#comment -*- mode: amuse; ispell-local-dictionary: "hr"; eval: (flyspell-mode); eval: (auto-fill-mode); -*-
#title Negazine #1
#lang hr
#date 2017
#pubdate 2017-11-16
#SORTtopics tehnika/tehnologija, ekonomija, migranti, droga, društvena kontrola
#notes Ovaj su časopis uredili anarhisti
Uredništvo: Alfredo, Annalisa, Fabio, Jean, Mariangela i Nico
Englesko izdanje: Jean
Srpsko-hrvatsko izdanje: Marco
Pomoć u lekturi srpsko-hrvatskog izdanja: Eric
Crteži: Ugo Pierri
#cover n-h-negazine-1-img-3.jpeg
** Uvod
Tko misli da su sukob s neprijateljem koji će nas uskoro zgnječiti i
borba kojom bi potvrdili naš anarhistički pogled na život prihvatljive
polazne točke, ali preko kojih moramo preći jer trebamo poželjeti neko
rajsko mjesto mira i uzajamne dobrohotnosti, taj je pogriješio počevši
čitati ove retke. Bilo bi dakle bolje da ovdje prekine čitanje.
Mi želimo govoriti o radosti koju osjećamo, i nadamo se da će je i
naši čitatelji osjećati, u napadu protiv neprijatelja. To nam je
jedino opravdanje da bi započeli novu periodičnu publikaciju, odnosno,
časopis.
Što je časopis? Neke stranice na kojima nešto piše i korica. Samo to?
Za nas nije samo to. Nije ni skup teza koje ćemo braniti, ni činjenica
o kojima ćemo se usuditi raspravljati, ni stvari koje ćemo smatrati
toliko važnim da bi ih proučili i kritizirali, ni toga što ćemo ovdje
prvi put pokušavati, bacajući u lice čitateljima, više ili manje
začuđenim, naš način da ulazimo u stvarnost.
Samo tko vidi prst kad se pokaže Mjesec i ne ide dalje od prsta može
doći do takvih, štoviše vjerojatnih, zaključaka. Mi se spremamo da
idemo dalje, da se naoružamo, još jedanput, da bi napadali, da bi
naudili složenom sustavu koji se sprema da uništi planet i namjeravamo
nešto učiniti protiv tog čudovišta prije nego što njegov plan uspije.
Ili barem pokušati sve moguće.
Dakle, da bi djelovali trebamo poznavati i razumjeti onoga tko stoji
pred nama i tražiti pojmovni proces koji je u stanju da pronađe
najbolje načine djelovanja u napadu; i to je razlog, prvi razlog, ovog
časopisa.
Drugi razlog je da ne šutimo, da ne ostanemo robovi onog što nam isti
sustav koji želimo uništiti nudi kao najočigledniju stvarnost. Želimo
gledati drugim očima, slušati drugim ušima, osjećati svojim srcem, ne
kroz tehnološki napredan mehanizam koji svakog trenutka možemo uzeti
za ljudski prihvatljivo ponašanje.
Treći razlog imamo pred očima svakog dana. Atmosfera izjednačavanja i
prilagođavanja, bijednog prihvaćanja i agonije, pri tome misleći da
dišemo i da nam srce kuca. Mi odbijamo životni privid takve suštinske
smrti. I zbog toga želimo ići dalje, zbog toga želimo potvrditi radost
kao gledište na život, a ne kao jadan obrambeni sustav.
Drugovi, izađimo iz jadnog i bijednog konformizma, izađimo na čisti
zrak, ako ništa drugo, prilazimo rubu šume i, malo pomalo, počnimo
napadati mjesta gdje se zbiva sustavni pokolj našeg života, mjesta
preživljavanja i mediokriteta i neznanja, gdje se skrivamo da bi
izbjegavali udarce koji padaju na nas.
Napokon, uzmimo inicijativu, stavimo nož među zube i udarimo.
Ove stranice nisu samo papir koji smo crnilom zaprljali, nego i dio
mesa neprijatelja na kojem žigošemo užasan krik naše želje da ga
uništimo.
Neka se sukob nastavi do kraja.
Uredništvo
3.2017.
[[n-h-negazine-1-img-5.jpeg f]]
** Tehnologija
Čitajući slijedeće stranice, bilo bi dobro zanemariti sve što znamo o
tehnologiji. Ustvari, kakvo znanje i kakve hipoteze, koje nam prodaju
kao istinu, predstavljaju znanstveni sadržaj tehnologije? Gotovo pa i
nikakvo.
Promatrajući ladicu u kojoj se čuvaju uspješna znanstvena
istraživanja, to jest, ona istraživanja od kojih se nešto konkretno
ostvarilo, shvaćamo da se radi o nizu stvari koje se mogu koristiti za
neku svrhu, iako negativnu kao u slučaju vojnih tehnika. Svrha o kojoj
je ovdje riječ često je dvostruka: zamijeniti nešto što već postoji,
izvlačeći višak upotrebe i rezultata, i otvoriti nove načine upotrebe.
Specijalizirani radnici, uglavnom bez previše mozga i plaćeni od
raznih naručioca, radnici koji se eufemistički zovu znanstvenici,
nemaju ideje nego samo sposobnosti. Bilo bi dakle dobro pojasniti ta
dva pojma.
Idejama možemo razumjeti ono što imamo pred sobom i kako bi se ono
moglo odvijati, ili, drugim riječima, ideje nas osposobljavaju da
vidimo kako bismo predvidjeli. S druge strane, sposobnostima možemo
upravljati spravom, čitati program ili ga izgraditi (glupi binarni
nizovi), staviti neki predmet na svoje mjesto i mirno ići spavati.
Ideje nas stalno ganjaju, ne daju nam da se zadovoljimo, traže od nas
najviše, i kad smo sve dali, traže da idemo dalje, preko zamislivoga,
preko pristajanja zdravog razuma koji svakoga pripitomljuje, i
znanstvenike i učene idiote, ali ne i onoga koji ima jednu ideju u umu
i u srcu. Specijalizirani radnik koji je dovršio svoja istraživanja i
dobio pljesak publike zbog njegovih, da tako kažemo, otkrića, osjeća
se zadovoljnim. Učeni idiot koji je sastavio novo kritičko izdanje
nekog književnog djela provodi ostatak svojih dana među jastucima
fakultetskih dvorana. Oba prototipa nikad ne mogu primijetiti snažan
derealizirajući učinak koji na njih i na njihovu braću vrši
tehnologija.
Zašto?
Zato što je svijet sastavljen od stvari koje se trebaju poklapati, pa
blago leži u rukama i u projektima tih idiota ili tih težaka znanosti
koji njime barataju, izgrađuju i nadograđuju ga svakog dana, da bi sve
išlo kako treba. Mora se otupiti svaka oštrina, prevladati svaka
proturječnost, ali ništa od tih izjednačenja i prevladavanja ne smije
izaći iz predviđenih uloga, iako takve uloge trenutno mogu izgledati
neprohodnim usponom operativne inteligencije. I to ustvari jesu, ali
ipak ostaju usponi u kontekstu kvantitativnog rada, gdje nema nikakve
kvalitete na vidiku, gdje stalno ponavljanje nagomilanja činjenica
predstavlja najvišu razinu zamislivog napretka. Kolektivno i opće
izjednačavanje ne isključuje najproduktivnije umove planeta, koji se
inače smatraju svjetionicima inteligencije, prema kojima se interes
nekolicine privilegiranih usmjerava radi veće zarade.
Daleko od tog šiblja učenih idiota i blejećih radnika, ima još jedan
mogući svijet, koji zahtjeva osobnu angažiranost, sudjelovanje u
akciji, napad na nosiva ustrojstva da bi se omogućilo premošćivanje
prema kvaliteti koja može promijeniti život i, zajedno sa životom,
stvarnost pred nama. Naravno, to su male stvari (možda ubod igle?), pa
što? Za nas se ne radi o ubodima nego o nečemu što nam mijenja
postojanje, koje se diže da bi se suprotstavilo jednom zlokobnom
projektu koji nam oduzima sve što jesmo, našu samu stvarnost, našu
realnost.
Zato što je cilj projekta tehnologije realizacija sveobuhvatnog djela – derealizacije svijeta.
Što ove riječi znače?
Pokušat ću to objasniti u granicama svojih mogućnosti.
Skup svih tehnika koje se danas koriste čini ono što zovemo
ekonomijom. Tehnologija je obuhvatila ekonomiju. Ipak, tehnologija je
nešto drugo, duboko različito od skupa pojedinih tehnika. Ove stalno
proizvode svijet u kojem živimo, a tehnologija ga čini nestvarnim,
dakle oduzima mu suštinu i liši ga njegove stvarnosti. Da ne bi odmah
prekinuli čitanje i ljutito odbacili ove jadne stranice, treba malo
strpljenja.
Nemojmo zaboraviti da je svrha tehnologije izjednačiti i uniformirati
stvarnost. Trenutno je takav cilj samo djelomično ostvaren. Ne smiju
se zanemariti nastojanja pojedinih tehnika da se bore za veći profit
pojedinih proizvođača, a to si tehnologija ne može priuštiti. Nije
moguće prisiliti sve ljude da koriste isti model automobila, makar on
bio primjereniji prometnim potrebama, ni da oblače isto odijelo.
Problem se dakle mora zaobići, i to je derealizacija. Predmeti se
slobodno proizvode i, postupcima koje poznajemo, nameću potrošačima
putem tržišta, ali je njihov smisao, njihovo upotrebno značenje,
oslabljeno, lišeno svoje suštine. Trenutno je ovaj proces samo
djelomično vidljiv, u nekim područjima više nego u drugima, ali baš
djelujući na opće kulturno izjednačenje tehnologija ostvaruje svoje
ciljeve. Kupujemo automobile koji očigledno nisu shodni za vožnju u
velikim gradovima i neće ni biti u budućnosti, upotrebljavamo ih ispod
njihovih mogućnosti, jer ostalo, njihova veličanstvena gradnja,
predstavlja samo znak naše društvene razine, onaj status
symbol o kojem se često govori bez veze. Modne revije predlažu
haljine koje nitko ne bi oblačio, pa se stoga zadovoljavamo time što
prilagođavamo takve kulturne ciljeve vlastitoj razini razumijevanja.
Tisuće znakova (kino, televizija, književnost) daju nam upute o
erotskim nagonima koje možemo osjećati, ali su nam na kraju dovoljne
razine zadovoljavanja koje su skromno prikladnije našoj seksualnosti,
koja inače ima malo toga fantastičnog. Kao što smo pokazali u drugom
članku ovog časopisa, naše je vrijeme okrutno podijeljeno, varajući
nas da živimo, dišemo i uživamo, dok ustvari spavamo cijelo vrijeme.
Ako to dovedemo do krajnjih zaključaka, mrtvačko zvono zvoni za svaku
drugu perspektivu.
Kao što se može uočiti, tehnologija je u nekim područjima uspjela
izgraditi napredniji obrazac derealizacije, u drugima manje, ali
projekt ima općenitiju svrhu, derealizaciju čovjeka.
Kulturno izjednačavanje ipak nije glavna svrha tehnološkog truda, to
je više alat nego svrha. Onkraj toga nam predstoji izjednačavanje u
odsustvu stvarnosti. Pred lažnošću koja se sve više širi, djelotvoran
odgovor bi mogao biti onaj koji će ponovno potvrditi oštrinu
stvarnosti. Ja sam ono što znam raditi, dakle pokušavam širiti svoj
rad i postajem homo faber, čovjek stvoritelj svoje sudbine,
mogu je promijeniti, razlikovati je od tuđih, mogu živjeti jedan život
koji ima smisao u ovoj istoj proizvodnji koja me guši. To su samo
brbljarije ili, ako hoćemo, buncanja koja još jedanput potvrđuju
vladajuću tehnologiju. U radu mogu ostvariti samo ono što izgrađuju
oko mene. Kad sam ja neostvaren, mogu stvarati samo neostvarenosti, i
cijeli mehanizam koji oslabljuje stvarnost teži tome, a mi sami
postajemo neostvareni i samim time sve sposobniji da uzmemo
nestvarnost za stvarnost i da se prilagodimo našim životima živih
mrtvaca. U granicama rada mogu nagomilati koliko kulture želim, ali
nikada neću biti sposoban da je pretvorim u oruđe za oslobođenje ili,
skromnije, barem u sredstvo za napad. Ovdje se skriva varka i sumnja
mnogih koji misle da je kultura aristokratsko oruđe koje pomaže
tlačiteljima da ustraju u njihovoj moći. U ovoj tezi ima mnogo istine,
ali ne u potpunosti. Kultura osigurava moć, ali se moć sama idiotizira
dopuštajući različite procese koji je ugrožavaju u bilo kojem
trenutku. Vijeće učenih idiota i specijaliziranih radnika nikada neće
biti u stanju da vlada svijetom, dok tehnološki proces derealizacije
to može i to trebamo shvatiti. Moramo osvojiti sredstva za napad dok
imamo vremena, dok nas tehnologija nije u potpunosti derealizirala, i
ta sredstva su i kulturna sredstva.
