nekog od naših seljaka, koga su nedavno
išibali za volju spahiji S-nu – da li će me pustiti da nastavim?«
I svi su mi jednodušno odgovorili: »Ni slučajno«.
Nekoliko dana zatim, kod mene je došao sedi pop, sa dva uticajna
raskolnička nastavnika, veoma poštovan u okolini.
— Popričajte dobro sa njima – reče – i ako vam to leži na
srcu, krenite sa njima, i s jevanđeljem u rukama propovedajte seljacima...
Vi sami znate šta da propovedate... Nikakva policija
neće vas pronaći ako vas oni budu skrivali. Ništa drugo ne može
da se uradi. To vam ja, starac, mogu da savetujem.
Otvoreno sam im rekao zašto ne mogu da postanem novi Viklif.
Ali starac je bio u pravu. Sada se među seljacima brzo širio
pokret sličan religioznom pokretu lolarda. Muke, kojima su se
podvrgli miroljubivi duhoborci, kao i najezde 1897. godine na štundiste,
kojima su otimali decu da bi ih vaspitavali u provincijskim
manastirima, doneće pokretu još veću snagu nego što je imao dvadeset
pet godina ranije.
Pošto smo u našim raspravama stalno pokretali pitanje o potrebi
agitacije za ustav, ja sam jednom predložio kružoku da ozbiljno
razmotri tu stvar i da izradi plan delovanja. Uvek sam se
pridržavao mišljenja da svako, ako kružok nešto jednoglasno odluči,
mora da zanemari svoje lično osećanje i da uloži svu snagu
za zajednički posao. »Ako se odlučite da agitujemo za ustav, govorio
sam, da uradimo ovako. Odvojiću se od kružoka radi konspiracije,
a kontakte ću održavati preko jednog čoveka – na primer
Čajkovskog. Preko njega ćete me obaveštavati o vašoj delatnosti, a
ja ću vas u glavnim crtama upoznavati sa mojom. Ja ću da agitujem
u višim i dvorskim krugovima. Tamo imam puno poznanika i znam
da ima mnogo onih koji su već nezadovoljni postojećim poretkom.
Okupiću ih i, ako može, ujediniću ih u neku organizaciju. A kasnije
će se svakako stvoriti situacija da se sve te snage pokrenu da bi
Aleksandra II naterale da Rusiji dâ ustav. Doći će čas kada će svi
ti ljudi, pošto su se kompromitovali, morati u sopstvenom interesu
da učine odlučujući korak. Oni među nama koji su bili oficiri, mogli
bi da vode propagandu u armiji. Ali, cela ta aktivnost mora da se
vodi odvojeno od vaše, iako paralelno sa njom. Razmišljao sam o
tome ozbiljno i znam kakve veze imam i kome mogu da verujem;
mislim takođe da neki od nezadovoljnika već sada vide u meni svojevrsni
centar oko koga se mogu okupiti. Ja lično ne bih izabrao
takvu aktivnost, ali ako vi smatrate da tako treba, predaću se dušom
i telom.«
Kružok nije prihvatio taj predlog. Pošto smo se međusobno odlično
poznavali, drugovi su smatrali da bih time izneverio sebe. Iz
sasvim ličnih razloga sada sam izuzetno srećan što tada nisu prihvatili
moj predlog. Ja bih krenuo putem koji mi nije ležao na srcu
i ne bih osetio sreću koju sam pronašao idući u drugom pravcu...
Ali, šest ili sedam godina kasnije, kada su teroristi bili potpuno
iscrpljeni u borbi sa Aleksandrom II, zažalio sam što se neko
drugi nije pozabavio planom o akciji u višim peterburškim krugovima,
koji sam bio izložio kružoku. Da je bila stvorena osnova,
možda bi pokret razgranat po celoj imperiji uspeo da hekatomba
žrtava ne pogine uzalud. U svakom slučaju, trebalo je obavezno voditi
paralelnu akciju u Zimskom dvorcu.
Cesto smo u kružoku razmatrali neophodnost političke borbe,
ali nismo dolazili ni do kakvog rezultata. Apatija i ravnodušnost
bogatih slojeva nisu ulivali nadu, a jed u omladini još nije dostigao
onu jačinu koja se ispoljavala šest ili sedam godina kasnije u
borbi terorista pod rukovodstvom Izvršnog komiteta. Osim toga –
takva je tragična ironija istorije – upravo oni mladi ljudi koji
je Aleksandar II na stotine terao u progonstvo sačuvali su cara u
periodu od 1871. do 1878. godine. Sami socijalistički programi kružoka
sprečavali su da se ponovi atentat na cara. Parola toga vremena
bila je: »Pripremite u Rusiji širok socijalistički pokret među
seljacima i radnicima. A o caru i njegovim savetnicima ne brinite.
Ako pokret počne, ako sve seljaci pridruže masama i zatraže zemlju
i ukidanje otkupnina, vlasti će pre svega pokušati da se oslone na
bogate slojeve i spahije, i sazvaće zemski sabor. Na isti način su
seljački ustanci u Francuskoj 1789. godine prinudili kraljevsku
vlast da sazove nacionalnu skupštinu. Tako će biti i u Rusiji«.
Neki ljudi i neki kružoci bili su uporni u tome da je neophodno
ponoviti pokušaj Karakozova. Ali su organizovani kružoci bili
protiv i stalno su odgovarali drugove od toga. Sada mogu da obnarodujem
jednu činjenicu koja nije bila poznata. Iz južnih gubernija
došao je jednom jedan mladi čovek sa čvrstom namerom da
ubije Aleksandra II. Kada su za to saznali, neki čajkovci su ga dugo
ubeđivali da to ne čini, ali pošto im nije uspelo rekoše mu da će
ga i silom sprečiti. Znajući kako je slabo tada bio čuvan Zimski
dvorac, mogu da tvrdim da su čajkovci spasli Aleksandra II. Toliko
je čvrsto ta omladina bila protiv rata, u koji se kasnije bacila
sa samopožrtvovanjem kada se čaša njenih stradanja prepunila.
*** XV
Te dve godine u kružoku Čajkovskog ostavile su u meni neizbrisiv
trag. Te dve godine moj život bio je ispunjen grozničavom
aktivnošću. Upoznao sam onaj snažni polet života kada svakog
trenutka osećaš napregnuto treperenje svih vlakana u dubini svoga
bića – onaj zamah radi koga jedino i vredi živeti. Bio sam sa porodicom
ljudi blisko sjedinjenih zajedničkim ciljem; čiji su uzajamni
odnosi bili prožeti tako dubokom ljubavi prema čovečanstvu
i tako velikom osetljivošću, da ne mogu da se setim nijednog trenutka
u kome je život našeg kružoka bio narušen ma i najmanjim
nesporazumom. Tu činjenicu će naročito ceniti oni koji su bilo kada
imali priliku da se bave političkom agitacijom.
Pre nego što sam potpuno napustio naučni rad, smatrao sam
da mi je dužnost da za Geografsko društvo završim izveštaj o putu
po Finskoj, i još neke geografske radove. I moji novi drugovi su
mi tako savetovali. »Ne bi valjalo da drukčije postupiš« – govorili
su. Zato sam se marljivo latio posla da što pre završim svoje
knjige iz geografije i geologije.
Naš se kružok okupljao često i ja nisam. propuštao nijedan
sastanak. Tada smo se sastajali u predgrađu Peterburga, u kućici
koju je zakupila Sofija Perovska, koja je imala isprave žene nekog
zanatlije. Perovska je, kao što je poznato, bila rođena u aristokratskoj
porodici. Njen otac je neko vreme bio peterburški vojni gubernator.
Uz saglasnost majke, koja je obožavala svoju kći, Sofija
Perovska je napustila rodni dom i krenula na više kurseve, a zatim
je sa tri sestre Kornilov, ćerke bogatog fabrikanta, osnovala onaj
mali kružok samorazvoja iz koga se kasnije razvio naš. Sada, u
građanki povezanoj maramom, u cicanoj haljini i muškim čizmama,
koja tegli vodu iz Neve, niko ne bi prepoznao gospođicu koja
je do nedavno blistala u peterburškim aristokratskim salonima.
Bila je opšta ljubimica. Svako od nas osmehivao joj se posebno
prijateljski, ulazeći u kuću koju se ona trudila da održi čistom;
smeškali smo se i onda kada nam je zagorčavala život gunđajući
zbog prljavštine koju smo dovlačili našim mužičkim čizmama i
kratkim bundama: dugo smo gazili blato predgrađa dolazeći do
njene kućice. Perovska je tada pokušavala da svom jasnom i veoma
pametnom lišcu dâ što namćorskiji izraz, koliko je to bila u
stanju, zbog čega smo je i prozvali »Zahar«[36]. Po moralnim shvatanjima
bila je rigorista ali ne i propovednica. Kada je nekim bila
nezadovoljna pogledala bi ga oštrim pogledom ispod oka; ali u njemu
se videla otvorena, plemenita priroda, kojoj je bilo dostupno
sve ljudsko. Samo u vezi sa jednom stvari bila je neumoljiva. »Ženskaroš« –
ispalila je jednom pričajući o nekome, a izraz sa kojim
je izgovorila tu reč, ne prekidajući rad, zauvek se urezao u mome
sećanju.
[36] Zahar, sluga Oblomova (Gončarov), uvek natušten: »Trudim se i prašinu
brišem i čistim skoro svaki dan.«
Perovska je bila »narodnjakinja« u dubini duše, a istovremeno
revolucionarka i borac najčistijeg kova. Njoj nije bilo potrebno
da ulepšava radnike i seljake, kao umišljeni dobročinitelji, da bi ih
zavolela i da bi radila za njih. Ona ih je prihvatala onakve kakvi
su. Jednom mi je, sećam se, rekla: »Započeli smo veliki posao. Moraće
možda i dve generacije dobro da zapnu, ali to mora da se uradi.«
Nijedna žena iz našeg kružoka ne bi ustuknula pred smrću na
gubilištu. Svaka bi gledala smrti pravo uoči. Ali u to vreme, na toj
etapi propagande, niko još nije mislio o tome. Poznati portret Perovske
veoma liči na nju. On vrlo dobro svedoči o njenoj svesnoj
hrabrosti, njenom otvorenom zdravom duhu i duši koja voli. Nikada
nijedna žena nije tako iskazala svoju dušu koja voli, kao Perovska
u pismu koje je napisala majci nekoliko sati pre nego što je
izašla na stratište.
Sledeći događaj pokazaće kakve su bile ostale žene iz našeg
kružoka. Jedne noći Kuprijanov i ja krenusmo sa važnom vešću
do Varvare B. Već je uveliko bila prošla ponoć, ali pošto smo videli
da je njen prozor osvetljen, popesmo se. B. je sedela u sobici
za stolom i prepisivala program našeg kružoka. Bila nam je poznata
njena odlučnost i pade nam na pamet da izvedemo jednu od
onih glupih šala koje se ljudima ponekad čine visprenim.
— B. došli smo po vas – počeo sam. – Hoćemo da probamo
skoro suludu stvar, da oslobodimo drugove iz tvrđave.
B. nije baš ništa pitala. Odložila je pero, ustala i rekla: »Idemo!«
Ona je to izgovorila tako jednostavno da mi je odmah bilo
jasno kako je glupa bila moja šala, i odmah joj sve priznah. Ponovo
se vratila na stolicu, a u očima su joj bljesnule suze. »Znači to
je bila samo šala?« – upitala je prekorno. »Kako sa *time* možete
da se šalite!« Shvatio sam tada svu bezdušnost mojih reči.
Drugi opšti ljubimac našeg kružoka bio je Sergej Kravčinski,
dobro poznat u Engleskoj i Americi pod pseudonimom Stjepnjak.
Ponekad smo ga zvali »›čedo«, tako se malo brinuo o svojoj sigurnosti.
Ali, ta je bezbrižnost proizlazila iz neustrašivosti, koja se,
na kraju krajeva, često pokazuje kao najbolji spas od policijskog
progona. On je brzo postao dobro poznat radnicima kao propagator,
pod imenom »Sergej«, i zato ga je policija intenzivno tražila.
Uprkos tome, nije preduzimao nikakve mere predostrožnosti. Sećam
se kako su mu jednom na sastanku očitali bukvicu zbog nečega
što su drugovi smatrali velikom neopreznošću. Sergej je po
običaju kasnio na sastanak i da bi stigao na vreme protrčao je
odeven kao mužik, u kratkoj bundi, posred Litejne.
— Kako si mogao to da uradiš? – grdili su ga. – Mogao si da
izazoveš sumnju i pokupili bi te kao običnog lopova!
Ali ja bih želeo da svi budu tako pažljivi kakav je bio Sergej u
situacijama kada bi drugi mogli biti kompromitovani.
Prvi put smo se zbližili povodom Stenlijeve knjige »Kako sam
pronašao Livingstona«. Jednom se naš sastanak odužio do ponoći;
kada smo se već spremali da se raziđemo ušla je s knjigom u rukama
jedna od sestara Kornilov i pitala ko prihvata da prevede
šesnaest stranica engleskog teksta do osam sati ujutro. Pogledao
sam kolike su stranice, i rekao da se posao ako mi neko pomogne
može završiti u toku noći. Javio se Sergej i u četiri sata ujutro
štamparski tabak je bio preveden. Pročitali smo jedan drugome naše
prevode, pri čemu je onaj drugi pratio engleski tekst. Onda smo
slistili činiju kaše koju su nam ostavili na stolu i izašli zajedno da
bi se vratili kućama. Te noći postali smo bliski prijatelji.
Uvek sam voleo ljude koji umeju da rade i koji svoj posao
obavljaju kako valja. Zato su me Sergejev prevod i njegova sposobnost
da brzo radi već približili njemu. A kada sam ga bliže upoznao,
zavoleo sam ga veoma zbog čestitog i otvorenog karaktera,
zbog mladalačke energije, trezvenosti, izuzetne inteligencije, zbog
jednostavnosti, odanosti, hrabrosti i nepokolebljivosti. Sergej je
puno čitao i razmišljao i pokazalo se da smo imali iste poglede
na revolucionarni karakter borbe koju smo započeli. On je bio desetak
godina mlađi od mene i možda još nije potpuno bio svestan
kakvu će tešku borbu zahtevati predstojeća revolucija. Kasnije je
on sa puno humora pričao epizode iz svog naj ranijeg odlaženja u
narod. »Jednom – pričao je – idemo jedan drug i ja putem. Tu
nas sustiže neki seljak na saonicama. Počeh da mu objašnjavam
da ne treba plaćati dažbine, da činovnici pljačkaju narod i da po
Svetom pismu sledi da je vreme za bunt. Mužik ošinu konja, ali
i mi ubrzasmo korak. On potera konja u kas, mi potrčasmo za
njim. Ja mu sve vreme dobacujem ono o dažbinama i buni. Na
kraju, mužik pusti konja u galop. Međutim, kljuse beše slabo tako
da nismo zaostajali za sankama i propagandisasmo seljaka sve dok
ne izgubismo dah.«
Neko vreme Sergej je živeo u Kazanju pa smo morali da se dopisujemo.
On nije podnosio šifrovanje pisama i zato sam mu predložio
drugi način dopisivanja, koji se i ranije često koristio radi
konspiracije. Pišete najobičnije pismo o svemu i svačemu, ali u
njemu treba čitati samo neke reči, na primer, svaku petu. Tako,
pišete: »Oprosti što ti pišem na brzinu. Dođi kod mene večeras.
Sutra ujutru moram da krenem do sestre Lize. Mome bratu Nikolaju
je sve gore. Sad je već kasno za operaciju.« Kada se čita
svaka peta reč, dobija se: »Dođi sutra kod Nikolaja, kasno.« Ponekad
je trebalo pisati pismo i na šest-sedam stranica, da bi se
prenela jedna stranica poruka. Osim toga, trebalo je dobro razviti
maštu da bi se smislilo pismo u koje je moglo da se umetne sve
što treba. Sergeju, od koga je bilo nemoguće izvući šifrovano pismo,
veoma se dopao ovakav način dopisivanja. Pisao je poruke
koje su sadržale čitave priče sa potresnim epizodama i dramatičnim
raspletima. Kasnije mi je pričao da su mu ta pisma pomogla
da razvije beletristički talenat. Ako neko zaista ima dara, sve će
doprinositi njegovom razvoju.
U januaru ili februaru 1874. godine živeo sam u Moskvi, u
jednoj od kuća u kojoj sam proveo detinjstvo. Jednog jutra, rano,
rekoše mi da želi da me vidi nekakav seljak. Izašao sam i ugledao
Sergeja, koji je baš pobegao iz Tverske gubernije. Bio je veoma
jak i išao je po selima kao drvodelja, sa još jednim istim takvim
rmpalijom, bivšim oficirom Rogačovim. Taj posao je bio veoma
težak, naročito za nenaviknute, ali Sergej i Rogačov ga zavoleše.
Niko u zdravim drvodeljama ne bi prepoznao bivše oficire. Oni
su se tako kretali oko dve nedelje, ne izazivajući sumnju, propagandišući
na sve strane. Ponekad bi Sergej tumačio mužicima Jevanđelje,
koje je znao skoro napamet, i dokazivao njegovim stihovima
da treba započeti bunu. Seljaci su slušali propagatore kao
da su pravi apostoli, vodili ih iz kuće u kuću, odbijajući da uzimaju
novac za hranu. Za dve nedelje propagatori su u nekoliko
sela izazvali pravo vrenje. Glas o njima proneo se svuda okolo.
I stari i mladi seljaci šuškali su po ambarima o »zastupnicima« i
počeli glasnije da govore da će ubrzo biti oduzeta zemlja gospodi,
koju će onda car uzeti u službu. Omladina se osmelila prema policiji
i govorila je: »Sačekajte, stiže naših pet minuta. Nećete vi,
izrodi, više da nam naređujete!« Ali priča o drvodeljama stigla
je i do seoskog pristava, i njih uhapsiše. Izdata je naredba da ih
sprovedu do policijske stanice koja je bila udaljena dvadesetak
vrsta.
Vodilo ih je pod stražom nekoliko mužika. Usput je trebalo
proći kroz selo u kome je bila crkvena slava.
— Ko su oni? Uhapšenici? Fino. Dajte ih ovamo, strikani –
govorili su mužici koji su pirovali.
Uhapšenike i stražu zadržaše ceo dan, vodeći ih iz kuće u kuću
i časteći ih domaćim pivom. Stražare nije trebalo mnogo moliti
Pili su i terali su i uhapšenike da i oni piju. »Na sreću – pričao
je Sergej – pivo je išlo u krug u tako velikom krčagu da niko
nije mogao da vidi koliko ja pijem kada prinosim posudu.« Uveče,
stražari behu pijani, a pošto nisu hteli da se takvi pojave pred
pristavom, odlučiše da se prenoći u selu. Sergej je sve vreme pričao
sa seljacima. Oni su ga slušali, i bi im žao što tako dobre
ljude vode u stanicu. Kada su se svi spremali na spavanje, jedan
od mlađih iz straže šapnu Sergeju: »Samo ću da pritvorim vrata,
neću da stavim rezu.« Sergej i Rogačov razumeli su taj nagoveštaj.
Kada su ostali zaspali, njih dvojica se iskradoše na ulicu, krenuše
brzim korakom i oko pet sati ujutru već su bili na oko dvadeset
pet vrsta daleko od sela, na maloj železničkoj stanici, odakle su
prvim vozom krenuli za Moskvu. Sergej je tu i ostao. Kasnije,
kada su sve nas u Peterburgu pohapsili, moskovski kružok čiji su
inspiratori bili on i Vojnaraljski, postao je glavni centar agitacije.
Čas tu, čas tamo, propagatori su se nastanjivali u manjim grupama,
prerušeni na razne načine, u gradovima i selima. Neki su
otvarali kovačnice, drugi su prionuli da obrađuju zemlju, pa je
omladina iz bogatih porodica radila u tim radionicama ili pak na
polju, da bi bila u stalnom dodiru sa radnim masama. U Moskvi
je nekoliko nekadašnjih ciriških studentkinja osnovalo svoju organizaciju
i same su stupile u tkaonice, gde su radile po četrnaest
do šesnaest sati dnevno i živele su u zajedničkim kasarnama teškim
i neprivlačnim životom ruskih fabričkih radnica. Bio je to
veliki, požrtvovan pokret, u kome je učestvovalo najmanje dve-tri
hiljade ljudi, a osim toga je još dva do tri puta više simpatisalo
i na sve moguće načine pomagalo borbenu avangardu. Naš peterburški
kružok redovno se dopisivao (naravno, pomoću šifara) sa
dobrom polovinom te armije.
Brzo smo videli da nam nije dovoljna legalna literatura u kojoj
je oštra cenzura zabranjivala svaki nagoveštaj o socijalizmu, pa
smo u inostranstvu osnovali svoju štampariju. Trebalo je, naravno,
pisati posebne brošure za radnike i seljake, tako da je »literarni
komitet«, u kome sam bio i ja, uvek imao puno posla. Sergej
je napisao nekoliko takvih brošura, između ostalog »Govor na
Veliki petak« u duhu Lamenea; a u jednoj drugoj, »Mudrica Naumovna«,
izložio je socijalističko učenje u formi bajke. Obe brošure
doživele su veliki uspeh. Knjige i brošure štampane u inostranstvu
krijumčarene su u balama u Rusiju, slagane na određenim mestima
a onda su slate lokalnim kružocima, koji su već rasturali literaturu
među seljacima i radnicima. Za sve to bila je potrebna
ogromna organizacija, zatim česta putovanja u inostranstvo, obimna
prepiska. To je naročito bilo potrebno da bi se naši pomoćnici
i skladišta za knjige zaštitili od policije. Imali smo specijalne šifre
za svaki provincijski kružok i često se dešavalo da su, pošto smo
šest ili sedam sati razmatrali i najsitnije detalje, ne verujući u
našu preciznost u šifrovanju, žene radile još čitavu noć ispisujući
zagonetne znake i razlomke.
Naši sastanci odlikovali su se uvek srdačnim međusobnim
odnosima. Predsednik i druge formalnosti Rusima baš ne leže, i
mi nismo imali ništa slično. Mada su naši sporovi ponekad bivali
veoma vatreni, naročito kada su razmatrana »programska pitanja«,
mi smo se uvek odlično snalazili i bez zapadnoevropskih formalnosti.
Bila je dovoljna samo apsolutna iskrenost, zajednička želja
da se stvar reši što je moguće bolje i otvorena antipatija prema
svakoj teatralnosti. Ako bi neko od nas krenuo sa retoričkim efektima,
opominjali smo ga šalama da je krasnorečivost neumesna.
Često se dešavalo da na sastancima i ručamo – naša hrana bila
je crni hleb, usoljeni krastavci, parče sira i kobasice i slabog čaja –
do mile volje. Tako smo jeli ne zato što smo imali malo para;
imali smo ih uvek puno, ali nikad ih nije bilo dovoljno za troškove
štamparije i transporte knjiga, skrivanje drugova koje traže
žandari i za razne druge poduhvate.
U Peterburgu smo brzo sklopili puno poznanstava među radnicima.
Serdjukov, momak sjajnog obrazovanja, sprijateljio se sa
mnogim zavodskim[37] radnicima, od kojih je veliki broj radio u
državnoj fabrici oružja, i formirao kružok od oko trideset ljudi
koji su se okupljali da bi čitali i razgovarali. U Peterburgu zavodski
radnici nisu imali male plate i samci nisu živeli u oskudici.
Oni su se ubrzo srodili sa radikalnom i socijalističkom literaturom
tog vremena, i Bokl, Lasal, Mil, Drejper, Špilgangen postali su
im poznata imena. Po svesti, zavodski radnici nisu se mnogo razlikovali
od studenata. Kada smo se Dimitrij, Sergej i ja pridružili
čajkovcima, često smo zajedno odlazili u radnički kružok i razgovarali
o različitim stvarima. Međutim, naše nade da će ti mladi
ljudi postati propagatori među ostalim radnicima, čija je situacija
bila mnogo teža od njihove, nisu bile potpuno opravdane. U slobodnoj
zemlji oni bi postali obični govornici na društvenim sastancima,
ali, slično privilegovanim ženevskim časovničarima, oni
su se prema običnim fabričkim radnicima odnosili sa izvesnim
omalovažavanjem pa nisu goreli od želje da postanu mučenici za
socijalističku stvar. Tek kada je većina njih bila pohapšena, a
neki su u zatvoru ostali i po tri godine zato što su se drznuli da
*misle* kao socijalisti, i pošto su neki od njih najzad shvatili svu
beskrajnost ruskog despotizma, postadoše vatreni propagatori –
prvenstveno socijalističke revolucije.
[37] Razlika zavoda i fabrike u vezi je s razvojem industrije u Rusiji. U
savremenom ruskom jeziku nema razlike.
Mene su simpatije prvenstveno vodile tkačima i fabričkim
radnicima uopšte. U Peterburg se sliva na hiljade takvih radnika,
koji se leti vraćaju u svoja sela da oru zemlju. Ti ljudi, upola seljaci
upola fabrički radnici, donose u grad zadružni duh ruskog
sela. Među njima je revolucionarna propaganda bila veoma uspešna.
Morali smo čak da stišavamo razbuktalost naših novih
drugova – u protivnom, oni bi nam dovodili stotine drugova, od
mladih do staraca. Većina fabričkih radnika živela je u
zadrugama od po desetak-dvanaestak ljudi, u zajedničkom stanu i
na zajedničkoj hrani, pri čemu je svako prilagao mesečno svoj
deo za troškove. I baš u te stanove smo odlazili. Tkači su nas ubrzo
upoznali sa drugim zadrugama: zidara, tesara i sličnim, a u nekim
od njih Sergej, Dimitrij, Š-o i još neki naši drugovi imali su svoje
ljude; čitave noći provodili su pričajući o socijalizmu. U mnogim
delovima Peterburga, i u predgrađima, imali smo specijalne stanove
koje su unajmili naši drugovi. Tu je svako veče dolazilo po
desetak radnika da nauče da čitaju i pišu, a onda da porazgovaramo.
S vremena na vreme neko od nas uputio bi se na nedelju-dve
u sela iz kojih su poticali naši prijatelji i tamo smo gotovo potpuno
otvoreno vršili propagandu među seljacima.
Naravno, oni koji su vršili propagandu među seljacima preoblačili
su se u seljake. Jaz koji u Rusiji razdvaja »gospodu« od
mužika tako je dubok, oni tako retko dolaze u kontakt, da bi
pojava čoveka odevenog »po gospodski« u selu izazivala opštu
pažnju. Ali i u gradu policija bi začas postala sumnjičava ako bi
među radnicima primetila čoveka koji se razlikuje odećom i govorom.
»Šta on ima da se druži sa prostim svetom, osim ako nema
loše namere?« Veoma često bih, posle ručka u aristokratskoj kući
ili čak u Zimskom dvorcu gde sam svraćao da vidim nekog prijatelja,
uzimao fijaker i žurio u siromašan studentski stan u udaljenom
predgrađu, gde sam skidao otmenu odeću, oblačio cicanu
košulju, seljačke čizme i kratku bundu i odlazio kod svojih prijatelja
tkača, zbijajući uz put sa mužicima šale. Pričao sam svojim
slušaocima o radničkom pokretu u inostranstvu, o Internacionali,
o Komuni 1871. godine. Oni su veoma pažljivo slušali, trudeći se
da im ne promakne ni reč, a onda bi pitali: »Šta mi u Rusiji možemo
da učinimo?« Odgovarali smo: »Treba ubeđivati, izabirati
najbolje ljude i organizovati ih. Nema drugog načina.« Pričali smo
im o Francuskoj revoluciji, prema interpretaciji izvanredne »Istorije
seljaka« Erkmana Šatrijana. Sve je oduševljavao »g. Šovaljov«,
koji je obilazio sela i rasturao zabranjene knjige. Svi su goreli
od želje da slede njegov primer. »Razgovarajte sa drugima –
govorili smo – upoznajte ljude jedne sa drugima, a kada nas bude
više, videćemo šta možemo da učinimo.« Radnici su nas potpuno
razumeli i zato nam je ostajalo samo da stišavamo njihov žar.
Među njima sam proveo mnogo lepih časova. Naročito pamtim
prvi dan 1874. godine, poslednju Novu godinu koju sam proveo
u Rusiji na slobodi. Novu godinu sam dočekao u odabranom
društvu. Tamo je bilo izrečeno puno oštroumnih reči o dobru
naroda i tome slično. Ali kroz sve te osećajne govore provlačila
se jedna nit. Svaki od gostiju, izgledalo je, bio je naročito zaokupljen
mišlju kako da sačuva svoj lični imetak. Niko, ipak, nije
smeo otvoreno da prizna kako je spreman da uradi samo ono što
ne bi bilo opasno po njega samog. Sofizmi, beskonačni niz sofizma
o laganom toku evolucije, o učmalosti masa, o nekorisnom
žrtvovanju, izricani su samo da bi se sakrili istinski motivi –
između uveravanja o spremnosti na žrtve... Naglo me je obuzela
teskoba i ja sam napustio to društvo.
Ujutro sam pošao na sastanak tkača. Održavao se u mračnom
podrumu. Bio sam odeven kao seljak i utopio sam se u gomili
kratkih bundi. Drug koga su radnici poznavali predstavio me je
jednostavno: »Borodin, moj drug«, »Ispričaj nam Borodine –
nastavio je – šta si video u inostranstvu?« I ja počeh da pričam
o radničkom pokretu u Zapadnoj Evropi, o borbi proletarijata, o
teškoćama koje stoje pred njim, o njegovim nadanjima.
Na sastanku su uglavnom bili ljudi srednjih godina. Moja ih
je priča izuzetno zainteresovala i oni su me stalno nešto zapitkivali,
i to sasvim konkretno: o najsitnijim detaljima o radničkim
savezima, o ciljevima Internacionale i o njenim šansama za uspeh.
Onda su počela pitanja šta može da se uradi u Rusiji i kakve
mogu biti posledice naše propagande. Nikada nisam umanjivao
opasne strane naše agitacije i otvoreno sam rekao šta mislim:
»Nas će verovatno uskoro sve prognati u Sibir, a vas, to jest neke
od vas, držaće dugo u zatvoru zato što ste nas slušali.« Mračna
perspektiva nije ih ohladila ni uplašila. »Pa šta, ni u Sibiru ne
žive samo medvedi: ima i ljudi. Tamo gde žive ljudi nećemo ni
mi propasti.« »Nije đavo tako crn kao što izgleda.« »U strahu su
velike oči.« »Ne kuni prosjački štap i zatvor.«
A kada su kasnije neke od njih uhapsili, držali su se sjajno
i nikoga nisu izdali.
*** XVI
U te dve godine o kojima pričam, bilo je mnogo hapšenja,
kako u Peterburgu tako i u celoj Rusiji. Nije bilo meseca da nismo
videli kako nam nekoga nema, ili da nije uhapšen neki član
provincijskih grupa. Krajem 1873. godine hapšenja su učestala.
U novembru je policija banula u jedan od naših glavnih stanova,
preko Narvske Rampe. Izgubili smo Perovsku i još trojicu drugova.
Morali smo da prekinemo sve odnose sa radnicima u tom
delu Peterburga. Žandari postadoše veoma budni i odmah bi zapazili
ako se pojavi student u radničkom kvartu. Pronašli smo
novi smeštaj, još dalje van grada, ali i njega smo morali da napustimo.
Među radnicima šunjali su se špijuni i pažljivo nas tražili.
U kratkim bundama, sa našim seljačkim izgledom, Dimitrij, Sergej
i ja uspevali smo da se provučemo nezapaženi. Nastavili smo
da odlazimo u kvartove koji su vrveli od žandara i špijuna. Ali
Dimitrij i Sergej bili su u velikoj opasnosti. Policija ih je stalno
tražila pošto su njihova imena postala veoma poznata u radničkim
kvartovima. Da su K-a ili Kravčinskog slučajno zatekli u
stanu nekog poznanika, u kome je policija vršila pretres, brzo bi
ih pokupili. Bilo je trenutaka kada je Dimitrij svakodnevno morao
da traži stan u kome bi relativno mirno mogao da provede
noć.
— Mogu li da prenoćim kod vas? – pitao bi došavši kod nekog
druga oko deset sati uveče.
— Nipošto. Moj stan u poslednje vreme nadgledaju. Bolje
idite do N.
— Pa ja baš od njega dolazim. On kaže da je njegova kuća
okružena špijunima.
— Onda idite kod M. On mi je veliki drug i nije pod sumnjom,
ali daleko stanuje. Uzmite fijaker, evo para.
Ali Dimitrij iz principa nije uzimao novac i odvlačio se da
nađe prenoćište do suprotnog kraja grada, ili bi ostao kod druga
kod koga su svaki čas mogli da nagrnu na pretres.
U januaru 1874. godine policija je otkrila našu glavnu citadelu
u Viborgskoj ulici koja nam je služila za propagandu među
tkačima. Nekoliko naših najboljih propagatora iščezlo je iza misterioznih
vrata Trećeg odeljenja[38]. Naš se kružok proredio. Bilo
je sve teže okupiti se na opštem skupu. Napregli smo svu snagu
da formiramo nove kružoke među omladinom koja bi mogla da
nastavi posao kad nas pohapse. Čajkovski je tada bio na jugu. Mi
smo ubedili, ili jednostavno naterali Sergeja i Dimitrija da napuste
Peterburg. Naredili smo im da otputuju. U Peterburgu nas je
ostalo petoro-šestoro da nastavimo stvar našeg kružoka. Nameravao
sam da čim predam izveštaj Geografskom društvu krenem na
jug i da tamo formiram neku vrstu agrarne lige, nešto nalik na
onu organizaciju koja je u Irskoj krajem sedamdesetih godina
dostigla tako grandiozne razmere.
[38] Treće odeljenje – politička policija, stvorena 1826. godine po projektu grofa
Bekendorfa.
Dva meseca prošla su relativno mirno; ali odjednom, sredinom
marta saznadosmo da je ceo kružok zavodskih radnika
uhapšen, a zajedno s njima i bivši student Njizovkin, koji je, na
žalost, uživao njihovo poverenje. Bili smo ubeđeni da će Njizovkin,
spasavajući sebe, otkriti sve što je znao. Osim Dimitrija i
Sergeja, on je znao osnivača kružoka, Serdjukova i mene. Smatrali
smo da će on u istrazi svakako navesti naša prava imena. Posle
nekoliko dana uhapsiše dvojicu tkača, sasvim nepouzdane momke
koji su čak prisvojili novac svojih drugova. Oni su me znali pod
imenom Borodina. Sigurno će oni navesti policiju na trag Borodina,
koji se oblači kao seljak i govori na sastancima tkača. Jedne
nedelje uhapsili su sve članove našeg kružoka, osim Serdjukova i
mene.
Nije nam ništa drugo preostajalo nego da bežimo iz Peterburga,
ali baš to nismo hteli. U našim rukama bila je ogromna
organizacija, kako unutar Rusije tako i u inostranstvu, štampanje
naših publikacija i krijumčarenje u Rusiju. Kako ostaviti bez zamene
celu našu mrežu kružoka i kolonija u četrdesetak gubernija
koju smo sa toliko truda stvorili tih godina i u okviru koje smo
se redovno dopisivali? Kako, najzad, ostaviti naše radničke kružoke
u Peterburgu i naša četiri centra za propagandu među prestoničkim
radnicima? Kako sve to napustiti pre nego što nađemo
ljude koji će održati naše veze i prepisku? Serdjukov i ja odlučismo
da u kružok primimo dva nova člana i da im predamo sve poslove.
Svako veče nalazili smo se u različitim delovima grada i
marljivo radili. Imena i adrese nismo nikada zapisivali. Sklonjene
na sigurna mesta, imali smo samo šifrovane adrese za prenos
knjiga. Zato je bilo potrebno da novi članovi nauče stotine adresa
i desetine šifara. Ponavljali smo ih drugovima sve dok ih ovi ne
bi skroz nabubali. Svako veče smo na taj način davali očiglednu
lekciju o mapi evropske Rusije, zaustavljajući se posebno na zapadnoj
granici gde su živeli oni koji su primali prokrijumčarene
knjige i u privolškim gubernijama gde je bila većina naših staništa.
Onda smo, naravno preodeveni, vodili naše nove drugove da ih
upoznamo sa radnicima u raznim delovima grada.
U takvoj situaciji najbolje je bilo napustiti stan i pojaviti se
u novom mestu pod tuđim imenom i sa tuđim ispravama. Serdjukov
je napustio svoj stan, ali pošto nije imao isprave krio se kod
poznanika. Trebalo je da i ja uradim isto; ali čudne okolnosti su
me sprečile. Tek sam bio završio tekst o ledničkim nanosima u
Finskoj i Rusiji koji je trebalo da pročitam na skupštini Geografskog
društva. Pozivi su već bili razaslati, ali ispostavilo se da
istog dana treba da se održi zajednička skupština dva geološka
društva iz Peterburga. Zamolili su Geografsko društvo da moj
referat odloži za nedelju dana. Znalo se da ću izneti nekoliko ideja
o prostiranju ledenog pokrivača do srednje Rusije, a naši su geolozi,
izuzev mog prijatelja i učitelja Fridriha Šmita, tu pretpostavku
smatrali previše smelom i želeli su da je temeljno analiziraju.
Trebalo je, znači, da još nedelju dana ostanem gde sam.
U međuvremenu, nepoznate osobe motale su se oko moje kuće
i navraćale kod mene sa raznim čudnim predlozima. Jedan od
njih ponudio mi je da kupi šumu na mom tambovskom imanju
koje se nalazilo u goloj stepi. Zaprepašćen, ugledao sam u svojoj
ulici Maloj Morskoj jednog od pomenutih uhapšenih tkača. Tako
sam se mogao uveriti da moju kuću kontrolišu. A s druge strane
morao sam da se ponašam kao da se ništa čudno nije desilo jer
je sledećeg petka trebalo da čitam referat u Geografskom društvu.
Skupština je održana. Diskusija je bila veoma živa, i u svakom
slučaju bar jedna tačka je bila dokazana. Naši geolozi su priznali
da ni na čemu nisu zasnovane stare teorije o diluvijalnom
periodu u Rusiji, kada su ledene sante donele granitne gromade,
i da ceo problem treba ponovo izučiti. Imao sam zadovoljstvo da
čujem kako naš istaknuti geolog Barbot-de-Merni kaže: »Bio ledeni
pokrivač ili ne, mi moramo, gospodo, da budemo svesni da
sve što smo do sada govorili o delovanju ledenih santi u stvari nije
potvrđeno nikakvim istraživanjima.« Predložili su mi mesto predsednika
odeljenja za fizičku geografiju, dok sam se ja pitao neću
li već ovu noć provesti u Trećem odeljenju.
Nije trebalo da se vraćam u svoj stan, ali sam bio onemoćao
od umora i otišao sam tamo da prenoćim. Te noći žandari nisu
upali. Pregledao sam celu gomilu svojih papira, uništio sve što je
moglo bilo koga kompromitovati, spakovao sve stvari i pripremio
se za odlazak. Znao sam da nadziru moj stan, ali sam računao da
policija može doći u posetu samo kasno noću i da bih u sumrak
uspeo neopaženo da se iskradem. Smrkavalo se, i kada sam krenuo
da izađem jedna sobarica mi reče: »Bolje vam je da siđete
pomoćnim stepenicama.« Shvatio sam je, brzo sam strčao dole
i iskrao se iz kuće. Kraj kapije je bio samo jedan kočijaš. Uskočio
sam u fijaker i krenusmo u pravcu Nevskog Prospekta. U početku
me niko nije pratio i već sam pomislio da će sve srećno da se završi.
Ali odjednom, već na Nevskom, blizu Dume, primetih drugog
kočijaša kako juri za nama galopom. Ubrzo poče da nas sustiže.
Na svoje veliko iznenađenje ugledah u drugom fijakeru jednog
od dvojice uhapšenih tkača, a pored njega nekog nepoznatog
gospodina. Tkač mi je rukom dao znak kao da hoće nešto da mi
kaže. Rekoh kočijašu da zaustavi. »Možda su – pomislio sam –
upravo pustili i on ima važne poruke za mene.« Ali tek što
stadosmo, gospodin koji je sedeo pored tkača (to je bio špijun)
glasno povika: »G. Borodine, kneže Kropotkine, hapsim vas!« On
dade znak policajcima, kojih na Nevskom uvek ima gomila, uskoči
u moj fijaker i pokaza mi papir sa pečatom peterburške policije.
»Imam nalog da vas odmah odvedem general-gubernatoru radi objašnjenja« –
reče on. Suprotstavljanje ničemu ne bi služilo.
Dva policajca već su stajala pored nas. Rekoh svom kočijašu da
okrene natrag i krene prema general-gubernatoru. Tkač ostade u
svom fijakeru i krenu za nama.
Očigledno, policija se desetak dana dvoumila da li da me
uhapsi, pošto nije bila sigurna da smo Borodin i ja jedna ista
osoba. Moj odgovor na tkačev znak razrešio je sve dileme.
Desilo se nekako, baš kad sam izlazio iz kuće, da iz Moskve
stigne jedan mlađi čovek sa pismom za mene od moga druga P.
I. Vojnaraljskog, i za Poljakova od Dimitrija. Vojnaraljski me je
obaveštavao da je u Moskvi formirana tajna štamparija. Uopšte,
u njegovom pismu bilo je puno radosnih vesti o revolucionarnoj
aktivnosti u tom gradu. Pročitao sam pismo i uništio ga; a pošto
u drugom pismu nije bilo ničeg osim naivne prijateljske priče,
uzeo sam ga sa sobom. Sada kada su me uhapsili smatrao sam da
je bolje da i ovo pismo uništim. Zatražio sam od špijuna da mi
ponovo pokaže papir, i dok ga je on vadio iz džepa neprimetno
sam bacio pismo na kaldrmu. Ali, kada smo stigli do kuće general-gubernatora
onaj tkač predade zlosrećni papirić policijskom
agentu, dodajući: »Video sam kako su bacili pismo na kaldrmu
i podigao sam ga.«
Nastadoše mučni trenuci čekanja na tužioca. Predstavnik
sudske vlasti, kao što je poznato, igra ulogu marionete u rukama
žandara. Oni ga isturaju da bi pretresima i ispitivanjima dali tračak
zakonitosti. Prošlo je dosta vremena dok su pronašli tužioca
i doveli ga da figurira kao predstavnik zakona. Ponovo su me
odvezli do mog stana, gde su izvršili detaljni pretres koji se otegao
do tri sata ujutro. Međutim, žandari ne pronađoše ni papirić
koji bi mogao da posluži kao dokaz protiv mene ili bilo koga drugog.
Posle pretresa predali su me u Treće odeljenje, koje je pod
raznim imenima upravljalo i upravlja Rusijom od vremena Nikolaja
I pa sve do danas, i predstavlja pravu državu u državi. Njegova
preteča bila je za vlade Petra I Preobraženska uprava, koja je
protivnike osnivača ruske vojničke imperije podvrgavala surovim
mučenjima i maltretirala ih do smrti. Za vreme carica, Uprava se
pretvorila u Tajnu kancelariju. U vreme Ane Joanovne mučilište
okrutnog Birona izazivalo je stravu u celoj Rusiji. Gvozdeni despot
Nikolaj I pretvorio je Kancelariju u Treće odeljenje i pridodao
mu korpus žandara, a šef žandara postade strašnija osoba u
Rusiji nego sam imperator.
Ubrzo pošto je bio ubijen Mezencev, za vreme Lorisa-Melikova
Treće odeljenje bilo je formalno ukinuto, ali se kao feniks ponovo
rodilo i rascvetalo više od prethodnog, pod novim firmama.
U svakoj guberniji, svakom gradu, čak i na svakoj železničkoj
stanici nalaze se žandari koji izveštavaju neposredno svoje pukovnike
ili generale, koji su, opet, u vezi sa šefom žandarmerije. Ovaj
se pak svaki dan sastaje sa carem i referiše mu ono što smatra
da treba da izvesti. Svi činovnici u imperiji su pod kontrolom
žandara. Generali i pukovnici ovog korpusa nadziru, po dužnosti,
čitav društveni i lični život carevih podanika, među njima i gubernatore,
ministre, pa čak i velike knezove. Sam car je pod njihovim
budnim nadzorom. I pošto su oni odlično upućeni u tajne
poslove dvora i znaju svaki imperatorov korak, ispostavlja se da
je šef žandara, takoreći, intimus vladalaca Rusije u njihovim najličnijim
stvarima.
U periodu carevanja Aleksandra II o kome pričam,
Treće odeljenje bilo je svemoćno. Žandarmerijski pukovnici
vršili su na hiljade pretresa, ni malo se ne baveći time postoje
li u Rusiji sudovi i zakoni ili ne. Hapsili su koga su hteli, držali u
tamnici koliko im se prohtelo, a stotine ljudi terano je u progonstvo
u severnu Rusiju ili Sibir, prema nahođenju nekog pukovnika
ili generala. Potpis ministra unutrašnjih dela bio je samo puka
formalnost, jer on nije imao kontrolu nad žandarima, pa čak nije
ni znao šta oni rade.