Jedan način na koji nas tehnologija derealizira jest tako što nam nudi
djelomične obrasce razmišljanja, koji su sami po sebi bez smisla,
dakle potpuno nestvarni, ali koje mi već možemo shvatiti kao stvarne.
Takvo nešto se događa u marginalizaciji nekih obrazaca protestiranja
iz nedavne prošlosti, koji su shodno ispražnjeni sadržaja i već
nestvarni. Na primjer, borba protiv tehnike odbijanjem uporabe alata
koji su dio naše svakodnevnice (mobiteli, računala itd.), skrivanjem u
nekoj vukojebini ili u šumi, smiješnim kvarenjem jezika u znaku
odbijanja obrazaca ponašanja iz prošlosti (na primjer, odbijanjem
muškog roda kad označava i ženski rod itd.), vegetarijanskom i
veganskom ideologijom i još brojnim klopkama kojima se tehnologija
shodno služi.
Često se prijelaz iz simbola u stvarnost i obrnuto dešava brzo i bez
očiglednog razloga. Slušamo muziku zgnječenu i svedenu na same simbole
i pasivno ju konzumiramo, katkad isplivamo i zahvaljujući nekom
ostatku preživjele kulture shvaćamo što se događa našim ušima. Takav
se prijelaz ne može ostvariti bez posredovanja i potpora. Često uz
simbol dolazi nešto drugo što iskrivljuje njegovo zamjensko značenje.
Sinkretičko bogatstvo posreduje između simbola (prevladavanja) i
neostvarenog prisustva onog što hita i pritišće ispod našeg sna otvorenih očiju.
Onda se budimo držeći nešto u rukama i razmišljamo ne samo o našem
idiotizmu, nego i o sili koja je nas učinila idiotima. To nas zatekne
već izgubljene u šumi simbola, ali ponekad je tako snažno da možemo
pronaći puteljak među tisućama simbola koji nas može voditi do tvrde
stvarnosti. Ali ta stvarnost nije uopće nešto tvrdo i puno značenja
čime možemo zadovoljiti želje i potrebe, nego je još uvijek samo
halucinacija. Dakle, na raskršću smo. Možemo pognute glave jurišati na
sve što odjekuje u neznanju i u lažnom prisustvu, ali za to trebamo
neko označavanje, trebamo čvrstu svrhovitu potporu koju moramo pronaći
baš na putu koji smo teško otvorili u šumi, ili pak možemo okrenuti
glavu na drugu stranu i vratiti se na spavanje. Na kraju krajeva,
možda je to bila samo neka smetnja u snu, nespretna slutnja života kad
smo već davno mrtvi i smrdimo na leš a da to ne znamo.
Ipak nas je označavanje udarilo, nekako. Ukoliko bi pružali otpor,
sluteći da se iza nestvarnosti skriva neko drugo značenje, nama
nepoznato, da iza zavoja na šumskom putu postoji dah života koji bi
nas probudio, to nas prisjeća brojnih stvari koje smo davno zaboravili
ili koje nikad nismo znali. Slutimo da iza tog označavanja stoji crna
praznina akcije, san koji se budi i nas optužuje da smo lijeni i
slabi, nagon da pomaknemo svoj život, potreba da gledamo oko sebe, da
se borimo najprije protiv sinkretizma koji veže simbol sa
simboliziranom stvarju, nestvarnost sa stvarnošću, protiv mehanizma
neostvarenosti koja nas je uspavljivala do mogućeg buđenja.
I baš ovdje moramo baciti život u igru.
Alfredo M. Bonanno
3.2017.
[[n-h-negazine-1-img-2.jpeg f]]
** Dva jezika
Ovaj će časopis izlaziti na dva jezika, talijanski i engleski. Većina
nas živi u Italiji. Odlučili smo ga objaviti i na engleskom jeziku ne
samo zbog toga što jedna drugarica koja sudjeluje u ovom izdavačkom
projektu živi u Velikoj Britaniji, nego radi toga da se obratimo
najvećem mogućem broju drugova. Smatramo da se problemi o kojima
namjeravamo razmišljati tiču svih, bilo gdje, i kad raspravljamo o
njima, htjeli bi prijeći one jezične, povijesne, kulturne granice u
kojima obično mislimo i raspravljamo.
Percepcija svijeta i stvarnosti koju mi zapadnjaci, iako anarhisti,
imamo, u granicama naših sposobnosti tumačenja kojima još raspolažemo
unatoč stalnom lišenju sredstava spoznaje, vezana je bez sumnje za
način na koji smo rasli, za obrazovanje koje su nam dali, za znanja
koja smo stekli, za sustav vrijednosti koji, na jedan ili drugi način,
uvjetuje način na koji se odnosimo i pristupamo egzistenciji. Dakle,
vezana je za društvena uvjetovanja koja su europska, zapadnjačka.
Većina problema koje postavljamo i pokušavamo proučiti, mada u
perspektivi uništavanja, to su problemi koje postavlja demokratsko
društvo. Blaga atmosfera, mada intimno nasilna i prokleto maskirana,
tipična za takvo društvo, neizbježno uvjetuje naše reakcije i naše
analize. Dakle, pitamo se, ako takvi uvjeti guše trzaje sukoba, koji
su samo slabi plamenčići koji se ipak u nama katkad zapale, nije
valjda korisno pokušati pogledati drugdje? Ne ići drugdje, nego
pogledati drugdje.
Što znači uključiti se u međunarodnu dimenziju sukoba? To ne znači
samo susresti drugove koji žive u inozemstvu, razumjeti njihov jezik,
nego i postavljati problem prijevoda značenja njihovih riječi s
obzirom na njihov kontekst. Da li uistinu znamo razumjeti što znače
riječi »sukob«, »biti anarhisti«, boriti se u mjestima gdje je u toku
građanski rat, militarizacija (prava i ogromna) teritorija, gdje se ne
smiju okupljati na ulici više od dvije osobe, gdje su uvjeti života i
razmišljanja potpuno drugačiji od onih na koje smo naviknuti? Da li
smo spremni odbaciti sve naše teorije, naše osobne neprijatnosti, sve
one ideološke pristupe koje vučemo sa sobom? Kod nas rasprave o
metodama i o odlukama napada rijetko kad se oslanjaju na suočavanje sa
stvarnim borbama, dakle, zašto ne pokušati pogledati što se događa
daleko od naših dvorišta?
Suočavamo se s razvitkom tehnologije koji namjerava uključiti sve i
svakoga, s potrebama vlasti i kapitala da zauzimaju resurse i energiju
u cijelom svijetu, i u zapadnim društvima, već ispražnjenim do
kostiju, i u društvima u kojima još postoje divlje naravi i drugačiji
načini života.
Infantilizacija pojedinca je stvarnost koja napreduje.
Skoro bilo gdje na Zapadu, čovjek ne treba tražiti hranu i zaklon.
Gdje više, gdje manje, imamo na raspolaganju takve osnovne stvari
potrebne za život. Ima ih, ne u istoj mjeri za svakoga, ali ih ima. I
što je ostalo? Uvijek tražiti nove resurse, proizvoditi složenim
mehanizmima još hrane, još zaklona, novu potražnju, nove potrebe. Ove
se mijenjaju i rastu prema stupnju tehnološkog i industrijskog razvoja
društvene organizacije u kojima postoje. Ipak, da bi kuće, zakloni,
slobodno vrijeme, bogatstvo i siromaštvo postojali, drugdje se pati
pod različitim oblicima pripitomljavanja i autoritarizma, drugdje se
umire i bori. Uvjeti bijede, represije, života, mogu biti vrlo
različiti u drugim mjestima, ali imaju iste osnove. Različite
posljedice, iste pretpostavke.
Trebamo izaći iz kuća, iako udobnih, u kojima čitamo i saznajemo o tim
smrtima, o trzajima otpora i pobune. Kuća nije samo fizičko
mjesto gdje spavamo i jedemo, može biti i egzistencijalni zatvor u
kojem smo zaključali naše ideje i naše strasti.
Odlukom da prijevodom odnesemo izvan uskog kruga drugova razmišljanja
o temama koje ovaj časopis obrađuje, želimo uništiti kuću i
pokušati prijeći granice.
Mariangela Vella
4.2017.
[[n-h-negazine-1-img-4.jpeg f]]
** Tehnološki nadzor
Teško je shvatiti razinu nesporazuma u kojem se gotovo svi nalazimo
kada je u pitanju jedna od najvažnijih svrha tehnologije, tj. nadzor.
Vlast, na bilo kojoj razini, zanima poznavanje reakcija onih kojima
vlada, počevši od prehrambenih želja do prosječne razine obrazovanja,
od općih političkih opredjeljenja do specifičnih orijentacija (ljevica
i desnica su već ostarjeli pojmovi), od odjeća do raspodjele dohodaka,
uključujući sve promijene koje statistička istraživanja stalno
registriraju i stalno otkazuju.
Koristilo se mnogo napora i ulaganja da bi se shvatilo kako teku takve
promjene orijentacija i da bi se držale pod kontrolom, izbjegavajući
da proizvode vrlo posebne zahtjeve koji se teško mogu predvidjeti. Kad
su se odjednom (ali ne previše iznenadno) pojavila masovna ponašanja
kakva se nikad prije nisu vidjela, kao na primjer u maju 1968.,
riješenje se brzo pronašlo, ali proučavajući pojavu, ubrzo se
primijetilo da takvi trendovi nisu bili potpuno neusklađeni i da je
bilo dovoljno popraviti nadzor nad tokom nekih uobičajenih obrazaca i
sve bi se vratilo na takozvanu normalnost.
Ne može se shvatiti do kraja ogromno prisustvo tehnologije u bilo
kojem dijelu suvremenog društvenog života ako se zanemari nestanak
klasičnog dualizma između humanizma i tehnike. Takva podjela je toliko
oslabila da je na kraju potpuno nestala; razlog slabljenja je bio
sniženje prosječne kulturne razine. S jedne strane tehničko
obrazovanje, čak na fakultetu, u suštini proizvodi specijalizirane
radnike, makar s diplomom, dok se humanističko obrazovanje, koje je u
principu moglo nešto promijeniti, potičući tehničare da se uzvise iz
zatvorene mehaničko-tehničke atmosfere, toliko osiromašilo da je jedva
u stanju proizvoditi pismene ljude, unatoč diplomi. Ipak postoje mali
izuzeci, nekoliko stotina ljudi, koje moć pažljivo prati i koji se
koriste da bi bolje funkcionirali sustavi istraživanja i projekti
nadzora.
Sama po sebi, upotreba tehnologije u kulturnom području olakšala je
opće izjednačenje, budući da za neka istraživanja, ne računajući dakle
jednostavno izvođenje projekata, nisu više potrebne neke posebne
kulturne pripreme, nego samo neke specifične tehničke sposobnosti. U
takvim uvjetima, shvatiti upad tehnologije na cijeli život suvremenog
čovjeka, i dakle pružati neku vrstu otpora, postalo je teško ako ne i
nemoguće. Naš otupljeni mozak misli da je dovoljno gasiti mobitel ili
izbjegavati nadzorne kamere da bi se suprotstavio jednom procesu koji
nema samo druge potencijale, nego i druge svrhe.
Gradnja našeg ukusa i utjecanje na naš izuzetno poseban (da tako
kažemo) erotizam, to su tehnološki sustavi daleko složeniji od
svjetlucanja kamera na ulazu bilo kojeg supermarketa. Tehnologija
stvara svoj udarni sustav koji se temelji na nadzoru kako bi prenijela
ugnjetavačku i sveobuhvatnu poruku, i to prati sve veća nesposobnost
da se shvate granice i mogućnosti takvog projekta koji je nemoguće
odrediti. Nadzor je metafizički princip na kojem se temelji suživot u
kojem se stavlja zauvijek sa strane odgovor koji trebamo da bi se
osjećali živima a ne pukim predmetima u bilo kojoj automatskoj
distribuciji, prihvaćajući jedno stanje koje nije izuzetno represivno.
Cijeli tehnološki smjer nadzora teži k gradnji nekog mekog stanja koje
bi smanjilo na minimum reakcije koje bi mogle stvoriti džepove bez
nadzora, neprihvatljivo za isti mehanizam koji je već ušao u okvir
svakodnevnice. Dakle, ispred nas ne stoji sugovornik koji upravlja
terminalom, nego jedan samoproizveden projekt koji uključuje cjelinu
svih mogućih sporova pojedinih kapitala u stalnom međusobnom
natjecanju.
Pred sveobuhvatnim prisustvom, koje ima samoodređenu sklonost da
osvoji samu cjelinu društvenog života, protumačiti nadzor kao da je to
najvažnija i gotovo isključiva svrha tehnologije znači podcijeniti ju
i pogriješiti. Na kraju krajeva, neizrečena svrha tehnologije u svojoj
cjelini, dakle kao skup koji uključuje sve moguće podskupine pojedinih
kapitala u međusobnom natjecanju, jest da smanjuje nadzor do sve
prihvatljivije razine i pojačava sudjelovanje nizom procesa
izjednačavanja izgrađenih samim tehnološkim potencijalom.
Ako se izjednačuje ukus u modi i u izboru, ako se želi isti tip
muškarca i žene (ovdje se ne radi o tome što vidimo u katalozima ili
na modnim revijama, nego nešto dublje, jako dublje, osiromašeno i
podešeno da bude pristupačno i prihvatljivo), ako se poništavaju
različiti odgovori usmjeravajući ih prema minimalnim ciljevima bez
pravog subverzivnog sadržaja, cijeli ovaj pokret koji je sama
tehnološka cjelina pokrenula, zasigurno može smanjiti pažnju nadzora.
Ako se borba protiv vlasti usmjerava prema jezičnim simbolima,
prehrambenim izborima, plakatima i grafitima itd., ako se subverzivni
napad na konkretnu moć pretvara u cirkus gdje se nagoni oblikuju po
sveprisutnim modama koje sve izjednačuju, tehnologija si može
priuštiti da smanji svoje projekte totalnog nadzora, koji s druge
strane najnovija znanstvena otkrića već omogućuju. To znači da se
danas, općenito govoreći, ne čini sve što bi se moglo učiniti, nego da
tehnologija proizvodi ono što treba da bi njezino prisustvo u životu
svakoga od nas bilo sveobuhvatno, bez nepotrebnih troškova i
ubrzavanja.
Ova razmišljanja otvaraju perspektivu napada koji bi trebali drugačije
smatrati nego u prošlosti. Pojedini fizički sustavi koji omogućavaju
tehnološki plan u svojoj cjelini, ne na lokalnoj nego na globalnoj
razini, još uvijek su nosivi predmeti tog plana, i s njim, naravno,
ljudi u pojedinim granama, gotovo bez međusobnog kontakta, koji
sudjeluju u ostvarivanju takvih planova a da ih samo djelomično
poznaju, svi radeći samo za profit pojedinačnog kapitala. Dakle, mogu
se prepoznati dva cilja koji ne moraju obavezno biti najviši prioritet
revolucionara koji namjeravaju smanjiti neposredne posljedice
tehnologije na djelu.
A poslije? To je pitanje koje si danas moramo postaviti. Tehnološki
proces ne završava s mrežom žica i podzemnim i zračnim priključcima, s
katedralama u (većoj ili manjoj) pustinji koje smo svojevremeno
pronašli i o kojima smo dugo razgovarali, nego se mnogo širi.
Lako je shvatiti da je svjetska bankarska mreža ključna točka za
tehnološko funkcioniranje svijeta, radi se o direktnom odnosu koji je
toliko uočljiv da se ne bi isplatilo to ni naglasiti. Svi smo
potopljeni u svjetskom bankarskom sustavu, bez njega nitko od nas ne
bi mogao preživjeti, ili bi se odmah morao služiti praksama koje malo
nas može ostvariti zbog nedostatka sredstava i zbog implicitne
posljedice samog tehnološkog sustava. Još o tome, tok novca omogućuje
raspodjelu robe o kojoj ovisi mogućnost potrošnje i, tako stvari stoje
danas, čak naš život. Ne iznenađuje što sad otkrivamo da je naš život
jadan zato što smo ga davno predali u ruke iskrivljene tehnološkim
protezama koje se nalaze u borbenom sukobu između kapitala na jednom
terenu koji s razlogom možemo smatrati svjetskim. A to je samo jedan
pojedinačan aspekt koji zasigurno nije od manje važnosti, dapače, među
najvažnijima je, jer je neposredno povezan s odnosom između
proizvođača i potrošača. Nije slučajno da su banke oduvijek bile
privilegirani cilj napada za revolucionare kojima nije bilo dovoljno
prodavati riječi na cesti.
Pogledajmo sad još jedan aspekt tehnološkog sustava, gradnju
individualnog erotizma. Svatko od nas je svjestan svojih erotskih
nagona i smatra ih najintimnijom stvari, malo o tome razmišlja, kada o
tome razgovara nekako stidljivo priča itd. Ali rijetko tko je
razmišljao o tome da je prosječan erotski obrazac koji više-manje svi
prihvaćamo, uz nekoliko izuzetaka, proizvod tehnologije. Tehnologija
upravlja tokom ideja, dakle i prosječnom kulturnom razinom, samom
mogućnošću susreta s drugim ljudima i da se s njima uspostave moguće
erotske veze. Još više, to je jedno od njezinih najzahtjevnijih
djelovanja, jer od toga proizlaze druge aktivnosti usko povezane s
potrošnjom. Ovdje se otvara ozbiljan problem. Kako napadati represivni
proces koji je toliko intiman, koji je tako duboko ušao u nas? I ovdje
ima mnogo načina napadanja. Da li su modna revija, dućan rublja,
producent porno filmova, gurmanski restoran, manje odgovorni od nekog
stupa dalekovoda? Trebamo početi postavljati takva pitanja i globalno
razmišljati što se tehnologije tiče, inače nećemo napredovati s
obzirom na neprijatelja koji nas nadmašuje.
Nastavimo, ali rasprava bi se mogla još više širiti. Škola je, da bi
dodirnuli bolnu točku, na višim razinama, jedan od završnih elemenata
gdje tehnološki proces u toku ostvaruje proizvodnju sirovine koju
treba za proizvođačku fazu koja se čak više ne može nazvati
post-industrijskom. U svakom slučaju, potrebna je pismena radna snaga,
ali bez kulture. Mnoštvo sredstava se koristilo za ovaj sjajan ishod,
čak detournement takozvanih revolucionarnih pokreta
prošlosti, koji, čim su se zadovoljili glupi zahtjevi prvog trenutka,
više nisu znali što pitati i pali u vihor kolaboracionizma. Kulturno
osiromašenje škole služi kao opća prosječna razina za bilo koje drugo
društveno područje. Posao treba samo glupe sluge podijeljene na
izdvojene skupine gdje nadzornici ponavljaju sindikalne farse koje
više nemaju smisla. Opet, napad, kao u prošlosti, ne bi trebao biti
velik problem. Nema privilegiranih ciljeva, bilo koji školski cilj je
dobar jer je loš, jer je podjarmljen, jer je beskoristan, jer je glup.
Možda najniže razine još služe neizbježnoj svrsi pismenosti, ali
možemo bez ostalog na višim razinama, slobodno ga možemo srušiti.
Bilo bi korisno proučavati tehnologiju, ali ovdje ne možemo to izvesti
do kraja, previše bi se rastezalo. Bit će još prilika u idućim
brojevima ovog časopisa. Ako ima smisla ono što kažemo, očekujemo da
nam kažu što misle drugovi koji nas čitaju.
Ernesto Pris
3.2017.
[[n-h-negazine-1-img-6.jpeg f]]
** Spavati
Biti prisutni sami sebi, stalno, svakog trenutka svoje dnevne jave, uz
toliko stvari za obaviti, umara. Trebamo odmarati, i to obično noću,
osim slučajeva kada nas radni procesi drugačije prisiljavaju. Spavati
napaja naše energije. No ne želimo raspravljati o fiziološkoj strani,
nego o dubokom smislu, egzistencijalnom smislu, onog što znači
spavati.
Jednog se trenutka otkačimo, svojevoljno ili uz pomoć kemije, od
svijesti samih sebe i podlegnemo moći sna, vis dormitiva kako
se jednom znalo reći. To je to? Ne. Nije, jer možemo spavati i
otvorenih očiju, umarajući se, radeći, podnoseći tlačenje koje
tlačitelji organiziraju, čak kad mislimo da sanjamo ili razmišljamo,
ili kad koristimo svoju maštu i svoje spoznajne sposobnosti. Kako je
to moguće? Površnom razmišljanju neće dugo trebati da razlikuje javu
od sna. Ali stvari ne stoje tako.
Provodimo veći dio svoje jave, dakle kad imamo otvorene oči,
spavajući, spavajući otvorenih očiju. Brige tehnologije, brige za koje
znamo da nisu osobne, nego pripadaju samom tehnološkom procesu,
usmjeravaju se i na ovo naše opasno spavanje dok mislimo da smo budni.
Proces je previše neskladan, previše spontan, nedovoljno kontroliran i
izjednačen, neprikladan za zajednički smjer ponašanja. Pokušajmo sad
da bolje razumijemo ove probleme.
Vrijeme koje provodimo na poslu, zauzeti rješavanjem problema ili
jednostavno slijedeći naredbe, izdvaja dio našeg uma i posvećuje ga
nekoj otupljenoj upotrebi koja je prilagođena potrebi, dakle
problemima koje treba riješiti, naredbama koje treba slijediti itd.
Drugi se pošteđeni dio katkad javi svijesti i želi da ga slušamo, ali
odbacujemo ga kao izraz neracionalnih trzaja, komadića snova, želja,
nada, noćnih mora, kajanja, mržnji itd. Nadzorni mehanizam koji se
bavi tim procesom razvija se od rane mladosti i poklapa se s
profesionalizacijom učenja ili rada, ovisno o obavezama, prilikama,
dužnostima itd. Da li možemo smatrati da je java stanje onog dijela
uma koji se bavi poslom ili učenjem? Ne možemo. Da li možemo smatrati
da je prava java spontano pojavljivanje onog dijela koji se bavi
odmorom? Ni to ne možemo. Dakle, osam sati, odnosno jednu trećinu
dana, a možda i više, spavamo. Ako dodajemo još prosječnih osam sati
spavanja, ostaju nam samo osam sati kad smo stvarno budni. No, da li
smo uistinu budni?
Ova se rasprava dalje odnosi na ostalih osam sati, na koje se
usmjerava pažnja tehnologije. Upotreba sredstava koja su ušla u
svakodnevnicu kod više ili manje naprednih naroda pod kulturnim (da
tako kažemo) i ekonomskim pogledom, izaziva mnoge sumnje. Upotreba
mobilnih telefona je sveprisutna ali prijenos pravih razgovora, t.j.
prijenos sadržaja koji imaju specifičan značaj, više ili manje opasan
što se održavanja svjetske ravnoteže poretka tiče, neznatan je. Isto
vrijedi za televiziju i računalo. Takva bi niska razina trebala
smiriti vlast, i ustvari je smiruje, osim u rijetkim slučajevima
ustaničkih procesa koji su se iznenadno pojavili zbog niza razloga
koji sada ne možemo proučiti. Ipak nije vlast tehnologija, to su dvije
različite stvari, ili bolje rečeno, ista su stvar u smislu da je vlast
u tehnologiji ali ne obrnuto.
Niska prosječna razina sadržaja koji se prenose takvim sredstvima
pokrivajući dio ostalih osam sati jave, kao što smo rekli, tješi
vlast. Vlast, koja po definiciji ima tupu perspektivu, zanima da svi
budu mirni u okviru svoje takozvane produktivne aktivnosti, da se
trude provesti još osam sati na najbezopasniji i najbezbojniji način i
da mamurni idu spavati u uobičajeno vrijeme.
Tehnologija traži drugu stvar, traži da se svi zabavljaju na isti
način, dakle da svi žele istu stvar, uz male inačice, naravno, ali
ipak savršeno predvidljivu, i da onemogući prijenos, na jedan ili dugi
način, između redaka, značajnih ostataka subverzivne misli (treba
naglasiti ovu riječ), misli sposobne nijekati stvarnost i sanjati neku
drugu, različitu, stvarnost umjesto nje, toliko različitu da plaši kao
da je najgora noćna mora.
Drugim riječima, tehnologija zahtijeva da provodimo spavajući i
ostalih osam sati jave.
Pokušajmo da ne ispadnemo stari konzervativci koji sanjaju prošlo
vrijeme koje se nikad neće vratiti. Naznačimo dakle što olakšava
spavanje, stvari koje vlast rado prihvaća, ali što, zbog previše
raznolikosti, ne prihvaća i tehnologija: dnevne novine, televizija,
radio, mobiteli, računala, filmovi, muzika itd. Naravno, svako od tih
sredstava može imati pukotine i to plaši tehnologiju, ali njihov je
zajednički zadatak uspavljivanje.
Uzmimo na primjer jutarnje čitanje novina, iako je to sve rjeđe i
rjeđe i time se bavi sloj korisnika manje opasnih za one koji vladaju
našom veličanstvenom sudbinom. Dakle, nema ništa površnije i gluplje.
Struktura svakog članka slijedi svoje upute ne samo što se sadržaja
tiče, nego i što se oblika tiče. Veći i manji imbecili imaju zadatak
da ispune stupce i stupce neotesanim i prilagodljivim sudovima o
svakom i svačemu. Mislim da našim čitateljima ne treba ništa reći o
televiziji što se tiče razine mediokriteta na kojoj oduvijek leži,
pogoršavajući se, ako je to moguće, svake godine. Ostala dva
elektronička sredstva, mobiteli i računala, prividno ovise o pameti
korisnika, dok ustvari na nju utječu, oblikujući je prema njihovom
korištenju. U toku je razmjena koja je samo prividno bipolarna, dok je
ustvari nejednaka. Korisnik se ne može natjecati s mašinom ako nema
dovoljno opće kulturno znanje, budući da su mu ga svojevremeno oduzeli
kroz školske promjene i opći razvoj intelektualnog konteksta. Preko
mobitela, na bilo kojoj razini, razgovori su izjednačeni, jezik je
sveden ispod sto i osamdeset riječi koje su američkim studentima na
raspolaganju, prosječno je trajanje svakog razgovora izuzetno skraćeno
zbog ogromnog brojčanog razvoja kontakata. Kulturna korist računala ne
nadmašuje ono što korisnik već zna, podaci se mogu nagomilati,
provjeriti i usavršiti, ali se ne mogu stvoriti ni od čega.