Bilo je već četiri sata ujutro kad započe ispitivanje.
— Optuženi ste – izjaviše mi zvanično – za pripadnost tajnom
društvu čiji je cilj svrgavanje postojećeg sistema vladavine
i za zaveru protiv svete ličnosti njegovog carskog veličanstva. Priznajete
li da ste krivi za ove prestupe?
— Sve dok ne budem pred javnim sudom nećete dobiti nikakav
odgovor – rekoh ja.
— Zapišite – naredi tužilac svom sekretaru – ne priznaje
da je kriv. Moram da vam postavim još neka pitanja – reče posle
kratke pauze. Poznajete li vi nekog Nikolaja Čajkovskog?
— Ako vi ipak nameravate da postavljate pitanja, u vašoj
istrazi, onda pišite »ne« za svako.
— A šta ako pitamo poznajete li, na primer, Poljakova o kome
ste govorili tužiocu pre nekoliko minuta.
— Ako mi postavite takvo pitanje, opet pišite »ne«. I ako me
pitate da li poznajem svoju sestru, brata ili maćehu – takođe pišite
»ne«. Nikakav drugi odgovor od mene nećete dobiti. Znam,
ako odgovorim »da« u vezi sa bilo kojom osobom, vi ćete odmah
prirediti veliku neprijatnost, izvršićete kod nje pretres ili ćete
uraditi nešto još gore. A onda ćete joj reći kako sam je ja izdao.
Onda su mi postavili gomilu pitanja i svaki put sam mirno
odgovarao: »Upišite – *ne*«. Tako je to potrajalo oko jedan sat.
Iz ispitivanja sam mogao da zaključim da su se svi uhapšeni,
osim dvojice tkača, dobro držali. A tkači su znali samo to da sam
se jedno dvaput sretao sa desetak radnika. Žandari, očigledno, nisu
ništa znali o našem kružoku...
— Šta to radite, kneže? – reče mi žandarmerijski oficir koji
me je, oko pet sati ujutro, odvodio u moju ćeliju. Vaše odbijanje
da odgovarate na pitanja iskoristiće kao moćno oružje protiv
vas.
— Zar to nije moje pravo?
— Da, ali... znate... Nadam se da će vam ćelija biti udobna.
U njoj se loži od trenutka kada ste uhapšeni.
Ćelija mi je bila veoma udobna, i ja sam brzo i čvrsto zaspao.
Probudio me je posle nekoliko sati žandar koji mi je doneo čaj.
Ubrzo posle njega pojavilo se drugo lice koje mi je sasvim neočekivano
šapnulo: »Evo vam papir i olovka, napišite poruku«. To
je bio jedan simpatizer, koga sam znao i po imenu. Preko njega
smo se dopisivali sa zatvorenicima u Trećem odeljenju.
Sa svih strana do mene je dopiralo tiho kuckanje o zidove.
To su zatvorenici razgovarali na dogovoreni način. Ali pošto sam
bio nov nisam mogao da se snađem u tom kucanju, koje je zvučalo
kao da dopire iz zidova sa svih strana.
Jedna stvar me je zbunjivala. Dok su kod mene vršili pretres,
čuo sam kako je tužilac šapnuo žandarmerijskom oficiru da će
izvršiti pretres i kod Poljakova, kome je bilo upućeno Dimitrijevo
pismo. Poljakov je bio mlad student, veoma talentovan zoolog
i botaničar, sa kojim sam bio u vitimskoj ekspediciji. Rodio se
u siromašnoj kozačkoj porodici na granici sa Mongolijom. Savladavši
razne teškoće, Poljakov se obreo u Peterburgu i upisao se
na univerzitet, gde je postao poznat kao zoolog koji mnogo obećava.
U to vreme polagao je bakalaureatski ispit. Od vremena našeg dugog
putovanja bili smo veliki prijatelji, a neko vreme smo čak i
živeli zajedno u Peterburgu. Ali, Poljakova nije zanimala moja
politička aktivnost.
Razgovarao sam o njemu sa tužiocem. »Dajem vam časnu
reč – rekao sam – da Poljakov nikada nije učestvovao ni u kakvim
političkim stvarima. Sutra on polaže poslednji ispit. Uništićete
zauvek naučnički rad jednog mladog čoveka, koji se dugo borio
savlađujući velike teškoće da bi do toga došao. Znam da se vas
sve to ne tiče, ali univerzitet u Poljakovu vidi buduću slavu ruske
nauke.«
Pretres kod Poljakova su ipak izvršili, ali ga nisu uhapsili i
dali su mu tri dana odgode zbog polaganja ispita. Nekoliko dana
kasnije pozvao me je tužilac i pokazao mi koverat ispisan mojom
rukom i u njemu ceduljicu na kojoj je, takođe mojom rukom pisalo:
»Predajte, molim vas, ovaj paket V.E. i zamolite da ga čuva
dok ga ne zatraže na uobičajeni način.« Osoba kojoj je beleška bila
upućena nije se pominjala.
— Ovo pismo pronađeno je kod g-na Poljakova – reče tužilac.
I sada je, kneže, njegova sudbina u vašim rukama. Ako mi
kažete ko je to »V.E.«, Poljakova ćemo odmah osloboditi, u protivnom,
držaćemo ga sve dok nam on ne otkrije dotično lice.
Bacivši pogled na koverat ispisan mastiljavom i cedulju napisanu
običnom olovkom, odmah sam se setio svega u vezi sa pismom
i kovertom.
— Kategorički tvrdim – rekoh – da koverat i beleška nisu
pronađeni zajedno. Pismo ste u koverat stavili *vi*.
Tužilac pocrvene. »Nećete valjda da me ubedite – nastavih –
da vi, tako iskusan čovek, niste primetili da su beleška i koverat
napisani različitim olovkama? I sada želite da me ubedite da
je sve to jedna celina. Ne, milostivi gospodine, izjavljujem da ovo
pismo nije bilo adresovano na Poljakova.«
Tužilac je nekoliko sekundi bio zbunjen, a zatim se povratio
i sa ranijom samouverenošću reče: »Poljakov je, međutim, rekao
da je vaša beleška bila njemu upućena.«
Sada sam znao da tužilac laže. Poljakov bi još i mogao da prizna
sve što se tiče njega samog, ali pre bi otišao u Sibir nego što
bi cinkario nekog drugog. Zagledao sam se intenzivno tužiocu u
oči i odgovorio: »Ne, milostivi gospodine, Poljakov vam *nikada*
ništa slično nije rekao. Vi najbolje znate da ne govorite istinu.
Tužilac se razbesne, ili se samo tako pretvarao. »Dobro – odseče –
ako sačekate ovde nekoliko minuta doneću vam pismenu
izjavu g-na Poljakova. On je u susednoj sobi.«
— Čekaću sa zadovoljstvom koliko god želite.
Zavalih se na divan i počeh da pušim nebrojeno mnogo cigareta.
Izjave, međutim, nije bilo ni toga dana ni kasnije. A prilikom
svakog susreta sa tužiocem izazivao sam ga pitanjem: »Pa,
gde je ta izjava Poljakova?«
Jasno, takve izjave nikada nije bilo. Sreo sam Poljakova u
Ženevi 1878. godine, odakle smo krenuli na izuzetno prijatan izlet
do Alečkog glečera. Ne treba napominjati da mi je Poljakov
odgovorio baš kao što sam očekivao. Rekao mi je da bukvalno ništa
ne zna ni o pismu ni o osobi sa inicijalima V.E. Nas dvojica
smo razmenjivali na desetine knjiga i belešku su pronašli u jednoj
od njih. Što se tiče koverte, izvukli su je iz džepa starog kaputa.
Poljakova su zadržali u zatvoru nekoliko nedelja a onda ga pustili
zahvaljujući intervencijama njegovih prijatelja naučnika. Policija
tako nije saznala ko je bila osoba »V.E.« Ona je na vreme
predala sve moje papire kome je trebalo.
Nisu me vratili nazad u sobu, a posle nekog vremena došao
je tužilac u pratnji žandarmerijskog oficira.
— Ispitivanje je sada završeno – reče mi – Prebaciće vas
na drugo mesto.
Pored kapije je stajala kočija. Pozvali su me da se popnem u
nju, a pored mene je «seo krupan žandarmerijski oficir, rodom
Kavkazac. Počeh razgovor, ali on je samo huktao. Kočija je prošla
Cepnoj Most, Marsovo Polje i onda se otklackala duž kanala
kao da izbegava najprometnije ulice.
— Idemo li u Litovski zamak? – upitah oficira, znajući da
su mnogi moji drugovi već tamo zatočeni. Oficir mi nije odgovorio.
Od trenutka kada sam seo u te kočije, počeo je sistem ćutanja
prema meni, koji su posle primenjivali cele dve godine. Ali, kad
se kočija zaklackala preko Dvorskog mosta, shvatio sam da me
voze u Petropavlovsku tvrđavu.
Uživao sam gledajući reku – lepoticu, znajući da je neću
uskoro ponovo videti. Bližio se zalazak sunca. Teški sivi oblaci
nadneli su se na zapadu nad Finski zaliv, iznad moje glave plovili
su beli oblaci, razdvajajući se povremeno i otkrivajući krajičak
plavog neba. Kočija zaokrete ulevo. Ušli smo pod mračni svod, u
kapiju tvrđave.
— Znači, sada će me ovde ostaviti godinicu-dve – rekoh oficiru.
— Ma ne, zašto tako dugo – odgovori Kavkazac, kome se
odjednom, kako smo stigli do tvrđave, povratila moć govora –
Vaš slučaj je skoro završen i za nedelju-dve izaći ćete pred sud.
— Moj slučaj je veoma jednostavan – rekao sam – ali pre
nego što me izvedete na sud vi ćete želeti da uhapsite sve socijaliste
u Rusiji, njih je mnogo, suviše mnogo da bi ih za dve godine
pohvatali
Tada nisam bio svestan koliko je proročanskog bilo u toj mojoj
rečenici.
Kočija se zaustavila uz ulaz komandantovog stana. Ušli smo
u prijemnu sobu. Došao je general Korsakov, visoki starac sa
mrzovoljnim izrazom lica. Žandarmerijski oficir mu šapnu nešto
na uvo i on odgovori: »Dobro«, okrznuvši ga gotovo prezrivim pogledom,
a onda se okrenuo prema meni. Videlo se da komandant
nije nimalo bio zadovoljan što je dobio novog stanara i nekako se
stideo svoje obaveze, a izraz njegovog lica kao da je govorio: »Ja
sam vojnik i samo vršim svoju dužnost«. Ponovo smo seli u kočiju,
ali smo se ubrzo zaustavili ispred druge kapije i tu smo čekali
neko vreme dok je vojnici nisu otvorili iznutra. Raznim dugačkim
uskim prolazima došli smo najzad do trećih gvozdenih vrata. Vodila
su ispod mračnog svoda, kroz koji smo došli do male sobe,
gde sam odmah upao u mrak i vlagu.
Nekoliko podoficira straže u tvrđavi dotrčalo je nečujno u
svojim filcanim cipelama, ne govoreći ni reči, dok je nadzornik
upisivao u knjigu onog Kavkasca da je primio zatvorenika. Narediše
mi da se potpuno svučem i da navučem zatvoreničku odeću:
zeleni flanelski ogrtač, beskrajno duge vunene čarape, neverovatno
tvrde žute patike, tako velike da su mi jedva ostajale na nogama
kada sam pokušao da zakoračim. Oduvek sam mrzeo ogrtače
i patike. Debele čarape su me nervirale. Naterali su me da skinem
čak i svilenu vatiranu potkošulju koja bi mi naročito dobrodošla
u vlažnoj tvrđavi. Naravno, glasno sam se zbog toga pobunio i
posle jednog sata dobio sam je natrag, po nalogu generala Korsakova.
Onda me povedoše mračnim hodnikom, kojim su koračali
stražari, i uvedoše me u tamnicu. Zatvoriše se teška hrastova vrata,
škljocnu ključ u bravi i ja ostadoh sam u polumračnoj sobi.
** Tvrđava – Bekstvo
*** I
I tako, nađoh se u Petropavlovskoj tvrđavi, u kojoj su u poslednja
dva veka stradale najbolje snage Rusije. Samo njeno ime
izgovara se u Peterburgu poluglasno.
Tu je Petar I mučio svoga sina Alekseja. Tu je, u kazamatu
u koji je za vreme poplave prodrla voda, bila zatvorena kneginja
Tarakanova. Za njenu su se haljinu hvatali štakori bežeći od potopa.
Tu je jezivi Minih maltretirao svoje političke protivnike, a
Katarina II žive sahranila one koji su se pobunili protiv ubistva
njenog muža. I od vremena Petra I, tokom sto sedamdeset godina,
anali ovog kamenog kolosa koji izranja iz Neve preko puta Zimskog
dvorca – govore samo o ubistvima, torturama, o živo sahranjenim
osuđenim na polako umiranje ili o dovedenima do ludila
u mračnim, vlažnim samicama.
Tu su prve faze svog mučeništva iskusili dekabristi, koji su
prvi kod nas istakli zastavu republike i uništenja kmetstva. Njihovi
se tragovi još uvek mogu naći u ruskoj Bastilji. Tu su tamnovali
Riljejev, Ševčenko, Dostojevski, Bakunjin, Černiševski, Pisarjev
i mnogi drugi naši najbolji pisci. Tu su mučili i obesili Karakozova.
Tu je, negde u Aleksejevom revelinu,[39] čamio još i Nječajev,
koga je Švajcarska izručila kao kriminalca, ali prema kome su se
ponašali kao prema opasnom političkom zločincu. Njemu nije bilo
suđeno da ponovo vidi slobodu. U istom tom revelinu, pričalo se,
ležalo je nekoliko ljudi doživotno zatvorenih po naredbi Aleksandra
II zato što su bili upućeni u dvorske tajne koje drugi nisu
smeli znati. Jednoga od njih, starčića duge brade, video je u tajnovitoj
tvrđavi neki moj poznanik.
[39] Jedna od najmračnijih ćelija Petropavlovske tvrđave u kojoj su držali
najopasnije neprijatelje samodržavlja.
Sve su se te senke javljale u mojoj mašti, ali moje su misli
naročito zastajale na Bakunjinu, koji je, iako je u austrijskoj
tvrđavi, posle 1848. godine, proveo dve godine u lancima prikovan
za zid a posle izručenja ruskim vlastima još šest godina
u Aleksejevom revelinu, ipak izašao iz tamnice, posle smrti čeličnog
despota, energičniji nego mnogi njegovi drugovi koji su
čitavo to vreme bili na slobodi. »On je sve to preživeo – govorio
sam sebi – ni ja neću popustiti pred tamnicom.«
Prvo što sam uradio bilo je da priđem prozoru. Prozor je
bio usečen u obliku širokog a niskog otvora u dva aršina debelom
zidu, tako visoko da sam ga jedva mogao rukom dosegnuti.
Bio je zagrađen sa dva gvozdena zastakljena okvira, a sem
toga i rešetkom. Kroz prozor, pet hvata ispred sebe video sam
spoljnu zidinu tvrđave neverovatne debljine; na njoj je bila turobna
stražarnica. Jedino gledajući uvis mogao sam da razaznam
pramičak neba.
Pažljivo sam razgledao ćeliju u kojoj ću, mozda, provesti
nekoliko godina. Po položaju dimnjaka kovnice novca pogodio
sam da se moja ćelija nalazi u jugozapadnom uglu tvrđave, u
bastionu koji je izlazio na Nevu. Ali, građevina u kojoj sam čamio
ipak nije bila bastion već ono što se u fortifikaciji naziva
*reduta*, to jest, unutrašnja petougaona kamena građevina koja
se nešto izdiže iznad zidova grudobrana i ima dva sprata topova.
Moja je soba bila bunker predviđen za veliki top, a prozor
je bio njegova ambrazura. Sunčevi zraci tu nikada nisu dopirali.
Čak su se i leti gubili u debljini zidina. Nameštaj: gvozdeni
krevet, hrastov stočić i hoklica. Pod je bio pokriven debelo
prefarbanim filcem, a zidovi oblepljeni žutim tapetama. Ali,
da bi se prigušili zvuci, tapete nisu bile nalepljene direktno na
zid, već na platno, ispod koga sam pronašao žičanu mrežu a
ispod nje sloj filca. Tek sam ispod njega uspeo da napipam kamen.
Pokraj unutrašnjeg zida stajao je umivaonik. Na debelim
hrastovim vratima bio je prosečen kvadratni otvor sa kapkom
kroz koji su davali hranu, a bilo je i duguljasto zastakljeno okce
koje se sa spoljašnje strane zatvaralo zaklopčićem. Kroz to je
okce stražar, koji je stajao u hodniku, mogao u svako doba da
vidi šta radi zatvorenik. Stražar je zaista često podizao zaklopčić
na okcetu, a čizme su mu jako škripale svaki put kada se
trapavo kao medved prikradao mojim vratima. Pokušavao sam
da s njim progovorim ali tada bi oko koje sam video kroz
stakalce postajalo užasnuto a zaklopčić bi se brzo spuštao. Kroz
minut-dva ponovo bih čuo škripu, ali nikada nisam mogao da
izvučem ni reč od stražara. Okolo je vladala duboka tišina.
Približio sam klupicu prozoru i počeo da gledam u tračak neba.
Usrdno sam se trudio da ulovim makar kakav zvuk sa Neve ili
iz grada na suprotnoj obali. Mrtva tišina počinjala je da me
guši. Pokušao sam da pevam, prvo tiho a onda sve jače i jače.
»Zar u cvetu mladosti zbogom zauvek ljubavi moram reći« –
pevao sam iz »Ruslana i Ljudmile«.
— Gospodine, nema pevanja! – razlegao se pun bas iza vrata.
— Peva mi se i pevaću.
— Pevanje nije dozvoljeno – brundao je vojnik.
— A ja ću baš da pevam.
Tada se pojavio nadzornik i počeo da me ubeđuje kako ne
smem da pevam, kako će on biti prinuđen da to prijavi komandantu
tvrđave i tako dalje.
— Ali zapušiće mi se grlo, a pluća će se odviknuti od rada
ako ne budem ni govorio ni pevao – pokušao sam i ja da ubeđujem.
— Onda pevajte u pola glasa, za sebe – molio je stari nadzornik.
Ali molbe su bile nepotrebne. Posle nekoliko dana prošla me
volja za pevanjem. Pokušao sam da nastavim sa pevanjem, iz
principa, ali od toga ništa nije ispalo.
— Najvažnije je – mislio sam – sačuvati fizičku snagu. Neću
da se razbolim. Trebalo je zamišljati da mi predstoji nekoliko
godina na severu u polarnoj ekspediciji. Kretaću se mnogo,
radiću gimnastiku – ne treba se prepuštati situaciji. Deset koraka
iz ćoška u ćošak, to već nije loše. Ako pređem petsto puta,
eto i cele vrste. Odlučio sam se za sedam vrsta dnevno: dve
vrste ujutru, dve pre ručka, dve posle ručka i jedna pre nego
što zaspim. »Ako stavim na sto deset cigareta i premestim jednu
prolazeći pored – mislio sam – lako ću prebrojati onih trista
puta koliko treba da prođem napred i nazad. Hodati treba brzo,
ali se u uglu treba okretati lagano, da se ne zavrti, u glavi, i okretati
se svaki put na drugu stranu. Zatim, dvaput dnevno radiću
gimnastiku s mojom teškom hoklicom«. Podizao sam je za nogu
i držao u ispruženoj ruci a zatim je vrteo u krug i brzo sam
naučio da je prebacujem iz ruke u ruku preko glave, iza leđa
i kroz noge.
Nekoliko sati pošto su me dovezli pojavio se nadzornik i ponudio
mi nekakve knjige. Među njima bilo je starih poznanika,
kao što je Luisova »Fiziologija svakidašnjeg života«; ali se drugi
tom, koji sam naročito želeo ponovo da pročitam, negde izgubio.
Naravno, zatražio sam pribor za pisanje ali su me glatko odbili.
Pero i mastilo u tvrđavi ne daju nikako, sem sa specijalnom
dozvolom samog cara. Patio sam veoma zbog tog prinudnog nerada
i počeo sam u mislima da sastavljam priče za narodne škole
sa temama uzetim iz ruske istorije – nešto slično »Mystères
du Peuple« Evgenija Sjua. Pravu ideju dali su mi »Odlomci iz
istorije robovanja« koje sam pročitao u jednoj staroj svesci časopisa
„Дело“.[40] Smišljao sam fabulu, opise, dijaloge i pokušavao
da zapamtim sve od početka do kraja. Može se zamisliti kako bi
takav rad izmučio mozak ako bi trajao duže od dva ili tri meseca.
[40] »Delo«.
Moj brat Aleksandar je, međutim, izdejstvovao dozvolu da
dobijem pribor za pisanje. Jednom su me ponovo pozvali da
sednem u kočiju pored starog znanca, nemog žandara Kavkasca,
i povezli u Treće odeljenje. Tamo su mi omogućili susret sa bratom,
uz prisustvo dva žandarmerijska oficira.
Kada su me uhapsili, Aleksandar je bio u Cirihu. Od rane
mladosti žudeo je za inostranstvom, gde ljudi mogu da misle kako
žele, da čitaju šta žele i da otvoreno iskazuju svoje misli. On
je ruski život mrzeo. Glavna crta njegovog karaktera bila je duboka
iskrenost i čestitost. On nije podnosio obmanu ni u kojoj
formi. Odsustvo slobode govora u Rusiji, ruska spremnost na
potčinjavanje despotizmu, »ezopovski jezik« kome pribegavaju
ruski pisci – sve je to bilo potpuno suprotno njegovoj otvorenoj
prirodi. Ubrzo posle mog povratka iz inostranstva, Aleksandar
je otputovao u Švajcarsku i nameravao je da se tamo nastani.
Posle gubitka jednog deteta koje je kolera odnela za nekoliko
sati i drugog koje je skončalo od jektike, Peterburg mu je
postao dvostruko mrskiji.
Moj brat uopšte nije učestvovao u našem agitacionom radu.
On nije verovao u mogućnost narodnog ustanka, a revoluciju je
shvatao samo kao delatnost narodnih izabranika, kao na primer
Nacionalne skupštine 1789. godine. Što se tiče socijalističke agitacije,
nju je prihvatao samo kada se vodila na javnim mitinzima,
sa javnim programima, ali tajnu, pipavu, ličnu propagandu
kakvom smo se mi bavili – ne. U Engleskoj bi Aleksandar bio
pristalica Džona Brajta ili čartista. Da je živeo u Parizu u vreme
junskog ustanka 1848. godine, on bi se svakako borio sa poslednjom
šačicom radnika na poslednjoj barikadi. Ali u pripremnom
periodu sledio bi Luja Blana i Ledri Rolena.
U Švajcarskoj se moj brat nastanio u Cirihu. Njegove su
simpatije bile na strani umerenog krila Internacionale. Prema
principima bio je socijalista, i u skladu s tim živeo je neobično
skromno i neobično radno. Radio je na velikom naučnom radu,
koji je predstavljao glavni cilj njegovog života i trebalo je da
bude dopuna slavnom Holbahovom »Systême de la Nature«.
Aleksandar se brzo sprijateljio sa P. L. Lavrovom, sa kojim je
imao mnogo zajedničkog u naklonosti prema Kantovoj filozofiji.
Pošto je doznao da sam uhapšen, Aleksandar je sve brzo
ostavio – posao života, slobodu koja mu je bila neophodna kao
ptici vazduh, i vratio se u mrski mu Peterburg da bi mi pomogao
u mome tamnovanju.
Susret je obojicu veoma uzbudilo. Brat je bio izuzetno uzbuđen.
Sama pojava svetloplavih mundira – tih krvnika svake
slobodne ideje u Rusiji – bila mu je odvratna, i on je svoja
osećanja izražavao otvoreno u njihovom prisustvu. U mene je
Aleksandrov boravak u Peterburgu unosio najmračnije slutnje.
Bio sam srećan što mogu ponovo da vidim njegovo čestito lice,
njegove oči pune ljubavi; beskrajno me je obradovalo kada sam
čuo da ćemo se viđati svakog meseca. Ali ipak, želeo sam da je
on na hiljade vrsta daleko od ove žandarske jazbine u koju je
danas došao svojevoljno ali gde će ga jednom, noću, neminovno
dovesti pod stražom.
— Zašto si ovde? Odlazi, brzo! – vikalo mu je moje unutrašnje
ja. A istovremeno sam shvatao da moj brat neće otići sve
dok mene budu držali u tamnici.
On je bolje nego bilo ko drugi shvatao da će me neaktivnost
ubiti i zato je već počeo da radi na dozvoli da nastavim
rad. Geografsko društvo je htelo da završim svoju knjigu o ledenom
dobu. Moj je brat prodrmao ceo Peterburg da bi dobio
pomoć. Akademija nauka je bila zainteresovana za taj moj rad.
I najzad, dva tri meseca pošto sam bio uhapšen, u moju ćeliju
došao je nadzornik i saopštio mi da je car dozvolio da završim
referat za Geografske društvo i zato će mi izdavati pribor za
pisanje; »ali samo do zalaska sunca«, dodao je. Sunce u Peterburgu
zimi zalazi oko tri sata. Ali, šta da se radi. »Do zalaska« –
tako se, dajući dozvolu, izrazio Aleksandar II.
*** II
Dakle, ponovo sam mogao da radim.
Teško bi se moglo izraziti kakvo sam olakšanje osetio kada
sam ponovo počeo da pišem. Pristao bih da živim na hlebu i
vodi, u najsumornijem podrumu, samo da mi dozvole da radim.
Bio sam, međutim, jedini zatvorenik u tvrđavi kome su davali
pribor za pisanje. Neki moji drugovi koji su u zatvoru proveli
tri godine ili čak i više, do poznatog procesa »sto devedeset
trojici« – imali su samo tablice od škriljaca. Naravno, u jezivoj
osami u tvrđavi draga im je bila i takva tablica i ispisivali su je
rečima stranog jezika koji su učili ili matematičkim formulama.
Ali, kako pisati znajući da će za nekoliko sati sve biti izbrisano.
Moj zatvorenički život postao je sređeniji. Postojalo je nešto
što ga je neposredno ispunjavalo. Do deset sati ujutro već sam
završavao svoje prve dve vrste i čekao kad će mi doneti olovke
i pera. Rad koji sam pripremao za Geografsko društvo sadržao
je pored izveštaja o mojim istraživanjima u Finskoj još i razmatranje
osnova hipoteze o lednicima. Znajući da imam puno vremena
pred sobom, odlučio sam da taj odeljak ponovo napišem i
proširim. Akademija nauka mi je stavila na raspolaganje svoju
sjajnu biblioteku. Uskoro je čitav ugao moje ćelije bio pun knjiga
i karata, uključujući i celokupno izdanje švedskih geoloških
premeravanja, gotovo celu kolekciju izveštaja sa svih polarnih
putovanja i celokupno izdanje »Quaterly Journal« Londonskog
geološkog društva. Moja je knjiga u tvrđavi narasla u dva velika
toma. Prvi su štampali moj brat i moj prijatelj Poljakov (u »Izveštajima
Geološkog društva«), drugi pak, koji nije bio potpuno završen,
ostao je u Trećem odeljenju posle mog bekstva. Rukopis je
pronađen tek 1895. godine i predat Ruskom geografskom društvu,
koje mi ga je i poslalo u London. U pet sati uveče, a zimi
u tri, kada su donosili majušnu lampu, oduzimali su mi pera i
olovke i ja sam morao da prekidam rad. Tada sam se laćao čitanja,
prvenstveno knjiga iz istorije. Niz generacija političkih
zatvorenika ostavilo je za sobom u Petropavlovskoj tvrđavi čitavu
biblioteku, a meni je bilo dozvoljeno da joj dodam nekoliko
kapitalnih dela iz ruske istorije. Osim toga, rođaci su mi poslali
dosta knjiga. Tako sam mogao da se upoznam sa gotovo svim
knjigama i zbirkama dokumenata koji su se odnosili na moskovski
period ruske istorije. Sa uživanjem sam čitao ne samo letopise,
na primer, izvrsni Drugi pskovski letopis, bogat slikovitim
detaljima o društvenom životu ruske demokratske srednjevekovne
republike (to je najverovatnije najbolja hronika u Evropi za
izučavanje srednjevekovnih gradova), već sam pročitao i puno
najsuvoparnijih dokumenata, pa čak i »Žitija svetaca«, u kojima
su slučajno bile utkane neke pojedinosti o životu masa kakve se
u drugim izvorima ne mogu naći. Pročitao sam takođe puno romana,
i čak sam sebi priredio neku vrstu praznika na Badnje
veče. Moji su mi tada poslali Dikensove božićne priče. I, ceo
praznik čas sam se smejao a čas plakao nad tim divnim delom
velikog romansijera.
*** III
Najgore od svega bila je grobna tišina koja me je okruživala.
Uzalud sam kucao u zidove, dobovao nogom o pod i osluškivao
ima li odgovora, makar slabašnog zvuka; ali ništa se nije
čulo. Prošao je mesec, pa dva, tri, onda godina – odgovora na
moje kucanje nije bilo: u trideset šest kazamata bilo nas je samo
šestorica i zvuci nisu stizali od jednog drugome. Ostali, drugovi
čamili su u Litovskom zamku. Kada sam podnarednika, koji
je dolazio da me odvede na šetanje pitao: »Kakvo je vreme, kiše
nema?« – on bi me iskosa okrznuo pogledom i zaklanjao se vratima
gde je stražario njegov potčinjeni. Jedino živo, biće od koga
bih povremeno mogao da čujem neku reč bio je nadzornik, koji
je svako jutro ulazio u moju. sobu da me pita treba li kupiti
duvan ili papir. Ja sam pokušavao da sa njim zapodenem razgovor,
ali i nadzornik je plašljivo zagledao podoficira koji je stajao
u poluotvorenim vratima. Njegovo lice kao da je govorilo:
»Vidite i mene nadziru«. Jedino me se golubovi nisu plašili. Svako
jutro ni posle ručka sletali su na moj prozor da dobiju mrvice
koje sam im bacao kroz rešetku.
Nikakvi zvuci nisu dopirali do mene osim škripe stražarevih
koraka, jedva čujnog šuma zaklopčića na špijunki i zvonjave sata
na zvoniku tvrđavske crkve. Svakih četvrt sata on svira »Gospodi,
pomiluj« – jednom, dva, tri, četiri puta. Onda veliko zvono
odbija, razvučeno, sa velikim intervalom između svakog udara –
sate. Zatim počinje žalostiva zvonjava sata, koji se prilikom
svake nagle promene vremena poremeti, i od himne »Ako
si slavan« nastaje strašna kakofonija koja je ličila na pogrebnu
zvonjavu. U gluvu ponoć, posle »Ako si slavan«, sat svira još i
»Bože, čuvaj cara«. Zvonjava tada traje gotovo čitavih četvrt sata.
I tek što se prekine, a novo »Gospodi, pomiluj« objavljuje
zatvoreniku koji ne mogaše da zaspi da je prošlo još četvrt sata
njegovog uzaludnog života i da će mnogo takvih četvrtina, polusati,
i dana i meseci vegetiranja proći dok ga ne oslobode tamničari
ili pak smrt.
Svako jutro izvodili su me u šetnju, na pola sata, u zatvorsko
dvorište – omanji petougaoni prostor sa uzanim pločnikom
uza zid i samom u sredini, ali ja sam tu šetnju voleo. Potreba
za novim utiscima u zatvoru je tako velika da tokom šetnje nisam
skidao pogled sa zlatnog vrha tvrđavske crkve. Od svega
što me je okruživalo samo se taj špic menjao i ja sam voleo
da posmatram te promene. On bi čas sijao kao čisto zlato ako
je dan vedar, čas bi na plavom nebu dobijao čaroban izgled kada
je vazdušasta plava koprena magle visila iznad grada, ili bi
u tmuran dan izgledao kao izliven od sivog čelika.
U vreme tih šetnji ponekad bih video kćer nadzornika, devojku
od osamnaest-devetnaest godina. Kada je izlazila iz očevog
stana morala je da pređe nekoliko koraka po zatvorskom
dvorištu da bi se dokopala kapije, koja je bila jedini izlaz. Ona
je uvek žurila oborenih očiju, kao da se stidela što je tamničareva
kći. Nasuprot tome, njen me je mladi brat, kadet, koga sam
dva puta sreo u dvorištu, uvek gledao pravo u oči i to sa takvim
izrazom simpatije da me je to zapanjilo i čak sam posle bekstva
to nekome i spomenuo. Četiri ili pet godina kasnije, kada je
taj dečko već bio oficir, uhapsili su ga i prognali u istočni Sibir,
u Tunku. On se bio pridružio partiji »Narodna volja« i, izgleda,
pomagao u dopisivanju revolucionara na slobodi sa zatvorenima
u tvrđavi.
Peterburška je zima nevesela za one koji ne mogu da izađu
na osvetljene ulice. U kazamatu ona je, naravno, još gadnija. Ali
vlaga je mučila još više nego mrak. Kazamati su tako vlažni da
ih je trebalo jako grejati da bi se prosušili. Skoro sam se gušio
od te vreline. Ali kada sam postigao da ne lože toliko, zidovi
su počeli da se znoje od vlage. Tapete su izgledale kao da ih
svaki dan polivaju vedrom vode. Zbog svega toga počeo sam da
patim od reume.
No, nisam klonuo; pisao sam i crtao karte u polumraku,
oštreći olovke krhotinom stakla koje sam se dokopao u dvorištu.
Postojano sam svakog dana išao svojih sedam vrsta iz ćoška u
ćošak i radio gimnastiku pomoću moje hrastove hoklice. Vreme
je teklo. Ali eto, u moj kazamat se uvukla nesreća koja me je
gotovo skrhala. Mog su brata Aleksandra uhapsili.
Krajem decembra 1874. godine dozvolili su mi u tvrđavi, u
prisustvu žandarmerijskog oficira, susret sa bratom i sestrom Jelenom.
Susreti, koje su dopuštali u velikim vremenskim razmacima,
uvek dovode zatvorenike i njihove bliske u stanje snažnog
uzbuđenja. Uhapšenik vidi draga lica, čuje mile glasove, a svestan
je da će sve to za neki minut nestati. Oseća se istovremeno
i blizak i dalek njima, jer prisnog razgovora ne može biti u prisustvu
stranca, neprijatelja i špijuna. Uz to, moji brat i sestra
veoma su brinuli za moje zdravlje, na koje su teški mračni zimski
dani i vlaga već uticali. Rastali smo se teška srca.
Nekoliko nedelja posle tog susreta, umesto očekivanog pisma
od brata sa obaveštenjem o štampanju moje knjige, dobio
sam kratku belešku od Poljakova. Obaveštavao me je da će od
sada on raditi korekturu i, zato, treba s njim da sarađujem u
vezi sa svim što se tiče štampanja. Istog sam trenutka shvatio
da se bratu desilo nešto loše. Da se on razboleo, Poljakov bi
mi to napisao. Nastupili su za mene teški dani. Aleksandra su
sigurno uhapsili, a ja sam bio uzrok tome. Život je za mene izgubio
svaki smisao. Šetnje, gimnastika, rad – ništa me nije zanimalo.
Po čitav dan išao sam bezvoljno napred-nazad po ćeliji i
nisam ni o čemu drugom mogao da mislim, nego samo o hapšenju
brata. Ze mene, samca, zatvor je značio samo ličnu nevolju, ali
Aleksandar je bio oženjen, ženu je strasno voleo, a sada je imao
i sina koga je obasipao svom nežnošću. Roditelji su na to dete
usmerili svu ljubav koju su osećali prema dvoje dece umrle dve
godine ranije.
Najgora je bila neizvesnost. Šta je to on mogao da učini?
Zašto su ga uhapsili? Za šta će ga osuditi? Prolazile su nedelje.
Moja se briga pojačavala, ali nikakvih vesti nije bilo. Konačno
sam posredno saznao da su Aleksandra uhapsili zbog pisma P.
L. Lavrovu.
Pojedinosti sam saznao znatno kasnije. Posle susreta sa
mnom, Aleksandar je poslao pismo svome starom drugu Petru
Lavroviču, koji je u to vreme u Londonu izdavao „Вперед“[41]. U
pismu je izražavao svoju zabrinutost za moje zdravlje, govorio je
o mnogobrojnim hapšenjima i otvoreno iskazao svoju mržnju prema
ruskom despotizmu. Treće odeljenje je pismo zaplenilo u pošti
i naredilo, baš na Badnje veče, da se kod brata izvrši pretres -
što su žandari i obavili, čak sa još većom grubošću nego obično.
Posle ponoći pola tuceta ljudi upalo je u njegov stan i pretreslo
od vrha do dna baš sve. Opipali su sve zidove, pa su čak
i bolesnog dečaka izvukli iz kreveta da bi prekopali posteljinu i
dušek. Nisu pronašli ništa, a nije ni imalo šta da se pronađe.
Mog brata je taj pretres strahovito uzrujao. Sa uobičajenom iskrenošću
on je žandarmerijskom oficiru koji je vršio kontrolu rekao:
»Na vas, kapetane, ne mogu da se ljutim; vi ste tako slabo
obrazovani da jedva shvatate šta činite. Ali vi, milostivi gospodine –
obratio se tužiocu – vi znate kakvu ulogu igrate u svemu
ovome. Vi imate univerzitetsko obrazovanje. Poznajete zakon
i svesni ste da ga kršite, ma kakav da je, i svojim prisustvom
prikrivate nezakonito ponašanje ovih ljudi. Vi ste, milostivi gospodine,
jednostavno – nitkov!«
Oni su brata omrznuli i držali su ga u Trećem odeljenju do
maja meseca. Aleksandrovo dete, mio dečak koga je bolest učinila
još nežnijim i pametnijim, umirao je od jektike. Lekari su
rekli da će živeti samo još nekoliko dana. Brat, koji od neprijatelja
nikada nije molio nikakvu milost, tražio je da mu dozvole
da se vidi sa detetom poslednji put. Molio je da ga na pola
sata puste kući, na časnu reč ,ili pod stražom. Nisu mu dozvolili.
Žandari nisu mogli da se odreknu takve osvete.
Dete je umrlo. Njegova majka samo što ponovo nije stradala
od nervnog sloma. U to vreme bratu su saopštili da će ga prognati
u Minusinsk: prebaciće ga tamo u kibitki sa dva čuvara, a što
se tiče žene, ona može kasnije da krene, ali ne sada zajedno
sa mužem.
— Recite mi, konačno, šta je moj prestup? – zahtevao je
brat. Ali osim pisma nikakvih optužbi protiv Aleksandra nije
bilo. Progonstvo je bilo sasvim proizvoljno, ono je do te mere
bilo čin lične osvete Trećeg odeljenja da niko od naših rođaka
nije ni pomišljao da bi moglo da potraje duže od nekoliko meseci.
Brat je uputio žalbu ministru unutrašnjih dela. Ovaj je odgovorio
da ne može da se meša u odluke šefa žandarmerije. Predata je
i druga žalba Senatu, ali i to je bilo bez rezultata.
Dve godine kasnije, na sopstvenu inicijativu, naša sestra
Jelena predala je molbu caru. Moj brat od strica Dimitrije, harkovski
general-gubernator i fligelađutant Aleksandra II, veliki protežent
na dvoru, lično mu je uručio molbu dodavši i sam nekoliko
reči. Bio je duboko potresen postupcima Trećeg odeljenja. Na
molbu je car odgovorio: »Neka odsedi!« Brat je u Sibiru bio
dvanaest godina i nikada se više nije vratio u Rusiju.
[41] »Napred«.
*** IV
Bezbrojna hapšenja u leto 1874. godine i ozbiljnost koju je
policija pripisala namerama naše grupe – izazvali su veliku promenu
u shvatanjima ruske omladine. Od tada je glavni njen zadatak
bio da među radnicima, a ponekad i među seljacima, izaberu
pojedince i pripreme ih za socijalističku agitaciju. Ali sada, fabrike
su bile preplavljene špijunima i postalo je očigledno da će, svakako,
i propagatore i radnike brzo pohapsiti i zauvek ukloniti
u Sibir. Tada je veliki pokret »u narod« dobio novi karakter.
Stotine mladih, zanemarujući sve predostrožnosti koje su se do
tada preduzimale, uputilo se u provinciju. Obilazeći gradove i
sela, podsticali su narod na pobunu i gotovo otvoreno rasturali
revolucionarne brošure, pesme i proglase. U našim kružocima to
su vreme prozvali »ludim letom«.
Žandari su izgubili glavu. Nije bilo dovoljno ruku da ulove
ni očiju da prate svakog revolucionara i njegovo kretanje iz
gubernije u guberniju. Ipak, oko hiljadu petsto ljudi bilo je uhapšeno
u vreme ove velike hajke, a polovinu su nekoliko godina
držali u tamnicama.
Jednom, u leto 1875. godine, iz susedne sobe jasno sam čuo
lagano lupanje potpetica, a za nekoliko minuta uhvatio sam i
odlomke razgovora. Iz kazamata se čuo ženski glas, a odgovarao
mu je mumlajući debeo bas – biće, stražarev. Zatim sam začuo
zveckanje pukovnikovih mamuza, njegove ubrzane korake, grdnju
na račun stražara i škljocanje ključa u bravi. Pukovnik nešto reče.
— Mi uopšte nismo razgovarali – začu se kao odgovor ženski
glas. »Samo sam zamolila da pozovu podoficira«. Vrata su ponovo
bila zatvorena i začuh pukovnika kako šapćući prekoreva stražara.
Eto, nisam više bio sam. Imao sam susetku, koja je odmah
narušila strogu disciplinu koja je do tada sputavala vojnike. Od
toga dana zidovi tvrđave, petnaest meseci nemi, oživeše. Sa svih
strana čuo sam lupanje nogu o pod: jedan, dva, tri, četiri... jedanaest
udara, dvadeset četiri udara, petnaest. Zatim pauza: posle
nje – tri udara i dugi niz trideset tri udara. Tim redom udari
su se ponavljali bezbroj puta, sve dok se sused ne bi dosetio
da oni znače pitanje: »Ko ste vi?« Na taj način »razgovor« je
uskoro započinjao i onda se vodio skraćenom azbukom koju je
smislio dekabrista Bestužev. Azbuka se deli u šest redova, po pet
slova u svakome. Svako slovo odlikuje se svojim redom i svojim
mestom u redu.
Na svoje veliko zadovoljstvo otkrio sam da je zatvorenik sa
moje leve strane moj prijatelj Serdjukov, sa kojim sam ubrzo
mogao o svemu da razgovaram kucanjem, a naročito koristeći
naše šifre. Međutim, razgovori sa ljudima u tamnici ne donose
samo radosti već i tugu. Ispod mene je bio neki seljak, poznanik
Serdjukova, sa kojim je on pričao kucanjem. I nevoljno sam,
često i dok sam radio, pratio njihovo sporazumevanje. I ja sam
se s njim dokucavao. Ali, ako je samica bez aktivnosti teška za
intelektualce, još je nepodnošljivija seljaku naviknutom na fizički
rad koji uopšte nije u stanju da po ceo dan čita. Naš drug, seljak
osećao se veoma nesrećnim. U tvrđavu su ga doveli pošto je proveo
dve godine u drugoj tamnici, pa je zato već bio skrhan. Njegov
prestup je bio što je slušao socijaliste. Na moj veliki užas
počeo sam da primećujem kako je seljak vremenom počinjao
da bunca. Njegov se um postepeno sve vise pomračivao. I ja i
Serdjukov zapažali smo kako se on korak po korak, dan za danom,
sve više bližio ludilu, dok se njegov govor nije pretvorio u pravo
bunilo. Tada su, sa sprata niže, počeli da pristižu divlji krici i
strašna vika. Naš sused je pomerio pameću, ali su ga ipak još
nekoliko meseci držali u tvrđavi, pre nego što su ga odveli u ludnicu,
iz koje nesrećniku nije bilo suđeno da izađe. Prisustvovati,
u takvim uslovima, laganom rastakanju ljudskog uma – užasno
je. Verujem da je to doprinelo povećanju nervne razdraženosti
mog dragog prijatelja Serdjukova. Kada je, posle četiri godine
tamnovanja, sud potvrdio njegovu nevinost i kada su ga pustili,
on se ustrelio.
Jednom mi najaviše neočekivanu posetu. U moju ćeliju,
samo u pratnji ađutanta, ušao je brat Aleksandra II veliki knez
Nikolaj Nikolajevič, koji je razgledao tvrđavu. Brzo mi je prišao
i rekao: »Zdravo, Kropotkine«. Poznavao me je lično i govorio je
familijarnim tonom kao sa starim poznanikom.
— Kako je moguće, Kropotkine, da si ti, kamerpaž i nekadašnji
narednik mogao biti umešan u takve stvari i sada ležiš u
ovom strašnom kazamatu?
— Svako ima svoja ubeđenja – odgovorio sam.
— Ubeđenja? Znači tvoje ubeđenje je da treba voditi revoluciju?
Šta sam mogao da odgovorim? Da kažem »da«? Iz mog bi
odgovora onda izveli zaključak da sam ja, koji sam odbio da
bilo kakav podatak dam žandarima, »sve priznao« carevom bratu.
Nikolaj Nikolajevič je govorio tonom načelnika vojne škole koji
pokušava da izvuče »priznanje« od kadeta. Tako ja istovremeno
nisam mogao da kažem »ne«. To bi bila laž. Nisam znao šta da
kažem, ćutao sam.
— Eto, vidiš! I tebe samog sada je sramota...
Takva primedba me je razljutila pa sam veoma oštro odgovorio:
»Dao sam iskaz sudskom istražitelju na saslušanju; nemam
šta da dodam«.
— Ali shvati, Kropotkine – rekao je tada Nikolaj Nikolajevič
najljubaznijim tonom – ja s tobom ne razgovaram kao sudski
istražitelj, već apsolutno kao pošten čovek – dodao je spustivši
glas.
Misli su se kovitlale u mojoj glavi. Odigrati ulogu markiza
Poze? Reći caru, posredstvom njegovog brata, o propadanju Rusije,
o bedi seljaka, o samovolji vlasti, o užasnoj neizbežnoj gladi?
Reći da smo hteli da pomognemo seljacima da se izvuku iz očajničkog
položaja, da ih ohrabrimo? Pokušati na taj način uticati
na Aleksandra II? Misli su jedna za drugom letele kroz glavu.
Najzad, rekoh sebi: »Nikad! To je ludost. Oni sve to znaju. Takvim
ih rečima nećeš promeniti«
Odgovorio sam da će on uvek biti zvanično lice i da ga ja
ne mogu prihvatiti kao poštenog čoveka.
Tada je Nikolaj Nikolajevič počeo da me pita razne stvari:
»Ti si takva shvatanja pokupio u Sibiru, od dekabrista?«
— Ne. Poznavao sam samo jednog dekabrista i sa njim nikada
nisam imao ozbiljne razgovore.
— Onda si ih stekao ovde u Peterburgu?
— Uvek sam bio takav.
— Šta, čak i u korpusu? – pitao me je užasnut.
— U korpusu sam bio dečak. Nešto što je u mladosti nejasno
razbistri se kasnije kada čovek postane zreo.
Pitao me je još ponešto slično i dok je govorio bilo mi je
jasno šta on smera. Pokušavao je od mene da izvuče »priznanje«
i mogao sam živo da zamislim kako govori svome bratu: »Svi ti
tužioci i žandari su budale. Kropotkin njima ništa nije rekao,
ali ja sam s njim porazgovarao desetak minuta i on mi je sve
ispričao« To me je dovodilo do besa. I kada mi je Nikolaj Nikolajevič
nabacio nešto u stilu: »Kako si ti mogao da imaš nešto
zajedničko sa svim tim ljudima, sa mužicima i raznočincima?« –
odbrusio sam grubo: »Već sam vam rekao da sam dao iskaz
sudskom istražitelju«. On se naglo okrenuo na petama i izašao.
Posle su stražari, gardisti napravili pravu legendu od ove
posete. Drug koji je kasnije došao u fijakeru da me oslobodi
imao je vojničku šapku. Svetli bakembardi su ga nekako
sličnim Nikolaju Nikolajeviču. I, peterburškim garnizonom pronela
se priča da me je odvezao sam veliki knez. Tako se legende
mogu stvarati i u ovo doba štampe biografskih leksikona.
*** V
Prošle su dve godine. Neki moji drugovi su umrli, drugi su
postali duševni bolesnici; ali još nije bilo nikakvih vesti o tome
kada će se naš predmet naći na sudu.
Krajem te druge godine moje zdravlje je bilo ozbiljno uzdrmano.
Hrastova hoklica mi je postala teška, a sedam vrsta izgledalo
mi je kao beskrajno rastojanje. Pošto nas je u tvrđavi
sada bilo šezdesetak a zimski su dani kratki, u šetnju su nas izvodili
samo jednom u dva-tri dana, po dvadesetak minuta. Napregao
sam svu snagu da sačuvam energiju, ali »polarno zimovanje«
bez letnjeg prekida, učinilo je svoje. Iz Sibira sam doneo
početne znake skorbuta, a ovde u mračnom i vlažnom kazamatu
oni su se ispoljavali konkretnije. Ovaj tamnički bič oborio me je.
U martu ili aprilu 1876. godine konačno su nas obavestili da
je Treće odeljenje završilo istražni postupak. Stvar je prešla u
ruke sudskih vlasti i zato su nas prebacili u zgradu istražnog zatvora –
u tamnicu pridodatu sudskoj zgradi.
»Istražna« – kako su je zvali – bila je ogromna »paradna«
četvorospratna tamnica, izgrađena po uzoru na najbolje francuske
i belgijske zatvore. Nizovi malih ćelija imaju po jedan prozor
koji gleda na dvorište i po jedna vrata koja se otvaraju prema
gvozdenom balkonu. Balkoni različitih spratova bili su povezani
gvozdenim stepenicama.
Za mnoge moje drugove prebacivanje u »istražnu« bilo je
veliko olakšanje. Tu je bilo mnogo više života nego u tvrđavi,
više mogućnosti za dopisivanja i razgovore, lakše se moglo doći
do susreta sa rodbinom. Kucanje je trajalo neprekidno po ceo
dan. Na takav način sam jednom mladom susedu izložio čak čitavu
istoriju Pariske komune, od početka do kraja. Treba, međutim,
dodati da sam svoju priču »kuckao« čitavu sedmicu. Što se
tiče moga zdravlja u istražnom zatvoru postalo je još lošije nego
u tvrđavi. Nisam podnosio ustajali vazduh sićušne ćelije. Čim bi
parno grejanje počelo da radi, dotad ledeni vazduh postao bi nepodnošljivo
vruć. Ćelija je po dijagonali imala samo četiri koraka
i kada sam počinjao da hodam, morao sam stalno da se okrećem;
u glavi bi mi se zavrtelo za nekoliko minuta, a kratke šetnje u
malom dvorištu ograđenom visokim kamenim zidinama nekako
me nisu osvežavale. Što se tiče zatvorskog lekara, koji nije hteo
ni da čuje reč »skorbut«, bolje da ga i ne pominjem.
Dobio sam dozvolu da mi od kuće donose hranu, pošto je
blizu suda živela jedna moja rođaka, udata za advokata. Ali varenje
mi je već bilo veoma slabo, tako da sam dnevno jeo samo
komad hleba i jedno ili dva jaja. Snagu sam brzo gubio i, prema
opštem mišljenju, ostalo mi je da živim još samo nekoliko meseci.
Da bih se popeo do svoje ćelije, koja se nalazila na drugom
spratu, morao sam dva puta da se odmaram na stepenicama.
Sećam se, jednom je neki stariji vojnik, stražar primetio: »Nećeš
ti, jadniče, dočekati jesen«.
Moji su se veoma brinuli. Sestra Lena pokušala je da izdejstvuje
da me puste uz garanciju, ali joj je tužilac Šubin sa zlobnim
osmehom odgovorio: »Dostavite lekarsku potvrdu da će vaš
brat umreti za desetak dana, onda ću da ga oslobodim«. Tužilac
je imao zadovoljstvo da vidi kako je sestra pala u fotelju i glasno
zaridala. Uspela je da postigne samo da me pregleda jedan dobar
stari lekar iz Nikolajevske vojne bolnice. Taj lekar beše mudar
stariji general: pregledao me je najpažljivije i zaključio da nemam
nikakvo organsko oboljenje, ali da patim od nedostatka
kiseonika u krvi.
— Sve što vam je potrebno to je vazduh – zaključio je.
Dvoumio se neki minut, a onda odlučno rekao: »Šta da se tu
priča! Ne možete ovde ostati... Morate biti prebačeni odavde«.
Posle deset dana stvarno su me prebacili u vojnu bolnicu
na kraju Peterburga pored koje se nalazila nevelika tamnica za
oficire i vojnike koji bi se razboleli u toku istrage. U tu tamnicu
prebacili su još dva moja druga, kada je postalo jasno da će
ubrzo umreti od jektike.
U bolnici sam počeo brzo da se oporavljam. Dali su mi prostranu
sobu na donjem spratu, pored stražarnice. Imala je veliki
prozor zatvoren rešetkom, okrenut ka jugu prema malom bulevaru
sa dva reda drveća, a iza bulevara pružao se veliki otvoren
prostor na kome je dvestotinak tesara baš u to vreme gradilo
barake za tifusare. Uveče bi obično pevali u horu i to tako skladno,
kako se samo peva u velikim tesarskim zadrugama. Po bulevarčiću
je gore-dole išao stražar, a njegova stražarnica nalazila
se preko puta mog prozora.
Prozor je ostajao otvoren ceo dan i ja sam žudno upijao sunčeve
zrake, koje tako dugo nisam video. Punim plućima udisao
sam miomirisni majski vazduh. Zdravlje mi se brzo popravljalo –
po mom mišljenju čak prebrzo. Već sam mogao da varim
lakšu hranu, povratila mi se snaga i obnovljene energije ponovo
sam se prihvatio posla. Pošto nisam video mogućnost da ću završiti
drugi tom svog dela, izložio sam ga ukratko i to pridodao
prvom tomu.
U tvrđavi sam od jednog druga koji je neko vreme bio zatvoren
u bolničkom zatvoru čuo da mi neće biti teško da odatle
pobegnem. Naravno, javio sam drugovima gde se nalazim, a obavestio
sam ih i o svojim nadama. Međutim, bekstvo je bilo mnogo
teža stvar nego što su mi govorili. Nadzirali su me na najoprezniji,
dotad neviđen način. Ispred mojih vrata postavili su stražara
i nisu mi dozvoljavali da izlazim u hodnik. Bolnički vojnici i komandiri
straže, koji su ponekad dolazili kod mene, očigledno su
se bojali da se zadrže više od minut-dva.
Moji su drugovi smislili nekoliko planova da me oslobode,
a među njima bilo je i veoma zabavnih predloga. Prema jednome
je, na primer, trebalo da prerežem rešetku na prozoru. Onda će,
bilo je zamišljeno, jedne kišne noći stražar zadremati u svojoj
kućici, a dva moja druga došunjaće se iza nje i oboriti je. Tako
vojnik ne bi bio ranjen, nego samo uhvaćen, kao pacov u mišolovci.
Tada bih ja iskočivo kroz prozor. Ali, neočekivano, pojavilo
se bolje rešenje.
— Zatražite šetnju – šapnuo mi je jednom neki od vojnika.
Tako sam i uradio. Lekar me je podržao, i dozvoliše mi da svakodnevno
u četiri sata izlazim u zatvorsko dvorište u jednočasovnu
šetnju. Morao sam svakako da nosim zeleni flanelski bolnički mantil,
ali su me izdavale čizme, pantalone i prsluk.
Nikada neću zaboraviti tu prvu šetnju. Kada su me izveli,
i kada sam pred sobom ugledao dvorište zaraslo u travu, dobrih
trista koraka dugačko i dvesta široko – skamenio sam se. Kapija
je bila otvorena i mogao sam kroz nju da vidim ulicu, ogromnu
bolnicu, čak i prolaznike... Zastao sam na tremu i za trenutak
se sledio gledajući dvorište i kapiju. Uz jedan zid dvorišta nalazio
se zatvor – uska zgrada duga pedesetak koraka, sa stražarnicama
na svakom kraju. Oba stražara išla su napred-nazad duž zgrade
tako da su utabali stazu u travi. Po toj stazi su me vodili da šetam,
a stražari su za to vreme nastavljali da idu napred-nazad, s tim
što je jedan uvek bio na najmanje deset-petnaest koraka od mene.
Na tremu su sedela tri bolnička vojnika.
Na suprotnom kraju ogromnog dvorišta, ograđenog visokom
ogradom od debelih dasaka, nekoliko seljaka je istovarivalo drva
iz kola i slagalo ih na gomile uza zid. Kapija je bila otvorena da
bi kola prolazila.
Ta otvorena kapija delovala je na mene opčinjavajuće. »N
smem da je gledam« – govorio sam sebi, ali sam ipak stalno
pogledao na tu stranu. Čim su me ponovo uveli u sobu napisao
sam drugovima da im javim dobru vest. »Skoro da nisam u stanju
da šifrujem« – pisao sam drhtavom rukom, praveći nerazumljive
znakove umesto cifara. »Od takve blizine slobode drhtim kao u
groznici. Danas su me izveli u dvorište. Kapija je otvorena i pored
nje nema stražara. Kroz tu kapiju ću pobeći. Stražari me neće
uhvatiti.« Skicirao sam plan bekstva. »Kapiji bolnice prilazi dama
u otvorenoj kočiji; ona izlazi a ekipaž je čeka na ulici, petnaestak
koraka od moje kapije. Kada me u četiri sata izvedu u šetnju,
ja neko vreme držim kapu u rukama, a zatim jednome koji prolazi
pored kapije dajem signal da je u tamnici sve u redu. Vi
treba da mi odgovorite signalom: ’ulica je slobodna’. Bez toga
ne krećem. Neću da me uhvate na ulici. Signal dati isključivo
zvukom i svetlom. Kočijaš može da baci senku lakovanim šeširom
na zid glavne bolničke zgrade, ili, još je bolje da neko peva dok
je ulica slobodna; a možda biste uspeli da unajmite sivu vilu koju
vidim sa mog prozora, tada biste mogli da pošaljete signal sa
prozora vile. Stražar će svakako potrčati za mnom, kao pas za
zecom ukoso, dok ću ja trčati pravo. Tako bih održao rastojanje
od nekih pet-šest koraka. Na ulici ću uskočiti u kočiju, i poteraćemo
je najvećom brzinom. Ako stražaru padne na pamet da puca,
tu se ne može ništa. To ne možemo da predvidimo. U odnosu na
neminovnu smrt u tamnici – treba rizikovati«
Bilo je i nekoliko drugih predloga, ali je na kraju ovaj moj
prihvaćen. Naš kružok se odmah bacio na posao. Ljudi koji me
nikada nisu poznavali založili su se kao da se radilo o dragom
bratu. Međutim, trebalo je savladati mnogo teškoća a vreme je
letelo neverovatnom brzinom. Ja sam naporno radio i pisao do
kasno u noć; ali moje se zdravlje, uprkos tome, popravljalo brzinom
koja me je bacala u očajanje. Prvi put kad su me izveli u
dvorište jedva sam mogao da se vučem po stazi kao kornjača.
Sada sam toliko ojačao da sam mogao i da trčim. Istina, ja sam
nastavio kao u početku da se vučem kao kornjača, inače bi se
moje šetnje skratile; ali me je moja prirodna čilost mogla odati
svakog trenutka. A moji drugovi su morali za to vreme da prikupe
dvadesetak ljudi da nađu odgovarajuće konje i iskusnog kočijaša,
i da srede još stotinu nepredvidljivih sitnica, neminovnih u ovakvim
zaverama. Pripreme su oduzele već skoro čitav mesec, a mene
su mogli svaki dan da prebace nazad u istražni zatvor.
Najzad je dan bekstva bio određen – 29. jun, Dan Petra i
Pavla. Moji su drugovi u akciju uneli zračak sentimentalnosti i
hteli su da me oslobode baš na taj dan. Obavestili su me da će
na moj signal »u tamnici je sve u redu« odgovoriti »sve je u redu
i kod nas« puštanjem crvenog dečjeg balona. Tada će doći kočija
a neko će pevati nešto dok je ulica slobodna.
Ja sam 29. juna izašao, skinuo kapu i čekao da se pojavi balon,
ali nije ga bilo. Prošlo je pola sata. Čuo sam zvuk točkova
na ulici, čuo sam kako muški glas peva meni nepoznatu pesmu,
ali balona nije bilo.
Prošao je ceo sat i ja sam se klonula srca vratio u svoju sobu.
»Desilo se nešto loše« – mislio sam.
Toga dana desilo se nešto neverovatno. Pored Gostinog dvora
u Peterburgu se uvek prodaju stotine dečjih balona. A toga dana
nije bilo nijednog. Drugovi nisu nigde mogli da pronađu balon.
Na kraju su ga uzeli od nekog deteta, ali balon je bio star i nije
leteo. Tada su moji drugovi otrčali u optičku radnju i nabavili
aparat za dobijanje vodonika, ali balon uporno nije hteo da leti;
vodonik je bio loš. Vreme je prolazilo. Onda je jedna dama prikačila
balon za svoj suncobran i šetala se napred-nazad po trotoaru
ispred ograde našeg dvorišta. Ali ja ništa nisam video: ograda
je bila veoma visoka, a dama jako mala.
Kako se posle pokazalo, problem sa balonom ispao je baš kao
naručen. Kada se moja šetnja završila, kočija je krenula onim
ulicama kojima je trebalo da projuri u slučaju mog bekstva. A
tamo, u uskom sokačetu, zaustavila su je kola sa drvima za bolnicu.
Konji su išli nemirno, jedni na levo drugi na desno, i kočija
je mogla da se kreće samo korakom; na krivini je bila sasvim
zaustavljena. Da sam bio u njoj, svakako bi nas uhvatili.
Onda su drugovi smislili čitavu seriju signala da jave da li
je ulica slobodna. Na dve-tri vrste od bolnice postavljeni su stražari.
Trebalo je da jedan ide napred-nazad sa maramom u rukama
koju bi sklonio ako naiđu neka kola. Drugi bi, oslonjen na stub,
jeo višnje, ali ako bi se pojavila kola prestao bi da ih jede. Tako
bi bilo svuda unaokolo, i signali bi od jednog do drugog stražara
dolazili na kraju do kočije. Moji drugovi su, takođe, iznajmili sivkastu
vilu koju sam pomenuo. Na njenom prozoru smestio se
violinista, spreman da zasvira čim dobije signal »ulica je slobodna«.
Bekstvo su odredili za sledeći dan. Dalje odlaganje moglo je
da bude opasno: u bolnici su već zapazili kočiju. Vlasti mora da
su nanjušile nešto sumnjivo, jer, veče uoči bekstva čuo sam kako
je patrolni oficir pitao stražara koji je stajao kraj mog prozora:
»Gde su ti bojevi meci?« Vojnik ih je nespretno vadio iz torbice;
minut-dva se petljao tražeći ih. Patrolni oficir ga je grdio: »Zar
vam nije svima naređeno da četiri bojeva metka držite u džepu
šinjela!« Otišao je tek pošto je vojnik tako uradio.
— Otvorite četvore oči! – rekao je oficir odlazeći.
Novi sistem signala trebalo mi je hitno preneti. Sledećeg dana,
u dva sata, u tamnici se pojavila dama, moja draga rođaka, i zamolila
da mi predaju sat. Sve je obično prolazilo kroz ruke tužioca,
ali pošto se radilo samo o satu bez futrole, doneše mi ga. U satu
je bila sićušna šifrovana poruka, u kojoj je bio izložen ceo plan.
Kada sam je video, užasnuo sam se – toliko me je taj potez
zapanjio hrabrošću. Žandari su čak i tu damu pretresli i smesta
bi je zadržali samo da je nekome palo na pamet da otvori poklopac
sata. Ali video sam kako moja rođaka mirno odlazi iz zatvora
i lagano kreće bulevarom.
Izašao sam u šetnju, po običaju, u četiri- sata i dao svoj signal.
Odmah sam začuo udaranje točkova kočije, a neki minut kasnije
do mene su iz stare kuće doprli zvuci violine. Ali, u tom trenutku
nalazio sam se na drugom kraju zgrade. Kada sam se stazom
vratio do onog kraja koji je bio bliže kapiji, na stotinak koraka
do nje, stražar je bio tik uz moja leđa. »Proći ću još jednom« –
pomislio sam. Ali pre nego što sam stigao na drugi kraj staze
zvuci violine su iznenada utihnuli.
Prošlo je više od četvrt časa mučne zabrinutosti pre nego što
sam shvatio uzrok toga: kroz kapiju je ušlo nekoliko kola dobro
natovarenih drvima, kotrljajući se ka drugom kraju dvorišta.
Ubrzo posle toga violinista je (moram da kažem, veoma dobar
violinista) zasvirao burnu i impulsivnu mazurku Kontskog, kao
da je želeo da mi prenese: »A sad hrabro! Kucnuo je tvoj čas!«
Polako sam se kretao prema kraju staze koji je bio bliže kapiji,
drhteći od pomisli da bi zvuci mazurke mogli prestati pre nego
što stignem do kraja.
Kada sam konačno došao dotle, osvrnuh se. Stražar je bio
pet-šest koraka iza mene i gledao na drugu stranu. »Sad ili nikad!« –
sećam se, sinulo mi je kroz glavu. Zbacih zeleni flanelski ogrtač
i dadoh se u trk.
Dugo sam pre toga vežbao kako da skinem svoju beskrajno
dugu i nezgrapnu halju. Bila je tako dugačka da sam morao da
pridržavam njen donji deo levom rukom, kao što dame drže
šlep haljine za jahanje. Bez obzira na sav trud, mantil nisam mogao
da skinem odjednom. Rasparao sam šavove pod miškom, ali
ni to nije vredelo. Onda sam naučio da ga skidam u dva cuga:
prvo, skidam šlep sa ramena, drugo, bacam halat na zemlju. To
sam strpljivo vežbao u svojoj sobi, sve dok nisam do kraja savladao
te pokrete, kao vojnik radnje sa puškom. »Je’n, dva!« i
halat bi se našao na zemlji.
Ne verujući sasvim u svoju snagu, u početku sam, da bih je
sačuvao, potrčao polako. Ali tek što sam napravio nekoliko koraka,
već su seljaci koji su slagali drva na drugom kraju dvorišta
zavikali: »Beži! Drž’ ga! Uhvati ga!« i bacili se da mi preseku
put prema kapiji. Tada sam poleteo svom snagom. Mislio sam
samo o tome da trčim što brže. Ranije me je često zabrinjavala
rupa koju su kola napravila pored same kapije, a sad nisam mislio
na nju. Trčati, trčati iz sve snage!
Moji drugovi, koji su sve to pratili sa prozora neugledne kuće,
pričali su mi kasnije da su se za mnom dali u poteru i stražar
i tri vojnika sa trema tamnice. Nekoliko puta je stražar pokušao
da me otpozadi bocne bajonetom, mlatarajući puškom ispred sebe.
U jednom su trenutku drugovi već pomislili da sam uhvaćen. Stražar
nije pucao, sigurno verujući da će me stići. Ali, ja sam uspeo
da održim odstojanje a vojnik se, dotrčavši do kapije, zaustavio.
Istrčavši iz kapije, primetio sam na svoj užas da u kočiji sedi
nekakav civil sa vojničkom kapom. Sedeo je ne okrećući se prema
meni. »Propade stvar!« – sinulo mi je. Drugovi su mi u poslednjem
pismu rekli: »Kad se jednom, nađete na ulici, ne predajte
se; u blizini će biti drugovi da vas preotmu« – a ja nisam nikako
želeo da uskočim u kočiju ako tamo sedi neprijatelj. Međutim,
kad sam pritrčao, primetio sam da čovek iz kočije, sa svetlim
bakenbardima, veoma liči na jednog mog dobrog druga. On nije
pripadao našem kružoku, ali smo bili bliski prijatelji, i često sam
imao priliku da se oduševim njegovom zadivljujućom hrabrošću,
odvažnošću i snagom, koji su u trenucima opasnosti bili neverovatni.
— Šta će on ovde – pomislio sam – da li je moguće?
Zamalo da uzviknem njegovo ime, ali sam se na vreme trgao
i umesto toga zapljeskao dlanovima u trku, ne bih li naterao čoveka
da se osvrne. On je okrenuo glavu. Sada sam znao ko je.
— Ovamo, brže, brže – zavapio je očajnički, psujući na pasja
usta i mene i kočijaša dok je sve vreme držao pištolj na gotovs.
»Teraj, ubiću te. Teraj!« – vikao je kočijašu. Sjajan trkački kasač,
kupljen posebno za ovu priliku, odmah je jurnuo. Pozadi su se
čuli krici: »Drž’ ga, hvataj ga«, dok mi je moj drug pomagao da
navučem kaput i cilindar. Ali najveća opasnost nije toliko pretila
od goniča koliko od vojnika koji je stajao kraj bolničke kapije,
gotovo preko puta mesta gde je čekala kočija. On je mogao da
me spreči da uskočim u kočiju, ili da zaustavi konja, za šta mu
je trebalo samo da potrči nekoliko koraka napred. Zbog toga je
jedan od mojih drugara bio određen da razgovorom skrene vojnikovu
pažnju. On je to veoma uspešno obavio. Vojnik je neko
vreme radio u bolničkoj laboratoriji, pa je prijatelj započeo razgovor
na naučne teme, zapravo o mikroskopu i čudesima koja se
pomoću njega mogu videti. Povela se reč o nekom parazitu ljudskog
organizma.
— Jesi li video kakav golem rep ima? – pitao je drugar.
— Odakle mu rep – pobunio se vojnik.
— Nego šta! Tol’ki je pod mikroskopom.
— Ne pričaj priču! – odgovorio je vojnik. – To ja bolje
znam. Njega sam, nitkova, prvog tutnuo pod mikroskop.
Naučna rasprava odvijala se baš u trenutku kada sam protrčavao
pored njih i uskočio u kočiju. Liči na bajku, ali stvarno
je tako bilo.
Kočija je naglo skrenula u uzano sokače, duž onog zida pored
koga su seljaci slagali drva, a gde sada nikoga ne beše jer su se
svi dali u poteru za mnom. Okret je bio tako oštar da se kočija
zamalo nije prevrnula. Ispravila se tek kada sam se snažno navalio
prema unutra i povukao svog prijatelja. Sada je konj trčao
krupnim, lepim kasom tesnom uličicom i mi skrenusmo levo. Dva
žandara, koja su stajala ispred krčme, salutirali su mom drugu.
»Tiše, tiše!« – govorio sam mu, pošto je on još bio strahovito
uzbuđen. »Sve ide k’o voda. Čak te žandari pozdravljaju.« Tada
se kočijaš okrenuo prema meni i u licu koje je blistalo od zadovoljstva
prepoznah drugog prijatelja.
Svuda smo putem sretali naše drugove, koji su nam namigivali,
ili poželeli sreću, dok smo prolazili pored njih sa našim
veličanstvenim kasačem. Ušli smo na Nevski prospekt, skrenuli
u bočnu ulicu i zaustavili se kod jednog ulaza, gde smo i otpremili
kola. Potrčao sam uza stepenice i uleteo u zagrljaj moje
rođake, koja je čekala sa neizdrživim nestrpljenjem. Ona se istovremeno
smejala i plakala, moleći me da se brže presvučem i
podrežem upadljivu bradu. Za desetak minuta moj drug i ja izašli
smo iz kuće i uzeli fijaker.
U to vreme, oficir zatvorske straže i bolnički vojnici istrčali
su na ulicu, ne znajući stvarno šta da rade. Celu vrstu okolo nije
bilo nijednog kočijaša, pošto su ih sve uzeli naši drugari. Neka
stara žena pokazala se u gužvi najpametnijom.
— Jadnici! – prozborila je kao za sebe. – Sigurno će izaći
na Nevski prospekt i tu će ih uhvatiti ako neko odjuri prečicom
kroz ovu uličicu.
Žena je bila potpuno u pravu. Oficir je dotrčao do konjskog
tramvaja, koji je tu stajao, i zatražio od konduktera konje da bi
nas neko jašući presreo. Ali, kondukteri su glatko odbili da ispregnu
konje, a oficir nije navaljivao.
Što se tiče violiniste i dame koji su iznajmili onu neuglednu
kuću, i oni su istrčali, umešali se u gomilu gde je bila starica
i tako slušali one njene savete, a kad se gomila razišla sasvim su
mirno otišli svojoj kući.
Bilo je predivno veče. Odvezosmo se bez žurbe na ostrva, gde
se otmeni Peterburg upućivao u lepe prolećne dane da uživa u
zalasku sunca. Usput smo svratili do berberina u zabačenoj ulici
koji mi je obrijao bradu. To me je, naravno, izmenilo mada ne
bogzna koliko. Besciljno smo se vozili po ostrvima, ali nismo znali
gde da se denemo jer su nam rekli da tamo gde je trebalo da
prenoćim dođemo tek kasno uveče.
— Šta da radimo sad? – upitah svoga druga, koji je isto
tako bio neodlučan.
— Idemo do Donona! – naloži on kočijašu iznenada. – Nikome
neće pasti na pamet da nas traži u otmenom restoranu.
Tragaće za nama svuda, samo ne tamo; a mi ćemo se založiti a
i popiti za uspešno bekstvo.
Zar sam mogao reći nešto protiv tako mudrog predloga? Otišli
smo k Dononu, prošli kroz salu obasjanu svetlom, punu ljudi koji
su jeli, i smestili se u separe. Tun smo proveli veče do naznačenog
vremena. U kuću, u koju smo svratili pravo iz zatvora, dva
sata kasnije uletela je žandarmerija. Pretres je izvršen i kod svih
mojih prijatelja. Nikome, međutim, nije padalo na pamet da pretraži
Donona. Posle dva dana morao sam sa tuđim ispravama da
se smestim u stanu iznajmljenom za mene. Ali, dama koja mi je
dotle pravila društvo u kočiji, odlučila je da iz predostrožnosti
ode prvo sama. Pokazalo se da je oko stana bilo tušta i tma špijuna.
Drugari su tamo tako često odlazili, kako bi za mene sve
bilo u redu, tako da je policija nešto nanjušila. Sem toga Treće
odeljenje je stotine mojih sličica podelilo pandurima i pazikućama.
Agenti koji su me lično znali tražili su me po ulicama. Oni
kojima nisam bio poznat lutali su u pratnji vojnika i stražara
koji su me pamtili iz tamnice. Car je pobesneo zato što se bekstvo
moglo dogoditi u njegovoj prestonici, usred bela dana, i izdao
je naredbu: »Naći ga po svaku cenu.«
Bilo je nemoguće ostati u Peterburgu, pa sam se krio po letnjikovcima
u okolini grada. Sa nekoliko drugova boravio sam
nedaleko od prestonice, u selu, gde su u to doba godine Peterburžani
često dolazili na piknik. Konačno, moji su drugovi odlučili
da treba da odem u inostranstvo. Ali u stranim novinama pročitali
smo da se u svim lučkim i pograničnim gradovima Finske
i Pribaltika nalaze agenti koji me lično znaju. Zato smo odlučili
da idem onim pravcem gde su me najmanje očekivali. Snabdeven
pasošem jednog od drugara, prošao sam u pratnji jednog druga
kroz Finsku i dokopao se jedne udaljene luke u Botničkom zalivu,
odakle sam se prebacio u Švedsku.
Tek kada sam već sedeo na parobrodu, pred sam polazak,
drugar koji me je pratio do granice, saopštio mi je peterburške
vesti za koje je obećao drugovima da mi neće reći ranije. Moju
su sestru Jelenu uhapsili; pokupili su i sestru žene moga brata,
koja je dolazila u tamnicu da me vidi jednom mesečno, kada su
Aleksandar i njegova žena otišli u Sibir.
Moja sestra sigurno ništa nije znala o pripremanju bekstva.
Tek kada sam već bio pobegao jedan je drugar otišao do nje da
joj javi radosnu vest. Sestra je uzaludno govorila žandarima da
ona ništa ne zna. Odvojili su je od dece i zadržali u tamnici dve
nedelje. Što se tiče moje srodnice, ona je nešto neodređeno znala
o nekim pripremama, ali sama u tome nije učestvovala. Vlasti
su na osnovu zdrave pameti mogle znati da neko ko me je otvoreno
posećivao u tamnici ne može biti umešan u takvu stvar. Nju
su, ipak, zadržali više od tri meseca. Njen muž, poznati advokat,
uzalud je intervenisao da je oslobode.
— Mi sad znamo – rekli su mu žandari – da ona nije nikako
umešana u bekstvo, ali mi smo, vidite, kada smo je pokupili, javili
imperatoru kako je lice koje je organizovalo bekstvo otkriveno
i uhapšeno. Sada nam treba vremena da cara pripremimo na to
da nismo uhvatili pravog krivca.
Prošao sam kroz Švedsku ne zaustavljajući se nigde i stigao
u Kristijaniju, gde sam nekoliko dana čekao parobrod za Englesku,
za Hal. U dokolici sam skupljao informacije o seljačkoj
stranci u norveškom Sturtingu. Odlazeći na parobrod, brižno sam
se pitao: »Pod kojom zastavom on plovi?« Pod norveškom, nemačkom
ili engleskom? A onda ugledah na krmi britansku zastavu,
pod kojom je utočište našlo toliko ruskih, italijanskih, francuskih
i mađarskih izgnanika. I ja sam od srca pozdravljao tu
zastavu.
** Zapadna Evropa
*** I
Na Severnom moru besnela je bura kada smo prilazili obalama
Engleske, ali ja sam s zadovoljstvom pozdravljao nevreme.
Radovala me je borba našeg parobroda sa razjarenim talasima.
Čitave sate sedeo sam na pramcu, dok me je prskala njihova pena.
Posle dve godine u mračnom kazamatu svaki moj nerv trepereo
je i uživao u snažnom pulsiranju života.
Mislio sam da ću u inostranstvu provesti samo nekoliko nedelja
ili meseci, tačno koliko je potrebno da se slegne gužva nastala
zbog mog bekstva i da unekoliko popravim svoje zdravlje.
Iskrcao sam se sa pasošem na ime Ljevašova. Izbegavajući London,
gde bi agenti ruske ambasade brzo ušli u trag, uputio
sam se prvo u Edinburg.
Međutim, ispalo je da se više nisam vraćao u Rusiju. Ubrzo
me je zahvatio talas anarhističkog pokreta, koji je baš u to vreme
rastao u Zapadnoj Evropi. Osećao sam da tu mogu da budem
korisniji nego u Rusiji, pomažući novom pokretu da se formira.
U domovini sam bio suviše poznat da bi mogao da učestvujem
u javnoj propagandi, naročito među radnicima i seljacima. Na
kraju, kada je ruski revolucionarni pokret dobio karakteristike
zavere i pretvorio se u oružanu borbu protiv samodržavlja, svaka
pomisao o narodnom pokretu bila je fatalno napuštena. A moje
su me naklonosti sve više i više vodile tome da svoju sudbinu
povežem sa radničkim masama. Širiti među njima ideje koje bi
njihove snage mogle da usmere ka dobrobiti svih radnika; produbiti
i proširiti ideale i principe koji će poslužiti kao osnova
buduće socijalne revolucije; razviti te ideale i principe kod radnika,
ne kao nalog koji potiče od partijskog vođstva već kao rezultat
njihovog vlastitog razmišljanja; i najzad, podstaći njihovu
vlastitu inicijativu, sada kada su radnici pozvani u istorijsku
arenu da bi izgradili novo pravednije društvo – sve mi je to
izgledalo isto tako neophodno za razvoj čovečanstva kao i sve
ono što sam u to vreme mogao da ostvarim u Rusiji. Tako sam
se, odmenjujući već klonule u godinama odlučne borbe, pridružio
šačici ljudi koji su se time bavili u Zapadnoj Evropi.
Kada sam se iskrcao u Halu i pošao u Edinburg, samo sam
nekoliko drugova u Rusiji i u jurskoj federaciji obavestio da sam
srećno stigao u Englesku. Socijalista uvek mora da živi od vlastitog
rada. Zato sam, iznajmivši sobicu u predgrađu škotske prestonice,
odmah počeo da tražim bilo kakav posao.
Među putnicima na našem parobrodu bio je i jedan profesor,
Norvežanin, sa kojim sam pričao trudeći se da se setim ono malo
švedskog što sam nekada znao. Profesor je govorio nemački.
— E, pa pošto vi govorite malo norveški – rekao je on –
a trudite se da naučite jezik, pričaćemo na norveškom.
— Hteli ste reći »švedski« – primetio sam nesigurno – pa
ja i govorim na švedskom, zar ne?
— Hm! Ja bih pre rekao da je to norveški. U svakom slučaju,
švedski nije – odgovorio je.
Tako se meni desilo isto što i Paganelu, junaku Žil Verna
koji je iz rasejanosti umesto španskog naučio portugalski.
Kako bilo da bilo, sa profesorom sam puno pričao... recimo,
na norveškom. Između ostalog, dao mi je novine koje izlaze u
Kristijaniji. U njima je bio izveštaj o norveškoj ekspediciji, koja
se tek vratila sa istraživanja dubina severnog dela Atlantskog
okeana.
Pošto sam se nastanio u Edinburgu, odmah sam napisao noticu
o toj ekspediciji na engleskom za »Nature«, list koji smo moj
brat i ja u Peterburgu redovno čitali od dana kada se pojavio.
Pomoćnik urednika mi se zahvalio na belešci i dodao, sa taktičnošću
koju sam zatim tu često sretao, da je moj engleski »sasvim
dobar« ali da u njemu mora biti »više osobenosti svojstvenih tom
jeziku«. Moram reći da sam engleski jezik naučio u Rusiji. Brat
i ja preveli smo »Filozofiju geologije« Pejdža i »Osnove biologije«
Herberta Spensera. Ali pošto sam učio samo iz knjiga izgovor
mi je bio jako loš, tako da me je moja stanodavka Škotlanđanka
s teškom mukom razumevala. Sa njenom kćerkom sam često komunicirao
pišući na komadićima papira. Što se tiče »osobenosti
karakterističnih za engleski jezik«, mora da sam pravio veoma
smešne greške. Sećam se, na primer, komičnog događaja povodom
šolje čaja. Zbog mog nesavršenog znanja engleskog jezika gazdarici
sam se verovatno učinio kao poznata ispičutura iz dečje bajke.
U svoju odbranu moram da dodam da ni u geološkim knjigama
na engleskom, ni u *Biologiji* Herberta Spensera nisam naišao ni
na najmanji nagoveštaj o tako važnoj stvari kao što je pijenje
čaja.
Prepisao sam »Bilten Ruskog geografskog društva« i ubrzo
sam počeo da šaljem u »Times« usputne notice o ruskim geografskim
ekspedicijama. Prževaljski je tada bio u srednjoj Aziji i njegovo
su putovanje pratili u Engleskoj sa velikim interesovanjem.
I pored toga, novac koji sam doneo iz Rusije brzo se topio,
a pošto su sva pisma koja sam slao u Rusiju zaplenjivali nisam
mogao da dostavim rođacima svoju adresu. Zato sam se posle
nekoliko nedelja uputio u London, zamišljajući da ću tamo naći
pogodniji posao P. L. Lavrov je tu još uvek izdavao „Вперед“, ali
kako sam računao da ću se brzo vratiti u Rusiju a redakciju ruskog
lista su sigurno nadzirali špijuni, nisam tamo otišao.
Uputio sam se naravno u »Nature«, gde me je veoma lepo
primio zamenik urednika Kelti. Pokazalo se da je izdavač želeo
da proširi rubriku notica i smatrao je da ih ja pišem baš kako
treba. Zato su mi u redakciji dodelili sto, na koji su stavili hrpu
naučnih časopisa na raznim jezicima.
— Dolazite ponedeljkom, g. Ljevašov – rekoše mi – razgledajte
ove časopise, i ako naiđete na nešto što zaslužuje pažnju
napišite noticu ili sastavite članak. Mi ćemo to onda poslati
stručnjaku.
Kelti, naravno, nije znao da sam ja svaku noticu prepisivao
po tri, četiri puta pre nego što bih se odlučio da mu pokažem
svoj engleski jezik. Ali dozvolili su mi da naučne časopise nosim
kući, i ubrzo sam mogao da živim od nevelikih honorara iz časopisa
»Nature« i »Times«. »Times« je honorarnim saradnicima plaćao
jednom nedeljno, četvrtkom, a ja sam taj običaj smatrao
izvanrednim. Naravno, bilo je sedmica kada nisam mogao da
ponudim nikakve interesantne informacije o Prževaljskom i kada
moje beleške o drugim delovima Rusije nisu išle u štampu. Tih
sam se nedelja zadovoljavao čajem i hlebom.
Jednom je Kelti dohvatio sa police nekoliko ruskih knjiga
i zamolio me da o njima napišem prikaz za »Nature«. Bacio sam
pogled na knjige i na svoju veliku nevolju video vlastite radove
o ledenom dobu i o orografiji Azije. Moj brat nije propustio da
ih pošalje svom omiljenom časopisu. Bio sam u velikoj nedoumici
pa sam knjige strpao u torbu i poneo ih kući da u slobodno
vreme razmislim o tome. »Sta sad da radim s njima« – pitao
sam se. »Ne mogu da ih hvalim, a kako da kudim autora kad
delim njegovo mišljenje«. Najzad, odlučio sam da sledećeg dana
odnesem knjige i objasnim Keltiju da sam ja, iako se predstavljam
kao Ljevašov, autor tih knjiga i da zato ne mogu da pišem
prikaz o njima.
Kelti je u novinama već pročitao da je Kropotkin pobegao
i sada je sa velikim zadovoljstvom saznao da je on van opasnosti,
na engleskom tlu. Što se tiče mojih dilema, Kelti je razložno
primetio da nema potrebe ni da hvalim ni da kudim autora, već
da jednostavno izložim sadržaj njegovih radova. Toga dana mi
smo sklopili prijateljstvo koje traje do danas.
U novembru ili decembru 1876. godine pročitao sam u rubrici
»Poštansko sanduče« lista „Вперед“ da se K. poziva u redakciju
da primi pisma iz Rusije. Misleći da se to odnosi na mene, svratio
sam u redakciju. Brzo sam se sprijateljio i sa P. L. Lavrovom
i sa mlađim slovoslagačima.
Kada sam prvi put zakucao na vrata redakcije mislio sam da
me obrijanog i sa cilindrom niko neće prepoznati. Damu koja mi
je otvorila upitao sam na svom najboljem engleskom: »Da li je
mister Lavrov kod kuće«? Nisam se predstavio. Ispostavilo se da
me je dama, koja me nikada nije videla ali je iz Ciriha poznavala
mog brata, odmah prepoznala i potrčala gore da kaže ko je došao.
— Odmah sam vas prepoznala – rekla mi je posle – po
očima; podsetile su me na vašeg brata.
U Engleskoj se tada nisam dugo zadržao. Revnosno sam se
dopisivao sa svojim prijateljem Džejmsom Gijomom iz jurske
federacije i čim sam u Švajcarskoj pronašao stalni posao geografa
odmah sam otputovao tamo. Pisma koja sam konačno dobio iz
Rusije govorila su mi da mogu mirno da ostanem u inostranstvu
pošto se nikakvi posebni poslovi u domovini nisu nazirali. Rusiju
je tada zahvatio talas oduševljenja prema Slovenima koji su ustali
protiv vekovnog turskog ugnjetavanja..Moji najbolji prijatelji –
Sergej Stjepnjak, Dimitrij K. i mnogi drugi krenuli su na Balkansko
poluostrvo, da se pridruže ustanicima. Drugom su mi
pisali: »Čitamo izveštaje »Daily News« o turskim zločinima u Bugarskoj,
plačemo dok čitamo – i odlazimo u čete ustanika kao
dobrovoljci ili kao bolničarke«.
Otputovao sam u Švajcarsku i pridružio se jurskoj federaciji
Međunarodnog saveza radnika i po savetu švajcarskih prijatelja
nastanio se u Šo de Fonu.
*** II
Jurska federacija je odigrala važnu ulogu u savremenom razvoju
socijalizma.
Kako se obično dešava, politička partija se, pošto postavi
zahteve i razglasi da će se zadovoljiti samo njihovim potpunim
ispunjenjem, ubrzo podeli na dve struje. Jedna ostaje to što je
bila, a druga, iako ističe da se ni slovca nije odrekla, prihvata
neku vrstu kompromisa i postepeno, od kompromisa do kompromisa,
odstupa od prvobitnog programa i postaje partija umerenih
reformi.
Sličan razlaz desio se i u Međunarodnom radničkom savezu.
Prilikom osnivanja Saveza proklamovana je namera: uništiti privatnu
svojinu i predati proizvođačima sva oruđa potrebna za proizvodnju
dobara. Radnici svih zemalja bili su pozivani da stvaraju
organizacije za direktnu borbu protiv kapitalizma. Preporučivano
im je da pronađu načine kojima će socijalizovati proizvodnju
dobara i njihovo korišćenje. I kada sami budu dovoljno
pripremljeni, radnici treba da ovladaju oruđima za proizvodnju
i da organizuju potrošnju, bez ikakve veze sa postojećim političkim
uređenjem koje mora potpuno da bude promenjeno. Savez
je, tako, imao zadatak da pripremi grandiozni prevrat, prvo u glavama
a onda i u samom životu. Savez je trebalo da sprovede
revoluciju, koja bi čovečanstvu otvorila novu eru progresa, zasnovanog
na opštoj solidarnosti. Takav je bio ideal koji je probudio
iz sna milione evropskih radnika i privukao u Savez najbolje umne
snage toga vremena.