Na kraju (barem zasad), muzika. Ovo sredstvo komunikacije ulazi u
glavu svakome od nas, gotovo neprekidno. Njezina je upotreba svugdje
apsolutno pasivna. Slušatelj upija glazbene valove koji smanjuju
njegove već slabe sposobnosti rasuđivanja i pridonose tom spavanju
otvorenih očiju koje toliko odgovara snovima o totalnoj vlasti. Osim
sitnih manjina zatvorenih u konzervatorijima, koje su neznatne za opće
mišljenje, zauzete baveći se muzikom s kulturnog gledišta što se
instrumenata i povijesti tiče, neznanje vlada posvuda, ako zanemarimo
frulu koja se ponekad stavlja djeci u usta u najnižim stupnjevima
osnovne škole. Čak se povijest muzike slabo uči. Glazba je izuzetno
važna za održavanje postojećeg poretka, naravno glazba koja olakšava i
osigurava napuštanje svakog angažiranja. To je ogromna uspavanka za
glupu djecu.
Iako nedovršen, do sada se obavio golem posao. Već smo na odličnoj
razini kolektivne gluposti, kulturno izjednačenje je znatno, prosječna
sposobnost korištenja mozga vrlo smanjena. Ipak, to nije dovoljno. I
zbog stalnog kontaminiranja različitih uvjeta života, na koje, mada
posredno, utječu još jadniji oblici pukog preživljavanja, i zbog
kontinentalnih pokreta naroda koji prouzrokuju ne samo trzaje i
plašenje, nego i proizvodne promjene koje se ponekad teško
kontroliraju, i zbog mogućnosti golemih oživljavanja (na primjer,
Kina) prijeteći da poplave, kao potrošači i ne samo kao proizvođači,
razvijeniji dio svijeta, zbog tih i drugih razloga, vlast, u najširem
smislu, nemirno spava. Ali tehnologija pokušava ostvariti ono što
vlast, u najužem smislu riječi, kao ekonomsko-politički koeficijent,
može samo sanjati.
Novi vidici tehnologije neće samo usavršiti ove tri težnje koje imamo
pred očima, televizija, mobiteli i računala, nego će se razvijati i
druga područja da se bolje uskladi opće kulturno izjednačenje,
uniformiranje gledišta i integracija osiromašene kolektivne misli. I
tada će biti prekasno i bit ćemo u stanju samo se motati u svome
blatu.
Osim ako prije toga...
... ako se prije toga ne dogodi nešto. Da nas ne muči vjera da bi se
takvo nešto ipak moglo dogoditi, zašto bi uopće napisali ove napomene?
Ipak, sumnju ili, još bolje, muku ne možemo izbjegavati. Malo pomalo
ulazi u naše snove i pokušava ih pokvariti. Uvjereni smo da riječi
nisu dovoljne, to je jasno čak nama, koji često koristimo riječi (da
kažemo istinu, ne samo to). Ne radi se o muci o neefikasnosti riječi,
ove su ono što jesu, mogu dostići gdje dostignu ako su dobro upućene,
ali ne dalje. Najokrutnija sumnja je o nama, samim privilegiranim
sugovornicima kojima upućujemo ovu poruku koju više nije dovoljno
staviti u bocu, možda bi je trebali staviti u čahuru dinamita. Možda
će udarac potresti uspavane svijesti? Neće to valjda uništiti i papir
koji ljubazno čuva riječi? Naravno da će ga uništiti. Napokon, živjela
akcija i smrt riječima.
Zasad nam se čini da je sve omotano u grobnoj tišini neokaljanog
razmišljanja, ali tko zna? Iz larve bi mogla odjednom izaći lavlja
šapa.
Nemoj lajati, ugrizi
3.2017.
[[n-h-negazine-1-img-7.jpeg f]]
** Droga
Volim drogu. Kako ne bih? Zašto bih se odrekla nečeg što mi godi, što
može promijeniti, na više nivoa, stanje moje svijesti, potapajući me u
atmosferu psihičkog i fizičkog blagostanja. Na kraju krajeva, kad
shvaćamo da ne živimo u najboljem od mogućih svijeta, nego u nekoj
okolini u kojoj stalno upijamo uvjetovanje ukusa, osjećaja, mišljenja,
nagona i čak smo pozvani, na jedan ili drugi način, da stalno
prilagođavamo te iste ukuse, osjećaje i nagone, vrlo je vjerojatno da
ćemo se osjećati slabim i nemoćnim.
Jednom kad smo shvatili da u ovom svijetu pokolja i krvnika nećemo
dobiti nikakvu pobjedu boreći se protiv svih uloga, uključujući i
uloge koje mi sami prihvaćamo, i pokušavajući napadati, vrlo je moguće
da ćemo, između jedne i druge aktivnosti, između jedne i druge
rasprave, žarko tražiti spas u drugačijem stanju svijesti u kojem bi
mogli, sami se varajući, stvarati ideju borbe, ideju napada. Osjećam
se ispunjenom u svojem drugačijem stanju, više ne osjećam potrebu da
proučim, da idem do kraja, mislim da imam sve što mi treba.
Skloniti se je jedan način koji mi pomaže da
podnosim ovaj svijet, pomaže mi da živim svoj život. I kad u takvom
uživanju ima i drugih ljudi, s kojim inače razmjenjujem gomilu riječi
o upotrebi vatre i o neprihvatljivosti pravila, užitak je još veći i
još prihvatljiviji.
Kao i svugdje, i u takozvanim društvenim prilikama među drugovima
prisutnost droge je češća i češća. Unatoč tome što savršeno znamo koju
ulogu igraju takva sredstva u odnosima među osobama (oslabljenje
inhibicija, podrugljivost, mogućnost izbjegavanja stvarnosti itd.), i
kako ih pretvaraju u pasivne subjekte kao što ih ima posvuda, ta se
sredstva ipak konzumiraju na veliko.
Ipak, bilo bi pogrešno misliti da je droga najveći problem; ona je
samo jedan od njih. Društvo ju već označava kao jedan od glavnih
problema od kojeg pati, baš ono isto društvo koje se uzdržava na
proizvodnji i na reklamiranju svakojake ovisnosti.
S druge strane, zanimljivo bi bilo pitati se zašto nam trebaju droge.
Zašto se drugovi okružuju drogama? Još više, zašto nam trebaju proteze
da živimo? Jer droga nije ništa drugo do jedne među mnogim protezama
koje biramo, s vremena na vrijeme, da nas prati u životu.
Bilo što je u stanju promijeniti naše osjećaje, kako doživljavamo sebe
i okolinu oko nas, i varati nas, skrivajući duboke nesigurnosti s
kojima se ne možemo suočiti i zbog kojih ostajemo nepomični, sve se to
može nazvati protezom.
Slušamo glasnu muziku, u društvu ili sami, koja nam puni dušu parolama
i jakim riječima u izazivajućem tempu. Začinjavamo takve trenutke
alkoholom i drogama, plakatima na zidovima, skupljajući novac za
drugove u zatvoru i prepuštamo se silnom udaranju srca uz bas i
bubnjeve, mentalnim stanjima koja su mutna ali ispunjena nasilnim
slikama i akcijama osvete, neodoljivim osjećajima. I na takav način
provodimo cijele noći. Baš one noći u kojima smo toliko puta mislili
izlaziti i udarati, izlaziti da bi udarili. Jer, uništiti ovaj svijet,
to je ono što želimo, želimo ga vidjeti u ruševinama, kao što često
brbljamo. Ali kad preko dana raznorazne obaveze, ručak, odmor, igre,
filmovi, stripovi, muzika i posao okupljaju naš um a da ne ostane
prostor za razmišljanja, raspravu, istraživanja, nabavu sredstava, da
bi dobili znanje, nauke, provjere, što ćemo noću raditi? Osjećat ćemo
potrebu da izbjegavamo svakodnevnicu, da bi na kraju opet pali na
alternativna, ali ne manje otupljena, uzbuđenja, ostajući tako u
suštini nepomični, nesposobni da premostimo granicu između onog što
želimo i onog što samo zamišljamo da želimo.
Provodit će se noći, kao i dani, u zatvorenim prostorima, više ili
manje neurednim, živeći tempom neusklađenih nota, novih moda, novih
crteža na koži, svakojakih umjetnih uređaja, bijesnih riječi, između
jedne i druge trke prema hitnoći koja se pojavljuje s vremena na
vrijeme, osuđivajući onog i ovog, uvijek jaki u svojim brojnim
utočištima gdje nedovršeni i osakaćeni Ja se oslanja na nešto što može
nadomjestiti nedostatke.
Znati neki tekst napamet u kojem se slavi pobuna neće nam reći kako
postupiti. Tetovirati na srcu pištolj spreman da puca neće nas staviti
ispred neprijatelja da ga ranimo ili ubijemo, a kamoli naučiti nas
kako baratati takvim oružjem. Puniti si usta riječima o
revolucionarnoj solidarnosti neće osloboditi drugove u zatvoru, a ni
njihovi projekti neće sami po sebi napredovati.
Anarhizam nije neka misija, ni stil života, ni subkultura. Anarhizam
je težnja koja izaziva pobunu u sebi, stalnu promjenu, koja pucajući
pokušava sve preplaviti. Unutra i vani. Kad se okružimo protezama i
štakama, samo se opterećujemo novim pritegama i novim lancima.
M.V.
4.2017.
[[n-h-negazine-1-img-8.jpeg f]]
** Litanije
U svakoj religiji ima popisa riječi, ponekad jedva razumljivih, koje
vjernici ponavljaju do iznemoglosti da bi dobili neku korist od svoga
boga. Takve popise spremaju i usavršavaju profesionalci koji uče kako
bolje mutiti pamet svoga stada.
Takva ponavljanja imaju više svrha i očigledno nemaju veze s bogom
kojem se obraćaju jer, budući da ovaj ne postoji ni u jednoj poznatoj
inačici, ne zanimaju ga te uzaludno istrošene riječi. Prva svrha je da
se vjernikovom umu oslabi percepcija okoline, dajući mu jeftinu
ekstazu koja opušta i pomaže da podnosi ugnjetavanje, bilo koje vrste.
Druga svrha je dati kolektivni smisao prisutnosti više ljudi, budući
da se takve litanije rijetko kad izgovaraju u samoći, mada se to ne
može potpuno isključiti. Treća svrha je da se uspostavi kontakt s
božanskim, koje, kao što smo već rekli, ne postoji, pa se sve svodi na
opsesivno ponavljanje uvijek jedno te istih riječi.
Zajedno s drugim svrhama, kojih se trenutno ne mogu prisjetiti ali
koje dobronamjerni čitatelj može sam pronaći, cilj je da zvuk riječi
suzbija njihovo pravo značenje. Na kraju krajeva, u litaniji se sluša
glazba, ne značenje koje se prenosi, koje očigledno postoji samo kao
pojačanje apsurda. Kao i svaka druga glazba namijenjena uspavljivanju,
ona mora biti jednolična i dovoljno monotona, predvidljiva, utješna i
takva da dozvoljava da misli nisko lete na percepciji stvari dok se
ova ne oslabi i nestane. Iako čudno izgleda, izjednačenje i
ponavljanje litanija proizvodi učinke otupljivanja lakše nego što bi
mogli zamisliti. Profesionalci bilo koje religije, tj. službenici boga
kojem se molitve obraćaju, sve to dobro znaju i time se služe da bi na
jedan ili drugi način dobili pažnju (da tako kažemo) vjernika za
diskurs koji žele prenijeti. Može biti propovijed, poziv na vjeru ili
kruta prijetnja, svejedno, uši slušatelja moraju biti spremne i mozak
ošamućen prije nego što nove riječi dođu, riječi koje se inače uopće
ne poklapaju s prethodnim jednoličnim pjevanjem.
Zašto u nekom anarhističkom časopisu raspravljate o takvim
liturgijskim stvarima? mogao bi netko pitati.
Sad ću objasniti zašto.
Ne deklamiraju se litanije među drugovima anarhistima, ili se barem do
sada to nije još desilo, nego se pišu popisi, koji se pažljivo čitaju,
traže, pronalaze, raspravljaju, veliki su izvori užitka i koriste se
kao alati samozadovoljstva o svojem anarhističkom svjetonazoru. Evo,
ne radi se o litanijama nego o popisima.
Popisi čega?
Popisi napada koji su se ostvarili ili koji bi se mogli ostvariti. I
to u najboljem slučaju.
Čak je autor ovih riječi, toliko siguran u sebe da je izgledao kao
troglavi Kerber, kriv za takvo nešto, kad je, počevši sredinom
sedamdesetih godina u časopisu »Anarchismo«, pripremao Proletersku
kroniku, dvomjesečni popis napada protiv ciljeva vlasti. Tada sam
mislio, zajedno s dvojicom drugova s kojima sam započeo takav pothvat
(napomena čitatelju i svom ranjenom srcu: moji drugovi nisu bili
dvojica, nego samo jedan, Tito Pulsinelli, budući da je drugi, Vito
Messana, bio čovjek tajnih službi koristeći ime »Meto«, kao što smo
otkrili četrdeset godina kasnije), dakle, mislio sam da bi takav popis
mogao biti koristan da se razglasi i sama činjenica i način djelovanja
itd. To je tada moglo imati neki smisao, kad je bilo toliko drugova
spremnih za akciju, puno toga se ostvarivalo, velika je bila
zbunjenost i nedostajala je jasnoća. Nije to isprika, samo kažem da ne
bih danas tako postupio.