Međutim, ubrzo su počele da se naziru dve frakcije. Kada
se rat 1870. godine završio potpunim porazom Francuske, a Pariska
komuna bila slomljena; kada su protiv Međunarodnog saveza
bili uvedeni drakonski zakoni koji su Francuze lišavali
mogućnosti da učestvuju u pokretu; i kada je, sa druge strane,
u »ujedinjenoj Nemačkoj«, koja je bila cilj radikala iz 1848. godine,
bilo uvedeno parlamentarno uređenje – Nemci su pokušali
da izmene ciljeve i metode čitavog socijalističkog pokreta. Parola
socijaldemokratije, kako je nazvana nova partija, bila je sada –
osvojiti vlast u *postojećoj državi*. Prvi uspesi ove partije
na izborima za Rajhstag pobudili su velike nade. Broj poslanika
socijaldemokrata u početku je bio dva, zatim sedam, onda devet;
zato su čak i odmereni ljudi računali da će krajem XIX veka
socijaldemokrati imati većinu u nemačkom parlamentu i moći će
zakonskim merama da uspostave narodnu socijalističku državu.
Socijalistički ideal ove partije je malo-pomalo izgubio svoj karakter.
Umesto društva koje bi stvorile same radničke organizacije
istaknut je ideal državnog upravljanja industrijom, tj. državni
socijalizam, ili tačnije, državni kapitalizam. Tako su, na primer,
danas u Švajcarskoj napori socijaldemokratije u političkom pogledu
usmereni ka centralizaciji i borbi protiv federalizma, a u
ekonomskom, na eksploataciju železnice od strane države i državni
monopol u bankarstvu i prodaji alkoholnih pića. Državno upravljanje
zemljom i najvažnijim krupnim granama industrije a isto
tako i državna organizacija potrošnje, biće, kažu, sledeći korak u
bližoj ili daljoj budućnosti.
Život i aktivnosti nemačke socijaldemokratske partije postepeno
su se potpuno podredili zamislima o parlamentarnim izborima.
Na radničke saveze su gledali prezrivo a štrajkove su osuđivali,
zato što i jedno i drugo odvlači pažnju radnika od izborne
borbe. Socijaldemokratske vođe su se istovremeno prema svakom
narodnom pokretu i svakoj revolucionarnoj agitaciji u bilo kojoj
evropskoj zemlji odnosili neprijateljskije nego kapitalistička
štampa.
Međutim, u latinskim zemljama taj tok je imao veoma malo
sledbenika. Sekcije i federacije Internacionale ostajale su verne
principima formulisanim prilikom stvaranja saveza. Radnici latinskih
zemalja, federalisti po svojoj istoriji, protivnici ideje o
centralizovanoj državi i sa revolucionarnom tradicijom – nisu
mogli da slede evolutivni put koji je preovladao kod Nemaca.
Rascep socijalističkog pokreta na dve grane ispoljio se odmah
posle Francusko-pruskog rata. Kao što sam već napomenuo,
u Internacionali je stvorena centralna uprava u vidu Generalnog
saveta sa sedištem u Londonu. A pošto su duša tog saveta bila
dva Nemca, Engels i Marks, on je uskoro postao glavno utvrđenje
socijaldemokratskog pokreta. Inspiratori i duhovne vođe latinskih
federacija postali su Bakunjin i njegovi drugovi.
Razdor između bakunjinista i marksista nipošto nije bila stvar
ličnog častoljublja. To je bio neizbežni sudar federalizma i centralizacije,
slobodnih komuna i autoritarne državne uprave, slobodnih
stvaralačkih delatnosti narodnih masa i zakonskog popravljanja
postojećih uslova koje je stvorilo kapitalističko uređenje.
To je, najzad, bio sudar latinskog duha li nemačkog *Geist*, koji je,
porazivši Francusku na bojnom polju, sada želeo dominaciju u
oblasti nauke, politike, filozofije, a takođe i socijalizma – suprotstavljajući
svoje navodno »naučno« shvatanje socijalizma »utopijskom«
socijalizmu drugih.
Na Haškom kongresu Internacionale, održanom 1872. godine,
londonski Generalni savet je putem fiktivne većine isključio iz
Međunarodnog saveza radnika Bakunjina, njegovog prijatelja Gijoma
i celu jursku federaciju. Ali, pošto je bilo izvesno da će španska,
italijanska i belgijska federacija stati na stranu Juraca, Kongres
je pokušao da raspusti Internacionalu. On je odlučio da novi
generalni savet sastavljen od nekoliko socijaldemokrata zaseda
u Njujorku, gde nisu postojale radničke organizacije koje bi mogle
da ga kontrolišu. Od tada se o njemu nije ni čulo, dok su
španska, italijanska, belgijska, i jurska federacija postojale još
pet ili šest godina i svake godine se okupljale na uobičajenim
kongresima.
U vreme kada sam došao u Švajcarsku, jurska federacija je
bila centar i najpoznatiji tumač Internacionale. Bakunjin je upravo
bio umro (1. jula 1876), ali federacija je očuvala položaj koji
je stekla pod njegovim uticajem.
Stanje stvari u Francuskoj, Španiji i Italiji bilo je takvo da
se vlasti nisu usuđivale da pregaze čitav radnički pokret i uvedu
vladavinu belog terora, samo zahvaljujući tome što je Internacionala
podsticala revolucionarni duh koji se razvio kod radnika pre
Francusko-pruskog rata. Poznato je da dolazak grofa Šambora,
jednog od Burbona, na francuski presto samo što nije postala
gotova stvar... Mak-Mahon je ostao predsednik republike samo
da bi se pripremila restauracija monarhije. Dan svečanog ulaska
Anrija V u Pariz već je bio određen: čak je i konjska oprema
ukrašena kraljevskom krunom i monogramom već bila spremljena.
Poznato je takođe da restauracija monarhije nije uspela
zato što su Gambeta i Klemanso, oportunist i radikal, u znatnom
delu Francuske organizovali niz oružanih komiteta, spremnih na
ustanak čim počne državni prevrat. Glavnu snagu tih komiteta
činili su radnici, od kojih su mnogi ranije pripadali Internacionali
i sačuvali nekadašnji duh. Mogu da kažem na osnovu onoga
što lično znam – da su se radikalne buržujske vođe u odsudnom
momentu pokolebale, radnici iz tih komiteta bi nasuprot tome,
naročito na jugu, iskoristili prvu priliku da dignu ustanak koji
bi se, započet radi zaštite republike, nesumnjivo nastavio u socijalističkom
smeru.
Isto to može se reći i o Španiji. Sve dok su kralja na put
reakcije gurali sveštenstvo i aristokratija koji su ga okruživali,
republikanci su pretili ustankom, u kome će, na to su računali,
kao pravi borbeni element istupiti radnici. Samo u Kataloniji tada
je bilo više od sto hiljada radnika, organizovanih u snažne radničke
saveze; više od osamdeset hiljada Španaca pripadalo je Internacionali,
redovno se okupljalo na njenim kongresima i uredno
plaćalo članarinu sa tipičnim španskim shvatanjem obaveze. Govorim
o ovim organizacijama na osnovu ličnih poznanstava u
Internacionali. Znam da su se spremali da proglase federativnu
špansku republiku i odreknu se kolonija, a u oblastima koje su
bile spremne da idu dalje – probali bi sa kolektivizmom. Samo
je trajni strah od ustanka zadržao špansku monarhiju da ne uništi
sve radničke i seljačke organizacije i zaustavio brutalnu klerikalnu
reakciju.
Slično je bilo i u Italiji. U njenom severnom delu radnički
savezi još nisu bili tako razvijeni kao danas, ali su mnogi delovi
zemlje bili prekriveni sekcijama Internacionale i republikanskim
grupama. Monarhija je živela u stalnom strahu da će biti svrgnuta
ako se republikanci iz srednjih klasa okrenu revolucionarnim elementima
među radnicima.
Jednom reči, sećajući se prošlosti omeđene četvrtinom veka,
sa sigurnošću mogu reći: to što se Evropa posle 1871. godine nije
utopila u mrak najgore reakcije uslovljeno je prvenstveno onim
revolucionarnim duhom koji se probudio na Zapadu pre Francusko-pruskog
rata, i koji su posle poraza Francuske očuvali anarhistički
elementi Internacionale – blankisti, mancinijevci i španski
»kantonalisti« (federativni republikanci).
Najzad, marksisti, koje je potpuno progutala njihova lokalna
izborna borba, malo su znali o svemu ovome. Plašeći se da ne
navuku Bizmarkove gromove na svoju glavu, a pre svega da se
u Nemačkoj ne pojavi revolucionarni duh koji bi i izazvao represije
sa kojima, osećajući da su slabi, nisu mogli da se suoče –
socijaldemokrati su se iz taktičkih razloga ne samo negativno
odnosili prema svim zapadnim revolucionarima, nego su se malo-pomalo
proželi netrpeljivošću prema revolucionarnom duhu uopšte.
Oni bi ga pakosno optuživali ma gde se on pojavio, pa čak
i kada su zapazili njegovo prvo ispoljavanje u Rusiji.
Za vreme Mak-Mahona u Francuskoj je bilo nezamislivo izdavati
revolucionarne novine. Čak se i pevanje Marseljeze smatralo
za prestup. Sećam se kako me je iznenadio užas koji je obuzeo
moje saputnike u trećoj klasi kada je nekoliko regruta na stanici
razvuklo revolucionarnu pesmu; to je bilo u maju 1878. godine.
»Zar je opet dozvoljeno da se peva Marseljeza« – pitali su zabrinuto
jedni druge. Eto tako, socijalističkih novina u Francuskoj
nije bilo. Španske novine su izlazile veoma uspešno, a neki manifesti
španskih kongresa izvanredno su izložili principe anarhističkog
socijalizma. Ali, ko će van Španije znati nešto o njihovim
idealima? Što se tiče italijanskih novina, one su bile sasvim kratkog
veka: pojavljivale su se, nestajale i ponovo nicale pod drugim
imenom, i bez obzira na to što su neke od njih bile izvrsne
za njih takođe niko nije znao izvan Italije. Zato je jurska federacija,
sa svojim novinama na francuskom jeziku, postala žarište
koje je u latinskim zemljama podsticalo i formulisalo onaj duh
koji je Evropu spasao mračnog perioda reakcije. Jurska je federacija,
takođe, postala podloga na kojoj su teorijske postavke
anarhizma razradili Bakunjin i njegovi sledbenici, jezikom razumljivim
na celom evropskom kontinentu.
*** III
U to vreme jurskoj federaciji je pripadalo nekoliko istaknutih
ljudi različitih nacionalnosti, najvećim delom lični Bakunjinovi
prijatelji. Urednik naše glavne novine »Bulletin de la Fédération
Jurassienne«, bio je Džejms Gijom, učitelj po zanimanju, pripadnik
jedne od starih nojšatelskih porodica. Srednjeg rasta i suvonjav,
grubom spoljašnošću i odvažnošću uma pomalo nalik na
Robespjera, imao je vrlo zlatno srce koje se otvaralo samo u bliskom
prijateljstvu. Svojom izvanrednom sposobnošću za rad i istrajnom
aktivnošću bio je rođeni vođa. Osam godina savladavao
je razne teškoće da bi novina opstala a istovremeno se najaktivnije
bavio i najsitnijim detaljima u federaciji, sve dok nije morao
da napusti Švajcarsku u kojoj više nije mogao da nađe nikakav
posao. Tada se nastanio u Francuskoj, i tu će njegovo ime
biti s poštovanjem pominjano u istoriji oslobađanja narodne škole
od popova.
Ademar Švicgebel, rodom takođe Švajcarac, bio je tipičan
predstavnik veselih, vedrih, oštroumnih časovničara iz francuske
Jure, koje ste mogli sresti u predgrađima bernskog kantona.
Po zanimanju graver satova, nikada nije pokušao da napusti ručni
rad i, uvek veseo i radan, uspevao je da izdržava svoju veliku
porodicu čak i u vreme kriza, kada su poslovi stagnirali i plate
bile veoma male. Švicgebel je imao zadivljujuću sposobnost da brzo
shvati teška politička ili ekonomska pitanja, i dobro promislivši,
izlagao bi ih jasno, jednostavno, sa stanovišta radnika, a
pri tom im nije oduzimao ni dubinu ni smisao. Znali su ga svuda
»u brdima«, a prilikom naših susreta na kongresima sa radnicima
iz drugih zemalja uvek je bio opšti ljubimac.
Prava suprotnost Švicgebelu bio je jedan drugi Švajcarac, takođe
časovničar, Špihiger. On je bio filozof, sporih pokreta i mišljenja,
Englez po izgledu. Za svako pitanje Špihiger se trudio da
dođe do same suštine i zadivljavao nas tačnošću svojih zaključaka,
do kojih je dolazio svestranim razmišljanjem dok je provodio
dane sedeći za svojom mašinom.
Oko te trojice okupljala se grupa ozbiljnih, naprednih radnika –
bilo je sredovečnih a i starijih, ali svi su strasno voleli
slobodu i sa žarom učestvovali u tako velikom pokretu – i još
stotinak žustrih, odvažnih mladih ljudi, uglavnom časovničara.
Svi su se oni odlikovali samostalnošću razmišljanja, prijatnošću
i vatrenom predanosti stvari za koju su bili spremni na mnoge
žrtve.
Nekoliko nekadašnjih komunara koji su živeli u izgnanstvu
pristupili su federaciji. Među njima je bio veliki geograf Elize
Rekli, tipični puritanac po manirima i životu, a sa intelektualnog
gledišta – tip francuskog filozofa enciklopediste XVIII veka; inspirator
drugih, koji nikada nije dirigovao niti će ikada dirigovati
bilo kome; anarhista – čiji anarhizam predstavlja rezultat
obimnog i temeljnog proučavanja formi ljudskog života u svim
klimama i na svim stupnjevima razvoja civilizacije; čije se knjige
ubrajaju među najbolja dela XIX veka i čiji stil zadivljuje lepotom
i uzburkava um i savest. Kada bi ulazio u redakciju anarhističkih
novina prvo njegovo pitanje – iako je urednik bio u
poređenju s njim dete – bilo je: »Recite, šta treba da uradim?«
I, dobivši odgovor, sedao bi kao obični novinski radnik da popuni
koliko treba stubaca za sledeći broj. U vreme Komune, Rekli
je jednostavno uzeo pušku i svrstao se u redove. A kada bi tražio
saradnika za neki od tomova svoje »Geografije« poznate širom
sveta, i kada bi taj bojažljivo upitao: »Šta treba da radim«?
Rekli bi odgovorio: »Tu su knjige, ovde je sto, radite kako hoćete«.
Njegov prijatelj bio je postariji Lefranse, nekadašnji učitelj,
tri puta prognan: posle junskih dana 1848. godine, posle Napoleonovog
državnog prevrata i posle 1871. godine. Bio je član Komune,
jedan od onih o kojima su govorili da su posle Komune
u svojim džepovima odneli milione franaka. O verodostojnosti
takvih priča buržoaske štampe može se najbolje prosuditi po tome
što je Lefranse radio kao nosač na železničkoj stanici u Lozani,
a jednom samo što nije nastradao prilikom istovara za koji
su bila potrebna mlađa pleća nego njegova. Lefranseova knjiga o
Pariskoj komuni jedina je u kojoj je stvarni istorijski značaj pokreta
bio predstavljen u pravom svetlu.
»Ja sam komunar, a ne anarhist, ako hoćete« – govorio je.
»Ne mogu da radim sa takvim ludacima kakvi ste vi!« A u stvari
radio je sa nama i ni sa kim više. »Zato što ste vi, ludaci, baš
onakvi ljudi kakve ja mogu da volim. S vama mogu da radim i
da ostanem veran sebi«.
Sa nama je živeo još jedan član Pariske komune – Pendi,
drvodelja iz severne Francuske, sin Pariza. U Parizu je postao
veoma poznat zahvaljujući svojoj energičnosti i bistrom umu za
vreme jednog velikog štrajka, koji je podržala Internacionala.
Godine 1871. izabrali su ga za člana Komune, koja ga je odredila
za komandanta tiljerijskog dvorca. Kada je versajska vojska već
ušla u Pariz, istrebljujući stotine zarobljenika, u različitim krajevima
grada bila su streljana bar trojica za koje su mislili da je
Pendi. Posle bitke sakrila ga je neka hrabra švalja i spasla ga
hladnokrvnim držanjem kada su vojnici došli da pretresu stan.
Posle je postala njegova žena. Samo godinu dana kasnije oni su
uspeli da se iskradu iz Pariza i dokopaju se Švajcarske. Tu je on
naučio zanat duvača stakla. Tada je čitave dane provodio pored
užarene peći, a večeri je potpuno posvećivao propagandi u kojoj
je zadivljujuće spajao strasnost revolucionara, i zdrav razum i
organizatorske sposobnosti, što je karakterisalo pariske radnike.
Pol Brus je tada bio mlad lekar, neobično bistrog uma, galamdžija,
opor i pun života, spreman da svaku ideju geometrijski
dosledno razvije do kraja. Njegova kritika države i državnih
institucija odlikovala se posebnom žestinom i snagom. Brus je
nalazio vreme da izdaje dva lista, jedan francuski a drugi nemački
(ne znajući nemački), da piše desetine dugih pisama i bude
duša radničkih večeri. On je stalno bio okupiran organizovanjem
novih grupa, sa svom pronicljivošću pravog »južnjaka«.
Od Italijana koji su radili sa nama u Švajcarskoj naročito
su se izdvajala dva Bakunjinova bliska prijatelja, Kafijero i Malatesta,
čija se imena uvek pominju zajedno, a pominjaće ih u
Italiji mnoge generacije. Kafijero, plemeniti istinski idealista, koji
je sve što je imao dao za zajedničku stvar i nikada se nije pitao
od čega će posle živeti, mislilac, uvek uronjen u filozofska
razmišljanja, najkrotkiji mogući čovek, koji je ipak uzeo pušku
i pošao u planine Benveneto kada je sa svojim drugovima odlučio
da proba da digne socijalistički ustanak da makar pokažu narodu
kako bunt seljaka mora biti ozbiljniji od proste pobune
protiv poreznika. Malatesta – bivši student medicine, koji se
odrekao svoje profesije i imetka radi revolucije; iskreni idealista,
prepun zanosa i duha. Celog svog zivota (a sada ima više od
pedeset godina) nikada nije mislio da li će sutra imati parče hleba
za ručak a danas prenoćište. Nemajući svoj kutak, bio je spreman
da danju prodaje sladoled na londonskim ulicama da bi zaradio
za hleb, a noću da piše sjajne tekstove za italijanske novine.
U Francuskoj ga baciše u tamnicu, zatim ga oslobodiše i
izgnaše; u Italiji je po drugi put bio osuđen i prognan na ostrvo,
odakle je pobegao i ponovo se pod drugim imenom pojavio
u Italiji. Malatestu ste uvek mogli pronaći tamo gde je borba
žestoka – bilo u domovini ili van nje. I tako on živi evo već trideset
godina. A kada ga sretnemo posle izlaska iz zatvora ili posle
bekstva sa ostrva, vidimo da je isto onako čio kao i pre. On
je uvek spreman da iznova započne borbu, stalno iznenađuje uvek
istom ljubavlju prema čovečanstvu i istim odsustvom mrznje prema
svojim protivnicima i tamničarima; on uvek ima srdačan osmeh
za prijatelje i nežnosti za decu.
Među nama je bilo sasvim malo Rusa jer je većina mojih
zemljaka sledila socijaldemokrate. Sa nama je bio stari Hercenov
prijatelj N. I. Žukovski, koji je Rusiju napustio 1863. godine;
izuzetan, profinjen čovek, veoma inteligentan i veliki ljubimac
radnika. Više nego bilo ko drugi od nas on je imao ono
što Francuzi zovu »l’oreille du peuple«. Radnici su ga uvek rado
slušali, jer je umeo da raspali srce naroda ukazujući mu na važnu
ulogu koju treba da ima u menjanju društva. On je umeo da
podstakne raspoloženje, pokazujući radnicima blistave istorijske
perspektive; umeo je u trenutku da rasvetli i najzamršenije ekonomsko
pitanje i da naelektriše slušaoce svojom iskrenošću i ubeđenošću.
S nama je povremeno radio i bivši oficir generalštaba
N. V. Sokolov, poštovalac Pol Luj Kurijea zbog njegove hrabrosti
i Prudona zbog njegovih filozofskih pogleda. Sokolov je mnoge
u Rusiji pridobio za socijalizam svojim člancima u listu »Русское
слово«.
Pominjem samo one koji us postali šire poznati kao pisci,
delegati na kongresima ili kao organizatori. Ali, pitam se nije li
bolje pisati o onima koji su ostali anonimni a ipak su imali važan
udeo u životu federacije kao i oni koji su pisali? Nije li bolje
govoriti o običnim borcima, uvek spremnim za svaku akciju
ne pitajući se da li će to biti krupna ili mala stvar, slavna ili
skromna, da li će imati krupne posledice ili će samo doneti beskrajne
brige njima i njihovim porodicama?
Morao bih takođe da pomenem Nemce – Vernera i Rinkea,
koji su peške putovali na kongres iz Švajcarske u Belgiju; Španca
Albarasina, studenta koga je štrajk u Alkoju učinio vođom Alkojske
komune, a i mnoge druge; ali plašim se da moje letimične
zabeleške neće moći da predstave čitaocima svo ono poštovanje
i ljubav koje su prema ovoj malenoj porodici gajili svi koji su
njene članove lično znali.
*** IV
Od svih švajcarskih gradova koje znam, Šo de Fon je možda
najmanje privlačan. Nalazi se na visoravni, potpuno bez raslinja,
otvorenoj oštrome vetru koji tu zimi duva. Ovde zna da napada
isto tako dubok sneg kao u Moskvi, a kopni i ponovo počinje da
pada onako često kao u Peterburgu. Ali bilo nam je važno da u
tom centru širimo svoje ideje i da oživimo lokalnu propagandu.
Tu su živeli Pendi, Špihiger, Albarasin, blankisti Fere i Žalo. Odatle
sam mogao povremeno da posećujem Gijoma u Nojšatelu i
Švicgebela u dolini Sent-Imje.
Za mene je počeo život ispunjen delatnošću koju sam voleo.
Organizovali smo brojne skupove, sami raznoseći oglase po kafeima
i radionicama. Jednom nedeljno okupljala se naša sekcija
i tada je pokretana veoma živa diskusija. Išli smo takođe na razne
skupove, koje su organizovale političke partije, da propagiramo
anarhizam. Ja sam mnogo putovao, posećujući druge sekcije
i pomažući im.
Te smo zime osvojili simpatije mnogih, iako je velika smetnja
za redovan rad bila kriza u časovničarskom poslu. Polovina
radnika bila je bez posla, ili je radila samo nekoliko časova nedeljno.
Zato su municipaliteti morali da otvore jeftine menze.
Kooperativna radionica, koju su u Šo de Fonu osnovali anarhisti,
u kojoj se zarada raspodeljivala ravnomerno svima, sa puno teškoća
je dolazila do poslova bez obzira na ugled koji je uživala.
Špihiger – jedan od najboljih gijošera – morao je čak neko vreme
da zarađuje za život drndajući vunu kod nekog tapetara.
Te godine svi smo učestvovali u demonstracijama sa crvenom
zastavom, u Bernu. Talas reakcije zahvatio je i Švajcarsku i, uprkos
ustavu, bernska policija je zabranila da se ulicama nosi radnička
zastava. Zato je bilo potrebno da se pokaže da bar u nekim
mestima radnici neće dozvoliti kršenje njihovih prava i da će
pružiti otpor. Na dan godišnjice Pariske komune uputili smo se
u Bern da bismo bez obzira na zabranu proneli crvenu zastavu
ulicama. Naravno, došlo je do sukoba s policijom u kome su dva
druga dobila udarce sabljom a dva pandura bila teže ranjena.
Ali jednu crvenu zastavu su ipak uspešno doneli do sale gde je
održan veličanstveni miting. Ne moram ni da dodam da su takozvane
»vođe« bile u povorci i tukle se zajedno sa ostalima. Na
odgovornost je bilo pozvano oko trideset švajcarskih građana, koji
su svi sami izjavljivali isledniku da su učestvovali u demonstracijama
i tražili da im se sudi. Oni koji su ranili pandure istupili
su i rekli da su to oni učinili. Suđenje je donelo velike simpatije
našoj stvari. Mnogi su shvatili da sve slobode treba stalno braniti
da ne bi bile oduzete. Osude su zato bile relativno blage, ne
veće od tromesečnog zatvora.
Međutim, bernska vlada je posle toga zabranila crvenu zastavu
u celom kantonu. Tada je jurska federacija odlučila da je,
bez obzira na zabranu, istakne u Sent-Imjeu, gde je trebalo da se
održi naš godišnji kongres, i da je štiti ako bude trebalo i oružjem.
Za tu priliku svi smo bili naoružani i spremili se da do
kraja branimo našu zastavu. Na jednom trgu kojim je trebalo da
prođemo smestio se policijski odred da bi zaustavio našu povorku,
a na obližnjoj poljani vežbao je milicijski vod, kobajagi izveden
na vežbu gađanja. Prolazeći ulicama grada dobro smo čuli
pucnje strelaca. Ali kada se naša povorka uz zvuke vojne muzike
pojavila na trgu bilo je jasno da bi policijska akcija izazvala ozbiljno
krvoproliće, i gradonačelnik nam je dozvolio da mirno nastavimo.
Tako smo neometano došli do sale gde se održao miting.
Niko od nas nije naročito želeo sukob, ali je zanos, nastao u povorci
u borbenom poretku uz zvuke vojne muzike, bio takav da
je teško reći koje je osećanje preovlađivalo kada smo stigli do
sale: olakšanje što nije došlo do borbenog okršaja, ili pak žaljenje
zbog toga što se sve završilo tako mirno. Čovek je zaista veoma
složeno biće.
Ipak, naša glavna aktivnost bila je formulisati socijalistički
anarhizam, teorijski i u praktičnoj primeni. I za to je jurska federacija
uradila stvar koja će uvek živeti.
Zapažali smo da se kod kulturnih nacija rađa novi oblik
društva umesto starog: društvo međusobno jednakih. Njegovi članovi
neće više biti prinuđeni da prodaju svoj rad i svoje mišljenje
onima koji ih sada unajmljuju po sopstvenom nahođenju.
Moći će da svoja znanja i sposobnosti ulože u proizvodnju koja
je korisna za sve, a radi toga okupljaće se u organizme, formirane
tako da povežu postojeće snage za proizvodnju najveće moguće
dobrobiti za sve, a uz to bi istovremeno za ličnu inicijativu
postojao maksimalan prostor. To bi društvo činilo mnoštvo saveza,
povezanih međusobno radi svakog cilja koji zahteva povezanost –
federacije za različite vrste poslova: poljoprivredne,
industrijske, intelektualne, umetničke; i potrošačke komune koje
će se pozabaviti svime što se tiče, s jedne strane uređenja staništa
i zdravstvenog boljitka, i s druge strane snabdevanja hranom,
odećom i drugim.
Nastaće takođe federacije opština međusobno, i potrošačkih
opština sa proizvodnim savezima. I najzad, nastaće još širi
savezi koji će obuhvatati celu jednu zemlju ili nekoliko zemalja,
čiji će se članovi povezivati radi zadovoljavanja ekonomskih,
intelektualnih, umetničkih i moralnih potreba koje se ne ograničavaju
okvirima samo jedne zemlje. Svi takvi proizvodni savezi
i potrošačke opštine povezivaće se međusobno slobodnim dogovorom.
Tako već zajednički rade železnička društva ili poštanske
institucije raznih zemalja bez centralne železničke ni
poštanske uprave, premda se prvi rukovode isključivo egoističkim
ciljevima, a drugi pripadaju različitim, često neprijateljskim
državama. Tako rade meteorološke institucije, planinarski klubovi,
engleski spasilački centri, biciklistička društva, udruženja
nastavnika, literata i tako dalje, ujedinjenih radi različitih vrsta
zajedničkog rada, a ponekad jednostavno iz zadovoljstva. Razvijanje
novih oblika proizvodnje i raznih organizacija biće potpuno
slobodno, individualna inicijativa će se podsticati, a težnja
ka jednoobraznosti i centralizaciji sprečavaće se. Osim toga,
takvo se društvo nipošto neće okameniti u nekakvu nepokretnu
formu; ono će, baš suprotno, neprestano menjati svoj oblik jer
će biti živi organizam koji se razvija. Nikakva vlast tada neće
biti potrebna, pošto će u svim onim slučajevima za koje sada
smatra da joj podležu ona biti zamenjena potpuno slobodnim
dogovorom i sporazumom saveza; slučajevi sukoba neminovno
će se smanjiti, a oni koji se ipak budu pojavili mogu se razrešiti
arbitražom.
Niko od nas nije potcenjivao značaj i veličinu promene koja
se ocrtavala pred nama. Bilo nam je jasno kako postojeća shvatanja
da je privatna svojina nad zemljom, fabrikama, rudnicima,
stanovima i tako dalje neophodna za industrijski progres
a sistem nadnica nužan kao sredstvo da se ljudi privole na rad,
neće tako brzo biti zamenjena uzvišenijim pojmovima o društvenoj
svojini i proizvodnji. Znali smo da predstoji mukotrpan
period propagande, zatim duga borba i niz pojedinačnih i kolektivnih
pobuna protiv sadašnje forme upravljanja svojinom; da
su neophodne lične žrtve, pojedinačni pokušaji preobražaja i lokalne
revolucije – pre nego što se sada uvreženi pogledi na
svojinu promene. Utoliko smo pre shvatili da kulturni narodi
neće poželeti, a ni moći, da se odjednom odreknu vladajućih ideja
o nužnosti vlasti, na kojima smo svi bili vaspitavani. Biće potrebna
dugogodišnja propaganda i dugi niz posebnih pobuna
protiv vlasti, a takođe i kompletno preispitivanje svih onih
učenja koja se sada izvode pozivanjem na istoriju – pre nego
što ljudi shvate koliko su grešili kada su svojoj vladi i zakonu
pripisivali ono što je ustvari rezultat njihovih sopstvenih navika
i društvenih instinkta. Sve smo to znali. Ali znali smo i to da
ćemo propagiranjem promena u oba ova smera ići ka progresu
a ne nasuprot njemu.
Kada sam bolje upoznao zapadnoevropske radnike, i intelektualce
koji su ih simpatisali, ubrzo sam se uverio da oni do
lične slobode drže mnogo više nego do ličnog blagostanja. Pre
pedeset godina radnici su bili spremni da prodaju ličnu slobodu
vladaocima raznih vrsta, čak i nekakvom Cezaru, u zamenu za
obećanje materijalnog bogatstva. Ali toga sada nema. Uverio
sam se da kod radnika latinskih naroda odumire slepo verovanje
u izabrane vladare, čak i kada oni potiču od najboljih vođa
radničkog pokreta. »Moramo pre svega saznati šta nam treba,
a tada ćemo to najbolje sami uraditi« – govorili su oni i takva
je misao bila snažno uvrežena među radnicima, mnogo jače
nego što bi se moglo pretpostaviti. U statutu Internacionale pisalo
je: »Oslobođenje radnika mora biti delo njih samih« – i ta
se misao ukorenila duboko. Bolno iskustvo Pariske komune potpuno
ju je potvrđivalo.
Kada je počeo komunarski ustanak mnogi su iz srednjih
klasa bili spremni da i sami započnu nešto u socijalističkom
pravcu ili bar da se tome ne suprotstavljaju. »Kada smo brat
i ja izlazili iz naših malih soba na ulicu – pričao mi je jednom
Elize Rekli – ljudi iz imućnih klasa zapitkivali su nas sa svih
strana: ’Kažite, šta da radimo? Hoćemo da se isprobamo na
novom putu’. Ali *mi* (tu se on lupio po čelu) nismo tada znali
šta da im kažemo«.
Nijedna vlada nije u svom sastavu imala toliko predstavnika
radikalnih partija kao Savet komune, izabran 25. marta
1871. godine. U njemu su proporcionalno bile zastupljene sve
nijanse revolucionarnih shvatanja: blankisti, jakobinci, internacionalci.
Ali, pošto sami radnici nisu imali određene poglede
na socijalne reforme, nisu ni mogli da ih sugerišu svojim predstavnicima
i zato vlada Komune ništa za to nije učinila. Ona je
bila paralizovana već time što je bila odvojena od mase i
boravila u Hôtel de Ville (Gradska većnica). I, razmišljajući o
tome, shvatili smo da je za uspeh socijalizma neophodno propagirati
ideje bezvlašća, autonomije, samodelatnosti i slobodne
individualne inicijative – jednom reči, ideje anarhizma, uporedo
sa idejama socijalizacije svojine i proizvodnje.
Predviđali smo, naravno, da ćemo se uz potpunu slobodu
mišljenja i delovanja za svakog pojedinca sresti i sa nekim radikalnim
preuveličavanjem naših principa. Nešto slično sam već
video u ruskom nihilizmu. Ali odlučili smo – a iskustvo je potvrdilo
da nismo pogrešili – da će sam društveni život, uz otvorene
i direktne kritike mišljenja i delovanja, postepeno otkloniti
radikalna preterivanja. Delovali smo, u suštini, prema starom
pravilu da je sloboda najispravniji metod protiv prolaznih
teškoća koje dolaze s njom. Zaista, u čovečanstvu postoji jezgro
društvenih navika koje mu je preneto nasleđem iz ranijih vremena
i koje se još nedovoljno ceni. Ne održavaju se te navike
u društvu prinudom, jer one su starije i iznad svake prinude.
Ali na njima se zasniva čitav progres čovečanstva, i sve dok
ljudski rod ne počne da se degeneriše fizički i umno te navike
ne mogu biti uništene, ni kritikom ljudi koji negiraju postojeću
moralnost ni povremenim pobunama protiv njih. U to sam se
uveravao sve više i više kako je raslo moje poznavanje ljudi
i života.
Mi smo istovremeno shvatali da potrebne promene ne može
da izazove ni jedan čovek – sam, makar bio i najgenijalniji.
One neće nastati kao rezultat naučnog otkrića ili proviđenja, već
kao posledica stvaralačkog rada samih narodnih masa. Narodne
mase, a ne pojedini geniji – stvorile su srednjevekovno običajno
pravo, seosku opštinu, gildu, zadrugu, srednjevekovni
grad i osnove međunarodnog prava.
Mnogi naši prethodnici pokušavali su da zacrtaju idealnu
republiku, zasnivajući je čas na principu vlasti, a ređe, na principima
slobode. Robert Oven i Furije dali su svetu svoj ideal
slobodnog društva koje se razvija organski, nasuprot idealnoj
društvenoj piramidi koju su usadile Rimske imperije i katolička
crkva. Prudon je nastavio Furijeov i Ovenov rad a Bakunjin
je primenio svoje jasno i zamašno shvatanje filozofije
istorije u kritici savremenih institucija, »gradeći istovremeno
dok je rušio«. Ali sve je to bio samo pripremni rad.
Međunarodni savez radnika primenio je nov metod rešavanja
zadataka praktične sociologije – okretanjem samim radnicima.
Obrazovani ljudi koji su se pridružili asocijaciji laćali su
se samo toga da radnicima objasne šta se dešava u mnogim
zemljama, da analiziraju ostvarene rezultate i, najzad, da pomognu
radnicima da precizno izraze svoje mišljenje. Nismo
pokušavali da iz svojih teorijskih pogleda izvodimo kakvo *treba
da bude* idealno društvo; mi smo samo pozivali radnike da sagledaju
uzroke postojećeg zla i da na svojim skupovima i kongresima
stvore praktične osnove boljeg društvenog uređenja. Raspravljalo
se ovako: pitanja pokrenuta na međunarodnom kongresu
preporučivana su svim radničkim savezima kao predmet izučavanja
tokom naredne godine. Ona su tada bila razmatrana u
čitavoj Evropi, na manjim skupovima odseka (sekcija), u skladu
sa lokalnim potrebama svake grane industrije. Posle je rad sekcija
bio predstavljen sledećem kongresu svake federacije, i
najzad, u razrađenijem obliku, na prvom sledećem međunarodnom
kongresu čitave Internacionale. Na taj su se način odozdo
gradile teorijske i praktične osnove društva kome smo težili.
A jurska federacija uzela je veliko učešće u stvaranju ideala
kolektivista i anarhista.
Što se mene samog tiče, bivajući u tako pogodnim uslovima
postepeno samo dolazio do zaključka da je anarhizam nešto više
od običnog metoda delovanja ili od ideala slobodnog društva.
On je, pored toga, filozofija i prirode i društva koja treba da se
razvija metodom potpuno različitim od metafizičkog ili dijalektičkog
metoda, primenjivanih u prošlosti u naukama koje su se
bavile čovekom. Uvideo sam da anarhizam mora da se izgradi
metodima koji se primenjuju u prirodnim naukama, ali ne na
klizavom tlu prostih analogija, kako je radio Herbert Spenser,
već na čvrstom temelju indukcije koju je čovečanstvo primenilo
pri stvaranju svojih ustanova. I ja sam uradio sve što sam
mogao za taj cilj.
*** V
U jesen 1877. godine u Belgiji su održana dva kongresa:
kongres Internacionalne radničke asocijacije u Vervjeu i međunarodni
socijalistički kongres u Ganu. Ganski kongres je naročito
bio važan, pošto se znalo da će nemački socijaldemokrati
pokušati da čitav radnički pokret u Evropi strpaju u jednu
organizaciju čije bi vođstvo bio centralni komitet, koji bi predstavljao
nastavak starog generalnog saveta Internacionale samo
pod drugim imenom. Zato je bilo potrebno braniti autonomiju
radničkih organizacija u latinskim zemljama, i mi smo uradili
sve što smo mogli da bi poslali dovoljan broj delegata na kongres.
Ja sam krenuo pod imenom Ljevašov, a dvojica Nemaca,
slagač Verner i mehaničar Rinke, prešli su peške gotovo ceo put
od Bazela do Belgije. Pa iako nas je u Ganu bilo samo devet
anarhista, uspeli smo da ometemo ostvarenje centralističkog
plana.
Od tog vremena prošlo je četvrt veka; održan je niz međunarodnih
socijalističkih kongresa i na svakom od njih vodila se
uvek ista borba: socijaldemokrati su pokušavali da zavrbuju
ceo radnički pokret u Evropi pod svoju zastavu i da ga podrede
svojoj kontroli, anarhisti su se pak bunili protiv toga i nastojali
da to spreče. Koliko je truda otišlo uzalud! Koliko je teških reči
izrečeno! Kako se rasipa snaga! I sve zato što oni koji su nastojali
»da osvoje vlast u postojećoj državi« ne razumeju da se
takvom aktivnošću ne može povezati ceo socijalistički pokret!
Od samog početka socijalizam se razvijao u tri pravca koje su
izrazili Sen Simon, Furije i Robert Oven. Sensimonizam je porodio
socijaldemokratiju, furijeizam je dao osnovu anarhizmu,
a učenje Ovena se u Engleskoj i Americi razvilo u trejdjunione,
kooperacije i takozvani municipalni socijalizam, pri čemu je ovaj
pokret ostao neprijateljski raspoložen prema državnom socijalizmu
socijaldemokrata, nalazeći uz to zajedničke tačke sa anarhizmom.
Ali kao posledica nedostatka želje da se shvati kako
sva tri pokreta teže zajedničkom cilju trima različitim putevima,
pri čemu druga dva daju svoj dragocen doprinos progresu, dvadeset
pet godina bilo je izgubljeno na stvaranje neostvarljive
utopije koju je trebalo da predstavlja jedan jedini radnički pokret
po socijaldemokratskom obrascu.
Ganski kongres se za mene završio neočekivano.
Tri-četiri dana posle njegovog početka, belgijska policija je
saznala ko je taj Ljevašov i izdala naredbu da me uhapse zato
Što sam prekršio policijske naredbe prijavivši se u hotelu pod
lažnim imenom. Moji belgijski drugovi su me upozorili. Tvrdili su
da je tadašnja klerikalna vlada bila u stanju da me izruči Rusiji
i insistirali su da bez oklevanja napustim kongres. Drugovi mi
čak nisu dozvolili da se posle jednog velikog mitinga vratim u
hotel. Gijom mi je preprečio put rekavši da će me ako treba i silom
sprečiti da odem do hotela. Tako sam morao da odem u drugom
pravcu sa nekoliko ganskih drugova, a tek što sam im se pridružio
sa svih strana mračnog trga na kome su bile grupe radnika
razlegli su se zvižduci i prigušeno dozivanje. To je sve izgledalo
tajanstveno. Najzad, posle dužeg došaptavanja i tihog dozviždavanja
grupa drugova povela me je pod zaštitom kod jednog radnika
socijaldemokrate, gde je trebalo da prenoćim i gde su mene,
anarhistu, primili izuzetno dirljivo kao brata. Sledećeg sam jutra
ponovo otputovao u Englesku, i iskrcavajući se prvi put na obalama
Temze, izazvah – sećam se – dobroćudni osmeh engleskog
carinika. On je neizostavno želeo da pregleda moj prtljag, a ja
sam mogao da mu pokažem samo omanju ručnu putnu torbu.
Ni ovaj put se nisam dugo zadržao u Londonu. Na osnovu bogatih
materijala Britanskog muzeja latio sam se izučavanja Francuske
revolucije, ustvari, toga kako nastaju revolucije. Ali to me
nije zadovoljavalo; bila mi je potrebna življa delatnost pa sam
ubrzo krenuo u Pariz. Posle surovog gušenja komunarskog ustanka
tamo je počeo da se budi radnički pokret i ja sam uspeo da se
uključim. Italijan Kosta, nekoliko francuskih radnika-anarhista
i Žil Geda sa svojim drugovima, koji u to vreme još nisu bili partijski
zadrti socijaldemokrati pa su, i dalje revolucionarni, odbacivali
parlamentarnu delatnost – to su drugovi sa kojima sam
počeo da osnivam prve socijalističke grupe.
Započesmo sa malim. Po četvorica, petorica, šestorica sastajali
smo se u kafeu, a kad smo uspeli da okupimo stotinu radnika
na mitingu, tada smo već likovali. Onda niko nije mogao da predvidi
da će se za dve godine pokret toliko razviti. Ali u Francuskoj
stvari teku na specifičan način. Kada reakcija prevlada, svi vidljivi
tragovi pokreta nestaju; samo manji broj entuzijasta pokušava
da pliva protiv struje. Ali gle, na neki tajnovit način, posredstvom
nevidljivog apsorbovanja ideja, reakcija biva nagrižena.
Nastaje nova struja, i onda se odjednom pokazuje da je ideja koju
su svi već smatrali mrtvom bila sve vreme živa, da je rasla i
širila se. I čim javna agitacija postane moguća, pojavljuju se odjednom
hiljade pristalica čije postojanje niko nije naslućivao.
»U Parizu – govorio je stari Blanki – uvek ima pedesetak hiljada
ljudi koji nikako ne učestvuju u skupovima i demonstracijama,
ali čim osete da bi narod mogao da izađe na ulice i tamo iskaže
svoje mišljenje oni se odmah pojave i ako treba kreću u juriš«.
E, pa tako je bilo opet. Nije nas bilo više od dvadesetak koji
smo mogli da povedemo pokret i nismo imali više od dvesta otvorenih
pristalica. Na prvom pomenu Komuni, u martu 1878. godine,
svakako nas nije bilo više od dvesta. Ali dve godine kasnije došla je
amnestija za komunare i sav radnički živalj Pariza pokuljao je na
ulice da pozdravi povratnike. Masovno su učestvovali na mitinzima
i oduševljeno prihvatali prognanike. Socijalistički pokret je
odjednom porastao i povukao za sobom radikale.
Ali u aprilu 1878. godine još nije bio nastupio čas ponovnog
buđenja i jedne prelepe noći uhapsiše Kostu i još jednog našeg
druga anarhistu, Francuza Pedusoa. Policijski sud ih je osudio na
godinu i po zatvora, kao članove Internacionale. Ja sam hapšenje
izbegao zahvaljujući grešci. Policija je tražila Ljevašova i otišla
da uhapsi jednog ruskog studenta sa sličnim prezimenom. Ja sam
bio prijavljen pod pravim imenom i proživeo sam u Parizu još
oko mesec dana. Onda su me pozvali u Švajcarsku.
*** VI
Za vreme tadašnjeg boravka u Parizu upoznao sam se sa
I. S. Turgenjevom. On je zajedničkom prijatelju P. L. Lavrovu
rekao da želi da se sretne sa mnom i da kao pravi Rus proslavi
moje bekstvo skromnim drugarskim ručkom. Prešao sam prag
velikog romansijera gotovo sa strahopoštovanjem. Svojim »Lovčevim
zapisima« učinio je ogromnu uslugu Rusiji, izazivajući gnušanje
prema sistemu kmetstva (tada još nisam znao da je Turgenjev
sarađivao u listu »Колокол«) a i svojim kasnijim pričama
bio je za mladu inteligenciju isto toliko koristan. Usađivao je visoke
ideale i pokazao ko je ruska žena, kakva se blaga kriju u
njenom srcu i umu i šta ona može učiniti kao nadahniteljka muškarca.
Naučio nas je kako se najbolji ljudi ponašaju prema ženama
i kako oni vole. Na mene i hiljade mojih savremenika ovaj
deo Turgenjevljevog učenja stvorio neizbrisive utiske – neuporedivo
snažnije nego i najbolji članci u odbranu ženskih prava.
Dobro je poznato kako je Turgenjev izgledao. Bio je veoma
lep: visok, čvrste građe, sa mekim sedim kovrdžama. Njegove su
oči blistale umnošću i u njima se video plamičak duhovitosti; ponašanje
se odlikovalo onom jednostavnošću bez imalo afektacije
karakterističnom za najbolje ruske pisce. Njegova je glava iz prve
svedočila o izuzetnim intelektualnim sposobnostima, a kad su
posle njegove smrti Pol Bjer i Pol Rekli (hirurg) izmerili Turgenjevljev
mozak, otkrili su da znatno prevazilazi najteži od tada
poznatih mozgova, a to je bio Kiveov – tako da nisu poverovali
svojoj vagi, pa su nabavili novu da još jednom provere.
Posebno je bio upečatljiv Turgenjevljev govor. Govorio je,
kao što je i pisao, slikovito. Kada je hteo da razvije neku misao
nije posezao za filozofskim argumentima, iako je bio majstor za
filozofske rasprave, već je objašnjavao nekom scenom prenetom
tako umetnički kao da je bila iz neke njegove priče.
— Imali ste priliku da dosta posmatrate Francuze, Nemce i
druge Evropljane – rekao mi je jednom prilikom. »Jeste li primetili
da postoji neizmeran jaz između mnogih shvatanja stranaca
i nas Rusa: ima tačaka u kojima se nikada nećemo moći složiti.«
Odgovorih da nisam primetio takve stvari...
— A ne, ima ih. Evo vam i primera. Jednom prilikom bili
smo na premijeri jednog komada. Sedeo sam u loži sa Floberom,
Dodeom, Zolom, (ne sećam se tačno da li je pomenuo i Dodea i
Zolu, ali jednog od njih je sigurno pomenuo). Svi oni su, naravno,
ljudi naprednih shvatanja. Siže predstave beše ovaj. Žena je napustila
muža i sad živi sa drugim. U komadu je on bio prikazan
kao izvrstan čovek. Nekoliko godina bili su potpuno srećni. Njena
deca, dečak i devojčica, bili su bebice kad se majka rastala s njihovim
ocem. Sada su porasli i verovali da je ljubavnik njihove
majke i njihov otac. On se prema njima odnosio kao prema rođenoj
deci, voleo ih je i oni su njega voleli. Devojka je napunila
osamnaest godina, a dečak je imao oko sedamnaest. A onda, scena
porodičnog skupa za doručkom. Devojka prilazi svome navodnom
ocu i on hoće da je poljubi. Ali tad dečak, koji je nekako
saznao istinu, skače i viče:
— Da se niste usudili! (N’osez pas!)
Taj uzvik izazva buru u pozorištu. Razleže se eksplozija aplauza.
Flober i ostali aplaudirali su takođe. Bio sam, naravno, revoltiran.
— Kako! – govorio sam, pa ta je porodica bila srećna...
Taj se čovek odnosio prema deci bolje nego njihov pravi otac...
njihova majka ga je volela, bila je srećna s njim... Pa tog gadnog,
pokvarenog klinca prosto treba istući... Ali ma koliko da
sam se ja posle bunio, niko me od ovih naprednih pisaca nije
razumeo«.
Ja sam se, naravno, potpuno slagao sa Turgenjevom što se
tiče ovog slučaja a primetio sam samo to da su njegova poznanstva
bila uglavnom sa ljudima srednjeg sloja. Tu je razlika između
nacija snažno uočljiva. Moja su poznanstva bila isključivo sa
radnicima, a svi radnici, a naročito svi seljaci, bez obzira na zemlju,
veoma su slični.
Međutim, govoreći to nisam bio u pravu. Upoznavši se napokon
bliže sa francuskim radnicima, mislio sam često o tačnosti
Turgenjevljevih zapažanja. Zaista, postoji duboka provalija između
ruskih pogleda na brak i shvatanja o tome koja vladaju u
Francuskoj među radnicima kao i među buržoazijom. I u mnogim
drugim stvarima ruski se pogledi takođe duboko razlikuju
od gledišta drugih naroda.
Negde je, posle smrti Turgenjeva, bilo rečeno da se on spremao
da napiše priču na pomenutu temu. Ako je započeo da je
piše, scena koju sam ispričao mora biti u njegovom rukopisu.
Kakva je šteta što Turgenjev nije napisao to delo! U potpunosti
»zapadnjak« po shvatanjima, mogao je da iskaže duboke misli o
temi koja ga je sigurno veoma interesovala čitavog života.
Među svim beletrističarima XIX veka, Turgenjevu, bez sumnje,
nema ravnog po umetničkoj obradi i kompoziciji dela. Njegova
je proza zvučna kao muzika – kao duboka Betovenova muzika,
a u nizu njegovih romana: »Rudin«, »Plemićko gnezdo«,
»Uoči novih dana«, »Očevi i deca«, »Dim« i »Novina« nalazimo
dosledno razvijenu sliku predstavnika obrazovnih slojeva – »stvaralaca
istorije«, počev od 1848. godine. Svi tipovi odslikani su sa
takvom filozofskom dubinom i poznavanjem ljudske prirode, sa
takvom umetničkom prefinjenošću kojima nema ravnih ni u jednoj
drugoj literaturi. Međutim, veći deo omladine je na roman
»Očevi i deca«, koji je Turgenjev smatrao svojim najjačim delom,
reagovao gromoglasnim protestom. Ona je smatrala da nihilista
Bazarov nipošto nije predstavnik mlade generacije. Mnogi su u
njemu čak videli karikatura omladine. Ovaj nesporazum je Turgenjeva
jako zaboleo. Iako je do njegovog pomirenja sa omladinom
konačno došlo u Peterburgu posle »Novine«, rana koju su
zadali ti napadi nikada nije bila zalečena.
Turgenjev je od Lavrova čuo da sam ja strastveni ljubitelj
njegovih dela, pa me je jednom, kada smo se kočijama vraćali iz
posete radionici Antokoljskog, upitao kakvo je moje mišljenje o
Bazarovu. Odgovorih iskreno: »Bazarov je veličanstveni tip nihiliste,
ali oseća se da njega niste voleli kao druge svoje junake«.
— Naprotiv, jako sam ga voleo – uskliknuo je Turgenjev sa
neočekivanim žarom. »Kad stignemo kući pokazaću vam dnevnik,
tu sam zapisao kako sam plakao kada sam priču završio
smrću Bazarova.«
Turgenjev je nesumnjivo voleo misaoni karakter Bazarova.
On se toliko identifikovao sa nihilističkom filozofijom svog junaka
da je čak i pisao dnevnik u njegovo ime u kome je ocenjivao
događaje sa bazarovske tačke gledišta. Ali, mislim da se Turgenjev
više divio Bazarovu nego što ga je voleo. U sjajnom predavanju
o Hamletu i Don Kihotu, Turgenjev je sve ljude koji »pokreću
istoriju« podelio u dve vrste, koje su predstavljale jedan,
odnosno drugi od ta dva tipa. »Pre svega analitičnost, egoizam, a
zato i odsustvo vere. On ceo živi samo za sebe, on je egoist; ali
ipak egoist ne može da veruje u sebe« -otako je Turgenjev okarakterisao
Hamleta. Zato je on skeptik – i nikada ništa neće uraditi,
dok Don Kihot, koji ratuje sa vetrenjačama a brijačko čanče
vidi kao Mambrinov šlem (ko od nas nije pravio slične greške?) –
vodi za sobom mase. One uvek slede onog koji, ne obazirući
se ni na podsmeh većine ni na proganjanja – odlučno ide
napred, ne gubeći iz vida cilj koji je možda samo on video. Don
Kihoti traže, padaju, dižu se ponovo i na kraju krajeva uspevaju.
I to je sasvim pravedno. Međutim, »iako Hamletov negativitet
sumnja u dobro, u zlo već on ne sumnja i baca se u žestok boj
protiv njega...« »Hamletov skepticizam nije nikako indiferentnost«.
»Ali u negaciji, kao i u vatri, postoji razorna moć«, a ta
moć uništava njegovu volju.
Ovim je mislima, čini mi se, Turgenjev dao ključ za razumevanje
svog odnosa prema sopstvenim junacima. On, i neki od njegovih
najboljih prijatelja, bili su manje ili više Hamlet. Turgenjev
je voleo Hamleta – a zanosio se Don Kihotom. Eto zašto je poštovao
i Bazarova. Odlično je ocrtao njegovu duhovnu nadmoć,
izvrsno je razumeo tragiku Bazarovove usamljenosti, ali ga nije
mogao obaviti onom nežnošću, onom poetskom ljubavi koju je,
kao bolesnom drugu, darovao svojim junacima kada su bili bliži
hamletovskom tipu. Takva bi ljubav u ovom slučaju bila neumesna.
— Jeste li znali Miškina? – pitao me je jednom 1878. godine.
Kada se sudilo našim kružocima, snažna ličnost Miškina jasno
je izbila u prvi plan.
— Želeo bih da znam sve što je u vezi s njim – nastavljao je
Turgenjev – *To je čovek,* ni najmanjeg traga hamletovštine – i
Turgenjev je, govoreći to, očigledno smišljao novi tip koga je
istakao ruski pokret, a koji nije postojao u periodu oslikanom
u »Novini«. Taj tip se pojavio dve godine kasnije.
I. S. Turgenjeva sam poslednji put video dal’ u jesen ili u
julu, 1881. godine. Već je bio veoma bolestan i mučila ga je misao
kako je njegova dužnost da napiše pismo Aleksandru III –
koji je upravo bio stupio na presto i još se kolebao kakvu politiku
da sledi – da bi mu ukazao na to kako je neophodno dati
Rusiji ustav. Sa neskrivenim bolom Turgenjev mi je govorio:
»Osećam da sam dužan to da uradim, ali isto tako vidim da neću
imati snage za to«. U stvari već je trpeo teške muke od raka kičmene
moždine. Bilo mu je teško da sedi i govori čak i nekoliko
minuta. Tako nije ni napisao pismo Aleksandru III.
*** VII
U to vreme, stvari su se u Rusiji potpuno preokrenule. Turski
rat 1877. godine završio se opštim nezadovoljstvom. Do početka
ovog rata sudbina Slovena je svuda u Rusiji izazivala velike
simpatije. Mnogi su takođe verovali da će posle rata za oslobođenje
Balkanskog poluostrva uslediti reforme u samoj Rusiji. Ali
oslobođenje Slovena bilo je samo delimično. Ogromne žrtve ruskog
naroda bile su upropašćene greškama visokih vojnih vlasti.
Desetine hiljada vojnika palo je u bitkama koje su se završile
tek delimičnom pobedom, a koncesije iznuđene od Turske izgubljene
su na Berlinskom kongresu. Isto tako, svima je bilo dobro
poznato da su krađe iz državne blagajne za vreme ovog rata uzele
maha gotovo u istim razmerama kao i u vreme Krimskog.
Sred tog opšteg nezadovoljstva, krajem 1877. godine, započelo
je suđenje sto devedeset trojici, hapšenih počev od 1873. godine.
Optuženi, koje su branili najbolji advokati, odmah su pridobili
simpatije široke javnosti. Oni su impresionirali peterburško
društvo. A još kada se saznalo da je većina čekajući suđenje
provela u tamnici po tri ili četiri godine i da ih je dvadesetak poludelo
ili izvršilo samoubistvo, simpatije su se povećale, čak i kod
sudija. Sud je najstrože kazne dosudio manjem broju a ostalima
relativno blage, zbog toga što je istražni zatvor trajao tako dugo
da je sam po sebi već bio surova kazna pa bi bilo nepravično povećavati
je. Svi su očekivali da će car kazne još više ublažiti. Desilo
se, međutim, na opšte zgražavanje, da je Aleksandar II razmotrivši
sudske odluke kazne povećao. Oslobođene su prognali u
udaljene ruske i sibirske gubernije, a oni koje je sud kaznio kratkotrajnim
zatvorom upućeni su na po pet ili deset godina robije.
Sve je to bilo maslo načelnika Trećeg odeljenja, žandarskog glavešine
generala Mezenceva.
U isto to vreme viši načelnik peterburške policije, general
Trepov, pošto je prilikom posete istražnom zatvoru primetio da
politički zatvorenik Bogoljubov nije skinuo kapu pred njim -
svemoćnim satrapom, nasrnuo je na njega pesnicama; a kada mu
se ovaj još i suprotstavio, Trepov je naredio da ga išibaju. Ubrzo
su, saznavši šta se desilo, ostali zatvorenici bučno protestovali
u svojim ćelijama i zato su dobili žestoke batine od nadzornika
i policajaca.
Ruski politički osuđenici bez pogovora su izdržavali surovo
progonstvo i robiju, ali su bili čvrsti u odluci da ni u kom slučaju
ne trpe fizičko kažnjavanje. Mlada devojka Vera Zasulič,
koja Bogoljubova nije ni poznavala, uzela je revolver, uputila se
do višeg šefa policije i pucala u njega. Trepov je bio samo ranjen.
Aleksandar II došao je da vidi mladu heroinu, koja mora da je
na njega ostavila snažan utisak izuzetno simpatičnim licem i
skromnošću. Trepov je u Peterburgu imao puno neprijatelja tako
da su oni uspeli da se ovaj slučaj nađe na običnom sudu porotnika.
Vera Zasulič je na sudu izjavila da se oružja latila tek
pošto su bezuspešno isprobana sva sredstva da se stvar obelodani.
Obraćali su se čak i peterburškom dopisniku novine »Times«,
da bi on obelodanio činjenice, ali ni on to nije učinio, sigurno smatrajući
da je priča neverovatna. Tek tada je Vera Zasulič, ne rekavši
nikome ni reči o svojoj nameri, krenula da puca u Trepova.
Sada, kada je stvar postala svima poznata, čak joj je bilo drago
što je Trepov bio samo lakše ranjen. Porotnici su Veru Zasulič
proglasili nevinom, a kada je prilikom njenog izlaska iz suda policija
ponovo pokušala da je uhapsi omladina koja se tiskala na
ulici otela ju je iz žandarskih ruku. Ona je otišla u inostranstvo
i ubrzo nam se pridružila u Švajcarskoj.
Ovaj događaj impresionirao je celu Evropu. Bio sam u Parizu
kada je stigla vest o oslobađajućoj presudi. Toga sam dana
zbog raznih poslova morao da svratim u nekoliko redakcija. U
svakoj su urednici bili oduševljeni i pisali su ubojite uvodnike
kujući devojku u zvezde. Čak i ozbiljna »Revue des Deux Mondes«
pisala je u godišnjem pregledu da su na društveno mnenje Evrope
1878. godine najjači utisak ostavile dve ličnosti: knez Gorčakov
za vreme Berlinskog kongresa i Vera Zasulič. Njihovi portreti
našli su se u mnogim kalendarima i almanasima. Što se tiče evropskih
radnika, samopregor Vere Zasulič delovao je na njih veoma
snažno.
Nekoliko meseci kasnije, bez ikakve zavere, dogodila su se
jedan za drugim četiri atentata na krunisane glave. Radnik Gedel,
a odmah za njim i doktor Nobeling, pucali su na nemačkog
imperatora; nekoliko nedelja kasnije španski radnik Oliva Monkasi
izvršio je atentat na Alfonsa XII, a kuvar Pasanante bacio se
nožem na italijanskog kralja. Evropske vlasti nisu mogle da
prihvate mogućnost da su se atentati na tri kralja mogli dogoditi
bez neke međunarodne urote, pa su se uhvatili za pretpostavku
da je za to odgovorna jurska federacija Međunarodnog saveza
radnika.
Od tada je prošlo više od dvadeset godina i ja mogu kategorički
da tvrdim da nikakvih pouzdanih činjenica koje bi potvrđivale
sličnu pretpostavku nije bilo. Ipak, sve evropske vlade
vršile su pritisak na Švajcarsku, okrivljujući je da pruža utočište
revolucionarima koji organizuju takve zavere. Urednik naših novina
»Avant-Garde«, Pol Brus bio je uhapšen i izveden na sud.
Međutim, videći da nema ni najmanje osnova za pretpostavku
da su Brus ili jurska federacija učestvovali u pomenutim atentatima,
švajcarske sudije su osudile urednika zbog jednog njegovog
članka na kratkotrajni zatvor i desetogodišnje izgnanstvo
iz Švajcarske, ali su zato novinu zabranili. Federalna vlada je čak
svim švajcarskim štamparijama preporučila da više ne štampaju
takve publikacije. Tako je jurska federacija ostala bez svojih
novina.
Osim toga, švajcarski političari, koji su poodavno popreko
gledali na jačanje anarhističke agitacije u njihovoj zemlji, pokušali
su da nateraju najistaknutije članove Švajcarske da odstupe od
jurske federacije, i to merama koje bi ih onemogućile da zarađuju
za život. Brusa su izgnali iz Švajcarske. Džems Gijom, koji je uprkos
svim preprekama tokom osam godina podržavao zvanični
organ federacije a sredstva za život sticao pomoću privatnih časova,
sada nije mogao da dođe ni do kakvog posla i bio je prinuđen
da ode iz Švajcarske u Francusku. Ademar Švicgebel nije više mogao
da nađe posao u časovničarskom zanatu, a pošto je imao veliku
porodicu morao je da napusti pokret. Špihiger se nalazio u
istoj situaciji i emigrirao je. Došlo je do toga da sam ja, stranac,
morao da se prihvatim uređivanja jurskih novina. Naravno, dvoumio
sam se; ali pošto drugog izlaza nije bilo, u februaru 1879. godine
dva moja druga, Dimartre i Hercih, i ja osnovali smo u Ženevi
novi dvonedeljni list »Le Révolté«. Većinu tekstova sam morao
sam da pišem. Naša izdavačka sredstva činilo je samo dvadeset i
tri franka, ali smo svi revnosno skupljali novac i uspeli smo da
objavimo prvi broj. Naš časopis imao je umereni ton, ali je njegova
suština bila revolucionarna; i ja sam se, koliko sam mogao,
trudio da se u njemu nađu najsloženije ekonomske i političke teme,
pisane jezikom pristupačnim prosvećenim radnicima. Naš
prethodni list se u najboljim vremenima prodavao u svega šesto
primeraka. Sada smo »Le Révolté« štampali u dve hiljade primeraka
i sve bi se prodalo za nekoliko dana. List je imao uspeha i
dan-danas izlazi u Parizu pod nazivom »Temps Nouveaux«.
Socijalističkim novinama često preti opasnost da se pretvore
u sumoran list, pun žalopojki zbog životnih uslova. Oni pišu o teškom
položaju radnika u rudnicima, u fabrikama i na selu; slikovito
opisuju bedu i muke radnika u vreme štrajkova, ističući njihovu
nemoć u borbi sa preduzimačima. A takva hronika beznadežnog
truda, koje takve novine ponavljaju iz nedelje u nedelju,
izaziva kod čitaoca najmučnije osećanje. Tada, radi protivteže
takvom utisku, urednik prvenstveno računa na vatrene reči, pokušavajući
pomoću njih da ulije čitaocu veru i snagu. Smatrao
sam, nasuprot tome, da revolucionarne novine prvenstveno treba
da pišu o znacima koji nagoveštavaju nadolazak novog doba, o
rađanju novih oblika društvenog života i o rastućem buntu protiv
zastarelih institucija. Te znake treba pratiti, pravilno ih upoređivati
i povezivati, tako da se neodlučnima duhom pruži ona neprimetna
i često nesvesna podrška koju napredna gledišta uočavaju
svuda oko sebe kad se u društvu bude nove ideje. Prvenstveni
zadatak revolucionarnih novina jeste da navedu čoveka da vidi
sebe u jedinstvu sa pulsirajućim srcem čovečanstva, u začetoj pobuni
protiv vekovne nepravde i u pokušajima stvaranja novih
oblika života. Uspešne revolucije rađa nada, a ne očajanje.
Istoričari nam često govore kako je ovaj ili onaj filozofski
sistem uticao na neku promenu ideja, a zatim i institucija. Ali, to
nije istorija. U stvari, najveći filozofi su samo hvatali nagoveštaje
promena koje se bliže, razumevali su njihovu unutrašnju povezanost
i, rukovođeni indukcijom i intuicijom, predviđali nastupajuće
događaje. Sociolozi su nam sa svoje strane zacrtavali planove
socijalnih organizacija, polazeći od malog broja principa i razvijajući
ih logički, kao što se geometrijske teoreme izvode iz malog
broja aksioma. Ali to nije sociologija. Valjano socijalno predviđanje
moguće je samo ako se pažnja posveti hiljadama znakova novog
života, uz razdvajanje slučajnih činjenica od organički nužnih
i ako se generalizacije zasnivaju na toj jedinoj čvrstoj osnovi.
Upravo sa takvim metodom mišljenja nastojao sam da upoznam
svoje čitaoce. Uz to, pisao sam sa što manje teških reci da bi
se i najobičniji radnici navikli na sopstveno razmišljanje o tome
gde i kako ide društvo, da bi im bila ostavljena mogucnost da sami
poprave pisca ako su njegovi zaključci netačni. Što se pak tiče
kritike postojećeg uređenja, njome sam se bavio samo da bi se
razjasnilo šta je koren zla i da bih pokazao da su osnovni izvori
svih nevolja – duboko ukorenjeno i brižljivo negovano klanjanje
pred zastarelim formama, kao i široko rasprostranjen kukavičluk
duha i volje.
Dimartre i Hercih su me u tome potpuno podržavali. Dimartre
se rodio u jednoj od najsiromašnijih seljačkih porodica u Savoji.
Išao je samo u osnovnu školu, a i to kratko. Ipak, bio je među
najinteligentnijim i najdovitljivijim ljudima koje sam ikada imao
priliku da sretnem. Njegove procene ljudi i tekućih događaja bile
su tako izuzetne po bistrini da su se vremenom pokazivale kao
proročanske. Dimartre je ujedno bio veoma suptilan kritičar tekuće
socijalističke literature i nije ga nikada bilo moguće zaslepiti
vatrometom kitnjastih reči i kvazi-nauke. Hercih beše mlad trgovački
pomoćnik, rodom iz Ženeve, odmeren, stidljiv, crveneo je
kao devojčica kada bi izricao neku originalnu ideju. A kad su me
uhapsili i kad je odgovornost za novine ostala na Hercihu, on je,
zahvaljujući svojoj volji, naučio veoma dobro da piše. Sve ženevske
gazde su ga bojkotovale i njegova je porodica pala u najveću
bedu, ali on je ipak radio za novine dok se nije pojavila mogućnost
da izlaze u Parizu. Sada on, zajedno sa Italijanom Bertonijem
izdaje u Ženevi odličan anarhistički list »Le Réveil«.
Na sud ove dvojice mogao sam potpuno da se oslonim. Ako bi
se Hercih mrštio i mrmljao: »da, dobro, može« – znao sam da
članak neće valjati. A kada bi Dimartre, koji se žalio da su mu naočare
loše kad je morao da odgoneta ne baš čitak rukopis i zato je
tekstove čitao samo prilikom korekture, čitanje prekidao uzvikom:
»Non, ça ne va pas!« (ne, ovo ne ide) – odmah sam shvatao
da stvar nije u redu i pokušavao da pogodim šta je to izazvalo njegovo
negodovanje. Znao sam da je potpuno beskorisno da ga ispitujem.
Dimartre bi odgovorio: »Pa, to nije moja stvar, nego vaša!
Ne, odgovara. To je sve što ja mogu da kažem«. Ali ja sam osećao
da je on u pravu i seo bih da to mesto napišem ponovo. I ne samo
to, uzeo bih slog i slagao umesto neprihvaćenih nove redove.
Treba da kažem, pogađala su nas i teža vremena. Tek što smo
objavili četiri ili pet brojeva, štamparija u kojoj smo štampali
otkazala nam je usluge. Za radnike i njihova izdanja sloboda štampe,
naznačena u ustavima, ima mnogo ograničenja, uz ona koja
su navedena u zakonu. Vlasnik štamparije nije imao ništa protiv
naših novina; dopadale su mu se, ali u Švajcarskoj sve štamparije
zavise od vlade, koja im daje razne narudžbine kao na primer,
štampanje statističkih izveštaja, formulara i slično. Našem štamparu
kategorički su rekli da ne računa više sa narudžbinama ženevskih
vlasti ako nastavi da štampa »Révolté« – i on se povinovao.
Obišao sam celu francusku Švajcarsku i video se sa vlasnicima
svih štamparija, ali čak sam i od simpatizera naših novina
dobijao isti odgovor: »Mi ne možemo da opstanemo bez narudžbi
vlasti, a ako primimo da štampamo ’Le Révolté’, neće nam ih davati.«
Vratio sam se u Ženevu prilično klonulog duha, ali Dimartre
je bio prepun žara i nade. »Odlično – rekao je – osnovaćemo
sopstvenu štampariju! Zadužićemo se, sa obavezom da to isplatimo
za tri meseca. A za ta tri meseca svakako ćemo ih isplatiti«
— Ali gde da nađemo novac? Imamo samo nekoliko stotina
franaka – prigovarao sam.
— Novac? Sitnica! Naći će se novac. Samo da brzo naručimo
leva i odmah ćemo izbaciti jedan broj. Novac će se pojaviti«. I
tada su se njegove reči obistinile. Kada je naš sledeći broj izašao
iz naše lične »Imprimerie Jurissienne«, i mi smo objavili čitaocima
kakve imamo teškoće, i kada smo osim toga izdali još dve brošure,
pri čemu smo svi pomagali u slaganju i štampanju – novac
se stvarno pojavio. Istina, to su uglavnom bili bakrenjaci i sitni
srebrnjaci, ali dug je bio vraćen. Ceo život slušam kuknjavu naprednih
partija zbog nedostatka sredstava, ali što više živim sve
se više uveravam da naša glavna teškoća nije nedostatak novca,
već nedostatak *ljudi* koji bi čvrsto i jasno išli ka postavljenom
cilju i podsticali druge. I evo, ima već dvadeset sedam godina kako
naša novina živi iz dana u dan; pozivi na pomoć pojavljuju se
gotovo u svakom broju. Ali sve dok ima ljudi koji ulažu u posao
svu svoju energiju, kao što su radili Dimartre i Hercih u Ženevi,
a sada već više od dvadeset godina tako radi Grav u Parizu – novca
će biti. Godišnji prihod, koji odlazi na štampanje novine i brošura,
čini oko osam hiljada rubalja, a stvara se uglavnom od bakrenjaka
i sitnog srebra koje prilažu radnici. Za novinu kao i za
sve drugo ljudi su važniji od novca.
Smestili smo našu štampariju u jednoj maloj sobi. Naš slovoslagač –
Ukrajinac, pristao je da slaže novinu za stvarno skromnu
platu od šezdeset franaka mesečno. I, ako je njome mogao da
se prehrani i da ponekad ode u operu, bio je sasvim zadovoljan.
— Idete u saunu, Ivane? – upitao sam ga jednom kada sam
ga sreo na ulici sa smotuljkom pod miškom.
— Ne, selim se u novi stan – odgovorio je pevajućim glasom
i sa uobičajenim osmehom.
Nažalost, on nije znao francuski. Pisao sam članke najboljim
svojim rukopisom i tako često žalio što sam tako slabo koristio
časove krasnopisa dobrog Eberta, ali Ivan je imao sposobnost da
francuski čita na svoj način. Umesto »immédiatement«, čitao je
»immidiotermut« ili »immuidiatmunt«, pa je u skladu sa tim slagao
neverovatne francuske reči koje je sam izmislio. Ali pošto je
zapažao intervale, redovi mu nikada nisu bili duži pa je bilo dovoljno
samo izmeniti dvanaestak slova u redu, i sve bi bilo kako
treba. Nas dvojica smo bili u odličnim odnosima, i uz njegovu pomoć
ubrzo sam i ja pomalo naučio da slažem slova. Slog je uvek
bio gotov na vreme, da bi bio odnet na korekturu našem drugu
Švajcarcu, koji je bio odgovorni urednik i kome smo uredno nosili
da pregleda ceo broj u špaltama. Onda bi neko od nas odvozio
kalupe kolicima na štampanje. Naša »Imprimerie Jurassienne«
ubrzo je postala veoma poznata po svojim izdanjima, naročito po
brošurama, za koje smo zahvaljujući Dimartreovoj upornosti određivali
sasvim malu cenu, najviše desetak santima, četiri kopejke.
Za naše male brošure morali smo da napravimo poseban slog.
Moram da priznam, ponekad sam zavidio piscima koji se ograničavaju
brojem stranica razvijajući svoje misli i mogu da koriste
dobro poznato Talejranovo opravdanje: »Nisam imao vremena
da budem kratak«. Kada je trebalo da sažmem rezultate višemesečnog
rada – na primer o poreklu zakona – o brošuricu, morao
sam još puno da radim na njemu da bih bio kratak. Ali, mi smo
pisali za radnike za koje je dvadeset santima ponekad prevelika
suma. Zato su se naše brošure za jedan ili dva sua (po dve i po četiri
kopejke) prodavale na desetine hiljada i prevođene na druge
jezike u inostranstvu. Kasnije, kada sam čamio u zatvoru u Francuskoj,
Elize Rekli objavio je u posebnoj knjizi moje uvodnike,
pod naslovom koji je on smislio »Reči jednog buntovnika« –
Paroles d’un Révolté.
Stalno smo u prvom redu imali u vidu Francusku, ali »Révolté«
je za vreme Mak Mahona bio strogo zabranjen. A krijumčari
su prenosili toliko krupnih stvari iz Švajcarske u Francusku
da nisu hteli da imaju posla sa našom novinom. Ja sam jednom
krenuo sa njima, prešao francusku granicu i zaključio da su oni
hrabar svet, na koje se može osloniti, ali nisu hteli da prenose
naše novine. Sve što smo mogli da uradimo bilo je da ih šaljemo
u zatvorenim kovertama na stotine adresa u Francuskoj. Za poštarinu
ništa nismo uzimali, računajući na dobrovoljne priloge pretplatnika
za poštanske troškove – što su oni i radili. Ali, često
smo mislili kako francuska policija propušta odličnu priliku da
definitivno uništi naša izdanja. Mogla je samo da se pretplati na
stotinak primeraka a da ne šalje dovoljni prilog.
Prvu godinu mogli smo da računamo samo na sebe same;
ali postepeno se Elize Rekli zainteresovao za to, a zatim nam se
pridružio i, kasnije, kada sam bio uhapšen, predao se novini svom
dušom. Prvog leta Rekli me je pozvao da mu pomognem u pisanju
jednog toma njegove monumentalne geografije posvećenog
azijskoj Rusiji. On je naučio ruski, ali je smatrao da mu, pošto
sam boravio u Sibiru, mogu biti od koristi svojim svedočanstvima.
Zdravlje moje žene bilo je slabo i lekari su joj naložili da
što pre napusti Ženevu i njene hladne vetrove, i zato smo u
proleće 1880. godine prešli u Klaran, gde je Rekli tada živeo. Nastanili
smo se iznad Klarana, u maloj kući sa pogledom na plave
vode Lemanskog jezera i na snežni vrh Dent di Midi. Pod
prozorima je žuborila reka, koja se posle kiše pretvarala u bučnu
bujicu koji prevrće ogromno kamenje i probija nova korita. Preko
puta nas, na planinskom nagibu video se stari zamak Šatlar,
čiji su vladari sve do revolucije *burla papei* (to jest, spaljivača
papira) 1799. godine uzimali od susednih seljaka, kmetova, feudalni
namet u slučaju rođenja, svadbi i sahrana. Tu sam, uz učešće
moje žene, sa kojom sam razmatrao svaki događaj i svaki
planirani članak i koja je bila najstroži kritičar mojih dela, napisao
svoje najbolje tekstove za »Révolté« – između ostalih i
poruku »Omladini«, čije su hiljade primeraka rasturene na raznim
jezicima. U stvari, tu sam stvorio osnovu za sve što sam
kasnije napisao. Nama, anarhistima, koje su proganjanja rasejala
po celom svetu, najviše trebaju kontakti sa .obrazovanim
ljudima koji imaju isti način mišljenja. U Klaranu sam imao
takav odnos sa Elize Reklijem i Lefranseom; a osim toga još i
čvrste veze sa radnicima, koje sam nastavio da podržavam. I,
mada sam puno radio na geografiji, mogao sam da vršim anarhističku
propagandu, još širu nego ranije.
*** VIII
U Rusiji se borba za slobodu zaoštravala sve više i više. U
to vreme vodeno je nekoliko političkih procesa: »Sto devedeset
trojica, »Pedesetorice«, »Dolgušinaca« i drugi; i iz svih je proizilazilo
jedno isto. Omladina je išla da propagira socijalizam u
fabrikama i selima, rasturane su brošure štampane u inostranstvu,
a narod je pozivan pomalo neodređeno i nejasno na pobunu
protiv teških ekonomskih uslova. Jednom reči, radilo se
ono što posvuda rade socijalistički agitatori. Nisu bili pronađeni
nikakvi tragovi zavere protiv cara, ili pak priprema za revolucionarni
način delovanja. I zaista, ništa nalik na to nije ni
postojalo. U to vreme veći deo omladine se čak neprijateljski
odnosio prema takvoj delatnosti. Prisećajući se sada pokreta od
1870. do 1878. godine, mogu da kažem, bez straha da ću pogrešiti,
da bi se većina mladih zadovoljila mogućnošću da mirno
živi među seljacima i fabričkim radnicima, da ih uči i radi sa
njima, neposredno ili u zemstvima – jednom reči, mogućnošću
da čini narodu one bezbrojne usluge kojima obrazovani, dobronamerni
i ozbiljni ljudi mogu biti korisni za seljake i radnike.
Znao sam ljude iz tog pokreta i govorim sa potpunim poznavanjem
stvari.
Međutim, presude sudova bile su surove, besmisleno surove,
jer se pokret, rođen iz čitavog prethodnog stanja Rusije, isuviše
duboko ukorenio da bi mogao biti uništen samo surovim
kaznama. Osude na šest, deset, dvanaest godina robijaškog rada
u rudnicima, uz naknadno doživotno progonstvo u Sibir, postale
su obična stvar. Desilo se čak da su jednu devojku oterali
na devet godina robijaškog rada zato što je nekom radniku dala
zabranjenu socijalističku brošuru. U tome se sastojao sav njen
zločin. Drugu, četrnaestogodišnju devojku Gukovsku osudili su
na progonstvo u istočni Sibir zato što je, kao Geteova Klaren,
pokušala da podstrekne ravnodušnu gomilu da oslobodi Kovaljskog
i drugove osuđene na smrt. Međutim, njen postupak je
u Rusiji tim pre bio prirodan, čak i s tačke gledišta vlasti, što
kod nas nema smrtne kazne za krivična dela i njena primena
na političke prestupe predstavljala je novinu, ili tačnije –
povratak na najteža nasleđa iz Nikolajevih vremena. Bačena u
zabito selo, Guskovska se ubrzo zatim utopila u Jeniseju. Čak
su i one koje bi sud oslobodio, administrativnim putem slali
u udaljena sibirska i ruska naselja, gde ih je očekivala smrt
od gladi na državnoj pomoći u iznosu od tri rublje mesečno. U
takvim naseljima nema potražnje za zanatima, a političkim prognanicima
je strogo zabranjeno da podučavaju ili da se bave bilo
kakvom intelektualnom delatnošću.
Gotovo sa namerom da omladinu dovedu do još većeg beznađa,
njihove osuđene drugove nisu slali pravo u Sibir. Držali su
ih po nekoliko godina u »centralkama«, u poređenju sa kojima
su i sibirski rudnici izgledali poželjni. Centralne robijašnice bile
su stvarno užasne. U jednoj od njih – »žarištu tifusne zaraze«,
kako se izrazio zatvorski sveštenik u svojoj propovedi – smrtnost
je jedne godine dostigla dvanaest procenata. U »centralkama«,
u sibirskim kaznionicama i u Tvrđavi zatvorenici su morali
da pribegavaju »štrajku glađu« da bi se zaštitili od surovih
tamničara ili da bi izdejstvovali najminimalnije olakšice: nekakav
posao ili knjigu, kao spas od ludila koje preti svakome koji
trune u samici bez ikakve aktivnosti. Strahote takvih gladovanja,
kada su zatvorenici i zatvorenice po sedam-osam dana odbijali
da uzimaju hranu a zatim nepokretni ležali u bunilu –
očigledno nisu nimalo potresale žandare. U Harkovu su zatvorenike
koji umiru vezivali konopcima i hranili silom kao guske.
Vesti o tim užasima probijale su se kroz zatvorske zidine,
doletale iz dalekog Sibira i širile se među omladinom. Ponekad
nije bilo ni sedmice bez vesti o nekoj novoj, takvoj ili još goroj
podlosti.
Omladinu je tada zahvatilo potpuno beznađe. »U drugim zemljama –
počelo je da se priča – ljudi imaju hrabrosti da se
suprotstave. Englez ili Francuz ne bi trpeo takvo nasilje. Kako
mi možemo da ga trpimo? Treba se sa oružjem u rukama
suprotstaviti noćnim prepadima žandara. Pošto hapšenje za nas
znači polaganu i ljutu smrt u njihovim rukama, neka bar znaju
da nas neće savladati bez borbe«. U Odesi, Kovaljski i njegovi
drugovi su revolverskim hicima dočekali žandare koji su noću
došli da ih uhapse.
Aleksandar II je na taj novi pokret odgovorio opsadnim
stanjem. Rusija je bila podeljena na nekoliko okruga, sa general-gubernatorima
koji su dobili naredbu da vešaju nemilosrdno.
Kovaljski, koji – usput da kažem – nije nikog ubio svojim
hicima, bio je pogubljen. Vešala su postala neka vrsta lozinke.
Za dve godine obesili su dvadeset troje ljudi, među njima i devetnaestogodišnjeg
Rozovskog, koga su uhvatili dok je lepio proklamacije
na železničkoj stanici. To je bila jedina optužba protiv
njega. Iako je bio dečak, Rozovski je umro kao heroj.
Tada je borbeni poklič revolucionara postao: »branite se!«
Branite se od špijuna koji se pod maskom prijateljstva uvlače u
kružoke, a zatim cinkare i levo i desno jednostavno zato što će
prestati da im plaćaju ako ne budu dostavljali. Branite se od
onih koji divljaju nad zatvorenicima; branite se od svemogućih
žandara!... U toj novoj fazi borbe poginula su tri visoka vladina
činovnika i dve ili tri sitne uhode. General Mezencev, koji
je ubedio cara da posle izricanja presude u procesu sto devedeset
trojici kazne udvostruči – ubijen je u Peterburgu usred bela
dana. Jednog žandarmerijskog pukovnika, još većeg krivca, zadesila
je ista sudbina u Kijevu, a u Harkovu je bio ubijen general-gubernator,
moj brat od strica Dimitrij Kropotkin, kada se
vraćao iz pozorišta. Centralni zatvor, gde je započet prvi štrajk
glađu i gde su primenili prinudno hranjenje, bio je u njegovoj
nadležnosti. U suštini on nije bio zao čovek, znam da je intimno
pre simpatisao političke zatvorenike, ali bio je beskarakteran, uz
to dvorski čovek, i zbog toga je radije odlučio da se ne meša
iako je jedna njegova reč mogla da zaustavi surovosti prema
zatvorenicima. Aleksandar II ga je voleo i njegov je položaj na
dvoru bio tako čvrst da bi njegova intervencija verovatno bila
prihvaćena u Peterburgu.
— Hvala! Postupio si baš shodno mojim željama – rekao
mu je car 1872. godine, kada je D. N. Kropotkin došao u Peterburg
da referiše o narodnim nemirima u Harkovu, kada je bio
popustljiv prema pobunjenicima.
Ali sada je odobrio postupke tamničara, a harkovska je omladina
do te mere bila revoltirana ponašanjem prema zatvorenicima
da su pucali na njega i smrtno ga ranili.
Bez obzira na sve, ličnost imperatora je još ostajala po strani
i sve do 1879. godine nije bilo pokušaja atentata. Slava »oslobodioca«
okruživala ga je kao oreol i štitila ga mnogo više nego
gomila žandara i agenata. Da je Aleksandar II tada ispoljio i
najmanju želju da popravi stanje u Rusiji, da je pozvao barem
jednu ili dve od onih ličnosti sa kojima je radio u periodu reformi
i poverio im da ispitaju ukupno stanje u zemlji ili barem
samo položaj seljaka, da je ispoljio makar najmanju nameru da
ograniči vlast tajne policije – njegova odluka bila bi pozdravljena
sa oduševljenjem. Jedna reč mogla je ponovo da učini Aleksandra
II »oslobodiocem«, i ponovo bi omladina uskliknula kao
Hercen 1858. godine: »Pobedio si, Galilejanine!« Ali kao što se u
vreme poljske revolucije u njemu probudio despot, pa nahuškan
od strane Katkova nije pronašao drugi izlaz nego vešala, tako ni
sada, ponovo se povodeći za sugestijama tog istog genija zla –
Katkova, nije ništa izmislio doli imenovanje posebnih general-gubernatora
sa punomoćjem da vešaju.
Tada, i samo tada je šačica revolucionara – Izvršni komitet,
podstaknut u stvari rastućim nezadovoljstvom unutar obrazovnih
klasa i čak od strane lica bliskih caru – objavio onaj
rat samodržavlju koji se posle nekoliko neuspešnih pokušaja završio
1881. godine smrću Aleksandra II.
Dve su ličnosti živele u Aleksandru II, i sada je taj unutrašnji
sukob koji se sa godinama pojačavao dobio tragični karakter.
Kada se našao licem u lice sa Solovjovom, koji je pucao u njega
i promašio, Aleksandar II je toliko sačuvao prisebnost duha da
je potrčao prema najbližem ulazu, ne po pravoj liniji već u cikcak,
dok je Solovjov nastavio da puca. Tako je ostao nepovređen.
Samo je jedno tane malo rasparalo njegov šinjel. Na dan
svoje smrti Aleksandar II je takođe ispoljio nesumnjivu odvažnost.
On jeste bio hrabar pred stvarnom opasnošću, ali je neprekidno
drhtao pred avetima koje je stvorila njegova sopstvena
uobrazilja. Jednom je pucao u ađutanta kada je ovaj načinio nagao
pokret a caru se učinilo da oficir hoće da ga ubije. Samo
da bi sačuvao svoju imperatorsku vlast okružio se najreakcionarnijim
ljudima, kojima i nije bilo stalo do njega, već jedino
do njihovih unosnih mesta.
Kada je Izvršni komitet preduzeo smeo pokušaj da digne u
vazduh Zimski dvorac, Aleksandar II je učinio do tada neviđen
korak. Uspostavio je neku vrstu diktature i dodelio Loris-Melikovu
izvanredna punomoćja. Tom generalu, rodom Jermeninu,
Aleksandar II je i ranije davao diktatorska punomoćja, kada se
u Vetljanki u donjem toku Volge pojavila kuga a Nemačka zapretila
da će mobilisati svoju vojsku i objaviti da je Rusija u
karantinu ako epidemija ne bude zaustavljena. Sada, kad je Aleksandar
II video da ne može da se osloni na budnost dvorske
policije dao je diktatorska prava Loris-Melikovu, a pošto se smatralo
da je Melikov liberal, novi je korak bio protumačen kao
nagoveštaj skorog sazivanja zemske skupštine. Ali, posle eksplozije
u Zimskom dvorcu nisu odmah usledili novi pokušaji atentata
i zato se Aleksandar II opet smirio, i za nekoliko meseci,
pre nego što je mogao bilo šta da uradi, Melikov nije više bio
diktator već običan ministar unutrašnjih poslova. Nagli napadi
melanholije, u toku kojih je Aleksandar II prekorevao sebe da
je njegovo carevanje postalo reakcionarno, počeli su sada da se
ispoljavaju paroksizmima plača. Ponekad bi ga uhvatio takav plač
da je Loris-Melikova to teralo u očajanje. Tih dana car bi pitao
ministra: »Kada će biti gotov tvoj predlog ustava?«. Ali, ako bi
nakon dva-tri dana Melikov referisao da je organski statut gotov,
car se pravio kao da se baš ničeg ne seća. »Zar sam ti govorio
nešto o tome?« – pitao bi. »Čemu? Ostavimo ga bolje mom nasledniku.
To će biti njegov dar Rusiji«.
Kada bi do Aleksandra II stigle glasine o novoj zaveri, on je
bio spreman da nešto preduzme; ali ako je u taboru revolucionara
sve izgledalo mirno, slušao je šta mu šapuću reakcionari i ostavljao
sve kako jeste. Loris-Melikov je iz dana u dan čekao kada
će ga zamoliti da podnese ostavku.