Objasniti zašto nije lako, ali potrudit ću se.
Danas popis ostvarenih napada može samo prividno služiti kao poticaj
za akciju. Može popuniti prazninu koja se često nalazi umjesto našeg
tužne i ponižene svijesti, to može. Dobro, mogao bi netko (i takvih
ima puno koliko sam vidio) reći, u nekoj vukojebini, nije važno gdje,
postoji netko tko ipak djeluje protiv vlasti, napadajući njezine
interese, njezine sustave, njezine tehnološke sastavne dijelove i sve
ostalo. Prije ili poslije i ja ću doći na red, naravno hoću, kaže si
družić, sklonjen u svojim sumnjama dok vječno sprema iduću akciju koja
se često ne ostvaruje, zasad mi je dovoljno znati što se dešava
posvuda, čak i u nekoj vukojebini, nije to važno, ionako što me briga
za temeljne razlike, za uvjete koji su duboko različiti od mjesta do
mjesta, važno je da nagnute glave idemo dalje, dovoljno mi je čitati
cijeli dugačak popis, to mi olakšava dušu i osjećam se ponosnim što
sam anarhist.
Isto se može reći o drugoj vrsti popisa, popisi koji izlažu sve moguće
napade koji se mogu izvoditi: zapaliti policijsku postaju, rezati
stupove dalekovoda, povući bradu policajcu i tako dalje.
Zašto sam gore napisao »u najboljem slučaju«? Jer ponekad takvi popisi
uključuju među napadnim akcijama neke tužne demonstracije i prosvjede. [1]
Recimo, prosvjed na kojem se izlaže transparent s natpisom
»uništimo zatvore«. Koji je smisao takvog prosvjeda već sam objasnio
drugdje, ali sad želim ponoviti da je zatvor totalna ustanova koja, da
bi postojala, treba sustavne i ekonomske veze s teritorijem. Da li smo
sigurni da takve veze poznajemo, da li znamo tko su nabavljači, gdje
se nalaze elektrane koje proizvode struju, gdje se nalaze rezervoari
vode i sve ostalo? Ili, naprotiv, znamo samo pisati »uništimo
zatvore«, što je isto kao pisati »uništimo društvo«, budući da ovo
društvo, ovakvo kakvo jest, ne može postojati bez zatvora? Da li
iskreno mislimo da smo u stanju pozvati jadnike iza rešetki parolom
»uništimo društvo«, budući da je upravo to ono što njima govorimo? U
takvim uvjetima, nije valjda bolje ostati kod kuće i ponovo pročitati
naše udžbenike za savršenog revolucionara? Nešto slično, ako ne i
isto, može se reći za slične prosvjede.
[1] Koji se na talijanskom zovu presidi, ružna riječ vojnog
porijekla kojom se anarhisti, zajedno s brojnim korisnicima tuđih
riječi, služe a da ne obraćaju pažnju na to.
Bolje bi bilo da smo napravili drugačiji popis koji bi nabrajao, za
svaku akciju koja se namjerava izvesti, potrebne alate, i to u
detaljima, da ne bi bilo ružnih iznenađenja ili naglih zastoja jer
nedostaje upaljač za fitilj, mape neophodne da se cilj dostigne,
daljine najbližih represivnih mjesta, vremena putovanja, moguće putove
za bijeg, potreban broj sudionika, detaljnu raspravu o značenju
akcije, odluku o kome će zapovijedati i davati naredbe u slučaju da
stvari ne idu kao što je predviđeno (da, govorim o »zapovijedi« i
»naredbama« i potvrđujem da sam anarhist i da mrzim ljude koji govore
bez veze) i sve ostalo.
Takav bi bio popis koji bi vrijedilo napisati i koji bih rado
pročitao, ali koji ne bih nikad objavio na našim publikacijama, u
našim časopisima itd., jer bi bio namijenjen samo drugovima koji su
odlučili, birajući se između sebe na osnovi uzajamnih afiniteta,
izvesti neku specifičnu napadnu akciju.
Ako se hoćemo baviti tehničkim temama na našim publikacijama, dobro,
obavimo to ulazeći u detalje neke akcije za koju mislimo da zaslužuje,
zbog poteškoća njezinog izvršenja, da je proučimo pomoću iskustva
drugova koji su takve akcije doživjeli (pazite na ovu riječ), ne od
drugova koji o tome znaju samo ono što su pročitali u takvim popisima.
Na primjer, u Italiji od kraja 1977. do 1989. godine srušeno je 1200
stupova dalekovoda. Samo je mali dio tih akcija ušao u te popise. Ali,
stvarno mislite da je to bio poticaj koji je proizveo takvo širenje
akcija s kojima ne samo da se osobno slažem, nego o njima mislim da su
zdrave, jer se radi o noćnim šetnjama na selu? O tome je gore
spomenuti časopis svojevremeno objavio članak u kojem se proučavao
jedan način (među mnogima) na koji se može porezati stup bez buke i
bez velikih tehničkih sredstava, jednostavno veselo pileći. Bio sam
osuđen zbog tog članka, ali nije to važno. S obzirom na izvještaje
koji su se objavili u lokalnim novinama, mislim da onaj trud nije bio
uzaludan. Ali, naravno, nije se radilo o jednoj ideji preuzetoj iz
nekog popisa.
Ostavimo litanije popovima svih boja.
AMB
4.2017.
[[n-h-negazine-1-img-9.jpeg f]]
** Duge sjene preko zida
»Drugačiji« je oduvijek plašio konformiste, dodajući njihovoj
unutarnjoj drami najužasnije besmislice. On luta noću, a ima li on
crnu ili žutu kožu, bademaste oči ili plosnati nos, svejedno, on
uvijek donosi razilaženje i nered. Evo ga, spreman da oduzme našu
radost, makar skromnu i teško zarađenu. On ju nema i ne može ju
razumjeti. U svom očaju može samo biti zadovoljan što dobiva neku
mrvicu koja pada s našeg stola i na kraju krajeva trebao bi biti
sretan zbog tolike raskoši.
Iako se stalno žalimo, ponosni smo svojeg stanja, motamo se svinjskom
požudom u jaslama i sanjamo da poboljšamo ono što posjedujemo. Toliko
smo zauzeti braneći svoj bijedan život a da ne primjećujemo da
postajemo bljeđi i bljeđi, plašljiviji i plašljiviji. Ne radi se samo
o onima koji su na rubu bijede, koji se plaše da ne padnu opet u mrak
potpunog siromaštva, nego i o takozvanim bogatašima, koji imaju iste
strahove samo na drugačijoj razini. Dobrostojeći se ljudi brinu kako
braniti svoje blagostanje i u ovom podmuklom razmišljanju nema
prostora za brigu da se nešto ozbiljno poduzima za »drugačije«. Kad se
ljutimo zbog tolikih mrtvih na moru, dok su ti ljudi očajno pokušavali
dostići obale gdje vlada blagostanje (da tako kažemo), zadovoljavamo
takvo negodovanje i ušutkavamo svoju potresenu dušu zbog nastradale
djece financirajući u malom dijelu (budući da se inače porezi plaćaju
u obrnutom razmjeru prema njihovoj veličini) konclogore, ambulante
kojima upravlja vojska, prenoćišta gdje nitko ne želi ići jer se traže
papiri, kantine u kojima se služe jela nesretnicima, a takvim mjestima
inače upravljaju blijedi likovi puni razbijenih snova i nada.
Takve se proturječnosti šire Europom i dobro se drže zahvaljujući
raznim legalnim smicalicama kao što su izgoni, pravi zatvori i
otvoreni zatvori, civilne i religiozne milostinje, slabo plaćeni
poslići, mafijaški sustavi, kruto iskorištavanje i tako dalje. Dakle,
sve što treba da se suzbije strah prema »drugačijem«.
Trenutno mislimo na konformiste, na one milosrdne osobe koje vjeruju u
osnovno čovječanstvo onih koji stoje pred njima i gledaju ih
raskolačenih očiju od straha i nesigurnosti. I budući da su dobri
ljudi, trude se (zasad dobronamjerno) da te iste oči nastavljaju
gledati svijet odozgo a ne odozdo (to jest od korijena trave koja im
često služi kao ležaj). A drugi? Takozvani realisti, dakle oni koji
gledaju stvari polazeći od konzervativnih stavova, zaneseni groznim i
glupim teorijama koje potječu od pozitivizma stare škole koji je
mislio da se sve može mjeriti, od vrha nosa do oblika stopala,
govoreći nam kako smo trebali odgajati naše osjećaje i kloniti se onih
koji smrde drugačije od našeg smrada? Njima nije dovoljno graditi
ograde i oznake u raznim bojama, nije im dovoljno udaljavati
»drugačijeg«, oni ga baš žele isključiti gradeći zidove.
Ipak, ti nesretnici koji sada stižu u velikim (ali ne prevelikim)
skupinama na naše obale i na naše granice, na desetke ili stotine,
ponekad na tisuće, bježe od rata, od bijede, od invazije svoje zemlje,
od groznih proganjanja pod nezamislivim diktaturama, trebali bi dakle
potaknuti naklonost najtvrđih srca, čak (iako nisam baš uvjeren) onih
koji su pod utjecajem perverznih ideologija rasista i njihovih drugara
koje možemo posvuda uočiti, iako pod lažnim vidom. Ali nije to tako.
Strah prevladava nad tim osjećajima i pretvara ih u iskrivljenu
potrebu da se osigurava vlastito imanje.
Iza kratkih ruku lažne milosti koju danas vidimo na djelu i iza
prostog izlijevanja psovki i retorike onih koji bi željeli baciti sve
te ljude u more, stoji strah, samo strah.
Proučimo što konkretno znači ovaj osjećaj toliko raširen i oklevetan.
Strah je ljudski osjećaj i pripada svima. Ne postoji čista razlika
između hrabrih i plašljivih. Svi se plašimo i svi, u nekim
okolnostima, možemo pronaći mrvicu hrabrosti da se suočimo s opasnom
situacijom. Ovdje se nema čega sramiti. Reći da se bojimo i prepoznati
strah kao osjećaj koji zaustavlja naše djelovanje prema nečemu što je
moralno ispravno, kao što ga prepoznajemo na osnovi našeg ljudskog
bića, to je prvi korak da budemo hrabri, za hrabrost koju djelovanje
traži. Osobno nemam povjerenja u hvališe i razmetljivce, jer sam
prečesto viđao neke od njih, i to najbučnije, kako se povlače pred
prvim znakom opasnosti.
Svi se bojimo pred opasnom situacijom, jer takva situacija može
prouzročiti bol i štete nama, našim dragima i našim stvarima, pa čak i
smrt. Ovdje se nalazi temelj straha. Dakle, ispravno je bojiti se. Ali
tko nam kaže da je vrijeme da se bojimo? Kojim spoznajnim
sposobnostima možemo tvrditi da se nalazimo u opasnoj situaciji? Kako
si možemo dati sredstva da bi ocijenili takvu situaciju? Kako odrediti
iskrivljeni ideološki izvor koji nam govori da se trebamo bojati iako
možda ta situacija ne predstavlja neku opasnost? I, obrnuto, kako
odrediti izvor, isto ideološki, koji nas vara razoružavajući nas u
trenutku kad bi se trebali suočiti s jednom situacijom koja je uistinu
opasna?
Nema sumnje da sve što nam se isprva čini drugačijim od nas, stvara
neugodnu situaciju. Navikli smo da vidimo ljude i stvari, odnose i
jezike, simbole i boje, kontraste svjetla i tame, prema kodu koji nas
prati od rođenja do smrti. Vrlo vjerojatno svrbež koji tjera tolike
imbecile da kao turisti putuju po svijetu s prikladnom pratnjom i
misle da vide nešto uzbuđujuće, dok se ono što vide filtrira ne samo
kroz zaštitni ekran koji su priredili organizatori putovanja, nego i
kroz sadržaj kofera koji je svatko od tih istraživača nepostojećeg
donio sa sobom, da ne bi potpuno izgubio kontakt sa svojim svijetom,
da bi oblačio iste košulje, iste gaće i sve ostalo, dakle, ovaj se
svrbež temelji i na strahu, ali to nije ono o čemu želimo
raspravljati.
U svakom slučaju, dobro je početi od te minimalne razine, od tog
svrbeža, koji je sam po sebi ugodan i privlačan, da bi shvatili kako
je osjećaj straha izuzetno pun nijansi i bogat inačicama. Dakle, kad
ovaj isti egzotični doživljaj koji bi nas drugdje uzbudio, dođe do
naše kuće, iznenadno se pojavi na našim prozorima, to je druga stvar.