U februaru 1881. godine Loris-Melikov je referisao da je Izvršni
komitet smislio novu zaveru čiji plan nije moguće doznati ni
pored najdetaljnije istrage. Tada je Aleksandar II odlučio da sazove
neku vrstu savetodavne skupštine predstavnika zemstava i
gradova. Stalno živeći pod utiskom da ga čeka sudbina Luja XVI,
Aleksandar II je izjednačavao planiranu »opštu komisiju« sa skupštinom
»notabla« koja je bila sazvana pre Nacionalne skupštine
1789. godine. Predlog je trebalo da bude predat državnom savetu.
Ali je Aleksandar II opet počeo da se koleba. Tek ujutro prvog
marta 1881. godine, posle nove ozbiljne opomene Loris-Melikova
o opasnosti, Aleksandar II je odredio da se narednog četvrtka
projekat razmotri na sednici ministarskog saveta. Prvi mart je
padao u nedelju i Loris-Melikov je usrdno molio cara da tog dana
ne ide na paradu zbog mogućnosti atentata. Pa ipak Aleksandar
II je pošao. Želeo je da se vidi sa velikom kneginjom Jekaterinom
Mihajlovnom, kćerkom njegove tetke Jelene Pavlovne koja
je šezdesetih godina bila među vođama reformističke struje, i da
joj lično saopšti prijatnu vest: možda – kao čin pokajanja pred
senima Marije Aleksandrovne. Kažu da je car rekao velikoj kneginji:
»Ja me suis décidé a convoquer une Assemblée des Notables« –
(odlučio sam da sazovem skupštinu uglednih ljudi). Ali
o tom zakasnelom i neodlučnom ustupku nisu svi znali. Na povratku
iz manježa Aleksandar II je bio ubijen.
Poznato je kako se to dogodilo. Pod blindiranu carevu kočiju
bila je bačena bomba, da je zaustavi. Nekoliko Čerkeza iz
konvoja bilo je ranjeno. Risakova, koji je bacio bombu, odmah
su uhvatili. Uprkos upornom ubeđivanju kočijaša da car ne izlazi
iz kočije – on je tvrdio da se neznatno oštećenim kočijama
moglo stići do dvorca – Aleksandar II je ipak izašao. Osećao
je da dostojanstvo vojnika zahteva da pogleda ranjene Čerkeze
i da im kaže par reči. Tako je postupao i u toku Rusko-turskog
rata, kada je na primer na njegov imendan bio preduzet bezumni
juriš na Plevnu koji se završio strahovitom katastrofom. Aleksandar
II je prišao Risakovu i pitao ga nešto. Kada je zatim prolazio
pored drugog mladića, Grinjeveckog, koji je takođe stajao
na keju sa bombom – ovaj je bacio bombu između sebe i cara
tako da ubije obojicu. I jedan i drugi bili su smrtno ranjeni i
umrli su kroz nekoliko časova.
Tako je Aleksandar II ležao u snegu, krvareći, napušten od
svih svojih sledbenika. Svi su isčezli. Kadeti, koji su se vraćali
sa parade pritrčaše umirućem caru, podigoše ga sa zemlje, smestiše
ga u sanke i pokriše drhtavo telo kadetskim šinjelom a glavu
kadetskom kapom. I još nešto, jedan od atentatora, Jemeljanov,
sa bombom pod miškom zavijenom u papir, rizikujući da
bude uhvaćen i obešen jurnuo je zajedno s kadetima da pomogne
ranjenome... Ljudska priroda je puna takvih protivrečnosti.
Tako se završila tragedija Aleksandra II. Mnogi nisu mogli
da shvate, kako je moglo da se desi da car koji je tako mnogo
učinio za Rusiju padne od ruku revolucionara. Ali imao sam priliku
da vidim prva ispoljavanja reakcionarnosti Aleksandra II i
da pratim kako se kasnije pojačavaju; takođe sam imao mogućnosti
da zavirim u dubinu njegove složene duše; da u njemu vidim
rođenog samodršca – čoveka jakih strasti, ali slabe volje –
i za mene se ta tragedija razvijala sa fatalnom doslednošću
šekspirovske drame. Njen poslednji čin bio mi je jasan već 13.
juna 1862. godine kada sam čuo govor pun pretnji sa kojim je
Aleksandar II istupio pred nama – novim oficirima, onog dana
kada su po njegovoj naredbi izvršena prva pogubljenja u Poljskoj.
*** IX
Silna panika zahvatila je dvorske krugove u Peterburgu. Aleksandar III
je odbio da stanuje u Zimskom dvorcu i povukao se
u Gatčinu, u dvorac svog dede Pavla I. Poznato mi je to starinsko
zdanje, planirano kao Vobanova tvrđava, okruženo rovovima i
zaštićeno stražarskim kulama iz kojih vode tajne stepenice u carski
kabinet. Video sam tajni otvor u kabinetu kroz koji se neprijatelj
može iznenadno gurnuti u vodu – na oštro stenje, a video
sam i tajne stepenice koje vode u podzemne tamnice i podzemni
prolaz koji vodi do jezera. Svi dvorci Pavla I izgrađeni su po
istom planu. Istovremeno su oko Aničkovog dvorca, gde je Aleksandar
III živeo do stupanja na presto, kopani podzemni hodnici
opremljeni automatskim električnim uređajima da revolucionari
ne bi mogli da potkopaju.
Za zaštitu cara bila je osnovana tajna liga. Oficire raznih činova
mamili su trostrukom platom da stupe u tu ligu i da dobrovoljno
postanu špijuni koji nadziru sve društvene slojeve. Bilo
je, naravno, komičnih događaja. Na primer, dva oficira ne znajući
da pripadaju istoj ligi navode jedan drugog na revolucionarne
razgovore, zatim jedan drugog hapse a onda razočarani shvate da
su zaludno gubili vreme. Ta liga postoji do dan danas zvanično
pod imenom »Ohrana« i s vremena na vreme plaši cara svakojakim
izmišljenim užasima da bi održala svoje sopstveno postojanje.
Još tajanstvenija organizacija – „Sveta liga“ – osnovana je u isto vreme, na čelu sa Vladimirom Aleksandrovičem, carevim bratom, da se bori protiv revolucionara svim sredstvima – između ostalog, i ubistvima onih emigranata za koje se smatralo da su vođe nedavnih zavera. I ja sam bio među naciljanim licima. Vladimir je oštro ukorio oficire, članove Lige, zbog kukavičluka, i izrazio žaljenje što niko među nije preuzeo na sebe likvidaciju tih emigranata. Onda je jedan oficir, koji je nekada, u vreme kada sam i ja bio među kadetima, radio kao lični sekretar, bio izabran od strane lige da obavi taj zadatak.
U stvari, emigranti se uopšte nisu mešali u delatnost Izvršnog
komiteta u Peterburgu. Nastojanje da se zaverom rukovodi
iz Švajcarske, dok su revolucionari u Peterburgu u neprekidnoj
smrtnoj opasnosti bilo bi besmisleno. I Stjepnjak i ja pisali smo
više puta da se niko od nas ne bi prihvatio sumnjivog posla da
pravi planove aktivnosti, kad nismo tamo. Normalno, peterburškoj
policiji je bilo u interesu da tvrdi kako nije u stanju da
čuva cara pošto se zavere kuju u inostranstvu. Špijuni su je –
a to dobro znam – snabdevali izobiljem izveštaja kojima se to
moglo potvrđivati.
Generalu Skobeljevu su takođe predložili da stupi u tu ligu,
ali je on to odlučno odbio. Iz posthumnih papira Loris-Melikova,
čiji je jedan deo objavio u Londonu neki prijatelj pokojnikov (vidi
»Ustav Loris-Melikova«, londonsko izdanje »Fonda«, 1893. godine),
vidi se da je Skobeljev čak predlagao Loris-Melikovu i grofu Ignatjevu
(»Lažov-paši« – kako su ga nazvale konstantinopoljske diplomate)
da uhapse cara i prisile ga da potpiše manifest o ustavu,
kada je Aleksandar III stupio na presto a nije mogao da se odluči
da sazove zemske poslanike. Kako se priča, Ignjatjev je to saopštio
caru i tako postigao da bude imenovan za ministra unutrašnjih
dela. U tom svojstvu je koristeći savete bivšeg prefekta pariske
policije Andrijea preduzimao razne korake radi paralisanja
delatnosti revolucionara.
Da su ruski liberali u to vreme ispoljili makar malo građanske
hrabrosti i bilo kakvu sposobnost za zajedničku aktivnost,
zemska bi skupština bila sazvana. Iz istih posthumnih papira vidi
se da je Aleksandar III neko vreme razmišljao o sazivanju zemske
skupštine. Napokon je odlučio da je sazove i to je saopštio
svome bratu. Stari Vilhelm I podržavao je tu njegovu nameru.
Ali liberali ništa nisu preduzimali, dok je struja Katkova pojačano
delovala nasuprot tome. Andrije je pisao Aleksandru III kako
nije nimalo teško zgaziti nihiliste i preporučivao kako to treba
činiti (pisano sa savetima je štampano u pomenutoj brošuri).
Tad Aleksandar III konačno reši da izjavi kako ostaje neograničeni
samodržac Rusije.
Nekoliko meseci posle smrti Aleksandra II mene su proterali
iz Švajcarske, po naređenju federalnog saveta. Pravo da kažem,
nisam se zbog toga naročito uvredio. Trpeći pritisak raznih
monarhija zbog azila koji je pružala političkim prognanicima, i
plašeći se pretnji ruske oficijelne štampe koja je zahtevala da
se iz Rusije proteraju sve kućne učiteljice i dečje vaspitačice kojih
kod nas ima tako mnogo, švajcarske vlasti su, proterujući me,
nudile nekakvu zadovoljštinu ruskoj policiji. Ali žalio sam Švajcarsku
što se odlučila na takav korak. Time je teorija »zavera
pripremanih na švajcarskoj teritoriji« takoreći dobila potvrdu, u
tome je bila izražena i svest o slabosti koju velike države nisu
propustile da odmah iskoriste. Dve godine kasnije kada je Žil
Feri predložio Nemačkoj i Italiji da podele Švajcarsku, njegov
osnovni argument je bio da je švajcarska vlada sama priznala
kako je ta mala republika »žarište međunarodnih zavera«. Za
prvim ustupkom ubrzo su usledili još drskiji zahtevi, a položaj
Švajcarske je nesumnjivo bio manje nezavisan nego ranije.
Dekret o proterivanju uručili su mi odmah pošto sam se
vratio iz Londona, gde sam jula 1881. godine prisustvovao
kongresu anarhista. Posle kongresa ostao sam nekoliko nedelja u Londonu,
gde sam napisao za »Newcastle Chronicle« prve članke o
ruskoj situaciji, s naše tačke gledišta. Engleska štampa je u to
vreme bila odraz mišljenja gospođe Novikove, u stvari odraz
pogleda Katkova i ruskih žandara. Bio sam srećan kada se stari
radikal mister Džozef Kouen složio da mi da prostor u svojim
novinama, da bih objasnio naša shvatanja.
Tek što sam bio doputovao kod moje žene, koja je živela u
planinama nedaleko od Elizea Reklija, već su mi preporučili da
napustim Švajcarsku. Poslali smo malo naših stvari do najbliže
železničke stanice, a sami krenuli pešice u Egl, uživajući poslednji
put u panorami planina koje smo toliko voleli.
Krenuli smo preko planina pravo i mnogo se smejali kad smo
shvatili da nas »pravi put« tera da mnogo obilazimo. Konačno smo
se spustili u dolinu i krenuli prašnjavim putem. Komičan momenat
koji se uvek pojavljuje u takvim situacijama ovoga puta unela
je jedna engleska dama. Elegantna ledi, koja se odmarala zavaljena
u jastuke u kočiji pored svog džentlmena, bacila je nekoliko
brošura za spas duše dvoma siromašno obučenim prolaznicima
koje je pretekla. Podigao sam te brošure iz prašine. Ledi
je očigledno bila od onih dama koje misle da su hrišćanke i smatraju
za svoju dužnost da dele verske knjige »bludnim strancima«.
Računajući da ćemo damu verovatno zateći na stanici, napisao
sam na jednoj od brošura poznati stih o bogatašu kome je
teže da se provuče u carstvo nebesko nego kamili kroz iglene uši,
i dodao odgovarajuće mesto o farisejima. Kada smo stigli u Egl,
dama je jela i pila sedeći u kočiji. Očigledno je smatrala da je
bolje da putovanje kroz divnu dolinu nastavi u kočijama nego u
zagušljivom vagonu. Uljudno sam joj vratio knjižice za spas duše
primetivši da sam im dodao ponešto korisno i za nju samu. Ledi
nije znala da li da se obruši na mene, ili da nauk primi sa
hrišćanskom mirnoćom. Obe namere odražavale su se u njenim
očima naizmenično.
Moja žena je na ženevskom univerzitetu polagala poslednji
ispit za stepen bakalaureata prirodnih nauka. Zato smo se nastanili
u malom francuskom gradu Tononu, koji leži na savojskoj
obali Ženevskog jezera, i proživeli u njemu dva meseca.
Sto se tiče smrtne presude koju mi je izrekla sveta liga, opomenu
o tome dobio sam iz Rusije od jednog veoma visoko stojećeg
lica. Čak sam doznao i ime dame koju su poslali iz Peterburga
u Ženevu gde je trebalo da postane duša zavere. Zato sam
se ograničio na to da saopštim činjenice i imena ženevskom dopisniku
»Times«, uz molbu da ih objavi ako se meni nešto dogodi.
U vezi s tim napisao sam članak za »Révolté«. Posle više
nisam razmišljao o presudi. Međutim, moja žena nije tako jednostavno
primila celu stvar, kao ni draga seljanka madam Sanso,
kod koje smo u Tononu unajmili stan i hranili se. Ona je o
zaveri doznala sa druge strane (preko svoje sestre koja je služila
kao dadilja u kući jednog ruskog agenta) i okružila me dirljivom
brigom. Njena kućica se nalazila izvan grada i svaki put kad bih
uveče odlazio u grad da dočekam ženu na stanici ili nekim drugim
poslom, madam Sanso je nalazila izgovor da sa mnom krene
i njen muž sa fenjerom.
Sačekajte trenutak, gospodine Kropotkine – govorila je –
moj muž isto ide u grad u kupovinu i kao što znate uvek sa sobom
nosi fenjer. A ponekad bi slala svog brata da me izdaleka
neprimetno prati.
*** X
U oktobru ili novembru 1881. godine, čim je moja žena položila
ispite, prešli smo iz Tonona u London, gde smo proživeli oko
godinu dana. Otada nije prošlo mnogo vremena, ali mogu da kažem
da se intelektualni život Londona još uvek razlikovao od
onoga u šta se pretvorio samo nekoliko godina kasnije, i kakav
je sada. Poznato je da je četrdesetih godina Engleska bila gotovo
na čelu socijalističkog pokreta u Evropi. Ali je u godinama
reakcije koje su sledile veliki pokret – koji je široko zahvatio
radničke klase i u toku koga je sve što je sada poznato pod
imenom naučni socijalizam i anarhizam već bilo iskazano –
zamro, ućutao se. Zaboravili su ga i u Engleskoj i na kontinentu,
a onaj pokret koji francuski pisci nazivaju trećim buđenjem proletarijata –
još nije bio počeo u Velikoj Britaniji. Napori zemljoradničke
komisije 1871. godine, propaganda Džozefa Arča među
seoskim trudbenicima i napori hrišćanskih socijalista koji su tome
prethodili, unekoliko su im otvorili put. Ali buđenje socijalističkih
stremljenja – rezultat dolaska Henrija Džordža u Englesku,
osamdesetih godina, i pojave njegove knjige »Progres i siromaštvo« –
još nije nastupilo.
Godina koju smo tada proveli u Londonu bila je za nas prava
godina progonstva. Čoveku radikalnih socijalističkih shvatanja
nedostajala je atmosfera za život. Nije bilo nikakvog znaka živog
socijalističkog pokreta koji sam zatekao kada sam se vratio 1886.
godine. Još se ništa nije čulo o Bernsu, Čempionu, Hardiju i drugim
radničkim vođama. Fabijanci još nisu postojali; Viljem Moris
se još nije izjasnio kao socijalista; a trejdjunioni (radnički savezi),
kojima su u Londonu pripadale samo neke privilegovane grane
industrije, neprijateljski su se odnosili prema socijalizmu. Jedini
aktivni i otvoreni predstavnici socijalističkog pokreta bili su
supruzi Hajndman (Hyndman), oko kojih su se grupisali malobrojni
aktivisti. U jesen 1881. godine oni su organizovali mali
kongres, tako mali da smo u šali govorili kako čitav kongres
živi u stanu gospođe Hajndman. Ni, više ili manje socijalizmom
obojen, radikalni pokret koji se tada nesumnjivo stvarao u umovima
još se nije otvoreno ispoljavao. Obrazovani muškarci i žene
koji su u velikom broju izašli u arenu društvenog života nakon
četiri godine, iako nisu postali socijalisti učestvovali su u raznim
pokretima čiji je cilj bilo blagostanje ili vaspitavanje masa, stvarajući
pri tom u svakom gradu Engleske i Škotske potpuno novu
atmosferu i novo društvo reformatora – ni oni se još nisu pokazali.
Takvi su ljudi sigurno postojali; razmišljali su i govorili;
postajali su svi elementi široko rasprostranjenog pokreta. Ali, ne
nailazeći na centre okupljanja u šta su se kasnije pretvorile socijalističke
grupe, gubili su se u gomili, nisu poznavali jedni druge,
a često ni sami sebe.
N. V. Čajkovski živeo je tada u Londonu i sa njim sam, kao
u staro vreme, započeo propagandu među radnicima. Uz podršku
malog broja engleskih radnika, koje smo upoznali na kongresu
1881. godine ili koje je proganjanje Džona Mosta privuklo socijalistima,
posećivali smo radikalne klubove, govorili o ruskoj situaciji,
o putu naše omladine u narod i o socijalizmu uopšte. Okupljalo
se smešno malo slušalaca, retko – retko više od desetak.
Ponekad bi ustao neki sedobradi čartista i sa tugom govorio da
je sve što propagiramo bilo izrečeno još pre četrdeset godina i
da su to gomile radnika oduševljeno pozdravljale. Ali sada je
sve umrlo i nema više nade za preporod.
Hajndman je upravo bio izdao izvrsno tumačenje Marksovog
učenja pod naslovom »Engleska za sve« i sećam se kako sam ga
u leto 1882. godine ubeđivao da osnuje socijalističke novine. Pričao
sam mu sa kakvim beznačajnim sredstvima smo počeli da
izdajemo »Révolté« i prorekao mu uspeh. Ali situacija je bila
tako loša da je čak i Hajndman smatrao da je pokušaj beznadežan
ukoliko ne bi iznenada postao bogataš i smogao da sam
pokrije sve troškove. Možda je bio u pravu. Ali kada je posle
dve godine osnovao »Justice«, radnici su rado podržali novine;
početkom 1886. godine već su izlazila tri socijalistička lista, a
socijaldemokratska federacija je stekla značajni uticaj.
U leto 1882. godine održao sam govor na nepravilnom engleskom
jeziku pred dorhemskim rudarima na njihovom godišnjem
sastanku. Takođe sam u Njukastlu, Glazgovu i Edinburgu držao
predavanje o ruskom pokretu i prihvatali su me sa velikim oduševljenjem.
Gomile radnika su posle predavanja na ulicama ushićeno
klicale »ura« u čast nihilista. Pa ipak smo se žena i ja u
Londonu osećali veoma usamljeni, a naši napori da probudimo
socijalistički pokret u Engleskoj izgledali su toliko beznadežni
da smo u jesen 1882. godine odlučili da ponovo pređemo u Francusku.
Bio sam siguran da će me tamo ubrzo uhapsiti, ali smo
često govorili jedno drugom: »Bolje francuski zatvor nego ovaj
grob«.
Onima koji stalno govore o sporosti svake evolucije ne bi
smetalo da prouče razvoj socijalizma u Engleskoj. Evolucija je
spor proces: ali njen hod nije uvek isti. On ima periode kad
zastaje i periode naglog kretanja napred.
*** XI
Opet smo se zaustavili u Tononu i iznajmili stan kod naše
bivše gazdarice madam Sanso. Iz Švajcarske je kod nas došao
brat moje žene, koji je trpeo poslednje stadijume jektike.
Nikada pre nisam video toliku gomilu ruskih špijuna kao ta
dva meseca koje sam proživeo u Tononu. Da počnem od toga
kako se neki sumnjivi muškarac, koji se predstavljao kao Englez,
uselio u drugi deo kuće odmah posle nas. Čopori, bukvalno čopori
ruskih agenata opsedali su kuću i pokušavali da prodru u nju
pod raznim izgovorima, a ponekad su jednostavno tumarali tamo-amo
pod prozorima u grupama po dvojica, trojica ili četvorica.
Mogu da zamislim kakve li su neobične izveštaje smišljali! Špijun
mora da dostavlja. Ako samo kaže da je odstojao nedelju dana
na ulici i nije primetio ništa sumnjivo – hitro će ga izbaciti
iz službe.
To je bilo zlatno doba ruske tajne policije. Politika Ignatjeva
donela je plodove. Dve-tri različite policije usrdno su se nadmetale
i stvarale najluđe intrige. Svaka je raspolagala gomilom novca.
Pukovnik Sudejkin, na primer, organizovao je zavere sa Degajevim,
koji ga je naposletku ubio, odavao je ženevskim emigrantima
špijune Ignatjeva i predlagao teroristima u Rusiji da uz njegovu
pomoć ubiju ministra unutrašnjih dela Tolstoja i velikog kneza
Vladimira. Sudejkin je preterivao da će ga u tom slučaju imenovati
za ministra unutrašnjih dela sa diktatorskim punomoćjima,
verujući da bi car tada potpuno bio u njegovim rukama. Ta faza
razvoja tajne policije došla je do potpunog izražaja za vreme
kidnapovanja princa Batenberškog iz Bugarske.
Francuska policija je takođe bila izluđena. Mučilo ju je pitanje:
»Šta on radi tamo, u Tononu?«. Nastavljao sam da uređujem
»Révolté «, zatim pisao članke za »Britansku enciklopediju« i za
»Newcastle Chronicle«. Ali to im je izgledalo isuviše prozaično.
Jednom je lokalni žandar došao k mojoj gazdarici. Čuo je sa
ulice lupu neke mašine i goreo od želje da preda izveštaj kako
je kod mene otkrio tajnu štamparsku mašinu. Pojavio se kad me
nije bilo i zahtevao od gazdarice da mu mašinu pokaže. Madam
Sanso je odgovorila da nikakve mašine nema i rekla da je žandar
verovatno čuo lupu njene šivaće mašine. Ali, ovaj ne mogaše da
se zadovolji tako banalnim objašnjenjem. Naterao je gazdaricu
da šije na mašini, dok je on u kući i pod prozorima slušao ne
bi li dokučio liči li ova lupa na onu koju je čuo prethodno.
— A šta on radi preko čitavog dana? – pitao je žandar
gazdaricu.
— Piše.
— Pa ne piše valjda po čitav dan!
— O podne struže drva u voćnjaku a zatim, posle ručka,
između četiri i pet – šeta.
To se događalo u novembru.
— Aha! Tu smo. »A la tombée de la nuit!« (kad se smrkne).
I žandar je ubeležio u notes: »Ne izlazi iz kuće pre nego padne
mrak«.
U to vreme nisam sebi mogao da objasnim tu neobičnu pažnju
ruskih špijuna. Verovatno je bila u vezi sa sledećom činjenicom.
Kada je Ignatjev postao ministar unutrašnjih dela, prema savetu
bivšeg pariskog prefekta preduzeo je novi plan. Poslao je svoje
agente u Švajcarsku gde je jedan od njih počeo da izdaje novine,
koje su se zalagale za proširenje zemske samouprave. A osnovni
cilj publikacije bila je borba protiv revolucionara i okupljanje
onih emigranata koji su se negativno odnosili prema teroru. To
je, normalno, bio način da se poseje razdor. Kasnije, kada su
skoro sve članove Izvršnog komiteta uhapsili u Rusiji, a samo
dvoje-troje uspelo da pobegne u Pariz, Ignatjev je poslao agenta
da im predloži primirje. Obećao je da više neće biti pogubljenja
zbog zavera organizovanih za vreme carevanja Aleksandra II, čak
ako begunci i padnu u ruke vlasti; da će Černiševski biti pušten
iz Viljujska i da će biti formirana komisija koja bi razmotrila
položaj svih koji su administrativnim odlukama prognani u Sibir.
Za uzvrat, Ignatijev je zahtevao da Izvršni komitet ne preduzima
nove atentate na cara, dok ne bude izvršeno krunisanje. Možda
se govorilo i o reformama koje je Aleksandar III bio spreman
da učini u korist seljaka. Dogovor je bio sklopljen u Parizu i obe
strane su ga se pridržavale. Teroristi su prekinuli oružane akcije.
Vlada nikog nije pogubila zbog ranijih zavera, ali je one koje
je uhapsila zazidala u Šliselburgu, u toj ruskoj Bastilji, odakle
se o njima nije čulo čitavih petnaest godina i gde se i dan danas
većina njih muči. [42] Černiševskog su dovezli iz Sibira i nastanili
u Astrahanju, izolovavši ga od čitavog sveta ruske inteligencije.
U tom zatočenju je ubrzo umro. U Sibir su poslali komisiju koja
je neke prognanike vratila i utvrdila rokove nastavka progonstva
ostalima. Mome bratu dodala je pet godina.
[42] Pušteni su tek sada (1905).
Kada sam bio u Londonu 1882. godine rekli su mi jednom
da neki čovek koji sebe naziva agentom ruske vlade i koji je
spreman to da dokaže želi da stupi sa mnom u pregovore.
— Recite mu – poručio sam – ako se pojavi kod mene
baciću ga niz stepenice.
Ignatjev se, smatrajući da je car zaštićen od atentata Izvršnog
komiteta, po svemu sudeći plašio da anarhisti mogu da preduzmu
nešto. Zbog toga je, mislim, želeo da me skloni malo dalje.
*** XII
Pokret anarhista u Francuskoj značajno se proširio godine
1881. i 1882. Nekako je bilo opšteprihvaćeno mišljenje da se duh
Francuza neprijateljski odnosi prema komunizmu i zato je u Međunarodnom
radničkom savezu propagiran »kolektivizam«. U to
vreme se pod kolektivizmom podrazumevalo – podruštvljavanje
sredstava proizvodnje i sloboda da svaka grupa proizvođača odredi
potrebe na individualističkim ili komunističkim osnovama,
kako sami odluče. Zapravo, francuskom duhu je stran samo kasarnski
komunizam, to jest falansterije stare škole i »armije rada«
o kojima su govorili komunisti iz četrdesetih godina.
Kada smo se mi iz jurske federacije, na kongresu 1880. godine
smelo izjasnili za anarhistički komunizam, to jest za slobodni komunizam,
anarhistički pogledi su u Francuskoj odmah stekli
mnoge pristalice. Naše novine su počele više da se rasturaju, započeli
smo aktivnu prepisku sa mnogim francuskim radnicima i
značajan anarhistički pokret brzo se razvio u Parizu i nekim provincijama,
posebno oko Liona. Putujući kroz Francusku 1881.
godine, iz Tonona u Londonu, posetio sam Lion, Sent-Etjen i Vijen
u kojima sam držao predavanja. U tim gradovima sam naišao na
znatan broj radnika spremnih da prihvate naša gledišta.
Krajem 1882. godine u lionskom okrugu harala je strašna
kriza. Proizvodnja svile je bila sasvim paralisana, a siromaštvo
među tkačima bilo je tako veliko da se masa dece gomilala ujutro
pred kapijama kasarni gde su im vojnici delili ostatke svog hleba
i supe. Tu se, između ostalog, začela popularnost generala Bulanžea,
koji je dozvoljavao vojnicima da dele ostatke svog sledovanja.
Rudari u čitavoj oblasti takođe su bili u stanju krajnjeg
siromaštva.
Znao sam da je tamo započelo važno previranje, ali za jedanaest
meseci koje sam proveo u Londonu izgubio sam bliske veze
sa francuskim pokretom. Tek sam iz novina doznao, nekoliko nedelja
posle povratka u Tonon, da je među rudarima u Monso-le-Minu
koje su represije vlasnika rudnika, revnosnih katolika,
dovele do očajanja, počela neka vrsta ustanka. Organizovali su
tajne skupove i razmatrali pitanje opšteg štrajka; kameni krstovi
koji su stajali na svim putevima u rudnik bili su srušeni ili uništeni
istim onakvim dinamitnim patronama kakve u velikim
količinama upotrebljavaju rudari u podzemnim radovima i koje
im često preostaju. U Lionu se agitacija takođe raširila. Anarhisti,
kojih je u gradu bilo dosta, nisu propuštali ni jedan miting oportunista
(umerenih buržoaskih republikanaca) a da ne istupe
javno: osvajali su govornicu na juriš ako im nisu davali reč. Pri
tom su govorili da rudnici, sva oruđa za proizvodnju a isto tako
i stambene zgrade, treba da pripadaju narodu. I takva rešenja su,
na užas buržoazije, bila oduševljeno prihvatana.
Svakim danom povećavalo se nezadovoljstvo radnika protiv
gradskih odbornika i političkih vođa – oportunista, koji nisu ništa
preduzimali da se otkloni rastuća sirotinja, a isto tako protiv
štampe, koja je lakog srca kao o nebitnoj stvari pisala o tako
stravičnoj krizi. I kako biva u takvim slučajevima, bes najsiromašnijeg
dela stanovništva okrenuo se protiv mesta za uveseljavanje
i razvrat, koji još više ozlojeđuju narod u trenucima patnje
i beznađa, jer su ta mesta za njega oličenje bezdušnosti i iskvarenosti
bogataša. Mesto koje su radnici posebno mrzeli bio je kafe
u podrumu pozorišta Belkur koji je preko čitave noći bio otvoren.
Ovde su do svanuća novinari i političari pirovali i pili u društvu
veselih žena. Nije bilo radničkog skupa na kome se nisu izgovarale
poluskrivene pretnje na račun tog kafea i, jedne noći, neko
je tamo aktivirao dinamitnu patronu. Radnik socijalista, koji se
slučajno zatekao u kafeu bacio se nameravajući da ugasi upaljen
fitilj, ali ga je eksplozija raznela a samo lako ranila nekoliko buržuja
koji su pirovali. Sledećeg dana dinamitna patrona bila je
aktivirana pred vratima regrutnog ureda i počele su da se šire
glasine kako anarhisti imaju nameru da sruše kip bogorodice na
brdu Furvije, nedaleko od Liona. Treba živeti u Lionu ili njegovoj
okolini da bi se videlo u kolikoj meri se stanovništvo i škole nalaze
u rukama katoličkih popova i da bi se shvatila mržnja koju
prema duhovnicima gaji celo muško stanovništvo.
Panika je zahvatila lionsku buržoaziju. Uhapsili su šezdeset
anarhista; svi su bili radnici izuzev Emila Gotjea, koji je držao
predavanja u lionskom okrugu. Lionske novine su počele istovremeno
sistematski da ubeđuju vlasti da me uhapse. Predstavljale
su me kao vođu nemira, koji je namerno doputovao iz Engleske
da bi rukovodio pokretom. Opet su našim malim gradom počeli
da šetaju čopori ruskih špijuna. Skoro svakodnevno dobijao sam
poruke koje su očigledno pisali agenti međunarodne policije navodeći
nekakve dinamitaške zavere ili tajanstveno napominjući nekakve
pošiljke dinamita koje su mi poslate. Skupio sam celu
kolekciju takvih pisama i beležio na svakome »Police Internacional«.
Francuska policija mi ih je oduzela u toku premetačine ali
nije smela da ih iznese pred sud. Uostalom, nisu mi ni vraćena.
U decembru su obavili pretres u mojoj kući – na pravi ruski
način. Zadržali su nas na staniti i pretresli moju ženu koja se
spremala da putuje iz Tonona za Ženevu. Normalno, nisu našli
ništa što bi kompromitovalo mene ili nekog drugog.
Prošlo je deset dana, u toku kojih sam mogao slobodno da
otputujem da sam hteo. Dobio sam nekoliko pisama sa savetom
da bežim; jedno od njih od nepoznatog ruskog druga, mozda člana
diplomatskog kora koji me je izgleda nekad poznavao. Savetovao
mi je da se odmah sakrijem, inače bih mogao postati prva
žrtva ugovora o izručivanju koji je trebalo da bude potpisan između
Francuske i Rusije. Ostadoh gde sam i bio. Kad se u listu
»Times« pojavio telegram sa saopštenjem o mom bekstvu iz Tonona
napisao sam pismo redakciji ovih novina, dao svoju adresu
i izjavio da nemam nameru da nestanem posle hapšenja tolikog
broja mojih drugova.
Uoči 21. decembra šurak mi je umro na rukama. Znali smo
da je njegova bolest neizlečiva, ali uvek je teško gledati kako se
pred tvojim očima gasi mlad život posle uporne borbe sa smrću.
Žena i ja bili smo u dubokom bolu; veoma smo voleli tog divnog
mladića... Otprilike tri sata kasnije, u osvit tužnog zimskog dana,
pojavili su se žandari – da me uhapse. Videći u kakvom je stanju
moja žena zamolio sam da ostanem uz nju do sahrane i dao časnu
reč da ću se u određeno vreme pojaviti u zatvoru, ali su me odbili
i još iste noći odvezli me u Lion. Elize Rekli, koga su izvestili
telegramom, stigao je odmah i pažnjom prema mojoj ženi pokazao
svu dobrotu svoga zlatnog srca. Stigli su i drugovi iz Ženeve.
Iako je sahrana bila čisto građanska, što se ranije nikad nije dogodilo
u našem gradiću, pola stanovnika je išlo za kovčegom.
Time su želeli da pokažu mojoj ženi da su simpatije savojskih
siromaha i seljaka na našoj strani, a ne na strani vlasti. Kada je
počeo moj proces seljaci su ga pratili iz dana u dan i spuštali
se iz planinskih sela u grad da kupe novine i doznaju kakva je
situacija na sudu.
Duboko me je dirnulo kada je u Lion došao jedan moj poznanik
Englez. Njega je poslao u političkom svetu dobro poznat
i poštovan radikal, u čijoj sam porodici u Londonu 1882. godine
proveo puno srećnih časova. Izaslanik je sa sobom doneo znatnu
sumu novca za kauciju. Istovremeno mi je preneo želju jednog
prijatelja iz Londona da ne brinem o kauciji i odmah napustim
Francusku. Na neki tajanstven način moj poznanik je uspeo da
se sa mnom vidi lično, a ne u kavezu sa dve rešetke kako sam
se viđao sa ženom. Njega je moje odbijanje da prihvatim njegov
predlog uzbudilo, kao što je mene dirljivo prijateljstvo čoveka
prema kome sam se, kao i prema njegovoj ženi, još od ranije
odnosio sa velikim poštovanjem.
Francuska vlada je htela silno da impresionira velikim procesom,
ali nije mogla sudski da goni anarhiste uhapšene zbog
dinamitskih napada. U tom slučaju, morala bi da prepusti raspravu
poroti koja bi mogla da nas oslobodi. Zato je vlada pribegla
makijavelističkoj metodi – gonili su nas zbog pripadnosti
Međunarodnom savezu radnika. U Francuskoj postoji zakon, donet
odmah posle pada Komune, na osnovu koga članovi Internacionale
mogu biti predati običnom policijskom sudu i osuđeni
na do pet godina robije. A policijski sud uvek donosi presudu
koja odgovara vlastima.
Suđenje je počelo u Lionu, početkom januara 1883. godine
a trajalo je skoro dve nedelje. Optužnica je bila smešna jer su
svi znali da lionski radnici nikad nisu pripadali Internacionali;
ona je potpuno oborena, kao što će se videti iz naredne epizode.
Jedini svedok optužbe bio je načelnik tajne policije u Lionu –
čovek u godinama prema kome se sud odnosio sa neobičnim poštovanjem.
Njegovi iskazi, moram da kažem, faktički su bili potpuno
tačni. Anarhisti, govorio je on, stekli su mnogobrojne pristalice
među stanovništvom. Onemogućili su mitinge oportunista,
pošto su istupali na svakom od njih propagirajući komunizam
i anarhizam i time oduševljavali slušaoce. Pošto sam se uverio
da načelnik tajne policije svedoči istinito, rešio sam da mu postavim
pitanje:
— Jeste li ikada čuli da se u Lionu govorilo o Međunarodnom
udruženju radnika?
— Nikada – odgovorio je mrzovoljno.
— Kada sam se vratio sa Londonskog kongresa 1881. godine
i preduzeo sve što je bilo u mojoj moći da oživim Internacionalu
u Francuskoj, jesam li imao uspeha?
— Ne. Radnici su smatrali Internacionalu nedovoljno revolucionarnom.
— Zahvaljujem vam – rekao sam, i pošto sam se obratio
tužiocu dodadoh: »Eto vam, čitavu zgradu optužbe srušio je vaš
sopstveni svedok«.
Bez obzira na to, sve nas (pedeset dvojicu) osudili su zbog
pripadnosti Internacionali. Nas četvoricu su osudili na najdužu
kaznu – pet godina zatvora i novčanu kaznu od dve hiljade franaka;
ostale – na kazne zatvora od jedne do četiri godine. U
stvari, tužioci nisu ni pokušavali da dokažu postojanje Internacionale.
Na to su očigledno potpuno zaboravili. Jednostavno su
nam predložili da govorimo o anarhizmu – što smo veoma rado
i učinili. A kada je neko od lionskih drugova pokušao da razjasni
tu tačku, grubo su mu prigovarali da nas ne gone zbog eksplozija,
već zbog učešća u Internacionali, kojoj uostalom niko nije
pripadao osim mene.
U sličnim procesima uvek ima poneki komičan detalj, a ovog
puta unelo ga je jedno moje pismo. Jednostavno bilo je nemoguće
izgraditi optužnicu. Desetine pretresa bilo je izvršeno u stanovima
francuskih anarhista, ali su našli samo dva moja pisma.
Tužilac je pokušao da iscedi iz njih sve što je mogao. Jedno sam
pisao francuskom radniku koji je klonuo duhom. Govorio sam
mu o značajnoj epohi u kojoj živimo, o predstojećim velikim
promenama o rađanju i širenju novih ideja... Pismo nije bilo
veliko i tužilac nije imao šta da izvuče iz njega. Što se tiče drugog
pisma – ono je bilo na dvanaest stranica. E, tu se tužilac
pokazao. Isto sam ga poslao drugu Francuzu, mladom obućaru.
Zarađivao je za život praveći cipele kod kuće. Levo od njega stajala
je gvozdena pećica na kojoj je sam sebi kuvao supu, a desno –
stolić na kome je pisao duga pisma drugovima, ne ustajući
sa niske obućarske klupice. Pošto bi uradio onoliko pari cipela,
koliko mu je bilo dovoljno da pokrije krajnje skromne rashode
i da mu ostane nekoliko franaka da ih pošalje starici majci u
selo, moj drug bi satima pisao pisma, u kojima je sa izvanrednim
zdravim razumom i pronicljivošću razvijao anarhističke principe.
Sada je on dobro poznat pisac u Francuskoj, poštovan od strane
svih zbog otvorenog karaktera, iskrenosti i zdravog političkog
osećaja, Na nesreću, u to vreme mogao je da ispiše osam do
deset strana a da nigde ne stavi tačku ili bar zarez. Jednom sam
mu napisao predugačko pismo u kome sam objasnio da se na
papiru misli dele na glavne rečenice i zavisne rečenice; da se
prve odvajaju tačkom ili tačkom i zarezom a za druge ne treba
žaliti bar zarez. Objasnio sam drugu koliko će dobiti njegovo
pisanje ako to uzme u obzir.
To pismo je tužilac pročitao na sudu i dodao mu svoja tumačenja.
— Vi ste bili pažljivi prema ovom pismu, milostiva gospodo –
počeo je on, obraćajući se sudu. »Čuli ste ga. Na prvi pogled
u njemu nema ničeg neobičnog. Okrivljeni daje čas gramatike
radniku... Ali – i u tom trenutku glas tužioca je zadrhtao od
silnog uzbuđenja – ali, on je to činio ne zato da pomogne siromašnom
radniku u sticanju znanja, koje ovaj verovatno usled
lenjosti nije stekao u školi. Ne zato da mu pomogne da pošteno
zaradi hleb svoj... Ne, milostiva gospodo! To je pismo napisano
zato da pobudi u njemu mržnju prema našim velikim i prekrasnim
ustanovama; zato da bi ga više zatrovao anarhizmom, sa
jedinim ciljem, da ga napravi još strašnijim neprijateljem društva...
Neka bude proklet onaj dan kada je Kropotkin stupio
na francusko tlo!«.
Nismo mogli da se uzdržimo i smejali smo se grohotom kao
deca tokom čitave ove filipike. Sudije su gledale tužioca kao da
su želele da mu kažu: »Dosta je!« – ali ovaj se zaneo, ništa nije
primećivao i oduševljen bujicom sopstvene krasnorečivosti grmeo
padajući sve više i više u teatralni ton. Trudio se iz sve snage
da dobije nagradu od ruske vlade, a i bila mu je data.
Ubrzo posle suđenja, predsednik policijskog suda napredovao
je u službi i postao član okružnog suda. Što se tiče tužioca i drugog
člana policijskog suda – teško je u to poverovati, ali –
ruska vlada im je poslala po »Anu« a Francuska je dozvolila da
prime ordenje. Na taj način znameniti francusko-ruski savez rođen
je već u Lionu, posle procesa.
Taj proces, tokom koga su sjajne anarhističke govore održali
takvi prvorazredni govornici kao radnik Bernar i Emil Gotje,
i tokom koga su se svi okrivljeni držali odvažno i dve nedelje
propagirali svoje učenje, što su prenele sve novine – imao je
ogroman uticaj jer je raščistio lažne predstave u Francuskoj o
anarhizmu. Nema sumnje da je on u neku ruku doprineo buđenju
socijalizma i u drugim zemljama. Što se presude tiče, ona je u
tolikoj meri bila nepotkrepljena činjenicama da je francuska
štampa, izuzev novina privrženih vladi, otvoreno osuđivala sudije.
Cak je i umereni »Journal des Economistes« otvoreno istupio
protiv »presude koja nikako nije mogla da se očekuje na osnovu
činjenica iznesenih u toku procesa«. U nadmetanju između nas
i suda pobedili smo mi. Javnost nas je podržala. Odmah je u
parlamentu bio iznet predlog o amnestiji koji je podržalo oko
sto poslanika. Predlog su kasnije redovno iznosili svake godine,
a podržavan je sve većim i većim brojem glasova. dok nas konačno
nisu oslobodili.
*** XIII
Suđenje se završilo a mi smo još dva meseca zadržani u
lionskom zatvoru. Većina mojih drugova žalila se na odluku policijskog
suda i čekala odgovor. Četvorica drugova i ja odbili smo
da učestvujemo u apelaciji i nastavili da radimo u svojoj *pistole*
(samici). Moj veliki drug Marten, suknar iz Vijena, čamio je u
susednoj *pistole;* a kako smo već bili osuđeni, dozvolili su nam
da se zajedno šetamo. Kada smo hteli da popričamo u toku dana,
kuckali smo u zid, isto kao u Rusiji. Azbuka dekabrista je i ovde
bila korisna.
Još u toku mog zatočenja u Lionu počeo sam da shvatam
strahovito demorališuće dejstvo koje zatvor ima na zatvorenike.
I ta su me zapažanja kasnije, u toku trogodišnjeg zatočenja u
Klervou, naterala da se odlučno opredelim protiv zatvorskog sistema
uopšte.
Lionski zatvor je savremena »kaznionica« izgrađena u obliku
zvezde, sa zatvorskim sistemom samica. Prostor između krakova
zvezde zauzima malo asfaltirano dvorište. Ako vreme dozvoljava,
zatvorenike tu izvode na rad. Glavno im je zanimanje da pripremaju
ostatke od češljanja svile. U određene sate, u dvorište su
izvodili puno dece, i često sam sa mog prozora posmatrao ta izmršavela,
izmoždena, loše hranjena stvorenja, pre nalik na senku
dece. Sva ta iscrpljena lica i mršava drhtava tela nosila su vidljive
tragove anemije – i zlo je raslo ne samo u zajedničkim
spavaonicama nego čak i u dvorištu, usred belog dana. Šta će
biti od te dece kada iz ovakvih škola odu načetog zdravlja, uništene
volje, slomljene energije? Anemija koja ubija energiju i
želju za rad, koja slabi volju, razara intelektualne sposobnosti
i kvari maštu – podstrekava na prestupe u daleko većoj meri
nego kad je čovek zdrav. A baš se taj neprijatelj ljudskog roda
gaji u zatvorima. Pored toga još i zatvorsko vaspitanje koje se
stiče u toj stravičnoj sredini! Čak i ako bi uhapšenici bili potpuno
razdvojeni – što je nemoguće – ni to ne bi pomoglo.