Pokazuje nam svoje lice iznakaženo od patnje i gladi, od čežnje za
gutljajem vode, ili pak za nečim više od mrvica koje bi – ukoliko bi
se, u slučaju da smo vjernici, potrudili i prisjetili Evanđelja – bili
spremni ustupiti, ali ono što on zahtjeva zasigurno ne. Kako se
usuđuje? Kako može potvrđivati svoje vrijednosti, svoje dostojanstvo,
svoj nerazumljiv jezik, svoju vjeru (zašto ne)? Kako to može
potvrđivati on, baš on, koji ima osobine tako različite od naših (dok
baš ove naše osobine, prema našoj drevnoj tuposti, utjelovljuju
najnapredniji i jedini prihvatljiv oblik civilizacije)? Koga briga što
lice koje vidimo (ili koje samo zamišljamo) kako se kesi iza
našeg dobro zaštićenog prozora izgleda kao Kinez ili Indijac,
nositelji civilizacija koje su starije i čije su kulture složenije i
filozofski bolje utemeljene od naše? Ogromno nas neznanje štiti i ne
znajući ništa o tim kulturama i o tim civilizacija, tonemo u jadan
osjećaj nelagode.
Nelagoda, kao početak. Jer ako se ovo isto lice, koje smo tek na
brzinu vidjeli, materijalizira u nekom čovjeku koji nešto zahtijeva,
nešto, dobro pazite, što mu je svojevremeno oduzeto, ako ne njemu
osobno, onda jest njegovom narodu, na bezbrojne načine, kruto vojne
ili domišljato trgovačke načine, iz nelagode se brzo prelazi u
zapanjenost. Kako se on osuđuje nešto tražiti? Kako može samo i
pomisliti da zahtijeva kad bi samo trebao pružati stidnu ruku i čekati
da primi ono što naša darežljivost hoće dati? Iz zapanjenosti
prelazimo u gnjev i koristimo svaku obranu. Zakopavamo se iza svojih
zidina, pozivamo se na cijelu snagu prava u svojim propalim tvrđavama,
s praga naših baraka, dižemo oklop vlasništva kojem takvo traženje
realno nije u stanju prijetiti, iako ipak baca dugu sjenu koja obećava
buduće snažnije zahtjeve.
Iza tih obrana koje dobro poznajemo, koje smo sami svojevremeno
spremili i održavali, iza tih obrana, ponekad u odori, ponekad s golim
trupom, lako uočljive sa sramotnim i odvratnim mišićima, iza tih
sramota koje bi povrijedile i osjećaje jednog debla, počinjemo se
tresti. Gnjev se pretvorio u pravi strah.
Obično, kad se ovaj osjećaj ostavlja samom sebi, povećava sjene,
otjelovljuje maštu, pretvara vjetriće u oluje. Strah se može vratiti
svom izvoru kritičkim razmišljanjem i razumom, proučavanjem i
dovoljnom otvorenošću. Za to je ipak potrebno imati čvrsto srce i ruke
spremne za udar. Trebamo se boriti. To je bit. Strah se može
pobijediti borbom protiv onih koji strah hrane, protiv ideoloških
brbljanja i laži koje je politički pogled na stvari stvorio. Što znači
»politički pogled«? Ne mislimo na tumačenje stvarnosti koje nam nude s
one ili s ove strane u raznim okusima koji su ionako svi isti, nego
mislimo na svako tumačenje stvarnosti koje se pravi da postavlja naše
osobne interese ispred svega. Ako dobro razmislite, primijetit ćete da
nisu samo političari oni koji se »bave politikom«, već se politikom
bavimo svi mi kad se glupo zatvaramo sami u sebe, kao što rade
obožavatelji takozvanih općih interesa, koji su na kraju krajeva
interesi jedne male skupine, ili klike ili posjednika nekih posebnih
dobara, za čijim se predstavnicima oni predstavljaju. Ako se zbog
straha zatvorimo u same sebe, u naš privatni svijet, ako smatramo taj
svijet jedinom granicom koju treba braniti pod svaku cijenu, ako nad
tim zidom postavimo zastavu ideološkog brbljanja, bilo ljevičarskog
bilo desničarskog, revolucionarnog ili reakcionarnog, postajemo
»političari«, štoviše, u ovom slučaju, mi postajemo oni najgori i
najokrutniji na tržištu. Gospodo, iz tog se popisa ne isključuju
anarhisti, naprotiv.
Evo nas dakle naoružanih na bedemima, braneći svoju slijepu glupost.
Takva će obrana naći sve ljude, ili gotovo sve, na našoj strani, osim
pokojih pobožnih žena ili veterana radikalnih borbi ili anarhista
kasno-pacifista koji ponovo čitaju Tolstoja, budući da trenutno (da
tako kažemo) o akciji nema ni govora. I bit će nam lako, jer će pred
nama biti nekoliko tisuća starijih ljudi, žena, djece i umornih
muškaraca, dakle zaostaci čovječanstva u bijegu koje je iskrvarilo od
rata, genocida, progona, bombi, paleža, sistematskih pokolja,
silovanja i svačega što je čovjek izmislio otkad je sišao sa stabla.
Bit ćemo zadovoljni kad budemo postavili u okvire svojih obrazaca
mišljenja to čovječanstvo koje pati i strahuje, kad ih budemo sve
zarobili i zatvorili, pokvarili i pretvorili u Europljane druge klase.
Ne možemo ni pomisliti da mirno spavamo zbog takve tamponacije. Ono
što sad vidimo i što neki uznemireni glasovi zovu »invazijom«, to je
samo sićušan dio onog što bi se moglo pojaviti ispred naših tvrđava.
Pomislimo na mogućnost, koja nije uopće nevjerojatna, približavanja ne
desetaka tisuća ljudi, nego milijuna. Nažalost, dodati jednu ili dvije
nule brojkama koje vidimo u novinama ne ostavlja stvari onakvima kakve
jesu. Cijeli naš društveni sustav, uključujući ovdje cijelu Europu
koja je pod pritiskom migranata, ne bi mogla podnijeti udar masovnog
dolaska milijuna ljudi. Nisu potrebni deseci milijuna, već je dovoljno
četiri ili pet milijuna. Neće više biti riječ o gradnji zidova ili o
više-manje liberalnim ili represivnim zakonima. Bila bi to propast
cijele društvene koncepcije koja ne može tolerirati mogućnost ubijanja
dva-tri milijuna ljudi na našim obalama kako bi mogli primiti par
milijuna. Nismo spremni za takvu mogućnost.
Nitko ne može predvidjeti što ćemo trebati poduzeti. Kad ovi
dobrotvori čovječanstva budu stigli na naša vrata, na vrata naše
takozvane civilizacije, i budu je počeli uništavati, što će
namjeravati revolucionari koji su si uvijek punili usta riječima,
baveći se bockanjem vladajućeg kita? Da li će i oni doprinositi vrlo
dobrodošlom uništenju, sprečavajući koliko je moguće da se opet
uspostavi nova vlast pod drugim oznakama i pod novom zastavom
nepoznate boje na vrhu ruševina veličanstvenog hrama kršćanstva na
zalasku?
Tko zna?
AMB
3.2017.
[[n-h-negazine-1-img-10.jpeg f]]
** Viđenje
Viđenje je složeni sustav koji se služi očima. Skoro svi mi vidimo,
osim slijepaca, koji pokušavaju nadomjestiti vid drugim osjetilima.
Ipak, u vidu ne sudjeluju samo oči. Kao prvo, mozak. A da ne ulazimo u
fiziološke detalje, mozak pokreće pamćenje, osjećaje, intuiciju,
konstruktivne i deduktivne sposobnosti, konceptualiziranje koje
nastaje iz naše kulturne baštine i tko zna koliko još složenih sustava
koje ne poznajemo. Ali ono što smo ovdje pokazali bit će dovoljno za
slijedeća razmatranja.
Vid koji nam oči daju poziva jedan složeni okvir koji pruža, dok nešto
vidimo, sve brojnije detalje koji ne ovise o tome što se »bolje vidi«,
nego o pamćenju, o naslućivanju, o dedukciji, o shvaćanju, o
razrađivanju skupova, na početku zamršenih, pojmova koji su najprije
jednostavni i kasnije sve složeniji itd. Na takvom se spektakularnom
mehanizmu temelji naše postojanje i omogućuje društvene odnose u
obliku kako mislimo da ih poznajemo. Svaka naša čežnja, svaki naš trud
da stvari idu na bolje, čak ona preobrazba svijeta do koje je nam
toliko stalo, temeljita preobrazba ako je to moguće, mi to vidimo
vidom koji stalno pokrećemo čim otvorimo oči ujutro dok ih ne sklopimo
noću. Ali vid nije uvijek isti, ne ostaje isti kroz vrijeme i nije
isti za svakoga.
Stalno se mijenjajući, omogućuje nam da razumijemo kulturnu razinu
svoje svijesti i njene odnose s onim što želimo ostvariti, svoje
misli, snove, nagone, razočarenja, tuge i žalosti, ukratko, svoj
život. Što je naša kultura šira, i pod kulturom ovdje ne mislimo samo
na količinu znanja koje imamo, nego i na intelektualnu sposobnost da
se takva znanja logički povezuju i da se iz njih izvlače dedukcije za
ono što namjeravamo, dakle, što je naša kultura šira, to nam više vid
potiče pamćenje i druge sposobnosti. Dakle, što više znamo, to više
želimo.
Sam po sebi takav odnos, koji počinje vidom, pokreće volju koja
nastoji, na ponekad nedovoljno usklađene načine, da usvoji ono što je
oko nje. Često upotrebljavamo te sposobnosti samo za svoju isključivu
korist ili za skupinu kojoj pripadamo, pa evo izrabljivača i
mehanizama izrabljivanja, ali ponekad, i to rijetko, neki se pojedinci
(nikad mehanizmi) mogu boriti da bi uništili izrabljivanje i nepravde
čovjeka prema čovjeku, ali to je druga priča. Osim malog broja
izrabljivača kojima se vlast služi da bi bolje djelovala, ostaje
ogromna većina, milijarde žena i muškaraca koji prosječno
upotrebljavaju oči da vide i dakle da misle, djeluju i sve ostalo. To
je, za vlast, razlog velikih briga.
Budući da nije moguće posredno izjednačiti nagone koji stoje iza
ljudskih odluka, može se nešto poduzimati utječući na vid. To je,
izgleda, zaključak do kojeg su došli neki stručnjaci koji se bave
psihologijom ponašanja. Moramo nešto reći o tom istraživanju. Već su
se odbacile stare teorije o ponašanju, na primjer one iz pedesetih
godina. Sad se ponašanje proučava iz globalne perspektive, nastojeći
da se obrazac proširi tako da bude izuzetno velik, toliko velik da
izgleda nedohvatnim (i ustvari to i jest, ali nije važno, jer je to
ipak samo obrazac), da bi se poslije u svakodnevnici konkretno
nagovaralo mnoštvo prikladnijih ostvarenja koja samo izdaleka nalikuju
tom velikom obrascu. To se događa u razvoju i u djelovanju mode,
seksualnih, prehrambenih, kulturnih i sportskih ukusa, utječući na
vid. Djelujući na temelje, ekonomski projekti pojedinih kapitala,
koliko to dopušta borbenost profita koja je u njima urođena, nastoje
usmjeriti odluke o proizvodnji polazeći od psiholoških istraživanja o
ponašanju.
Ipak, barem zasad, to nije dovoljno i odgovor ne zadovoljava
očekivanja izjednačenja. Vid je još uvijek previše šarolik, previše
izmiče nadzoru, a potrebno je da što prije svi vidimo istu stvar na
isti način ili, ako ne baš na isti, onda barem na sličan način. Ono
što se nameće i nudi je ono što masovno kolonizira naš um, odnosno
televizija, mobiteli, računala i sve što s njima dolazi. Mislim da je
svima jasno da je svijet pun milijuna zombija koji drže u ruci
mobitel, u stalnom kontaktu sa zombijima njima sličnima, u dobro
izgrađenoj i dobro održanoj iluziji da u ruci drže svijet. Možemo tome
dodati muziku koja se istovremeno sluša. U takvom se procesu ostvaruje
djelomičan kratak spoj koji je dovoljan da bi se predvidjeli slijedeći
koraci na lakom putu prema nadzoru vida, mozgova i srca. Ipak, to je
nešto što zaslužuje neko drugu raspravu.
Izgradili su se roboti sposobni naučiti osnovne redoslijede pokreta i
osnovna jezična povezivanja, dakle roboti sposobni za donošenje
odluka. Za proširenje uporabe takvih mehanizma, treba se sniziti
intelektualna razina čovjeka. Ova je teza, koja se naslutila prije
trideset godina ali nije bila operativna, danas postala jedan cilj
koji treba postići ako se ove robote želi masovno koristiti u
proizvodnji umjesto ljudskih bića, barem na najjednostavnijim
produktivnim funkcijama. Posljedice su zasad teško zamislive, iako je
zadnjih godina mnogo njih pokušavalo davati odgovore koje je stvarnost
stalno demantirala.
Ono što nas zasad najviše zanima, je sniženje prosječnih spoznajnih
sposobnosti, neophodan čimbenik za upotrebu robotičkih proteza. Takvo
je izjednačenje dugoročni plan koji je počeo prije skoro pola stoljeća
kao odgovor na pritiske koji su dolazili odozdo (Maj 1968. i pokreti
1977. godine) i koji su zahtijevali (među drugim stvarima) promjenu u
školskom sustavu. Ispred tih pritisaka, koji su ponekad dobili oblike
nasilnih prosvjeda, vlast je u više navrata počela prerađivati i
nadograđivati školske programe olakšavajući njihov sadržaj dok nije
iznutra ispraznila školsku akulturaciju u cjelini. Nakon nekoliko
godina, suočivši se s preskupom cijenom radne snage, koju su čuvali
strogi sindikalni ugovori i proizvodni ustroj koji se temeljio na
fiksnim postrojenjima (na primjer montažna traka), odlučilo se razbiti
sindikalnu frontu i preobličiti proizvodni sustav temeljeći se na
sustavu »otoka« i proizvodne fleksibilnosti. Oslobodivši se tih
prepreka, kulturna se potražnja ekonomskog sustava radikalno
promijenila. Dok se ranije tražio velik broj prosječno obrazovanih
ljudi, sad je moguće koristiti vrlo mali broj visoko obrazovanih osoba
i velik broj s vrlo niskom kulturnom razinom koja graniči s
nepismenosti. Škola se brzo prilagodila novoj potražnji, ispraznile su
se čak više razine obrazovanja, sve do sadašnjeg stanja, kad se računa
da prosječni američki sveučilišni student ne treba više od sto i
osamdeset riječi da bi diplomirao, dok se, što se ostalog tiče,
izražava u žargonu kojim može preživjeti u nužnim osobnim odnosima,
ali koji nema nikakvih kulturnih sadržaja.
Sad je moguće približiti robot ljudskom biću i omogućiti samoučenje
robota koji će uskoro i poprilično lako biti u stanju postići razinu
pismenosti čovjeka, da bi se aktivno koristili u proizvodnji. Već su
gotovi i spremni za upotrebu roboti učitelji, liječnici, inženjeri,
odvjetnici itd., ali se, mudro, još ne koriste. Nije to cilj, to je
samo manje podešavanje proizvodnih uvjeta koje nosi sa sobom velike
društvene i kulturne posljedice, ali nije baš ono što tehnologija želi
postići. Da iskoristimo eufemizam, ono što vidimo samo je neka putna
nezgoda koja se uvijek može držati pod kontrolom i uvoditi polako.
Hitnija je perspektiva najbolje koristiti već postignuto izjednačenje
i stalno provjeravati da ne degenerira ili, još gore, da ne prelazi u
povratak na prošlost tj., drugim riječima, u novi zahtjev za kulturom
pod drugim oblikom.
Vratimo se dakle na problem vida. Izjednačenje mora biti
kristalizirano da bi ujednačilo odgovor na stalno nove poticaje
stvarnosti. Ali to bi nužno proizvelo pobune, budući da bi objektivni
podražaji koji dolaze izvana, ostajući vidljivi, poticali previše
raznolike odgovore koji se ne bi mogli potpuno ujednačiti da bi bili
prihvatljivi mekom i tolerantnom rukovođenju vlasti koje koristi samo
najmanju razinu nadzora i represije. Budući da je to cilj tehnologije
i dakle kapitala u svojim raznim oblicima, i dakle vlasti, kao što
možemo utvrditi gledajući sadašnje uvjete, treba samo započeti
definitivan utjecaj na vid, naravno koristeći sredstva koja su već u
širokoj upotrebi i koja smo već spomenuli. Prije nekoliko godina,
jedan od najnaprednijih kapitala stavio je na tržište naočale za
programiran vid, ali su se ubrzo povukle s tržišta jer nisu bile u
skladu s procesom nadzora i standardizacije vida o kojem govorimo.
Tehnologija nam nastoji ugraditi izjednačen vid u skladu sa zahtjevima
pomirenja i prihvaćanja vlasti koji su točno oni isti interesi samog
tehnološkog procesa. Ne slažu se međusobno svi kapitali. Takav plan
nije zauvijek ustanovljen i ne postoji neki tajni centar vlasti koji
njime rukovodi, važno je to pamtiti i zato to ponavljamo. Ima dakle
kapitala koji idu protiv njega a da to ne znaju.
Ono o čemu ovdje raspravljamo je radna hipoteza za anarhističke
revolucionare koji žele napadati, ne pokušaj tumačenja tehnologije za
današnje i sutrašnje tlačitelje.
Ponovo počnimo od šest
4.2017.
[[n-h-negazine-1-img-11.jpeg f]]
** Kako, kada, zašto i da li još ima smisla
Ako krilo tehnologije napreduje svojim planom da derealizira sve što
postoji, trebamo si postaviti pitanja o svojoj prešutnoj namjeri, koja
na kraju krajeva nije ni toliko skrivena, to jest o napadu.
Ako se nismo dosad razumjeli, sad je trenutak da to učinimo. Naša je
namjera, koja stoji iza ovih analiza, uvijek ista, stara koliko i naša
svijest o svijetu oko nas, želimo ga radikalno promijeniti i najbolji
i najefikasniji je način za njegovu promjenu njegovo uništenje. Ipak
se nešto promijenilo u onome čemu se protivimo; dok je jednom masivno
stajao pred našim očima i dok smo bili u stanju da ga ne vidimo kao
neprijatelja samo u slučaju da smo ga prihvaćali i podržavali, sad
stvarnost u svojoj cjelini ima prividnu tankoćutnost udara krilima,
iako se pokolji i dehumanizacije još uvijek nastavljaju provoditi.
Kruta se navala tehnika, kojima upravljaju pojedini kapitali, krije
iza vela neobičnog i bolnog očaja. Kapitali se međusobno bore i
nestanak tradicionalnih institucionalnih jamstava iz prošlosti, kao
što su politička demokracija, prisustvo sindikata na poslu,
zdravstveno osiguranje, prikladno obrazovanje, prihvatljiva kulturna
razina, sve to vodi osamljenju čovjeka. Ne postoji pravi plan za
kolektivno osiromašenje kojim kapitali upravljaju, oni to ne mogu i ne
bi ga znali izvoditi, ali bi tehnologija to mogla izazvati, mada na
druge načine i na drugim razinama.
Takvo osamljenje stvarno postoji i može se posvuda uočiti u ekonomski
naprednijim zemljama, baš tamo gdje se vodi pantomima međusobnog
klanja pojedinih kapitala. Proizvodnja je u svojoj cjelini tek na
drugom mjestu, dok je (ili će uskoro biti) na prvom mjestu tehnika
brzog premještanja koja ima dvostruki ishod: razbijati ono što ostaje
od solidarnosti (više nije moguće govoriti o klasi) i maksimalno
iskorištavati daleka stanovništva gusarskim i do nedavno nepoznatim
posredovanjima.
Ne možemo predvidjeti tehnološke derealizacije koje će postepeno
duboko promijeniti današnje stanje, jer nisu proizvod pojedinih
predvidljivih odluka, nego su proizvod spontanog sastavljanja procesa
koji bi sektorski mogli prouzročiti posljedice toliko potresne da bi
poništile bilo koji postojeći proizvodni sustav. Zato divlju žestinu
pojedinih kapitala u trci za profitom nekako koči moguća uzaludnost
neumjesnih i nadasve prijevremenih odluka, koje bi se mogle pretvoriti
u bezgraničnu katastrofu u kratkom roku, iako kratkovidnom oku
pojedinog kapitala izgledaju kao unosna ulaganja.
Ovdje nalazimo moguću uputu. Svaki krivi korak pojedine tehnike može
biti znak slabosti i svaka teorija o napadu uči da treba najprije
udariti slabe točke neprijatelja. Tehnologija ništa ne može protiv
takvih krivih koraka, može samo ubrzati proces derealizacije, a to je
sam po sebi znak koji ide u korist napadu.
Moguće je da smo mi oni koji ne mogu vidjeti, da smo mi već toliko
derealizirani da trčimo za priviđenjima, kao što je prikladno za
zombije; ipak, ukoliko nismo još mrtvi i truli, možda bi mogli pronaći
snagu i znak za djelovanje.
Kako?
Na uobičajeni način. Organizirajmo se na osnovi afiniteta. Mali napadi
protiv ciljeva koji mogu biti mali ali još vidljivi, što u našem
slučaju znači da još nisu nestali. Ove stranice namjeravaju biti mala
uputa, neka vrsta udžbenika protiv derealizacije. Ne možemo se penjati
na naše velike konje i krenuti u napad baš sada kad se cijeli svijet
pokriva eteričnom lakoćom obmanjujući nas. Ne možemo se ni opravdavati
starim proturječnostima i složenim mukama onog koji je svašta vidio i
samo čeka iduću mahnitost tijela da bi priznao poraz. Napadati znači
udarati, uništavati, paliti, eksplodirati, ubijati, iskorijenjivati,
izbrisati onu stvarnost, možda malu ali ipak stvarnu, koju možemo
uočiti pred nama. Ta stvarnost postoji i da bi je uočili trebamo samo
malo izoštriti pogled. To. Ako je prošlo vrijeme lakoće napada, nije
prošlo vrijeme napada, naprotiv, ovo je baš vrijeme inteligencije,
izoštravanja vida, vrijeme strasti za onim što radimo, vrijeme
bezgraničnosti naših snova i naših ljubavi, ovo vrijeme baš sad
dolazi.
Kada?
Bilo kada. Trebamo pronaći sredstva, ne tražiti veliku raspoloživost
bučnih alata koja, ako je ikada postojala, sad je definitivno nestala.
Sjećam se malih džepnih samozapaljivih predmeta koji su upropastili
Berlusconijev lanac dućana do stečaja. Poslije toga, tišina. Zašto se
zaustaviti? Možda čekamo neki drugi pirotehnički izum? Možda nam se
ovaj alat čini preskromnim za velika očekivanja napada opasnih
anarhista, uništavatelja svijeta? Volja pokazuje zanos prema čarima
postojanja, prema svačemu što možemo sami planirati, a da ne čekamo
previše u neobičnoj bijedi koja nas u ovom trenutku udara, uhvatimo
ljepotu koja se nalazi u akciji, što nam kvaliteta može iznenada dati,
što tisuća kvantitativnih antinomičnih razmišljanja nikada neće moći
dati našim srcima. Premostimo stvarnost, trenutak je uvijek dobar,
sadašnji trenutak, prije nego što će nas ovi procesi prisiliti da
prihvatimo lance koje nijedna ljudska snaga neće moći razbiti.
Zašto?
Gledajmo oko sebe. Da li želimo završiti svoje dane na kauču ispred
televizije? Da li želimo prihvatiti neki posao u katastru neke male
općine? Da li želimo poučavati prijevremeno zaglupljenu djecu abecedi?
Da li se želimo prilagoditi tisućama zanata preživljavanja? Da li
želimo nastaviti čitati Bakunjina i Kropotkina? Da li želimo
razgovarati između jedne i druge pljuge s nama sličnim drugovima, koje
je nesposobnost da se išta poduzima uništila? Da li se još uvijek
želimo usporediti sa slikom svojih djedova?
Hajde, uklonimo sve to sranje i nas s njim ako treba.
AMB
4.2017.
[[n-h-negazine-1-img-1.jpeg f]]
** Što sad?
Sad kad smo izjavili da je tehnologija uključila ekonomiju, što
predlažemo kako bi poduprijeli ovu tezu? Što sad, kad smo rekli da
tehnologija derealizira stvarnost oduzimajući joj sastavni smisao? Što
sad, kad smo predložili tezu da razlikujemo tehnologiju i tehnike,
budući da ove druge sastavljaju ekonomiju, više-manje kao što je još
možemo shvatiti danas, dok se prva kreće prema cilju da isprazni
svijet od svakog smisla? Što ćemo sad, kad smo sve to potvrdili?
Prije nego što nastavimo i predložimo upute za borbu i sve ostalo s
obzirom na pojedine tehnike, trebali smo barem pokazati svoja
spoznajna jamstva. Drugim riječima, trebali smo jasno pokazati na čemu
se takva uvjerenja temelje.
Da ne bi povrijedili već potreseno strpljenje naših rijetkih
čitatelja, dajemo im na znanje da vrlo dobro znamo kako se podržavaju
spoznajni procesi. Ako pokažemo, na primjer, jednog psa, znamo da je
to pas jer posjedujemo njegov spoznajni tip, koji smo cijelog života
obogaćivali stalnim sitnim doprinosima, dok nismo dobili sadržaj koji
možemo nazvati jezgrenim, dovoljno bogatim da možemo odrediti jednog
psa na osnovi takvog spoznajnog tipa. U slučaju da ne možemo doći do
određenja takvog psa, koji se ne može lako svesti na naš spoznajni tip
i odrediti na osnovi jednostavnog gomilanja našeg jezgrenog sadržaja
koji se odnosi na tip koji označava psa, onda se služimo obujamskim
sadržajem, tj. ogromnim kulturnim gomilanjem koje možemo pronaći
istraživanjem o psu, od književnosti do zoologije itd.