Zatvorski vazduh je zasićen slavljenjem strasti prema hazardu,
koja čini suštinu krađa, prevara i drugih sličnih nesocijalnih postupaka.
U takvim rasadnicima, koje država održava sebi u račun,
a društvo trpi samo zato jer ne želi da čuje analizu i raspravu
o sopstvenim gnojnim ranama – vaspitavaju se čitava pokolenja
budućih prestupnika. »Dospeo si kao dete u zatvor –
umrećeš kao robijaš« – eto šta sam čuo kasnije od svih koji se
bave problemom zatvora. I, kada sam video tu decu i shvatio
šta ih čeka u budućnosti, nisam mogao a da se ne pitam: »Ko je
veći zločinac? Ovo dete, ili sudija koji svake godine osuđuje stotine
dece na sličnu sudbinu?« Drage volje dopuštam mogućnost
da je zločin sudije nesvestan. Ali, da li su zaista toliko svesno
izvršeni svi prestupi zbog kojih ljude šalju u zatvor?
U toku prvih nedelja mog zatočenja zapanjila me je još
jedna činjenica, koja međutim izmiče pažnji sudija i kriminalista.
Rekao bih da je zatvor u većini slučajeva, da ne govorimo
o greškama pravosuđa – kazna koja pogađa i potpuno nevine
ljude, još mnogo surovije nego same osuđenike.
Skoro svi moji drugovi, tipični predstavnici francuskog radništva,
izdržavali su ili ženu i decu, ili sestru ili staru majku.
Pošto bi ostale bez podrške, svete žene preduzimale su sve moguće
da dođu do posla. Neke bi ga i pronašle, ali ni jedna od
njih nije mogla dovoljno da zarađuje, makar jedan i po franak
dnevno. Devet, a ponekad samo sedam franaka – to je sve što
su mogle da dobiju nedeljno, da izdržavaju sebe i decu. To je
značilo zasigurno gladovanje, lišavanje svake vrste; narušeno zdravlje
žena i dece, slabljenje intelektualnih snaga, energije i volje...
Shvatio sam tada da svojim presudama sud u stvari dosuđuje potpuno
nevinim ljudima razne oblike patnje, koje su u većini slučajeva
gore nego one koje zadese same osuđenike. Lako je, dakako,
razmišljati kako zakon kažnjava prestupnika donoseći mu svakojake
fizičke i moralne patnje. Ali čovek je biće koje se malo-pomalo
navikava na svakojake uslove života. Ako ne može da ih izmeni,
prihvata ih kao nešto neizbežno i postepeno im se prilagođava,
isto kao što se navikava na hroničnu bolest i postaje neosetljiv
na nju. Ali šta pogađa njegovu ženu i decu, koji nisu ni
za šta krivi, dok su oni zatočeni? Zakon ih kažnjava sa još većom
surovošću nego samog »prestupnika«. I pri našoj tromosti misli
i rutini niko nikada ni ne misli o onoj velikoj nepravdi koja se
čini na taj način. Ni ja sam nisam razmišljao o njoj sve dok
stvarnost nije preda me iznela gole činjenice.
Sredinom marta 1883. godine nas dvadeset i dvojica koji smo
bili osuđeni na više od godinu dana, prebačeni smo izuzetno tajanstveno
u centralni zatvor u Klervo. Nekada je tu bila opatija
bernardinaca, pretvorena u doba velike revolucije u azil za siromašne.
Kasnije je bila pretvorena u popravni zatvor: Maison de
détention et de correction (Kazneno-popravni dom) i dobila je
od strane zatvorenika pa čak i uprave potpuno zasluženo ime:
Maison de détention et de corruption (Dom za kažnjavanje i kvarenje).
Dok smo bili zatvoreni u Lionu prema nama su se ophodili
kako se u Francuskoj ophode sa zatvorenicima pre suđenja, to
jest, nosili smo naša odela, imali smo pravo da dobijamo hranu
iz restorana i za nekoliko franaka mesečno mogli smo da iznajmljujemo
malo veću zatvorsku sobu – takozvanu *pistole.* Ja sam
koristio tu mogućnost da bih ubrzano radio nad člancima za
»Enciklopediju Britaniku« i za »Nineteenth Century«. Sada nas
je interesovalo kako će se prema nama ponašati u Klervou. Ali,
u Francuskoj je prihvaćeno mišljenje da su za političke zatvorenike
gubitak slobode i iznuđeni nerad već sami po sebi teška
kazna, tako da nema potrebe da se još više otežava. Za to su nam
rekli da ćemo živeti isto kao u toku istražnog zatvora. Daće nam
posebne ćelije, dozvoliti da nosimo svoja odela, oslobodi će nas
prinudnog rada i dozvoliće nam da pušimo.
— Oni među vama – rekao je nadzornik – koji žele da zarade
nešto ručnim radom, mogu da šiju korsete ili graviraju sitne
stvarčice od sedefa. Sve se to malo plaća, ali vi ne možete da
radite u zatvorskim radionicama gde se prave gvozdeni kreveti,
ramovi za slike i slično, jer bi morali da vas smestimo zajedno
sa kriminalcima. Kao i drugim zatvorenicima dozvoljavali su nam
da kupujemo u zatvorskoj kantini dodatnu hranu i pola flaše
crnog vina dnevno. Sve je to bilo dobrog kvaliteta i davalo se
po vrlo povoljnoj ceni.
Prvi utisak koji je na mene ostavio Klervo bio je veoma
prijatan. Proveli smo u putu čitav dan, od dva ili tri sata ujutro,
u malim kavezima kako su obično podeljeni vagoni za zatvorenike.
Kada smo stigli u zatvor privremeno su nas smestili u zgradu
sa samicama. Male ćelije bile su sasvim obične i veoma čiste.
Iako je bila kasna noć dali su nam jednostavan ali veoma kvalitetan
topli obrok. Dali su nam takođe po pola flaše dobrog *vin
du pays,* ovdašnjeg vina koje se prodavalo u zatvorskoj kantini
svega za grivenik (dvadeset četiri santima) litar. Nadzornik i tamničar
bili su prema nama izuzetno ljubazni.
Sledećeg dana nadzornik me poveo i pokazao prostorije koje
su nam odredili. Kada sam primetio da su sobe dobre ali male
za dvadeset dvojicu i da bi zbog toga mogle da se pojave bolesti,
on je odmah izabrao drugi niz prostorija u zgradi, gde je nekad
živeo nastojnik manastira a sada je bila bolnica. Naši su prozori
gledali na malu baštu i sa njih se pružao divan pogled na okolinu.
U istom odeljenju u susednoj sobi stari Blanki je proveo
tri ili četiri godine pre nego što su ga pustili na slobodu. Do tada
je bio u samici.
Tako smo raspolagali sa tri prostrane sobe i jednom malo
manjom za mene i Gotijea, tako da smo mogli da nastavimo sa
pisanjem. Po svoj prilici ta poslednja ljubaznost mogla se objasniti
intervencijama velikog broja engleskih naučnika, koji su
odmah pošto sam osuđen potpisali peticiju tražeći da me oslobode.
Među potpisnicima bili su mnogi saradnici »Encyclopaedia
Britannica« a takođe i Herbert Spenser i pesnik Svinbern (Swinburne).
Viktor Igo je potpisu dodao i nekoliko značajnih reči.
Uopšte, javno mnenje Francuske veoma je negodovalo što su nas
osudili. Kada je moja žena u Parizu spomenula da su mi potrebne
knjige, Akademija nauka je predložila svoju biblioteku, a Ernest
Renan mi je u veoma toplom pismu ponudio sve svoje knjige.
Imali smo malu baštu u kojoj smo mogli da se kuglamo ili
igramo *jeu de boule,* pri čemu se za vreme ove igre dizala graja
kakvu mogu da stvore samo Francuzi i južnjaci. Osim toga okopali
smo malu leju duž zida i na prostoru od dvadesetak kvadratnih
hvati dobijali gotovo neverovatne količine salate, rotkvica
i neke vrste cveća. Ne moram ni da govorim da smo odmah organizovali
kurseve, i u toku tri godine provedene u Klervou držao
sam mojim drugovima predavanja iz kosmografije, geometrije
i fizike, a takođe im pomagao u izučavanju stranih jezika. Skoro
su svi naučili bar jedan jezik: engleski, nemački, italijanski ili
španski. Neki su naučili i po dva. Bavili smo se takođe koričenjem
knjiga, pošto smo to naučili iz jednog toma odlične »Encyolopédie Roret«.
Bez obzira na sve to, krajem prve godine moje zdravlje je
ponovo popustilo.
Klervo je izgrađen na močvarnom tlu; malarija ovde ima
endemski karakter – i, malarija i skorbut se zakačiše za mene.
Tada je moja žena, koja je učila u Parizu i radila u laboratoriji
Virca pripremajući odbranu doktorata iz prirodnih nauka, sve
ostavila i preselila se u seoce Klervo, od nekih desetak kućica
stisnutih uz ogroman zid koji je okruživao zatvor. Razume se,
njen život u potpunoj osami u seocetu pored zatvora nije bio nimalo
lep, no ona je proboravila tu dok nisam bio oslobođen.
Tokom prve godine dozvoljavali su joj da se vidimo jednom u
dva meseca i to u prisustvu nadzornika koji je sedeo između nas.
Ali kada je izrazila čvrstu nameru da ostane u Klervou, dozvolili
su joj da me viđa svakodnevno u jednoj od kućica unutar zatvorskog
zida, gde se nalazila stražarska karaula. Hranu su mi donosili
iz gostionice u kojoj je živela moja žena. Kasnije su nam čak
dozvolili da šetamo u nadzornikovoj bašti pod strogom paskom
tamničara. Jedan od drugova obično bi nam se pridružio u toj
šetnji.
Na svoje čuđenje, otkrio sam da je centralni zatvor u Klervou
čitav industrijski gradić, okružen voćnjacima i žitnim poljima i
ozidan spoljnim zidom neverovatne dužine. Činjenica je, ako u
francuskom centralnom zatvoru robijaši možda više zavise od samovolje
i kaprica nadzornika i tamničara nego u engleskom zatvoru,
ponašanje prema zatvorenicima je daleko humanije nego u
odgovarajućim ustanovama s one strane kanala. Srednjovekovni
sistem odmazde koji još uvek gospodari u engleskim zatvorima
iščezao je davno iz francuskih. Zatvorenika ne teraju da spava
na golim daskama i ne daju mu madrac tek svaki drugi dan. Čim
robijaš stigne u zatvor dobija pristojnu postelju koju mu više
ne oduzimaju. Ne prinuđuju ga da radi ponižavajuće poslove kao
što su okretanje točka ili čupanje kudelje. Zatvorenik, naprotiv,
radi korisne poslove i eto zbog čega zatvor u Klervou ima karakter
industrijskog grada. Hiljadu šesto zatvorenika zatočenih u njemu
proizvodi gvozdene krevete, ramove za slike, ogledala, somot,
platno, damske korsete, sitne stvarčice od sedefa, drvene klompe
i uz sve to uzgaja nešto pšenice, ovsa i povrća.
Osim toga, iako su kazne za neposlušnost veoma žestoke, nema
šibanja, koje se još uvek praktikuje u engleskim zatvorima.
Takvo bi kažnjavanje u Francuskoj bilo apsolutno nemoguće. Sve
u svemu, može se reći da je Klervo najbolji zatvor u Evropi. Pa
ipak, rezultati koji se tu postižu slabi su kao i u svakom drugom
zatvoru starog tipa. »Svi sada tvrde da se zatvorenici popravljaju
u našim zatvorima« – govorio mi je direktor zatvora. »Sve je to
besmislica. Nipošto ne bih sebi dozvolio da podržavam takve
laži«.
Apoteka se nalazila ispod naših prostorija i ponekad smo kontaktirali
sa zatvorenicima koji su tamo radili. Među njima bio je
jedan sedi starac, od oko pedeset i pet godina, kome je istekao
rok dok smo bili u Klervou. Dirljivo je bilo posmatrati kako se
opraštao od zatvora. Znao je da će kroz nekoliko meseci ili čak
nedelja ponovo dopasti tamnice i unapred je molio doktora da
mu sačuva mesto u apoteci. Starac nije bio prvi put u Klervou
i znao je da to nije ni poslednji. Kada su ga oslobodili, nije imao
nikog svog kod koga bi mogao otići i naći utočište u starosti.
»Ko bi mi dao posao?« – govorio je. »I koji zanat ja znam? Nijedan.
Kada me puste, jedino što mogu to je da odem bivšim drugovima.
Oni će me bar primiti kao starog prijatelja«. Ali onda
bi se u tom društvu popila koja prekobrojna čaša i usledio bi
uzbudljiv razgovor o nekoj uspešnoj prevari, o odličnoj stvari koja
može da bude nova mahinacija, i delom zbog slabog karaktera
a delom zbog toga da ugodi drugovima – starac im se pridruživao
i ponovo dospevao u zatvor. To se ponovilo već nekoliko puta.
Pa ipak, prošla su dva meseca od kako je starac oslobođen a nije
se vratio u Klervo. Tada su robijaši i nadzornik počeli da se brinu.
»Nije valjda uspeo da pređe u drugi sudski okrug, kad ga
još nema?« – pitali su se svi. »Samo da se siromašak ne upusti
u neki naopak posao«, jer pod tim se podrazumevalo nešto gore
nego lopovluk. »Bila bi šteta, tako mio, miran starac«. Uskoro se
ipak pokazalo da je tačna bila prva pretpostavka. Stigla je vest
iz drugog zatvora da naš starac tamo čami i nastoji da ga prebace
u Klervo.
Stari kažnjenici bili su najtužniji prizor. Za mnoge od njih
zatvorsko iskustvo počinjalo je u detinjstvu ili ranoj mladosti;
drugi su dopadali u zatvor u zrelom uzrastu; ali...
»Čim si dopao zatvora, znači zatvor čitavog života«. Takva je
uzrečica nastala na osnovu iskustva. I sada, pošto bi prešli šezdesetu,
starci su znali da će skončati u zatvoru. Maltene zato da
bi ubrzala njihovu smrt, zatvorska uprava ih je slala u radionice
gde se od raznih vunenih otpadaka prave filcane čarape. Prašina
koja vlada u radionicama kod staraca brzo izaziva jektiku koja ih
odnosi. Tada bi četiri robijaša nosili starog druga u zajedničku
raku. Čuvar groblja i njegov crni pas bili su jedina bića koja bi
pratila sanduk. Zatvorski sveštenik mahinalno bi mrmljao svoje
molitve i rasejano gledao kestenove duž puta; četiri druga samo
bi se radovala svojoj kratkoj slobodi. I po svoj prilici, tek bi crni
pas, osećao potresnost procesije.
Kada su u Francuskoj uveli reformisane centralne zatvore,
pretpostavljalo se da će u njima moći da se održi sistem apsolutnog
ćutanja. Ali to je do te mere protiv svega ljudskog da su
morali da odustanu od stroge primene sistema.
Površnom posmatraču zatvor se čini potpuno nem, ali u stvari
u njemu teče isto tako aktivan život kao u malom gradiću. Poluglasno,
usput dobačenim rečima, šapatom ili preko brzo naškrabanih
poruka na papirićima, u zatvoru se odmah s kraja na
kraj prenose sve novosti. Sve što se događa između samih zatvorenika
ili u paradnom dvorištu gde živi administracija, ili u selu
Klervo, ili u širokom svetu pariske politike, odmah se prenosi
kroz sve zajedničke ćelije, samice i radionice. Francuzi su isuviše
društveni po prirodi i nemoguće im je potpuno zabraniti da
govore. Nismo imali nikakvih dodira sa kriminalcima, pa ipak
smo znali sve novosti dana. »Baštovan Žan je opet dobio dve godine«.
»Inspektorova žena se strašno potukla sa ženom tog i tog«.
»Žaka iz samice uhvatili su kad je predavao poruku Žanu iz radionice
ramova«. »Stara stoka N. nije više ministar pravde. Ministarstvo
je palo«. I tako dalje. A kada se dozna da je Žan dva
flanelska prsluka, koje je kupio za petnaest franaka od uprave
zatvora, dao tamničaru za dva paketa duvana po deset santima,
takva vest se za tren pronese po čitavom zatvoru. Sa svih strana
tražili su nam duvan. Jednom prilikom neki sitni pravni zastupnik
koji je sedeo u zatvoru hteo je da mi pošalje poruku sa molbom
da zamolim svoju ženu koja je živela u selu da poseti njegovu
ženu koja je takođe tu živela. Veliki broj robijaša je aktivno
učestvovao u prenošenju tog papirića, koji je trebalo da prođe
bog zna kroz koliko ruku dok ne stigne do odredišta. A kada bi
se u pariskim novinama pojavio članak koji bi mogao da nas
zainteresuje, one bi nam stizale najneočekivanijim putem: na primer
preko visokog zida naše bašte, sa kamenom koji je bio uvijen
u njih.
Samica ne prekida kontakte. Kad smo stigli u Klervo, u samicama
je bilo tako hladno da sam jedva mogao da pišem. Kad je
moja žena u Parizu dobila pismo, nije prepoznala rukopis. Direktor
je naredio da se ćelije greju koliko je to moguće. No uprkos
svemu u ćelijama je bilo isto tako hladno kao i pre. Ispostavilo
se da su sve cevi parnog grejanja bile bukvalno zapušene papirićima,
komadićima poruka, džepnim nožićima i svakojakim sitnicama
koje je tamo skrivalo nekoliko pokolenja robijaša.
Marten, isti onaj drug o kome sam već govorio, dobio je dozvolu
da provede deo svog zatvorskog roka u samici. Više je voleo
da bude sam nego sa desetinom ljudi u jednoj ćeliji. Na svoje
veliko čuđenje Marten je ipak shvatio da nije sam. Zidovi i
ključaonice oko njega govorili su. Kroz dva tri dana u svim samicama
su već znali ko je, i on se upoznao sa svima u zgradi.
U naizgled izolovanim ćelijama život vrvi kao u košnici. Samo ponekad
se izobliči u nešto psihopatološko. Čak ni Kraft-Ebing nije
imao predstavu o izopačivanjima osećanja koja se mogu sresti
u samicama.
Neću ovde da ponavljam sve ono što sam o moralnom uticaju
zatvora na zatvorenike već rekao u knjizi »U ruskim i francuskim
zatvorima«, izdatoj na engleskom jeziku u Londonu 1886. godine
ubrzo pošto sam oslobođen iz Klervoa. Ograničiću se samo
na sledeće. Stanovništvo zatvora čine raznorodni elementi. Uzimajući
u obzir samo kategoriju takozvanih »prestupnika«, o kojoj
smo toliko čuli u poslednje vreme od Lombroza i njegovih
učenika, bio sam krajnje zapanjen jednom činjenicom. Zatvori,
na koje se obično gleda kao na zaštitu od nesocijalnih postupaka –
u suštini su rasadnici baš za to. Svakome je poznato da su nedostatak
obrazovanja, odvratnost prema urednom radu, fizička
nesposobnost za napor, pogrešno usmerena ljubav prema avanturi,
sklonost ka hazardu, nedostatak energije, neizgrađena volja i
nebriga o dobru drugih – činjenice koje ovu klasu prestupnika
dovode u zatvore. U toku mog tamnovanja, ipak me je veoma zapanjila
činjenica da se upravo ti nedostaci, i to svaki ponaosob,
neminovno ojačavaju u zatvoru. I razvijaju se, zato što je to
suština zatvora: dok budu postojali zatvori, oni će ih razvijati.
U stvari, nema sumnje da trajno tamnovanje razara – neizbežno,
fatalno – čovekovu energiju; uz to ubija i volju. Robijaš u
zatvorskom životu ne oseća potrebu da jača svoju volju. Upravo
suprotno, ako je ima samo će navući nevolje; volja robijaša, po
mišljenju uprave, *mora* da bude ubijena; i ubijaju je! Još manje
mogućnosti robijaš nalazi za ispoljavanje prirodnog saosećanja.
Sve se preduzima da bi se zatvorenik sprečio da kontaktira unutar
ili izvan zidina zatvora sa onima kojima teži. Zatim, kako godine
prolaze zatvorenik je sve manje i manje fizički i intelektualno
sposoban za naporan rad. A ako još ni pre nije voleo uredan
rad, to se osećanje samo pojačava u toku njegovog robijaškog života.
Ako ga je pre nego što je dospeo u zatvor lako umarao jednoličan
rad, koji nije bio u stanju da izvrši kako treba, ako se
nije privikao na prekomeran loše plaćen rad, na koji je osuđen
radnik – sada, u zatvoru, to će se osećanje pretvoriti u potpunu
odvratnost. Ako je ranije on samo sumnjao u korisnost uobičajenih
moralnih pravila, sada će, pošto baci kritički pogled na zvaničnog
zaštitnika tih pravila i dozna kako na to gledaju njegovi
drugovi, otvoreno baciti u vodu stare moralne norme. I, ako nezdravi
razvoj strasnog i osećajnog temperamenta gura čoveka u
zločin, ta nezdrava crta karaktera još će se više razviti u toku
nekoliko godina zatvora i u mnogim slučajevima dostići će užasne
razmere. U ovome – najopasnijem – najviše se ispoljava uticaj
zatvorskog vaspitanja.
U Sibiru sam video kakvi su bezdani mrskosti i kakva su
žarišta fizičkog i moralnog kvarenja naše stare, prljave tamnice,
prepune robijaša. Kada sam imao devetnaest godina mislio sam
da te ustanove mogu biti značajno poboljšane ako ćelije ne budu
tako prepunjene, ako zatvorenike podele na kategorije i daju
zdrav posao. Sada sam morao da se odreknem svih ovih iluzija.
Imao sam prilike da se uverim da su i najbolji »reformisani« zatvori –
bez obzira da li su sa samicama ili sa zajedničkim ćelijama –
u odnosu na zatvorenike i u odnosu na društvenu korist
isto tako loši kao i stari nereformisani zatvori, a možda su i gori.
Oni ne popravljaju zatvorenike. Naprotiv, u ogromnoj većini slučajeva
samo utiču pogubno. Lopov, prevarant, pljačkaš, koji provedu
nekoliko godina u zatvoru, izlaze odande još spremniji da
se prihvate stare profesije. Sada su bolje pripremljeni; oni su
izučili sve tajne zanata i još su više ozlojeđeni na drustvo. Nalaze
još veće opravdanje za svoj bunt protiv zakona i običaja drustva.
Prema potrebi, čovek sve više i više neminovno tone u ono nesocijalno
ponašanje koje ga je jednom već dovelo pred sud. Prestup
koji bude izvršio posle oslobađanja sigurno ce biti ozbiljniji
nego onaj zbog koga je osuđen prvi put. I njemu je suđeno da
umre u zatvoru ili na robiji. U knjizi koju sam pomenuo rekao
sam da su »zatvori-univerziteti zločinstva«. Sada, kada posle mnogo
godina razmišljam o tome, na osnovu gomile novih podataka
mogu samo da ponovim isto.
Sam nemam na osnovu čega da se žalim na godine koje sam
proveo u francuskom zatvoru. Za aktivnog i nezavisnog čoveka
već su nedostatak slobode i mogućnosti za rad samo po sebi takav
gubitak da o svim ostalim zatvorskim lišavanjima ne vredi
ni govoriti. Nema sumnje, veoma smo patili zbog naše prinudne
neaktivnosti, pogotovo kada bi do nas stizali glasovi o bodrom
političkom životu koji se rađao u Francuskoj. Kraj prve godine,
posebno u mračnu zimu, jako je težak za zatvorenika. A kad nastupa
proleće nedostatak slobode oseća se više nego ikada. Kada
sam sa našeg prozora video kako se livade ponovo zelene a na
brežuljcima opet vijori prolećna izmaglica; kad kroz dolinu projuri
voz, ja sam, normalno, osećao silnu želju da krenem za njim,
da udišem šumski vazduh ili da zaronim u bujicu ljudskog života
u velikom gradu. Ali onaj ko veže svoju sudbinu sa ovom ili
onom radikalnom partijom treba uvek da je spreman da provede
godine u zatvoru i ne treba da se tuži na to. On je svestan da
ni u zatvoru ne prestaje da doprinosi napretku čovečanstva, koje
se razvija i učvršćuje njemu drage ideje.
U Lionu su nadzornici bili veoma grub soj: u to smo mogli
da se uverimo svi mi: drugovi, moja žena i ja sam. Ali posle
nekoliko konflikata sve se sredilo. Uz to, uprava je znala da je
pariska štampa uz nas i nipošto nije želela da navuče sebi na
glavu gromove Rošfora i žestoku kritiku Klemansoa. U Klervou
je stvar bila rešena bez sukoba – čitavu su upravu smenili nekoliko
meseci pre našeg dolaska. Tamničari su ubili u ćeliji jednog
zatvorenika i zatim obesili njegovo telo želeći da smrt predstave
kao samoubistvo! Ali slučaj je isplivao na površinu, ovoga
puta zahvaljujući lekaru. Glavnog nadzornika i nekoliko pomoćnika
smenili su i u zatvoru su uspostavljeni potpuno drukčiji odnosi.
Uopšte, poneo sam iz Klervoa najbolje uspomene na nadzornike,
a često sam još dok sam bio tamo razmišljao kako su
ljudi često bolji od ustanova kojoj pripadaju. Ali, pošto nisam
imao ličnih pritužbi utoliko sam pre slobodno i bezuslovno mogao
da poričem samu ustanovu, kao ostatak mračne prošlosti,
pogrešnu u svojoj osnovi – kao uzrok bezbroj zala u društvu.
Moram da spomenem još nešto što me je zapanjilo više
nego demorališući uticaj zatvora na robijaše. Kakvo je leglo zaraze
svaki zatvor, i čak svaki sud – za osuđenike i sve one koji
žive u blizini! Lombrozo je podigao mnogo buke svojim »prestupničkim
tipom«, koga je on tobože otkrio među naseljenicima
zatvora. Da je sa istom pažnjom pratio publiku koja se vrzma
oko suda: detektive, špijune, ulične advokate, dostavljače i prevarante
svake vrste, Lombrozo bi sigurno došao do zaključka da
se geografska sfera rasprostiranja »prestupničkog tipa« ne ograničava
samo na zatvorske zidine. Nikada nisam video tako bogatu
kolekciju lica najnižeg ljudskog tipa kao u lionskom sudu,
gde se muvalo na desetine takvih bića. Ništa nalik na to, normalno,
nisam našao u zidinama Klervoa. Dikens i Kruikšenk ovekovečili
su neke od ovih tipova, sasvim poseban svet koji se vrti
oko sudova i širi zarazu daleko unaokolo. Isto se odnosi na svaki
centralni zatvor, kao na primer Klervo. Oko zatvora se, kao masna
fleka, širila kompletna atmosfera sitnog lopovluka i prevara,
špijuniranja i iskvarenosti svake vrste.
Sve sam to video. I, ako sam pre nego što su me osudili
znao da je savremeni sistem kažnjavanja loš, napuštajući Klervo
shvatio sam da nije samo taj sistem loš i nepravedan, nego je
pravo bezumlje što društvo, za svoj račun, zbog nepoznavanja ili
pritvornog nepoznavanja stvarnosti, podržava te »univerzitete zločinstva«
i legla zaraze. I sve pod izgovorom da su zatvori neophodni
za obuzdavanje kriminalnih instikata nekolicine ljudi.
*** XIV
Svaki revolucionar susreće na svom putu određen broj špijuna
i agenata-provokatora. I meni je ukazao pažnju taj soj. Sve
vlade troše velike pare za izdržavanje tih gadova, ali u suštini
opasni su samo za zelenu mladež. Ko malo poznaje život i ljude
brzo uči da prepoznaje tu vrstu ljudi, vidi nešto u njima što ga
odmah navodi da bude na oprezu. Ti se ljudi vrbuju iz društvenog
taloga, od ljudi čiji je moralni nivo vrlo nizak. I ako se
neko dobro zagleda u moralni oblik onih sa kojima se sreće,
ubrzo primećuje u maniru tih »stubova društva« nešto što ga zapanjuje
i nagoni da sebi postavi pitanje: »Šta ove ljude tera k
meni? Šta oni mogu imati sa mnom zajedničko?« U većini slučajeva
dovoljno je samo to pitanje pa da čovek bude na oprezu.
Kada sam prvi put doputovao u Ženevu, agent ruske vlade
koji je trebalo da motri na emigrante bio nam je svima dobro
poznat. Nazivao se »grof X.«; ali pošto nije mogao da ima ni
lakeja, ni kočiju na koju bi mogao da natakari svoj grb, on ga
je izvezao na pokrivaču za psa. Sretali smo ga ponekad u kafeu
ali ne bismo s njim razgovarali. U suštini nije bio »opasan«, pošto
je jednostavno kupovao u kioscima emigrantske publikacije i po
svoj prilici raporte starešinama začinjavao svojim primedbama.
Sasvim novi svet je počeo da se pojavljuje u Ženevi kada
je tamo pristigla nova generacija emigranata. Pa ipak, na ovaj
ili onaj način odmah bismo prepoznavali nove špijune.
Kada bi se na našem horizontu pojavio neki nepoznati, sa
uobičajenom nihilističkom otvorenošću pitali bismo ga o njegovoj
prošlosti i šta namerava da radi. Na taj način brzo bismo utvrdili
kakav je čovek pred nama. Otvorenost u uzajamnim odnosima,
to je najbolje sredstvo za uspostavljanje dobrih odnosa među ljudima;
a u našem slučaju ona je bila neprocenjiva. Ljudi, koje niko
od nas nije znao i o kojima niko nije ni čuo u Rusiji – potpuno
nepoznati u našim grupama – dolazili su u Ženevu i mnogi
od njih su se za nekoliko dana a ponekad i sati zbližavali sa
kolonijom. Ali špijuni iz ovog ili onog razloga nikad nisu uspevali
da se uvuku u našu družinu. Špijun može da imenuje zajedničke
poznanike, on može da dâ najbolji odgovor o svojoj prošlosti
u Rusiji, često i sasvim tačan; može do savršenstva da usvoji
nihilističke manire i žargon; ali on nikada ne moze da prihvati
nihilističku etiku koja se stvarala među ruskom omladinom.
I samo to držalo bi ga podalje od naše kolonije. Špijuni mogu
da se pretvaraju u svemu, ali ne i u tim moralnim pitanjima.
Kada sam radio zajedno sa Reklijem, u Klaranu je živeo jedan
sličan individuum od koga smo se svi držali podalje. Nismo znali
ništa loše o njemu, ali smo osećali da nije »naš«. I što je više
pokušavao da prodre do nas, sve više je izazivao naše podozrenje.
Nikada s njime nisam progovorio ni reči i zato je posebno
želeo da se sprijatelji sa mnom. Pošto je uvideo da uobičajenim
putem neće doći do susreta, počeo je da piše pisma i ugovara
tajanstvene sastanke, s tajanstvenim ciljem, u šumi ili na sličnim
mestima. Šale radi, jednom sam prihvatio poziv i otišao na
ugovoreno mesto, pri čemu je moj dobar prijatelj išao malo dalje.
Ali taj gospodin, koji je verovatno imao saučesnika, po svoj
prilici je doznao da nisam sam i nije se pojavio. Na taj način
izbavio sam se od zadovoljstva da ikada razgovaram sa njim. Uz
to, tada sam tako mnogo radio da je svaki minut moga vremena
bio posvećen geografiji ili listu »Révolté« – i za konspiraciju
nisam imao vremena. Pa ipak, kasnije smo doznali da taj čovek
šalje u Treće odeljenje detaljne izveštaje o tobožnjim razgovorima
sa mnom, o mome poverenju prema njemu, i o strašnim zaverama
u Peterburgu protiv cara kojima ja rukovodim. Sve su
to u Peterburgu prihvatili kao istinu. I ne samo u Peterburgu. U
Italiji su takođe verovali u svakojake besmislice koje su slali špijuni.
Tako su Kafieru, kada su ga jednom uhapsili u Švajcarskoj,
pokazali neverovatne izveštaje italijanskih špijuna u kojima
su oni javljali vladi da smo Kafiero i ja, naoružani bombama,
spremni da pređemo granicu. U stvari, nikada nisam bio u Italiji,
a nisam se ni spremao da tamo putujem.
Treba reći da špijuni ne sastavljaju uvek svoje izveštaje samo
od izmišljotina. Često saopštavaju tačne činjenice, ali sve zavisi
od toga kako se prepriča događaj. Dugo smo se smejali povodom
izveštaja koji je francuskoj vladi poslao jedan špijun koji
nas je pratio 1881. godine na putu iz Pariza u London. Špijun
je, kako to često biva, vodio dvostruku igru pa je svoj izveštaj
prodao Rošforu, koji ga je štampao u svojim novinama. Sve što
je špijun saopštavao bilo je tačno, ali trebalo je videti kako je
on to radio! Doušnik je, na primer, pisao: »Smestio sam se
odmah pored kupea gde su sedeli Kropotkin i njegova žena«. Sasvim
tačno, on je tamo sedeo. Primetili smo ga odmah, jer je
njegovo zlobno, neprijatno lice odmah privuklo našu pažnju. »Sve
vreme su govorili ruski da ostali putnici ne bi mogli da ih razumeju«.
I to je tačno: govorili smo ruski, kao i uvek. »Kada su
stigli u Kale, oboje su poručili buljon«. Sveta istina: tražili smo
buljon. Ali tu počinje tajanstvena strana putovanja. »Zatim su
odjednom nestali. Uzalud sam ih tražio na peronu i drugim mestima:
kada su se pojavili, on je bio preobučen i sa njima je
bio ruski sveštenik koji ih nije napuštao do samog Londona, gde
sam ga izgubio iz vida«. Opet je sve bilo potpuno tačno. Moju
je ženu zaboleo zub i zamolio sam vlasnika bifea da nam dozvoli
da uđemo u njegovu sobu gde bih mogao da namažem zub alkoholom.
Time se objašnjava »nestanak«. A pošto nam je predstojao
prelazak kanala, skinuo sam meki šešir, stavio ga u džep i
natukao krznenu kapu: »preobukao« sam se. Što se tiče tajanstvenog
sveštenika, on je zaista postojao. Nije bio Rus, ali to nije
važno. U svakom slučaju bio je obučen kao grčki sveštenik. Video
sam da stoji u bifeu i traži nešto, što niko nije razumeo.
— Agua! Agua! – ponavljao je tužno.
— Dajte ovom gospodinu čašu vode, rekao sam kelneru. Sveštenik,
potresen mojim zadivljujućim lingvističkim moćima, počeo
je da mi se zahvaljuje za uslugu vatreno, na istočnjački način.
Žena se moja sažalila nad njim i pokušala da povede razgovor
na raznim jezicima; ali on nije razumeo ni jedan osim novogrčkog.
Ispalo je na kraju da zna par reči na jednom od južnoslovenskih
jezika i mi smo razumeli sledeće: »Ja sam Grk, turska
ambasada, London«. Mi smo mu objasnili, više znacima, da isto
putujemo za London i da može da nam se pridruži.
Najinteresantnije je da sam zaista za njega nabavio adresu
turske ambasade pre nego što smo stigli na stanicu Čering Kros
u Londonu. Voz se zaustavio na jednoj stanici i u pun vagon treće
klase ušle su dve elegantno odevene dame. Obe su držale u
rukama novine. Jedna dama je bila Engleskinja, a druga se –
lepa žena, koja je dobro govorila francuski – izdavala za Engleskinju.
Tek što smo uspeli da razmenimo nekoliko reči, kad mi
ona istrese u lice *à brule pourpoint,* na francuskom.
— Kakvo je vaše mišljenje o grofu Ignatjevu? – i odmah
zatim: »Hoćete li skoro ubiti novog cara?« Profesija kojom se
bavi bila mi je jasna iz ova dva pitanja, ali pošto sam se setio
sveštenika pitao sam je: »Znate li možda adresu turske ambasade
u Londonu?« »U toj i toj ulici, kuća broj taj i taj« – odgovorila
je dama glatko, kao učenica. »Sigurno znate gde je i ruska
ambasada?« – nastavio sam. I ova adresa je bila saopštena sa
istom spremnošću. Kada smo stigli na stanicu Čering Kros, dama
se nametljivo rastrčala oko mog bagaža. Čak je ponudila da
svojim rukama utegnutim u rukavice ponese težak kofer, tako
da sam je konačno na njeno veliko zaprepašćenje prekinuo: »Dosta
je bilo; dame ne nose prtljag muškarcima. Odlazite!«
Ali vratiću se mom pravdoljubivom francuskom špijunu.
»Kropotkin je izašao na stanicu Čering Kros – raportirao je –
ali nije odlazio sa stanice oko pola sata pošto je voz stigao, sve
dok se nije uverio da su se svi razišli. Za sve to vreme stražario
sam sakriven iza stuba. Pošto su se uverili da su se svi putnici
razišli, on i žena uskočili su u fijaker. Bez obzira na to, sledio
sam ih i čuo adresu koju je kočijaš rekao policajcu ispred kapije:
Broj 12, ulica ta i ta. Potrčao sam za kočijama. U blizini nije
bilo drugog fijakera, tako da sam morao da trčim do Trafalgar
skvera gde sam našao jedan. Tada sam krenuo u poteru. Oni su
se zaustavili kod pomenute kuće.«
Sve te činjenice, adresa i sve ostalo, stvarno su tačne. Ali
kakvu tajanstvenu formu ima sve to! Izvestio sam o mom dolasku
prijatelja Rusa, koji se međutim uspavao jer je tog jutra
bila gusta magla. Čekali smo ga oko pola sata, a zatim ostavili
stvari na stanici i krenuli u njegov stan.
»Sedeli su skoro do dva sata sa spuštenim roletnama i tek
tada je iz kuće izašao visok čovek, koji se vratio kroz sat sa
njihovim prtljagom«. Čak je i ta primedba o spuštenim roletnama
tačna. Zbog magle morali smo da upalimo plinsku svetiljku
i spustili smo roletne da bi se oslobodili turobnog izgleda male
ulice u Islingtonu, obavijene žutom maglom.
Kada sam radio sa Elize Reklijem u Klaranu, dva puta mesečno
sam odlazio u Ženevu da štampam »Révolté«. Jednom kad
sam stigao u štampariju rekli su mi da neki Rus želi da me vidi.
Već je bio kod mojih drugova i rekao im da je doputovao da bi
mi predložio da štampamo nove ruske novine tipa »Révolté«. On
je bio spreman da dâ novac koji je potreban. Otišao sam da se
sretnem s njim u kafeu. Rekao mi je svoje nemačko prezime,
recimo Tonlem – i rekao da je iz baltičkog kraja. Hvalio se
bogatstvom, nekolikim imanjima i fabrikama; negodovao protiv
politike rusifikacije Ostzejskih gubernija. Sve u svemu stvarao
je pomalo neodređen utisak, ni dobar ni loš, tako da su drugovi
insistirali da prihvatim njegov predlog. Ne znam zašto, ali meni
se on nije posebno dopao već na prvi pogled.
Iz kafea me je odveo u hotel, u svoju sobu. Ovde je postao
manje uzdržan, postao je ono što jeste i zbog toga stvorio sasvim
nepovoljan utisak. »Nemojte sumnjati u moj imetak« – govorio
mi je. »Napravio sam izvanredno otkriće koje će mi doneti gomilu
para. Patentiraću ga i dati sve pare za rusku revoluciju«.
Posle toga je na moje ogromno zaprepašćenje pokazao jadni svećnjak,
čija je originalnost bila u neverovatnoj ružnoći i tri komadića
žice u koje se umetala sveća. Ni najsiromašnija domaćica se
ne bi polakomila na takav svećnjak, a ako bi mimo svakog očekivanja
patent ipak bio otkupljen ni jedan fabrikant ne bi dao
za njega više od 25 rubalja. »Bogat čovek, a polaže nađe u ovakav
svećnjak – pomislio sam – pa on mora da nikad nije ni video
bolje«. Moje mišljenje o njemu se učvrstilo; To nije mogao biti
bogataš i pare koje je nudio nisu njegove. Zato sam mu direktno
rekao: »U redu, ako toliko želite da imate ruske revolucionarne
novine i ako ste tako povoljnog mišljenja o meni kao što kažete –
stavite pare u jednu od banaka na moje ime da potpuno raspolažem
njima. Ali vas opominjem da nećete imati nikakav uticaj
na novine«.
— O sigurno, sigurno, – odgovarao je – ograničiću se na
to da s vremena na vreme tek navratim, da ponekad dam savet
i pomognem vam oko prebacivanja novina u Rusiju. »Ništa od
svega toga!« Moji su drugovi mislili da sam se isuviše grubo poneo
prema tom čoveku, ali posle nekog vremena dobili smo pismo
iz Peterburga u kome su nas upozoravali da će uskoro stići
špijun iz Trećeg odeljenja, čije je ime Tonlem. Tako nam je svećnjak
učinio dobru uslugu.
Svećnjakom, ili nečim drugim, tek to se društvo uvek nekako
oda. U Londonu, tmurnog jutra 1881. godine posetila su nas dva
Rusa. Jednog sam znao po imenu; drugi – jedan mladić koga
je prvi preporučio kao svog prijatelja – bio mi je potpuno nepoznat.
On se ponudio da prati svog druga za vreme kratkotrajnog
boravka u Londonu. Pošto ga je preporučio naš poznanik, nisam
prema njemu ispoljio nikakve sumnje. Ali toga dana bio sam
jako zauzet i zamolio sam drugog poznanika; koji je živeo u blizini,
da im nađe sobu i pokaže London. Moja žena koja tada
još nije poznavala Englesku takođe je krenula sa njima. Kada
se uveče vratila, primetila je: »Znaš šta, taj čovek mi se ne dopada.
Čuvaj ga se«. »Ali zašto, u čemu je stvar?« – pitao sam.
»Ništa, baš ništa, ali on sigurno nije ’naš’. Po njegovom ponašanju
u kafeu i na osnovu toga kako plaća račune odmah sam
shvatila da nije naš«. »A ako je tako, zašto se uopšte pojavljivao
kod nas?« Žena je bila toliko sigurna u osnovanost svojih sumnji
da, ne mareći za gostoljubivost, mladića nije ostavljala ni minut
samog u mojoj sobi. Započeli smo razgovor i tu je gost počeo
sve više i više da ispoljava niskost svog karaktera, tako da
je čak i njegov poznanik počeo da crveni. Kada sam mu postavio
malo detaljnija pitanja o njegovoj prošlosti odgovori su ispali
još manje zadovoljavajući. Bili smo na oprezu. Ukratko, kroz dva
dana su napustili London a kroz dve nedelje dobio sam od mog
prijatelja – Rusa očajničko pismo u kome se izvinjavao što mi
je predstavio mladića koji je bio špijun pri ruskoj ambasadi u
Parizu, kako se ispostavilo. Pregledao sam spisak tajnih agenata
u Francuskoj i u Švajcarskoj koji smo mi emigranti nedavno dobili
od Izvršnog komiteta (imao je svuda u Peterburgu svoje ljude).
I u tom spisku našao sam ime onog mladića. Bilo je izmenjeno
samo jedno slovo.
Osnovati novine koje plaća policija, na čelu sa policijskim
agentom, stari je štos; tome je pribegao i pariski prefekt Andrije
1881. godine. Živeo sam sa Elize Reklijem u planinama kad smo
dobili pismo od jednog Francuza, ili tačnije Belgijanca, koji nam
je saopštavao da se sprema da osnuje anarhističke novine u Parizu
i moli nas da sarađujemo. Pismo puno licemerja ostavilo
je na nas vrlo loš utisak. Uz to Rekli se nekako prisetio da je
čuo ime autora pisma u vezi sa nekim neugodnim događajem.
Odlučili smo da ne pristanemo na saradnju i ja sam napisao
poznaniku u Parizu da prvo moramo da vidimo odakle dolaze
pare i kakve će novine biti štampane. Možda pare daju orleanisti!
Stari štos. Ta je »porodica« više puta praktikovala slične stvari;
morali smo da znamo izvor. Moj poznanik u Parizu, sa otvorenošću
koja je svojstvena radnicima, pročitao je pismo na
sastanku kome je prisustvovao i budući izdavač novina. Ovaj se
pravio da je krajnje uvređen i morao sam da odgovorim na nekoliko
pitanja u vezi sa tim. No čvrsto sam ostajao pri svome:
»Ako se lice o kojem govorimo ozbiljno odnosi prema poslu, shvatiće
da treba da nam objasni otkud pare«.
Tako je i učinio, na kraju krajeva. Posle upornog zapitkivanja
odgovorio je da pare daje njegova tetka, bogata dama koja
se pridržava starih shvatanja, ali je konačno popustila pred upornom
željom sestrića da ima sopstvene novine. Dama ne živi u
Francuskoj, već u Londonu. Onda smo zatražili da nam dâ njeno
ime i adresu, a naš drug Malatesta je prihvatio da se sretne sa
njom. On je pošao sa svojim poznanikom, Italijanom koji je
trgovao starim nameštajem. Dama je bila u malom iznajmljenom
stanu. Dok je Malatesta razgovarao sa »tetkom« i sve više i više
dolazio do zaključka da ona samo igra ulogu u komediji, njegov
prijatelj prekupac, pregledao je stolove i stolice i pronašao da
je sav nameštaj iznajmljen, – po svoj prilici baš uoči tog dana –
kod njegovog poznanika, takođe prekupca. Etikete trgovca još
su bile na stolicama i stolovima. Normalno, to ništa još nije
dokazivalo, ali naše su se sumnje povećale. Odlučno sam odbio
da imam bilo šta zajedničko sa publikacijom.
Novine su bile baš krvoločne. Paljevine, ubistva i dinamitaški
napadi propagirani su u svakom broju. Sreo sam izdavača tih
novina u toku Londonskog kongresa. I čim sam video njegovo
podbulo lice, čuo njegov govor i obratio pažnju na žene u čijem
društvu se stalno kretao, moje se mišljenje o njemu učvrstilo.
Na kongresu, na kome je predlagao svakojake strašne rezolucije,
svi su ga izbegavali. A kada je želeo da dozna adrese anarhista
u svim zemljama, odbili su ga, i to vrlo grubo. Ukratko, raskrinkali
su ga posle dva meseca i novine su posle toga prestale da
izlaze. Otprilike dve godine kasnije, Andrije je štampao svoje
uspomene u kojima je ispričao o novini koju je osnovao i eksploziji
koju su njegovi agenti u Parizu izveli tako što su pod spomenik
Tjeru podmetnuli konzerve »nečim napunjene«. Mogu da
zamislim koliku gomilu para je to koštalo Francusku i druge
nacije.
Mogao bih da napišem nekoliko glava o špijunima, ali zadržaću
se samo na još jednoj priči o dvojici avanturista u Klervou.
Moja žena je tada živela u jedinoj maloj gostionici u selu
koje je niklo u senci zatvorskih zidina. Jednom je gazdarica ušla
u njenu sobu sa porukom od dva gospodina koji tek što su stigli
u gostionicu i poželeli su da vide moju ženu. Gazdarica je iskoristila
svu krasnorečivost u njihovu korist.
— O! Ja znam ljude – govorila je – i mogu da Vas uverim,
gospođo, da su to prava gospoda, naj-najotmenija! Jedan od njih
se predstavlja kao nemački oficir, ali on je po svoj prilici ili baron
ili »milord«, a drugi je njegov prevodilac. Oni vas znaju jako
dobro. Baron odlazi u Afriku, možda zauvek, i želeo bi da vas
vidi pre odlaska«.
Moja žena je bacila pogled na adresu na pismu: »A madame
principesse Kropotkine. Quand à voir?« Nisu joj bili potrebni
drugi dokazi da se uveri kakva su to »najotmenija gospoda«. Što
se tiče sadržaja pisma, ono je bilo još gore nego adresa. Uprkos
svim pravilima gramatike i zdravoj pameti »baron« je pisao o
nekoj tajnoj poruci koju želi da joj isporuči. Žena je odlučno
odbila da primi autora pisma i prevodioca. Tada je »baron« počeo
da je bombarduje pismima koja je ona vraćala neotvorena. Uskoro
se čitavo selo podelilo na dve struje: jedna, na čelu sa gazdaricom,
bila je za barona, druga, sa gazdom na čelu – protiv
njega. U selu se već širila romantična storija: baron je znao
moju ženu i pre nego se udala za mene. Mnogo puta plesao je
sa njom u ruskoj ambasadi u Beču. Još uvek je zaljubljen u
nju, a ona, bezdušnica, ne dozvoljava mu čak ni da je vidi pre
nego što krene u opasnu ekspediciju!
Zatim je krenula tajanstvena priča o dečaku koga smo, kako
je ispalo, krili. »Gde je njihov dečak?« – želeo je da zna baron.
»Imaju sina kome je šest godina. Gde je on?« »Nikada se ona
ne bi odvojila od sina da ga imaju« – govorila je jedna strana.
»Ma koješta, oni imaju dečaka ali ga kriju« – izjavljivala je
druga strana.
Za nas dvoje taj spor je bio zanimljivo otkriće. To je bio
dokaz da zatvorska uprava ne samo da čita moja pisma, nego
njihov sadržaj postaje poznat i ruskoj ambasadi. Dok sam bio
u Lionu, moja mi je žena, kada je otputovala u Švajcarsku da
se vidi sa Elize Reklijem, pisala jednom prilikom: »Naš ’dečko’
cveta; odličnog je zdravlja. Juče je navršio pet godina i veselo
smo proveli veče slaveći njegovo rođenje«. Znao sam da žena
govori o »Révolté« jer smo ga često nazivali »notre gamin« –
naš dečko.
Sada, pošto su se gospoda raspitivala o »našem dečku« i
tačno ukazivali na njegov uzrast, bilo je očigledno da je pismo
prošlo kroz ruke više zatvorskih nadzornika. To je trebalo imati
u vidu.
Ništa nije promicalo pažnji seoskih stanovnika, i baron je
uskoro izazvao određene sumnje. On je napisao mojoj ženi novo
pismo, još krasnorečivije nego ranije. Sada je molio za oproštaj
što je tražio susret sa njom izdajući se za njenog poznanika.
Priznavao je da ga ona ne poznaje, ali on je dobročinitelj i treba
da joj saopšti važnu stvar. Moj život je u velikoj opasnosti, na
šta bi hteo da je upozori. Baron i njegov sekretar su pošli u polje
da zajedno pročitaju pismo i posavetuju se o njegovom sadržaju.
Šumar ih je sledio izdaleka. Nisu se saglasili oko sadržaja pisma,
pocepali su ga i bacili. Tada je šumar sačekao da nestanu, pokupio
komadiće i pročitao pismo. Kroz jedan sat čitavo selo je
već znalo da baron nikad nije poznavao moju ženu; romantična
priča koju je sa toliko osećanja širila baronova struja raspršila
se kao dim.
— Aha! U tom slučaju oni nisu ono za šta se izdaju –
zaključio je sa svoje strane *brigadir de gendarmerie* (žandarmerijski
podoficir). Znači oni su nemački špijuni – i uhapsio ih.
Treba reči u odbranu brigadijea da je neposredno pre toga
u Klervou zaista bio nemački špijun. U toku ratnih operacija
ogromna zatvorska zgrada, koja se nalazi nedaleko od granice,
može da posluži kao skladište za namirnice ili kao kasarna za
vojsku; zato je nemački generalštab sigurno želeo da zna unutrašnji
raspored zgrade i njen vojni značaj. I tako je jednom u naše
selo stigao veseli lutajući fotograf; sprijateljio se sa svima, slikao
sve besplatno i dozvolili su mu da fotografiše ne samo zatvorsko
dvorište, nego čak i ćelije. Pošto je sve to završio, otputovao je
u drugi grad na istočnoj granici i tamo su ga uhapsile francuske
vlasti i pronašle kod njega kompromitujuća vojna dokumenta.
Brigadije, kome je još bilo sveže sećanje o previše slobodnom
fotografu, zaključio je da su baron i njegov sekretar isto tako
nemački špijuni i prebacio ih u zatvor u gradić Bar-sir-Ob. Tamo
su ih oslobodili drugog dana, a lokalne novine su napisale da
uhapšeni »nisu nemački špijuni, već lica koja je poslala druga,
prijateljskija država«.
Tada je javno mnenje potpuno ustalo protiv barona i njegovog
sekretara. Pošto su oslobođeni, ušli su u seosku kafanicu i
uz flašu vina počeli na nemačkom da sebi daju oduška u drugarskom
razgovoru. »Ti si budala i kukavica« – govorio je tobožnji
sekretar tobožnjem baronu. »Da sam ja na tvom mestu, častio
bih evo iz ovog pištolja istražnog sudiju. Neka samo proba da
učini to isto sa mnom: sateraću mu metak u čelo« – i tome
slično.
Za to vreme lutajući trgovački pomoćnik koji je mirno sedeo
u uglu, odmah je otrčao brigadijeu i preneo mu šta je čuo. Brigadije
je odmah sastavio zapisnik i ponovo uhapsio sekretara koji
je u stvari bio apotekar iz Strazbura. Prebacili su ga u policijski
sud u Bar-sir-Ob i osudili na mesec dana zatvora zbog »pretnji
sudu na javnom mestu«. Posle toga baron je imao i druge peripetije,
a selo se vratilo svom uobičajenom životu tek posle odlaska
oba neznanca.
Ta špijunska priča ima komičan završetak. Ali koliko tragedija,
užasnih tragedija, izazivaju ti ljudi! Koliko dragocenih života
je izgubljeno, koliko ima porodica čija je sreća uništena – a
sve zato da bi slične ništarije mogle da žive u izobilju! Kad
pomisliš o hiljadama špijuna koji posvuda tumaraju, koje izdržavaju
sve vlade; o zamkama koje oni postavljaju neopreznim ljudima;
o ljudskim životima koji se završavaju tragično njima zahvaljujući;
kada se prisetiš patnji koje oni seju svuda na svome
putu; značajnih suma koje se troše za izdržavanje ove gnusne
armije vrbovane iz društvenog šljama; o porocima koje oni usađuju
u društvu uopšte i u pojedinim porodicama; kada razmisliš
o svemu tome – ne možeš a da se ne zgroziš pred ovim neizmernim
zlom koje dolazi od njih. A ta armija se ne sastoji samo
od gospode koji su špijuni, politički ili vojni. U Engleskoj postoje
novine, naročito u letovalištima, čiji su stupci puni oglasa »detektivskih
agencija«, koje nude da prikupljaju činjenice potrebne
za razvod; koje prate muževe na zahtev žena i žene na zahtev
muževa, uvlače se u porodice, »pecaju« budale i rade sve što
želite samo da im se plati. Ljudi se skandalizuju nad niskostima
sistema špijuniranja koje su nedavno otkrivene u Francuskoj u
višim vojnim sferama, ali ne primećuju da su među njima možda
tajni agenti, zvanični i privatni, koji rade to isto ako ne i gore.
*** XV
Zahtevi za naše oslobađanje stalno su bili pokretani, kako
u štampi tako i u poslaničkom domu. Tim pre što su zajedno
sa nama osudili Luizu Mišel... za pljačku! Luizu Mišel koja bukvalno
daje poslednji svoj šal ili pelerinu ženi kojoj to treba;
koja u zatvoru nije htela bolju hranu nego druge zatvorenice
uvek je davala drugima ono što bi joj poslali – nju odjednom
osuđuju na devet godina zatvora, za javnu pljačku! To je bilo
apsurdno čak i za oportuniste buržuje. Istina je da je Luiza
Mišel vodeći procesiju nezaposlenih ušla u pekaru i pošto je uzela
nekoliko hlebova podelila ih gladnima. U tome se sastojala njena
pljačka. Oslobođenje anarhista se na taj način pretvorilo u borbeni
poklič protiv vlade, i u jesen 1885. godine svi moji drugovi,
izuzev trojice, bili su oslobođeni dekretom predsednika Grevija.
Tada su još glasniji postali zahtevi da oslobode Luizu Mišel i mene.
Ali protiv toga je bio Aleksandar III. Jednom prilikom, premijer
Frejsine odgovarajući na pitanje u skupštini odlučio se čak
da kaže kako »diplomatske komplikacije ometaju oslobođenje
Kropotkina«. Čudne reči u ustima prvog ministra nezavisne zemlje!
Ali još čudnije reči čule su se kasnije od trenutka potpisivanja
onog nesrećnog saveza između Francuske Republike i carske Rusije.
Konačno, sredinom januara 1886. godine oslobodili su
Luizu Mišel, mene, i trojicu drugova koji su ostali sa mnom u
Klervou.
Moje oslobođenje bilo je ujedno i oslobođenje moje žene iz
njenog dobrovoljnog zatvora, u seocetu pokraj zatvorske kapije,
koji je počeo da utiče na njeno zdravlje. Krenuli smo u Pariz
da provedemo nekoliko dana kod našeg druga Eli Reklija, poznatog
antropologa koga su često van granica Francuske brkali sa
mlađim bratom, geografom Elizeom. Prisno prijateljstvo od ranog
detinjstva vezivalo je dva brata. Kada je došlo vreme da stupe
na fakultet, krenuli su zajedno u Strazbur pešice iz sela u dolini
Žironde. Kao prave lutajuće studente pratio ih je pas; i kada
bi zastajali u selima – činiju supe dobijao bi četvoronožni drug,
dok bi se užina braće često sastojala samo od hleba i nekoliko
jabuka. Iz Strazbura su mlada braća krenula u Berlin, kuda su
ih privukla predavanja velikog Ritera. Kasnije, četrdesetih godina,
obojica su boravili u Parizu. Eli Rekli je postao ubeđeni furijeovac;
obojica su u pokretu 1848. godine videli dolazak nove ere.
Zato su posle *coup d’etat* Napoleona III bili prinuđeni da napuste
Francusku, i emigrirali su u Englesku.
Posle amnestije, braća Rekli vratila su se u Pariz, gde je Eli
štampao furijeističke kooperacijske novine koje su bile široko
rasprostranjene među radnicima. Primetio bih uz to da je Napoleon
III, koji je kao što se zna zaigrao ulogu Cezara i kao što
priliči Cezaru ispoljavao interesovanje za položaj radničke klase,
slao jednog od svojih ađutanata u štampariju novina svaki put
kada su izlazile da bi mu dovezao u Tiljerije prvi primerak pravo
iz mašine. Napoleon III je čak bio spreman da protežira Međunarodni
savez radnika, uz uslov da on u jednom od svojih biltena
izrazi u nekoliko reči poverenje prema velikim socijalnim reformama
Cezara. Ali Internacionala je to odlučno odbila i Napoleon
je naredio da počnu sudski da je gone.
Kada je bila proglašena Komuna, oba su joj se brata pridružila
svim srcem. Eli je prihvatio položaj konzervatora nacionalne
biblioteke i muzeja u Luvru pod upravom Valijana. U velikoj
meri zahvaljujući njegovoj brižljivosti i neumornom radu
sačuvana su za vreme bombardovanja Pariza, i požara koji su
usledili, nebrojena blaga ljudskog znanja i umetnosti sakupljena
u tim dvema ustanovama. Strasni poklonik antičke umetnosti i
njen istinski poznavalac, on je zapakovao sve najdragocenije skulpture
i vaze Luvra i sakrio ih u podrumima zgrade. Preduzeo je
najveće mere opreza da na bezbednom mestu sakrije najdragocenije
knjige nacionalne biblioteke, i da bi spasao zgradu od požara
koji su besneli unaokolo. Njegova hrabra žena, dostojna drugarica
filozofa, koju su na ulici pratila njena dva mala sina, organizovala
je u međuvremenu u svojoj četvrti sistem kuhinja za
narod, koji je u toku opsade bio doveden do ivice opstanka. U
poslednjim nedeljama svog postojanja Komuna je konačno shvatila
da njena glavna briga treba da bude snabdevanje naroda hranom
jer je bio lišen mogućnosti da je zaradi – i dobrovoljci su
se ponudili da to urade. Samo zahvaljujući čistoj slučajnosti, Eli
Reklija, koji je do poslednjeg trenutka ostao na svom položaju,
versajci nisu streljali. Bio je osuđen na robiju zato što se drznuo
da od Komune prihvati tako korisnu dužnost. Ali on je uspeo
da se sakrije, i prebacio se sa porodicom u Englesku. Sada, pošto
se vratio u Pariz, prihvatio se svog životnog posla – etnografije.
O vrlinama tog rada može se suditi po nekim poglavljima
štampanim zasebno pod naslovom »Les Primitifs« i »Les Australiens«,
a takođe iz istorije postanka religije koju on predaje u
*Ecol de Hautes Etudes,* koju je osnovao njegov brat. U svoj etnografskoj
literaturi ne može se naći mnogo dela koja bi u tolikoj
meni bila prožeta simpatijom prema divljacima, a takođe i razumevanjem.
Što se tiče istorije religije (jedan deo je bio štampan
u časopisu Société Nouvelle, koji je kasnije izlazio pod imenom
Hummanité Nouvelle), po mom mišljenju nema boljeg rada o tom
problemu. Reklijev rad je nesumnjivo bolji od sličnih Spenserovih
pokušaja. Iako poseduje snažan um, engleski filozof nema tu
sposobnost da shvati prostu prirodu prvobitnog čoveka kao Eli
Rekli. Uz sve to Elija krasi i temeljno poznavanje malo istraženog
dela psihologije naroda – razvoja i preobražaja verovanja. Ne
treba ni naglašavati neverovatnu dobrotu i skromnost Eli Reklija,
njegov moćni um i duboko razumevanje svega što se tiče razvoja
čovečanstva. Sve se to vidi u njegovom stilu, kome nema ravnog.
Po svojoj skromnosti, mirnoći pokreta i dubokoj filozofskoj pronicljivosti,
on je tipičan helenski filozof. U društvu koje je manje
oduševljeno metodima konvencionalnog i fragmentarnih znanja i
koje više ceni razvoj širokih humanističkih pojmova – Eli Rekli
bi, kao i njegovi drevni prethodnici, bio okružen mnoštvom učenika.
Mi, Rusi iz šezdesetih i sedamdesetih godina, sa zahvalnošću
se sećamo njegovih divnih političkih pisama iz Pariza, koja su
štampana u listu „Дело“, s potpisom »Žak Lefrel«.
U vreme kada smo živeli u Parizu, tu je bujao živ anarhistički
pokret. Luiz Mišel je držala predavanja svako veče i publika ih
je ushićeno pozdravljala – i radnička i buržujska. Ionako ogromna,
popularnost Luize još se više povećavala i širila, čak i među
studentima koji možda nisu voleli njene radikalne poglede ali su
joj se divili kao ženi-idealu. Kada sam bio u Parizu jednom je
čak došlo do tuče u kafeu zato što se neko nepovoljno izrazio u
prisustvu studenata o Luizi Mišel. Mladići su se okomili na drznika,
započeli tuču i razbili sve stolove i stolice. Ja sam takođe
održao jedno predavanje o anarhizmu pred nekoliko hiljada ljudi
i odmah napustio Pariz pre nego što su vlasti mogle da saslušaju
reakcionarnu i rusofilsku štampu, koja je insistirala da me prognaju
iz Francuske.
Iz Pariza smo krenuli za London gde sam još jednom sreo
moje stare drugove, Stjepnjaka i Čajkovskog. Socijalistički pokret
je sada bio u punom zamahu i život u Londonu više nije bio za
mene dosadno mučno vegetiranje kao pre četiri godine. Smestili
smo se u malom kotedžu u Harou u okolini Londona. Pokućstvo
nam nije predstavljalo problem. Veći deo smo sami izradili Čajkovski
i ja. U međuvremenu on je boravio u Sjedinjenim Državama
gde je naučio malo od stolarskog zanata. Žena i ja smo bili
jako zadovoljni što uz kuću postoji komadić zemlje. Iako je to
bila teška midlsekska glina mi smo sa velikim poletom počeli da
se bavimo povrtarstvom i postigli smo odlične rezultate, što smo
mogli i da očekujemo posle poznavanja radova Tuboa i nekih pariskih
povrtara, a takođe posle naših sopstvenih ogleda u zatvorskoj
bašti u Klervou. Što se tiče moje žene, koja je preležala tifus
ubrzo posle našeg dolaska u Harou rad u bašti više joj je pomogao
da prikupi snagu nego da je bila u najboljem sanatorijumu.
Krajem leta doživeli smo strašan udarac. Doznali smo da mog
brata Aleksandra više nema među živima.
Od trenutka kada sam došao u inostranstvo do mog zatočenja
u Francuskoj, mi se nismo dopisivali. U očima ruskih vlasti –
voleti brata koga progone zbog političkih pogleda je već težak
greh. A održavati s njim kontakte kada je on u izgnanstvu – to
je zločin. Podanik cara je dužan da mrzi sve koji su se pobunili
protiv vrhovne volje, a brat je bio u kandžama ruske policije.
Uporno sam odbijao da pišem njemu ili nekom drugom od rođaka.
Pošto je car na molbu sestre Jelene odgovorio »neka odleži« –
ostajalo je malo nade da će brat biti skoro oslobođen. Kasnije je
bila formirana komisija koja je trebalo da odredi dužinu trajanja
administrativnog progonstva u Sibir i brat je dobio pet godina.
Uz one dve godine, koje je već proveo u izgnanstvu – to je ukupno
bilo sedam. U vreme Loris-Melikova, bila je naznačena druga komisija,
koja mu je dodala još pet godina. Na taj način brat je
završavao izdržavanje kazne u oktobru 1886. godine, posle dvanaest
godina progonstva, prvo u Minusinsku a zatim u Tomsku.
Tu, u nizini istočnog Sibira, nije mogao ni da iskoristi zdravu
klimu visokih stepa.
Kada sam čamio u Klervou brat mi se javio, pa smo razmenili
nekoliko pisama. Pisao mi je da bismo konačno mogli da se
dopisujemo pod takvom dvostrukom kontrolom, jer će i žandari
u Sibiru i zatvorske vlasti Francuske čitati naša pisma. Pisao je
o svom porodičnom životu, o svojoj deci, o svome radu. Savetovao
mi je da pratim razvoj nauke u Italiji, u kojoj se vrše izvrsna
i originalna istraživanja koja ostaju nepoznata za naučni svet, dok
ih ne iskoriste u Nemačkoj. Iznosio je takođe svoje mišljenje o
verovatnom toku političkog života u Rusiji. Nije verovao da je
u nas u najbližoj budućnosti moguć ustavni poredak sličan zapadnoevropskim
parlamentima; ali čekao je (i smatrao da je to
sasvim dovoljno za sadašnji trenutak) saziv zemske skupštine.
Ona ne bi imala zakonodavnu vlast, već bi pripremala predloge
zakona kojima bi državni savet ili imperatorska vlast davali završni
oblik i potvrdu.
Najviše mi je pisao o svojim naučnim radovima. Brat je oduvek
gajio posebnu sklonost prema astronomiji, i kada smo bili
u Peterburgu štampao je na ruskom jeziku odličan zbornik svega
toga što je bilo poznato o meteorima. Zahvaljujući svom izoštrenom
kritičkom duhu, brzo je mogao da razlikuje slabe i jake
strane raznih hipoteza, i bez dovoljnog znanja matematike, samo
uz pomoć imaginacije, shvatao je rezultate najkomplikovanijih matematičkih
istraživanja. Živeći pomoću mašte među nebeskim telima
koja se okreću, često je shvatao njihovo složeno kretanje
bolje nego neki matematičari – posebno algebraičari, koji često
gube iz vida stvarnost materijalnog sveta i vide samo svoje formule
i logičke zaključke izvedene na osnovu njih. Naši peterburški
astronomi govorili su sa velikim poštovanjem o radovima moga
brata. U Sibiru je počeo da izučava strukturu vasione i da analizira
podatke i hipoteze o sunčevom sistemu, o zvezdanim koncentracijama
i maglinama, razbacanim po beskonačnom prostranstvu.
Trudio se da dokuči njihove verovatne uzajamne odnose, njihov
život i zakone njihovog razvoja i nestanka. Astronom Gilden iz
Pulkova s velikim poštovanjem je govorio o novom Aleksandrovom
radu i upoznao ga putem pisama sa američkim astronomom
Holdenom, čije sam pohvalno mišljenje o radovima moga brata
imao prilike da čujem nedavno u Vašingtonu. S vremena na vreme
nauci su potrebna baš takva široka uopštavanja, koja su rezultat
rada savesnog, marljivog uma, nadarenog kritičkim duhom i uobraziljom.
U malom sibirskom gradiću daleko od biblioteka, lišen mogućnosti
da prati progres nauke, brat je mogao da analizira samo
istraživanja vršena pre nego što je bio prognan. Posle toga pojavilo
se nekoliko kapitalnih dela. Aleksandar je znao za njih; ali
kako potrebne knjige nabaviti u Sibiru? To što rok progonstva
ističe, nije u njemu budilo ružičasta nadanja. Znao je da mu neće
dozvoliti da živi u univerzitetskim gradovima i neće ga pustiti u
inostranstvo; da će za sibirskim progonstvom slediti drugo, možda
još gore, u nekakav palanački gradić u istočnoj Rusiji. Obuzelo
ga je očajanje. »Ponekad me obuzima faustovska tuga« – pisao
mi je. Kada se rok završetka progonstva primakao brat je poslao
ženu i decu u Rusiju, poslednjim brodom pre zatvaranja plovidbe.
I jedne mračne noći, faustovska tuga učinila je kraj njegovom
životu...
Oblak mračne tuge visio je nad našom kućom nekoliko dugih
meseci, sve dok se nije probio zrak svetlosti. Idućeg proleća u
svetu se pojavilo malo stvorenje, devojčica koja je nosila ime
moga brata. I njen bespomoćni krik dotakao je u mom srcu do
tada nepoznatu strunu.
*** XVI
Godine 1886. socijalistički pokret u Engleskoj bio je u punom
zamahu. Mnoge grupe radnika otvoreno su se pridružile tom pokretu
u glavnim gradovima. Predstavnici srednje klase – posebno
omladina – na sve načine su mu pomagali. Te godine u mnogim
granama industrije vladala je jaka kriza. Svako jutro, a ponekad
i čitavog dana, mogao sam čuti kako na ulicama grupe radnika
pevaju »Mi nemamo posla« ili neku drugu himnu, i prose hleb.
Mnogo ljudi provodilo je noći na Trafalgar skveru, pod kišom i
vetrom, pokriveni samo novinskim papirom. I, jednom u februaru,
pošto je saslušala govore Bernsa, Hajndmana i Čempiona, gomila
je jurnula na Pikadili, jednu od najbogatijih londonskih ulica i
razbila nekoliko izloga velikih prodavnica. Međutim, daleko veći
značaj nego ta eksplozija nezadovoljstva ima duh najsiromašnijeg
dela radnog stanovništva londonskih predgrađa. Da su vođe pokreta
koje su bile optužene za pobunu dobile surove kazne, probudio
bi se u redovima engleskog radničkog pokreta dotad neviđen
duh mržnje i osvete – simptomi su bili jasno primetni u
1886. godini – i ostavio bi traga za mnoga vremena, na sve naredne
pokrete. Ali srednja klasa je shvatila opasnost. Odmah su
u Vest Endu bile skupljene ogromne novčane sume da se umanji
beda u Ist Endu. Normalno, tih para je bilo malo da bi se otklonila
tako rasprostranjena beda ali bilo ih je dovoljno da se ispolje
dobre namere. Što se tiče uhapšenih agitatora, osudili su ih
na osnovu istih razloga samo na dva do tri meseca zatvora.
Svi slojevi društva bili su zainteresovani za socijalizam i projekte
različitih reformi u preobražaju društva. U jesen a zatim i
zimi, stalno su mi se obraćali sa predlozima da držim predavanja.
Tako sam posetio skoro sve veće gradove Engleske i Škotske, istupajući
sa predavanjima o zatvorima, ali mnogo više o anarhističkom
socijalizmu. Pošto sam obično prihvatao prvi gostoljubiv
poziv, posle završetka predavanja ponekad sam noćio u bogatom
dvorcu a drugi put u siromašnom stanu nekog radnika. Svake večeri
posle predavanja viđao sam mnogo sveta iz najrazličitijih
društvenih slojeva. I u skromnoj sobi radnika kao i u bogatoj
trpezariji započinjala je podjednako živa diskusija o socijalizmu
i anarhizmu koja je trajala do duboko u noć, budeći nade u kotedžima
i bojazan u bogatim kućama. Svuda je bila podjednako
ozbiljna.
Glavno pitanje bogataša bilo je: »Šta žele socijalisti? Šta nameravaju
da učine?« Zatim je sledilo: »Kakve ustupke je apsolutno
neophodno učiniti u određenom trenutku da bi se izbegli
ozbiljni sukobi?«. U toku tih razgovora retko kada sam čuo da
su zahtevi socijalista proglašavani za nepravedne ili neosnovane;
ali, isto tako, svuda sam susretao čvrstu uverenost da je revolucija
u Engleskoj nemoguća i da zahtevi većine radnika još nisu
dostigli ni zamah ni preciznost koje postoje u zahtevima socijalista.
»Radnici će se – govorili su mi – zadovoljiti daleko manjim,
i nebitne ustupke koji bi omogućili brzo povećanje njihovog
standarda kao i malo duži odmor oni će prihvatiti kao privremeno
jemstvo njihove još bolje budućnosti«. »Engleska je zemlja
levog centra i mi živimo uz pomoć kompromisa« – izjavio mi
je jednom prilikom stari član parlamenta, koji je iz dugog iskustva
dobro poznavao svoju zemlju.
U radničkim kućama obraćali su mi se sa drugačijim pitanjima
nego u Francuskoj i Švajcarskoj. Radnike latinskih naroda
duboko interesuju opšti principi; pojedinačne promene određene
su baš tim principima. Ako neki gradski savet daje pare za održavanje
štrajka ili organizuje besplatnu kuhinju za decu u školi –
tim činjenicama se ne pridaje poseban značaj. Smatraju ih potpuno
prirodnim. »To se samo po sebi podrazumeva: gladno dete
nije u stanju da uči« – reći će francuski radnik. »Pa treba ga
valjda nahraniti«. A o materijalnoj pomoći prilikom štrajka koju
pruža gradska većnica, reći će: »Gazda, normalno, nije u pravu
čim je radnike doveo do štrajka, zato ih je trebalo podržati«. Time
bi bilo završen svaki razgovor. Uopšte, radnici ne pridaju nikakav
značaj beznačajnim ustupcima u korist komunizma koji
se čine u današnjem individualističkom društvu. Radnička misao
pretiče vreme. Radnik se pita: »Ako se prelazi na socijalistički
poredak, ko treba da preduzme organizaciju proizvodnje: opština,
radnički savezi, gradski savet ili država? Da li je samo slobodan
dogovor dovoljan za održavanje društvenog poretka? Kakav
treba da je moralni pokretač koji će zameniti postojeći princip
prinude? Može li izborna demokratska vlada da izvrši neophodne
duboke promene u socijalističkom smeru, i treba li svršena
činjenica – osvajanje svojine – da prethodi zakonodavnim reformama?
U Engleskoj, nasuprot tome, najviše su se brinuli da dobiju
niz ustupaka i palijativa. Ali, sa druge strane, radnici su davno
shvatili da država ne može socijalizovati proizvodnju i najviše ih
je interesovala stvaralačka delatnost radničkog pokreta, a isto tako
i sredstva koja bi omogućila ostvarivanje njihovih želja.
— Dobro Kropotkine, pretpostavimo da sutra zavladamo dokovima
u našem gradu. Kako zamišljate da upravljamo njima? –
postavljali su mi, na primer, pitanje čim bismo seli u neku radničku
sobu. Ili sam čuo sledeće: »Nama se ne dopada državna
uprava nad železnicama. Železnica u rukama privatnih kompanija
nije ništa drugo nego organizovana pljačka. Ali pretpostavimo da
radnici zavladaju železnicom. Kako organizovati njihovo korišćenje?«.
Nedostatak opštih ideja zamenjivan je na taj način željom
da se dublje prodre u životnu suštinu i konkretne stvari.
Druga karakterna crta pokreta u Engleskoj jeste veliki broj
lica iz srednjih slojeva koji su ga podržavali na svaki način. Neki
od njih su se otvoreno pridruživali pokretu, drugi su mu posredno
pomagali. U Francuskoj i Švajcarskoj obe struje, i radnički i
srednji slojevi, stajale su u borbenom pokretu jedna nasuprot
drugoj, oštro podeljene na dva tabora. Tako je bar bilo od 1876.
do 1885. godine. Kada sam bio u Švajcarskoj poznanike sam imao
jedino među radnicima; jedva da sam imao dvojicu ili trojicu
poznanika iz srednjeg sloja. U Engleskoj bi tako nešto bilo nemoguće.
Znatan broj muškaraca i žena potiče iz buržoazije i, ne
kolebajući se, pojavljuje se otvoreno u Londonu i provinciji pomažuči
nam u organizaciji socijalističkih mitinga. u prikupljanju
novca za štrajkače; kao sekretari u sekcijama, organizatori manifestacija.
Osim toga, videli smo zametke pokreta »u narod«,
nalik na onaj koji je nastajao u Rusiji početkom sedamdesetih
godina, mada ne tako dubok i ne toliko prožet samoodricanjem.
ali sa primesama »dobročinstva« koga u nas nije bilo. U Engleskoj
su mnogi tražili razne načine da se zbliže sa radnicima, posećujući
sirotinjska naselja, organizujući narodne univerzitete. Tojnbi
Hol i ostalo. Treba reći da je tada postojalo veliko oduševljenje.
Mnogi iz obrazovanih slojeva mislili su nesumnjivo da socijalna
revolucija već počinje, kao što je to mislio junak komedije
Viljema Morisa »Tables Turned«, kome se otima fraza: »Revolucija
ne samo da se približava – ona već počinje«. Dogodilo se
ono što se uvek događa sa sličnim entuzijastima: kada su videli
da je u Engleskoj, kao i svuda, potreban dugi pripremi rad da
bi se uklonile sve prepreke, mnogi su odstupili od borbe. Sada se
zadovoljavaju ulogom saosećajnih gledalaca.
*** XVII
Aktivno sam učestvovao u tom pokretu, i sa nekoliko engleskih
drugova osnovao, kao dopunu postojećim trima socijalističkim
novinama, anarhističku mesečnu publikaciju »Freedom« koja
živi i danas. Istovremeno, ponovo sam se latio naučne razrade
anarhizma, koju je prekinulo moje hapšenje. Kritički deo mog
rada objavio je Elize Rekli dok sam se nalazio u Klervou, pod
naslovom »Paroles d’un Révolté«. Sada sam počeo da razrađujem
konstruktivni deo anarhističko-komunističkog drustva, koliko je
to bilo moguće predvideti, i izlagao svoje poglede u nizu članaka
u »La Révolté« (naš »dečko«, koga su gonili zbog antiratne propagande,
morao je da promeni ime i sada je postao devojčica).
Kasnije su ti članci bili prerađeni i objavljeni kao posebna knjiga,
pod naslovom »La Conquête du Pain« (u prevodu na ruski
»Hleb i sloboda«, 1902).
Ti su me radovi naterali da podrobnije izučim neke aspekte
ekonomskog života savremenih naroda.
Većina socijalista govorila je do sada da savremeno civilizovano
društvo proizvodi mnogo više nego što je potrebno da se
obezbedi blagostanje svih i da je samo raspodela nepravilna. I,
kada dođe do socijalne revolucije – govorili su oni – svakome ce
preostati samo da se vrati u svoju fabriku ili radionicu. Društvo
će samo ovladati »viškom vrednosti« ili profitom, koji sada ide
kapitalisti. Ja sam, nasuprot tome, mislio da je pri postojećem
sistemu privatnog vlasništva sama proizvodnja dobila lažan tok i
nije nimalo dovoljna ni za zadovoljavanje životnih potreba: privatno
vlasništvo direktno to ometa. Nijedan od proizvoda ne stvara
se u većoj količini nego što je potrebno da se zadovolje sve
potrebe. »Hiperprodukcija« o kojoj tako često govore znači samo
to da su mase isuviše siromašne i nisu u stanju da kupe ni najneophodnije.
Međutim, u svim kulturnim zemljama proizvodnja,
i industrijska i poljoprivredna, treba da bude, i veoma lako može
biti, povećana do takvog nivoa da bude dovoljna za sve. To me
je nateralo da izučavam u šta se može pretvoriti savremena zemljoradnja,
a takođe na koji način se mora preurediti obrazovanje
na novim osnovama da se svakome pruži mogućnost da se bavi
prijatnim fizičkim i intelektualnim radom. Razvio sam ta shvatanja
u nizu članaka koji su izašli u »Nineteenth Century« a kasnije
u posebnoj knjizi sa naslovom »Fields, Factories and Workshops«
(u prevodu A. Konšina na ruski »Zemljoradnja«).
Drugo važno pitanje privuklo je zatim moju pažnju. Poznato
je kakve su zaključke izveli mnogi sledbenici Darvina – čak
i tako pametni kao Haksli – u tumačenju njegove formule »borba
za opstanak«. Nema tog nasilja belih naroda nad crnima, ili
jakih nad slabima, koje nisu pokušali da opravdavaju slavnom
formulom.
Još za vreme boravka u Klervou osećao sam da je neophodno
u potpunosti preispitati sam pojam »borbe za život« u svetu
životinja, a utoliko pre njegovu primenu na ljudsko društvo. Pokušaji
nekih socijalista uopšte me nisu zadovoljili i razmišljao
sam o tom pitanju dok u izlaganju ruskog zoologa profesora Keslera
na kongresu ruskih prirodnjaka nisam otkrio novo izvanredno
shvatanje borbe za opstanak. »Uzajamna pomoć – govorio je
on – isto je toliko prirodni zakon kao i uzajamna borba; ali za
*progresivni* razvoj vrste prva je neuporedivo važnija od druge«.
Ta misao koju je Kesler na žalost dokazivao veoma malim
brojem činjenica (zoolog Severcev ju je odmah prihvatio i potvrdio
sa dva primera) bila je za mene ključ čitavog zadatka. Počeo
sam da prikupljam materijale, a kada je Haksli istupio sa
svojim žestokim člankom »The Struggle for Existence: a Program«
(Borba za opstanak: program delatnosti) rešio sam konačno
da izložim u lako prihvatljivoj formi materijale koje sam nakupio
u poslednje dve tri godine i istupim sa primedbama uobičajenom
shvatanju borbe za život kod životinja i ljudi. Rekao
sam o tome nekim svojim drugovima; ali sam se uskoro uverio
da je »borba za opstanak«, protumačena kao borbeni poklič: »Jao
slabima!« i dovedena do nivoa »prirodnog zakona« koji je osveštala
nauka – u Engleskoj pustila tako duboke korene da se skoro
pretvorila u kanon. Samo su me dva čoveka hrabrila da istupim
protiv tog lažnog tumačenja životnih činjenica. Izdavač »Nineteenth
Century« Džems Nouels (J. Knowles) je svojom izvanrednom
pronicljivošću odmah uvideo značaj tog pitanja i počeo
da me ubeđuje s pravim mladalačkim entuzijazmom da ga se
prihvatim; drugi je bio Bets, autor kod nas dobro poznate knjige
»Prirodnjak na Amazoni«. On je, kao što je poznato, dugo sakupljao
činjenice iz kojih su Darvin i Valas izgradili svoje velike generalizacije,
a Darvin je u svojoj autobiografiji govorio o njemu
kao o jednom od najpametnijih ljudi koje je ikada sreo. Bets
je bio sekretar geografskog društva i ja sam ga poznavao. Kada
sam mu saopštio svoju nameru, oduševio se. »Da, obavezno uradite
to« – govorio mi je. »To je pravi darvinizam. Prosto je sramota
šta su *oni* uradili od Darvinovih ideja. Pišite vašu knjigu
a kada je budete štampali poslaću vam pismo koje možete objaviti«.
Bolji podsticaj nisam ni mogao da poželim, pa sam pristupio
radu, i on se pojavio u »Nineteenth Century« pod naslovom
»Uzajamna pomoć kod životinja, divljaka, varvara, u srednjovekovnim
gradovima i savremenom društvu« a zatim i kao knjiga
»Mutual Aid: a factor of Evolution« (u prevodu A. Nikolajeva na
ruski »Uzajamna pomoć među životinjama i među ljudima«). Na
žalost nisam Betsu poslao prva dva članka o uzajamnoj pomoći
životinja, iako su bili objavljeni još za njegovog života. Nadao sam
se da ću uskoro završiti drugi deo rada, posvećen uzajamnoj pomoći
među ljudima; ali, za to je bilo potrebno nekoliko godina,
a Bets je u međuvremenu umro.
Istraživanja koja sam morao da obavim da bi se upoznao sa
ustanovama varvarskog perioda i sa slobodnim srednjovekovnim
gradovima dovela su me do narednih interesantnih istraživanja:
konkretno, o ulozi države u Evropi u toku tri poslednja veka.
S druge strane, izučavanje ustanova uzajamne pomoći u različitim
fazama dovelo me je do istraživanja o razvoju ideja pravednosti
i moralnosti u čovečanstvu. Izložio sam te radove u dva predavanja.
Jedno od njih ima naslov »Država i njena uloga u istoriji«,
drugo – »Pravednost i moral«. U njima sam izložio svoje
poimanje etike, to jest društvenog morala uopšte, a ove poslednje
tri godine pozabavio sam se potpunijom razradom misli koje
sam izneo u tom predavanju.
U toku poslednjih deset godina razvoj socijalizma u Engleskoj
dobio je novi karakter. Oni koji uzimaju u obzir samo broj
socijalističkih i anarhističkih sastanaka i broj slušalaca koji im
prisustvuju spremni su da zaključe da se socijalistička propaganda
smanjuje; drugi pak, koji – o uspesima ideja sude na osnovu
broja glasova u korist kandidata koji žele da predstavljaju socijalizam
u parlamentu, dolaze do zaključka da socijalistička propaganda
samo što nije iščezla u Engleskoj. Ali o dubini i širini
rasprostiranja socijalističkih pogleda ne može se suditi po broju
lica koja dolaze na sastanke a još manje po broju glasova u korist
kandidata koji, u većoj ili manjoj meri, ističu u svojim programima
zahteve socijalista. Posebno bi to bilo pogrešno u Engleskoj.
U stvari, od tri socijalistička pravca koje su stvorili Furje,
Sen-Simon i Robert Oven – u Engleskoj i Skotskoj vlada ova
treći.
Zato o jačini pokreta ne treba suditi na osnovu broja mitinga
i broja glasova, već više po prodoru socijalističkih ideja u radničke
saveze i kooperativna društva i u takozvani municipalitetski
socijalizam, a takođe i u umove ljudi uopšte, u čitavoj zemlji.
Kod nekih su ta shvatanja potpuno svesna, kod drugih su neodređena;
ali za sve su već merilo u oceni ekonomskih i političkih
pojava.
Razmatrajući situaciju u Engleskoj s te tačke gledišta videćemo,
naravno, da su se socijalističke ideje ovde bitno proširile
u poređenju sa 1886. godinom. Rekao bih dalje, bez kolebanja, da
to još više važi u poređenju sa periodom od 1876. do 1882. godine.
Isto tako, mogu da dodam da su stalni napori malih anarhističkih
grupa potpomagali širenje ideja o uklanjanju svake vlasti, o
pravima pojedinaca, o nezavisnosti lokalnih organizacija i o mogućnostima
slobodnog dogovaranja. Kada se prisetimo kakva su
shvatanja pre dvadeset godina vladala o svemogućoj državi, o centralizaciji
i disciplini – možemo smelo reći da nismo uzalud gubili vreme.
Cela Evropa preživljava sada veoma težak momenat – širenje
militarizma. To je neizbežna posledica pobede Nemačke imperije
nad Francuskom 1871. godine, i nemačkog sistema opšte
vojne obaveze. To je Bakunjin predvideo. Ali i suprotni se tokovi
već primećuju.
Što se tiče komunističkih ideja, od kada se ne širi njihova manastirska
ili kasarnska forma, već ideja slobodnog dogovora opština –
neverovatno su se proširile po Evropi i Americi. Lično
sam imao prilike da se u to uverim tokom poslednjih dvadeset i
sedam godina, otkako aktivno učestvujem u soçijalističkom pokretu.
Kada se sećam neodređenih, maglovitih, plašljivih ideja koje
su radnici izrekli na prvim kongresima Internacionale, ili koje
su kružile u Parizu za vreme Komune, čak i među istaknutim ljudima,
i kada ih upoređujem sa idejama dominantnim sada kod
ogromnog broja radnika – moram da kažem da mi izgledaju kao
da pripadaju potpuno različitim svetovima.
Nema perioda u istoriji – izuzev možda revolucionarnog perioda
XII veka koji je doveo do stvaranja srednjovekovnih gradskih
veća – u kome su ideje društvenosti doživele takve korenite
promene. I sada, u šezdesetoj godini života, još više nego pre
trideset godina verujem da u postojećoj situaciji u Evropi i samo
koincidencija pogodnih okolnosti može izazvati revoluciju koja
će se po svim zemljama proširiti isto kao revolucija 1848. godine,
ali će uz to imati mnogo dublji značaj: neće svetu doneti samo
prostu borbu između neprijateljskih političkih partija, već brzi
i odlučni preobražaj čitavog uređenja društva. I ja sam duboko
ubeđen, ma kakav bio karakter pokreta u različitim zemljama,
svuda će se, u svakoj od njih, ispoljiti daleko veće razumevanje
socijalnih promena koje su postale neizbežne, nego što smo imali
prilike bilo gde da vidimo u toku poslednjih šest vekova. U isto
vreme, teško da će otpori koje tom pokretu pružaju privilegovane
klase imati karakter zaslepljenosti, koja je revolucije proteklih
vekova činila tako krvavim.
Taj veliki rezultat potpuno je dostojan snaga koje su u poslednjih
trideset godina utrošile hiljade boraca, svih nacija i iz
svih klasa.