Nakon što smo to rekli i pokazali svoja spoznajna jamstva, moramo
odmah reći da kad predlažemo teze o tehnologiji kao derealizirajućem
procesu proizvodne tehničko-ekonomske stvarnosti, otvorili smo vrata
spoznajnom tipu koji je toliko slab, toliko oskudan jezgrenih
sadržaja, da nismo u stanju predložiti nijedno obilježje koje inače
zovemo, prijepornom riječju, dokazom.
Ne znamo u detaljima kako tehnologija napreduje.
Ne znamo do koje je točke stigao njezin proces uniformiranja ili
izjednačenja.
Ne znamo da li klasični i vječni međusobni sukob kapitala, dakle sukob
među pojedinim tehnikama koje podržavaju i čine kapitale
produktivnima, još uvijek traje punom snagom i bez vanjskih smetnji.
Ne znamo da li mehanizmi derealizacije koje možemo uočiti amo i tamo
ukupno sastavljaju usklađen sustav koji bi se mogao smatrati vodećim
projektom, iako spontanim i necentraliziranim, tehnologije.
Ne znamo da li su u nekim proizvodnim sklopovima u toku pomnjiviji i
odlučniji otporni odgovori od strane tehnika.
Ne znamo da li je napad na ekonomiju izveden do kraja, da li je
nasilni proizvod kapitalističke konkurencije samo trzaj pred smrti.
Na kraju krajeva nismo u stanju prepoznati proces koji opisujemo.
Imamo na raspolaganju samo intuicije koje se temelje na nekim
posrednim podrškama.
Nakon toliko izjava o neznanju, sad ćemo reći ono što posjedujemo,
uvjerenja koja su nas vodila da otvorimo ona vrata prema ništavilu.
Budući da ne volimo brbljati bez veze, ovaj se časopis, u svojoj
cjelini, ne sastoji samo od hipoteza i riječi, nego i od prijedloga za
borbu. Oduvijek je zadatak revolucionara označiti granice postojećeg
da bi odlučili gdje je najbolje udarati i u kojem trenutku. Često je
to bila borba na granici ništavila, dakle na rubu još nezavršenih
neprijateljskih ostvarenja, koja su se mogla samo pretpostaviti i čije
je građenje još bilo u toku. Pobjeda ništavila, to jest nalaziti se
pred prazninom u trenutku napada, značila bi ne samo kraj
revolucionarnog djelovanja, nego i kraj same riječi, zašutjeli bi
jednom zauvijek. Takve pobjede nije bilo, nastavili smo borbu,
postepeno određujući ciljeve koje treba napasti i analizirajući
njihove konture. Naš je čin hrabrosti ispitao obzor koji je ograničio
stvarnost, određujući njegov mogući razvoj da bi ga napali. Dok smo
govorili, često smo se izlagali opasnosti da tvrdimo da je istina ono
što su drugi tvrdili da je greška i često su se naše analize pokazale
pogrešnim, proizvodeći negativne ishode u borbama. Ako ne u borbi svih
revolucionara, barem u našem osobnom angažiranju. To je ipak sastavni
dio uvjeta potpune slobode u kojima se nalaze analize koje smo izveli
u prošlosti i koje još uvijek izvodimo. Granica onog što smo mislili
bila je ponekad greška, ponekad istina, a budući da nitko ne može
utjeloviti apsolut, nalazimo se još jedanput pred tom mogućnošću.
Možda ćemo pogriješiti, ali se nećemo povući. Ovdje se nalazi
vrtoglavica slobode, kad uspijemo otvoriti ona vrata prema ništavilu,
ili gotovo ništavilu. Ako dobro razmislimo, ipak se radi o izvornoj
opasnosti koja postoji u odluci da analiziramo stvarnost, ili što od
nje još stoji, i u odluci da djelujemo napadajući neprijatelja. U toj
opasnosti postoji sjena greške, ali to ne briše volju da idemo dalje.
Kao prvo, znamo da informatika u svojoj cjelini, pod tim pojmom
misleći na bilo koju primjenu binarne logike za rješavanje raznih
tehničkih problema, nema veze s tehnologijom. Informatika je zasigurno
radikalno promijenila svijet, ali ne posjeduje prikladna sredstva da
bi kočila derealizirajuće djelovanje tehnologije, budući da je samo
sredstvo za izgradnju proteza koje su u stanju ubrzavati,
generalizirati (u nekim granicama) i zaglupljivati ljudski život na
ovom planetu. S vladajućeg gledišta, i na žalost brojni se anarhisti s
time slažu, čini se da je informatika u stanju osiguravati čovjeku
budućnost bez biblijske patnje rada. Nema veće pogreške od toga.
Tehnologija bi mogla nadomjestiti logiku na kojoj se temelji ova
tehnika nekom drugom logikom, na primjer polivalentnom logikom na
kojoj se temelji rasuđivanje ljudskog mozga. U tome bi mogla uspjeti
uspostavljajući vezu između mozga i računala, prekoračujući i dakle
uništavajući sredstvo digitalizacije. Ne radi se o maštovitoj
hipotezi, jer su se već ostvarile invazivne veze (kao umetanje
čipova), dok bi se mogle ostvariti u budućnosti, možda čak ne tako
dalekoj, neke druge veze, manje invazivne. Naočale, na primjer, ili
manje upadljiva optička sredstva, možda čak neusporediva s
prototipovima koji su se pojavili na tržištu i ubrzo nestali jer nisu
bili u skladu s drugim tehničkim elementima koji su bili potrebni za
koristenje tog alata. Čini nam se jasno da se ova vidna veza neće moći
suzdržati na odnosu, uvijek ograničenom, s mašinom (računalom), jer bi
se u međuvremenu ta ista mašina mogla razvijati prema vani, nudeći
globalna viđenja stvarnosti, mnogo prikladnija za proces derealizacije
koji tehnologija vodi. Takvo bi viđenje pokazalo nešto postojeće u
trenutku kad je ista stvar već davno mrtva ili dekonstruirana u nešto
potpuno drugačije. Sve to ne radi toga da se proda još jedna mašina,
što bi moglo još neko vrijeme biti cilj pojedine tehnike, glupog sluge
pojedinog kapitala, nego radi izjednačenja pojedinaca, radi
proizvodnje niza mišljenja koja se međusobno ne proturječe, dakle
ostvarujući ono što smo nekoć, prije nekoliko desetljeća, nazvali
»društvenim mirom«. To je prva stvar u koju smo uvjereni.
Drugo uvjerenje proizlazi iz neke čudne opaske koja nam se nametala
gotovo slučajno, budući da smo se, prije mnogo godina, bavili
ekonomijom i da sad izbjegavamo slušati bilo kakvo brbljanje koje
ekonomisti, poštovane ništice, objavljuju. Dakle, lako smo mogli
propustiti ovu stvar. Evo je. Zadnjih su petnaest godina davali
Nobelovu nagradu za ekonomiju ljudima koji su diplomirali ekonomiju i
psihologiju. Ranije su to davali ljudima koji su diplomirali ekonomiju
i matematiku. Razmislimo zajedno o tomom jednostavnom podatku. Jednom
su naručitelji trebali algoritme za proučavanje ravnotežnih sustava u
uvjetima smetnje tržišta. Trebali su statistiku, izrođenu kćer
matematike, da bi razumjeli tokove stvari koje su se događale u
poslovnom svijetu, odnosno na svjetskom tržištu potrošnje i
proizvodnje. Dakle, trebali su istraživanja koja bi predvidjela blisku
budućnost, svjetskom su kapitalu dovoljne tri godine unaprijed da bi
se najbolje brinuo za svoja ulaganja, kao što je tri posto profita
sasvim dovoljno za najbolji dohodak. Naprotiv, danas gledaju u
sadašnjost, budući da su usitnili tržište, rastapajući proizvodnju i
raspodjeljujući je po cijelom svijetu, zanima ih pojedinac (milijarde
pojedinaca), kojeg, kao što znamo, psihologija proučava, da bi imali
sliku njegovih briga, njegovih strahova, njegovih nada, njegovih
obmana. Vjenčanje tih varalica, jer psiholozi društvenog ponašanja i
ekonomisti nisu ništa drugo, diže na kvadrat gore spomenuto brbljanje.
To je druga stvar u koju smo uvjereni.
Treće uvjerenje proizlazi iz općeg viđenja kaotičnog svijeta kapitala
i tehnika koje ga oživljavaju. Ustvari, ne možemo proučiti do kraja
ovo polje, ali čudno je, jer se ne radi o tehnološkom svemiru u kojem
vrijede nama gotovo nepoznati zakoni. Ovdje bi mogli mnogo reći o
divljoj borbi među kapitalima, ali bi se radilo o uobičajenom pitanju
kakvo nam ekonomska istraživanja nude svakog dana, ako ne baš u
novinama, zasigurno u specijaliziranim časopisima i u sektorskim
esejima. Ono što se miče ispod toga, nalazi se naprotiv u nekoj ne
tako laganoj magli. Pojedini projekti, ulaganja, razna kotiranja i
njihovi tokovi, stalni skokovi valuta, pokreti nacionalnih dugova,
raspoređivanje radnih snaga u inozemstvu za proizvodnju, krajnje
iskorištavanje, do smrti, u zemljama gdje je takva krutost još moguća,
sve to nekako predstavlja neku neoblikovanu masu u koju analiza ne
može ući svojim vivisekcijama da bi izvadila nešto izrecivo i
zamislivo. Takvo stanje dobro poznajemo, nalazi se ispred nas, ali
nije analitički moguće objasniti ga. Nije samo nama udaljeno, nego je
udaljeno svima, čak stručnim analitičarima i samim kapitalima koji u
njemu plivaju. To je treća stvar u koju smo uvjereni.
Četvrto uvjerenje proizlazi iz odnosa između tehnologije i tehnika. U
jednom trenutku, ekonomija (i tehnike koje je pokreću) dolaze u
kontakt s tehnologijom, koja ih derealizira. Tu bi trebali odrediti
naznake diskontinuiteta, ali ih nažalost nemamo. Nemamo ih na
kvantitativnoj razini, kao što je naprotiv uobičajeno za bilo koje
mjerenje koje se tiče društvenih znanosti uopće. Ne znamo koji dio
automobila nije potreban za gibanje i predstavlja samo puk simbol, ali
možemo to naslutiti. Ipak ne znamo što raditi s tom slutnjom kad
trebamo pretpostaviti proces uključivanja koji tehnologija vodi.
Predmeti i fenomeni koje možemo spoznati uvijek će krenuti iz
hipotetičnog područja, bližeg tehnološkom »rubu«, a da zbog toga
nemaju, i dakle nemamo ni mi, mogućnost da nam pokazuju točne
položaje. Psihologija nam kaže da jedan proces u toku šalje svoje
znakove našim živčanim stanicama o svojem položaju i o svojim
namjerama kretanja, ali ovaj put nije tako. Nadasve zato što se ne
nalazimo unutar tog pokreta. Fizički ili barem osjetilno, nalazimo se
izvan njega, te smo dakle djelomično slijepi gledatelji. Iz toga
proizlazi da se slika koja dolazi iz tehnologije ne može tumačiti kao
raspoznatljiv fizički predmet, makar on bio složen i obrađen na način
koji nije neposredno zamjetljiv. Ostaje nam nešto što liči na ono što
su srednjovjekovni filozofi zvali quidditas, osnovna osobina
zbog koje je jedna stvar ono što je. Konture ne možemo razabrati,
dakle nećemo nikad točno znati trenutak kad će nas definitivno
derealizirati. To je jedan od razloga zbog kojih ima toliko
zbunjenosti u tekstovima objavljenim u prvom broju našeg časopisa. U
svakom slučaju, ocijene fenomena, kao što je na primjer razlika između
odjeće koju proizvode modni kreatori i koja se može vidjeti u
novinama, i odjeće koju ustvari ljudi nose, daju nam znakove koji iako
nisu dovoljni, ipak nisu samo neskladno gomilanje podataka i određuju
neke crte umjesto nekih drugih, sastavljajući poticajno područje koje
nas vodi na neka određena razmišljanja. I to je četvrta stvar u koju
smo uvjereni.
Zadnje uvjerenje proizlazi iz same oskudice materijala koji
posjedujemo. Imamo neku vrstu različite sigurnosti, koja nije zbog
toga manje važna, samo različita, neku spoznajnu sigurnost koja
zahvaća skup fenomena ali nije u stanju da ponudi znatne detalje. Radi
se o fenomenu koji podsjeća na klasične procese epifanije.
Hoćemo-nećemo, moramo se prilagoditi. Ne kažem da su tehnologija i
njezino djelovanje neobjašnjivi, u takvom bi slučaju samo tratili
svoje vrijeme. Kažem da kroz nizove pojava možemo pretpostaviti neke
obrasce ponašanja. I to nas uvjerenje hrabri, u suprotnom bi nam
slučaju ostalo vrlo malo toga. To nas tjera da opet iznova započinjemo
proces istraživanja bića među kojima smo laka srca mislili da možemo
mirno živjeti, bez ustezanja, bez brige, bez zabrinutosti, podižući
nehotične velove za koje nitko nije pomislio da su mogli nešto
skrivati. Spoznajna se složenost nalazi u samom procesu derealizacije,
tehnologija jednostavno jest, ne sprema nešto da bi dobila drugo. To
je to. I to je peta stvar u koju smo uvjereni.
Alfredo M. Bonanno
5.2017.